Stephen King - Zmajeve oči

151 56. Sljedeće večeri, kratko nakon što je odzvonilo devet sati, sluga Andersa Peyne otvorio je vrata začuvši neuobičajeno kasno kucanje i pogledavši niz svoj dugi nos lik glavnog stražara koji je stajao na ulazu. Arlen - bijaše to slugino ime - vidio je, dakako, Besona i prije; kao i Arlenov gospodar i Beson je bio dio kraljevskog zakonodavnog aparata. Međutim, Arlen ga sada nije prepoznao. Batine koje je prije nekoliko dana dobio od Petera ostavile su svoj trag pa mu je na licu bio koloplet boja, crvenih, ljubičastih i žutih. Lijevo mu se oko malko otvorilo, ali je i dalje bilo otečeno. Izgledao je kao patuljasti demon i sluga mu je gotovo odmah htio zalupiti vrata pred nosom. “Čekaj”, reče Beson snažno zarežavši, zbog čega je sluga zastao. “Došao sam s porukom za tvojeg gospodara.” Sluga je na trenutak oklijevao , a onda je opet stao zatvarati vrata. Muškarčevo namrgođeno, otečeno lice bijaše zastrašujuće. Je li zaista mogao biti patuljak sa sjevera? Navodno su posljednji pripadnici tih divljih, u krzna odjevenih plemena izumrli ili bili ubijeni još u doba njegovog djeda, pa ipak... nikad se ne zna... “Od kraljevića Petera je”, reče Beson. “Ako zatvoriš ta vrata, mislim da ćeš kasnije od svojeg gospodara čuti prodiku.” Arlen je opet zastao, neodlučan bi li zatvorio vrata pred tim demonom, ali snaga imena kraljevića Petera ga je sprečavala. Ako ovaj čovjek doista dolazi od Petera, onda mora da je on Iglin glavni stražar. Pa ipak - “ “Ne izgledaš kao Beson”, reče ovaj. “Ni ti ne izgledaš kao svoj otac, Arlene, i to me više no jednom natjeralo da se zapitam gdje se sve tvoja majka skitala”, odvratio je zdepasti demon neuljudno i gurnuo zamrljanu smeđu kuvertu kroz odškrinuta vrata. “Evo... odnesi mu je. Čekat ću. Zatvori vrata ako hoćeš, iako je vani vraški hladno.”

152 Arlena ne bi bilo briga ni da je dvadeset ispod nule. Nije imao namjeru pustiti ovog gadnog tipa da grije noge ispred vatre u služinskoj kuhinji. Zgrabio je kuvertu, zatvorio vrata, zaključao ih i krenuo... onda se vratio i još jednom zaključao. 57. Peyna je bio u svojoj radnoj sobi, gledao u vatru i prepustio se dugim razmišljanjima. Kad je Thomas bio okrunjen mjesec bijaše mlad; sad još nije bio ni uštap i već mu se nije sviđalo kako stvari stoje. Flagg - to je bilo najgore. Flagg. Čarobnjak je već imao u rukama više moći nego u danima Rolandove vladavine. Ako ništa drugo, Roland je barem bio odrasli čovjek, s dovoljno godina, bez obzira koliko mu je možda mozak sporo radio. Thomas bijaše samo dječak i Peyna se bojao da bi uskoro Flagg u Thomasovo ime mogao kontrolirati cijeli Delain. To bi bilo loše za kraljevstvo... i loše za Andersa Peynu koji nikada nije skrivao svoju antipatiju prema Flaggu. U njegovoj radnoj sobi, ispred pucketave vatre, bilo je ugodno, ali Peyna pomisli kako bez obzira na to oko gležnjeva osjeća hladan vjetar. Vjetar koji se mogao podići i otpuhati... sve. Zašto Petere? Zašto, oh, zašto? Zašto nisi mogao čekati? I zašto si se morao činiti tako savršenim izvana, kao crvena jabuka u jesen, a biti tako truo ispod kože? Zašto? Peyna nije znao... a nije sebi želio priznati, čak ni sada, kako mu je sumnja je li Peter zaista bio truo počela izjedati srce. Začulo se kucanje na vratima. Peyna ustane, ogleda se, pa nestrpljivo povikne: “Uđi! I bolje da je nešto važno!” Arlen uđe, djelujući smušeno i uzrujano. U ruci je držao kuvertu. “Onda?” “Moj gospodaru... pred vratima je jedan čovjek... barem izgleda kao čovjek... hoću reći, lice mu je cijelo podbuhlo i natečeno kao da je dobio strašne batine... ili... “ Arlenov glas se izgubi.

153 “Kakve to ima veze sa mnom? Znaš da ne primam posjete ovako kasno. Reci mu da ode. Reci mu da ode dovraga!” “Kaže da se zove Beson, moj gospodaru”, reče Arlen smeteniji no ikada. Podigao je zamrljanu kuvertu kao štit. “Donio je ovo. Kaže da je to poruka od kraljevića Petera.” Peynino srce nato poskoči, ali se samo još oštrije namrštio na Arlena. “Pa jel’je?” “Od kraljevića Petera?“ Arlen je sad bio već gotovo izgubljen. Uobičajeno smireno ponašanje sasvim je nestalo i Peyna zaključi kako je to jako zanimljivo. Ne bi nikad pomislio da Arlen može izgubili živce pa makar došlo do požara, poplave ili invazije divljih zmajeva. “Moj gospodaru, nikako ne bih mogao znati... Hoću reći, ja... ja... “ “Je li to Beson, idiote?” Arlen oblizne usne - uistinu je obliznuo usne. Ovo je bilo nečuveno. “Pa, mogao bi biti, moj gospodaru... donekle liči na njega... ali tip na ulazu je pun užasnih masnica i podbuhao... ja... “ Arlen proguta slinu. “Pomislio sam kako izgleda kao patuljak”, reče on, iznoseći najgore, a onda je pokušao to ublažiti blijedo se osmjehnuvši. To jest Beson, pomisli Peyna. To je Beson i ako izgleda kao da je pretučen to onda znači da je batine dobio od Petera. Zato je donio poruku. Zato što ga je Peter istukao pa ju je donio iz straha. Batine su jedino što može uvjeriti ljude tog soja. Odjednom je Peyna osjetio veselje u svojem srce: onakvo kakvo bi netko osjetio u mračnoj spilji kad odjednom ugleda svjetlo sunca. “Daj mi pismo”, rekao je. Arlen tako učini. Potom se žurno povukao, a to je također bilo nešto novo jer Arlen to nikada nije činio. Barem, pomisli Peyna, razmišljajući usporedno o više stvari, ga ja nikada nisam VIDIO da se žurno povlači.

154 Pustio je Arlena da stigne do vrata radne sobe, kao što iskusni ribič otpusti ribu na udici, a onda je povuče natrag. “Arlen.” Arlen se okrene. Djelovao je napeto, kao da očekuje pokudu. “Patuljci više ne postoje. Zar ti majka to nije rekla?” “Je”, reče Arlen nesigurno. “Dobro daje. Mudra žena. Ova zanesenost u tvojoj glavi mora da dolazi od tvojeg oca. Pusti glavnog stražara unutra. U služinsku kuhinju”, brzo je dodao. “Ne želim ga ovdje. Smrdi. Ali ga pusti u služinsku kuhinju da se zgrije. Noć je hladna.” Od Rolandove smrti sve su noći bile veoma hladne, pomisli Peyna, kao suprotnost tome kako je stari kralj izgorio iznutra prema van. “Da, moj gospodaru”, reče Arlen s očitom nevoljkosti. “Uskoro ću te pozvati i reći ti što da činiš s njim.” Arlen izađe, pokorno i zatvori za sobom vrata. Peyna okrene kuvertu u rukama nekoliko puta prije negoli ju je otvorio. Prljavština je očito potjecala od Besonovih masnih prstiju. Gotovo da je mogao namirisati lopovski znoj na kuverti. Bijaše zapečaćena komadom običnog voska. Pomislio je, možda bi mi bilo bolje kad bih ovo odmah bacio u vatru, i kad više o tome ne bih razmišljao. Da, bacim u vatru, onda pozvonim Arlenu i kažem mu da malom grbavom glavnom stražaru - zbilja IZGLEDA kao patuljak kad bolje razmislim - da vrućeg groga i otpravi ga. Da, to bih trebao učiniti. No, znao je da neće. Onaj glupi osjećaj - onaj osjećaj da je ovo trak svjetla u beznadnoj tami - nije ga htio napustiti. Zagurao je palac pod poklopac kuverte, pokidao pečat, izvadio kratko pismo i pročitao ga pod svjetlošću vatre. 58. Peyna, odlučio sam živjeti. Prije nego sam se našao u Igli, malo sam čitao o njoj, ponešto sam čuo iako su to većinom bile glasine. Jedna od stvari koje sam čuo bila je ta da se male usluge mogu kupiti. Čini se da je doista

155 tako. Jasno, ja nemam novaca, ali sam pomislio da biste možda vi platili taj moj trošak. Jednom davno sam vam učinio uslugu i kad biste glavnom stražaru platili iznos od osam zlatnika - tu bi sumu trebali platiti na početku svake godine koju provedem na ovom nesretnom mjestu - smatrao bih svoju uslugu vraćenom. Ovaj iznos je, zamijetit ćete, veoma malen. To je stoga što mi trebaju samo dvije stvari. Ako biste mogli urediti da 'podmažete 'Besona kako bih ih mogao dobiti, više vas neću gnjaviti. Svjestan sam toga da će loše izgledati ako se sazna da ste mi pomogli, čak i s ovakvom sitnicom. Predlažem da učinite mojeg prijatelja Bena svojim posrednikom ako odlučite učiniti kako sam vas molio. Nisam razgovarao s Benom od svojeg uhićenja, ali mislim i nadam se da će mi ostati odan. Radije bi pitao njega nego vas, ali Staadovi nisu dobro stojeći, a Ben nema vlastitog novca. Sram me je što moram ikoga tražiti novac, ali nemam se kome drugome obratiti. Ako smatrate da ne možete učiniti kako sam vas tražio, razumjet ću. Nisam ubio svojeg oca. Peter 59. Peyna je gledao u to čudesno pismo prilično dugo. Njegove su se oči vraćale prvom i posljednjem retku. Odlučio sam živjeti. Nisam ubio svojeg oca. Nije ga čudilo što dječak nastavlja prosvjedovati - znao je za kriminalce koji su još godinama i godinama inzistirali na svojoj nevinosti za zločine koje su nepobitno počinili. Međutim, krivcu nije nalik da bude tako očit u svojoj obrani. Tako... tako zapovjedan. Da, to je bilo ono što ga je najviše smetalo u pismu-zapovjednički ton. Istinski kralj, smatrao je Peyna, ne bi se promijenio zbog

156 izgnanstva; niti zbog zatočeništva, pa čak ni uslijed mučenja. Istinski kralj ne bi gubio vrijeme opravdavajući se ili objašnjavajući. Jednostavno bi obznanio svoju volju. Odlučio sam živjeti. Peyna uzdahne. Nakon dugo vremena primaknuo je svoju mastionicu, uzeo list najfinijeg pergamenta iz ladice i krenuo pisati. Njegova poruka bijaše još kraća od Peterove. Trebalo mu je manje od pet minuta da je sroči, osuši, opjeskari, presavije i zapečati. Kad je završio, pozvoni Arlenu. Arlen je izgledao mnogo smirenije, činio se gotovo kao i inače. “Je li Beson još uvijek ovdje?“ upita Peyna. “Mislim da jest, gospodaru”, odvrati Arlen. U biti je znao da je Beson još uvijek tu jer je virio kroz ključanicu promatrajući ga kako nemirno korača sjedne strane služinske kuhinje na drugu držeći hladnu pečenu pileću bocku u ruci kao toljagu. Kad je nestalo mesa, Beson je krčkao kosti - proizvodile su grozan razmrskavajući zvuk - i zadovoljno srkao srž. Arlen nije bio sasvim uvjeren da čovjek nije patuljak... ili možda čak trol. “Daj mu ovo”, reče Peyna dajući Arlenu pismo, “i ovo za njegov trud.” Dva zlatnika zveknula su u Arlenovu drugu ruku. “Reci mu da će možda dobiti odgovor. Ako tako bude, neka ga donese noću, kao što je donio i ovo.” “Da, moj gospodaru.” “Nemoj se ni zadržavati u njegovom društvu ni razgovarati”, reče Peyna. Bijaše to najbliže šali što je mogao izreći. “Neću, moj gospodaru”, namrgođeno će Arlen pa izađe. Još uvijek je razmišljao o razmrskavajućem zvuku pilećih kostiju dok ih je Beson grizao.

157 60. “Evo”, reče Beson zlovoljno kad je sljedećeg dana ušao u Peterovu ćeliju, gurajući mu u ruke kuvertu. Istini za volju, osjećao se zlovoljno. Dva zlatnika koje mu je dao Arlen bijahu neočekivani dobitak, i Beson je proveo veći dio noći pijući. Dva zlatnika kupila su mu mnogo medovine i danas mu se glava činila golemom i veoma ga je boljela. “Pretvaram se u vražjeg potrčka, eto što.” “Hvala”, rekao je Peter držeći kuvertu. “Onda? Nećete ju otvoriti?” “Hoću. Kad izađete.” Beson iskezi zube i stisne šake. Peter je samo stajao i gledao ga. Trenutak kasnije, Beson spusti šake. “Prokleti potrčko, baš to!“ ponovio je i izašao zalupivši za sobom vrata. Začula se tutnjava željeznih brava koje se okreću nakon čega je slijedio zvuk kračuna, njih tri, od kojih je svaki bio deblji od Peterova zapešća - kako liježu na svoje mjesto. Kad je buka prestala, Peter otvori pismo. Sastojalo se samo od tri rečenice. Upoznat sam s dugogodišnjim običajima o kojima govorite. Iznos koji ste spomenuli može se urediti. Učiniti ću tako, ali ne prije nego saznam koje usluge mislite kupiti od našeg zajedničkog prijatelja. Peter se osmjehne. Vrhovni sudac nije bio prepredeni čovjek - prepredenost mu nije bila u naravi - kao što je to bila u Flaggovoj - ali bio je iznimno oprezan. Ova poruka je govorila u prilog tome. Peter je očekivao Peynin uvjet. Bilo bi mu čudno da ga Peyna nije ni pitao što želi. Ben će biti posrednik i Peyna će ustvari veoma brzo prestati biti sudionikom ovog podmićivanja, no ipak je činio oprezne korake, kao netko tko bi mogao hodati po klimavom kamenju koje se u svakom trenutku može odroniti pod njegovim nogama. Peter ode do vrata svoje ćelije, pokuca i nakon kraćeg razgovora s Besonom dobio je opet tintu i prljavo pero. Beson je opet mrmljao

158 kako je prokleti potrčko, ali zapravo nije bio nesretan razvojem situacije. Možda dobije još dva zlatnika. “Ako se njih dvojica nastave dopisivati, možda se na kraju i obogatim”, kazao je nikome ponaosob pa se gromko nasmije usprkos jakoj glavobolji. 61. Peyna otvori Peterovu drugu poruku i zamijeti kako je ovoga puta kraljević izostavio oba njihova imena. To je dobro. Dečko brzo uči. Dok je čitao, obrve su mu se dignule. Možda je vaš zahtjev da znate moje namjere drzak, a možda i nije. Nevažno je, budući da sam vam prepušten na milost i nemilost. Evo koje će dvije stvari platiti vaših osam zlatnika: 1. Želim majčinu lutkinu kuću. Oduvijek me vodila na ugodna mjesta i pustolovine i veoma sam je volio kao dječak. 2. Želio bih da mi se uz obroke donosi ubrus - pravi kraljevski ubrus. Grb možete skinuti, ako želite. To su moji zahtjevi. Peyna je pročitao poruku iznova i iznova prije nego ju je bacio u vatru. Uznemirila ga je zato stoje nije razumio. Dječak se na nešto spremao... ili možda nije? Što će mu majčina kuća za lutke? Koliko je Peyna znao bila je negdje pospremljena u dvorcu, skupljajući prašinu ispod plahte kojom je pokrivena, i nije bilo razloga zbog kojeg mu je ne bi dao - pogotovo ako nekoga zaduži da najprije makne sve oštre stvari - malene noževe i slično. Dobro se sjećao kako je Peter bio opčinjen Sashinom lutkinom kućom kad je bio maleni dječak. Isto tako se sjećao - mutno, jako mutno - da je Flagg prosvjedovao da nije prikladno da se dječak koji će jednom biti kralj igra s lutkama. Roland je taj puta učinio protivno Flaggovom savjetu... mudro, pomislio je Peyna, jer se Peter s njome vremenom prestao igrati sam od sebe. Do sada.

159 Zar je poludio? Peyna nije tako mislio. Ubrus, e sada... to je mogao razumjeti. Peter je oduvijek uporno tražio ubrus uz svaki objed, uvijek bi ga uredno stavio na krilo kao mali stolnjak. Čak i kad bi odlazio na logorovanje sa svojim ocem, Peter ne bi odustajao od ubrusa. Kako neobično da nije tražio bolju hranu od uobičajeno bijednih zatvorskih porcija, kao što bi to učinio bilo koji zatočenik plemenite ili kraljevske loze prije nego bi tražio bilo što drugo. Ne, umjesto toga on je tražio ubrus. To ustrajanje da uvijek bude uredan... da uvijek ima ubrus... to je zasluga njegove majke. Siguran sam u to. Je li to dvoje nekako povezano? Ali kako? Ubrusi... i Sashina kuća za lutke. Što to znači? Peyna nije znao, ali onaj glupi osjećaj nadanja je ostao. Neprestano se prisjećao kako Flagg nije želio da Peter ima kuću za lutke dok je bio mali dječak. A sada, godinama kasnije, Peter je ponovno traži. U tome svemu bijaše umotana još neka misao, uredno kao fila u torti. Bijaše to misao s kojom se Peyna jedva usuđivao poigravati. Ako - samo ako - Peter nije ubio svog oca, tko preostaje? Ma jasno, osoba koja je bila prvobitni vlasnik onog užasnog otrova. Osoba koja bi u kraljevstvu bila nitko i ništa da je Peter naslijedio svojeg oca... osoba koja je sada gotovo sve kad Thomas sjedi na Peterovom mjestu - na prijestolju. Flagg. No, takva je pomisao bila Peyni odvratna. Davala je naslutiti kako j e pravda nekako zakazala, a to je bilo loše. Ali je isto tako dala naslutiti da je jednostavna logika, kojom se oduvijek ponosio, bila isprana gađenjem koje je osjetio pri pogledu na Peterove suze, ta pomisao - ideja da je najvažniju odluku u svojoj čitavoj karijeri donio na osnovu osjećaja, a ne činjenica - bila je još gora. Kakva šteta može nastati ako dobije kuću lutaka, ako su svi oštri predmeti uklonjeni?

160 Peyna uzme pribor za pisanje i napiše kratku poruku. Beson je morao zapiti još dva zlatnika - već je dobio pola iznosa kojeg će primiti za kraljevićeve usluge sljedeće godine. Radovao se budućem dopisivanju, međutim, nije je bilo. Peter je dobio što je htio. 62. Ben Staad je kao dijete bio mršav, plavooki dječak s kovrčavom plavom kosom. Djevojčice su u njegovoj blizini uzdisale i stidljivo se smijuckale još dok je imao devet godina. “To će uskoro prestati”, rekao je Benov otac. “Svi Staadovi su zgodni kao djeca, ali mislim da će, kad odraste, biti poput svih nas - kosa će mu potamniti u smeđu, bit će zrikav i imat će zlu sreću k’o i svaka debela svinja u kraljevskom kocu.” No, niti jedno predviđanje nije se obistinilo. Ben je bio prvi Staad koji je sa sedamnaest godina imao plavu kosu kao i kad je imao sedam, te koji je na tri stotine metara mogao razaznati smeđeg od crvenorepog sokola. Daleko od toga da razvije zrikavost uslijed kratkovidnosti, njegove su oči bile nevjerojatno oštre... a djevojke su i dalje uzdisale i smijuckale se zbog njega sada, kad je imao sedamnaest godina, kao i onda kad je imao devet. Što se tiče njegove sreće... e pa to je već bila druga stvar. To da je većina muških u obitelj i Staad bila loše sreće već barem stotinjak godina nije bilo upitno. Benova obitelj je mislila da bi ih Ben mogao spasiti njihovog gospodskog siromaštva. Na kraju krajeva, njegova kosa nije potamnila i vid mu se nije zamutio, pa zašto onda ne bi izbjegao i prokletstvo loše sreće? Naposljetku, kraljević Peter mu je bio prijatelj, a Peter će jednog dana biti kralj. Onda je Peteru bilo suđeno i presuđeno za ubojstvo njegovog oca. Našao se u Igli prije nego što se itko iz zbunjene obitelji Staad uopće snašao. Benov otac, Andrew, otišao je na Thomasovu krunidbu i vratio se kući s masnicom na obrazu - masnicom za koju je njegova žena mislila da je bolje ne spominjati.

161 “Ja sam siguran da je Peter nevin”, kazao je Ben te večeri za vrijeme jela. “Jednostavno odbijam vjerovati - “ Sljedećeg trenutka bio je ispružen na podu, a u ušima mu je zvonilo. Njegov se otac nadvio nad njega, juha od graška curila mu je s brkova, lice mu bijaše tako crveno da je gotovo poljubičastilo, a Benova sestrica Emmaline rasplakala se u svojoj dječjoj stolici. “Ne spominji u ovoj kući više ime tog skota ubojice”, kazao je njegov otac. “Andrew!“ zaplakala je njegova majka. “Andrew, on ne razumije“ Njegov otac, koji je inače bio blag čovjek, okrene glavu i zagleda se u Benovu majku. “Budi tiho, ženo”, reče on, i nešto u njegovom glasu natjeralo ju je da sjedne. Čak je i Emmaline prestala plakati. “Oče”, rekao je Ben tiho, “uopće se ne mogu sjetiti kad si me zadnji puta udario. Mislim da je prošlo deset godina, možda i više. A mislim da me do sada nikada nisi udario u bijesu. Međutim, to neće promijeniti moje mišljenje. Ne vjerujem - “ Andrew Staad digne jedan upozoravajući prst. “Rekao sam ti da ne spominješ njegovo ime”, reče on, “i to doista mislim, Bene. Volim te, ali ako spomeneš njegovo ime, odlazi iz moje kuće.” “Neću ga izgovoriti”, odgovori Ben ustajući, “ali samo zato što te volim, tata. Ne zato jer te se bojim.” “Prestanite! zajecala je gospođa Staad ustrašenija no ikada. “Ne želim da se vas dvojica ovako svađate! Zar me želite izluditi?” “Ne, majko, ne brini, gotovo je”, reče Ben. “Zar ne, tata?” “Gotovo je”, reče njegov otac. “U svemu si dobar sin, Bene, uvijek si to i bio, ali ga ne spominji.” Bilo je stvari koje Andy Staad nije mogao reći svojem sinu - premda je Ben imao sedamnaest godina, Andy je na njega i dalje gledao kao na dječaka. Začudio bi se da Ben razumije razloge zbog kojih ga je udario i bolje nego što misli. Prije nesretnog obrata događaja s kojima ste upoznati, Benovo prijateljstvo s kraljevićem već je počelo,mijenjati stvari za Staadove. Nekoć su njihovi posjedi u Središnjoj baruniji bili veoma

162 veliki. U posljednjih sto godina bili su prisiljeni prodavati zemlju, malo po malo. Sad im je preostalo manje od šezdeset rali, od kojih je veći dio bio pod hipotekom. Međutim, tijekom zadnjih deset godina ili tu negdje, stvari su krenule nabolje. Bankari koji su im isprva prijetili postali su voljni produžiti im hipoteke, čak su im ponudili i nove zajmove po tako malim kamatama da to bijaše nečuveno. Andrewa Staada gorko je boljelo gledati kako zemlju njegovih predaka mesare ral po ral, te je bio više nego sretan onog dana kad je mogao otići Halvayu, vlasniku susjedne farme, i reći mu da se predomislio u vezi prodaje tri rala zemlje koje je Halvay želio kupiti već zadnjih devet godina. I znao je kome može zahvaliti za te divne promjene. Svome sinu... svome sinu koji je bio bliski prijatelj s kraljevićem, koji će jednom biti kralj. Sad su opet bili nesretni Staadovi. Da je to bilo sve, samo da se sve vratilo na staro, mogao bi sve pregrmjeti bez da udari sina za stolom... čin kojeg se već sramio. Ali stvari se neće vratiti na staro. Njihov se položaj pogoršao. Uljuljkali su ga bankari koji su se počeli ponašati kao ovce umjesto kao vukovi. Posudio je mnogo novaca, jednim dijelom je otkupio natrag zemlju koju je već bio prodao, jedim dijelom je sagradio stvari kao što je na primjer to bio novi mlin s vjetrenjačom. Sada je bio siguran da će bankari svući svoje ovčje kože, te da će umjesto da gubi farmu po farmu, izgubiti sve odjednom. Ni to nije bilo sve. Neki mu je nagon kazao da zabrani članovima svoje obitelji da idu na Thomasovu krunidbu pa je taj svoj unutarnji glas i poslušao. Večeras mu je zbog toga bilo drago. Kao što je i očekivao, dogodilo se to nakon krunidbe. Otišao je u gostionicu da popije piće prije odlaska kući. Bio je veoma ožalošćen cijelom tom pričom oko kraljeva ubojstva i Peterova zatočeništva; osjećao je da mu treba piće. Prepoznali su ga kao Benova oca.

163 “Je l’ tvoj sin pomogao svojem prijatelju da obavi posao, Staade?“ doviknuo mu je jedan od pijanaca, a onda je uslijedio zlobni smijeh. “Je’l drž’o starog dok je kraljević ulijevao otrov u njegovo grlo?“ dobacio je jedan drugi. Andrew je spustio svoj poluprazan pehar. Ovo nije bilo dobro mjesto za piće. Otići će. Brzo. Ali prije nego što je uspio izaći, treći ga je pijanac - neki div koji je smrdio na pljesnivo brdo kelja - povukao natrag. “A kol’ko si ti znao?“ upita taj div dubokim, gromkim glasom. “Ništa”, odvrati Andrew. “Ništa ne znam o tome, kao ni moj sin. Pusti me da prođem.” “Proći ćeš kad - i ako - mi odlučimo da te pustimo”, reče div i gume ga natrag u ruke ostalih pijanaca što su iščekivale. Tada je započelo naguravanje. Andyja Staada gurali su od jednoga do drugoga, katkad bi ga ošamarili, katkad podboli laktom, katkad bi mu podmetnuli nogu. Nitko se baš nije usuđivao udariti, ali nisu bili daleko od toga; vidio im je u očima koliko žude za tim. Da je bilo kasnije i da su još popili, mogao se uistinu naći u veoma ozbiljnoj nevolji. Andrew nije bio visok, ali imao je široka ramena i snažne mišiće. Izračunao je da bi se u fer borbi mogao otresti bilo kojeg od ovih besposličara - izuzev diva, a pomislio je da bi čak i tog momka dobro izmučio. Jednog ili dvojicu, možda čak i trojicu... ali ovdje ih je ukupno bilo osam ili deset. Da je Benovih godina, pun ponosa i vrele krvi, možda bi se uhvatio u koštac sa svima njima. No, imao je četrdeset i pet godina i nije mu bila privlačna pomisao da se puzeći vraća kući svojoj obitelji izmlaćen gotovo na smrt. Njega bi ozlijedili, njih ustrašili, a sve nizašto - Staadova loša sreća vraćala im se s kamatama i ništa se nije dalo učiniti osim otrpjeti. Pipničar je samo stajao i promatrao, ne čineći ništa, ni ne pokušavajući to zaustaviti. Na kraju su mu dopustili da pobjegne.

164 Sada se bojao za svoju ženu... kćer... a najviše za svojeg sina Bena koji će ovakvim nasilnicima biti meta broj jedan. Da je unutra bio Ben, a ne ja, pomislio je, sigurno bi upotrijebili svoje šake. Upotrijebili bi svoje šake i istukli ga do besvijesti... ili još gore. I zato ga je udario, jer ga je volio i bojao se za njega, i zaprijetio mu da će ga otjerati od kuće ako Ben ikad opet spomene kraljevićevo ime. Ljudi su katkad smiješni. 63. Ono što je Benu Staadu još bilo teško razumljivo u vezi novih postavka stvari, sljedećeg mu se dana razjasnilo. Odveo je šest krava na tržnicu i prodao ih za dobru cijenu (trgovcu govedima koji ga nije poznavao jer inače cijena ne bi bila tako dobra). Hodao je prema gradskim vratima kad ga je zaskočila gomila besposličara, nazivajući ga ubojicom i suučesnikom, te nekim imenima koja bijahu još manje ugodna. Ben se dobro držao. Na kraju su ga dobrano istukli - bilo ih je sedam - ali su za tu povlasticu platili krvavim nosovima, pocrnjelim očima i izgubljenim zubima. Ben je ustao i pošao kući, stigavši onamo nakon što je pao mrak. Posvuda ga je boljelo, ali je, uzevši sve stvari u obzir, bio prilično zadovoljan samim sobom. Njegovom ocu je bio dovoljan jedan pogled da točno zna što se dogodilo. “Reci majci da si pao”, kazao je. “Da, tata”, reče Ben, znajući da njegova majka neće povjerovati u takvu priču. “A nakon ovoga, na tržnicu ću ja voditi krave, ili kukuruz ili štogod već trebali odvesti onamo... barem dok ne dođu bankari i sve nam oduzmu.” “Ne, tata”, reče Ben isto toliko smireno kao da je rekao Da. Za mladića koji je dobio gadne batine bio je uistinu neobično raspoložen - u stvari, bio je gotovo veseo.

165 “Kako to misliš, ne?“ upita njegov otac kao da ga je grom pogodio. “Ako bježim ili se skrivam, napast će me. Ako se oduprem, uskoro će im dojaditi pa će potražiti neku lakšu zabavu.” “Ako netko iz čizme izvuče nož”, reče Andrew glasom punim najvećeg straha, “nećeš doživjeti da im dojadi, Benny.” Ben obujmi oca rukama i čvrsto ga zagrli. “Čovjek ne može nadmudriti bogove”, reče Ben, citirajući jednu od najstarijih poslovica Delaina. “Znaš to i sam, tata. I borit ću se za P... onog kojeg ne smijem spominjati.” Otac ga tužno pogleda i reče: “Nikad nećeš drugačije vjerovati u vezi njega, zar ne?” “Ne”, reče smireno Ben. “Nikada.” “Mislim da si, dok nisam gledao, postao muškarac “, reče njegov otac. “Tužno je da moraš postati muškarac boreći se s bijednim ološem na ulicama oko tržnice. Tužna su vremena stigla u Delain.” “Da”, reče Ben. “Ovo su tužna vremena.” “Bogovi neka ti pomognu”, reče Andrew, “i neka pomognu ovoj nesretnoj obitelji.” 64. Thomas bijaše okrunjen pri kraju duge, hladne zime. Petnaestog dana njegove vladavine, posljednja velika oluja sezone zadesila je Delain. Padalo je mnogo gustog snijega, i još je dugo nakon što je pao mrak vjetar nastavio zavijati, stvarajući zapuhe nalik pješčanim dinama. U devet sati te hladne noći, dugo nakon što bi itko pametan trebao biti vani, začulo se lupanje šakom na prednjim vratima Staadove kuće. Ti udarci nisu bili niti lagani niti plahi; poput čekića su uzastopce snažno tukli po čvrstim hrastovim vratima. Otvorite mi i to brzo, govorili su udarci. Nemam cijelu noć. Andrew i Ben sjedili su čitajući ispred vatre. Sušan Staad, Andrewova žena i Benova majka, sjedila je između njih vezući

166 goblen na kojem će, kad ga završi, pisati BOG NEKA BLAGOSLOVI NAŠEG KRALJA. Emmaline su već odavno stavili u krevet. Sve troje podigoše pogled na kucanje, a onda jedni drage. U Benovim očima ocrtavala se samo znatiželja, no u Andrewovim i Susaninim se odmah nagonski zrcalio strah. Andrew ustane spremivši u džep naočale za čitanje. “Tata?“ upita Ben. “Idem ja”, reče Andrew. Neka to samo bude neki putnik, izgubljen u mraku koji traži sklonište, nadao se, ali kad je otvorio vrata na njima je bio kraljev vojnik, krupan i širokih ramena. Kožnata kaciga - dio borbene opreme - priljubila mu se uz glavu. Kraj ruke, zataknut za pojas nalazio se kratki mač. “Vaš sin”, reče ovaj, i Andrew osjeti kako mu se odrezaše noge. “Zašto ga trebate?” “Dolazim od Peyne”, odvrati vojnik i Andrew shvati da je to sve što će kao odgovor i dobiti. “Tata?“ upita Ben njemu iza leđa. Ne, pomisli sav jadan Andrew, molim te, ovo je previše zle sreće, ne moj sin, ne moj sin — “Je li to taj dječak?” Prije nego što je Andrew uspio reći ne - iako bi to bilo beskorisno - Ben zakorači naprijed. “Ja sam Ben Staad”, reče on. “Zašto me trebate?” “Moraš poći sa mnom”, odgovori vojnik. “Kamo?” “U kuću Andersa Peyne.” “Ne!" zaplače njegova majka s vrata njihove male dnevne sobe. “Ne, kasno je i hladno, ulice su pune snijega - “ “Imam sanjke”, reče vojnik neumoljivo i Andrew spazi kako se čovjeku ruka spustila na držak mača. “Idem”, reče Ben uzimajući svoj kaput.

167 “Bene - “ započne Andrew razmišljajući: Više ga nikada nećemo vidjeti, odvest će nam ga zato jer poznaje kraljevića. “Sve će biti u redu, tata”, reče Ben i zagrli ga. Kad je osjetio snagu mladosti u tom stisku, gotovo je mogao u to povjerovati. Ali, pomisli, njegov sin još nije upoznao strah. Nije naučio koliko svijet može biti okrutan. Andrew Staad zagrli svoju ženu. Njih dvoje su stajali na vratima i promatrali kako se Ben i vojnik probijaju kroz zapuhe prema saonicama koje su bile samo sjena u tami s fenjerima koji su sablasno blistali sa svake strane. Nitko nije progovorio ni riječ dok se Ben penjao u njih s jedne, a vojnik s druge strane. Samo jedan vojnik, pomisli Andrew, i to je nešto. Možda ga samo žele ispitati. Daj bože da mojeg sina trebaju samo radi ispitivanja! Staadovi su stajali u tišini, snijeg se paučinasto skupljao oko njihovih gležnjeva dok su se saonice udaljavale od kuće, svjetla u fenjerima su titrala, zvonca zveckala. Kad su nestali, Sušan su oblile suze. “Nikada ga više nećemo vidjeti”, jecala je. “Nikada, nikada! Odveli su ga! Prokleti Peter! Proklet bio zbog toga u što je uvalio mojeg sina! Proklet bio! Proklet!” “Šššš, majko”, reče Andrew grleći je čvrsto. “Ššš. Ššš. Vidjet ćemo ga prije jutra. Najkasnije do podneva.” Međutim, ona je začula drhtaj u njegovom glasu i zaplakala još snažnije. Toliko je glasno plakala da je probudila malenu Emmaline (ili ju je možda probudio propuh kroz otvorena vrata) i trebalo je dugo dok je opet zaspala. Naposljetku je Sušan zaspala uz nju u velikom krevetu. Andy Staad nije spavao čitavu noć. Stajao je kraj vatre, nadajući se usprkos svemu, ali u srcu je vjerovao da više nikada neće vidjeti svojega sina.

168 65. Sat vremena kasnije, Ben Staad je stajao u radnoj sobi Andersa Peyne. Bio je znatiželjan, pomalo pun strahopoštovanja, ali ne i straha. Pozorno je slušao sve što je Peyna rekao, a onda se začuo prigušeni zvuk kad je novac prešao iz ruke u ruku. “Jesi li sve razumio, momče?“ upita Peyna svojim suhoparnim sudačkim glasom. “Da, moj gospodaru.” “Želim biti siguran. Ne šaljem te na dječji zadatak. Reci mi još jednom što moraš učiniti.” “Trebam otići u dvorac i razgovarati s Dennisom, sinom Brandonovim.” “A ako se Brandon umiješa?" oštro će Peyna. “Moram mu reći da se obrati vama.” “Tako je”, reče Peyna, smjestivši se ponovno u svoju fotelju. “Ne smijem reći: ‘Ne spominji nikome ovaj razgovor.”’ “Da”, reče Peyna. “Znaš li zašto?” Ben je na trenutak zamišljeno stajao pognute glave. Peyna mu je dopustio da razmisli. Sviđao mu se dječak; činio se hladne glave i nije bio bojažljiv. Mnogi bi se drugi tresli od užasa da su usred noći bili dovedeni pred njega. “Jer ako kažem tako nešto, brže će to razglasiti nego da ne kažem ništa”, naposljetku će Ben. Smiješak dotakne Peynine usne. “Dobro”, reče on, “nastavi.” “Dali ste mi dvanaest zlatnika. Dva moram dati Dennisu, jedan je za mene, a jedan za onoga tko pronađe lutkinu kuću koja je pripadala Peterovoj majci. Preostalih osam je za Besona, glavnog stražara. Onaj tko nađe lutkinu kuću dat će je Dennisu. Dennis će je dati meni. Ja ću je predati Besonu. Što se tiče ubrusa, Dennis će ih osobno dati Besonu.” “Koliko njih?”

169 “Dvadeset i jedan svakoga tjedna”, spremno će Ben. “Ubrusi kraljevske kuće, ali s uklonjenim amblemima. Vaš čovjek će unajmiti ženu da skine kraljevske ambleme. S vremena na vrijeme poslati ćete mi nekoga s još novca, za Dennisa ili Besona.” “Ali ništa za tebe?“ upita Peyna. Već mu je ponudio; Ben je odbio. “Ne. Vjerujem da je to sve.” “Brz si.” “Volio bih kad bih mogao učiniti više.” Peyna uspravnije sjedne, lice mu odjednom poprimi grub i zastrašujući izgled. “Ne smiješ i nećeš”, kazao je. “I ovo je dovoljno opasno. Posreduješ u pomaganju mladiću koji je osuđen za strašno umorstvo - drugo po redu najgore umorstvo koje neki čovjek može počiniti.” “Peter je moj prijatelj”, reče Ben ponosnim glasom koji je bio dojmljiv samom svojom jednostavnošću. Anders Peyna se jedva primjetno osmjehne i jednim dignutim prstom pokaže na masnice koje su blijedjele na Benovom licu. “Pretpostavljam”, reče, “da već plaćaš cijenu za to prijateljstvo.” “Platio bih tu cijenu još stotinu puta”, reče Ben. Oklijevao je trenutak, a onda odvažno nastavi: “Ne vjerujem da je ubio svojeg oca. Volio je kralja Rolanda kao što ja volim svojeg tatu.” “Zaista?“ upita Peyna prividno nezainteresiran. “Volio gaje!“ usklikne Ben. “Zar vi doista mislite da je ubio svojeg oca? Zar uistinu vjerujete da je to učinio?” Peyna se osmjehne tako suho i okrutno da se čak i Benova vrela krv ohladila. “Da ne vjerujem, bio bih oprezan kome to govorim”, reče on. “Veoma, veoma oprezan. Ili bih uskoro osjetio sječivo krvnikove sjekire na svojem vratu.” Ben je u tišini zurio u Peynu. “Kažeš da si mu prijatelj i ja ti vjerujem.” Peyna sjedne još uspravnije u svojoj fotelji i uperi prst u Bena. “Ako si mu istinski prijatelj, učini što sam te tražio i ništa više. Ako u ovim tajnim dolascima

170 vidiš nadu za Peterovo oslobođenje - a na tvojem licu vidim da je tako - moraš se odreći te nade.” Umjesto da je pozvonio Arlenu, Peyna sam isprati dječaka - na stražnji ulaz. Vojnik koji ga je noćas doveo sutra će biti na putu za Zapadnu baruniju. Na vratima Peyna reče: “Još jednom: nemoj zastraniti ni u jednoj stvari oko koje smo se dogovorili, nimalo. Peterove prijatelje trenutno baš ne vole u Delainu, kao što to tvoje masnice i dokazuju.” “Borit ću se protiv svih”, užagreno će Ben. “S jednim po jednim ili sa svima odjednom!” “Aha”, reče Anders Peyna uz onaj hladan i okrutni smiješak. “Bi li tražio i tvoju majku da učini to isto? Ili svoju sestricu?” Ben je zabezeknuto zurio u starca. U njegovom se srcu rascvao strah poput malene i nježne ruže. “A doći će do toga ne budeš li jako oprezan”, reče Peyna. “Oluje u Delainu nisu završile, tek su počele.” Otvorio je vrata; snijeg je zalepršao unutra, donesen naletom vjetra. “Idi sada kući, Bene. Mislim da će tvoji roditelji biti sretni što te vide tako brzo.” Bijaše to blago rečeno. Njegovi roditelji su čekali kraj vrata u svojim noćnim haljetcima kad je Ben ušao. Čuli su zvonca na saonicama koje su se približavale. Majka ga je plačući čvrsto zagrlila. Njegov otac, crvena lica i, što je bilo neuobičajeno, sa suzama u očima, stezao mu je ruku dok ga nije zaboljela. Ben se prisjeti što mu je Peyna kazao. Oluje u Delainu nisu završile, tek su počele. A mnogo kasnije, ležeći u krevetu s rukama pod glavom, zurio je u tamu i slušao vjetar kako vani zavija, Ben shvati da mu Peyna nikada nije dao odgovor na njegovo pitanje - nije mu rekao vjeruje li ili ne da je Peter kriv.

171 66. Sedamnaestog dana Thomasove vladavine Brandonov sin, Dennis, donio je prvu hrpicu sa dvadeset i jednim ubrusom u Iglu. Donio ih je iz skladišta za koje nisu znali ni Peter ni Thomas, niti Ben Staad, niti sam Peyna- iako će svi postati toga svjesni prije nego završi ta grozna stvar s Peterovim zatočeništvom. Dennis je znao jer je bio sin sobara koji je potjecao iz duge linije sobara, ali kažu da dobro poznavanje nečega rađa zanemarivanje pa nije razmišljao mnogo o tom skladištu iz kojeg je izvadio ubruse. Kasnije ćemo više govoriti o toj sobi; reći ću vam samo da će se svi iznenaditi kad je vide, naročito Peter. Jer da je znao za tu sobu koju je Dennis uzimao zdravo za gotovo, mogao je pokušati pobjeći čak tri godine ranije... i mnogo toga se moglo promijeniti, na bolje ili na gore. 67. Kraljevske ambleme skinula je žena koju je unajmio Peyna zahvaljujući njezinoj vještini s iglom i zatvaranja usta. Svakoga je dana sjedila ispred vrata skladišta vadeći konce koji šu uistinu bili veoma stari. Dok je to činila, njezina su usta iz više razloga bila čvrsto zatvorena; paranje tako krasnog ručnog rada činilo joj se gotovo bogohulno, ali je njezina obitelj bila siromašna pa joj je Peynin novac došao kao dar s neba. I tako je ona sjedila, i sjedit će još mnogo godina, ljuljajući se u stolici baratajući iglom kao jedna od onih neobičnih sestara za koje ste možda čuli u jednoj drugoj priči. Ni s kim nije razgovarala o svojem poslu, čak ni sa svojim mužem. Ubrusi su imali neobičan, blagi miris - ne po plijesni već po ustajalosti jer dugo nisu bili korišteni - no inače su bili

172 besprijekorni, veličine trideset na trideset centimetara, dovoljno veliki da prekriju krilo čak i najneurednijeg jelca. Uz prvu dostavu ubrusa veže se jedna smiješna priča. Dennis se uzmuvao oko Besona iščekujući napojnicu. Beson je to neko vrijeme trpio misleći kako će se budalasti momak konačno sjetiti da on njemu da napojnicu. Obojica su istovremeno došla do zaključka kako napojnice neće biti. Dennis je krenuo prema vratima, a Beson mu je u tome pomogao udarcem u stražnjicu. To je natjeralo par pomoćnih stražara da se grohotom nasmiju. Zatim se Beson, za daljnju zabavu pomoćnika, pravio da briše svoju stražnjicu s nekoliko ubrusa, no bio je oprezan i samo se pravio, jer je negdje u tom poslu bio Peyna, pa je trebalo ići lagano. Možda Peyna ipak neće više dugo biti ovdje. U gostionicama i vinarijama, Beson je počeo slušati šaputanja kako se Flaggova sjena spustila na vrhovnog suca, pa ako Peyna ne bude veoma,veoma oprezan, mogao bi parnice na sudištu uskoro gledati s jednog još višeg mjesta od klupe na kojoj sada sjedi - mogao bi gledati u prozor, govorili su ti šaljivci iza svojih dlanova, s jednog od šiljaka na zidinama zamka. 68. Osamnaestog dana Thomasovog kraljevanja na Peterovom pladnju za doručak, kad je ujutro dostavljen, bio je prvi ubrus. Bio je toliko velik, a doručak tako malen da je zaista pokrio cijeli obrok. Peter se po prvi put nasmiješio otkad je stigao na to hladno, visoko mjesto. Obrazi i brada bili su mu osjenčani začecima brade koja će narasti gusta i dugačka u te dvije sobe s propuhom, pa je izgledao kao prilično očajan lik... dok se ne bi nasmiješio. Osmijeh mu je obasjao lice čarobnom snagom, učinio ga je jakim i blistavim, vođom kojeg možete zamisliti kako mu se vojnici pridružuju u bici. “Bene”, promrmljao je, podižući ubrus za jedan ugao. Ruka mu se malo zatresla. “Znao sam da ćeš to učiniti. Hvala, prijatelju moj. Hvala ti.”

173 Prva stvar koju je Peter učinio s ubrusom bila je da obriše suze koje su sad slobodno curile niz njegove obraze. Spijunka na debelim drvenim vratima naglo se otvorila. Dva su se pomoćna čuvara iznova pojavila kao dvije glave Flaggove papige, sabijena u malenom prostoru neobrijani obraz do obraza. “Nadajmo se da beba neće zaboraviti obrisati bradu-bradicu!“ povikao je jedan promuklim, treperećim glasom. “Nadajmo se da mali neće zaboraviti očistiti jajčeko sa svoje košuljice!" poviče drugi, a onda obojica zavrištaše od podrugljiva smijeha. No Peter nije gledao u njih, a njegov osmijeh nije iščeznuo. Čuvari su vidjeli taj osmijeh i nisu više pravili šale. Bilo je nešto u njemu što je branilo zafrkavanje. Konačno su zatvorili špijunku i osfavili Petera na miru. Ubrus je tog dana stigao s njegovim ručkom. S večerom te noći. Ubrusi su Peteru, u njegovoj usamljenoj ćeliji na nebu, dolazili sljedećih pet godina. 69. Kuća lutaka stigla je trećeg dana vladavine Thomasa Donositelja Svjetla. Nekako su u to vrijeme plavičci, te prve preteče proljeća (koje mi zovemo modrulje), nicali uz cestu u dražesnim malim svežnjevima. Isto je tako u to vrijeme Thomas Donositelj Svjetla potpisom ozakonio povećanje poreza poljoprivrednicima, što je uskoro postalo poznato kao Tomov crni porez. Nova šala koja se pričala u gostionicama i vinarijama bila je da će kralj uskoro mijenjati svoje kraljevsko ime u Thomas Donositelj Poreza. Povećanje nije iznosilo osam posto što je moglo biti pravedno, niti osamnaest posto, što bi bilo podnošljivo, nego osamdeset posto. Thomas je u početku oko toga imao nekih sumnji, ali Flaggu nije trebalo dugo da ga uvjeri.

174 “Moramo ih oporezovati na više nego što priznaju da imaju kako bismo uzeli barem nešto od onoga što nam duguju, s obzirom na to koliko skrivaju od poreznika”, kazao je Flagg. Thomas kimne glavom, zamućenom vinom koje je sada neprestano teklo u kraljevskim odajama dvorca, nadajući se da mu je lice krasio mudar izraz. Što se njega tiče, Peter se stao pribojavati da se lutkina kuća nakon tolikih godina izgubila - što je gotovo i bila istina. Ben Staad je uposlio Dennisa da je pronađe. Nakon nekoliko dana bezuspješnog traganja, Dennis se povjerio svojem dobrom starom ocu-jedinoj osobi kojoj se usuđivao vjerovati u tako važnoj stvari. Brandonu je trebalo još pet dana da nađe lutkinu kuću u jednom manjem skladištu na devetom katu u zapadnoj kuli, gdje su njezini veseli umjetni travnjaci i duga, razvučena krila bili skriveni ispod stare (i od moljaca pomalo pojedene) plahte koja je s godinama posivjela. Sav izvorni namještaj i dalje se nalazio u kući, a onda je Brandonu, Dennisu ijednom vojniku, kojeg je Peyna osobno odabrao, trebalo još tri dana da provjere jesu li svi oštri predmeti uklonjeni. Tada su je, napokon, dopremila dvojica dječaka-paževa koji su se namučili noseći tešku, nespretnu stvar pričvršćenu na dasku između njih. Beson je išao odmah iza njih, psujući i prijeteći se užasnim kaznama ako je ispuste. Znoj se u potocima cijedio niz lica dječaka, ali mu nisu odgovarali. Kad su se otvorila vrata Peterova zatvora i kroz njih bijaše unesena lutkina kuća, Peter ostane bez daha - ne zato što je lutkina kuća konačno bila ondje, nego zato što je jedan od one dvojice dječaka koji su je nosili bio Ben Staad. Nemoj me odati! Bljesnule su Benove oči. Ne gledaj u mene predugo! Uzvratile su Peterove oči. Nakon savjeta koji mu je dao, Peyna bi bio zaprepašten da je ovdje vidio Bena. Zaboravio je da logika svih starih mudraca svijeta ne može nadvladati logiku dječačkog srca, ako je srce dječaka veliko, dobro i odano. Ben Staadovo je bilo sve troje.

175 Najlakša stvar na svijetu bilo je zamijeniti se za mjesto s jednim pažem koji je trebao nositi lutkinu kuću na vrh Igle. Za jedan zlatnik - sav novac koji je Ben imao, kad smo već kod toga - Dennis je to uredio. “Nemoj ovo reći svojem ocu “, upozorio je Ben Dennisa. “Zašto ne?“ upitao je Dennis. “Govorim svojem ocu gotovo sve... ti ne?” “Nekoć jesam”, reče Ben, prisjećajući se kako mu je otac zabranio da ikada više u kući spomene Peterovo ime. “Ali kad dječaci odrastu, mislim da se to katkad promijeni. Kako god bilo, ne smiješ mu reći, Dennise. Mogao bi to ispričati Peyni, a onda bih se našao u vrućem loncu na vatri.” “U redu”, obećao je Dennis. Bijaše to obećanje koje je održao. Dennis je bio strašno povrijeđen kad je njegov gospodar, kojeg je volio, bio najprije optužen, a zatim i osuđen za ubojstvo. U posljednjih nekoliko dana Ben je sebi utro dobar put da popuni ispražnjeno mjesto u Dennisovom srcu. “To je dobro”, reče Ben i razigrano bubne Dennisa u rame. “Želim ga vidjeti samo na minutu i osvježiti osjećaje u svom srcu.” “Bio je tvoj najbolji prijatelj, zar ne?” “Još uvijek jest.” Dennis je zurio u njega začuđeno. “Kako možeš nazivati čovjeka koji je ubio vlastitog oca svojim prijateljem?” “Zato što ne vjerujem da je to učinio”, reče Ben. “A ti?” Na Benovo posvemašnje zaprepaštenje, Dennis brižne u gorak plač. “Cijelo moje srce govori mi isto to, pa ipak - “ “Onda ga slušaj”, reče Ben i stisne Dennisa u grubi zagrljaj. “I posuši te suze prije nego te netko vidi kako tuliš kao beba.” “Stavite je u drugu sobu”, govorio je sada Peter, u laganom drhtanju glasa očitovala se njegova tuga. Beson nije zamijetio; bio je previše zauzet psovanjem dvojice dječaka radi njihove sporosti, gluposti i samog njihovog postojanja. Unijeli su kuću za lutke u spavaonicu i spustili je. Onaj drugi dječak koji je imao veoma

176 priglupo lice ispustio je svoj kraj prebrzo i previše naglo. Začuo se tihi zvuk pucanja nečeg unutra. Peter se lecnuo. Beson opali dječaku pljusku - učinio je to s osmjehom. Bijaše to najbolja stvar koja se dogodila otkako su se pojavila ova dvojica s tom prokletom stvari. Glupan je ustao široko razjapljenih usta, primivši se za tu stranu lica koja je već počela oticati, i zagledao se u Petera s otvorenim čuđenjem i strahom; Ben je ostao na koljenima trenutak duže. Ispred ulaza lutkine kuće nalazio se maleni otirač od ratana - ono što bismo, pretpostavljam, mogli nazvati otiračem dobrodošlice. Samo na trenutak sije Ben dopustio preći palcem preko toga, a onda mu oči susretnu Peterove. “A sad marš van!“ povikao je Beson. “Odlazite, obojica! Idi te kućama i proklete bile vaše majke koje su donijele na svijet spore, nespretne budale kao što ste vi!” Dječaci su prošli uz Petera, nespretnjaković se odmaknuo kao da kraljević ima nekakvu bolest kojom bi ga mogao zaraziti. Benove oči susretoše Peterove još jedanput i Peter zadrhti zbog ljubavi koju je ugledao u pogledu svojeg starog prijatelja. A onda su nestali. “E pa sad je imate, moj dobri mladi kraljevčiću”, reče Beson. “Što da vam sljedeće donesemo? Male čipkaste haljine? Svilene gaće?” Peter se sporo okrene i pogleda Besona. Trenutak kasnije ovaj obori pogled. U Peterovom pogledu bilo je nešto zastrašujuće i Beson je bio prisiljen sjetiti se još jednom da gaje, bio on tetkica ili ne, Peter tako namlatio da su ga rebra boljela još iduća dva dana a u glavi mu se vrtjelo tjedan dana. “Pa, to je vaša stvar”, promrmljao je. “No, sad kad je već imate, mogao bih vam nabaviti nekakav stol da je na njega stavite. I stolicu da sjedite dok se... “ Nacerio se. “Dok se s njom igrate.” “I koliko bi me to stajalo?” “Samo tri zlatnika, rekao bih.” “Nemam novaca.”

177 “Ah, ali poznajete moćne ljude.” “Više ne”, reče Peter. “Mijenjao sam uslugu za uslugu, i to je sve.” “Onda sjedite na podu dok ne dobijete ozebline na stražnjici i nek’ vas vrag nosi!“ reče Beson i odmaršira iz sobe. Mali priliv zlatnika u kojem je uživao otkako je Peter stigao u Iglu očigledno se istopio. Beson je zbog toga bio danima loše raspoložen. Peter je sačekao dok sve brave i zasuni nisu sjeli na mjesto prije nego je dignuo otirač od ratana kojeg je Ben dodirnuo palcem. Ispod njega je našao komadić papira ne veći od poštanske marke. Obje strane bijahu ispisane, a između riječi nije bilo razmaka. Slova su uistinu bila sićušna - Peter je morao škiljiti dok ih je čitao, a pretpostavljao je da ih je Ben ispisao uz pomoć povećala. Petere - Uništi ovo čim pročitaš. Ne vjerujem da si učinio ono. Siguran sam da i drugi tako osjećaju. I dalje sam tvojprijatelj. Volim te kao i uvijek. Ni Dennis ne vjeruje. Ako ikako mogu pomoći kontaktiraj me preko Peyne. Neka tvoje srce bude snažno. Dokje čitao, Peterove su se oči napunile toplim suzama zahvalnosti. Mislim da nas pravo prijateljstvo uvijek tjera da osjećamo nekakvu slatku zahvalnost jer se svijet gotovo uvijek čini kao veoma okrutna pustinja, a cvijeće koje u njemu raste kao da to čini unatoč takvim teškim okolnostima. “Dobri stari Ben! Dobri stari Ben!” Po prvi put je stao razmišljati kaktf njegov plan, koliko god bio sulud i opasan, ima šansi za uspjeh. Zatim se sjetio poruke. Ben je stavio svoj život na kocku napisavši je. Ben je bio plemić - jedva - ali ne i kraljevske krvi; stoga nije imun na krvnikovu sjekiru. Da je Beson ili jedan od njegovih šakala pronašao poruku, zaključili bi da ju je napisao jedan od dvojice dječaka koji su donijeli lutkinu kuću. Nespretnjaković je izgledao kao da ne zna pročitati ni velika slova u dječjoj slikovnici, a kamoli ispisati ovako sićušna. I tada bi potražili drugog dječaka, a tada bi put do krvničkog panja za dobrog starog Bena bio veoma kratak.

178 Na pamet mu je padao samo jedan sigurni način na koji da je se riješi, i nije oklijevao; zgužvao je maleni papirić između palca i kažiprsta pa ga pojeo. 70. Siguran sam da ste do sada već pretpostavili kakav je bio Peterov plan bijega jer vi znate dobrano više od Peyne dok je ovaj čitao Peterove zahtjeve. Bilo kako bilo, došlo je vrijeme da vam ipak sve kažem. Planirao je upotrijebiti niti da načini uže. Te bi niti dakako skidao s rubova ubrusa. Spustio bi se niz uže do zemlje i pobjegao. Neki od vas će se možda gromko nasmijati toj zamisli. Niti iz ubrusa kako bi pobjegao iz tornja visokog devedeset metara?, mogli biste reći. Ili ste ludi vi, Pripovjedaču, ili je bio lud Peter! Ali nije bilo ništa od toga. Peter je znao koliko je visoka Igla i vjerovao je da nikada ne smije pohlepno izvlačiti niti iz svakog ubrusa. Ako ih izvadi previše, netko bi mogao postati znatiželjan. Nije to morao biti glavni stražar; pralja koja je prala ubruse mogla bi zamijetiti da iz jednog ubrusa nedostaje previše niti. Mogla bi to natuknuti prijateljici... ova bi mogla spomenuti drugoj prijateljici... i tako bi se priča raširila... jer znate, nije se Peter zabrinjavao zbog Besona. S obzirom na sve, Beson je bio prilično glupava osoba. Flagg nije bio. Flagg je umorio njegovog oca - i Flagg je držao naćuljene uši. Šteta što se Peter nikada nije zapitao otkuda taj neobičan ustajali miris na ubrusima, ili da se raspita je li osoba zaposlena da skine kraljevske ambleme bila otpuštena nakon što je skinula određeni broj amblema, ili radi li još uvijek - no, jasno, misli su mu bile drugdje. Nije mogao ne zamijetiti da su veoma stari, što je dakako bio dobar znak - moći će skinuti mnogo više niti sa svakog ubrusa nego što je to mogao zamisliti u svojim najoptimističnijim trenucima. Koliko ih je još mogao skinuti, saznao je s vremenom.

179 Pa ipak, mogu čuti kako neki od vas govore, niti iz ubrusa da se načini uže dovoljno dugo da od najvišeg prozora Igle dođe do tla? Niti iz ubrusa koje će načiniti uže dovoljno čvrsto da izdrži sedamdeset i sedam kilograma? I dalje mislim da se šalite! Vi koji tako mislite zaboravljate lutkinu kuću... i tkalački stan u njoj, tako malen da su niti iz ubrusa bile savršene za njegov sićušni čunak. Vi koji tako mislite zaboravljate da je u lutkinoj kući sve bilo maleno, ali je radilo savršeno. Oštri predmeti bijahu uklonjeni, pa i nožić za rezanje u tkalačkom stanu... no inače je sve bilo netaknuto. Zbog te lutkine kuće, koja je sada Peterova jedina stvarna nada za bijeg, Flagg je još onda davno imao nejasne zle slutnje. 71. Mislim da bih trebao biti mnogo bolji pripovjedač nego što jesam da vam opišem kako je bilo Peteru tijekom tih pet godina koje je proveo u vrhu Igle. Jeo je; spavao je; gledao je kroz prozor s kojeg mu se pružao pogled na zapadni dio grada; vježbao je ujutro, popodne i navečer; sanjao je snove o slobodi. Ljeti je u njegovom apartmanu bilo kipuće. Zimi ledeno. Tijekom drage zime teško se razbolio od gripe koja ga je skoro ubila. Peter je ležao s temperaturom na svojem krevetu i kašljao pod tankim pokrivačem. Isprva se samo bojao da će pasti u delirij i bulazniti o užetu koje je bilo skriveno i uredno namotano ispod dva kamena u istočnom dijelu njegove spavaonice. Kako mu je temperatura rasla, uže koje je spleo uz pomoć malenog tkalačkog stana u lutkinoj kući, počelo mu se činiti manje važnim jer je već pomislio da će umrijeti. Beson i njegovi pomoćni čuvari bili su u to čak uvjereni. U stvari su se već kladili kad će se to dogoditi. Jedne noći, otprilike tjedan dana od kad mu je groznica izbila i dok je vjetar vani strašno hučao i temperatura pala dobrano ispod nule, Roland se pojavio u

180 Peterovom snu. Peter bijaše uvjeren kako je Roland došao da ga povedene u Vječne poljane. “Spreman sam, tata!“ povikao je. U svojem deliriju nije znao je li to izgovorio naglas ili samo u svojoj glavi. “Spreman sam za odlazak!” Još nećeš umrijeti, kazao je njegov otac u tom snu... viziji... ili što god to bilo. Imaš još tol ’ko toga za napraviti, Petere. “Oče!“ kriknuo je Peter. Glas mu bijaše snažan, i pod njim su stražari - uključujući i Besona - zadrhtali misleći da Peter zacijelo vidi duha ubijenog kralja Rolanda kako se dimi, i koji je došao odvesti Peterovu dušu u pakao. Te noći se više nisu kladili, u biti, jedan od njih je sljedećeg dana otišao u Crkvu Velikih Bogova i ponovno prigrlio vjeru, te je na koncu postao svećenik. Njegovo ime bijaše Curran, i o njemu vam mogu pripovijedati u drugoj priči. Peter je uistinu na neki način vidio duha - no je li to zaista bio duh njegova oca ili samo priviđenje uzrokovano visokom temperaturom, ne mogu reći. Njegov se glas pretvorio u šapat; stražari nisu čuli ostatak. “Tako mi je hladno... i tako mi je vruće.” Jadni moj dječače, kazao je njegov svjetlucavi otac. Imao si teška iskušenja, a mislim da ih jejoš mnogo pred tobom. Ali Dennis će znati... “Što će znati?“ dahnuo je Peter. Obrazi mu bijahu rumeni, no čelo mu bijaše blijedo poput voska. Dennis će znati kuda ide mjesečar, prošaptao je njegov otac i nestao. Peter je nakratko ostao bez svijesti, a onda je ubrzo utonuo u duboki, čvrsti san. U tom snuje njegova groznica minula. Dječak koji je više od godine dana radio šezdeset sklekova i stotinu trbušnjaka svakoga dana, probudio se sljedećeg jutra previše slab da bi ustao iz kreveta... ali ponovno je bio priseban.

181 Beson i pomoćni stražari bijahu razočarani. Međutim, nakon te noći uvijek su se prema Peteru odnosili s nekakvim strahopoštovanjem i pazili da mu se odveć ne približavaju. Što je, jasno, činilo njegov posao toliko lakšim. Sve je to bilo jednostavno ispričati, mada bi bez sumnje bilo bolje kad bih sa sigurnošću mogao reći je li duh stvarno bio ondje ili nije. No, kao i oko mnogih stvari u ovako dugoj priči, morat ćete u vezi toga, pretpostavljam, sami odlučiti. Ali kako da vam opišem Peterov beskonačno dosadan posao na sićušnom tkalačkom stanu? Ta me priča nadilazi. Svi ti utrošeni sati dok mu je katkad ledeni dah poput dima izlazio kroz usta i nos, katkad mu je znoj cijedio niz lice, i uvijek u strahu hoće li ga razotkriti; samoća tijekom tih dugih sati u kojima nije imao ništa osim beskrajnih misli i gotovo besmislenih nadanja koja su ih ispunjavala. Mogu vam ispričati neke stvari, i hoću, ali dočarati tolike sate i dane sporog vremena gotovo mi je nemoguće, kao što bi to bilo nemoguće svima osim jednom od glasovitih pripovjedača čija je rasa davno izumrla. Jedina stvar koja bi možda otprilike mogla natuknuti koliko je vremena Peter proveo u tim dvjema sobama bijaše njegova brada. Kad je došao bila je samo sjena na njegovim obrazima i mrlja ispod njegovog nosa - dječačka brada. U 1825 dana koji su uslijedili izrasla je duga i raskošna; pri kraju mu je dosezala do sredine prsa, i mada je imao-samo dvadeset ijednu godinu bijaše prošarana sjedinama. Jedino mjesto na kojem nije rasla bio je nepravilni ožiljak koji mu je ostavio Besonov palac. Prve godine se Peter usudio iščupati samo pet niti iz svakog ubrusa - njih petnaest svakoga dana. Držao ih je ispod madraca, a na kraju svakoga tjedna imao ih je stotinu i pet. U našim mjerama, svaka je nit bila dugačka oko pedeset centimetara. Prvi dio ispleo je tjedan dana nakon što je dobio lutkinu kuću, radeći pažljivo na tkalačkom stanu. Sa sedamnaest godina to nije bilo tako jednostavno kao što je to bilo s pet. Prsti su mu narasli; tkalački stan nije. Osim toga, bio je strašno nervozan. Ako ga jedan

182 od stražara uhvati u poslu, mogao bi reći da koristi tkalački stan da plete konce iz starih ubrusa kako bi se zabavio... ako bi mu povjerovali. I ako tkalački stan funkcionira. Nije bio u to siguran sve dok nije vidio prvi tanki konopac, savršeno ispleten, kako se pojavljuje na drugom kraju tkalačkog stana. Ugledavši ga, Peterova živčanost se ponešto smanjila pa je mogao plesti malo brže, stavljajući unutra niti, vukući ih da ostanu ravne i stišćući malenu pedalu palcem. Tkalački je stoj isprva malo škripao, no ustajalo je mazivo uskoro počelo djelovati te je tada radio savršeno kao u njegovom djetinjstvu. Međutim, konopac je bio strašno tanak, u promjeru je imao malo više od pola centimetra. Peter je svezao krajeve i povukao da ga isproba. Držalo je. Malo se ohrabrio. Bio je snažniji nego je izgledao, i mislio je da bi trebao biti. Na kraju krajeva, bijahu to kraljevski ubrusi, istkani od najfinijih pamučnih vlakana u zemlji, a on ih je čvrsto tkao. Povukao je jače, trudeći se pretpostaviti s kolikom snagom preračunato u kilograme vuče taj tanki pamučni konopac. Još je snažnije povukao i uže je izdržalo, a on osjeti kako mu se nada uvlači u srce. Uhvatio se kako razmišlja o Yosefu. Upravo mu je Yosef, glavni konjušar, objašnjavao o tajanstvenoj i užasnoj pojavi koja se zove ‘točka pucanja’. Bila je sredina ljeta i gledali su goleme anduanske volove kako vuku kamene blokove za trg na kojem će biti nova tržnica. Svakom volu je za vratom sjedio po jedan znojni gonič koji je psovao. Peter tada nije imao više od jedanaest godina i mislio je kako je to bolje od cirkusa. Yosef je istaknuo kako svaki vol nosi težak kožni jaram. Lanci koji su vukli blokove kamena bijahu pričvršćeni za jaram, svaki sjedne strane životinjinog vrata. Yosef mu je kazao kako klesari moraju oprezno procijeniti koliko svaki blok kamena može težiti. “Jer ako su blokovi preteški, volovi bi se mogli ozlijediti pokušavajući ih povući”, rekao je Peter. Nije to postavio kao pitanje jer mu

183 se činilo toliko očigledno. Bilo mu je žao volova koji su vukli te velike blokove kamena. “Ne”, kazao je Yosef. Zapalio je cigaretu načinjenu od klipa kukuruza, gotovo si spalivši vrh nosa, te povukao duboko i zadovoljno. Oduvijek je volio biti u društvu mladog kraljevića. “Ne! Volovi nisu glupi - ljudi ih samo takvim smatraju jer su veliki, pitomi i žele pomoći. Što više govori o ljudima nego o volovima, ako se mene pita, ali pustimo sad to, pustimo to. Ako vol može povući blok, povući će ga; ako ne može, e pa, pokušati će dvaput i onda će stati spuštene glave. I stajat će tako, čak i ako ga loš gospodar bičuje do krvi. Volovi izgledaju glupo, ali nisu. Nimalo.” “Zašto onda klesari moraju odrediti težinu kamena koje isklešu ako volovi znaju koliko mogu potegnuti, a koliko ne?” “Nije stvar u blokovima; stvar je u lancima.” Yosef pokaže na jednog vola koji je vukao blok koji je Peteru izgledao velik kao omanja kuća. Glava vola bijaše nisko spuštena, oči je strpljivo upro ispred sebe, gonič koji je sjedio na njemu usmjeravao ga je laganim lupkanjem svojeg štapa. Na kraju dvostrukoga lanca polako je klizio kameni blok ostavljajući za sobom brazdu u zemlji. Bila je toliko duboka da bi se maleno dijete dobrano namučilo da se iz nje uzvere. “Ako vol može vući blok, onda i bude, ali vol ne zna ništa o lancima ili o točki pucanja.” “Što je to?” “Stavi nešto pod dovoljno opterećenja i puknut će”, kazao je Yosef. “Ako taj lanac pukne, gadno će zafijukati uokolo. Ne bi htio biti svjedokom onoga što se može dogoditi dok je tako teški lanac napet povučen snagom volova. Odletjet će posvuda. Obično unatrag. Vjerojatno bi udario goniča i rastrgao ga, ili odrezao noge životinji.” Yosef uvuče još jedan dim smotane cigarete i onda je baci na tlo. Upro je u Petera prodorne, prijateljske oči.

184 “Točka pucanja”, kazao je, “je nešto što kraljević treba znati, Peteru. Lanci pucaju ako ih prenategneš, kao i ljudi. Ne zaboravi to.” Sada je o tome razmišljao dok je vukao svoj prvi konopac. Koliko ,,snage“ je uložio? Pet rula? Najmanje. Deset? Možda. Ali možda je to samo čeznutljivo razmišljanje. Rekao bi osam, ne sedam. Bolje da učini pesimističnu pogrešku, ako već mora. Jer ako se preračuna... pa, kamen na Trgu Igle je veoma, veoma tvrd. Povukao je još jače, mišići na rukama su ga sada već počinjali boljeti. Kad je prvi konopac konačno puknuo, Peter je pretpostavio da ga je nategnuo snagom od petnaest rula - gotovo trideset kila. Nije bio nezadovoljan rezultatom. Kasnije te večeri, bacio je puknuti konopac kroz prozor gdje su ljudi metući svakodnevno čistili Trg Igle i odnosili smeće sljedećeg dana. Peterova majka, zamijetivši njegovo zanimanje za lutkinu kuću i maleno pokućstvo u njoj, naučila ga je tkati konopce i plesti malene prostirke. Kad nešto ne činimo duže vremena, skloni smo zaboraviti kako se točno nešto radi, no Peter nije imao ništa drugo osim vremena pa se nakon nekoliko pokušaja prisjetio trikova oko pletenja. “Pletenje”, tako je to njegova majka nazivala pa je tako i on o tome razmišljao, ali pletenje zapravo nije bila prava riječ; pletenica je ručno ispreplitanje dva užeta. Uzlanje, kako se već izrađuju sagovi, je ručno pletenje tri ili više konopca. Kod uzlanja se između dva konopca, s poravnatim gornjim i donjim krajem, postavi treći samo niže tako da mu taj kraj ostane stršati. Taj se uzorak ponavlja kako se dodaje dužina za dužinom. Rezultat izgleda pomalo kao kineska klopka za prste... ili kao pleteni sagovi u kući vaše najdraže bake. Peteru je trebalo tri tjedna da sakupi dovoljno niti da isproba tu tehniku i veći dio četvrtog ne bi li se točno sjetio kako je ono išlo uzlanje s uzorkom preko-i-ispod. Ali kad je bio gotov imao je pravo

185 uže. Tanko, i mogli biste pomisliti kako je lud ako mu povjeri svoju težinu, ali bilo je mnogo čvršće nego je to izgledalo. Otkrio je da ga može potrgati, ali samo ako krajeve čvrsto omota oko ruku i nategne sve dok mu ne bi iskočili mišići na rukama i prsima, te ispala tetiva na vratu. Na stropu njegove spavaće sobe bilo je nekoliko čvrstih hrastovih greda. Morat će iskušati svoju težinu na jednoj od njih, kad bude imao dovoljnu dug konopac. Ako pukne, morat će krenuti ispočetka... ali takve misli bijahu beskorisne i Peter je toga bio svjestan - stoga se jednostavno bacio na posao. Svaka nit koju je izvukao bila je duga pedesetak centimetara, ali je Peter gubio otprilike pet centimetara na pletenje i uzlanje. Trebalo mu je tri mjeseca da načini uže od tri suka, a svaki se suk sastojao od stotinu i pet pamučnih niti, nakon čega je dobio konop dugačak jedan metar. Jedne noći, kada je bio siguran da su svi stražari pijani i da se dolje kartaju, svezao je uže kao petlju oko jedne stropne grede. Tad ga je prebacio i svezao u čvor s kojeg je dolje visjelo manje od trideset centimetara slobodnog konopa. Izgledao je otužno tanak. Usprkos tome, Peter se za njega uhvatio i objesio, usta stisnutih u grčevitu tanku crtu, očekujući kako će niti u svakom trenutku popustiti, a on će se raspasti po podu. Ali su izdržale. Izdržale su. Gotovo ne vjerujući da se to događa, Peter je visio s užeta skoro tako tankog da se jedva vidjelo. Visio je skoro minutu, a onda je stao na krevet i odvezao čvor. Ruke su mu drhtale dok je to činio, pa je morao dva puta pokušati jer su mu oči bile zamućene od suza. Vjerovao je da mu srce nije bilo tako puno još od onog trenutka kadje pročitao Benovu sićušnu poruku. 72. Držao je uže ispod svojeg madraca, ali je Peter shvatio da to neće moći još dugo. Igla je bila visoka stotinu i tri metra mjerena do

186 vrha svojeg stožastog krova; njegov prozor se nalazio devedeset metara iznad kamenom popločanog trga. On sam je bio visok metar i osamdeset pa je vjerovao da bi se usudio skočiti s visine od šest metara s kraja konopa. No, u najboljem slučaju na kraju će morati sakriti osamdeset i dva metra konopa. U istočnom dijelu spavaonice otkrio je rasklimani kamen na podu pa ga je oprezno odignuo. Bio je iznenađen i sretan što je ispod kamena bilo malo slobodnog prostora. Nije mogao dobro vidjeti pa je popipao u mraku, napetog cijelog tijela jer je očekivao da će mu se nešto početi puzati po ruci... ili ga ugristi. Ništa se od toga nije dogodila, i upravo je mislio izvući ruku kad mu je jedan prst nešto dodirnuo - nekakav hladan metal. Peter ga izvadi. Bijaše to, primijetio je, medaljon u obliku srca na finom lančiću. Činilo se da su i medaljon i lančić bili načinjeni od zlata. Prema težini je znao da medaljon nije od lažnog zlata. Nakon malo isprobavanja i pritiskanja otkrio je fino izrađenu kopčicu. Pritisnuo ju je i medaljon se otvorio. Unutra su bile dvije sličice, svaka sjedne strane - bijahu lijepo načinjene kao i sve minijaturne slike u Sashinoj lutkinoj kući; možda čak i ljepše. Peter je zurio u njihova lica s dječački iskrenim čuđenjem. Muškarac je bio veoma privlačan, a žena vrlo lijepa. Na muškarčevim usnama bio je lagani smiješak, a iz očiju su mu virili vražićci. Ženine tamne oči bijahu ozbiljne i tamne. Peterovo čuđenje proizlazilo je iz činjenice da je taj medaljon morao biti veoma star, sudeći prema njihovoj odjeći, ali samo djelomično. A većinom iz činjenice da su mu se ta dva lica činila strašno poznata. Već ih je negdje vidio. Zatvorio je medaljon i pogledao poleđinu. Ondje su bili ugravirani inicijali, ali bili su odveć ukrašeni i vitičasti da bi ih mogao pročitati. Nagonski je još jednom zagurao ruku u skrovište. Ovoga puta je dotaknuo papir. Jedan jedini list papira kojeg je izvadio bijaše prastar i trošan, ali rukopis je bio jasan, a potpis nepogrešiv. Ime bijaše Leven Valera, ozloglašeni Crni vojvoda iz Južne barunije.

187 Valera, koji je jednog dana mogao biti kralj, umjesto toga je proveo zadnjih dvadeset i pet godina u sobi na vrhu Igle zbog ubojstva svoje žene. Nije ni čudo da su mu se slike u medaljonu činile poznate! Muškarac je bio Valera; žena bijaše Valerina ubijena supruga Eleanor, o čijoj su se ljepoti i dan danas pjevale balade. Tinta kojom se Valera služio bijaše neobične, hrđavo crne boje, a već prvi red je sledio Peterovo srce. Čitavo pismo mu je sledilo srce, i to ne samo zbog slične situacije u kojoj su se našli Valera i on, već zbog toga što je slučajnost bila prevelika. Pronalazaču mojega pisma - Pišem vlastitom krvlju, ispuštene iz vene koju otvorih na svojoj lijevoj podlaktici, moje pero načinih od drške žlice koju bijah dugo, dugo oštrio na kamenu svoje spavaće odaje. Blizu četvrt stotine ljeta provedoh ovdje na nebu; dođoh ovamo kao mladić, a sada sam starac. Kašalj i ognjica spopadoše me iznova, i ovoga puta mislim da je neću preživjeti. Ne ubih svoje žene. Nisam, iako svi dokazi govore drugačije, ne ubih svoje žene. Voljeh je, i ljubim je i dalje, mada njezino milo lice postaje mutno u mojem varljivom umu. Vjerujem da kraljev čarobnjak bijaše onaj koji je ubio Eleanor te uredio tako da mene zatvore jer mu stajah na putu. Čini se da njegov naum bijaše uspješan i on je napredovao; ipak vjerujem da Bogovi na kraju kazne one koji to zaslužiše. Njegov Dan će doći, i kako se moj vlastiti sudnji dan primiče to sam čvršće uvjeren da će ga pravdi privesti Onaj koji dođe na ovo mjesto Očaja, Onaj koji pronađe i pročita ovo pismo napisano mojom krvlju. Ako tako bude, preklinjem te; Osveta, osveta, osveta! Zaboravi mene i moje izgubljene godine ako moraš, ali nikad, nikad, baš nikada nemoj zaboraviti moju ljubljenu Eleanor, ubijenu u njenom vlastitom krevetu dok je snivala! Ne bijah ja taj koji joj otrova vino; Pišem ovdje ime ubojice vlastitom krvlju: Flagg! Bijaše to Flagg! Flagg! Flagg!

188 Uzmi ovaj medaljon i pokaži mu ga tren prije nego svijet oslobodiš tog najgoreg ološa — pokaži mu ga kako bi u tom trenu znao da sam sudjelovao u njegovoj propasti, čak i s one strane groba u koji bijah nepravedno poslan. Leven Valera Možda sada razumijete pravi uzrok Peterove sledenosti; a možda i ne. Možda biste bolje razumjeli kad bih vas podsjetio daje, iako izgleda kao zdrav i čio čovjek srednjih godina, Flagg bio uistinu jako star. I da, Peter je čitao o navodnom zločinu Levena Valere. Ali knjige u kojima je o tome čitao bile su iz povijesti. Davne povijesti. Ovaj trošan, požutjeli papir najprije je spominjao kraljevog čarobnjaka, a tek je kasnije prozvao Flagga po imenu. Prozvao po imenu? Viknuo gaje, kriknuo - u krvi. Ali Valerin navodni zločin dogodio se za vladavine Alana II. - a Alan II. vladao je Delainom prije četiri stotine i pedeset godina. “Bože, o, dragi Bože”, šapne Peter. Oteturao je natrag do svojeg kreveta i teško sjeo prije nego što su ga izdala koljena, a on se stropoštao na pod. “Učinio je to i ranije! Učinio je to i ranije, na upravo isti način, ali prije više od četiri stoljeća! ” Peterovo lice bijaše mrtvački blijedo; kosa mu se digla u zrak. Prvi puta je shvatio da je Flagg, kraljev čarobnjak, u stvari Flagg čudovište, koje je opet u Delainu na slobodi i služi novog kralja - služi njegovog vlastitog mladog, zbunjenog i veoma povodljivog brata. 73. Peter se isprva zanosio budalastim mislima u kojima obećava Besonu još jednu isplatu ako odnese medaljon i trošni list papira Andersu Peyni. U njegovom početnom naletu uzbuđenja, činilo mu se da bi to pismo zacijelo uprlo prst krivnje u Flagga i njega, Petera oslobodilo. Malo više razmišljanja uvjerilo ga je da bi se to možda dogodilo u kakvoj pripovijetki, ali nikako u stvarnom životu.

189 Peyna bi se nasmijao i proglasio to krivotvorinom. A ako ga shvati ozbiljno? Moglo bi to značiti kraj i za vrhovnog suca i za utamničenog kraljevića. Peterove uši bijahu dobre pa je pažljivo slušao priče iz gostionica i vinarija koje su izmjenjivali Beson i njegovim pomoćni stražari. Čuo je za povećanje poreza poljoprivrednicima i čuo je gorku šalu u kojoj su predlagali da se Thomas Donositelj Svjetla preimenuje u Thomasa Donositelja Poreza. Čuo je i nekoliko smionih prijedloga da bi njegovog brata trebali zvati Tom Pod Parom Neprestano Pod Gasom. Krvnikova sjekira redovito se spuštala kao klatno sata otkako je Thomas naslijedio delainsko prijestolje, samo što je ovaj sat odzvanjao izdaja-pobuna, izdaja-pobuna, izdaja-pobuna s takvom ustrajnošću da bi bilo gotovo monotono kad ne bi bilo zastrašujuće. Do sada je Peter počeo sumnjati u Flaggov pravi cilj: da uređenu monarhiju Delaina odvede u posvemašnji kaos. Ako pokaže medaljon i pismo samo bi ga ismijali ili natjerali Peynu da poduzme nekakve korake. A to bi ih bez sumnje obojicu ubilo. Na koncu je Peter vratio medaljon i papir tamo gdje ih je i našao. S njima je sakrio i mali, metar dugi konop za koji mu je trebalo mjesec dana da ga isplete. Sve u svemu nije se osjećao previše ogorčeno u vezi večerašnjeg posla - uže je izdržalo, a nalazak medaljona i pisma nakon više od četiristo godina dokazalo je barem jednu stvar - skrovište neće biti tako lako otkriveno. Ipak, imao je mnogo hrane za svoje misli zbog kojih je dugo u noć ležao budan. Kad je zaspao, činilo mu se da čuje suhi, uštogljeni glas Levena Valere kako mu šapće u uho: Osveta! Osveta! Osveta! 74. Vrijeme, da, vrijeme - Peter je proveo mnogo vremena u vrhu Igle. Njegova brada je izrasla dugačka, izuzev na mjestu gdje mu je bijeli ožiljak nalik munji nagrđivao obraz. Dok je rasla, vidio je mnoge promjene sa svojeg prozora. Čuo je za još gore promjene.

190 Krvnikova oštrica nije usporila, nego se ubrzala: izdaja-pobuna, izdaja-pobuna pjevala je, a katkad se u jednom dana otkotrljalo i po desetak glava. Tijekom treće godine Peterovog zatočeništva, u godini kad se Peter prvi put odjednom uspio trideset puta dignuti na rukama na središnjoj gredi svoje spavaonice, Peyna je s gnušanjem dao ostavku na svoje mjesto vrhovnog suca. O tome se tjedan dana raspredalo u gostionicama i vinarijama, a među Peterovim stražarima čitav tjedan ijedan dan. Oni su vjerovali da će Flagg dati baciti Peynu u tamnicu i prije nego što se ohladi sudačka klupa koju je grijala starčeva stražnjica, i da će ubrzo nakon toga građani Delaina otkriti teče li žilama vrhovnog suca krv ili ledena voda. Ali kako je Peyna ostao na slobodi, ogovaranje je zamrlo. Peteru bijaše drago što Peyna nije bio uhićen. Nije mu želio zlo unatoč Peyninoj sklonosti vjerovanju da je on ubio svojeg oca; i znao je kako je podmetanje dokaza Flaggovo maslo. Isto tako, tijekom Peterove treće godine u Igli, umro je Dennisov dobri, stari otac Brandon. Njegova smrt bijaše jednostavna, ali uzvišena. Završio je dnevni posao unatoč strašnoj boli koju je osjećao u prsima i boku, i polako otišao kući. Sjeo je u malenu dnevnu sobu nadajući se da će bol minuti. Umjesto toga, postajala je sve gora. Pozvao je ženu i sina, oboje ih poljubio i upitao bi li mogao dobiti čašu džina. Donijeli su mu je. Ispio ju je, opet poljubio ženu i onda je otpravio iz sobe. “Moraš sad dobro služiti svojem gospodaru, Dennise”, kazao je. “Sad si muškarac, s muškim obavezama pred sobom.” “Služiti ću kralju kako najbolje umijem, tata”, rekao je Dennis, iako ga je pomisao preuzimanja očevih dužnosti užasavala. Njegovo dobroćudno, priprosto lice bijaše sjajno od suza. Zadnje tri godine, Brandon i Dennis služili su Thomasu, i Dennisove obaveze bile su skoro iste kao i ranije s Peterom; ali nekako nije bilo isto - ni blizu isto.

191 “Thomasa, da”, rekao je Brandon, a onda prošaptao: “Ali ako dođe vrijeme da učiniš svojem prvom gospodaru uslugu, Dennise, nemoj oklijevati. Nikada nisam - “ U tom se trenutku Brandon uhvatio za lijevu stranu prsa, ukočio se i umro. Umro je baš ondje gdje je i želio, u svojoj fotelji ispred vlastitog kamina. Za vrijeme Peterove četvrte godine zatočeništva - njegov konop ispod kamena polako je postajao sve duži i duži - obitelj Staad je nestala. Prijestolje je prisvojilo ono malo zemlje koja im je ostala, kao što se to događalo i kad su druge plemenitaške obitelji nestajale. A kako se Thomasova vladavina nastavila, bivalo je sve više nestanaka. Staadovi su bili samo jedna točka gostioničarskih naklapanja tog aktivnog tjedna u kojem su se odvila četiri odrubljivanja glave, povećanje poreza trgovcima i utamničenje jedne starice koja je tri dana hodala ispred palače vičući da su njezinog unuka oteli i mučili jer je prigovorio protiv prošlogodišnjeg poreza na stoku. Ali kad je Peter začuo spomen imena Staad u stražarskom ćaskanju, srce mu je na tren stalo. Tijek događaja koji su doveli do nestanka Staadovih sada je već bio poznat svima u Delainu. Tik-takanje krvnikovog sječiva strašno je prorijedilo plemstvo. Mnogi su plemići umrli jer su njihove obitelji služile kraljevstvu već stotinama - ili tisućama - godina pa nisu vjerovali da bi takva nepravedna sudbina mogla i njih zadesiti. Drugi su, ugledavši krvavi zapis na zidu, pobjegli. Staadovi su bili jedni od takvih. I šaputanja su krenula. Iza usana prekrivenih dlanovima pričale su se priče koje su dale naslutiti kako se ti plemići nisu samo raštrkali na sve četiri strane svijeta već da su se negdje okupili, možda u dubokim šumama u sjevernom dijelu kraljevstva, kako bi isplanirali kraljev prevrat. Te su priče oplahivale Petera kao vjetar kroz otvoreni prozor, kao propuh ispod njegova poda... Bijahu to snovi prostranijeg

192 svijeta. On je većinom radio na svojem konopcu. Tijekom prve godine, uže je postajalo duže za četrdeset i pet centimetara svaka tri tjedna. Krajem te godine imao je tanko uže dugo sedam i pol metara - uže koje je barem teoretski bilo dovoljno snažno da izdrži njegovu težinu. No, postojala je razlika između toga visi li s grede u svojoj spavaćoj sobi ili s visine od devedeset metara, i Peter je toga bio svjestan. On je, sasvim doslovno, vezao svoj život o to tanko uže. Uostalom, sedam i pol metara godišnje vjerojatno nije bilo dovoljno; bit će mu potrebno više od osam godina prije nego uopće može pokušati, a šaputanja koje je čuo iz druge ruke postajala su sve glasnija i vrlo uznemirujuća. Iznad svega, kraljevstvo mora opstati - ne smije biti ustanka, kaosa. Nepravde moraju biti ispravljene, ali zakonom, a ne lukovima, praćkama, buzdovanima i toljagama. Thomas, Leven Valera, Roland, on sam, pa čak i Flagg blijedjeli su u usporedbi s time u nevažnost. Zakona mora biti. Kako bi ga Anders Peyna, stareći i postajući ogorčen ispred svoje vatre, volio zbog toga! Peter je bio odlučan u tome da mora pokušati pobjeći što je ranije moguće. Sukladno tome načinio je duge izračune, računajući u glavi kako ne bi ostavio nikakvog traga. Za vrijeme druge godine u Igli počeo je čupati deset ni ti iz svakog ubrusa; tijekom treće godine petnaest; u četvrtoj godini, dvadeset. Uže je raslo. Nakon dvije godine bilo je dugo sedamnaest i pol metara; trideset ijedan i pol nakon tri; četrdeset i osam i pol nakon četvrte godine. U to vrijeme bi konopcu nedostajalo još četrdeset i tri metra do tla. Tijekom svoje zadnje godine, Peter je počeo vaditi trideset niti iz svakog ubrusa i po prvi put se njegova krađa jasno vidjela - svaki je ubrus izgledao istrošeno sa svih strana, kao da su ih nagrizli miševi. Peter je u agoniji čekao da njegov lopovluk bude razotkriven.

193 75. Međutim, nisu bili otkriveni ni tada ni ikada. Nikada se nije ni postavilo pitanje. Peter je proveo beskrajne noći (ili mu se tako činilo) pitajući i brinući se o tome kad će Flagg čuti neku krivu stvar, krivu notu, i shvatiti što je naumio. Poslat će nekog podređenog, mislio je Peter, i ispitivanja će započeti. Peter je o svakoj stvari pomno promislio, i načinio je samo jedan krivi proračun - ali taj ga je odveo u drugi (kao što to krivi proračuni obično čine) i to je uzrokovalo gubljenje vremena. Njegova je pretpostavka bila da postoji neki određeni broj ubrusa - možda njih tisuću ili tu negdje - te da se svaki koristi iznova. Njegova razmišljanja na temu ubrusa nisu išla dalje od toga. Dennis mu je mogao reći da nije tako i uštedjeti mu možda i dvije godine truda, ali Dennisa nitko nije pitao. Istina je bila zapanjujuća. Peterovi ubrusi nisu dolazili iz zaliha od njih tisuću, pa čak ni dvije tisuće ili dvadeset tisuća; sve u svemu bilo je gotovo pola milijuna tih starih, ustajalih ubrusa. Duboko ispod dvorca, na jednoj razini, nalazilo se skladište veliko gotovo kao plesna dvorana. Bilo je ispunjeno ubrusima... ubrusima... ničim osim ubrusima. Peteru su mirisali na ustajalo, što nije bilo začuđujuće - većina njih, slučajno ili ne, potjecali su iz vremena nedugo iza utamničenja i smrti Levena Valere, a postojanje tih ubrusa - slučajno ili ne - bijaše, barem ne izravno - Flaggovo djelo. Na neki ih je čudan način stvorio. Bijahu to uistinu mračna vremena za Delain. Kaos koji je Flagg tako usrdno želio gotovo je obuzeo zemlju. Valera je bio uklonjen; ludi kralj Alan sjeo je na prijestolje na njegovo mjesto. Da je poživio još deset godina, kraljevstvo bi se zacijelo utopilo u krvi... no, Alana je pogodio grom dok je jednog dana po kiši na travnjaku iza dvorca igrao kubit (kao što rekoh, bio je lud). Bijaše to grom poslan od samih bogova. Naslijedila ga je nećakinja Kyla koja je postala znana kao Kyla Dobra... i od Kyle se nasljedna linija

194 protezala kroz generacije sve do Rolanda i braće čiju priču čitate. Upravo je Kyla, Dobra kraljica, izvela zemlju iz tame i siromaštva. Gotovo je riznicu dovela do bankrota kako bi to učinila, ali ona je znala da je kolanje novca - postojano kolanje - krvožilni sustav kraljevstva. Mnogo je delainskog novca bilo potrošeno tijekom neobuzdane i neobične vladavine Alana II., kralja koji je katkad pio krv iz zarezanih ušiju svojih slugu i koji je tvrdio da može letjeti; kralja koji je bio više zaokupljen magijom i nekromancijom nego dobiti i gubitkom, te dobrobiti svojeg naroda. Kyla je znala da će trebati golemi priljev ljubavi i zlatnika kako bi se ispravile nepravde Alanove vladavine, a to je započela tako što je zaposlila svako sposobno čeljade u Delainu, od najmlađeg do najstarijeg. Mnogi stariji građani koji su živjeli u dvorcu bijahu uposleni izradom ubrusa - ne zato jer su bili toliko potrebni (mislim da sam vam već rekao stoje većina delainske kraljevske obitelji i plemstva mislilo o njima), već zato što je posao bio potreban. Bijahu to ruke koje su besposličarile dvadeset ili više godina u nekim slučajevima, ali sada su radili s voljom, tkajući na tkalačkim stanovima poput onog iz Sashine lutkine kuće... samo, jasno, većima! Deset su godina ti starci, njih više od tisuću, izrađivali ubruse i izvlačili novčiće iz Kyline riznice za svoj posao. Deset su ih godina ljudi, samo malo mlađi i pokretniji, nosili dolje u hladno, suho skladište ispod dvorca. Peter je zamijetio da su neki ubrusi, koji mu bijahu doneseni, ne samo mirisali ustajalo već su ih pojeli moljci. Bilo je čudo, iako on toga nije bio svjestan, što ih je toliko bilo u dobrom stanju. Dennis mu je mogao reći da su mu ubrusi doneseni, jednom korišteni, odneseni (izuzev nekoliko niti koje je Peter izvadio iz svakoga) i naprosto bačeni. Na kraju krajeva, zašto i ne? Bilo ih je toliko da ih ni pet stotina prinčeva u pet stotina godina ne bi potrošilo... ili čak i duže. Da Anders Peyna nije bio milosrdan čovjek isto koliko i krut, uistinu bi bio ograničen broj ubrusa. No, znao je koliko onoj bezimenoj ženi u stolici za ljuljanje treba posao i

195 novac koji je on donosio (kao stoje to u svoje vrijeme znala i Kyla Dobra) pa ju je zadržao u službi isto kao što je nastavio davati novac Besonu čak i nakon što su Staadovi bili primorani pobjeći. Taje žena postala inventar ispred prostorije s ubrusima, ta starica koja je svojom iglom parala, a ne šila. I tako je sjedila u svojoj stolici za ljuljanje, godinu za godinom uklanjajući desetke tisuća kraljevskih amblema pa i nije bilo čudo što vijest o Peterovim potkradanjima nikada nije stigla do Flaggovih ušiju. I tako vidite daje, da nije bilo tog jednog krivog zaključka i jednog nepostavljenog pitanja, Peter svoj posao mogao završiti mnogo brže. Katkad mu se jest učinilo da se ubrusi ne smanjuju onako brzo kako bi se trebali, ali nikada mu nije palo na pamet dovoditi u pitanje njegovu osnovnu (iako nejasnu) pretpostavku da mu se ubrusi koje iskoristi redovito vraćaju. Da je samom sebi samo postavio to jedno, jednostavno pitanje! Ali možda su se, na kraju, sve stvari dogodile baš kako treba. Ili možda nisu. To je još jedna stvar koju ćete morati sami odlučiti. 76. Naposljetku se Dennis oslobodio svog straha što je Thomasov sobar. Uostalom, Thomas ga je u potpunosti zanemarivao, osim što ga je katkad znao izgrditi jer mu nije iznio cipele (obično bi Thomas negdje ostavio cipele, a onda zaboravio gdje) ili bi zahtijevao da Dennis popije s njim čašu vina. Dennisu je od vina uvijek bilo slabo u želucu, iako je večerima počeo uživati u ispijanju jedne čašice džina. Pa ipak bije popio s njim. Nije mu trebao njegov dobri stari otac da mu kaže kako se ne odbija piće koje ti kralj ponudi. A katkad bi, obično kad bi bio pijan, Thomas zabranio Dennisu da ode kući, nego je zahtijevao da umjesto toga prenoći u Thomasovim odajama. Dennis je pretpostavljao - i to dobro - da se za tih noći Thomas jednostavno osjećao previše usamljen da bi ostao sam. Onda bi mu držao duga, pripita, frfljava

196 predavanja o tome kako je teško biti kralj, kako se trudi obavljati posao najbolje što može i biti pravedan, i kako ga bez obzira na to iz ovog ili onog razloga svi mrze. Thomas bi za vrijeme tih litanija često plakao, ili bi se bez razloga divlje smijao, no najčešće bi zaspao napola zapetljan u objašnjavanju ovog ili onog poreza. Ponekad bi oteturao u svoj krevet, a Dennis je mogao spavati na kauču. Najčešće bi pak Thomas zaspao - ili se onesvijestio - na kauču pa je Dennis neudobno spavao uz vatru koja je gasnula. To je možda najčudniji život koji je ijedan kraljevski sobar vodio, ali jasno, Dennisu se činio uobičajen jer ga je takvog oduvijek vodio. To što ga je Thomas najčešće zanemarivao bila je jedna stvar. Međutim, to što ga je Flagg zanemarivao bila je sasvim druga, još važnija stvar. Flagg je u biti sasvim zaboravio Dennisovu ulogu u njegovom planu da Petera smjesti u Iglu. Dennis za njega nije bio ništa više osim oruđa-oruđa koje je poslužilo svrsi i sada može biti stavljeno sa strane. Da jest razmišljao o Dennisu, učinilo bi mu se da je dobro nagrađeno oruđe: na kraju krajeva, Dennis je bio kraljev sobar. Ali jedne rane zimske večeri, one godine kad je Peter navršio dvadeset ijednu, a Thomas šesnaest godina, one noći kada je Peterov tanki konopac konačno bio skoro gotov, Dennis je ugledao nešto što je sve promijenilo - i zbog te stvari koju je Dennis vidio te hladne noći moram započeti pripovijedanje zaključnih događaja moje priče. 77. Bijaše to noć poprilično nalik onom užasnom razdoblju prije i poslije Rolandove smrti. Vjetar je fijukao crnim nebom i zavijao ulicama Delaina. Mraz je u debelom sloju prekrivao pašnjake Središnje barunije i kaldrmu grada unutar zidina. Isprva je mjesec u posljednjoj četvrti izvirivao iz oblaka koji su jurili nebom, ali u ponoć su se tako zgusnuli pa su posve zakrili mjesec, a u dva ujutro, kad je Thomas probudio Dennisa drmajući kvaku na

197 vratima između svoje dnevne sobe i vanjskog hodnika, počelo je sniježiti. Dennis je začuo drmusanje pa je sjeo, načinivši grimasu zbog ukočenih leđa i tmaca u nogama. Večeras je Thomas zaspao na kauču umjesto da otetura do svojeg kreveta, i tako je mladom sobaru ostalo jedino mjesto uz ognjište. Vatra se sada gotovo ugasila. Strana koja mu bijaše okrenuta prema njoj kao da se ispekla; ona druga kao da se sledila. Pogledao je prema mjestu odakle je dopiralo lupanje... i na tren mu užas zaledi srce i sve unutarnje organe. Taj je jedan trenutak pomislio da vidi duha na vratima, i skoro je zavrištao. Onda je shvatio da je to samo Thomas u svojoj bijeloj noćnoj haljini. “Moj gospodaru kralju?” Thomas se nije obazirao. Oči mu bijahu otvorene, ali nisu bile usmjerene u kvaku; širom otvorene i u snu, gledale su ravno naprijed ni u što. Dennis odjednom shvati da mladi kralj mjesečari. Upravo kad je Dennis to shvatio, Thomas kao da je ustanovio da se kvaka neće otvoriti jer je zasun još uvijek spušten. Podigao ga je i krenuo u predvorje djelujući više nego ikada kao duh, onako obasjan titravom svjetlošću zidnih baklji u hodniku. Rub spavaće halje se zavrtio i on je bosonog nestao. Dennis je neko vrijeme sjedio prekriženih nogu ukočen uz ognjište, zaboravio je i na tmce, a srce mu je lupalo. Vani je vjetar nosio snijeg u prozore dnevne sobe, u obliku dijamanta, proizvodeći dugi vještičji urlik. Što da radi? Dakako, mogao je samo jedno - mladi kralj je njegov gospodar. Mora ga slijediti. Moguće da je takva olujna noć tako živopisno prizvala Rolanda u Thomasov um, ali ne nužno - u stvari, Thomas je puno mislio o svojem ocu. Krivnja je kao rana, beskonačno fascinantna, a onoga koji osjeća krivnju privlači da je promatra i dira, tako da nikad uistinu ne zaraste. Thomas je popio mnogo manje nego inače, ali, čudno, Dennisu se činio pijaniji nego ikad. Rečenice mu bijahu

198 isprekidane i iskrivljene, oči razrogačene i zabuljene, otkrivajući previše bjeloočnica. Za to je velikim djelom bio zaslužan Flagg koji je otišao. Pročula se priča da su odmetnuti plemići - Staadovi među njima - viđeni kako se okupljaju u dubokim šumama na sjeveru kraljevstva. Flagg je u potragu za njima poveo jedinicu žilavih, u bitkama okorjelih vojnika. Thomas je uvijek bio plašljiviji kad Flagga ne bi bilo. Znao je da je razlog tome to što je postao sasvim zavisan o mračnom čarobnjaku... ali počeo je o njemu zavisiti na način koji nije sasvim razumio. Previše vina nije bio jedini Thomasov porok. San često biva uskraćen onima koji skrivaju tajne i Thomasa je mučila strašna nesanica. Ni ne znajući, postao je ovisan o Flaggovim napicima za spavanje. Flagg je Thomasu ostavio zalihe lijeka kad je poveo vojnike na sjever, ali Flagg je očekivao da ga neće biti samo tri dana - najviše četiri. Zadnja tri dana Thomas je spavao loše, ili nikako. Proganjale su ga misli o njegovom ocu. Činilo mu se kao da čuje očev glas u vjetru, kako ječi Zašlo zuriš u mene? Zašto tako zuriš u mene? Vizije vina... vizije Flaggovog mračno veselog lica... vizije zapaljene kose njegovog oca... te su mu vizije tjerale san i ostavljale ga noćima širom otvorenih očiju dok je ostatak dvorca spavao. Kad se Flagg ni osme noći nije vratio (on i vojnici su i tada bili ulogoreni osamdeset kilometara od dvorca i Flagg bijaše loše volje; jedini trag plemićima koji su našli bilo je nekoliko smrznutih otisaka konjskih kopita koji su možda bili stari danima, čak tjednima), Thomas je poslao po Dennisa. Kasnije te noći, te osme noći, Thomas je ustao s kauča i počeo hodati. 78. I tako je Dennis slijedio svog kralja i gospodara niz duge, kamene hodnike pune propuha i ako ste došli ovako daleko mislim da morate znati gdje je Thomas Donositelj Svjetla završio.

199 Kasnonoćna oluja pretvorila se u ranojutamju. U hodnicima nije bilo nikoga - barem Dennis nije nikoga vidio. Ako je nekoga i bilo, taj ili ta bi vrišteći pobjegli u suprotnom smjeru vjerujući da je vidio ili vidjela duhove kako hodaju, jednog predvodnika u dugoj bijeloj spavaćici koju se lako moglo zamijeniti za mrtvački pokrov i drugog koji ga je slijedio odjeven u obični haljetak, ali bosih nogu i tako blijeda lica da ga se moglo zamijeniti za mrtvaca. Da, vjerujem da bi svatko tko bi ih sreo pobjegao i dugo se molio prije spavanja... pa čak ni te duge molitve ne bi mogle odagnati noćne more. Thomas je stao nasred hodnika kojim je Dennis rijetko išao, pa otvorio skrivena vrata koja Dennis nikad dotad nije zapazio. Kralj dječak zakoračio je u drugi hodnik (nisu se mimoišli sa sobaricom s rukama punim plahti, kao onda kad je Flagg prije nekoliko godina ovdje doveo Thomasa; sve pristojne sobarice su već odavno bile u svojim krevetima), a najednom dijelu Thomas tako iznenada stane da se Dennis gotovo zaletio u njega. Thomas se osvrne, kao da gleda prati li ga tko, prešavši svojim usnulim očima točno preko Dennisa. Dennisu se naježila koža i jedva se suzdržao da ne vrisne. Baklje su u tom gotovo zaboravljenom hodniku treperile i smrdjele po das ulju; svjetlo bijaše slabo i sablasno. Mladi sobar je osjećao kako mu se kosa na glavi digla poput bodljika dok su te prazne oči - oči kao ugasle svjetiljke obasjane samo mjesečinom - prešle preko njega. Stajao je upravo ondje, ali Thomas ga nije vidio; za Thomasa je njegov sobar bio zamućen. Oh, moram pobjeći, zbunjeno šapne jedan dio Dennisova uma - ali u njegovoj glavi je taj zbunjeni mali šapat zvučao kao vrisak. Oh, moram pobjeći, umro je, umro je u snu i ja slijedim hodajući leš! No, tada je začuo glas svojeg tate, svojeg vlastitog dobrog, mrtvog tate kako mu šapće: Ako dođe vrijeme da učiniš svojem prvom gospodaru uslugu, Dennise, nemoj oklijevati.

200 Glas dublji od ta oba kazao mu je da je došlo vrijeme za tu uslugu. I Dennis, priprosti sluga koji je već jednom promijenio kraljevstvo otkrivši zapaljenog miša, možda ga je mijenjao iznova obuzdavši se unatoč užasu koji je sledio njegove kosti i natjerao mu srce u grlo. Neobično dubokim glasom koji nije bilo nimalo nalik njegovom uobičajenom (Dennisu je zazvučao jako poznato), Thomas reče: “ Četvrti kamen odozdo, od onog otkrhnutog. Pritisni ga. Brzo!” Navika da odmah posluša bila je tako usađena u Dennisa da je već krenuo naprijed, prije nego je shvatio da je Thomas, u svojem snu, sam sebi zapovjedio nečijim tuđim glasom. Thomas gume kamen prije nego je Dennis uspio načiniti jedan korak. Pomaknuo se možda sedam centimetara. Začuo se škljocaj. Dennisu se objesila čeljust kad se dio zida otvorio prema unutra. Thomas ga je još gurnuo i Dennis ugleda ondje golema, tajna vrata. Tajna vrata ga natjeraše da se sjeti tajnih pregrada, a one su ga podsjetile na zapaljenog miša. Ponovno je osjetio želju da pobjegne, ali se suzdrži. Thomas uđe. Jedan tren bio je samo svjetlucava noćna košulja u tami, košulja u kojoj nije bilo nikoga. Kameni zid se opet zatvori. Privid je bio savršen. Dennis je stajao, premještajući se s jedne hladne bose noge na drugu. Što da sad radi? Opet mu se učinilo da čuje glas svojeg tate, sada već nestrpljiv, koji ne podnosi odbijanje. Slijedi ga, ti bijedni dječače! Slijedi ga i budi brz! Ovo je taj trenutak! Slijedi ga! Ali tata, mrak — Kao da je osjetio pljusku koja ga je zapekla i Dennis histerično pomisli: Čak i kad si mrtav, tata, imaš snažnu desnicu! Dobro, dobro, idem! Izbrojao je četvrti kamen od otkrhnutog i gurnuo. Vrata su upala sedam centimetara u tamu. U nevjerojatnoj tišini hodnika začuo se slabašni škripavi zvuk