Naslov izvornika Terry Pratchett MORT
TERRY PRATCHETT
MORT Evo nas u blještavim sjajem svijeća obasjanoj sobi, spremištu životnih kronometara - nizovima polica prepunih nezgrapnih pješčanih satova, po jedan za svaku živuću osobu, u kojima fini pijesak bez prestanka curi iz budućnosti u prošlost. Sveukupnost šuma tog sipljenja zrnaca ispunjava sobu bukom silnom poput tutnjave morskih valova. A evo i vlasnice sobe kako tiho i uposleno, bez predaha, promi če između polica. Ime joj je Smrt. Ali ne bilo koja Smrt. To je Smrtčija osebujna sfera djelovanja, dakle, niti nema oblik sfere, već Svijeta Diska, koji je plosnat i jaše na leđimačetiriju divovskih slonova što stoje na oklopu neizmjerno goleme zvjezdane kornjače, Velike A'Tuin, okružen slapom što se u kaskadama beskrajno slijeva u svemir. Znanstvenici su izračunali kako su izgledi za postojanje nečega tako strpljivo apsurdnoga izraženi u odnosima milijuna prema jedan. Međutim, magovi su izračunali da su izgledi od milijunprema-jedan ravni vjerojatnosti ostvarenja u devet od deset slučajeva. Smrt svojim koščatim nožnim prstima nabada podom prekrivenim crnim i bijelim pločama, mrmljajući nešto pod crnom kapuljačom, dok joj skeletni prsti prebiru redove vrlo uposlenih satova. Napokon pronalazi jedančiji joj se izgledčini zadovoljavajućim, pažljivo ga podiže s police i odnosi ga preko sobe do najbliže svijeće. Podiže ga nasuprot svjetlu i budno promatra malu točku briljantnog odbljeska. Uporni pogled tih iskričavih očnih duplji obuhvaća i svjetsku kornjaču što gmiže dubinama svemira, oklopa iz-brazdanog kometima i izrovanog meteorima. Jednogaće danačak i Velika ATuin umrijeti, Smrt to dobro zna; a tek toće biti pravi izazov.
Ali sada se njezin pogled usmjerava naprijed, u smjeru vrtnje Diska, preko njegove plavozelene veličanstvenosti, što se sporo okreće pod suncem koje orbitira oko njega. Sada očima skreće prema velikom planinskom lancu što ga nazivaju Srednjogorjem. Srednjogorje je prepuno dubokih udolina i neslućenih litica, bogatih tolikim geografskim raznolikostima, da nitko ne zna što s njima učiniti. Na njemu vladaju osebujne klimatske prilike, prepune šrapnelne kiše i vjetrova što šibaju poput biča i neprestanih grmljavinskih oluja. Neki tvrde da je to stoga što Srednjogorje udomljuje staru, neukroćenu magiju. Štoćete, neki su ljudi doista spremni svašta tvrditi. Smrt žmirka, prilagođujući dubinu svojega pogleda. Sada vidi travnate predjele na planinskim padinama okrenutim u smjeru vrtnje. Sada vidi baš onaj obronak brda koji je tražila. Sada vidi polje. Sada vidi dječaka koji njime trči. Sada i dalje gleda. A sada, glasom što podsjeća na zveket olova bačenog na granitnu ploču, kaže: DA. Bez sumnje, bilo je nečega magičnoga u tlu tog brdovitog, neravnog predjela koji je - zahvaljujućičudnoj boji lokalnog bilja - bio poznat kao oktarinski travnati okrug. Primjerice, spadao je medu rijetka mjesta na Disku na kojima su se razvile unazadgodišnje vrste biljaka. Unazadgodišnje biljke rastu obrnutim vremenskim slijedom. Ove godine posiješ sjeme, a one izrastu lani.
Mortova se obitelj grožđa. Ta su vina vrlo omogućavaju točno sagledavanje budućnosti. Jedina je nevolja u tome što se mamurnost javlja jutro prije nego se prihvatitečaše pa se, da biste ju izliječili, morate jednostavno dobro nalokati. Uzgajiva či unazadgodišnjih biljaka uglavnom su krupni, ozbiljni ljudi, ponajviše zahvaljujući neprestanom preispitivanju vlastitih misli i brižljivom proučavanju kalendara. Ratar koji propusti posijati obično sjeme može jedino ostati bez žetve, dok onaj koji zaboravi posijati sjemečiji su plodovi već požeti prije dvanaest mjeseci riskira da time poremeti sveukupno tkanje uzročnosti, da niti ne spominjemo akutnu sramotu koju time na sebe navlači. Takvu akutnu sramotu osje ćala je i Mortova obitelj jer njihov je najmlađi sin bio potpuno neozbiljan i, k tome, imao otprilike jednako dara za hortikulturu kao i mrtva morska
zvijezda. Ne može se reći da nije htio biti od pomoći, ali odisao je nekom neodređenom, veselom uslužnošću, od koje bi se ozbiljni ljudi vrlo brzo počeli znojiti. U njoj je bilo nečega zaraznog,čak možda fatalnog. Bio je visok, crvenokos i pjegav, a tijelo za koje sečinilo da je tek marginalno pod nadzorom svojega vlasnika, kao da je bilo sastavljeno od samih koljena. Baš toga dana spomenuto je tijelo jurilo visokim livadama, mašu ći rukama i vrišteći. Mortov otac i stric neutješno su ga promatrali s vrha nekog kamenog zida. specijalizirala u proizvodnji jaka i tražena od različitih vina od unazadgodišnjeg proroka i gatara, jer im "Nikako ne shvaćam zašto one ptice uopće ne bježe od njega", rekao je otac Lezek. "Na njihovu mjestu ja bih, vidjevši da mi se takvo što približava, bez razmišljanja odletio što dalje odavde." "Ah. Ljudsko tijelo ječudesna stvar. Mislim, noge mu klimataju posvuda uokolo, a on još uvijek uspijeva postići izvjesnu brzinu." Mort je dospio do kraja oranice. Jedan prežderani divlji golub sporo je prhnuo i sklonio mu se s puta. "Pa ipak, srce mu je na pravom mjestu", brižno je izjavio Lezek. "Ah. Jest, bogme, samo zato sve ostalo nije." "Marljiv je u kućnim poslovima. I ne jede previše", rekao je Lezek. "Ne jede, znadem ja to." Lezek je postrance pogledao svoga brata, koji se bio zamišljeno zagledao u nebo. "Hameshe,čuo sam da ti gore na farmi imaš jedno slobodno mjesto", rekao je. "Ah. Ali uzeo sam pomoćnika, zar ne!?" "Je li?" mračno je uzvratio Lezek. "A kad to?"čegrtuše. "Već je sve potpisano i pe č
"Jučer", odgovorio mu je brat, slagavši brzinom atirano. Žao mije.Čuj, nemam ja ništa protiv mladoga Morta, znaš, on je dobar dječak, kakvoga bi samo poželjeti mogao, samo..." "Znam, znam", rekao je Lezek. "Ne može se istodobno objema rukama uhvatiti za stražnjicu." Oboje su se zagledali u daleki lik. A taj je upravo pljusnuo na nos. Nekoliko golubova je poletjelo u tom smjeru, da bi se izbliza uvjerilo što se zapravo dogodilo. "Mislim, nije glup", rekao je Hamesh. "Ne spada među one koje bičovjek nazvao glupanima." "Istina je, ima on mozga", složio se Lezek. "Ponekad zna tako žestoko razmišljati, da ga moraš pljesnuti po glavi kako bi mu privukao pozornost. Znaš, baka gaje naučilačitati. Mislim da mu se od toga pregrijao mozak." Mort je ustao i sad je bio zaokupljen otresanjem svoje odjeće.ćenika. Ili u č "Trebao si ga dati za trgovca", mudrovao je Hamesh. "Ili možda za sve arobnjake. Oni mnogočitaju, tičarobnjaci." Pogledali su se. Obojici se u misli uvukla vizija onoga što bi Mort bio u stanju učiniti kad bi mu u ruke dali neku knjigu o magiji. "No, dobro", požurio je Hamesh. "Onda nešto drugo. Mora postojati mnoštvo stvari kojima bi se u životu mogao baviti." "Problem je u tome stoje počeo previše razmišljati", rekao je Lezek. "Pogledaj ga samo. Djeca ne razmišljaju o tome kako preplašiti ptice, jednostavno točine. Mislim, ona normalna." Hamesh se zamišljeno počešao po bradi. "Mogao bi to postati nečiji tuđi problem", rekao je. Lezek na to nije vidljivo reagirao, samo su mu se u predjelu očiju crte lica suptilno izmijenile. "Kako to misliš?" rekao je. "Sljedećeg se tjedna u Sheepridgeu održava sajam radne snage. Dakle, daj ga nekome za šegrta, pa nek' se njegov
meštar brine kakoće od njega napravitičovjeka. To ti je zakon. Potpišeš ugovor o šegrtovanju i on ga je obvezan poštovati." Lezek je niz polje pogledao sina, zaposlenog pojmljivim istraživanjem nekog kamena. "Znaš, ipak ne bih želio da mu se nešto dogodi", neodlučno je rekao. "Meni i njegovoj majci je zbilja prirastao srcu. Na ljude se jednostavno navikneš." "Ali, znaš, toće biti za njegovo dobro. Učinitće gačovjekom." "Ah, dobro. Ako ništa drugo, ima tu uistinu podosta sirovine", uzdahnuo je Lezek. Mort je cijeli bio zaokupljen kamenom. U njemu su se vidjele kovrčave školjke, ostaci iz prvih dana svijeta, kad je Stvaratelj, tko zna zašto, joščinio stvorenja iz kamenja. Morta je zanimalo mnogo stvari. Primjerice, zašto ljudima zubi tako skladno pristaju jedni uz druge. O tome je jako puno razmišljao. Zatim je tu bila ona zagonetka o tome zašto se sunce pojavljuje danju, umjesto noću, kad bi njegovo svjetlo bilo mnogo korisnije. Ono uobičajeno pojašnjenje mu je bilo poznato, samo njime nekako uopće nije bio zadovoljan. Ukratko, Mort je pripadao ljudima koji su za okolinu opasniji od pune vreće zmija otrovnica. Bio ječvrsto odlučio proniknuti u skrivenu logiku cijeloga svemira. Što će biti jako teško, jer ona jednostavno ne postoji. Stvarajući svijet, Stvaratelj se vodio obiljem vrlo dobrih zamisli, ali među njima nije bilo i one koja bi to njegovo djelo trebala učiniti razumljivim. Tragični junaci uvijek jadikuju kad se bogovi za njih počnu zanimati, ali teške zadaće zapravo obavljaju oni na koje se bogovi uopće ne osvrću. Začuo je kako ga otac, po svojem običaju, doziva iz petnih žila. Mort se nabacio kamenom na goluba, koji se od silne prežderanosti jedva uspio skloniti u stranu, i zaputio se natrag preko polja. I eto, sad znamo zbogčega su se Mort i njegov otac na samu Noć prasičina bdijenja otputili niz planinu prema
Sheepridgeu, s Mortovom skromnom imovinom pohranjenom u vreći na magarčevim leđima. Grad nije bio mnogo veći od svojega popločanog središnjeg trga, okruženog trgovinama koje su pružale sve potrebne usluge stanovnicima tog poljodjelskog kraja. Nakon pet minuta Mort je izišao iz krojačke radnje, odjeven u poveliku smeđu odoru nejasne namjene, na koju je prethodni vlasnik iz razumljivih razloga bio posve zaboravio i koja je imala obilje prostora da ga prati u njegovu rastu, pod pretpostavkom daće na koncu izrasti u slona s devetnaest nogu. Otac ga je kritički odmjerio. "Vrlo zgodno", rekao je, "za novce koje smo za nju dali." "Svrbi me", rekao je Mort. "Mislim da sam s njome dobio i neke stvari." "Dječače, na svijetu ima na tisuće momaka koji bi bili vrlo zahvalni kad bi dobili tako zgodnu, toplu..." Lezek je zastao i napokon se predao, "... odoru." "Mogu li je podijeliti s njima", pun nade je izjavio Mort. "Moraš izgledati pametno", oštro je uzvratio Lezek. "Moraš ostaviti dobar dojam, iskakati iz svjetine." Oko toga nije bilo nikakve dvojbe. U tomeće zasigurno uspjeti. Zaputili su se kroz gomilu koja se natiskala na trgu, obojica osluškujući vlastite misli. Mort je obično uživao u posjetu gradu, u svoj toj kozmopolitskoj atmosferi i čudnim dijalektima seljaka koji su pristizali iz dalekih krajeva, udaljenihčak pet, pa i deset milja, ali ovoga se puta osjećao neugodno zabrinutim, kao da se prisjeća nečega što se još nije niti zbilo. Činilo se da sajam funkcionira otprilike ovako: ljudi u potrazi za poslom stajali su u isprekidanim redovima na sredini trga. Mnogi od njih u šešire su zadjenuli male oznake kojima su svijetu željeli poručiti za kakve su poslove osposobljeni - ovčari su nosili pramen vune, kočijaši nekoliko vlati konjske grive, stručnjaci za unutrašnje uređenje traku od jutenog zidnog tapeta, i tako dalje. Dječaci u potrazi za šegrtovanjem okupili su se na strani trga
okrenutoj Središtu. "Trebaš samo poći i stati tamo, a netkoće doći i ponuditi ti šegrtovanje", nesigurnim ga je glasom pokušao podučiti Lazek. "To jest, ako se nekome svidiš." "A kako netko procjenjuje sviđaš li mu se ili ne?" "Pa", rekao je Lazek, i zastao. Hamesh mu o toj pojedinosti nije ništa rekao. Pouzdao se u svoje ograničeno poznavanje trgovišta, koje se svodilo samo na prodaju stoke, i na sreću nastavio: "Pretpostavljam da ti pogledaju zube i tako to. I provjeravaju nemaš li hripavac i jesu li ti noge u redu. Ja do pismenosti ne bih držao, ona ljude samo zbunjuje." "Onda ideš na izučavanje zanata", rekao je Lezek. "A kojeg zanata?" "Pa... drvodjelstvo je, recimo, dobar zanat", riskirao je Lezek. "Ili džeparenje. I to netko mora raditi." Mort se zagledao u svoje noge. Kad je bolje promislio, ipak je bio poslušan sin i, ako je šegrtovanje ono što od njega očekuju, bio je odlučan u tome biti što je moguće bolji. Ipak, drvodjelstvo nije previše obećavalo - drvo je tvrdoglavo živjelo vlastitim životom i težilo je pucanju. A službeni džepari su u Srednjogorju bili rijetkost, jer ljudi nisu bili toliko bogati da bi ih sebi mogli priuštiti. "Dobro", napokon je rekao, "pokušatću. Ali štoće biti ako me nitko ne uzme za šegrta?" Lezek se počešao po glavi. "Ne znam", rekao je. "Pretpostavljam daćeš morati ostatičekati do završetka sajma. Do ponoći. Barem tako mislim." I eto, ponoć se upravo primiče. Ulične ploče počelo je prekrivati tanko inje. Na ukrašenoj uri što je gledala na trg par precizno izrezbarenih malih likova što su pripadali satnom mehanizmu iskrao se iz otvora na pročelju ure i udariočetvrt do ponoći. Petnaest minuta do ponoći. Mort je drhtao, ali u njemu su gorjele grimizne vatre stida i tvrdoglavosti, užarene više i od paklenog ognja. Tek da bi se nečim zabavio, puhao je u svoje promrznule prste i pogledavao u ledeno hladno nebo,
pokušavajući izbjeći prodorne poglede onih nekoliko skitnica što su se još uvijek vukle trgom. ć je bila zatvorila svoje radnje i otišla.Čak je i prodavač vru ć Većina trgovaca ve ih mesnih pita prestao s bučnim hvaljenjem svoje robe i, ne hajući za vlastitu sigurnost, upravo zadovoljno proždirao jedan od svojih proizvoda. Posljednji Mortov sudrug, koji je skupa s njime i isto tako prepun nade iščekivao ponude za šegrtovanje, nestao je još prije nekoliko sati. Bio je to neki momak ogromnih očiju, pogrbljen i balavog nosa, kojega je jedini službeni prosjak Sheepridgea bio ocijenio savršenim materijalom za pouku. Momak što mu je stajao s druge strane otišao je za izrađivača igračaka. Jedan po jedan su odlazili - za graditelje, potkivače, ubojice, trgovce tekstilom, bačvare, varalice i orače. Za nekoliko minuta nastupitće nova godina i stotinuće dječaka, ispunjenih nadom, započeti s novim karijerama, življenja dostojnim životima i korisnim radom. Mort je pokislo razmišljao zašto njega nitko nije odabrao. Pokušavao je izgledati pristojno i sve potencijalne meštre pogledavao ravno u oči, kako bi ih uvjerio u svoju odličnu narav i vrlo dobre sposobnosti. Ali, to kao da nije imalo pravog učinka. "Jesi li za jednu vru ću mesnu pitu?" rekao je njegov otac. "Ne." "Nisu skupe." "Ne. Hvala ti." "Ah." Lezek je oklijevao. "Mogu pitati togačovjeka želi li možda on uzeti jednoga šegrta", uslužno je izjavio. "Taj posao s brzom hranom je vrlo pouzdan." "Ne vjerujem da mu treba šegrt", rekao je Mort.
"Ne, vjerojatno mu ne treba", rekao je Lezek. "I meni se točini poslom za jednog čovjeka. Osim toga, i on je već otišao. Znaš što, ostavitću ti malo svoje pite." "Tata, uopće nisam gladan." "Ali, to ti je samo zalogajčić." "Ne. Ali, hvala ti, u svakom slučaju." "Ah." Lezek se malo pokunjio. Zaplesao je da bi unio malo života u svoje promrzle noge i bez sluha zazviždao nekoliko tonova neprepoznatljive pjesmice. Osjećao je kako bi trebao nešto reći, dati svojem sinu neki savjet, skrenuti mu pažnju na to dačovjek u životu doživljava uspone i padove, zagrliti ga i naširoko mu govoriti o problemima odrastanja, istaknuti - ukratko rečeno - da je svijet samočudno staro mjesto na kojemčovjek nikad ne bi trebao, metaforično govoreći, biti toliko ponosit da odbije ponuđenu i savršeno dobru vruću mesnu pitu. Sad su ve ć bili potpuno sami. Posljednji mraz godine što je bila na izmaku čvrsto je u svoj stisak zarobio kamenje. U tornju visoko nad njihovim glavama nazupčani kotač je učinio klorik, pogurao polugu, otpustio zapor i pustio da teški olovni uteg padne prema dolje. Začula se stravična metalna škripa i vrata na pročelju ure se otvoriše, propuštajući van njezine mehaničkečovječuljke. Tresući svojimčekićima, kao da ih muči kakav robotski artritis, po čeli su odzvanjati nastupanje novoga dana. ćište. Noć"Dakle, to je to", rekao je Lezek. Morali su pronaći nekakvo preno prasičina bdijenja nije bila pravo vrijeme za povratak u planine. Možda negdje ima kakva štala... "Još nije pono ć, sve do posljednjeg udarca zvona", suzdržljivo je primijetio Mort. Lezek je slegnuo ramenima. Popustio je pred Mortovom tvrdoglavom upornošću. "Dobro", rekao je. "Pričekatćemo i to." A tada se začuo topot kopita, koji je zamrznutim trgom odzvanjao jače nego bi to akustika trebala dopuštati.
Zapravo, topot je bio potpuno neprimjeren izraz za buku koja je odzvanjala unutar Mortove glave; topot bi prije pristajao kakvom veselom poniju, koji k tome na glavi nosi i slamnati šešir s rupama za uši. Jačina ovoga zvuka vrlo je jasno davala do znanja da se tu ne može raditi o nekakvom slamnatom šeširu. Konj je ušao na trg cestom stoje dolazila od strane Središta, dok mu je para izbijala s ogromnih bijelih sapi, a s uličnih kocaka pod njimpraštale iskre. Kasao je ponosito, poput pravog ratnog konja. I definitivno na glavi nije imao nikakav slamnati šešir. Visoki lik na njegovim leđima bio je dobro zamotan, kako bi se zaštitio od hladnoće. Kad je konj došao do središta trga, konjanik je sporo sjahao i počeo petljati s nečim svezanim iza sedla. On - ili ona - napokon je izvukao zobenu vreću, prebacio je konju preko ušiju i nježno ga potapšao po vratu. Zrak se nekako zgusnuo, postao ljepljiv, a duboke sjene što su okruživale Morta obrubile su se plavim i grimiznim dugama. Jahač se zaputio ravno prema njemu. Crni mu je plašt lepršao oko tijela, a pri svakom se korakučulo prigušeno kuckanje po uličnim kockama. To je bio jedini zvuk koji sečuo - na cijeli se trg spustila tišina, kao da ga je prekrio debeli sloj vate. Ali cijeli taj impresivni dojam neočekivano je pokvarila malena ploha leda, što mu se našla na putu.
AH, DO VRAGA. To zapravo nije sličilo ljudskom glasu. Riječima nije ništa nedostajalo, ali su one u Mortovoj glavi odjeknule, a da se prethodno nisu niti potrudile proći mu kroz uši. Požurio je upomoć opruženome liku i zatekao se kako drži ruku koja nije bila ništa više od ulaštene kosti, glatke i požutjelc popit stare biljarske kugle. Liku je spala kapuljača, a gola je lubanja prema njemu okrenula svoje prazne očne duplje. Zapravo, nisu bile posve prazne. Duboko u njima, kao da se radi o prozorima što gledaju na daleke zaljeve svemira, vidjele su se dvije sićušne plave zvijezde. Dosjetivši se kako bi ga sve ovo trebalo prestraviti, Mort se pomalo začudio, jer se to uopće nije dogodilo. Pred njim je na podu sjedio kostur, trljajući koljena i gunđajući, ali taj je
kostur bio živ, intrigantno impresivan, pa ipak, iz nekogčudnog razloga, ne previše zastrašujući. HVALA TI, DJEČAČE, reklaje lubanja. KAKO SE ZOVEŠ? "Ah", rekao je Mort, "Motrimer..., gospođo. Zovu me Mort." KAKVA SLUČAJNOST, rekla je lubanja. POMOGNI MI, MOLIM TE. Lik se nesigurno uspravio, usput se otresajući. Mort je sada mogao vidjeti kako mu je struk opasan teškim remenom, o kojem je visio mač s bijelim balčakom. "Nadam se da se niste ozlijedili, gospođo", pristojno je primijetio. Lubanja se naceri. Pritom, naravno, nije niti imala previše izbora, pomislio je Mort. SIGURNO SE NIJE DOGODILO NIŠTA ZLO. Lubanja se osvrnula uokolo i kao da je tek sada primijetila Lazeka, koji se potpuno ukipio na mjestu. Mortu se učinilo da se od njega očekuje nekakvo objašnjenje. "To je moj otac", rekao je, pokušavši zaštitnički stati pred Dokaz A, a da pritom nikoga ne uvrijedi. "Oprostite, gospođo, ali jeste li vi kojim slučajem Smrt?" ISPRAVNO. ZASLUŽUJEŠ PETICU ZA DOBRO ZAPAŽANJE, DJEČAČE. Mort je progutao slinu. "Moj je otac dobarčovjek", rekao je. Zatim je još malo promislio i dodao: "Posve dobar. Bilo bi mi drago kada biste ga pustili na miru, ako nemate ništa protiv. Ne znam što ste mu to učinili, ali volio bih da s time prestanete. Mislim, bez uvrede." Smrt je ustuknula za korak i nagnula glavu u stranu. SAMO SAM NA TRENUTAK ZAUSTAVILA VRIJEME, rekla je. ON NEĆE VIDJETI NITIČUTI NIŠTA ŠTO BI GA MOGLO UZNEMIRITI. NE DJEČAČE, TI SI TAJ PO KOJEGA SAM DOŠLA. "Ja?" ZAR NISI U POTRAZI ZA POSLOM? Mortu je napokon sinulo. "Tražite šegrta?" rekao je.
Očne duplje se opet okrenuše prema njemu, užareno iskreći kemijskom vatrom. NARAVNO. Smrt zamahne koščatom rukom. Uslijedio je val grimizne svjetlosti, neka vrsta vizualnog "pop", i Lazek se odmrznuo. Nakon što je Vremenu bilo dozvoljeno da se dovuče natrag, nad glavom su mu mehanički čovječuljci nastavili svoj posao označavanja ponoći. Lezek je trepnuo očima. "Nisam vas odmah vidio", rekao je. "Oprostite - vjerojatno su mi misli nekud odlutale." UPRAVO SAM TVOJEM SINU PONUDILA POSAO, rekla je Smrt. NADAM SE DA NEMAŠ NIŠTA PROTIV. "Hoćete li ponoviti,čime se ono bavite?" rekao je Lezek, obraćajući se u crno odjevenom kosturu, a da pritom nije niti okom trepnuo. UVODIM LJUDE U DRUGI SVIJET, rekla je Smrt. "Ah", rekao je Lezek, "naravno, oprostite, trebao sam to pogoditi po vašoj odjeći. To je uistinu neophodna služba, vrlo postojana. Posao ide dobro?" DA, VEĆ DUGO NEMAM NIKAKVIH PROBLEMA ŠTO SE TOGA TIČE. "Dobro. Dobro. Zapravo, znate, nikad nisam pomislio da bi se Mort mogao time baviti, ali to je dobar posao, vrlo dobar posao, vrlo siguran. Kako se ono zovete?" SMRT. "Tata..." žurno je uskočio Mort. "Ne mogu tvrditi da samčuo za tu tvrtku", rekao je Lezek. "A gdje vam je sjedište?" OD NAJVEĆIH MORSKIH DUBINA, DO VISINA U KOJE SE SAMO ORAO MOŽE UZDIĆI, rekla je Smrt. "To je zbilja široko područje rada", rekao je Lezek. "Pa, ja..." "Tata..." rekao je Mort, povlačeći oca za skute kaputa. Smrt je položila ruku na Mortovo rame. ONO ŠTO VIDI IČUJE TVOJ OTAC NIJE ISTO ŠTO TI VIDIŠ IČUJEŠ, rekla je. NEMOJ GA TJERATI NA BRIGU. ZAR MISLIŠ DA MI ME ŽELIO VIDJETI - OD KRVI I MESA, KAO ŠTO ME TI VIDIŠ?
"Ali, vi ste Smrt", rekao je Mort. "Idete uokolo i ubijate ljude!" JA? UBIJAM? ponovila je Smrt, očito uvrijeđena. TO NIPOŠTO NIJE ISTINA. LJUDI BIVAJU UBIJENI, ALI TO JE NJIHOVA STVAR. JA USKAČEM TEK POSLIJE. NAPOKON, BIO BI OVO PROKLETO GLUP SVIJET, KAD BI LJUDI POGIBALI, A DA PRITOM NE UMRU, NIJE LI TAKO? "Pa, jest..." nesigurno je potvrdio Mort. Mort nikad niječuo za riječ "intrigantno". Te riječi nije bilo u njegovom obiteljskom rječniku. Ali neka iskra u duši rekla mu je da u svemu ovome ima nečega čudnog i zadivljujućeg i ne baš potpuno užasnog, i daće, ako propusti ovaj trenutak, za time žaliti cijeloga života. I prisjetio se svih poniženja što ih je toga dana doživio, i dugačkog puta natrag kući... "Ovaj", započeo je, "ne moram umrijeti da bih dobio taj posao, zar ne?" BITI MRTAV NIJE OBVEZNI UVJET. "A... kosti...?" NE, AKO TO NE ŽELIŠ. Mort je ponovno ispustio glasan uzdah. Sve mu je ovo počelo zaokupljati maštu. "Ako se otac složi", rekao je. Pogledali su Lezeka, koji se upravočešao po bradi. "Kako ti se sve točini, Morte?" rekao je, sjajeći poput žrtve grozničavog napada. "To zanimanje kod ljudi nije baš previše omiljeno. Moram priznati, na takvo što nisam pomišljao. Ali govori se da je pogrebništvočastan posao. Sam odluči." "Pogrebništvo?" ponovio je Mort. Smrt je samo klimnula glavom i konspirativno stavila prst na usta. "Čini mi se zanimljivim", sporo je rekao Mort. "Mislim da bih mogao pokušati." "Gdje ste ono rekli da vam se tvrtka nalazi?" rekao je Lezek. "Daleko odavde?" NE DALJE OD DEBLJINE SJENE, rekla je Smrt. KAD JE NASTALA PRVA PRIMITIVNA ŽIVA STANICA, NASTALA SAM I JA. GDJE JEČOVJEK, TAMO SAM I JA. KAD ZADNJI DAH ŽIVOTA USPUZNE DO HLADNIH ZVIJEZDA, TAMOĆU I JA BITI.
č "Ah", rekao je Lezek, "dakle, podosta putujete " Izgledao je zbunjeno, poput ovjeka što se upire ne bi li se dosjetio nečega važnoga i napokon od toga očito odustaje. Smrt ga prijateljski potapša po ramenu i okrene se Mortu. IMAŠ LI KAKVE IMOVINE, DJEČAČE? "Da, imam nešto stvari", rekao je Mort i onda se prisjetio. "Samo, mislim da sam ih ostavio u dućanu. Tata, zaboravili smo moju vreću u trgovini odjećom!" "Ali, danasće biti zatvoreno", rekao je Lezek. "Trgovine ne rade na Dan prasičina bdijenja. Moratćeš doći po nju prekosutra - zapravo, to je sadaveć sutra." O TOME NE TREBA BRINUTI, rekla je Smrt. MIĆEMO SADA OTIĆI. ALI OVDJEĆU, BEZ SUMNJE, VRLO BRZO OPET IMATI POSLA. "Nadam se daćete nam uskoro dospjeti skočiti u posjet", rekao je Lezek. Ali, ta pomisao kao da gaje nekako uznemirila. "Mislim da to ne bi bila najbolja zamisao", rekao je Mort. "Pa, zbogom, momče", rekao je Lezek. "I moraš slušati što ti govore, razumiješ li? I... oprostite, gospođo, imate li vi sina?" Smrt kao daje bila zatečena ovim pitanjem. NE, rekla je, NEMAM SINOVA. "Ako nemate ništa protiv, htio bih samo još kratko popričati s mojim dječakom." JAĆU ZA TO VRIJEME POGLEDATI ŠTO MI JE S KONJEM, više nego obzirno je izjavila Smrt. Lezek je zagrlio sina, uz malo poteškoća povezanih s međusobnom razlikom u visini, i nježno ga poveo preko trga. "Mort, znaš da mije za ovaj posao sa šegrtovanjem rekao stric Hamesh?" prošaptao je. "Da?" "Pa, rekao mije još nešto", povjerljivo je nastavio starac. "Rekao je kako nije rijetkost da šegrt naslijedi obrt svojega meštra. Što misliš o tome?" "Uh. Nisam baš siguran", rekao je Mort.
"Trebao bi to imati na umu", rekao je Lezek. "Oče, upravo to i imam na umu." "Mnogi su mladići ovako počinjali, tako tvrdi Hamesh. Trude se biti od koristi, pokušavaju zadobiti povjerenje svojega meštra i, pa, ako slučajno u kući ima i koja kćer... je li, ovaj, gospoda možda spominjala nešto o kćerima?" "Koja gospođa?" "Gospođa... tvoja nova gazdarica?" "Ah. Ona. Ne. Ne, mislim da nije", sporo je izjavio Mort. "Sumnjam da ona spada u ljude sklone braku." "Mnogi oštroumni mladići prosperitet duguju svojim bračnim družicama", rekao je Lezek. "Doista?" "Mort, mislim da ne slušaš što ti govorim." "Što?" Lezek je naglo zastao na zaleđenim kockama i okrenuo sina licem prema sebi. "Moratćeš se malo više potruditi", rekao je. "Zar ne shvaćaš, dječače? Ako želiš bilo što steći na ovom svijetu, tada moraš slušati. Ja sam ti otac i znam što govorim." Mort se zagledao u oca. Htio mu je mnogo toga reći: htio mu je reći koliko ga voli, koliko brine za njega; htio ga je pitati što je zapravo od svega što se dogodilo vidio ičuo. Htio je reći da se sam osjeća kao da je upravo ugazio na krtičnjak, a onda otkrio da se zapravo radi o vulkanu. Htio je pitati što su to zapravo "bračne družice". Ali, rekao je samo: "Da. Hvala, tata. A sada bi bilo bolje da pođem. Pokušatću ti što prije napisati pismo." "Valjdaće usput naići netko tkoće nam ga moći pročitati", rekao je Lezek. "Zbogom, Morte." Ispuhao je nos. "Zbogom, tata. Dolazitću ti u posjete", rekao je Mort. Smrt se obzirno nakašljala, premda je to više sličilo pucanju stare drvene grede, prepune kukaca drvojeda na mrtvoj straži. MISLIM DA BI SADA TREBALI KRENUTI, rekla je. MORTE, SKOČI GORE NA KONJA.
Dok se Mort uspinjao iza srebrom ukrašenog sedla, Smrt se nagnula naprijed i rukovala s Lezekom. HVALA VAM, rekla je. "On je u duši dobar momak", rekao je Lezek. "Samo je pomalo sanjar. Ali, svi smo mi valjda jednom bili mladi." Smrt je kratko razmislila o njegovim riječima. NE, rekla je, MISLIM DA NISMO SVI. Dohvatila je uzde i okrenula konja prema cesti što je vodila u smjeru Rubnjaka. Mort je zdvojno mahnuo iz svojega gnijezda iza u crno odjevenog lika. Lezek mu je uzvratio pozdrav. A zatim je, nakon što mu je konj sa svoja dva jahača nestao iz vida, spustio ruku i dobro je pogledao. To rukovanje... bilo je nekako čudno. Ali nikako nije mogao dokučiti zbogčega. Mort je osluškivao odzvanjanje kamenja pod konjskim kopitima. Kad su izišli na otvorenu cestu, odmijenio ga je prigušeni zvuk ugažene zemlje, a napokon je uslijedila potpuna tišina. Spustio je pogled i vidio kako se pod njim širi noćni krajobraz, izrezbaren srebrom mjesečine. Kad bih sada pao dolje, jedino u što bih udario bio bi zrak, pomislio je. Dvostruko se jače uhvatio za sedlo. Smrt je rekla: DJEČAČE, JESI LI GLADAN? "Jesam, gospođo." Bez ikakve intervencije mozga, te su riječi dospjele izravno iz njegova želuca. Smrt klimne glavom i povuče uzde. Konj se zaustavio u zraku, dok je pod njim treperila ogromna kružna panorama Diska. Tu i tamo vidio se narančasti odbljesak nekoga grada; topla mora bliže Rubnjaku zračila su fosforescentnom svjetlošću. U nekim se dolinama u srebrnim izmaglicama isparavala dnevna svjetlost Diska, spora i pomalo teška*( Praktično sve se može kretati brže od Diskove svjetlosti koja je, za razliku od obične svjetlosti, lijena i krotka. Prema filozofu Ly Tin Wheedleu, brža od obične svjetlosti može biti samo monarhija. On to tumači ovako: ne može postojati više od jednoga kralja, a tradicija nalaže da između pojedinih
kraljeva ne smije biti praznoga hoda. Tako nakon smrti kralja njegovo mjesto mora istoga trena preuzeti njegov nasljednik. Za pretpostaviti je, ustvrdio je, da moraju postojati to je i svjetlucalo nebom. Svijet su okružili ogromni zlatni zidovi.). Ali sve je to bilo zasjenjeno sjajem koji se sa samoga Ruba uzdizao sve do zvijezda. Bezbroj gejzira svjetla bljeska. "Ovo je prekrasno", mekano je rekao Mort. "Što je to?" SUNCE JE ZAŠLO ISPOD DISKA, rekla je Smrt. "Je li ovako svake noći?" SVAKE NOĆI, potvrdila je Smrt. TAKVA JE PRIRODA. "Zna li to itko?" JA. TI. BOGOVI. PRVA LIGA, ZAR NE? "Bože!" Smrt se nagnula u sedlu i spustila pogled na svjetovna kraljevstva. NE ZNAM ZA TEBE, rekla je, ALI JA BIH RADO SLISTILA JEDNU PORCIJU CURRYJA. Premda je ponoć već odavno bila za njima, dvojni grad AnkhMorpork grmio je životom. Mort je bio uvjeren da Sheepridge obiluje životnošću, ali u usporedbi s metežom koji je vladao na ulicama što su ga sada okruživale, taj je grad bio, pa, moglo bi se reći, prava mrtvačnica.
Mnogi su pjesnici pokušali opjevati Ankh-Morpork. I u tome nisu uspjeli. Možda razlog leži u njegovu poletu, prepunom slatkih užitaka, ili je jednostavno grad od milijun stanovnika bez izgrađenog kanalizacijskog sustava previše neotesan za pjesnike, koji se mnogo radije bave sunovratima, što ne trebačuditi. Stoga recimo samo da je Ankh-Morpork života prepun poput starog sira za vrućeg dana, bučan poput psovanja u katedrali, sjajan poput naftne mrlje neke elementarnečestice kraljoni, ili možda kraljicom - koje taj posao obavljaju, ali preuzimanje prijestolja ponekad, naravno, ne uspijeva, ako se u letu sudare s protutijelima ili, možda, republikonima. Njegovi ambiciozni planovi da svoje otkriće upotrijebi za slanje poruka, uključujući pažljivo mučenje maloga kralja s ciljem boljeg moduliranja signala, nikada nisu do kraja razjašnjeni, jer se krčma upravo toga trena zatvarala. Na morskoj površini, slikovit poput modrice na oku i prepun aktivnosti, pregalaštva, užurbanog i vrlo kićenog poslovanja, baš poput mrtvoga psa na vrhu termitnjaka.
Širom otvorena vrata hramova ispunjavala su ulice zvukovima gongova, cimbala i, kada se radilo o nekim konzervativnijim fundamentalističkim religijama, kratkim kricima prinesenih žrtava. Iz nekih se trgovina izložena neobična roba u slapovima prelijevala na nogostupe.Činilo se da gradom hoda vrlo mnogo mladih dama koje si ne mogu priuštiti previše odjeće. Bilo je tu i gutača vatre, žonglera i razli čitih prodavača instantne providnosti. čekivao kakoć A Smrt se kroz sve to kretala posve neprimjetno. Mort je napola o e se ona kroz gužvu provlačiti poput dima, ali uopće nije bilo tako. Zapravo su joj se ljudi, svuda kuda je prolazila, jednostavno nesvjesno sklanjali s puta. Ali to nije djelovalo kad je Mort bio u pitanju. Gomila koja se pred njegovom novom gospodaricom razmicala, po njezinu se prolasku opet zbijala upravo na vrijeme da mu prepriječi put. Stoga su mu nožni prsti bili posve izgaženi, rebra izudarana, ljudi su mu neprestano pokušavali prodati nekakve neugodne začine i sugestivno oblikovano povrće, a jedna je podosta vremešna dama, protivno svim vidljivim razlozima, ustvrdila kako je tako mlad momak zasigurno željan malo dobroga provoda. Srdačno joj je zahvalio, uzvrativši kako je i dotad vjerovao da se vrlo dobro zabavlja. Smrt je, uglačane lubanje prepune odbijesaka uličnih svjetiljki, došla do uličnog ugla i onjušila zrak. Jedan je pijanac teturajući iskrsnuo ispred nje i, potpuno nesvjesno, nesigurno zaobišao prepreku što se pred njime ispriječila, premda na to nisu ukazivali nikakvi vidljivi dokazi.
DJEČAČE, OVO TI JE GRAD, rekla je Smrt. KAKO TI SEČINI? "Vrlo je velik", nesigurno je odgovorio Mort. "Ali, zašto svi ti ljudi toliko žele živjeti tako zgnječeni jedni uz druge?" Smrt je slegnula ramenima. MENI SE TO SVIĐA, rekla je. PREPUNO JE ŽIVOTA. "Gospođo?" DA? "Što je to curry?" U očima Smrti bljesnuli su plavi plamenovi. JESI LI IKAD ZAGRIZAO U CRVENO UŽARENU KOCKU LEDA? "Ne, gospodo", rekao je Mort. CURRY TI JE POPUT TOGA. "Gospodo?" DA? Mort je glasno progutao slinu. "Oprostite mi, gospođo, ali tata mi je savjetovao da pitam kad nešto ne razumijem, gospođo?" VRLO POHVALNO, rekla je Smrt. Zaputila se niz pokrajnju ulicu, dok su se ljudi pred njom razmicali poput slobodnih molekula. "Pa, gospođo, nije mi moglo promaknuti, zapravo, pa, gola je činjenica, gospođo..." DAČUJEM, DJEČAČE, NA SUNCE S TIME. "Gospodo, kako vi uopće možete jesti?" dje č Smrt je zastala u hodu, tako da joj se Mort neoprezno zaletio u leđa. Kad je ak otvorio usta da bi još nešto rekao, rukom mu je dala znak da šuti.Činilo se da nešto osluškuje. ZNAŠ, IMA TRENUTAKA, rekla je, napola za sebe, KAD SE ZNAM OZBILJNO RASRDITI. Okrenula se na petama i pohitala niz ulicu, dok joj je plašt lepršao za leđima. Ulica je prolazila između mračnih zidova i
usnulih kuća i više je sličila krivudavom klancu nego gradskoj prometnici. Smrt se zaustavila uz staru bačvu za kišnicu i, gurnuvši unutra cijelu ruku, izvukla iz nje malenu vreću za koju je bila privezana cigla. Isukala je svoj mač, što je poput treperave plave vatre bljesnuo u noći, i prerezala uzicu kojom je vreća bila svezana. DOISTA SE ZNAM JAKO NALJUTITI, rekla je. Otvorila je vreću i Mort je mogao vidjeti kako iz nje ispadaju jadne kuglice natopljenog krzna i u lokvi se prolijevaju po uličnim kockama. Smrt je posegnula bijelim prstima i nježno ih protresla. Nakon nekog vremena iz mačkica se u kovrčama uzdiglo nešto slično sivome dimu i u zraku oblikovalo tri oblačića mačjeg lika. Jedno su se vrijeme nadimali, nesigurni u svoj oblik, a zatim sivim očima zbunjeno trepnuli prema Mortu. Kad je pokušao jednoga dotaknuti, ruka mu je prošla ravno kroz njega i zadrhtala. U OVOME POSLU LJUDE NE VIĐAŠ U NAJBOLJEM SVJETLU, rekla je Smrt. Puhnula je u jednu mačkicu, odčega se ova počela sporo prevrtati. Protestni mijauk koji je izustila zvučao je kao da je dovde došla prevalivši dugi put kroz neku limenu cijev. "Ovo su duše, zar ne?" rekao je Mort. "A kako izgledaju ljudske duše?" IMAJU LJUDSKI OBLIK, rekla je Smrt. U OSNOVI, SVE JE TO ZASNOVANO NA MORFOGENETIČKIM OBILJEŽJIMA. Uzdahnula je, stoje zazvučalo poput lepetanja mrtvačkog pokrova, dohvatila mačiće iz zraka i pažljivo ih spremila u neke skrivene skute svojega plašta. Zatim se uspravila. VRIJEME JE ZA CURRY, rekla je. U "Vrtovima curryja", na uglu Božje ulice i Krvave avenije, vladala je prava gužva, ali tu se okupilo samo vrhnje društva - u najmanju ruku ljudi koji su uspijevali plutati na vrhu i koje je, stoga, bilo najmudrije nazvati vrhnjem ili skorupom. Mirisno grmlje zasađeno među stolovima gotovo je uspjelo prikriti onaj opći gradski miris, koji je bio omiljen kao nosna
inačica sirene za maglu. Mort je proždrljivo jeo, ali je pritom obuzdao svoju znatiželju i nije pokušavao otkriti kako to Smrt uopće nešto može staviti u usta. Hrana je jednostavno na početku bila ondje, a zatim je više nije bilo, pa se moglo pretpostaviti da se u međuvremenu nešto s njome moralo dogoditi. Mort je stekao dojam da Smrt i nije bila na sve ovo naviknuta, već je to najprije radila zbog njega, poput starijeg strica neženje, koji je svojega nećaka poveo na izlet i sad se grozi već od same pomisli na to da bi u nečemu mogao pogriješiti. Ostali gosti nisu na njih obraćali previše pozornosti,čak ni kad se Smrt udobno zavalila u stolici i zapalila svoju vrlo lijepu lulu. Ignoriranje nekoga kome dim u pramenovima izbija iz očnih duplji zahtijevalo je određeni napor, ali svi su nekako u tome uspijevali. "Je li ovo sve nekakvačarolija?" pitao je Mort. KAKO TO MISLIŠ? uzvratila je Smrt. JESAM LI UISTINU OVDJE, DJEČAČE? "Da", sporo je rekao Mort. "Ja... promatrao sam ljude. Gledaju u vas, ali mislim da vas ne vide. Nešto ste učinili s njihovim umovima." Smrt je odmahnula glavom. ONI TO RADE SAMI, rekla je. NEMA TU NIKAKVEČAROLIJE. LJUDI ME NE MOGU VIDJETI, ONI TO SEBI JEDNOSTAVNO NE ŽELE DOZVOLITI. NARAVNO, SVE DOK NE DOĐE PRAVO VRIJEME.ČAROBNJACI ME MOGU VIDJETI, I MAČKE. ALI TI TVOJI OBIČNI LJUDI... NE, NIKAD. Otpuhnula je kolut dima prema nebu i pridodala:ČUDNO, ALI ISTINITO. Mort je promatrao kako se kolut dima povija u zraku i lebdi prema rijeci. "Ja vas mogu vidjeti", rekao je. TO JE DRUKČIJE. Konobar, očito porijeklom iz Klatcha, donio je račun i stavio ga pred Smrt. Bio je zdepast i smeđe puti, frizura mu je sličila na kokosov orah koji se počeo pretvarati u zvijezdu novu, a lice mu se zbunjeno nabralo kad mu se Smrt pristojno
naklonila. Odmahnuo je glavom, poput nekoga tko želi istjerati sapunicu iz ušiju, i udaljio se od stola. Smrt je posegnula u dubine svoje odore i izvukla veliku kožnatu vreću prepunu različitih bakrenih kovanica, od kojih je većina vremenom dobila plavu i zelenu patinu. Pažljivo je proučila račun. A zatim je izbrojila tucet kovanica. DOĐI, rekla je, ustajući. MORAMO POĆI. Mort je trčkarao za njom, dok se iskradala u vrt i na ulicu, još uvijek prilično prometnu, premda su se na obzorju već vidjeli prvi znaci zore. "Kuda sada idemo?" KUPITĆEMO TI NEŠTO NOVE ODJEĆE. "Ali, ovu sam odoru kupio danas - hoću reći, jučer." DOISTA? "Otac je rekao da je dućan poznat po tome što se za pristojnu cijenu može dobiti pristojna odjeća", rekao je Mort, trčeći da bi je dostigao. TO SVAKAKO POTVRĐUJE KAKVE UŽASE SOBOM NOSI SIROMAŠTVO. Skrenuli su u širu ulicu što je vodila u prometniji dio grada (ulične baklje ovdje su bile postavljene u manjim razmacima, a priručna smetlišta rjeđa). Tu nije bilo uličnih kioska i prodavača na raskrižjima, već su se niz ulicu pružale zgrade s odgovarajućim natpisima na pročeljima. U njima se nisu nalazili obični dućani, već velike trgovine; u ovima je bilo mnoštvo prodavača, i stolica, i pljuvačnica. Većina ih je bila otvorenačak i ovo doba noći, jer prosječni trgovac u Ankhu ne može spavati, kad se sjeti kolika mu zarada pritom može izmaći. "Zar ovdje nitko nikad ne ide na počinak?" rekao je Mori. OVO JE GRAD, rekla je Smrt i gurnula vrata jedne trgovine odjećom. Kad su dvadeset minuta kasnije izišli iz nje, Mort je na sebi imao prikladnu crnu odoru, diskretno ukrašenu srebrnim vezom, a vlasnik trgovine je gledao u punu šaku antiknih bakrenih novčića i pokušavao se dosjetiti kako je uopće do njih došao.
"Kako dolazite do svih tih kovanica?" pitao je Mort. U PAROVIMA. Dok je brijač čija je brijačnica radila cijelu noć sređivao Mortovu frizuru po posljednjoj modi gradske mladeži, Smrt se odmarala u susjednoj stolici, tiho za sebe nešto pjevušeći. Na svoje vlastito iznenađenje, bila je odlično raspoložena. Zapravo, nakon nekog vremena je uklonila kapuljaču s lubanje i bacila pogled na brijačeva šegrta, koji joj je na onaj slijepi, Mortu već prepoznatljiv hipnotizirajući način vezao ručnik oko vrata, i rekla: MALO TOALETNE VODE I POLIRANJE, DOBRIČOVJEČE. Jedan starijičarobnjak, koji je svratio na uređivanje brade i sada sjedio s druge strane, ukrutio se kad ječuo taj tmasti, olovni glas i naglo se osvrnuo. Nakon što se i Smrt, vrlo sporo, kako bi opći dojam bio što bolji, okrenula prema njemu i nacerila mu se, problijedio je i promrmljao nekoliko zaštitnih napjeva. Nekoliko minuta kasnije, nekako samosvjesniji i jače osjećajući hladnoću oko ušiju, Mort je bio na putu prema staji u kojoj je Smrt bila smjestila svojega konja. Za probu, pokušao se malo šepiriti; imao je osjećaj da to nova odora i frizura od njega zahtijevaju. Ali, to mu baš i nije previše uspijevalo. Mort se probudio. ćanja nisu brzo premotala i doga đ Ležao je pogleda uprtog u strop, sve dok mu se sje aji od prethodnog dana poput kocaka leda kristalizirali u mozgu. Nemoguće da je susreo Smrt. Nemoguće da je večerao u društvu kostura blistavo plavih o čiju. Sve to je morao biti samočudan san. Nikako nije mogao kao suputnik jahati velikog bijelog konja što se u lakom galopu uspeo na nebo i zatim otišao... ... gdje? Odgovor mu je doplovio u glavu, neizbježan poput porezne prijave. Ovdje. Ruke su mu se, istražujući, podigle do podrezane kose, a zatim vratile na plahte
od nekog glatkog, klizavog materijala. Bio je mnogo finiji od vune na koju je bio naviknuo kod kuće, koja je bila gruba i uvijek mirisala na ovce; pod rukom sečinio poput toploga, suhog leda. Žurno je skliznuo iz kreveta i ogledao se po sobi. Prije svega, bila je velika, veća od cijele njegove rodne kuće, i suha, suha poput starih grobnica pod vjekovnim pustinjama. Zrak je imao okus kao da je prethodno satima kuhan, a onda ostavljen da se ohladi. Tepih pod njegovim nogama bio je dovoljno debeo da u njemu nađe zaklon cijelo pleme pigmejaca i dok je po njemu hodao moglo sečuti pucketanje statičkog elektriciteta. I, sve u sobi bilo je oblikovano u grimiznim i crnim nijansama. Pogledao je i svoje tijelo, preko kojega je bila navučena duga bijela spavaćica. Odjeća mu je uredno složena ležala na stolici uz krevet, na stolici koja je, što mu nikako nije moglo promaknuti, bila ukrašena motivom mrtvačke glave. Mort je sjeo na rub kreveta i počeo se odijevati, dok mu je mozak užurbano radio. S lakoćom je otvorio teška vrata od hrastovine i osjetiočudno iznenađenje kad ona pritom nisu zlokobno zaškripala. Iza njih se nalazio prazan drvom obloženi hodnik, osvijetljen plamenom velikih žutih svijeća sa svijećnjaka ugrađenih na suprotnom zidu. Mort se iskrao van iz sobe i zaputio se uz zid hodnika, sve dok nije dospio do stubišta. Uspio gaje prijeći, a da se pritom ništa sablasno nije dogodilo, stigavši tako u prostoriju stoje sličila atriju prepunom vrata. Bila je ukrašena obiljem pogrebnih draperija i prastarim zidnim satom, što je kucao poput srca kakve planine. Uz njega se nalazio stalak za kišobrane. A u njemu se nalazila kosa. Mort je pogledom prešao preko niza vrata. Naizgled, sva su bila vrlo važna. Lukovi nad njima bili su ukrašeni sada već prepoznatljivim motivima mrtvačke glave. Krenuo je prema najbližima i pokušao ih otvoriti, kad mu se iza leđa začuo glas.
"Dje čače, ne smiješ tamo ulaziti." ćTrebalo mu je neko vrijeme da shvati kako mu taj glas ne dolazi iz glave, ve da se radi o pravim riječima što su ih oblikovala ljudska usta i propustile njegove uši, prikladnim sustavom tlaka zraka, kako je prirodno i zamišljeno. Ali priroda je imala podosta problema da tih pet riječi ukrasi nestašnim prizvukom. Osvrnuo se iza sebe. Tamo je stajala djevojka, otprilike njegove visine i možda nekoliko godina starija od njega. Imala je srebrnu kosu u kojoj se nazirao biserni sjaj i nekakvu zanimljivu ali nepraktičnu dugu haljinu, kakve običavaju nositi tragične heroine, što pritišću ružu uz svoje grudi dok osjećajno promatraju mjesec. Mort nikad niječuo za izraz "prerafaelizam", što je šteta, jer njime bi se gotovo idealno mogao opisati lik što je pred njim stajao. Pa ipak, takve djevojke obično su više naginjale prozirnom i sušičavom općem dojmu, dok je iz ove pred njim upravo zračio nagovještaj konzumiranja prevelikih količinačokolade. Promatrala ga je glave nagnute na stranu, iritantno tapkaju ći nogom po podu. Zatim je hitro posegnula i snažno ga uštinula za ruku. "Jao!" "Hmm. Dakle, doista si stvaran", rekla je. "Kako se zoveš, dječače?" "Mortimer. Ali zovu me Mort", odgovorio je, trljajući lakat. "Zašto si to učinila?" "Jaću te zvati Dječak", rekla je. "I, znaš, ja ne moram objašnjavati svoje postupke, ali ako već želiš znati, mislila sam da si mrtav. Izgledaš mrtvo." Mort nije ništa uzvratio. "Što je, maca ti je pojela jezik?" Zapravo, Mort je u sebi brojao do deset. "Nisam mrtav", napokon je rekao. "Odnosno, barem mislim da nisam. To je malo teže objasniti. A tko si ti?" "Možeš me zvati gospođica Ysabell", oholo je uzvratila. "Majka je rekla da bih ti trebala dati nešto za jelo. Pođi za mnom."
Zaputila se prema jednim vratima. Mort ju je slijedio na točno tolikoj udaljenosti da su ga naglo otvorena vrata uspjela udariti u drugi lakat. S druge strane vrata nalazila se kuhinja - dugačka, niska i topla, sčijeg su stropa visjele bakrene posude, a cijeli je dugi zid zauzimao ogromni crni željezni štednjak. Pred njim je stajao neki starac i pekao jaja sa slaninom, usput zviždeći kroz zube. daju ć Miris što se širio cijelom prostorijom potaknuo je Mortova osjetila okusa, i naslutiti kako bi zajednički mogli uistinu dobro uživati. Otkrio je kako kreće naprijed, a da se prethodno uopće nije dogovarao sa svojim nogama. "Alberte", prasnula je Ysabell, "imamo još jednoga na doručku." Č ovjek je sporo okrenuo glavu i klimnuo joj, ne prozborivši niti riječi. Ona se ponovno okrenula Mortu. "Moram reći", primijetila je, "da je majka, imajući cijeli Disk na izboru, mogla odabrati i nekoga boljega od tebe. Ali, valjdaćeš morati poslužiti." Iskrala se iz sobe, zalupivši za sobom vrata. "Poslužiti za što?" rekao je Mort, ne obraćajući se zapravo nikome. Prostorijom je vladala tišina, narušena jedino cvrčanjem iz tave i pucketanjem ugljena u lijevanome srcu štednjaka. Mort je primijetio da su mu na vratima pećnice otisnute riječi "Mali Moloch (Ptntd)". Kuhar kao da ga nije primjećivao, pa je Mort sam izvukao stolicu i sjeo za bijeli, dobro izribani stol. "Gljive?" rekao je starac, ne osvrćući se unatrag. "Hmm? Što?" "Rekao sam: želiš li gljive?" "Ah. Oprostite. Ne, hvala", rekao je Mort. "Po želji, mladi gospodine." Starac se okrenuo i zaputio do stola.
Čak i kad se na to već bio naviknuo, Mort je uvijek zadržavao dah kad bi gledao Alberta kako hoda. Sluga gospođe Smrti spadao je u one nosate ljude mršave poput šibice, koji uvijek izgledaju kao da nose rukavice odrezanih prstiju čak i onda kad to nečine - a hod mu je uključivao složeni niz pokreta. Albert se nagnuo naprijed i lijeva mu se ruka počela ljuljati, najprije polagano, ali to je ubrzo preraslo u divlje trzaje koji su se napokon i potpuno nenadano, upravo kad bi promatrač sa strane očekivao daće mu se ruka u laktu prelomiti i nekuda odletjeti, prebacili uzduž cijelog njegova tijela na noge i pogurali ga naprijed poput nekakve super-brze mehaničke hodalice. Tava je kroz zrak slijedila niz inlrigantnih krivulja i na kraju dospjela točno iznad Mortova tanjura. Naravno, Albert je imao i one posve odgovarajuće naočale, sa staklima oblikovanim u polumjesece, preko kojih je mogao nesmetano škiljiti. "Iza ovoga bi moglo slijediti i štogod zobene kaše", rekao je i namignuo mu, očito namjerivši uključiti Morta u sveopću svjetsku kašastu zavjeru. "Oprostite", rekao je Mort, "ali gdje se točno nalazim?" "Zar ne znaš? Momče, ovo je dom Smrti. Sinoć te je dovela ovamo." "Da... toga kao da se pomalo sjećam. Samo..." "Hmm?" "Pa. Jaja sa slaninom", neodređeno je rekao Mort. "To mi se nečini, pa, prikladnim." "Negdje imam i nešto crnog pudinga", rekao je Albert. "Ne, mislim..." Mort je oklijevao. "Radi se samo o tome da ne mogu zamisliti nju kako sjedi ovdje, pred parom narezaka šunke i prženim odreskom." Albert se nacerio. "Ah, pa ona to niti nečini, momče. Barem ne običavačiniti. Posluživanje gospodarice jelom zapravo je vrlo lagan posao. Kuham sarno za sebe i..." zastao je "... za mladu damu, naravno." Mort klimne glavom.
"Za vašu kćer", rekao je. "Moju? Ha", rekao je Albert. "Tu griješiš. Ona je njezina." Mort se zagledao u pržena jaja. Ona su mu iz svojeg masnog jezera uzvratila pogled. Albert je sigurnočuo za kaloričnu vrijednost hrane, ali do toga uopće nije držao. "Govorimo li o istoj osobi?" napokon je rekao. "Visoka, nosi crninu, pomalo je... koštunjava..." "Usvojena", ljubazno je nastavio Albert. "Ali, to je duga priča..." Pored glave mu je zazvonilo zvonce. "... kojaće morati pričekati. Ona te želi vidjeti u svojoj radnoj sobi. Da sam na tvojem mjestu, odmah bih otrčao tamo. Ona ne voličekati. Što je, zapravo, lako shvatljivo. Uza stube, pa prva vrata lijevo. Ne možeš promašiti..." "Je li im dovratak ukrašen mrtvačkim glavama?" rekao je Mort, odgurnuvši stolicu unazad. "Svi su dovratci njima ukrašeni", uzdahnuo je Albert. "Ali, to je samo njezin hir. Ne misli time ništa loše." Ostavivši doručak da se hladi, Mort je požurio uza stube i niz hodnik, i na koncu zastao pred prvim vratima. Podigao je ruku da pokuca. NAPRIJED. Kvaka se samovoljno pomaknula. Vrata se otvoriše prema unutra. Smrt je sjedila za stolom, duboko zagledana u kožom uvezenu knjigu, koja gotovo da je bila veća od stola. Kad je Mort stupio unutra podigla je pogled, usput vapnenim prstom obilježivši mjesto na kojem je zastala, i nacerila se. AH, rekla je i zastala. Zatim se počcšala po bradi, proizvodeći zvuk kao kad se prstom prelazi preko zubacačešlja. TKO SI TI, DJEČAČE? "Mort, gospođo", rekao je Mort. "Vaš šegrt. Sjećate se?" Smrt ga je neko vrijeme gledala bez riječi. Zatim je plave točkice očiju svrnula natrag na knjigu. AH, DA, rekla je, MORT. PA, DJEČAČE, ŽELIŠ LI DOISTA NAUČITI NAJDUBLJE TAJNE VREMENA I PROSTORA? "Da, gospođo. Mislim da želim, gospođo."
DOBRO. ŠTALE SU TU, IZA KUĆE. LOPATA VISI ODMAH DO VRATA. Spustila je pogled. Podigla je pogled. Mort se nije ni pomaknuo. ZAR NEKIM SLUČAJEM POSTOJI MOGUĆNOST DA ME NISI RAZUMIO? "Ne potpuno, gospođo", rekao je Mort. GNOJ, DJEČAČE. GNOJ. ALBERT U VRTU IMA TRAP S KOMPOSTOM. MISLIM DA SE NEGDJE NA OKUĆNICI NALAZE I RUČNA KOLICA. PREBACI GA POMOĆU NJIH. Mort žalosno klimne glavom. "Da, gospođo. Shvaćam, gospođo. Gospođo?" DA? "Gospođo, ne vidim kakve to ima veze s tajnama vremena i prostora." Smrt nije ni podigla pogled s knjige. ZATO ŠTO SI, rekla je, OVDJE DOŠAO TO TEK NAUČITI. Premda je Smrt Svijeta Diska, po vlastitim riječima, ANTROPOMORFNO UTJELOVLJENJE, činjenica je da je već odavno odustala od korištenja tradicionalnih konja-kostura, jer je neprestano morala zastajati, kako bi ponovno pričvrstila usput otpale dijelove. Sada je uvijek koristila konje od krvi i mesa, i to one s najboljim rodovnikom. I, Mort je to ubrzo shvatio, vrlo dobro hranjene. Nekim se poslovima ostvaruje profit. Kod ovoga je bilo... pa, baš suprotno, ali je barem bio relativno lagan i obavljao se u toplini štale. Nakon nekog vremena se prilično uhodao i počeo sam sa sobom igrati malu privatnu igru mjerenja količina, koju u takvim okolnostima svi vole igrati. Da vidimo, pomislio je, obavio sam već gotovočetvrtinu posla, recimočak trećinu, pa kad odradim i ono sijeno u kutu, toće biti više od polovice, recimo pet osmina, što znači još troja puna ručna kolica... Sve ovo ne dokazuje ništa više od toga da se sa zastrašujućim blještavilom svemira mnogo lakše nositi ako ga shvaćaš kao niz malih komadića. povremeno mu nekako Konj ga je gledao iz svojeg obora,
pokušavaju ći pojesti kosu. Tek nakon nekog vremena je postao Djevojka Ysabell se bila naslonila na donje krilo vrata obora i podbočila bradu rukama. "Jesi li ti sluga?" rekla je. Mort se uspravio. "Ne", rekao je. "Ja sam šegrt." "To je luckasto. Albert kaže da ne možeš biti šegrt." Mort se usredotočio na izvrtanje pune lopate u ručna kolica. Još dvije pune lopate, recimo tri, ako dobro natiskam, i to znači joščetvora kolica, dobro, recimo pet, prije nego obavim pola posla... "On kaže", rekla je Ysabell, pojačavši glas, "da šegrti kad-tad postaju meštri, a ne može biti više od jedne Smrti. Zato si ti samo sluga i moraščiniti ono što ti kažem." ... a zatim još osam kolica znači da sam počistio sve do vrata, što je gotovo dvije trećine cijelog posla, a što znači... "Jesi ličuo što sam rekla, dječače?" Mort klimne glavom. A tadaće mi ostati joščetrnaest kolica, zapravo treba reći petnaest, jer još moram kako treba pomesti u kutu, i... "Zar si pregrizao jezik?" "Morte", blago je uzvratio Mort. Ona ga je divlje pogledala. "Što?" "Ime mi je Mort", rekao je Mort. "Ili Mortimer. Ali ljudi me uglavnom zovu Mort. Želiš li razgovarati sa mnom o nečemu?" Ona je na trenutak ostala bez riječi, lutajući pogledom od njegova lica do lopate i ponovno natrag.
"Samo, meni je zapovjeđeno da ovo dovršim", rekao je Mort. Ona je eksplodirala. "Zašto si ovdje? Zašto te majka dovela ovdje?" "Zaposlila me na sajmu radne snage", rekao je Mort. "Svi su momci dobili posao. Pa tako i ja." "A ti si želio taj posao?" prasnulaje. "Znaš, ona je Smrt. Mrki žetelac. Ona je vrlo važna. Ona nije nešto što se postaje, ona je ono što jest." Mort neodređeno pokaže na kolica. "Vjerujem daće sve ispasti dobro", rekao je. "Moj otac uvijek govori kako stvari općenito na kraju ispadnu na dobro." Dohvatio je lopatu, okrenuo joj leđa i nacerio se konju u sapi kad ječuo kako Ysabell frkće i odlazi. Mort je tako bez predaha odrađivao šesnaestine, osmine,četvrtine i trećine, svjestan da ga još netko prijateljski promatra. odvozeći puna kolica kroz vrt, do gomile što se nalazila uz stablo jabuke. Vrt gospo đe Smrti bio je velik, uredan i dobro održavan. A bio je i vrlo, vrlo crn. Crne jabuke sjajile su među crnim lišćem crnog jabukova stabla.Čak i zrak kao da je bio boje tinte. Nakon nekog vremena Mort je pomislio kako može razaznavati - ne, nije bilo moguće da to vidi... različite nijanse crne boje. Da se razumijemo, ne jednostavno vrlo tamne tonove crvene ili zelene ili neke druge boje, već prave nijanse crnila. Cijeli spektar boja, međusobno različitih i svih pa, crnih. Odvezao je posljednji tovar, odložio kolica u stranu i vratio se u kuću. UĐI. Smrt je stajala iza psaltira, nagnuta nad neku kartu. Pogledala je Morta, kao da ovaj nije u pravom smislu riječi
prisutan u sobi. NIKAD NISIČUO ZA MANTIN ZALJEV, ZAR NE? Rekla je. "Ne, gospođo", rekao je Mort. ČUVENO GROBLJE BRODOVA. "Bilo je?" BITĆE, rekla je Smrt, AKO USPIJEM PRONAĆI TO PROKLETO MJESTO NA KARTI. Mort je obišao oko psaltira i zagledao se u kartu. "Zarćete potopiti neki brod?" Smrt kao da su užasnule te riječi. NARAVNO DA NEĆU. BIT ĆE TO KOMBINACIJA LOŠE POSADE, PLITKE VODE I NEPOVOLJNOG VJETRA. "Pa to je grozno", rekao je Mort. "Hoće li ih se mnogo utopiti?" TO OVISI O USUDU, rekla je Smrt, okrećući se polici za knjige i posežući za teškim atlasom. JA TU NE MOGU NIŠTA UČINITI. ŠTO TO SMRDI? "Ja", jednostavno je odgovorio Mort. AH. ŠTALA. Smrt je zastala, još uvijek držeći ruku na hrbatu knjige. I ŠTO MISLIŠ, ZAŠTO SAM TE POSLALA U ŠTALU? PAŽLJIVO PROMISLI. Mort je oklijevao. Već je razmišljao o tome, u stanci između brojenja kolica. Pitao se je li to zbog vježbanja koordinacije njegovih ruku i očiju, ili kako bi ga se naučilo pokornosti, ili da bi mu se ukazalo na, po ljudskim mjerilima, nevažne zadaće, ili kako bi shvatio da i veliki ljudi jednom moraju početi sa samog dna. Ali, niti jedno od ovih objašnjenja nije mu sečinilo ispravnim. "Mislim..." započeo je. DA? "Pa, da budem iskren, mislim da ste to učinili zato što vam je u štali već bilo gnoja do koljena." Smrt ga je dugo šutke gledala. Mort se počeo nervozno premještati s noge na nogu. POTPUNO TOČNO, prasnula je Smrt. BISTRINA MISLI. REALISTIČNI PRISTUP. VRLO VAŽNO U POSLU POPUT NAŠEGA.
"Da, gospođo. Gospođo?" HMM? Smrt se trudila u indeksu pronaći ono što je tražila. "Gospođo, ljudi neprestano umiru, zar ne? Milijuni njih. Vi morate biti vrlo zaposleni. Ali..." Smrt ga je pogledala onim pogledom na koji se već pomalo počeo navikavati. Na početku je odražavao potpuno iznenađenje, da bi postupno prešao u dosadu, naručio piće spoznaje i napokon se smirio u neodređenoj popustljivosti. ALI? "Mislio sam daćete više vremena izbivati. Znate već. Patrolirati ulicama. U godišnjaku svoje bake vidio sam vašu sliku s kosom i sličnim stvarima." SHVAĆAM. BOJIM SE DA JE TO TEŠKO OBJASNITI, OSIM AKO TI NIJE POZNATA TRENUTAČNA INKARNACIJA I BAZNO USREDOTOČIVANJE. ALI, NE VJERUJEM DA TI JE TO POZNATO? "Ne bih rekao." OPĆENITO REČENO, OD MENE SE OČEKUJE DA SE OSOBNO POJAVIM SAMO U POSEBNIM PRIGODAMA. "Poput kralja, pretpostavljam", rekao je Mort. "Mislim, kralj vlada i onda kad radi nešto drugo, iličak dok spava. Imam li pravo, gospođo?" MOGLO BI SE I TAKO REĆI, potvrdila je Smrt, zamatajući karte. A SADA, DJEČAČE, AKO SI GOTOV SA ŠTALOM, MOŽEŠ POĆI I POGLEDATI IMA LI ALBERT KAKAV POSAO ZA TEBE. AKO HOĆEŠ, MOŽEŠ SA MNOM VEČERAS POĆI U OBILAZAK. Mort je klimnuo glavom. Smrt se vratila svojoj velikoj knjizi kožnih korica, uzela pero, na trenutak se zamišljeno u nju zagledala, a zatim ponovno podigla pogled na Morta i nagnula lubanju na stranu. JESI LI SUSREO MOJU KĆER? zapitala je. "Ovaj. Jesam, gospođo." ONA JE VRLO LJUPKA DJEVOJKA, rekla je Smrt, ALI MISLIM DA JOJ NEDOSTAJE NETKO NJEZINE DOBI, S KIME BI MOGLA RAZGOVARATI. "Gospođo?"
I, NARAVNO, SVEĆE OVO JEDNOGA DANA PRIPASTI NJOJ. Nešto poput male plave supernove na trenutak je zasjalo u dubinama njezinih očnih duplji. Pomalo zbunjenom Mortu, potpuno nesposobnom za pravu ekspertizu, sinulo je da mu to ona pokušava namignu ti. U krajoliku koji nije ništa dugovao ni vremenu ni prostoru, kojega nije bilo niti na jednoj karti, koji je postojao samo u onim dalekim dosezima mnogostrukog svemira, poznatim samo nekolicini astrofizičara koji su se napili vrlo opake kiseline, Mort je proveo poslijepodne pomažući Albertu u sadnji prokulica. I one su bile crne, s neznatnim dodatkom grimiza. "Znaš, ona se doista trudi", rekao je Albert, mašući kolcem koji mu je služio za izradu rupa za sadnice. "Ali kad su u pitanju boje, tu joj doista ponestaje maštovitosti." "Nisam siguran razumijem li sve ovo", rekao je Mort. "Hoćeš reći da je ona sve ovo stvorila?" Iza vrtnog zida tlo se spuštalo u duboku dolinu, a zatim opet uzdizalo u mračnu pustopoljinu koja se pružala sve do dalekih planina, nazubljenih poput mačjih zuba. "Je", rekao je Albert. "Pazi što radiš s tom polivačom." "A što se ovdje nalazilo prije toga?" "Pojma nemam", rekao je Albert, započinjući novi red. "Nebeski svod, pretpostavljam. A to ti je otmjeni naziv za obično ništavilo. A, za reći pravo, sve ovo i nije neko remekdjelo. Mislim, vrt je u redu, ali planine su do kraja traljave. Kad im se približiš, potpuno su zamrljane. Jednom sam pošao tamo i osobno se u to osvjedočio." "A zašto je sve to načinila?" Albert je nešto progundao. "Znaš li što se događa s momcima koji postavljaju previše pitanja?" Mort je kratko razmislio. "Ne", napokon je odgovorio, "što?" Uslijedila je tišina. Napokon se Albert uspravio i rekao:
"Proklet bio ako i ja to znam. Valjda na njih dobivaju odgovore, koji im u životu dobro dođu." "Rekla je da večeras mogu poći s njom", rekao je Mort. "Dakle, u tom si slučaju sretan dječak, zar ne?" neodređeno je uzvratio Albert, zaputivši se natrag prema kući. "Zar je doista sama sve ovo načinila?" rekao je Mort, trčeći za njim. "Da." "Zašto?" "Pretpostavljam da se htjela negdje osjećati kao kod svoje kuće." "Alberte, jesi li ti mrtav?" "Ja? Zar ti izgledam mrtvo?" Starac je frknuo kad ga je Mort počeo temeljito, kritički pogledavati. "I možeš odmah prestati s time. Živ sam jednako kao i ti. Vjerojatno i više." "Oprosti." "Ah, nema veze." Albert je gurnuo stražnja vrata i okrenuo se kako bi pogledao Morta što je ljubaznije mogao. "Bolje ti je ne postavljati sva ta pitanja", rekao je, "to ljude uznemiruje. A sada, što kažeš na malo nečega lijepo prženoga?" Dok su igrali domino, začulo se zvono. Mort se na njegov zvuk uspravio u stolici. "Želi da joj osedlamo konja", rekao je Albert. "Dođi." Dok se vani već spuštao mrak, zaputili su se u štalu. Mort je gledao kako starac stavlja sedlo na konja gospode Smrti. "Ime mu je Binky", rekao je Albert, pritežući poprug. "To se jednostavno tako ispostavi, a da ni sam ne znaš kako." Binky mu je privrženo pokušavao pojesti šal. Mort se prisjetio drvoreza iz godišnjaka njegove bake, između stranica s rokovima sadnje povrća i one stoje govorila o mjesečevim mijenama, na kojoj je bila prikazana Smrt Sudac Svevišnji Što Svijem Ljudima Dohodi. Dok je učio slova, znao ga je stotine puta pažljivo proučavati. Sve to ne bi niti upola impresivno izgledalo, da se znalo kako se konj izčijih nosnica izbija plamen zapravo zove Binky.
"Ja bih pomislio da se zove nešto poput Očnjaka ili Sablje ili Ebana", nastavio je Albert, "ali, znaš, gazdarica ima te svoje sitne mušice. Iščekuješ s nestrpljenjem, je li?" "Valjda je tako", nesigurno je odgovorio Mort. "Nikad dosad nisam vidio Smrt na djelu." "Nema ih mnogo koji su to vidjeli", rekao je Albert. "Barem ne dvaput." Mort je duboko uzdahnuo. "A što se tiče one njezine kćeri..." započeo je. AH. DOBRA VEČER, ALBERTE, DJEČAČE. "Morte", automatski je prosvjedovao Mort. Smrt je stupila u štalu, zastavši samo na trenutak, kako bi bacila pogled na strop. Albert joj klimne glavom, ne ponizno, primijetio je Mort, već više nekako neformalno. U onim rijetkim prigodama kad su ga vodili u grad, Mort je susreo nekoliko slugu, a Albert im uopće nije bio sličan. Ponašao se gotovo kao da kuća zapravo pripada njemu, a njezin je pravi vlasnik samo gost u prolazu, nešto što moraš podnositi, poput boje koja se guli ili poput pauka u nužniku. Smrt je učinila isto, kao da su ona i Albert već odavno raspravili sve očemu je trebalo raspraviti, i sad se jednostavno zadovoljavaju time da svoje poslove obave bez nepotrebnih komplikacija. Mortu je sve to sličilo na šetnju nakon neke vrlo žestoke oluje - sve je odisalo svježinom, ništa nije izgledalo posebno neprijatno, ali još uvijek se u zraku osjećala sva ona upravo ispražnjena ogromna energija. Bolje upoznavanje Alberta našlo je svoje mjesto na kraju njegova popisa stvari koje je ubuduće trebao obaviti. PRIDRŽI OVO, rekla je Smrt i gurnula mu u ruku kosu, dok je zajahivala Binkyja. Kosa je izgledala posve obično, osim same oštrice: bila je tako tanka da je Mort mogao vidjeti kroz nju, blijedoplavi treptaj što je visio u zraku i koji je mogao sjeći plamen i rezati zvuk. Držao ju je vrlo oprezno. DOBRO, DJEČAČE, rekla je Smrt. USPNI SE. ALBERTE. ŠTOČEKAŠ? Konj je kasom izišao u dvorište i vinuo se u nebo. Zrak se
trebao uskovitlati u spiralama i pretvoriti u sve brže iskrenje, kao što se to zbiva kod običnih, svakodnevnih transdimenzionalnih hiperskokova. Ali, ovo je bila Smrt, koja je potpuno ovladala umjetnošću da svugdje ide bez nepotrebne razmetljivosti i mogla promicati između dimenzija istom lakoćom kojom je prolazila kroz zaključana vrata, i tako su se sada u lakom galopu kretali kroz kanjone od oblaka, prolazili pored ogromnih nadutih planina kumulusa, sve dok se pred njima nisu razmaknuli pramenovi magle i pod nogama im se ukazao Disk, ogrijan suncem. TO JE STOGA ŠTO SE VRIJEME MOŽE PODESITI, rekla je Smrt, kad joj je Mort spomenuo to svoje zapažanje. ZAPRAVO, TO UOPĆE NIJE BITNO. "A ja sam oduvijek mislio da jest." LJUDI MISLE DAJE VRIJEME VAŽNO, SAMO ZATO ŠTO SU GA ONI IZMISLILI, mrko je uzvratila Smrt. Mortu se to učinilo samo plitkom frazom, ali je odlučio ne prepirati se oko toga. "Štoćemo sadačiniti?" rekao je. TAMO U KLACHISTANU U TIJEKU JE JEDAN OBEĆAVAJUĆI RAT, rekla je Smrt. HARA NEKOLIKO EPIDEMIJA KUGE. ILI, AKO TI TO VIŠE ODGOVARA, DOGODILO SE JEDNO DOSTA VAŽNO UBOJSTVO. "Što, ubojstvo?" JEST, KRALJA. "Ah, kraljevi", odbojno je ustvrdio Mort. Za kraljeve je znao. Jednom godišnje u Sheepridge je dolazila skupina lutajućih ili, u najmanju ruku, posrćućih glumaca i predstave koje su izvodili neizbježno su govorile o kraljevima. Kraljevi su neprestano ubijali jedni druge ili sami bili ubijani. Zapleti su bili prilično složeni, uključujući lažno predstavljanje, otrove, bitke, davno izgubljene sinove, duhove, vještice i, najčešće, mnoštvo bodeža. Kako je bilo jasno da biti kralj nije neki ladanjski posao, čudilo je kako se pola glumaca uporno trudi dočepati prijestolja. Mort je imao pomalo nejasnu predstavu o životu na dvoru, ali bio je uvjeren kako se tamo nitko ne dospijeva pošteno naspavati.
"Baš bih volio vidjeti pravog kralja", rekao je. "Moja bakica govori da oni neprestano nose krune.Čak i kada idu u nužnik." Smrt je pažljivo razmislila o tim riječima. NEMA TEHNIČKIH RAZLOGA ZAŠTO TO NE BIČINILI, zaključila je. ALI IZ ISKUSTVA MOGU REĆI DA TO OPĆENITO NIJE SLUČAJ. Konj je skrenuo i ogromna šahovska ploča visoravni Sto proletjela je pod njima brzinom svjetlosti. Bio je to bogat kraj, prepun riječnih naplavina i beskrajnih kupusišta i ljupkih malih kraljevstavačije su granice vijugale poput zmija, kao posljedica malih, formalnih ratova, bračnih ugovora, zamršenih savezništava, a ponekad bi i traljava kartografija znala izmijeniti političku sliku zemlje. "Ovaj kralj", rekao je Mort, nakon što je ispod njih prohujala jedna šuma, "je li dobar ili zao?" JA SE NIKAD NE OPTEREĆUJEM TAKVIM STVARIMA, rekla je Smrt. ALI MISLIM DA NIJE NIŠTA GORI OD DRUGIH KRALJEVA. "Zna li on optuživati ljude na smrt?" rekao je Mort i prisjetio se s kime zapravo razgovara, pa pridodao: "Naravno, pri tome ne mislim na vašu visost." KAD SI KRALJ, NEKE SI STVARI PONEKAD PRISILJENČINITI. Pod njima je promakao neki grad, stisnut oko dvorca izgrađenog na vrhu kamene hridi i uzdignutog iznad visoravni poput kakve geološke bubuljice. Bila je to velika stijena s dalekog Srednjogorja, rekla je Smrt, koja je ovdje zaostala nakon povlačenja ledenjaka u legendarnim danima kad su Ledeni Divovi poveli rat protiv bogova i jahali na svojim glečerima širom zemlje, pokušavajući zamrznuti cijeli svijet. Napokon su ipak od toga odustali i odveli svoja velika blistava krda u skrovite zemlje medu poput britava oštrim planinama uz samo Središte. Nitko s visoravni nije znao zašto su to učinili; ali među mladom populacijom grada Sto Lata, upravo tog grada koji se natisnuo oko dvorca, vladalo je opće mišljenje da su se zapravo počeli mrtvački dosađivati. Binky se u kasu spustio s neba i doskočio na stijene najvećeg
tornja dvorca. Smrt je sjahala i naložila Mortu da se pobrine oko njegove vreće zobi. "Zar ga ljudi neće otkriti ovdje gore?" rekao je, dok su išli prema stubištu. Smrt je odmahnula glavom. ZAR BI TI POMISLIO DA SE NA VRHU TORNJA MOŽE NALAZITI NEKI KONJ? rekla je. "Ne. Stubama se sigurno ne bi uspio popeti", rekao je Mort. PA, ONDA? "Ah. Shvaćam. Ljudi ne žele vidjeti ono što nikako ne može postojati." VRLO DOBAR ZAKLJUČAK. Sad su išli niz široki hodnik načijim su zidovima visjele brojne tapiserije. Smrt je posegnula u unutrašnjost svoje odore, izvukla iz nje pješčani sat i pažljivo se u polumraku zagledala u njega. Bio je to posebno lijep sat, fino brušenog stakla zatočenog u izrezbareni okvir od drva i bronce. Duboko u njega bile su urezane riječi "Kralj Olerve Ništarija". Pijesak u njemučudno je svjetlucao. I nije ga još puno bilo preostalo. Smrt je nešto tiho zapjevušila za sebe i pospremila sat natrag u neki od tajnih pretinaca u svojoj odori, u kojem se dotad nalazio. Zakrenuli su iza jednog ugla i sudarili se sa zvučnim zidom. Iza se nalazila dvorana prepuna svijeta, nad kojim se nadnosio oblak dima ičavrljanja što se uzdizao sve do stjegovima urešenih sjena pod krovom. Visoko gore, na galeriji, trio glazbenika svim se srcem upirao da netkočuje njihovu glazbu i u tome uopće nije uspijevao. Pojava Smrti nikoga nije posebno zaprepastila. Lakej što je stajao do vrata okrenuo se prema njoj, otvorio usta, a zatim se zbunjeno namrštio i pokušao misliti na nešto drugo. Nekoliko je dvorjana pogledalo u njihovu pravcu, ali su im se pogledi zamutili istoga trena kad im je zdravi razum nadjačao ostalih petćutila.
IMAMO JOŠ NEKOLIKO MINUTA VREMENA, rekla je Smrt, dohvativši čašu s pladnja kojeg su u tom trenu pored nje pronosili. POMIJEŠAJMO SE MALO S OSTALIMA. "Niti mene ne mogu vidjeti!" rekao je Mort. "Ali, ja sam stvaran!" STVARNOST NIJE UVIJEK ONAKVA KAKVOM SEČINI, rekla je Smrt. KAKO BILO, AKO NE ŽELE VIDJETI MENE, TADA SVAKAKO NE ŽELE VIDJETI NITI TEBE. DJEČAČE, OVO SU TI ARISTOKRATI. A ONI SU TAKO DOBRI U PREVIĐANJU STVARI. ZAŠTO SU U OVO PIĆE STAVILI TREŠNJU NA ŠTAPIĆU? "Mort", automatski je uzvratio Mort. ČINI SE DA NIMALO NE PRIDONOSI UKUSU PIĆA. ZAŠTO LJUDI UZIMAJU OVAKO SAVRŠENO DOBRO PIĆE, A ONDA U NJEGA GURAJU TREŠNJU NA ŠTAPU? "Štoće se sada zbiti?" pitao je Mort. Jedan se postariji grof zaletio u njegov lakat, ogledao se svuda uokolo, samo ne u njega, i otišao dalje. A POGLEDAJ SAMO OVE STVARI, rekla je Smrt, upirući prstom na kanape što su ga upravo donosili. MISLIM, GLJIVE DA, PILETINA DA, VRHNJE DA, NEMAM NIŠTA PROTIV SVEGA TOGA, ALI ZAŠTO IH, ZA IME PAMETI, SVE IZMIJEŠATI I ONDA STAVITI NA MALE KOMADIĆE PREPRŽENCA? "Molim?" ETO ŠTO SU TI LJUDI, nastavljala je Smrt. IMAJU SVEGA NEKOLIKO GODINA ŽIVOTA NA OVOME SVIJETU I ONDA CIJELO TO VRIJEME POTROŠE POKUŠAVAJUĆI STVARI UČINITI ŠTO ZAMRŠENIJIMA. ZADIVLJUJUĆE. UZMI JEDAN KRASTAVAC.
"Gdje je kralj?" pitao je Mort, izdižući se na prste kako bi pogledao preko glava dvorjana. TO TI JE ONAJ TAMO MOMAK SA ZLATNOM BRADOM, rekla je Smrt. Potapšala je jednog poslužitelja po ramenu i, dok sečovjek okretao i zbunjeno gledao uokolo, spretno dohvatila još jedno piće s pladnja. Mort je pogledom prelazio po dvorani, sve dok nije ugledao lik što je stajao u malenoj skupini u samom središtu gomile, nagnut naprijed kako bi bolječuo što mu to govori neki omanji dvorjanin. Bio je visok,čvrsto građenčovjek, s licem nekoga od kogaćete s puno povjerenja i bez previše oklijevanja kupiti rabljenog konja. "Ne izgleda mi kao loš kralj", rekao je Mort. "Zašto bi ga bilo tko želio ubiti?" VIDIŠ LIČOVJEKA KOJI STOJI ODMAH DO NJEGA? ONOGA S MALIM BRČIĆIMA I ZMIJSKIM OSMJEHOM? Smrt je pokazala svojom kosom. "Da?" NJEGOV BRATIĆ, VOJVODA OD STO HELITA. NIJE BAŠ NEKO CVIJEĆE, rekla je Smrt. VRLO SPRETAN S BOČICAMA OTROVA. DO LANI JE BIO TEK PETI U NIZU NASLJEDNIKA PRIJESTOLJA, A SAD JE VEĆ DRUGI. MOŽEŠ REĆI DA JE POMALO NAPREDOVAO NA DRUŠTVENOJ LJESTVICI. Opet je pročeprkala po svojoj odori i sada iz nje izvukla pješčani sat u kojem je crni pijesak curio kroz šiljcima ukrašenu željeznu rešetku. Malo ga je protresla, provjeravajući radi li ispravno. I KOJIĆE POŽIVJETI JOŠ KOJIH TRIDESET, TRIDESET PET GODINA, rekla je, razočarano uzdahnuvši. "A ide uokolo i ubija ljude?" rekao je Mort. Odmahnuo je glavom. "Na ovom svijetu nema pravde." Smrt je ponovno uzdahnula. NE, rekla je, dodajući svoje piće pažu koji se iznenadio kad je otkrio kako mu se iznenada u ruci stvorila
praznačaša, POSTOJIM SAMO JA. Izvukla je svoj mač, koji je imao isto takvu ledeno plavu oštricu debljine sjene kao i službena kosa, i stupila naprijed. "Mislio sam da koristite samo kosu", prošaptao je Mort. KRALJEVI DOBIVAJU MAČ, rekla je Smrt. TO JE KRALJEVSKI, KAKO SE ONO KAŽE, PRIVILEGIJ. Slobodnom je rukom još jednom posegnula pod plašt i izvukla sat kralja Olervea. U njegovu gornjem dijelu posljednjih nekoliko zrnaca pijeska stisnulo se zajedno. A SADA DOBRO PAZI, rekla je Smrt, JERĆEŠ POSLIJE MOŽDA BITI PROPITAN. "Čekajte", nesretno je rekao Mori. "To nije pošteno. Zar ne možete spriječiti sve ovo?" POŠTENO? rekla je Smrt. TKO JE UOPĆE SPOMENUO POŠTENJE? "Pa, ako je taj drugičovjek tako..." SLUŠAJ, rekla je Smrt, POŠTENJE S TIME NEMA NIKAKVE VEZE. NE SMIJEŠ BITI PRISTRAN. DOBRI BOŽE. KAD DOĐE VRIJEME, GOTOVO JE. DJEČAČE, NEMA TU DRUGIH MOGUĆNOSTI. "Mort", jauknuo je Mort, zagledan u svjetinu. I tada ju je ugledao. Svjetina se u jednom trenutku slučajno razmaknula i tako se otvorio prolaz između Morta i mršave crvenokose djevojke koja je sjedila u skupini starijih žena iza kralja. Nije bila baš neka ljepotica, jer je bila previše obdarena pjegama i, pošteno govoreći, pripadala izrazitijim mršavicama. Ali već sami pogled
na nju izazvao je šok koji je Mortu užario mali mozak i spustio mu se sve do trbušne šupljine, usput se ružno smijući. VRIJEME JE, rekla je Smrt, podbovši Morta svojim oštrini laktom. SLIJEDI ME. Smrt se zaputila prema kralju, važući usput mač u ruci. Mort je trepnuo i krenuo za njom. Djevojčin pogled susreo se na trenutak s njegovim i odmah skliznuo u stranu - a zatim se kolutajući vratio natrag, povlačeći joj za sobom i glavu, dok su joj se usta otvarala u užasnuto "o". Mort je osjećao kako mu se kralježnica topi. Potrčao je prema kralju. "Pazite!" vrisnuo je. "Nalazite se u velikoj opasnosti!" I svijet se pretvorio u šećerni sirup. Počeo se puniti plavim i grimiznim sjenama, poput sna izazvanog toplotnim udarom, a zvukovi su se počeli stišavati, sve dok bučni žamor dvora nije postao nekako dalek i škripav, poput glazbe što dopire iz nečijih tuđih slušalica. Mort je vidio kako Smrt druževno stoji do kralja, pogleda usmjerenog prema... ... galeriji na kojoj su stajali glazbenici. Mort je vidio strijelca, vidio je luk, vidio je strijelu kako već leti zrakom, brzinom bolesnog puža. Ali, koliko god spora bila, nije ju mogao dostići.Činilo se kao da su protekli sati prije nego je ponovno preuzeo nadzor nad svojim olovnim nogama, ali napokon je uspio objema stopalima stati na pod i skočiti uz sve očigledno ubrzanje razmicanja kontinenata. Dok se sporo vrtio zrakom Smrt je bez srdžbe rekla: ZNAŠ, NEĆEŠ USPJETI. POSVE JE PRIRODNO ŠTO TO POKUŠAVAŠ, ALI NEĆEŠ
USPJETI. Kao u snu, Mort je plovio tihim svijetom... Strijela je pogodila svoj cilj. Smrt je zamahnula svojim mačem, držeći ga objema rukama, i ovaj je glatko prošao kroz kraljev vrat, ne ostavljajući pritom nikakva traga. Mortu, koji je u spirali letio svijetom sumraka, učinilo se kao da je neki sablasni lik odjednom nekud odlebdio. To nije mogao biti kralj, jer on je očigledno još uvijek stajao tamo, gledajući ravno u Smrt s izrazom krajnjeg iznenađenja na licu. Oko nogu mu se pojavilo nešto sjenovito, a u daljini su ljudi počeli vikati i vriskati. DOBAR, ČIST POSAO, rekla je Smrt. S KRALJEVIMA UVIJEK IMA PROBLEMA. NEPRESTANO POKUŠAVAJU ŠTO DULJE OPSTATI. DOK PROSJEČNI SELJAK JEDVAČEKA. "Dovraga, tko si ti?" rekao je kralj. "Što radiš ovdje? Ha? Straža! Zahtijevam..." Uporna poruka vlastitih očiju napokon mu se probila do mozga. Mort je bio impresioniran. Kralj Olerve mnogo se godina nalazio na prijestolju ičak i mrtav nije zaboravio na kraljevsko ponašanje. "Ah", rekao je, "vidim. Nisam vas očekivao tako rano." VAŠE VELIČANSTVO, rekla je Smrt, poklonivši mu se, TEK RIJETKI SE PO TOME RAZLIKUJU OD VAS. Kralj se osvrnuo uokolo. U ovom svijetu sjena bilo je tiho i mračno, aličinilo se da tamo vani vlada prilična strka. "Ovo na podu sam ja, je li?" BOJIM SE DA JE TAKO, VAŠA VISOSTI. "Čist posao. Samostrijel, je li?" DA. A SADA, VAŠE VELIČANSTVO, AKO BISTE... "Tko je to učinio?" zapitao je kralj. Smrt je oklijevala. PLAĆENI UBOJICA IZ ANKH-MORPORKA, rekla je.