Stephen King - Zmajeve oči

51 zbunjenom umu vidio namjerno ubojstvo umjesto prave nezgode? I, ne bi li se tada okrenuo na Flagga? Jasno da bi. Okrenuo bi se k Flaggu prije nego što bi i pogledao negdje drugdje. Rolandova majka mu nije vjerovala i duboko u sebi je znao da mu ni Roland ne vjeruje. To nepovjerenje držao je na uzdi uz pomoć straha pomiješanog s opčinjenosti, ali je Flagg znao da bude li Roland ikada imao razloga pomisliti da je Flagg uzrokovao, ili samo bio umiješan u smrt njegova sina - Flagg je uistinu mogao zamisliti situaciju kada bi se morao umiješati kako bi Peter ostao na sigurnom. Pravo prokletstvo! Prokletstvo! Mora ga se maknuti s puta. Mora ga se maknuti s puta! Mora! Kako su prolazili dani i mjeseci, ritam ovih riječi u Flaggovoj je svijesti postajao sve užurbaniji. Roland je svakoga dana bio sve stariji i slabiji; Peter je svakog dana bio sve stariji i mudriji i stoga opasniji protivnik. Što učiniti? Flaggove su se misli vrtjele i vrtjele oko toga. Postao je mrzovoljan i razdražljiv. Sluge, naročito Peterov glavni sluga Brandon i Brandonov sin Dennis, zaobilazili su ga u širokom luku i razgovarali međusobno šapatom o užasnom smradu koji se kasno po noći katkad širio iz njegovog laboratorija. Dennis, koji će jednoga dana zauzeti očevo mjesto kao Peterov sluga, posebno se užasavao Flagga, i jednom je zapitao oca može li mu nešto reći u vezi čarobnjaka. “Kako bi on bič na sigurnom, je sve o čemu razmišljam”, kazao je Dennis. “Ni riječi”, odvratio je Brandon i zagledao se strogo u Dennisa koji je tada bio samo dječak. “Nećeš reći niti riječi. Taj čovjek je opasan.” “Nije li onda baš to razlog -?“ započeo je bojažljivo Dennis. “Budala može zamijeniti čegrtanje zmije za škripanje šljunka u šupljoj tikvi za vodu i ispružiti ruku kako bi ga dotaknuo”, rekao je Brandon, “ali naš kraljević nije budala, Dennise. A sad mi donesi još jednu čašu džina i više o ovome ni riječi.” I tako Dennis nije ništa spomenuo Peteru, ali nakon tog kratkog razgovora njegova ljubav prema njegovom mladom gospodaru rasla

52 je kao i strah prema kraljevom zakrabuljenom savjetniku. Kad god bi ugledao Flagga kako pomeće hodnike dvorca svojim dugim ogrtačem s kukuljicom stao bi sa strane drhteći, i mislio u sebi: Guja! Guja! Čuvaj ga se, Peteru! Pazi što se o njemu govori! A tada je jedne noći, kad je Peteru bilo šesnaest godina, i baš kad je Flagg počeo vjerovati kako doista nema načina da dječaku stane na kraj bez da sebe izloži riziku, odgovor se stvorio. Bijaše to divlja noć. Užasna jesenska oluja bjesnjela je i zviždukala oko dvorca, a ulice Delaina bijahu puste jer su ljudi potražili zaklon od ledene kiše koja je pljuštala i udara vjetra. Zbog vlage se Roland prehladio. Tih se dana sve lakše i lakše znao prehladiti i Flaggovi lijekovi, koliko god moćni bili, gubili su snagu da ga izliječe. Jedna od tih prehlada - možda baš ta radi koje je upravo kašljucao i kihao - je s vremenom prerasla u bolest vlažnih pluća koja će ga ubiti. Čarobni lijekovi nisu bili nalik liječničkim i Flagg je znao da je razlog zbog kojeg su napici, koje je davao starome kralju, tako sporo djelovali bio taj što on, Flagg, više zapravo nije želio da djeluju. Jedino zbog čega je još držao Rolanda na životu bilo je to što se bojao Petera. Želim da si mrtav, starče, razmišljao je Flagg s dječjim bijesom dok je sjedio kraj svijeće koja je kapala slušajući vjetar kako vani zvižduće i svoju dvoglavu papigu koja je unutra sneno mrmljala sama sebi. Ubio bih te i za svežnjić čačkalica - jako mršavi svežnjić k tome - sam bih te ubio zbog svih nevolja koje ste mi ti, tvoja glupa žena i stariji sin prouzročili. Užitak ubijanja bio bi gotovo vrijedan propasti mojih planova. Užitak ubijanja. Odjednom se smrznuo, sjeo uspravno, zagledao se u tamu svojih podzemnih odaja gdje su se sjene tjeskobno šunjale. Zamisao je zablistala u njegovoj glavi poput baklje. Svijeća je bljesnula sjajnom zelenom bojom i onda se ugasila. “Smrt!“ zakričala je jedna papigina glava iz tame. “Ubojstvo!" zakriještala je druga. I u toj tami, bez svjedoka, Flagg se stao smijati.

53 20. Od svih oružja koja su ikada korištena za kraljomorstvo - ubojstvo kralja - ništa se nije rabilo tako često koliko otrov. I nitko nije imao veće znanje o njima nego čarobnjak. Flagg, jedan od najmoćnijih čarobnjaka koji je ikada živio, poznavao je sve otrove za koje smo čuli - arsen; strihnin; kurare koji se ušulja u tijelo, paralizira sve mišiće, a na kraju srce; nikotin; beladona; velebilje; otrovne gljive. Poznavao je otrove stotine otrovnih zmija i paukova; čisti destilat klanahova ljiljana koji miriše kao med, no ubija svoje žrtve u groznim mukama; smrtonosnu kandžu koja raste u najdubljoj sjeni Zloguke močvare. Flagg nije poznavao samo desetke otrova, već desetke desetaka, svaki gori od drugoga. Svi su bili uredno posloženi na policama njegovih unutarnjih odaja gdje sluge nikada nisu ulazile. Nalazili su se u posudicama, bočicama i malim kuvertama. Svaki smrtonosni predmet bijaše pažljivo označen. Ovo je bio Flaggov oltar krikova na čekanju - predsoblje agonije, foaje groznica, svlačionica smrti. Cesto ga je znao posjećivati kad bi se osjećao loše i htio se raspoložiti. Na ovoj đavoljoj tržnici čekale su sve one stvari kojih se ljudi, sazdani od krvi i mesa, užasavaju: nepodnošljive glavobolje, užasni grčevi u želucu, eksplozivni proljev, povraćanje, sužavanje krvnih žila, paraliza srca, rasprskavanje očnih jabučica, otekline, pocrnjeli jezici, ludilo. No, Flagg je najgori otrov od svih držao na zasebnom mjestu, daleko od ostalih. U njegovoj radnoj sobi nalazio se stol. Svaka ladica na njemu bijaše zaključana... ali jedna je bila trostruko zaključana. U njoj je bila kutija od tikovine, izrezbarena drevnim simbolima... ranama i nečim sličnim tome. Brava na toj kutiji bijaše jedinstvena. Pločica kao da je bila načinjena od tamno narančastog čelika, ali kad biju se pobliže pogledalo moglo se vidjeti da se zapravo radi o nečem biljnom. U stvari je to bila mrkva klefa ijednom tjedno ju je Flagg prskao vodom iz male staklene bočice.

54 Činilo se da ta mrkva posjeduje neku vrstu inteligencije. Ako bi itko pokušao na silu otvoriti klefinu bravu, pa čak i ako bi je kriva osoba pokušala otvoriti ključem, brava bi vrištala. U toj kutiji nalazila se manja kutija koja se otvarala ključićem koji je Flagg uvijek nosio obješen oko vrata. Unutar te druge kutije bio je smotuljak. U smotuljku bijaše malena količina zelenog pijeska. Zgodno, mogli biste reći, ali ništa spektakularno. Ništa što biste majci napisali u pismu. Ipak, taj zeleni pijesak bijaše jedan od najsmrtonosnijih otrova na svijetu, toliko smrtonosan da ga se čak i Flagg bojao. Potjecao je iz pustinje Grenh. Ta golema zatrovana pustopoljina prostirala se čak iza Garlana, taje zemlja bila nepoznata u Delainu. Grenhu se moglo prići samo na dan kad je vjetar puhao u suprotnom smjeru, jer bi samo jedan udisaj dima koji se uzdizao s grenhske pustinje uzrokovao smrt. Ne trenutačnu smrt. Otrov nije djelovao na taj način... Dan ili dva-možda čak i tri - osoba koja je udahnula otrovni dim (ili još gore, progutala zrnca pijeska) osjeća se dobro - možda čak bolje nego ikada prije u životu. Potom bi, odjednom, njegova pluća postala rumeno-vruća, koža bi mu se stala dimiti, a tijelo bi mu se usukalo poput mumije. Tada bi pao mrtav, obično s kosom u plamenu. Onaj tko bi udahnuo ili progutao tu smrtonosnu supstancu, sagorio bi iznutra prema van. Bijaše to zmajev pijesak, i nije bilo protuotrova, nikakvog lijeka. Baš zabavno. Te silovite, kišne noći Flagg je odlučio dati mrvicu zmajevog pijeska Rolandu u čaši vina. Postao je običaj da svake večeri Peter odnese svojem ocu čašu vina, prije nego ovaj legne na počinak. Svi u palači su to znali, i govorili kako je Peter odan sin. Roland je uživao u vinu isto koliko u sinovljevom društvu, mislio je Flagg, ali Peteru je nedavno zapela za oko određena djevojka pa je ovih dana rijetko kod oca ostajao duže od pola sata.

55 Da jedne večeri Flagg dođe nakon što Peter ode, pomislio je kako starac ne bi odbio drugu čašu vina. Veoma posebnu čašu vina. Vruća berba, moj gospodaru, mislio je Flagg uz osmjeh koji mu se razlio licem. Uistinu vruća berba, a zašto i ne? Mislim, taj je vinograd tik do pakla, a kad ta stvar počne djelovati u tvojoj utrobi i pomislit ćeš da se nalaziš u paklu. Flagg zabaci glavu unazad i započne se smijati. 21. Jednom kad je smislio plan - plan pomoću kojeg će se riješiti zauvijek i Rolanda i Petera - Flagg nije gubio vrijeme. Najprije je upotrijebio sve svoje magične moći kako bi učinio da se kralj opet dobro osjeća. Bio je oduševljen što njegovi čarobni napici djeluju bolje nego što su to činili već dugo, dugo vremena. Bijaše to još jedna ironija. Iskreno je želio da Rolandu bude bolje pa su napici djelovali. No, htio je postići da se kralj bolje osjeća kako bi ga mogao ubiti i kako bi se uvjerio da svi znaju da je ubijen. Bijaše to uistinu smiješno, kad čovjek bolje razmisli. Jedne vjetrovite noći niti tjedan dana nakon što je kraljev kašalj prestao, Flagg je otključao svoj stol i izvadio kutiju od tikovine. Promrmljao je: “Dobro obavljeno”, klefa mrkvi koja je kao odgovor blentavo zaskvičala, a onda je digao teški poklopac i izvadio manju kutiju koja se unutra nalazila. Upotrijebio je ključić koji mu je visio oko vrata da bije otvorio i izvadio smotuljak u kojem je bio zmajev pijesak. Začarao je smotuljak tako da bude otporan na strahovitu moć zmajevog pijeska. Barem je tako mislio. Flagg nije htio riskirati pa je izvadio smotuljak uz pomoć malenog para srebrnih štipaljki. Spustio ga je kraj jednog od kraljevih pehara na svojem stolu. Na čelu su mu se pojavile krupne kapi znoja jer je ovo uistinu bio škakljiv posao. Jednu malu pogrešku platio bi svojim životom.

56 Flagg izađe na hodnik koji je vodio prema tamnicama i počne teško disati. Ostao je bez zraka. Kad dišete prebrzo, vaše se tijelo ispuni kisikom i možete dugo vremena zadržati dah. Tijekom kritične faze svojih priprema Flagg uopće nije namjeravao disati. Nema mjesta pogreškama, ni malim, ni velikima. Previše se dobro zabavljao da bi umro. Uzeo je zadnji veliki udah čistog zraka pored prozora s rešetkama točno ispred vrata njegovih odaja i vratio se unutra. Pošao je do kuverte, izvadio bodež iz pojasa i oprezno je otvorio. Na njegovom stolu se nalazio plosnati komad opsidijana koji je čarobnjak koristio kao pritiskivač za papire - u ono vrijeme opsidijan bijaše najčvršći znani kamen. Ponovno upotrijebivši štipaljke, uhvatio je smotuljak, okrenuo ga naopako i isuo većinu zelenog pijeska. Sačuvao je samo malu količinu - jedva više od desetak zrnaca, ali taj višak je bio iznimno važan za njegove planove. Ma koliko čvrst bio, kamen se odmah počeo dimiti. Sada je prošlo trideset sekundi. Digao je oprezno opsidijan, kako ni jedno zrno zmajevog pijeska ne bi dotaklo njegovu kožu, a da jest, odmah bi počelo djelovati prema unutra sve dok ne bi doprlo do njegovog srca i zapalilo ga. Nagnuo je kamen iznad pehara i usuo pijesak unutra. A onda je, brzo, prije nego pijesak počne nagrizati čašu, ulio nešto kraljevog omiljenog vina - istu sortu koju bi Peter sada nosio ocu. Pijesak se odmah rastopio. Na trenje vino postalo jarko zeleno, a zatim je poprimilo svoju uobičajenu boju. Pedeset sekundi. Flagg se vratio do svojeg stola. Uzeo je plosnati kamen i uhvatio svoj bodež za dršku. Samo par zrnaca Zmajevog pijeska je dotaklo oštricu kad je rezao papir, ali ona su već stala djelovati i zlokobni pramičci dima uzdizali su se iz rupica u anduanskom čeliku. Odnio je i kamen i bodež u hodnik. Sedamdeset sekundi i pluća su mu već počinjala vapiti za zrakom.

57 Trideset koraka niz hodnik koji je, ako bi ga se pratilo dovoljno dugo, vodio do tamnice (put kojim nitko u Delainu nije želio poći). Na podu se nalazila rešetka. Flagg je mogao čuti žuborenje vode, a da nije držao dah mogao bi namirisati užasan smrad. Bijaše to jedan od kanalizacijskih kanala dvorca. Bacio je unutra kamen i bodež pa se nakon dvostrukog pljuska nacerio unatoč bolnim plućima. Tada je požurio do prozora, nagnuo se van i halapljivo disao. Kad je došao k sebi, vratio se u svoju radnu sobu. Na stolu su sada bile samo štipaljke, smotuljak i pehar s vinom. Na štipaljkama nije bilo ni zrna pijeska, a ono malo što je od njega ostalo u začaranom smotuljku nije mu moglo naškoditi sve dok bude oprezan. Shvatio je da je do sada sve dobro napravio. Njegov posao nije bio ni izdaleka dovršen, ali je dobro započeo. Nagnuo se nad pehar i duboko udahnuo. Sada više nije bilo opasnosti; jednom kad se pijesak pomiješa s tekućinom njegova isparavanja postaju bezopasna i gotovo nemoguća za otkriti. Zmajev pijesak ispuštao je smrtonosni dim samo kad bi dotaknuo nešto kruto, kao što je to recimo kamen. Ili meso. Flagg podigne pehar prema svjetlu, diveći se njegovoj blistavoj boji krvi. “Posljednja čaša vina, moj kralju”, kazao je i stao se smijati sve dok dvoglava papiga nije zakriještala od straha. “Nešto da vam zagrije utrobu.” Sjeo je, okrenuo pješčani sat i počeo čitati iz goleme knjige s čarolijama. Flagg je čitao iz te knjige - koja je bila uvezena u ljudsku kožu - već tisuću godina, ali je do sada pročitao samo četvrtinu. Predugo čitanje iz te knjige, koju je na udaljenim visoravnima Lenga napisao ludi čovjek po imenu Alhazred, moglo je uzrokovati ludilo.

58 Sat vremena... samo jedan sat. Kad se isprazni gornja polovica njegovog pješčanog sata, moći će biti siguran da je Peter bio i otišao. Jedan sat i moći će odnijeti Rolandu njegovu posljednju čašu vina. Flagg se na trenutak zagledao u poput kosti bijeli pijesak koji je glatko curio kroz suženje pješčanog sata, a onda se smireno nagnuo nad knjigu. 22. Rolandu je bilo drago i ganulo ga je to što mu je Flagg donio čašu vina te večeri prije nego je legao na počinak. Ispio ga je u dva velika gutljaja i izjavio kako ga je krasno ugrijalo. Osmjehujući se unutar svoje kukuljice, Flagg reče: “I mislio sam da hoće, Vaše Veličanstvo.” 23. Je li to bila sudbina ili samo sretna okolnost, da je Thomas te večeri vidio Flagga kod svojeg oca, još je jedno pitanje na koje ćete si morati sami odgovoriti. Ja samo znam da ga jest vidio, i to je odigralo veliku ulogu jer se Flagg godinama mučiojia se sprijatelji s tim jadnim dječakom bez prijatelja. Objasnit ću za trenutak - ali najprije moram ispraviti krivi dojam koji ste možda stekli u vezi magije. U pričama o čarobnjaštvu postoje tri vrste istoga koje se spominje gotovo nehajno, kao da je za to sposoban svaki drugorazredni čarobnjak. Na primjer pretvaranje olova u zlato, mijenjanje nečijeg oblika, i nevidljivost. Prva stvar koju morate znate je ta da magija nikada nije jednostavna, a ako mislite da jest, pokušajte učiniti svoju najomraženiju rođakinju nevidljivom sljedeći put kad dođe kod vas provesti vikend. Prava magija je teška, i premda je zla magija lakša od dobre, ni ona nije nimalo laka. Pretvaranje olova u zlato jest moguće, jednom kad znate prave riječi i ako nađete nekoga tko će vam pokazati ispravan trik kako

59 prelomiti komade olova. Mijenjanje oblika i nevidljivost su, naime, nemogući... ili toliko blizu tome da bi se to moglo tako reći. S vremena na vrijeme bi Flagg - koji je veoma rado prisluškivao - slušao budale kako pričaju priče o mladim princezama koje su pobjegle iz kandži zlih stvorenja izgovorivši jednostavne čarobne riječi i nestale, ili o prekrasnim, mladim princezama (u pričama su uvijek bile prelijepe, mada je Flagg iz iskustva mogao reći da je većina princeza bila odvratno razmažena i zahvaljujući dugim obiteljskim linijama gdje su svi bili u bliskom srodstvu, užasno ružna i glupa kao noć) koje su pomoću čarolije pretvorile grozna čudovišta u muhe, a onda ih brzo ubile. U većini priča princeze su, također, bile jako vješte u ubijanju muha iako većina princeza koje je Flagg vidio ne bi mogle zatući ni muhu koja je polumrtva ležala na hladnoj prozorskoj dasci u prosincu. U pričama je sve zvučalo lagano; u pričama su ljudi cijelo vrijeme mijenjali oblike i pretvarali sami sebe u hodajuća prozorska okna. Istini za volju, Flagg nikada nije vidio niti jedan taj trik. Nekoć je poznavao glasovitog anduanskog čarobnjaka koji je vjerovao kako je savladao trik mijenjanja svojeg oblika, no nakon šest mjeseci meditacije i gotovo tjedna izgovaranja čarobnih riječi u nizu bolnih položaja tijela, izgovorio je posljednju zastrašujuću čaroliju i uspio jedino učiniti svoj nos dugim gotovo dva i pol metra i otjerati samoga sebe u ludilo. Flagg se toga prisjećao uz okrutan smiješak. Veliki čarobnjak ili ne, čovjek je bio budala. Nevidljivost je isto tako bila nemoguća, barem koliko je Flagg to uspio utvrditi. Pa ipak, bilo je moguće učiniti sebe ... zamućenim. Da, zamućenim - to je uistinu bila najbolja riječ, mada su mi na pamet padale i neke druge: sablastan, proziran, neprimjetan. Nevidljivost je bila izvan njegova domašaja, ali nakon što bi pojeo bikov penis i izgovorio brojne čarolije, bilo je moguće da postane zamućen. Kad bi tako bio zamućen i sluga bi mu se približavao hodnikom, samo se trebao povući u stranu, stati mimo i pustiti slugu da prođe. U većini slučajeva, pogled sluge bi se spustio na

60 njegove vlastite noge ili bi odjednom našao nešto zanimljivo na stropu. Ako bi prošao kroz prostoriju razgovor bi zastao i ljudi bi se trenutačno uznemirili, kao da ih sve muče plinovi u crijevima. Baklje i svijećnjaci na zidovima bi se zadimili. Svijeće bi se katkad ugasile. Bilo je nužno skrivati se kada si zamućen osim ako ne bi susreo nekoga koga dobro poznaješ - jer taj bi te, bio ti zamućen ili ne, gotovo uvijek ugledao. Zamućenost je bila korisna, ali to nije bila nevidljivost. One noći kad je Flagg nosio otrovano vino Rolandu, najprije se učinio zamućenim. Nije očekivao da će susresti ikoga koga poznaje. Bilo je iza devet sati, kralj je bio star i loše se osjećao, dani bijahu kratki i čitav je dvor rano otišao na počinak. Kad Thomas bude kralj, pomislio je Flagg noseći hitro vino kroz hodnike, svake večeri će biti slavlja. Već ima očevu sklonost piću, mada više voli vino od piva i medovine. Bit će prilično lako upoznati gas nekoliko snažnijih pića... naposljetku, nisam li mu ja prijatelj? Da, kad Peter bude na putu za Iglu i Thomas postane kralj, svake večeri će biti velikog slavlja... sve dok ljudima na ulicama i barunijama ne dojadi dovoljno i ne dignu se u krvavom ustanku. Tada će doći do završnog slavlja, najvećeg od svih... ali mislim da Thomas u njemu neće uživati. Kao i vino koje noćas nosim njegovom ocu, i to će slavlje biti iznimno vruće. Nije očekivao da će susresti ikoga koga poznaje, i nije. Mimoišlo ga je samo nekoliko slugu, a oni su gotovo nesvjesno uzmakli od mjesta na kojima je stajao, kao da su osjetili hladan propuh. Pa ipak, netko ga je vidio. Thomas ga je vidio kroz oči zmaja Devetogodišnjaka, kojeg je njegov otac tako davno ubio. Thomasu je to uspjelo jer ga je tom triku poučio sam Flagg. 24. Način na koji je njegov otac odbio čamac koji mu je donio na dar, duboko je povrijedio Thomasa, i nakon toga se držao podalje od oca.

61 No, bez obzira na sve, Thomas je volio Rolanda i strašno ga je želio učiniti sretnim onako kao što ga je to činio Peter. Štoviše, želio je natjerati svojeg oca da ga voli isto kao i Petera. U stvari, Thomas bi bio sretan kad bi ga volio samo upola toliko. Nevolja je ležala u tome što su Peteru prvom padale na pamet dobre zamisli. Katkad bi Peter pokušao podijeliti svoje ideje s Thomasom, ali njemu su se one ili činili smiješne (sve dok ne bi bile izvedene) ili se bojao da neće moći odraditi svoj dio posla, baš kao onda kad je prije tri godine Peter njihovom ocu načinio komplet Bendoh vojnika. “Darovati ću ocu nešto mnogo bolje od hrpe figura za glupe, stare igre”, kazao je bahato Thomas, ali ono što je doista mislio u sebi bilo je to da ako ne može svojem ocu načiniti jednostavni, drveni brodić onda neće biti u stanju pomoći mu napraviti nešto tako teško kao što je dvadeset Bendoh vojnika. Stoga je figure za igru Peter napravio sam tijekom četiri mjeseca - pješake, vitezove, strijelce, mušketire, generala, svećenika - i jasno, Roland je bio oduševljen iako su bili napravljeni pomalo nevješto. Odmah je maknuo u stranu figure od žada koje mu je izradio glasoviti Ellender prije četrdeset godina i na njihovo mjesto stavio Peterove. Kad je Thomas to vidio, ušuljao se u svoje odaje i legao u krevet, iako je bila sredina poslijepodneva. Osjećao se kao da mu je netko posegnuo u grudi i iščupao mali dio njegova srca i natjerao da ga pojede. Okus mu je bio gorak, i mrzio je Petera više nego ikada, premda je jedan njegov dio i dalje volio svojeg zgodnog, starijeg brata, i uvijek bude. I mada je okus bio gorak, svidio mu se. Jer se radilo o njegovom srcu. A sada, bila je tu stvar oko večernje čaše vina. Peter je otišao Thomasu i rekao: “Mislim da bi bilo baš lijepo kad bismo ocu svake večeri nosili čašu vina, Tome. Pitao sam upravitelja, ali je on kazao kako nam ne može samo dati bocu jer svakih šest mjeseci mora predati obračun nadgledniku Vintneru,

62 ali mi je kazao da možemo skupiti novac i kupiti bocu Barunske pete bačve, koja je ocu omiljena. I zaista nije skupa. Ostalo bi nam još dosta od džeparca. I … “ “Mislim da je to najgluplja ideja koju sam ikada čuo!“ povikao je Thomas. “Sve vino pripada ocu, sve vino u kraljevstvu, i može ga piti koliko želi! Zašto bismo trošili svoj novac da bismo ocu dali nešto što je ionako njegovo? Samo ćemo obogatiti onog debelog, malog upravitelja, i to je sve!” Peter će na to strpljivo: “Razveseliti će ga što smo svoj novac potrošili na njega, pa čak i ako je to nešto što ionako posjeduje.” “Kako znaš?” Jednostavno i izluđujuće Peter odgovori: “Naprosto znam.” Thomas se mršteći zagleda u njega. Kako je mogao reći Peteru da ga je nadglednik Vintner niti mjesec dana ranije uhvatio u podrumu kako krade bocu vina? Ta debela, mala svinja ga je protresla i zaprijetila da će sve reći njegovom ocu ako mu Thomas ne plati jedan zlatnik. Thomas mu je platio sa suzama bijesa i srama u očima. Da je to bio Peter okrenuo bi se na drugu stranu i pravio se da ga nisi vidio, ti ljigavče, pomislio je. Da je to bio Peter, okrenuo bi mu leđa. Zato što će jednog skorog dana Peter biti kralj, a ja zauvijek samo princ. Isto tako mu je palo na pamet da Peter kao prvo nikada ne bi ni pokušao ukrasti vino, ali istinitost te misli je učinila da osjeti još veći bijes prema svojem bratu. “Samo sam mislio započeo je Peter. “’Samo sam mislio, samo sam mislio’”, oponašao ga je bijesno Thomas. “Pa, idi misli negdje drugdje! Kad otac sazna da si platio nadgledniku Vintneru za njegovo vlastito vino, nasmijat će ti se i nazvati te budalom!” Ali Roland se nije smijao Peteru, nije_ga nazvao budalom - nazvao ga je dobrim sinom glasom koji je bio drhtav i gotovo plačljiv. Thomas je to znao jer se došuljao nakon što je Peter odnio ocu vino te prve večeri. Gledao je kroz oči zmaja i vidio sve.

63 25. Da ste upitali Flagga zastoje pokazao Thomasu to mjesto i tajni prolaz, ne biste dobili zadovoljavajući odgovor. Iz razloga što nije točno znao zašto je to učinio. U svojoj je glavi imao nagon za nevaljalštine, baš kao što se neki ljudi snalaze s brojevima, a neki u prostoru. Dvorac je bio veoma star i u njemu bijaše mnogo tajnih vrata i prolaza. Flagg ih je poznavao većinu (nitko, pa čak ni on, nije ih znao sve), ali ovo je bio jedini koji je pokazao Thomasu. Njegov nagon za nevaljalštinom kazao mu je kako bi ovo moglo izazvati nevolju, a Flagg je jednostavno slijedio svoj nagon. Psine su, na kraju krajeva, bile Flaggovo dobro jutro i laku noć. Svako toliko bi uletio u Thomasovu sobu i povikao: “Tommy, izgledaš namrgođeno! Pomislio sam kako bi nešto volio vidjeti!” Uvijek bi rekao, izgledaš namrgođeno, Tommy ili Izgledaš pokislo, Tommy ili Tommy, izgledaš kao da si sjeo na jelenka, jer je imao moć da se pojavi onda kad se Thomas osjećao posebno utučeno ili tužno. Flagg je znao da ga se Thomas boji i da će naći bilo kakvu ispriku da ne ide s njim, osim ako mu baš posebno nije trebao prijatelj... i ako se nije osjećao tako loše i nesretno da neće biti izbirljiv u vezi odabira tog prijatelja. Flagg je to znao, ali sam Thomas nije - njegov strah od Flagga bio je duboko u njemu. Na površini svoje svijesti mislio je kako je Flagg sasvim u redu, pun trikova i šala. Katkad su šale bile pomalo okrutne, ali to je često odgovaralo Thomasovom raspoloženju. Mislite li da je čudno to što je Flagg znao nešto o Thomasu što ovaj sam nije znao? To uopće nije bio neobično. Ljudski umovi, naročito dječji, su kao bunari - duboki bunari puni slatke vode. I ponekad, kad bi se pojavila neka misao koju je bilo neugodno za trpjeti, osoba s takvom misli zaključala bije u tešku kutiju i bacila u taj bunar. Pričekati će da čuje pljuskanje... i onda je kutija nestala. Osim što, naravno, ne nestane. Ne uistinu. A Flagg, s obzirom da je bio veoma star i mudar, kao i veoma pokvaren, dobro je znao da

64 svaki bunar ima dno i ako je nešto izvan vidokruga ne znači da je nestalo. I dalje je ovdje, odmara se na dnu. Znao je da kutije u kojima su zakopane te opake, zastrašujuće zamisli mogu istrunuti i da će zloća iz njih iscuriti nakon nekog vremena i zatrovati vodu... a kad je bunar uma dovoljno zatrovan, mi takvu posljedicu nazivamo ludilo. I ako mu je čarobnjak katkad pokazivao strašne stvari u dvorcu, činio je to zato jer je znao da što će ga se Thomas više bojati, to će nad njim imati veću moć... a znao je da može imati tu moć jer je znao nešto što sam vam već rekao - da je Thomas slab i da ga otac često zanemaruje. Flagg je želio da ga se Thomas boji i želio se pobrinuti da tijekom godina Thomas u svoj unutarnji bunar baci mnogo zaključanih kutija. Ako u nekom trenutku, kad postane kralj, Thomas poludi, pa što? Flaggu će samo biti lakše vladati; njegova će moć biti to veća. Kako je Flagg znao kad je pravo vrijeme da posjeti Thomasa i odvede ga u te neobične obilaske dvorca? Ponekad je u svojoj kristalnoj kugli vidio što se dogodilo i što je Thomasa učinilo tužnim ili ljutim. Još češće je jednostavno osjetio potrebu da ode do njega i on se toga držao - taj nagon za nevaljalštinom rijetko bi ga prevario. Jednom je odveo Thomasa visoko u istočni toranj - penjali su se stubama sve dok Thomas nije počeo dahtati kao pas, a Flagg se nije ni zadihao. Na vrhu su bila tako malena vrata da je čak i Thomas morao puzati kroz njih na rukama i koljenima. Iza njih se nalazila mračna soba s jednim jedinim prozorom u kojoj je sve šušketalo. Flagg ga je bez riječi poveo do tog prozora i kad je Thomas ugledao prizor - čitavi grad Delain, obližnje gradiće i Istočnu baruniju obavijene plavičastom izmaglicom - pomisli je kako je taj prizor bio vrijedan svake stepenice kojom su se njegove bolne noge uspele. Srce mu je bilo ispunjeno ljepotom pa se okrenuo prema Flaggu kako bi mu zahvalio - ali nešto na blijedom

65 čarobnjakovom licu skrivenom u kukuljici zaustavilo mu je riječi na usnama. “A sada vidi ovo!“ reče Flagg i podigne ruku. Plavi plamen podigao mu se iz kažiprsta i onaj šušketavi zvuk koji je Thomas isprva pripisao vjetru pretvorio se u sve glasniji lepet kožnih krila. Trenutak kasnije Thomas je vrištao i udarao po zraku iznad svoje glave dok se slijepo probijao prema sićušnim vratima. Mala okrugla soba na vrhu dvorskog istočnog tornja imala je najbolji pogleda u Delainu, izuzev najviše ćelije u Igli, ali sad je znao zašto je nitko nije posjećivao. Soba je bila nastanjena golemim šišmišima. Uznemireni svjetlom koje je izazvao Flagg, bili su natjerani da polete u krug i nasrnu na njih. Kasnije, kad su izašli van i Flagg umirio dječaka - Thomasa, koji je mrzio šišmiše, obuzela je histerija - čarobnjak je tvrdio kako se samo radilo o šali koja ga je trebala oraspoložiti. Thomas mu je povjerovao, međutim, još se tjednima budi vrišteći zbog noćnih mora ispunjenih šišmišima koji su mu letjeli oko glave, drapali mu lice svojim oštrim kandžama i štakorastim zubima. Najednom drugom izletu, Flagg ga je odveo do kraljeve riznice i pokazao mu gomile zlatnih novčića, visoke hrpe zlatnih poluga i duboke posude na kojima je pisalo: SMARAGDI, DIJAMANTI, RUBINI, MRAČNA VATRA, i tako dalje. “Jesu li zaista puni dragulja?“ upitao je Thomas. “Idi i pogledaj”, kazao mu je Flagg. Otklopio je jednu posudu i izvadio šaku punu nebrušenih smaragda. Snažno su mu svjetlucali u ruci. “Tako mi očevog imena!“ dahnuo je Thomas. “Ah, nije to ništa! Pogledaj ovamo! Gusarsko blago, Tommy!” Pokazao je Thomasu gomilu plijena iz susreta s anduanskim gusarima prije nekih dvanaest godina. Delainska riznica bijaše bogata, nekolicina rizničara bili su stari, a ova hrpa blaga još nije bila razvrstana. Thomas se zablenuo u teške mačeve s drškama optočenim draguljima, bodeže s oštricama u koje su bili umetnuti

66 dijamanti kako bi dublje sjekli, teške kugle načinjene od rodokrosita. “Sve ovo pripada kraljevini?" upitao je Thomas plahim glasom. “Pripada tvojem ocu”, odvratio mu je Flagg, premda je Thomas zapravo bio u pravu. “Jednog dana pripadat će Peteru.” “I meni”, rekao je Thomas sa samouvjerenošću desetogodišnjaka. “Ne”, reče Flagg, s pravom dozom žaljenja u glavu, “samo Peteru. Zato stoje on stariji i bit će kralj.” “On će to podijeliti sa mnom”, rekao je Thomas, ali uz lagani drhtaj nedoumice u glasu. “Pete uvijek sve dijeli.” “Peter je dobar dječak i siguran sam da si u pravu. Vjerojatno hoće dijeliti s tobom. Ali nitko ne može kralja natjerati da nešto dijeli, znaš. Nitko ne može prisiliti kralja da radi nešto što ne želi.” Zagledao se u Thomasa da procijeni učinak svoje primjedbe, a zatim se opet zagledao u dubinu sjenovite riznice. Negdje je jedan ostarjeli činovnik dosadnim glasom brojao dukate. “Tako mnogo blaga, i sve za jednog čovjeka”, primijetio je Flagg. “O tome uistinu treba razmisliti, zar ne, Tommy?” Thomas nije ništa rekao, ali je Flagg bio više nego zadovoljan. Vidio je da Tommy zbilja razmišlja o tome, i zaključio da je još jedna otrovana kutija padala u bunar Thomasovog uma - pljus! Tako je uistinu i bilo. Kasnije, kad mu je Peter predložio da podijeli trošak za večernju bocu vina, Thomas se prisjetio goleme riznice - i sjetio se da će sve to blago pripadati njegovom bratu. Lako je tebi tako veselo pričati o kupovini vina! A zašto i ne bi? Jednoga dana ćeš imati sav novac na svijetu! A onda je Flagg, otprilike godinu dana prije nego što je kralju odnio otrovano vino, osjetio poriv da Thomasu pokaže tajni prolaz... i u toj jednoj prilici njegov inače nepogrešivi nagon za nevaljalštinom možda ga je naveo na krivi put. I opet, prepustiti ću vama da odlučite.

67 26. “Tommy, izgledaš kao da su ti sve lađe potonule!" povikao je. Kukuljica na njegovom ogrtaču bijaše mu tog dana zabačena pa je izgledao gotovo normalno. Gotovo. Tommy se osjećao kao da je potonuo zajedno s lađama. Patio je za vrijeme trajanja dugog objeda za vrijeme kojega je njegov otac hvalio Peterove ocjene iz geometrije i navigacije svojim savjetnicima veoma raskošnim riječima. Roland ni jedno ni drugo nikada nije baš shvaćao. Znao je da trokut ima tri strane, a četverokut četiri; znao je da možeš naći put iz šume kad se izgubiš ako pratiš na nebu Sjevemjaču; i tu je njegovo znanje završavalo. Tu je završavalo i Thomasovo znanje pa je imao osjećaj da ručak nikada neće završiti. Što je bilo još gore, meso je bilo pripremljeno baš kako je njegov otac to volio - krvavo i slabo pečeno. Krvavo meso je Thomasu gotovo izazivalo mučninu. “Ručak mi nije legao, to je sve”, rekao je Flaggu. “E pa baš znam što će te oraspoložiti”, kazao je Flagg. “Tommy, moj dječače, pokazat ću ti jednu tajnu dvorca.” Thomas se igrao s nekakvom bubom. Držao ju je na stolu, a svoje školske knjige postavio je oko nje kao niz prepreka. Kad je izgledalo da bi okruglasta buba mogla naći izlaz, Thomas bi premjestio jednu knjigu kako bije zadržao unutra. “Prilično sam umoran”, kazao je Thomas. Što i nije bila laž. Slušanje onakvih hvalospjeva Peteru uvijek bi ga učinilo umornim. “Svidjet će ti se”, rekao je Flagg skoro dodvoravajućim glasom... ali i pomalo prijetećim. Thomas ga je pogledao sa strepnjom. “Neće biti nikakvih... nikakvih šišmiša, ha?” Flagg se veselo nasmijao - no, taj je smijeh ipak uzrokovao mravce na Thomasovim rukama. Potapšao je Thomasa po leđima. “Bez šišmiša!

68 Niti jednog jedinog! I posve bezopasno! A moći ćeš i potajice vidjeti svojeg oca, Tommy!” Thomas je znao da gledati nekoga potajice drugim riječima znači špijunirati, i da to nije lijepo - ali ovo je svejedno bio mudar potez. Buba je našla mjesto za bijeg između dvije knjige. Thomas ju je pustio da ode. “U redu”, rekao je, “ali bolje ti je da nema šišmiša.” Flagg stavi ruku dječaku oko ramena. “Bez šišmiša, kunem se - ali evo ti nešto što će ti dati razmišljati, Tommy. Ne samo što ćeš moći vidjeti svojeg oca, već ćeš ga promatrati kroz oči njegovog najvećeg trofeja.” Thomasove su se oči razrogačile od znatiželje. Flagg je bio zadovoljan. Riba je zagrizla i progutala udicu. “Kako to misliš?” “Dođi i sam pogledaj”, bilo je sve što je rekao. Proveo je Thomasa kroz labirint hodnika. Vi biste se uskoro izgubili, a i ja bi se vjerojatno uskoro, ali Thomas je znao put kao što vi znate put kroz vlastitu spavaću sobu po mraku - barem je tako bilo sve dok ga Flagg nije povukao u stranu. Stigli su gotovo do kraljevih odaja kad je Flagg otvorio jedna skrivena, drvena vrata koja Thomas nikada ranije nije zapravo zamijetio. Jasno, ona su oduvijek bila ovdje, ali u dvorcima često postoje vrata - čak cijela krila - koja su savladala umjetnost da budu zamućena. Prolaz je bio dosta uzak. Kraj njih je prošla sluškinja s rukama punim plahti; bila je toliko preplašena što je susrela kraljevog čarobnjaka u ovom uskom kamenom prolazu da se činilo kako bi bila sretna da može utonuti u same pore kamenih blokova samo da ga ne mora dotaknuti. Thomas se skoro nasmijao jer se i on sam povremeno tako osjećao kad je bio u blizini Flagga. Nisu sreli više nikoga. Jedva čujno, ispod njih, mogao je čuti pse kako laju i to mu je dalo grubu predodžbu gdje se nalazi. Jedini psi u dvorcu bili su očevi lovački psi i vjerojatno su lajali jer je bilo vrijeme da ih se nahrani. Većina Rolandovih pasa je sada bila stara gotovo kao i on sam, i

69 znajući kako hladnoća djeluje na njegove vlastite kosti, Roland je naredio da se psetamica za njih sagradi u dvorcu. Da bi došao do pasa iz očeve glavne primaće odaje, morao si se spustiti niz stube, skrenuti desno i proći otprilike deset metara duž unutarnjeg hodnika. Thomas je znao da se stoga nalaze oko sto metara desno od očevih privatnih odaja. Flagg se tako naglo zaustavio da se Thomas gotovo u njega zaletio. Čarobnjak se hitro osvrnuo kako bi se uvjerio da su sami u prolazu. I bili su. “Četvrti kamen odozdo, od onog otkrhnutog”, reče Flagg, “Pritisni ga. Brzo!” Ah, tu je znači bila tajna, a Thomas je obožavao tajne. Ozarivši se, odbrojao je četiri kamena od onog otkrhnutog i stisnuo. Očekivao je neki pravi hokus-pokus - možda klizeću kamenu ploču - ali ostao je sasvim nepripremljen na ono što se dogodilo. Kamenje savršenom lakoćom utonuo za nekih sedam centimetara. Začuo se klik. Čitavi dio zida odjednom se otvorio prema unutra, otkrivajući mračnu vertikalnu pukotinu. To uopće nije bio zid! Bijahu to golema vrata! Thomasu se objesila vilica. Flagg opali Thomasa po stražnjici. “Brzo, rekoh, ti mala budalo!” zavapio je tihim glasom. U njemu je bilo i hitnosti koja nije ondje bila samo radi Thomasa, kao što je to inače bila većina Flaggovih osjećaja. Osvrnuo se lijevo i desno kako bi provjerio je li prolaz još uvijek prazan. “Idi! Sad!” Thomas se zagledao u mračnu pukotinu koja se rastvorila i s nelagodom opet pomislio na šišmiše. No, jedan pogled na Flaggovo lice ukazao mu je na to da je sada loše vrijeme da pokuša o tome raspravljati. Šire je otvorio vrata i zakoračio u tamu. Flagg ga je odmah slijedio. Thomas je začuo tihi šušanj čarobnjakovog ogrtača dok se ovaj okrenuo i gurnuvši ga zatvorio opet zid. Tama je bila posvemašnja, a zrak miran i suh. Prije nego je uspio otvoriti usta

70 da nešto kaže, vrh Flaggovog kažiprsta sinuo je plavičastom svjetlošću, bacajući oštro plavo-bijelo osvjetljenje. Thomas je ustuknuo bez razmišljanja i njegove se ruke podignu. Flagg se grubo nasmije: “Nema šišmiša, Tommy. Nisam li ti obećao?” Zbilja ih nije bilo. Strop je bio prilično nizak i Thomas se mogao u to sam uvjeriti. Bez šišmiša, i posve bezopasno... baš kao što je čarobnjak obećao. Uz pomoć Flaggove čarobne svjetlosti iz prsta, također je mogao vidjeti da se nalaze u tajnom prolazu koji je bio dug otprilike sedam i pol metara. Zidovi, pod i strop bijahu prekriveni drvenim daskama. Udaljeni kraj nije mogao najbolje vidjeti, ali izgledao je savršeno prazan. Još uvijek je mogao čuti prigušeni lavež pasa. “Kad sam rekao da budeš brz, tako sam i mislio”, reče Flagg. Nagnuo se nad Thomasom, nejasna sjena koja je izranjala iz tame baš poput šišmiša. Thomas je s nelagodom ustuknuo korak unatrag. Kao i uvijek, oko čarobnjaka se širio neugodan miris - miris tajnih prašaka i gorkih trava. “Sada znaš gdje je prolaz i zato ti neću reći da ga ne smiješ koristiti. Ali ako te ikada uhvate kako ga koristiš, morat ćeš kazati kako si ga otkrio slučajno.” Sjena se još tješnje nadvila, tjerajući Thomasa da načini još jedan korak unatrag. “Ako kažeš da sam ti ga ja pokazao,Tommy, zažalit ćeš.” “Nikada to ne bih rekao”, kazao je Thomas. Riječi su mu zvučale slabašno i drhtavo. “Dobro. Najbolje da te nitko nikada ne vidi kako ga koristiš. Špijuniranje kralja je ozbiljna stvar, bio ti princ ili ne. A sad me slijedi. I budi tiho.” Flagg ga povede do kraja prolaza. Udaljeni zid je također bio obučen u drvo, ali kad je Flagg podigao svjetlost na svojem prstu, Thomas ugleda dvije male ploče. Flagg napući usne i puhne u svjetlost.

71 U potpunoj tami šapne: “Nikada nemoj razmaknuti ove dvije ploče pri svjetlu. Mogao bi te vidjeti. Star je, ali još uvijek dobro vidi. Nešto bi mogao zamijetiti iako su oči od obojanog stakla.” “Što - “ “Šššš! A ni uši mu nisu bolesne.” Thomas je zašutio, dok mu je srce lupalo u grudima. Osjećao je veliko uzbuđenje koje nije razumio. Kasnije mu je palo na pamet da je bio uzbuđen jer je znao što će se dogoditi. U tami je začuo tihi zvuk pomicanja i odjednom je slabo svjetlo - od baklji - otjeralo tamu. Još jednom je čuo zvuk pomicanja i pojavila se druga zraka svjetla. Sada je opet mogao vidjeti Flagga, veoma nejasno, i svoje vlastite ruke pred sobom. Thomas je vidio kako je Flagg zakoračio prema zidu i malo se nagnuo; većina svjetla je nestala kad je svoje oči prislonio na dvije rupe kroz koje je dopirala svjetlost. Jedan trenutak je promatrao, zatim je nešto progunđao i odmaknuo se. Mahnuo je Thomasu. “Pogledaj”, kazao je. Uzbuđeniji nego ikada, Thomas oprezno prisloni svoje oči na otvore. Vidio je prilično dobro, iako je sve bilo neobične zelenkasto žute boje - kao da je gledao kroz obojano staklo. U njemu se probudio osjećaj savršeno radosnog čuđenja. Gledao je dolje u očevu dnevnu sobu. Vidio je oca kako se zavalio u svoj omiljeni naslonjač ispred vatre - onog s visokim naslonom koji je bacao sjene na njegovo naborano lice. Bijaše to soba istinskog lovca; u našem svijetu bi se takva soba nazivala jazbinom, premda je ova bila velika kao neke prosječne kuće. Na dugim zidovima gorjele su baklje. Trofejne glave nalazile su se posvuda: glava medvjeda, jelena, soba, gnua, kormorana. Bio je tu i veliki kraljevski feniks, rođak našeg legendarnog feniksa. Thomas nije mogao vidjeti glavu Devetogodišnjaka, zmaja kojeg je njegov otac ubio prije njegovog rođenja, ali to nije odmah zamijetio. Njegov je otac mrzovoljno brljao po kolaču. Kraj ruke mu se pušio čaj.

72 To je bilo sve što se odvijalo u toj glasovitoj sobi koja je mogla (a katkad i jest) primiti dvjestotinjak ljudi - samo njegov otac, umotan u krzneni ogrtač koji ispija popodnevni čaj. Pa ipak, Thomas ga je promatrao beskrajno dugo. Njegova opčinjenost i uzbuđenje ovim pogledom na oca nije se mogla opisati riječima. Otkucaji srca, koji su i ranije bili ubrzani, sada su se udvostručili. Krv mu je zapjevala i udarala u glavu. Ruke su mu se tako snažno stisnule u šake da je kasnije otkrio kako su mu na dlanovima ostali krvavi otisci u obliku polumjeseca, na mjestima gdje su mu se nokti utisnuli u meso. Zastoje bio toliko oduševljen samim tim što promatra jednog starca kako preko volje jede komad kolača? Pa, kao prvo prisjetite se da taj starac nije bilo koji starac. Bio je to Thomasov otac. A špijuniranje, žalosno je reći, posjeduje određenu privlačnost. Kad možeš vidjeti ljude koji nešto rade, a oni te pritom ne vide, čak se i najobičnije stvari čine važnima. „ Nakon nekog vremena, Thomas se počeo osjećati nekako posramljeno zbog onog što čini i to nije bilo vrlo iznenađujuće. Špijuniranje nekoga vrsta je krađe, na kraju krajeva - krađa pogleda na ono što ljudi rade kad misle da su sami. Međutim, to je također ključ te privlačnosti, te bi Thomas mogao satima gledati da mu Flagg nije promrmljao: “Znaš li gdje si, Tommy?” “Ja - “, ne bih znao, htio je dodati, ali jasno da je znao. Njegov osjećaj za orijentaciju bijaše dobar i uz malo razmišljanja mogao je zamisliti obrnuti kut od ovog gdje se nalazio. Odjednom je shvatio što je Flagg mislio kad je rekao da će on, Thomas, vidjeti svojeg oca kroz oči Rolandovog najvećeg trofeja. Gledao je oca s gornje polovice zapadnog zida... a tamo je bila obješena najveća od svih glava - ona Devetogodišnjaka, zmaja njegova oca. Možda će nešto i vidjeti, iako su oči od obojanog stakla. Sada je i to razumio. Thomas je morao staviti ruku preko usta da suspregne navalu glasnog hihotanja.

73 Flagg povuče i zatvori malene ploče... no, i on se smješkao. “Ne!“ prošaptao je Thomas. “Želim vidjeti još!” “Ne ovog poslijepodneva”, reče Flagg. “Dovoljno si vidio ovo popodne. Možeš opet doći kad hoćeš... no, ako ćeš dolaziti prečesto, sigurno će te uhvatiti. Idemo sada. Vraćamo se natrag.” Flagg iznova upali čarobnu svjetlost i povede Thomasa niz hodnik. Na njegovom kraju ugasio je svjetlo i tada se još jednom začuo zvuk povlačenja dok je otvarao špijunku. Doveo je Thomasovu ruku do nje kako bi znao gdje se nalazi, a onda mu je naložio da pogleda. “Primjećuješ li kako možeš vidjeti prolaz u oba smjera”, rekao je Flagg. “Uvijek budi oprezan i najprije pogledaj prije nego otvoriš tajna vrata ili će te jednog dana netko iznenaditi.” Thomas prisloni oko na špijunku i zamijeti, točno preko puta prolaza, ukrašeni prozor sa staklima koja su bila lagano zakrenuta prema prolazu. Bio je previše ukrašen za tako mali prolaz, ali Thomas shvati bez da mu je itko rekao, kako ga je onamo stavila ista osoba koja je načinila tajni prolaz. Pogledavši u zakrenuto staklo mogao je vidjeti sablasni odraz hodnika u oba smjera. “Prazno?“ prošaptao je Flagg. “Da”, šapnuo je Thomas natrag. Flagg gume unutarnju oprugu (opet vodeći Thomasovu ruku kako bi znao za ubuduće) i vrata se uz ‘klik’ otvore. “Brzo sada!” kazao je Flagg. Našli su se vani i vrata se za njima zatvoriše u tren oka. Deset minuta kasnije nalazili su se opet u Thomasovim odajama. “Dosta uzbuđenja za jedan dan”, rekao je Flagg. “Ne zaboravi što sam ti rekao, Tommy: nemoj koristiti prolaz prečesto da te ne bi uhvatili, i ako te uhvate” - Flaggove oči ozbiljno zablistaju - “ne zaboravi da si slučajno otkrio to mjesto.”

74 “Hoću”, reče brzo Thomas. Glas mu bijaše visok, te je škripao poput šarki kojima treba ulja. Kad bi ga Flagg tako pogledao, srce mu je u grudima bilo kao uhvaćena ptica, lepršajući uspaničeno. 27. Thomas je poslušao Flaggov savjet da ne odlazi prečesto, no s vremena na vrijeme se služio tajnim prolazom i gledao oca kroz staklene oči Devetogodišnjaka- zavirivao je u svijet gdje je sve postajalo zelenkasto-zlatno. Kad bi kasnije odlazio s groznom glavoboljom (a to je bilo gotovo uvijek), razmišljao je: Glava te boli jer promatraš svijet na način na koji bi to činili zmajevi — kao da je sve isušeno i spremno za potpalit. I možda Flaggov nagon za nevaljalštinu u ovome nije bio tako strašan jer je, špijunirajući oca, Thomas počeo osjećati nešto novo za Rolanda. Prije nego što je znao za tajni prolaz za njega je osjećao ljubav, i često žaljenje što mu ne može bolje ugoditi a katkad strah. Sada je naučio osjećati i prezir. Kadgod bi Thomas otišao špijunirati Rolanda u njegovoj dnevnoj sobi i otkrio da mu otac ima društvo, brzo bi otišao. Zadržao bi se jedino ako bi mu otac bio sam. U prošlosti, Roland je rijetko bio sam, čak i u takvim prostorijama kao što je ova jazbina koja je bila dio njegovih “privatnih odaja”. Uvijek je morao još nešto hitno riješiti, primiti još jednog savjetnika, poslušati još jedan zahtjev. Međutim, Rolandovo doba moći bijaše na zalasku. Kad mu je važnost počela venuti zajedno s njegovim dobrim zdravljem, prisjetio se svih vremena kad je kukao Sashi ili Flaggu: “Zar me ti ljudi nikada neće ostaviti na miru?” Sjećanje je izmamilo pomirljiv smiješak na njegove usne. Sad kad ga jesu ostavili, nedostajali su mu. Thomas je osjećao prezir jer se ljudi rijetko prikazuju u najboljem svjetlu kad su sami. Obično sklanjaju na stranu svoje maske pristojnosti, lijepog ponašanja i odgoja. Što je ispod?

75 Nekakvo bradavičasto čudovište? Neka jeziva stvar koja bi ljude natjerala vrišteći u bijeg? Možda ponekad, ali obično nije ništa tako strašno. Ljudi bi se nerijetko nasmijali kad bi nas vidjeli sa spuštenim maskama - nasmijali se, napravili gadljivo lice, ili oboje u isto vrijeme. Thomas je vidio da njegov otac, kojeg je oduvijek volio i bojao ga se, koji mu se činio najmoćnijim čovjekom na svijetu, često kopa nos kad je sam. Najprije bi prekopao jednu nosnicu, potom drugu, sve dok ne bi izvukao debeli, zeleni šmrkalj. Promatrao ih je s ozbiljnim zadovoljstvom, okrećući ih sad na ovu sad na onu stranu pri svjetlosti vatre, kao što to draguljar čini s posebno vrijednim komadom smaragda. Većinu ih je obrisao ispod stolice na kojoj je sjedio. Neke bi, žao mi je što to moram reći, strpao u usta i smazao s izrazom zamišljenog užitka na licu. Svake bi večeri popio samo jednu čašu vina - onu koju bi mu donio Peter - ali nakon što bi Peter otišao popio bi, barem se Thomasu tako činilo, golemu količinu piva (tek je godinama kasnije Thomas shvatio da njegov otac nije želio da ga Peter vidi pijanog), a kad je trebao urinirati, rijetko se služio posudom u kutu. Najčešće bi samo ustao i popišao se u vatru, pri čemu je često i prdnuo. Razgovarao je sam sa sobom. Katkad bi šetao dugačkom sobom kao čovjek koji nije siguran gdje se nalazi, obraćajući se ili zraku ili glavama na zidu. “Sjećam se dana kad smo te sredili, Koščati”, znao je reći jednoj od sobovih glava (još jedna njegova neobična navada bila je da imenuje svaki od svojih trofeja). “Bio sam s Billom Squathingsom i s onim tipom koji ima veliku kvrgu na jednoj strani lica. Sjećam se kako si se pojavio među drvećem i Bili je odapeo, zatim je odapeo onaj tip s kvrgom, a onda sam ja odapeo - “ Zatim je njegov otac demonstrirao kako je on to odapeo tako što je dignuo nogu i prdnuo, dok se istovremeno pravio kao da napinje

76 luk i odapinje strijelu. I smijao se staračkim kreštavim i neugodnim cerekom. Thomas bi zatvorio malene ploče nakon nekog vremena i potajice se odšuljao niz hodnik, u glavi bi mu tuklo, a na licu bi mu bio nelagodni osmjeh - glava i osmjeh dječaka koji se najeo zelenih jabuka i koji zna da će mu ujutro biti lošije nego što mu je sada. To je bio otac kojeg je oduvijek volio i bojao ga se? Bijaše to starac koji prdi smrdljive oblake pare. Ovo je bio kralj kojeg su njegovi odani podanici nazivali Roland Dobri? Pišao je u vatru, podižući još pare. Ovo je bio čovjek koji mu je slomio srce jer mu se nije svidio njegov brodić? Razgovarao je s punjenim glavama na zidovima nazivajući ih glupavim imenima poput Koščati, Krčko i Gricko; kopao je nos i ponekad jeo svoje šmrklje. Više ne marim za tebe, mislio bi Thomas dok je provjeravao kroz špijunku ne bi li se uvjerio da je hodnik prazan i zatim bi se odšuljao do svoje sobe poput zločinca. Ti si prljavi, blesavi starac i ništa mi ne značiš! Baš ništa! Ništa! Ali značio je nešto Thomasu. Jedan njegov dio nastavio je voljeti Rolanda isto koliko i prije - jedan njegov dio želio je otići k ocu kako bi on imao nekog boljeg za razgovor od hrpe punjenih glava na zidovima. Pa ipak, bio je tu i drugi njegov dio koji je više od toga volio špijunirati. 28. One noći kad je Flagg došao u privatne odaje kralja Rolanda s čašom otrovanog vina bijaše prvi put nakon dugo vremena kad se Thomas usudio špijunirati. Za to je postojao dobar razlog. Jedne noći, tri mjeseca ranije, Thomas nije mogao zaspati. Vrtio se i okretao sve dok nije začuo stražara kako uzvikuje da je

77 jedanaest sati. Tada je ustao, odjenuo se i napustio svoje odaje. Za manje od deset minuta gledao je dolje u očevu jazbinu. Mislio je da će mu otac vjerojatno spavati, ali nije spavao. Roland je bio budan i jako, jako pijan. Thomas je mnogo puta ranije vidio svojeg oca pijanog, ali nikada ni blizu ovom trenutačnom stanju. Dječak je ostao zgranut i veoma ustrašen. Ima ljudi, mnogo starijih od Thomasa, koji njeguju pomisao da je starost uvijek vrijeme blagosti - da star čovjek pokazuje blagu mudrost, blagu mrzovolju ili prepredenost, možda čak i blagu senilnu zbunjenost. Takvo što će odobravati, ali teško će se_nositi s bilo kakvom vrstom istinske vatre. Imaju predodžbu da je do sedamdesete godine od svake prave vatre mogao ostati samo žar. To možda i jest istina, ali te je noći Thomas otkrio da žar može snažno gorjeti. Njegov je otac žustro koračao amo-tamo po svojoj dnevnoj sobi, krzneni ogrtač je letio za njim. Noćna kapa mu je pala; ostatak kose visio mu je u zamršenim kovrčama, većinom oko ušiju. Nije posrtao, kao što je to činio za drugih večeri, krećući se oprezno s jednom ispruženom rukom kako ne bi udarao u pokućstvo. Zanosilo ga je kao mornara, ali nije teturao. Kad se zaletio ujedan stolac visokog naslona koji je stajao kraj zida ispod glave iskešenog risa, Roland ga je bacio u stranu uz urlik od kojeg se Thomas skutrio od straha. Podigle su mu se dlake na rukama. Stolac je poletio preko sobe i udario u suprotni zid. Drveni naslon rascijepio se popola - u svojem ogorčenom pijanstvu stari je kralj povratio snagu iz najboljih godina. Pogledao je gore prema risovoj glavi s crvenim, užagrenim očima. “Ugrizi me! “ zaurlao je. Sirova promuklost njegova glasa natjerala je Thomasa da opet zadrhti. “Ugrizi me, zar se bojiš? Siđi s tog zida, Lopužo! Skoči dolje! Vidiš, tu su mi grudi?" Razdrljio je ogrtač, otkrivši svoja suhonjava prsa. Iskezio je svojih par zuba

78 prema Lopužnih mnogo i podigao glavu. “Evo ti moj vrat! Hajde skoči! Ubit ću te golim rukama! IZVADIT ĆU TI SMRDLJIVU UTROBU!” Trenutak je tako stajao, ispršen i uzdignute glave, i sam kao neka životinja - možda kao kakav stari jelen natjeran u tjesnac koji se sada ne može nadati više ničem osim da umre lijepom smrću. Zatim se okrenuo, zaustavivši se kraj medvjeđe glave kojoj je zaprijetio šakom i izvikao niz kletvi - tako strašnih kletvi da je Thomas, skutrivši se u mraku, vjerovao da bi razjareni medvjeđi duh mogao oživjeti punjenu glavu i rastrgati njegovog oca pred njegovim očima. Ali Roland je već otišao dalje. Zgrabio je svoj pehar, iskapio ga i okrenuo se dok mu je pivo curilo niz bradu. Zavitlao je srebrni pehar preko sobe gdje je udario u kameni ugao ognjišta takvom snagom da je u metalu ostalo udubljenje. Sada je njegov otac dolazio po sobi prema njemu, bacajući još jednu stolicu s puta, potom je bosom nogom udario stol. Oči mu se podigoše... i susretnu Thomasove. Da - pogledao ga je u oči. Thomas osjeti kako su im se pogledi sukobili i zbog toga ga je ispunio užas poput ledenog daha, od kojeg se zamalo onesvijestio. Njegov se otac uputio prema njemu, s iskeženim požutjelim zubima, preostala kosa visjela mu je preko ušiju, pivo mu je kapalo s brade i iz kutova usana. “Ti”, prošaptao je Roland tihim, jezivim glasom. “Zašto buljiš u mene? Što se nadaš da ćeš vidjeti?” Thomas se nije mogao ni pomaknuti. Razotkriven, njegov je um izustio, otkriven sam, tako mi svih bogova koji su ikada postojali i koji će ikada postojati, otkriven sam i sada će me zasigurno izgnati. Njegov je otac stajao ondje očiju usredotočenih na zmajevu glavu na zidu. U svojoj krivnji, Thomas bijaše siguran da se otac obratio njemu, ali nije bilo tako - Roland se samo razgovarao s Devetogodišnjakom baš kao i s ostalim glavama. Pa ipak, ako je

79 Thomas mogao vidjeti kroz obojeno staklo, tada je i njegov otac mogao vidjeti unutra, barem do neke mjere. Da Thomas nije bio posve paraliziran od straha pobjegao bi u panici glavom bez obzira - čak i ako je prizvao dovoljno pribranosti da ostane na mjestu, njegove su se oči zacijelo pomaknule. I ako je Roland uočio da se zmajeve oči pomiču, što bi si pomislio? Da je zmaj opet oživio? Možda. U svojem pijanom stanju, čak mislim da je to moguće. Da je Thomas tada samo trepnuo, Flaggu ne bi kasnije trebalo otrovano vino. Kralj, onako star i krhak, unatoč privremenoj snazi koju mu je podarilo piće, zasigurno bi umro od straha. Roland odjednom skoči prema naprijed. “ZAŠTO BULJIŠ U MENE?“ zakričao je, i u svojem pijanstvu on je naravno zakričao na Devetogodišnjaka, posljednjeg zmaja u Delainu, ali Thomas to jasno nije znao. “ZAŠTO TAKO BULJIŠ U MENE? ČINIO SAM NAJBOLJE ŠTO SAM UMIO, UVIJEK NAJBOLJE ŠTO SAM UMIO! JESAM LI JA OVO TRAŽIO? JESAM LI? ODGOVORI MI, PROKLET BIO! ČINIO SAM NAJBOLJE ŠTO SAM ZNAO, A VIDI ME SADA! POGLEDAJ ME SADA!” Širom je raširio svoj ogrtač, otkrivajući svoje nago tijelo, svoju sivkastu kožu pokrivenu crvenim mrljama od pića. “POGLEDAJ ME SADA!“ opet je zakričao i pogledao sam sebe, plačući. Thomas više nije mogao podnijeti. Snažno je zatvorio pregrade iza zmajevih staklenih očiju u istom trenutku kad je njegov otac skrenuo pogled s Devetogodišnjaka i zagledao se dolje u svoje potrošeno tijelo. Thomas je jurio i posrtao kroz mračan prolaz i udario svom snagom u zatvorena vrata, razbio je glavu i složio se na hrpu. Trenutak kasnije se digao, nesvjestan da mu krv curi niz lice iz posjekotine na čelu, udarao je po tajnoj opruzi sve dok se vrata nisu otvorila. Pohitao je u hodnik, ni ne pomislivši na to da provjeri ima li ondje netko tko bi ga mogao vidjeti. Sve što je vidio

80 bile su krvlju podlivene, unezvijerene oči njegova oca koji je vrištao Zašto buljiš u mene? Nije mogao znati da je njegov otac već zapao u duboki pijani san. Kad se sljedećeg jutra Roland probudio, još uvijek na podu, prva stvar koju je učinio unatoč strašnoj glavobolji i groznim bolovima u tijelu (Roland je bio puno prestar za takve naporne pijanke), bila je ta da pogleda u zmajevu glavu. Rijetko je sanjao kad bi se napio. Međutim, prošle noći je usnuo strašan san: staklene zmajeve oči su se pokrenule i Devetogodišnjak je oživio. Reptil je dahnuo svoje smrtonosni dah dolje prema njemu i premda nije mogao vidjeti vatru, mogao ju je osjetiti duboko u sebi, vruću, sve topliju. S tim snom još svježim u glavi, strepio je što će vidjeti kad pogleda prema gore. Ali sve je bilo kao i svih ovih godina. Devetogodišnjak je iskezio svoju strašnu njušku, račvasti jezik visio mu je između zuba dugih gotovo koliko i kolci od ograde, zeleno-zlatne oči zurile su prazno prema drugoj strani sobe. Iznad čuvenog trofeja bijahu ceremonijalno prekriženi Rolandov veliki luk i strijela Dušmanski čekić čiji su vrh i tijelo još uvijek bili crni od zmajeve krvi. Jednom je taj strašan san spomenuo Flaggu koji je samo kimnuo i djelovao još zamišljenije nego inače. Roland je kasnije jednostavno to zaboravio. Thomasu nije bilo tako lako zaboraviti. Tjednima su ga još proganjale noćne more. U njima je njegov otac zurio u njega i kričao: “Pogledaj što si mi učinio” i rastvorio svoj ogrtač kako bi pokazao svoje nago tijelo - stare, smežurane ožiljke, obješeni trbuh i mišiće - kao da je i sve to Thomasova krivnja, da nije špijunirao... “Zašto više ne želiš vidjeti oca?“ jednog ga je dana upitao Peter. “Misli da se nešto ljutiš na njega.” “Da sam ja ljut na njegaT‘ Thomas je ostao zaprepašten. “Tako je danas rekao za vrijeme čaja”, kazao je Peter. Pobliže je osmotrio svojeg brata i uočio tamne kolute ispod Thomasovih očiju, bljedilo njegovih obraza i čela. “Tome, što nije u redu?”

81 “Možda ništa”, rekao je sporo Thomas. Sljedećeg dana je došao na čaj s ocem i bratom. Odlazak je zahtijevao od njega svu hrabrost koju je imao, no Thomas je imao hrabrosti, i katkad bi je sakupio - obično kad bi se našao leđima uza zid. Otac ga je poljubio i upitao ga je li sve u redu. Thomas je promrmljao da se nije dobro osjećao, ali da mu je sada dobro. Otac je kimnuo, stisnuo ga u grubi zagrljaj, a onda se vratio svojem uobičajenom ponašanju - koje se uglavnom sastojalo od toga da ignorira Thomasa nauštrb Petera. Po prvi put je Thomasu to bilo drago - nije želio da ga otac gleda više nego što je to nužno, barem još neko vrijeme. Te noći, ležeći dugo budan u krevetu i osluškujući kako vani vjetar uzdiše, došao je do zaključka da se izvukao za dlaku... ali da se ipak izvukao. Ali nikada više, pomislio je. U tjednima koji su uslijedili noćne more su ga posjećivale sve ljeđe i rjeđe. Naposljetku su sasvim prestale. Pa ipak, dvorski glavni konjušar, Yosef, bio je u pravu oko jedne stvari: dječaci su katkad bolji u tome da daju zakletve nego da ih se drže, a Thomasova želja da špijunira oca na kraju je postala snažnija od svih njegovih strahova i dobrih namjera. I tako se dogodilo da je one noći kad je Flagg došao Rolandu s otrovanim vinom, Thomas to vidio. 29. Kad je Thomas onamo stigao, odmaknuvši u stranu dvije malene pregrade, njegov otac i brat upravo su završavali svoju zajedničku večernju čašu vina. Peter je sada imao gotovo sedamnaest godina, bio je visok i zgodan. Njih su dvojica sjedila kraj vatre, pijući i razgovarajući poput dva stara prijatelja, i Thomas osjeti kako stara mržnja ispunjava njegovo srce gorčinom. Nakon kraćeg vremena, Peter je ustao i pristojno se pozdravio s ocem. “Zadnjih večeri odlaziš sve ranije i ranije”, primijetio je Roland. Peter je oklijevao.

82 Roland se nasmiješi. Bijaše to sladak, tužan osmjeh, većinom bezub. “Čujem”, kazao je, “daje dražesna.” Peter se zarumenio, što je kod njega bilo neuobičajeno. Nešto je promucao, što je bilo još manje uobičajeno. “Idi”, prekinuo ga je Roland. “Idi. Budi nježan i budi dobar... ali budi strastven, ako u tebi ima žara. Pozne godine su hladne, Peter. Budi strastven dok si mlad i dok imaš žar s čime naložiti i kad vatra može snažno gorjeti.” Peter se nasmiješi. “Govoriš kao da si veoma star, oče, ali meni još uvijek djeluješ snažno i čilo.” Roland zagrli Petera. “Volim te”, kazao je. Peter se osmjehne bez nelagode ili srama. “I ja tebi volim, tata”, rekao je, a u svojoj usamljenoj tami (špijuniranje je uvijek osamljeni posao, i špijun ga gotovo uvijek obavlja u mraku), Thomas navuče grozan izraz lica. Peter je otišao, i u sljedećih sat ili nešto više ništa se važnog nije dogodilo. Roland je mrzovoljno sjedio kraj vatre, ispijajući čašu za čašom piva. Nije urlao ili vikao ili razgovarao s glavama na zidovima; nije bilo uništavanja namještaja. Thomas se gotovo odlučio da ode kad se začulo dvostruko kucanje na vratima. Roland je gledao u vatru, gotovo hipnotiziran svjetlucanjem plamenova. Sada se trgnuo i zazvao: “Tko ide?” Thomas nije čuo odgovor, ali je njegov otac ustao i pošao do vrata kao da on jest. Otvorio ih je, a Thomas je isprva pomislio kako je običaj njegova oca da razgovara s glavama na zidovima poprimio čudnovati novi obrat - da je njegov otac sada izmislio nevidljivog prijatelja koji će mu razbiti dosadu. “Neobično je ovdje tebe vidjeti u ovo doba”, reče Roland, vraćajući se k vatri u naizgled nepostojećem društvu. “Mislio sam da se nakon što padne mrak baviš svojim čarolijama i činima.” Thomas trepne, protrlja oči i ugleda da je netko uistinu ondje. Na trenutak nije mogao točno razaznati tko... a onda se zapitao

83 kako je mogao misliti da mu je otac sam kad je Flagg bio točno kraj njega. Flagg je nosio dvije čaše vina na srebrnom pladnju. “Bapske priče, moj gospodaru - čarobnjaci čaraju i ujutro i navečer. No, jasno da moramo držati do svojeg mračnog imidža. “ Rolandov smisao za humor bi se uvijek popravio zahvaljujući pivu - toliko da bi se često smijao stvarima koje nisu bile ni najmanje smiješne. Na ovu je primjedbu zabacio glavu i gromoglasno se nasmijao kao da je čuo najbolju šalu na svijetu. Flagg se blijedo osmjehnuo. Kad je Rolandov napadaj smijeha posustao, reče: “Što je ovo? Vino?” “Vaš sin jedva da je nešto više od dječarca, ali njegova obzirnost prema svojem ocu i poštovanje prema svojem kralju posramila je i mene, odraslog čovjeka.” Kazao je Flagg. “Donio sam vam čašu vina, moj kralju, ne bih li vam pokazao da vas i ja volim.” Pružio ju je Rolandu koji je izgledao nevjerojatno dirnut. Nemoj to piti, oče! Pomisli odjednom Thomas - u glavi mu je zazvonio alarm koji nije mogao shvatiti. Roland je odjednom podigao glavu, nagnuo je, gotovo kao da ga je čuo. “On je dobar momak, moj Peter”, rekao je Roland. “Uistinu”, odvratio je Flagg. “Svi u kraljevstvu to kažu.” “Zbilja?“ upitao je Roland izgledajući zadovoljno. “Zbilja tako misle?” “Da - tako je. Hoćemo li mu nazdraviti?” Flagg digne svoju čašu. Ne, oče! Thomas opet poviče u svojoj glavi, ali ako je njegov otac i čuo onu prvu misao, ovu nije. Lice mu je sjalo od ljubavi prema Thomasovom starijem bratu. “Onda, za Petera!” Roland digne visoko otrovanu čašu vina. “Za Petera!” složio se Flagg, smiješeći se. “Za kralja!” Thomas se skutri u tami. Flagg nazdravlja dvjema različitim stvarima! Ne znam na što misli, ali... Oče! Ovaj put je Flagg bio taj koji je na trenutak skrenuo svoj mračni zamišljeni pogled prema zmajevoj glavi, kao da je mogao čuti tu

84 misao. Thomas se sledio, tren kasnije Flagg je pogled skrenuo prema Rolandu. Kucnuli su se čašama i ispili. Kad je njegov otac iskapio vino, Thomas osjeti kako mu se u srce zabila ledena siga. Flagg se napola okrene u svojoj stolici i baci čašu u vatru. “Za Petera!” “Za Petera!" ponovio je Roland i bacio svoju. Razbila se o čađave cigle u stražnjem dijelu kamina i pala u vatru koja kao da je na trenutak zasjala ružnom zelenom bojom. Roland nakratko digne nadlanicu do usta, kao da je suspregnuo podrigivanje. “Jesi li ga začinio?“ upitao je. “Imalo je okus... kao da je začinjeno.” “Ne, moj gospodaru”, odgovorio je Flagg ozbiljno, no Thomas pomisli kako je mogao naslutiti smiješak iza maske čarobnjakove ozbiljnosti, a onaj komad leda kliznuo mu je još dublje u srce. Odjednom više nije želio špijunirati, nikada više. Zatvorio je otvore i odšuljao se natrag u svoje odaje. Najprije je osjetio vrućinu, onda hladnoću, potom opet vrućinu. Do jutra mu je izbila vrućica. Prije nego što se oporavio njegov otac je već bio mrtav, njegov brat zatočen u sobi na vrhu Igle, a on kralj dječak sa svojih jedva dvanaest godina - Thomas Donositelj Svjetla, kako su ga nazvali na krunidbenoj svečanosti. A tko je bio njegov najbliži savjetnik? Možete pretpostaviti. 30. Kad je Flagg otišao od Rolanda (starac se već tada osjećao živahniji nego ikada, siguran znak da je zmajev pijesak u njemu proradio), vratio se u svoje mračne podzemne odaje. Izvadio je štipaljke i smotuljak u kojem se nalazilo preostalih nekoliko zrnaca pijeska i stavio ih na svoj golemi stari stol. Potom je okrenuo pješčani sat i nastavio čitati. Vani je vjetar zavijao i hujao - stare žene su drhtale u svojim krevetima, loše su spavale i govorile svojim muževima da

85 Rhiannon, mračna vještica iz Coosa, noćas jaše na svojoj prokletoj metli, i kako se događaju zle stvari. Muževi su gunđali, okrenuli se i rekli svojim ženama da idu spavati i da ih puste na miru. Bijahu to većinom budalasti muškarci; kad treba osjetiti zlo u vjetru, nema do starih žena. Kad je pauk dopuzao do polovice Flaggove knjige i dotaknuo čaroliju tako strašnu daju se ni čarobnjak nije usuđivao koristiti, odmah se pretvorio u kamen. Flagg se nacerio. Kad je pješčani sat iscurio ujednu stranu, on ga je opet okrenuo. Pa opet. I opet. Sveukupno ga je okrenuo osam puta, a kad je taj osmi put pijesak gotovo iscurio, završio je svoj posao. U prostoriji s prigušenim svjetlom, nešto dalje niz hodnik od njegovih odaja, držao je veliki broj životinja pa je najprije otišao onamo. Malena stvorenja su se razbježala i zadrhtala kad im je Flagg došao blizu. Nije im mogao zamjeriti. U udaljenom kutu nalazio se kavez od vrbovog pruća s pola tuceta smeđih miševa - takvih miševa je bilo posvuda u dvorcu, a to je bilo važno. Ovdje dolje bijaše i golemih štakora, ali Flagg noćas nije trebao štakora. Kraljevski štakor na katu bio je otrovan; običan miš bit će dovoljan da se zločin poveže s kraljevskim štakorčićem. Ako sve prođe dobro, Peter će uskoro biti zatočen pod ključem kao i ovi miševi. Flagg posegne u kavez i izvadi jednoga. Divlje je drhturio u njegovoj stisnutoj šaci. Mogao mu je osjetiti ubrzane otkucaje srca, znao je ako ga samo nastavi držati da će ubrzo uginuti od straha. Flagg je uperio mali prst svoje lijeve ruke u miša. Nokat je nakratko zasjao plavom bojom. “Spavaj”, zapovjedio je čarobnjak, a miš se prevalio na bok i zaspao na njegovom ispruženom dlanu. Odnio ga je natrag u svoju radnu sobu i stavio ga na stol, ondje gdje je maločas bio uteg za papir od opsidijana. Zatim je pošao do ostave i izvadio malo medovine iz hrastove bačve na tanjurić.

86 Zasladio ju je s još meda. Odložio ga je na stol, zatim izašao na hodnik i ponovno na prozoru nekoliko puta duboko udahnuo. Zadržavši dah, vratio se unutra i pomoću štipaljki izvadio sve, osim posljednja četiri zrna zmajevog pijeska u medom zaslađenu medovinu. Nakon toga je otvorio još jednu ladicu svojeg stola i izvadio novu vrećicu koja je bila prazna. A onda je posegnuvši do dna ladice izvukao jednu posebnu kutiju. Nova vrećica bijaše začarana, ali magija nije bila veoma snažna. Moći će zadržati na sigurnom zmajev pijesak samo na kratko. A onda će početi djelovati na papir. Neće ga zapaliti, ne unutar kutije; u njoj neće biti dovoljno zraka za to. No, dimiti će se i pušiti, a to će biti dovoljno. Sasvim dovoljno. Flaggova su pluća vapila za zrakom, ali još je iskoristio trenutak da pogleda tu kutiju i čestita sam sebi. Ukrao ju je prije deset godina. Da ste ga u to vrijeme pitali zašto ju je uzeo, ne bi to znao baš kao ni to zašto je Thomasu pokazao tajni prolaz koji završava iza zmajeve glave - onaj nagon za nevaljalštinom kazao mu je da je uzme pa je to i učinio. Nakon tolikih godina u njegovom stolu, došlo je vrijeme da je korisno upotrijebi. PETER je bio izrezbaren preko poklopca kutije. Sasha ju je darovala svom dječaku; ostavio ju je na trenutak na stolu u predvorju kad je zbog ovog ili onog morao otrčati niz predvorje; Flagg je naišao, vidio je, i tumuo je u svoj džep. Peter je naravno bio jako ražalošćen, a kad je princ uzrujan - čak i princ kojem je tek šest godina - ljudi to primijete. Nastala je potraga, ali kutija nikad nije pronađena. Rabeći štipaljke Flagg je oprezno usuo zadnjih nekoliko zrnaca zmajevog pijeska iz izvornog paketića, koja su bila sasvim začaran, u paketić koji je bio tek djelomično začaran. Tad je otišao natrag do prozora u hodniku kako bio udahnuo svjež zrak. Nije ponovno udahnuo dok svježi paketić nije bio položen u starinsku drvenu kutiju, štipaljka spuštena kraj njega, poklopac polako zatvoren, a izvorni omot bačen u kanalizaciju.

87 Flagg se sada žurio, ali se osjećao dovoljno siguran. Mišje spavao; kutija zatvorena; optužujući dokaz zakračunan unutra. Bilo je to jako dobro. Upirući mali prst lijeve ruke u miša koji je ležao ispružen na njegovom stolu, poput krznenog saga za vilenjake, Flagg je zapovjedio: “Probudi se.” Miševe noge su se zgrčile. Oči su mu se otvorile. Glava mu se podigla. Smiješeći se, Flagg je malim prstom mahao u krug i rekao: “Trči.” Miš je trčao u krugovima. Flagg je pomicao prst gore dolje. “Skoči.” Mišje počeo skakati na zadnjim nogama kao pas na karnevalu, a oči su mu se divlje okretale. “Sad pij”, rekao je Flagg i pokazao malim prstom posudu sa zaslađenom medovinom. Vani je vjetar udarao žestoko hučeći. U udaljenom dijelu grada jedna je kuja okotila leglo dvoglavih štenaca. Mišje pio. “Sad”, rekao je Flagg kad je miš popio dovoljno otrova da posluži njegovoj svrsi, “ponovno spavaj.” I mišje zaspao. Flagg je požurio u Peterove odaje. Kutija je bila u jednom od njegovih mnogobrojnih džepova - čarobnjaci imaju mnogo, mnogo džepova - a uspavani miš bio je u drugom. Prošao je pokraj mnogo služinčadi i čopora pijanih dvoijana koji su se smijali, ali nitko ga nije vidio. Još uvijek je bio zamućen. Peterove su odaje bile zaključane, ali to uopće nije bio problem za nekog s Flaggovim sposobnostima. Tri finte njegovih ruku i vrata su bila otvorena. Odaje mladog princa bile su naravno prazne, dečko je još uvijek bio sa svojom damom. Flagg o Peteru nije znao toliko koliko o Thomasu, ali je znao dovoljno - znao je na primjer gdje je Peter držao onih nekoliko dragocjenosti koje je smatrao vrijednima da budu sklonjene. Flagg je otišao ravno do

88 ormara s knjigama pa izvadio nekoliko dosadnih udžbenika. Gurnuo je drveni rub i čuo kako je škljocnula opruga. Tada je otklizao oplatu na stranu, otkrivajući udubinu na stražnjoj strani ormara. Čak nije bila zaključana. U udubini je bila svilena traka za kosu koju mu je dala njegova dama, svežanj pisama koja mu je napisala, nekoliko njegovih pisama njoj, koja su bila toliko vatrena da ih se nije usudio poslati, i maleni privjesak u kojem je bila slika njegove majke. Flagg je otvorio izrezbarenu kutiju i vrlo pažljivo razderao jedan kut zaklopca na paketiću. Sad je izgledao kao da ga je grickao miš. Flagg je ponovno zatvorio zaklopac i kutiju stavio u udubljeno mjesto. “Tako si plakao, dragi Peteru, kad si izgubio ovu kutiju”, mrmljao je. “Mislim da ćeš još i više plakati kad bude pronađena.” Smijuljio se. Stavio je uspavanog miša iza kutije, zatvorio pretinac i uredno stavio knjige natrag na mjesto. Tada je otišao i dobro odspavao. Veliko zlo je pripremljeno, a on je bio uvjeren da je sve obavio kako je to volio - iza kulisa, ni od koga opažen. 31. Sljedeća tri dana kralj Roland činio se zdravijim i krepkijim i odlučnijim nego ga je itko godinama vidio - bio je to dvorski trač. Posjećujući svog bolesnog i grozničavog brata u njegovim odajama, Peter je u stravi napomenuo Thomasu kako ono što je preostalo od kose njihova oca sada čini se mijenja boju, iz dječji nježne čupave bijele, kakva je bila približno posljednje četiri godine, u čelično sivu kakva je bila u Rolandovim sredovječnim godinama. Thomas se smiješio, ali je kroz njega projurila drugačija studen. Zatražio je Petera još jedan pokrivač, ali zapravo još jedan pokrivač nije bilo ono što je trebalo; trebalo mu je to da nije vidio ono posljednje čudno nazdravljanje, a to je naravno bilo nemoguće.

89 Onda se trećeg dana poslije ručka Roland žalio na probavne smetnje. Flagg je ponudio da se pozove dvorski liječnik. Roland je odbacio taj prijedlog, rekavši da se dobro osjeća, zapravo, bolje nego se osjećao mjesecima, godinama - Podrignuo je. Bio je to dug i oštar zvuk. Družba s gozbe u plesnoj dvorani utihnula je s čuđenjem i strepnjom kad se kralj presavio. Muzičari u kutu prestali su svirati. Kad se Roland ispravio kroz prisutne je projurio uzdah. Kraljevi obrazi su gorjeli. Iz njegovih očiju tekle su zadimljene suze. Još je dima strujalo iz njegovih usta. U toj velikoj blagovaoni bilo je možda sedamdeset ljudi - grubo odjevenih, jahača" (što bi mi rekli vitezova, pretpostavljam), uglađenih dvorjana i njihovih dama, pratilaca, milosnica, lakrdijaša, muzičara, u jednom kutu mala grupa glumaca koji su kasnije trebali odigrati predstavu, sva sila slugu. No Peter je bio taj koji je otrčao k ocu, svi su vidjeli Petera koji ide k čovjeku zle kobi, a to Flagga nije nimalo ljutilo. Peter. Zapamtit će da je to bio Peter. Roland se jednom rukom uhvatio za želudac, a drugom za grudi. Iznenada je iz njegovih usta prokuljao dim u sivo-bijeloj perjanici. Bilo je to kao da je kralj naučio začuđujuće nov način da ispriča priču o svom najvećem poduhvatu. No to nije bio trik, pa su vrištali kad je dim navirao ne samo iz njegovih usta, već i nozdrva, ušiju i uglova njegovih očiju. Ždrijelo mu je bilo toliko crveno da je gotovo poljubičastilo. “Zmaj!” kriknuo je kralj Roland i srušio se u sinovljeve ruke. “Zmaj!” Bila je to zadnja riječ koju je ikad izgovorio. 32. Starac bijaše čvrst - nevjerojatno čvrst. Prije nego što je umro, isijavao je toliko topline da mu se nitko, čak ni njegovi najvjerniji sluge, nije mogao približiti na više od metra. U nekoliko su navrata

90 izlili kantu vode na jadnog, umirućeg kralja kad su primijetili da mu se stala dimiti krevetnina. Svaki put bi se voda pretvorila u paru koja se valjala kroz spavaću sobu i van u sjedaću sobu gdje su dvoijani i jahači stajali u tupoj tišini, dame su se stisnule jedna do druge plačući i kršeći ruke. Tik prije ponoći, iz njegovih usta sunuo je mlaz zelenog plamena, i on bijaše mrtav. Flagg je svečano otišao do vrata između spavaće i dnevne sobe i objavio novost. Uslijedila je posvemašnja tišina koja se protegnula na više od minute. Prekinula ju je jedna jedina riječ koja je doprla odnekud iz okupljene gomile. Flagg nije znao tko je izgovorio tu jednu riječ, i nije ga bilo briga. Bilo mu je dovoljno što je izgovorena. I uistinu, bio bi i podmitio tog čovjeka da je izgovori, kad to ne bi značilo opasnost za njega samog. “Umorstvo!” rekao je taj netko. Svi su uglas udahnuli. Flag je dostojanstveno digao ruku do usta kako bi prikrio smiješak. 33. Dvorski liječnik proširio je jednu riječ na dvije: Ubojstvo otrovom. Nije rekao Ubojstvo zmajevim pijeskom, jer je otrov, osim Flaggu, bio nepoznat u Delainu. Kralj je umro malo prije ponoći, a u zoru je optužba bila raširena u gradu i širila se van, prema područjima Istočnih, Zapadnih, Južnih i Sjevernih barunij a: Ubojstvo, Ubojstvo kralja, Roland Dobri mrtav od otrova. No, i prije toga Flagg je organizirao pretragu dvorca, od najviše točke (Istočne kule) do najniže (Tamnice za inkviziciju, u kojoj su bili kotači za mučenje, okovi i čizme za mučenje). Bilo koji dokaz o tom strašnom zločinu, rekao je, mora se istražiti i odmah prijaviti. Dvorac je zvonio od traženja. Pročešljavalo ga je šest stotina strašno ljutitih ljudi. Samo su dva mala područja dvorca bila izuzeta; to su bile odaje dvojice prinčeva, Petera i Thomasa.

91 Thomas je toga jedva bio svjestan; njegova se groznica pogoršala do točke kad je dvorski liječnik postao duboko zabrinut. Ležao je u deliriju dok prva svjetlost zore nije pronašla put do njegovih prozora. U svojim snovima vidio je dvije čaše vina visoko podignute, čuo je svog oca kako govori opet i opet: Jesi li ga ti začinio? Imalo je začinjeni okus. Flagg je naredio potragu, ali do dva ujutro Peter je povratio dovoljno svog razuma da preuzme nadzor nad njom. Flagg ga je pustio. Tih nekoliko narednih sati bit će strašno važno, vrijeme u kojem sve može biti dobiveno ili izgubljeno, a Flagg je to znao. Kralj bijaše mrtav; kraljevstvo je u ovom trenu bilo bezglavo. Međutim, ne zadugo; upravo danas će Peter biti okrunjen za kralja u podnožju Igle, osim ako se zločin ne svali na momka brzo i uvjerljivo. U nekim drugim okolnostima, Flagg je to znao, Peter bi odmah bio osumnjičen. Ljudi su uvijek sumnjali u one koji najviše mogu dobiti, a Peter bi smrću svojeg oca dobio jako mnogo. Otrov je strašna stvar, ali otrov mu je mogao osvojiti kraljevstvo. No, u ovom su slučaju ljudi u kraljevstvu govorili o dječakovom gubitku, a ne dobitku. Jasno, i Thomas je izgubio oca, dodali bi nakon kraće stanke - kao da se srame pogreške koju su gotovo načinili. Međutim, Thomas bijaše mrzovoljan i namrgođen, čudan dječak koji se često svađao sa svojim ocem. S druge strane, Peterova ljubav i poštovanje prema Rolandu bijahu poznati nadaleko i naširoko. I zašto bi, pitali su se ljudi - ako bi im čudovišna zamisao uopće pala na pamet - zašto bi Peter ubio oca kad bi krunu ionako naslijedio za godinu, tri ili pet? No, ako se dokazi o zločinu pronađu na tajnom mjestu za koje zna samo Peter - na mjestu u prinčevoj sobi - stvari bi se brzo okrenule. Ljudi bi počeli nazirati lice ubojice ispod maske ljubavi i poštovanja. Počeli bi isticati kako se mladima jedna godina može činiti kao tri, tri godine kao devet, a pet kao dvadeset i pet. Zatim bi spomenuli kako se kralj, u zadnjim danima svojeg života, činio

92 kao da ostavlja za sobom duga i loša vremena - i kako se činilo da opet postaje snažan i čio. Možda je, govorili bi, Peter vjerovao da mu otac ulazi u drugu mladost, dugu i punu zdravlja, da ga je primila panika te da je učinio nešto budalasto isto koliko i čudovišno. Flagg je znao još nešto; znao je da ljudi imaju duboko i nagonski usađeno nepovjerenje prema svim kraljevima i prinčevima, jer to su ljudi koji mogu narediti njihovo smaknuće jednim kimanjem glave, čak i za sitne zločine kao što je to ispuštanje rupčića u prisutnosti Njihovog Veličanstva. Moćne kraljeve svi vole, one manje moćne toleriraju; oni koji će postati kralj predstavljaju zastrašujuću nepoznanicu. Kad bi im se pružila prilika, možda bi zavoljeli Petera, ali Flagg je znao da će ga isto tako brzo osuditi ako im se da dovoljno dokaza. Pomislio je kako su takvi dokazi na pomolu. Ništa više osim jednog miša. Malenog... ali ipak dovoljno velikog na svoj način da prodrma kraljevstvo iz temelja. 34. U Delainu su postojale samo tri faze postojanja: djetinjstvo, polu-odraslost i odraslost. Te ‘polu-godine’ trajale su od četrnaeste do osamnaeste. Kad je Peter zašao u svoju polu-odraslu fazu, brižne dadilje zamijenio je Brandon, njegov sluga, i Dennis, Brandonov sin. Brandon će još godinama biti Peterov sluga, ali vjerojatno ne i zauvijek. Peter je bio veoma mlad, a Brandon se bližio pedesetoj. Kad više ne bude sposoban služiti, zamijeniti će ga Dennis. Brandonova obitelj je služila kraljevsku obitelj već gotovo osam stotina godina i s pravom su se ponosili tom činjenicom. Svakoga jutra bi Dennis ustajao u pet sati, odjenuo se, pripremio očevu odoru i ulaštio mu cipele. Zatim bi se krmeljavih očiju uputio u kuhinju i pojeo doručak. U petnaest minuta do šest krenuo bi od

93 svoje kuće koja se nalazila zapadno od glavnog tornja zamka i ušao u unutarnje dvorište kroz Manja zapadna vrata. Točno u šest sati stigao bi do Peterovih odaja, ušao bi u njih tiho i obavio jutarnje zadatke - zapalio vatru, ispekao desetak kolačića za zajutrak i podgrijao vodu za čaj. Potom bi brzo obišao sve tri sobe i sve pospremio. To je obično bilo lako, jer Peter nije bio neuredan dječak. Na kraju bi se vratio u radnu sobu i priredio doručak. Kad bi jeo u svojim odajama Peter je to volio činiti u radnoj sobi - obično za svojim stolom uz istočne prozore, s rastvorenom povijesnom knjigom ispred sebe. Dennis nije volio rano ustajati, ali je zato veoma volio svoj posao, a volio je i Petera koji je uvijek bio s njim strpljiv, pa čak i onda kad bi nešto pogriješio. Jedino kad je povisio glas bilo je onda kad mu je Dennis uz lagani objed zaboravio na pladanj staviti ubrus. “Veoma mi je žao, Visočanstvo”, rekao je Dennis tom prilikom. “Nisam mislio “Pa, sljedeći put promisli!" kazao je Peter. Nije vikao, ali nije bio ni daleko od toga. Dennis više nikada nije zaboravio staviti ubrus na Peterov pladanj - a katkad bi, da bude siguran, stavio dva. Kad bi obavio jutarnje zadatke, Dennis bi se povukao u pozadinu, a njegov bi otac preuzeo posao. Brandon je u svakom pogledu bio savršeni sluga, s brižno svezanom kravatom, kosom čvrsto stegnutom na zatiljku, njegov kaput i hlače bili su bez mrljice, u cipelama se moglo ogledati kao u zrcalu (za taj besprijekorni sjaj bio je zaslužan Dennis). Ali navečer, skinutih cipela, kaputa obješena u ormaru, otpuštene kravate i s čašom džina u ruci, Dennisu je izgledao prirodnije. “Reći ću ti nešto što upamti, Denny”, znao je često reći svojem sinu kad bi bio tako opušten. “Ima možda desetak stvari na ovome svijetu koje će potrajati, ali nikako više od toga, možda čak i manje. Strastvena ljubav žene nije trajna, i trkačev dah nije duga vijeka, kao ni onaj u hvalisavca, kao ni sjenokoša u ljetno doba ili skupljanje javorovog soka u proljeće. Ali dvije stvari koje će

94 potrajati su sljedeće, prvo je kraljevska obitelj, a drugo, njihova posluga. Ako se budeš držao svojeg mladog kraljevića sve do starosti i ako se za njega budeš pošteno brinuo, i on će se pošteno pobrinuti za tebe. Služi ti njemu pa će i on tebi, ako razumiješ što želim reći. A sad mi natoči još jednu čašu, te i sam ispij kapljicu ako želiš ali ne više od toga jer će nas tvoja majka žive oderati.” Bez sumnje, nekim bi sinovima ubrzo dojadilo ovakvo popovanje, ali Dennisu nije. On je bio rijetka vrsta sina, momak koji je napunio dvadesetu i još je uvijek svog oca smatrao mudrijim od sebe samog. Jutro nakon kraljeve smrti, Dennis se nije morao natjerati da tog dana u pet sati ustane krmeljavih očiju; u tri ga je probudio njegov otac s vijestima o kraljevoj smrti. “Flagg je organizirao potragu”, reče njegov otac, podlivenih očiju punih nemira, “kako i treba. Ali moj gospodar će joj uskoro stati na čelo, mogu se zakleti, a ja ću mu pomoći u lovu na zločinca koji je to počinio, ako će me htjeti.” “I ja ću mu pomoći!“ povikao je Dennis, hvatajući ga za hlače. “Nipošto, nipošto”, odvratio je njegov otac s oštrinom koja je Dennisa odmah natjerala da ustukne. “Sve će ovdje biti kao i uvijek, umorstvo ili ne - starih običaja se sada treba držati više nego ikada. Moj i tvoj gospodar biti će okrunjen u podne, i to je krasno, iako je krunidba stigla u tako ružnom trenutku. No, nasilna smrt kralja je uvijek strašna, ako ga nije zadesila na bojnom polju. Stari običaji će se zadržati, u to ne sumnjaj, ali u međuvremenu bi moglo biti nevolje. Za tebe bi, Dennise, bilo najbolje da obavljaš svoj posao kao i inače.” Otišao je prije nego što se Dennis stigao usprotiviti. A kad je otkucalo pet sati, Dennis reče svojoj majci što mu je kazao otac i objasni joj da bi trebao obaviti svoje jutarnje zadatke iako je znao da Petera neće biti. Njegova se majka oduševljeno s njime složila. Umirala je od znatiželje za novostima. Kazala mu je

95 da ide, jasno... neka ide, a onda se vrati k njoj odmah iza osam sati i ispriča joj sve što je čuo. I tako je Dennis pošao u Peterove odaje koje bijahu posve napuštene. Bez obzira na to odradio je sve svoje uobičajene zadatke, dovršivši ih s postavljanjem doručka u prinčevoj radnoj sobi. Sa žaljenjem je pogledao prema tanjurima i čašama, džemovima i želeima, razmišljajući o tome kako ih tog jutra zacijelo nitko neće niti taknuti. Pa ipak, obavljanje ustaljenih obveza učinilo je da se on osjećao bolje po prvi put otkako ga je otac dignuo iz kreveta, jer je sada shvatio da bile one bolje ili gore, stvari nikada više neće biti iste. Vremena su se promijenila. Spremao se otići kad je začuo neki zvuk. Bijaše toliko prigušen da nije mogao točno reći otkuda dopire - samo otprilike. Pogledao je prema Peterovoj polici s knjigama i srcejnu poskoči u grudima. Pramenovi dima izlazili su iz tijesno poslaganih knjiga. Dennis skoči na drugu stranu sobe i stane skidati knjige s obje ruke. Spazio je da dim izlazi iz pukotina sa stražnje strane police. Također je onaj zvuk postajao sve jasniji kako je odmicao knjige. Bijaše to nekakva životinja koja je uznemireno skičala od bola. Dennis je grabio i skidao s police, a njegov se strah pretvarao u paniku. Ako su se ljudi tamo i tada nečega bojali bila je to vatra. Uskoro su mu prsti napipali tajnu oprugu. Flagg je i to predvidio - na kraju krajeva, tajna pregrada nije bila veoma tajna - dovoljno da iznenadi dječaka, ali ne više od toga. Stražnji dio police maknuo se malo u desno, oslobodivši oblačić sivog dima. Miris koji je izašao zajedno s dimom bio je izuzetno neugodan - mješavina pečenog mesa, spaljene dlake i izgorenog papira. Ne razmišljajući, Dennis odgurne ploču sve do kraja. Jasno, čim je to učinio, unutra je ušlo još zraka. A ono što je do sada tinjalo, sada je počelo istinski gorjeti. Ovo je bio ključni trenutak, jedina stvar u koju Flagg nije bio siguran kako će se odviti već se morao zadovoljiti svojom najboljom procjenom onog što će se vjerojatno dogoditi. Svi njegovi napori u

96 posljednjih sedamdeset i pet godina zavisili su o jednoj tankoj niti onoga što će sobarev sin učiniti, ili neće, u sljedećih pet sekundi. Međutim, Brandoni bijahu sobari od pamtivijeka pa je Flagg zaključio da se mora osloniti na njihovu dugu tradiciju besprijekornog ponašanja. Da se Dennis sledio od užasa vidjevši kako se vatra rasplamsava, ili da se okrenuo i otrčao po vjedro vode, svi Flaggovi brižno podmetnuti dokazi izgorjeli bi u zelenkastim plamenima. Ubojstvo Peterova oca nikada ne bi bilo svaljeno na Petera i on bi u podne bio okrunjen. No, Flaggova procjena bijaše točna. Umjesto da se ukočio ili odjurio po vodu, Dennis je gurnuo ruke i njima udarajući ugasio vatru. Žalosno skičanje se nastavilo i prva stvar koju je ugledao kad je rastjerao dim bio je miš koji je ležao na boku. Bio je u samrtnim mukama. Bijaše to samo miš kakvih je Dennis na svojem radnom mjestu ubio na desetke bez imalo osjećaja žaljenja. Pa ipak, na ovog se jadnička sažalio. Dogodilo mu se nešto užasno, nešto što nije mogao ni početi razumjeti i još mu se uvijek događalo. Dim se podizao iz njegovog krzna u tankim pramenovima. Kad ga je dodirnuo, povukao je ruku uz siktaj - kao da je dotaknuo rub sićušne peći, poput one u Sashinoj kući lutaka. Još dima lijeno je izlazilo iz gravirane drvene kutije čiji je poklopac bio malko odmaknut. Dennis malo digne poklopac. Ugledao je štipaljke, smotuljak. Brojne smeđe točke krasile su paketić koji se lagano dimio, ali se nije zapalio... baš kao ni sada. Plameni su dolazili iz Peterovih pisama koja, jasno, nisu bila nimalo začarana. Mišje bio taj koji ih je zapalio svojim zastrašujuće vrućim tjelešcem. Sada je tu bio taj tamni smotuljak koji se dimio i nešto je upozorilo Dennisa da ga ne dira. Bojao se. Ovdje su bile stvari koje nije razumio, stvari za koje nije bio siguran želi li ih razumjeti. Jedina stvar u koju je bio siguran bila je ta da pod hitno mora razgovarati sa svojim ocem. On će znati što treba učiniti.

97 Dennis uzme kantu za pepeo i malu lopaticu kraj peći i vrati se do tajne pregrade. Uz pomoć lopatice je podigao zadimljeno mišje tijelo i ispustio ga u kantu. Još je jednom navlažio spaljene kutove pisama da bude siguran. Potom je zatvorio pregradu, vratio knjige na mjesto i napustio Peterove odaje. Uzeo je kantu za pepeo sa sobom, ali sada se nije osjećao kao Peterov vjerni sluga već kao lopov - njegov plijen bijaše jadni miš koji je uginuo prije nego što je Dennis stigao do Zapadnih dveri zamka. I prije nego što je stigao do svoje kuće unutar zidina smještene u udaljenom dijelu, u glavi mu se probudila strašna sumnja - on bijaše prvi u Delainu koji je osjetio tu sumnju, ali ne i zadnji. Pokušao je istjerati tu misao iz svoje glave, ali se ona neprestano vraćala. Kakav je to otrov, zapravo, ubio kralja Rolanda? Koja je to točno vrsta bila? Kad se vratio u dom Brandonovih, bio je uistinu loše raspoložen te nije želio odgovoriti niti na jedno majčino pitanje. Niti joj je htio pokazati što se nalazi u kanti. Samo joj je kazao da mora vidjeti oca čim ovaj dođe - i da je to strašno važno. Zatim je otišao u svoju sobu razmišljajući o tom otrovu. Znao je o njemu samo jednu stvar, ali i ta je bila dovoljna. Radilo se o nečem veoma vrućem. 35 Brandon je stigao nešto prije deset sati, loše volje, izmoren i nimalo raspoložen za budalaštine. Bio je prljav i znojan, na čelu je imao tanku posjekotinu, a s kose mu je visjela paučina u dugim nitima. Nisu našli ni traga ubojici. Jedine novosti koje je donio bile su to da su pripreme za Peterovu krunidbu u punom jeku na trgu Igle, pod vodstvom Andersa Peyne, vrhovnog suca u Delainu. Njegova ga je žena izvijestila o Dennisovom povratku. Brandonovo se čelo smrknulo. Pošao je do vrata sinove sobe i pokucao šakom umjesto jednim prstom. “Izlazi odatle, dečko, i reci nam zašto si se vratio s kantom za pepeo iz radne sobe svojeg gospodara.”

98 “Ne”, odvrati Dennis. “Ti uđi ovamo, tata - ne želim da majka vidi što ovdje imam i ne želim da čuje što ćemo si reći.” Brandon uleti unutra. Dennisova majka je strpljivo čekala uz štednjak, očekujući da se radi o nekoj polubudalaštini koju je dječak izmislio, nekoj loše smišljenoj šali i kako će uskoro čuti Dennisove jauke kad njezin umorni i izmučeni suprug, koji danas u podne mora početi služiti ne kraljevića već kralja, svoje bojazni i razočarenja istrese na dječakovoj stražnjici. Teško da je mogla kriviti Dennisa; svi su se jutros unutar zidina činili histerični, ljudi su pomahnitalo jurili uokolo kao da su pobjegli iz ludnice, ponavljajući stotine lažnih glasina samo da bi ih pobili i ponovili još stotinu novih. Međutim, iza zatvorenih vrata Dennisove sobe nisu se mogli čuti nikakvi povišeni glasovi, niti je ijedan od njih izašao van više od sat vremena. A kad su naposljetku to učinili, jedan pogled na blijedo lice njezina supruga gotovo je jadnu ženu natjerao da se onesvijesti. Dennis je žurio za petama svojeg oca kao preplašeni psić. Sada je Brandon nosio kantu za pepeo. “Kamo idete?" upitala je bojažljivo. Brandon ništa ne odgovori. Činilo se kao da Dennis nije u stanju nešto reći. Samo je okrenuo očima u njezinom smjeru, a onda pošao za ocem kroz vrata. Niti jednog od njih nije vidjela sljedećih dvadeset i četiri sata, postavši uvjerena da su obojica mrtvi - ili još gore, da pate u Inkvizicijskim tamnicama smještenim ispod zamka. Njezine strašne primisli nisu bile nimalo neprimjerene jer su ta dvadeset i četiri sata u Delainu bila užasna. Taj se dan možda ne bi činio tako jeziv na nekim mjestima, mjestima gdje su ustanci, pobune, uzbune i ponoćna smaknuća gotovo način života... uistinu ima takvih mjesta, mada bih volio da nije tako. No, Delain je godinama - čak stoljećima - bio mjesto gdje je vladao red, pa je njegov narod možda bio razmažen. Taj mračni dan je istinski započeo kad Petera nisu u podne okrunili, a završio kad su mu

99 došli s vijestima da će mu biti suđeno u Dvorani Igle za ubojstvo njegova oca. Da je u Delainu postojala burza, toga bi dana propala. Konstrukcija na podiju gdje se trebala zbiti krunidba započela je s prvim danjim svjetlom. Anders Peyna je znao da će platforma na kojoj će sjediti suci biti od običnih dasaka, ali je isto tako znao da će biti dovoljno cvijeća i ukrasnih zastavica koje će pokriti sve nedostatke. Nije bilo upozorenja da će kralj umrijeti jer ubojstvo nije nešto što se može predvidjeti. Kad bi bilo tako, ne bi bilo ni ubojica, a svijet bi gotovo zasigurno bio mnogo ljepše mjesto. Uostalom, raskoš i detalji nisu bili cilj svega ovoga - cilj je učiniti da ljudi osjete postojanost prijestolja. Ako građani dobiju osjećaj da će i dalje sve biti u redu, unatoč strašnoj stvari koja se dogodila, Peynu nije bilo briga koliko će se djevojaka koje nose cvijeće našpranjiti na neobrađene daske. Međutim, u jedanaest sati je gradnja iznenada stala. Djevojkama s cvijećem su pripadnici kraljevske garde naložili da se udalje - mnoge od njih su završile u suzama. Tog jutra, u sedam sati, veći dio kraljevske garde počeo se oblačiti u svoje krasne crvene svečane odore i visoke sive vojničke kape. Trebali su, dakako, stati u dvostruki svečani red uz prolaz kojim je trebao proći Peter do mjesta krunidbe. A onda su, u jedanaest sati, dobili nove naredbe; neobične, uznemirujuće naredbe. Svečane odore bijahu skinute nevjerojatnom brzinom i svi su umjesto toga navukli svoje obične, smeđe borbene uniforme. Blistavi, ali nespretni svečani mačevi zamijenjeni su onim kratkim, a ubojitima koji su bili sastavni dio svakodnevne opreme. Dojmljive, ali nepraktične visoke kape ustupile su mjesto zdepastim kožnim kacigama koje su bile sastavni dio uobičajene borbene odjeće. Borbena odjeća - već je sam pojam bio uznemirujući. Postoji nešto što se zove obična borbena odjeća? Ne slažem se. Pa ipak, vojnika u borbenoj odjeći bilo je posvuda, ozbiljnih i opasnih lica. Kraljević Peter je počinio samoubojstvo! To je bila najčešća glasina koja se mogla čuti unutar zidina zamka.

100 Kraljević Peter je ubijen! Odmah iza prve slijedila je ova glasina. Roland nije mrtav; dana je pogrešna dijagnoza, liječnik je pogubljen, ali stari kralj je poludio i nitko ne zna što učiniti. Takva je bila treća glasina. Bijaše ih još mnogo, neke od njih još i šašavije. Nitko nije spavao kad se tama spustila na zbunjeni, ožalošćeni zamak. Na trgu Igle bijahu upaljene sve baklje tako da je dvorac bio obasjan svjetlima, a u svakoj kući unutar zidina i na padinama ispod nje blistale su svijeće i lampaši dok su se prestrašeni ljudi okupljali kako bi razgovarali o događajima tog dana. Svi su se slagali oko toga da su to neka vražja posla. Dok su se sitni jutarnji sati beskrajno razvlačili prema zori koja kao da nikada neće svanuti, nova je glasina počela istiskivati sve one stare - bila je nevjerojatna, nepojmljiva pa ipak prepričavala se sve uvjerljivije tako da su je čak i stražari na svojim položajima krenuli ispod glasa prenositi jedan drugome. Ta je svježa glasina najviše užasnula gospođu Brandon jer se sjetila - i previše dobro! - kako je blijedo bilo Dennisovo lice kad se vratio s kraljevićevom kantom za pepeo. U njoj je bilo nešto, nešto što je bilo spaljeno i grozno je smrdjelo, nešto što joj nije htio pokazati. Kraljević Peter je priveden zbog ubojstva svojeg oca, slijedio je nastavak te glasine. Uhićen je ... kraljević Peter je uhićen ... kraljević je ubio vlasitiog oca! Nedugo nakon svanuća, zbunjena je žena položila glavu na ruke i zaspala. Nakon kraćeg vremena njezini su jecaji oslabjeli i ona utone u nemiran san. 36. “A sad mi reci stoje u toj kanti, i to brzo! Ne želim nekakva gluparanja, Dennise, razumiješ li me?“ bijaše prvo što je kazao Brandon kad je ušao u sinovu sobu i zatvorio za sobom vrata. “Pokazat ću ti, tata”, rekao je Dennis, “ali najprije mi odgovori na jedno pitanje: kakav je to bio otrov koji je ubio kralja?”