pođimo potražiti u knjižnici, je li? Uhođenje i zabadanje nosa u tuđe stvari. Prozreo sam ja tebe, šunjaš se tamo po cijeli dan ičitaš o životima mladih gospoja..." Glasnici krivnje morali su u dubini Mortovih očiju početi laštiti svoje potamnjele trube, jer se Albert veselo nacerio i upro u njega svoj koštunjavi prst. "Barem bi ih mogao vratiti tamo gdje si ih pronašao", rekao je, "a ne ih ostavljati uokolo, da ih stari Albert mora vraćati na njihova mjesta. Osim toga, nije pravedno očijukati s tim jadnim mrtvim stvorovima. Vjerojatno ćeš od toga oslijepiti." "Ali, ja sam samo..." započeo je Mort, a onda se prisjetio vlažnogčipkanog rupčića u svojem džepu i zašutio. Ostavio je Alberta da mrmlja sam za sebe i opere posuđe i iskrao se u knjižnicu. Mutno se sunčevo svjetlo probijalo kroz visoke prozore, nježno blijedeći korice strpljivih, prastarih knjiga. Povremeno bi neko zrnce prašine bilo uhvaćeno svjetlom, kao da se probija kroz zlatne rovove, zasjavši pritom poput minijaturne supernove. Mort je znao da bi, ako samo dobro osluhne, mogaočuti šuštanje slično onome što ga proizvode kukci. Knjige su se same ispisivale. Nekoć je Mort to smatrao jezovitim. Ali sad je bilo nekako... ohrabrujuće. Ukazivalo je da sve u svemiru ide glatko. Ali njegova svijest, u potrazi za izlazom za nuždu, vedro ga je podsjetila da, no dobro, možda doista sve ide glatko, ali da zasigurno ne ide u pravom smjeru. Pošao je kroz labirint polica do tajanstvene hrpe knjiga i
otkrio da je u međuvremenu nestala. Albert nije izlazio iz kuhinje, a Mort gospodu Smrt nikad nije vidio da ulazi u knjižnicu. Dakle, što je to Ysabell ovdje tražila? Bacio je pogled na liticu načinjenu od polica s knjigama pred sobom i osjetio hladnoću u trbuhu kad se dosjetio što se to počinje zbivati... Nije bilo drugog izlaza. Moratće to nekome reći. U međuvremenu, i Keli je otkrivala kako je život postao težak. Razlog je ležao u nevjerojatnoj inerciji nesreće što se na nju okomila. Mortov pogrešni zamah, vođen ljutnjom i ljubavlju u povojima, utro je novi put, ali nesreća to još nije shvaćala. Uspio je šutnuti dinosaurusa u rep, ali protećiće još neko vrijeme prije nego drugi kraj diva to shvati i kaže "jao". Svemir je tupavo pretpostavljao da je Keli mrtva i stoga se u velikoj mjeri iščuđavao kako to ona još uvijek nije prestala hodati i disati. đ Sve se to manifestiralo u malim stvarima. Dvorjani, neprestano se kriomice me usobno pogledavajući, nikako nisu mogli sebi objasniti zašto im već sam pogled na nju proizvodičudnu nelagodu. Uz svoju jaku zbunjenost i njezin gnjev, otkrili su kako je zapravo ignoriraju, ili u njezinoj nazočnosti međusobno prigušeno razgovaraju. Komornik je tako otkrio da je izdao zapovijed za spuštanje kraljevske zastave na pola koplja, premda se niti za živu glavu nije mogao dosjetiti zašto je to učinio. Nakon što je naručio i dostavu tisuću metara crne tkanine, pomalo nervoznog su ga nježno odveli do njegova kreveta. ko č Jezovite, nestvarne slutnje uskoro su se proširile cijelim dvorcem. Glavni je ijaš naložio da se opet izveze i dobro
uglača kraljevska pogrebna kočija, nakon čega je stao na sred štalskog dvorišta i počeo roniti suze u svoje kožne rukavice, jer se nikako nije mogao dosjetiti otkud mu je to palo na um. Sluge su tiho hodale hodnicima. Kuhar se morao boriti protiv snažnog poriva da se prihvati pripreme jednostavnih koktela od hladna mesa. Psi su zavijali, ali su na koncu ipak prestali, osjećajući se prilično glupo. Dva crna pastuha koja su tradicionalno u Sto Latu predvodila pogrebnu povorku jako su se uzjogunila i zamalo kopitima na smrt izudarala konjušara. U svojem dvorcu u Sto Helitu, vojvoda je uzalud iš čekivao glasnika koji je zapravo već bio krenuo dojaviti novosti, ali je zastao na pola puta, nikako se ne mogavši dosjetiti kakvu je ono zadaću trebao izvršiti. Kroz sve ovo Keli je hodala poput utjelovljenog i sve više razdražljivog duha. Vrhunac je nastupio negdje oko ručka. Kad je došla u veliku dvoranu, otkrila je da pred kraljevskom stolicom ništa nije servirano. Glasnim i jasnim upozorenjem poslužitelju uspjela je to ispraviti, ali je nakon toga samo gledala kako pred njom promiču jela prije nego bi u njih uspjela zabiti vilicu. Mrzovoljno i s nevjericom je gledala kako donose vino i mimo svih pravila ga najprije ulijevaju Lordu od Skrovitog Vijeća. Premda to nije bilo baš kraljevski, ispružila je nogu i spotaknula vinskog poslužitelja. Ovaj je posrnuo, promrmljao nešto sebi u bradu i zagledao se u pod. Zatim se nagnula na drugu stranu i viknula u uho Glavnom poslužitelju: "Pa čovječe, zar me ne vidiš? Zašto danas za jelo imamo samo hladnu svinjetinu i dimljenu šunku?" On je načas prekinuo žustri razgovor s Voditeljicom Male Šesterostrane Sobe u Sjevernom Tornju, pogledao je dugim pogledom u kojem je šok ustupio mjesto nekoj vrsti neodređene zbunjenosti i rekao: "Što, da... Mogu... ovaj..." "Vaše kraljevsko veličanstvo", naglasila je Keli.
"Ali... jest... Veličanstvo", mrmljao je ovaj. Uslijedila je gotovo bolna stanka. A tada joj je, kao da ga je netko ponovno uključio, okrenuo leda i nastavio prekinuti razgovor. Keli je, bijela od iznenađenja i ljutnje, ostala još neko vrijeme sjediti, a zatim odgurnula stolicu i izjurila prema svojim odajama. Par slugu što svi u hodniku upravo razmjenjivali najnovije tračeve odletjelo je u stranu, a da nisu niti primijetili što ih je to odgurnulo. Keli je uletjela u svoju sobu i povukla uže koje je trčećim korakom trebalo dozvati sluškinju iz salona na dnu hodnika. Neko se vrijeme ništa nije događalo, a zatim su se vrata vrlo sporo odškrinula i kroz njih je provirilo lice ukrašeno nesigurnošću. Ovaj put je prepoznala onaj karakteristični pogled i dočekala ga spremna. Zgrabila je sluškinju za ramena i uvukla je u sobu, zalupivši za sobom vrata. Kako je prestravljena žena gledala svuda uokolo, samo ne u Keli, ova se odmaknula i raspalila joj poštenu pljusku. "Jesi li osjetila ovo? Jesi li osjetila?" vrisnula je. "Ali... vi... ja..." cvilila je sluškinja, uzmičući sve dok nije udarila u krevet i teško sjela na njega. "Pogledaj me! Pogledaj me, kad ti kažem!" vikala je Keli. "Možeš me vidjeti, zar ne? Reci da me možeš vidjeti iliću te dati pogubiti!" Sluškinja je nepomično gledala u njezine prestravljene oči. "Vidim vas", rekla je, "ali..." "Ali što? Ali što?" "Ali vi ste sigurno...čula sam... mislila sam..." "Što si mislila?" odsječno je zapitala Keli. Više nije vikala. Ali riječi su joj ipak iz usta izvirale poput užarenih bičeva. Sluškinja se napokon slomila i zgrčila u jecavo klupko. Keli ju je kratko vrijeme promatrala, tupkajući nogom po podu, a zatim je nježno protresla. "Ima li u gradu kakavčarobnjak?" rekla je. "Pogledaj me, pogledaj mene. Postoji nekakavčarobnjak, zar ne? Vi cure se
uvijek iskradate kako bi im mogle povjeriti svoje tajne! Gdje živi?" Žena je okrenula suzama obliveno lice prema njoj, boreći se protiv svih nagona što su joj govorili da princeza više nije među živima. "Uh... da,čarobnjak... Cutwell, u Wall Streetu..." Keli se usne skupiše u tanak smiješak. Zapitala se gdje drže njezine ogrtače, ali zdravi joj je razum govorio kakoće biti mnogo lakše ako ih sama potraži, nego da to naloži prestravljenoj sluškinji. Pričekalaje, pažljivo promatrajući kako sluškinja napokon prestaje jecati, zbunjeno se osvrće oko sebe i napokon žurno napušta sobu. Već je zaboravila na mene, pomislila je. Pogledala je svoje ruke. Izgledale su prilično stvarne. Mora biti da je u pitanju magija. Otišla je do svoje garderobe i napamet otvorila nekoliko ormara, sve dok nije pronašla crni ogrtač s kapuljačom. Navukla ga je na sebe i izletjela na hodnik, a zatim niz stubište za poslugu. Tuda nije prolazila još od djetinjstva. Bio je to svijet zidnih ormara zastrtih samo platnenim zastorima, golih podova i tupih poslužitelja. Blago je mirisalo na prijesan. Keli je stubištem prolazila poput ovozemaljske utvare. Naravno, znala je za prostorije za služinčad, jednako kao što su ljudi negdje duboko u sebi svjesni kanalizacije ili septičnih jama, i bila je spremna priznati da, premda je sva služinčad izgledala međusobno prilično slična, moraju postojati neke osobitosti po kojima ih njihovi najbliži ili najdraži vjerojatno ipak razlikuju. Ali nije bila spremna na prizore poput poslužitelja vina Moghedrona, kojega je dotad viđala samo kao ukrućeni lik što se uokolo kreće poput galije pod punim jedrima, kako sjedi u svojem vinskom podrumu raskopčanog haljetka i puši lulu. Nekoliko je sluškinja promaklo pored nje, usput je tek okrznulo pogledom i prasnulo u prigušeni smijeh. Požurila je, počevši se nekako osjećati uljezom u svojem vlastitom
dvorcu. A bilo je to stoga, shvatila je, što dvorac zapravo uopće nije bio njezin. Bučni svijet što ju je okruživao, sve te parom ispunjene praonice i ledene ostave, zapravo je bio svijet za sebe. Ona ga nije mogla posjedovati. Možda je, upravo suprotno, on posjedovao nju. U najvećoj kuhinji, mračnoj pećini prepunoj mnoštva lonaca, što je u svjetlu svojih vatri izgledala poput oružnicc za kornjače, usput je dohvatila jedan kokošji batak i duboko u sebi osjetila da postupa poput lupeža. Lupež! U svojem vlastitom kraljevstvu! A kuhar je gledao ravno kroz nju, očiju sjajnih poput kuhane šunke. Keli je protrčala kroz štalsko dvorište i kroz stražnja vrata izišla iz dvorca, prošavši pored dvojice stražaračiji je ukočeni pogled uopće nije registrirao. Vani, na ulici, nije se više kretala potajno, ali još uvijek se nekakočudno osjećala, kao da hoda gola. Bila je obeshrabrena time što se odjednom našla među ljudima koji promiču pored nje hitajući za svojim poslom i uopće se ne osvrću na nekoga koji je dotad poznavao samo svijet kojemu je on samo središte. U nju su se sada zalijetali pješaci i odbijali se od nje, na trenutak sečudeći u što su to udarili, a nekoliko se puta morala u zadnjičas sklanjati s puta kolimačiji je vozari uopće nisu primjećivali. Kokošji batak nije bio dostatan da bi ispunio prazninu u želucu od propuštenog ručka, pa je usput s jednog štanda s voćem neprimjetno pokupila nekoliko jabuka, zabilježivši u mozgu da se kod komornika mora raspitati koliko te jabuke koštaju i organizirati da se trgovcu voćem naknadno pošalje novac. Raščupana, podosta prljava i pomalo zaudarajući po konjskoj balezi, napokon je dospjela do Cutwellovih vrata. Zvekir je pričinio malo nevolja. Bila je naviknula da se vrata pred njom otvaraju; za to su se skrbili posebni ljudi. Onako smušena, nije niti primijetila kad joj je zvekir namignuo.
Pokušala je ponovno i ovaj put joj se učinilo kakočuje udaljenu lomljavu. Nakon nekog vremena vrata su se odškrinula nekoliko centimetara i iza njih je načas uspjela primijetiti zbunjeno okruglo i crveno lice, zaokruženo kovrčavom kosom. Vlastita ju je desna noga iznenadila mudrim ubacivanjem u procjep vrata. "Zahtijevam da vidimčarobnjaka", izjavila je. "Molim da me bez odlaganja primi." "Trenutačno je prilično zaposlen", reklo je lice. "Tražite li neki ljubavni napitak?" "Što?" "Preporučujem... preporučujemo posebni Cutwellov melem "Strasni štit", reklo je lice i besramno joj namignulo. "Pruža vam divlje ovnovske usluge, istodobno sprječavajući klijanje sjemena, ako shvaćate što želim reći." Keli je uvrijeđeno zabacila glavu. "Ne", hladnokrvno je slagala. "Ne shvaćam." "Ovnovsku mast? Djevinu dugovječnost? Suze velebilja?" "Zahtijevam..." "Žao mi je, ali trenutačno smo zatvoreni", reklo je lice i zalupilo vratima. Keli je u zadnjičas uspjela povući nogu. Promrmljala je nekoliko riječi koje bi iznenadile i zaprepastile njezine učitelje i ponovno pokucala po drvu. Ali odjednom je zastala, kad joj je napokon sinulo. On ju je vidio!Čuo ju je! S obnovljenom žestinom, nastavila je kucati i vikati punim plućima. Uz samo uho joj se začuo glas: "Nema fmisla. On je frlo tfrdoglaf." Sporo se osvrnula uokolo i napokon susrela s drskim pogledom zvekira. Namigivao joj je svojim metalnim obrvama i nejasno zborio kroz svoj prsten od kovanog željeza. "Ja sam princeza Keli, nasljednica prijestolja Sto Lata", oholo je izjavila, prikrivajući svoju zaprepaštenost. "I ne razgovaram s vratima."
"Pa, ja fam famo obifni zvekir i razgovaram s kime hoću", milozvučno je uzvratiločudovište sa zvekira. "I mogu ti refi da gofpodar ima tefak dan i ne feli da ga fmetaju. Ali mogla bi pokufati upotrijebiti farobnu rijef, pridodalo je. "Ako još dolafi iz ufta lijepe fene, djeluje u devet od ofam slufajeva." "Čarobnu riječ? Kakvučarobnu riječ?" Zvekir ju je podrugljivo pogledao. "Gofpojice, zar vaf nifta nifu naufili?" Uspravila se u cijeloj svojoj visini, koja zapravo i nije bila vrijedna truda. Osjećala je da i ona danas ima težak dan. Njezin je otac u borbi ubio najmanje stotinu neprijatelja. Dakle, ona bi barem trebala znati kako izići na kraj s jednim običnim zvekirom. "Mene su podučavale, ledeno hladno gaje izvijestila, "neki od najboljih učenjaka u zemlji." Zvekira to kao da se nije previše dojmilo. "Ako te nifu naufili farobnu rijef, mirno je uzvratio, "tada i nifu baf tako dobri." Keli je posegnula, dohvatila teški prsten i tresnula njime o vrata. Zvekir joj se samo nacerio. "Budi gruba prema meni", zašušljao je. "To mi fe baf sviđa!" "Odvratan si!" "Daa. Ooo, to je bilo lijepo, ufini to opet..." Vrata su se neznatno odškrinula. Iza njih se nazirao pramen kovrčave kose. "Gospo, rekoh vam da smo zatvo..." Keli je prostenjala. "Pomognite mi, molim vas", rekla je. "Molim vas!" "Vidif ", slavodobitno se javio zvekir. "Prije ili poflije, svatko naufi izgovarati farobnu rijef!" Keli je znala službeno putovati u Ankh-Morpork i tamo je susretala starije čarobnjake s Neviđenog sveučilišta, Diskova najboljeg učilišta magije. Neki od njih bili su visoki, većina ih je bila debela, a gotovo svi su bili otmjeno odjeveni, ili su barem tako vjerovali. Zapravo, učarobništvu postoji pomodarstvo, jednako kao i u
većini svjetovnih vještina, a ta težnja ka izgledu svojstvenom starijih političara predstavljala je samo trenutačnu modu. Ranije generacije trudile su se izgledati blijedo i zainteresirano, ili druidski i nemarno, ili tajanstveno i mrzovoljno. Ali Keli je navikla načarobnjake što su izgledali poput u malih planina kriještavog glasa, zaogrnutih u krznom obrubljene odore, a Cutwell Genijalni se nije baš uklapao u takvu sliku i priliku. Bio je mlad. Ali, tome vjerojatno nije bilo pomoći;čak su ičarobnjaci jednom morali kao mladi započinjati baviti se svojim zvanjem. Nije nosio bradu, a jedina stvar kojom mu je bila obrubljena podosta neuredna odora bili su vidljivo iskrzani šavovi. "Želite li možda piće, ili štogod drugo?" zapitao ju je, kriomice šutnuvši pod stol neku prljavu majicu. Keli se osvrnula po sobi, tražeći nešto na što bi sjela, a što nije već zatrpano prljavim rubljem ili neopranim posuđem, i napokon odmahnula glavom. Cutwell je primijetio izraz njezina lica. "Bojim se da soba izgleda malo previše prirodno", žurno je pridodao, gurnuvši laktom na pod ostatke napola pojedenečesnjovke. "Gospoda Nugent mi obično dvaput tjedno dolazi počistiti, ali je otišla u posjet svojoj sestri, koja je opet dobila jedan od svojihčestih napada vrtoglavice. Jeste li sigurni? Još jučer sam negdje ovdje vidio jednučistu šalicu?" "Gospodine Cutwell, imam jedan problem", rekla je Keli. "Pričekajte trenutak." Posegnuo je prema vješalici nad kaminom i dohvatio špicasti šešir koji je vidio i boljih dana premda, sudeći po njegovu sadašnjem izgledu, ti dani i nisu bili mnogo bolji, a zatim rekao: "Dobro. Pucajte." "Što je to toliko važno u tom šeširu?" "Ah, čarobništvo čovjek mora imati odgovaraju ć to vam je temeljno pitanje. Za
i šešir. Čarobnjaci dobro znaju očemu se radi." "Ako vi tako kažete.Čujte, možete li me vidjeti?" Odmjerio ju je od glave do pete. "Da. Da, definitivno bih ustvrdio da vas mogu vidjeti." "Ičuti? Možete me ičuti, zar ne?" "Jasno i glasno. Da. Svaka riječ posve lijepo sjeda na svoje mjesto. Nema problema." "Hoće li vas, u tom slučaju, iznenaditi ako vam kažem da to ne može nitko drugi u ovom gradu?" "Osim mene?" Keli je frknula. "I vašeg zvekira." Cutwell je primaknuo stolicu i sjeo. Zatim se malo uzvrpoljio. Licem mu je prešao zamišljeni izraz. Ustao je, posegnuo iza leđa i izvukao odnekud nekakvu crvenkastu spljoštenu smjesu što je nekoć mogla biti polovica pizze* (Prvu plzzu na Disku izumio je mistik iz Klatcha, Ronron "Razotkrivajući Joe" Shuwadhi, tvrdeći da mu je recept za nju u snu dao sam Stvaratelj Svijeta Diska, dodavši kako je zapravo cijelo vrijeme upravo to imao na umu. Rijetki sretni putnici pustinjom što su uspjeli vidjeti njezin izvornik, koji se po predaji i dandanas potpuno očuvančuva u Zabranjenom gradu. Ee, tvrde da je, sudeći po njemu, Stvaratelj dakle na umu imao omanju stvar sa sirom i feferonima i nekoliko crnih maslina* (Nakon Rascjepa medu Onima Iz Smjera Vrtnje i pogibije nekih 25.000 ljudi u džihadu koji je uslijedio, pravovjernima je bilo dopušteno receptu dodati i po jedan mali list lovora.) , a stvari poput planina i mora dodao je, kao što točesto biva, tek u posljednjem trenutku nadahnuća.) Žalosno ju je pogledao. "Nećete mi vjerovati, ali tražim je cijelo jutro", rekao je. "A negdje ovdje sam imao i jednu miješanu s feferonima." Tužno je otkinuo komad spljoštene mase i iznenada se sjetio Keli. "Bože, oprostite", rekao je, "pa gdje mi je pristojnost? Štoćete samo pomisliti o
meni? Izvolite. Uzmite jednog inćuna. Molim vas." "Slušate li vi mene uopće?" prasnula je Keli. "Osjećate li se vi nevidljivom? Mislim, u sebi?" neodređeno je rekao Cutwell. "Naravno da se ne osjećam. Samo osjećam bijes. Zato želim da mi proreknete sudbinu." "Pa, ne znam baš, meni to sve zvuči nekako medicinski i..." "Mogu vam platiti." "Znate, to je protuzakonito", prepredeno je ustvrdio Cutwell. "Stari je kralj u Sto Latu izričito zabranio proricanje sudbine. Čarobnjaci mu nisu bili previše omiljeni." "Mogu vam platiti puno." "Gospođa Nugent mi je pričala kako bi ova nova cura mogla biti još gora. Prava oholica, rekla je. Bojim se da ne spada u one koji blagonaklono gledaju na praktikante ovakvih suptilnih umjetnosti." Keli se nasmiješila. Dvorjani koji su ranije imali prigodu vidjeti taj osmijeh odmah bi pohitali odvući Cutwella s njezina puta i smjestiti ga na neko sigurno mjesto, recimo na neki drugi kontinent, ali on je samo i dalje sjedio, pokušava jući ukloniti komadiće gljiva sa svoje odore. "Kako sam jačula, uistinu ima gadnućud", rekla je Keli. "Ne bih se iznenadila kad bi vas i ovako dala prognati iz grada." "Jadan ja", rekao je Cutwell, "zar doista tako mislite?" "Čujte", rekla je Keli, "ne morate mi proricati budućnost, dovoljna je i sadašnjost. Na točak niti ona ne bi mogla imati primjedbi. Ako želite, maloću popričati s njom oko toga", velikodušno je pridodala. Cutwellu se lice razvedrilo.
"Ah, dakle, vi je poznajete?" rekao je. "Da. Samo ponekad, mislim, ne previše dobro." Cutwell je uzdahnuo i zakopao se u ruševine što su zatrpale stol, razmičući cijele kaskade starih tanjura i već odavno mumificiranih ostataka raznoraznih jela. Napokon je iz njih iskopao debelu kožnu lisnicu, ukrašenu prilijepljenim odreskom sira. "Dakle", rekao je, premišljajući se, "ovo su karok karte. Pročišćena mudrost Drevnih i tako to. Ili imamo srednjogorski Ching Aling. To je pravi bijes u malome. Ali nečitam iz talogačaja." "Pokušajmo s tom Ching stvari." "U tom slučaju, bacite u zrak ove stabljike stolisnika." Učinila je kako joj je rekao. Oboje su pogledom istražili krajnji učinak. "Hmm", nakon nekog vremena je rekao Cutwell. "Dakle, imamo jednu u kaminu, jedna je u vrču s kokosovim mlijekom, jedna na ulici, šteta prozora, jedna je na stolu, i jedna, ne, dvije iza ormara. Valjdaće gospođa Nugent uspjeti pronaći ostale." "Niste rekli koliko jako ih trebam baciti. Hoću li ponoviti?" "Ne-eee, mislim da nije potrebno." Cutwell je počeo prevrtati stranice požutjele knjige koja je dotad služila kao podmetač noge od stola. "Čini se da njihov razmještaj ipak ima smisla. Da, tu smo, Oktrogram 8,887: Nezakonitost, Nepopravljiva Guska. Što trebamo usporediti s ovim...čekajte...čekajte... da. Imam ga." "Dakle?" "Bez okomitosti, mudro grimizni vladar odlazi popitičaj; navečer mekušac Uho stoji u bademovu cvatu."
"Da?" s puno poštovanja je rekla Keli. "Što to znači?" "Ako sebe ne ubrajate u mekušce, vjerojatno ne mnogo", rekao je Cutwell. "Mislim da se nešto možda izgubilo pri prijevodu." "Jeste li sigurni da znate štočinite?" "Pokušajmo s kartama", požurio je Cutwell, otpuhujući stabljike. "Uzmite jednu kartu. Bilo koju." "Ovo je Smrt", rekla je Keli. "Ah. Dakle. Naravno, Smrt ne mora pod svaku cijenu značiti pravu smrt', brzo je ustvrdio Cutwell. "Mislite, ne znači smrt u okolnostima u kojima je subjekt previše uznemiren, a vama je neugodno reći mu pravu istinu, hmm? "Čujte, uzmite drugu kartu." "I ova je Smrt", rekla je Keli. "Jeste li onu prvu vratili natrag?" "Ne. Hoću li uzeti još jednu kartu." "Mogli biste." "Dakle, ovo je doista koincidencija!" "Smrt broj tri?" "Točno. Je li ovo neki poseban špil za trikove oko zazivanja duhova?" Keli je pokušala zvučati pribrano, ali je i sama bila svjesna laganog drhtaja histerije u svojem glasu. Cutwell se namrštio i pažljivo vratio karte natrag u špil, promiješao ih i razdijelio po stolu. Sve su karte bile same Smrti. "O, Bože", rekao je. "Mislim da ovo postaje ozbiljno. Mogu li vam pogledati dlan, molim vas?" Dugo ga je istraživao. Napokon je otišao do ormara, izvukao iz ladice draguljarsku leću, skutom s nje obrisao ostatke zobene kaše i
još joj nekoliko minuta do u detalje proučavao ruku. Nakon svega se naslonio natrag, uklonio leću s oka i duboko se zagledao u nju. "Vi ste mrtvi", rekao je. Keli nije ništa rekla. Nije se mogla dosjetiti nikakvog prikladnog odgovora. Onome "Nisam" je pomalo nedostajalo stila, dok joj se "Mislite li vi to ozbiljno?" činilo nekako previše ispraznim. "Nisam li vam rekao da ovo postaje ozbiljno?" rekao je Cutwell. "Mislim da jeste", oprezno je odgovorila Keli, trudeći se da joj glas ne zadrhti. "Imao sam pravo." "Ah." "To može biti fatalno." "Što može biti više fatalno", rekla je Keli, "od toga da ste mrtvi?" "Nisam mislio na vas." "Ah." "Vidite,čini se da je nešto iz temelja krenulo krivo. Vi ste mrtvi u svakom smislu osim, ovaj, onog stvar i noga. Mislim, karte misle da ste mrtvi. Vaša crta života misli da ste mrtvi. Sve i svatko misli da ste mrtvi." "Ja ne mislim", reklaje Keli, ali glas joj uopće nije zvučao uvjerljivo. "Bojim se da se vaše mišljenje ne broji." "Ali ljudi me mogu vidjeti ič "Znale, prvo štočovjek nauči kad se upiše na Nevi uti!" đeno sveučilište jest da ljudi ne obra ćaju previše pažnju na te stvari. Bitno je samo ono što im vlastiti um govori da je važno." "Mislite, ljudi me ne vide jer im to priječi vlastiti um?" "Bojim se da je tako. To se zove predodređenje, ili tako nekako." Cutwell ju je nevoljno pogledao. "Ja samčarobnjak. Nama su te stvari poznate." "Zapravo, to nije prva stvar koju učimo kad se upišemo na sveučilište", pridodao je. "Mislim, prije toga učimo gdje se
nalaze zahodi i slične stvari. Ali nakon svega toga, odmah slijedi ovo." "Pa ipak, vi me možete vidjeti." "Ah. Dakle.Čarobnjaci su posebno izvježbani da vide stvari koje postoje i da ne vide onočega nema. Te posebne vježbe..." Keli je počela prstima tući po stolu, ili je barem pokušala to učiniti. Ali pokazalo se vrlo teškim. S nekom se neodređenom stravom zagledala u njih. Cutwell se žurno nagnuo naprijed i rukavom obrisao stol. "Oprostite", promrmljao je. "Sinoć sam za večeru imao sendviče s melasom." "I što sad mogu poduzeti?" "Ništa." "Ništa?" "Pa, sigurno biste mogli postati vrlo uspješan provalnik... Oprostite. To je bilo jako neukusno." "Upravo to sam i pomislila." Cutwell ju je neumjesno potapšao po ruci, ali Keli je bila toliko zaokupljena sobom da uopće nije primijetila taj očiti lese-majeste. "Znate, sve je već sređeno. Povijest je već sve odradila, od početka do kraja. Stvarnečinjenice uopće nisu u prvom planu, povijest jednostavno gazi preko njih. Ne možete ništa promijeniti, jer promjene su već u sve to uključene. Vi ste mrtvi. To je pitanje usuda. Jednostavnoćete se s time morati pomiriti." Nasmiješio joj se, kao da se ispričava. "Ako to sagledate objektivno, sretniji ste od većine mrtvaca", rekao je. "Dovoljno ste živi da bi u tome uživali." "Ne želim se s time pomiriti. Zašto bih na to pristala? To nije moja greška!" "Ne razumijete. Povijest ide dalje. Vi se u to više ne možete miješati. Zar ne vidite da u svemu ovome više nema mjesta za vas? Najbolje je pustiti da stvari idu svojim tokom." Ponovno ju je potapšao po ruci. Ona ga je značajno
pogledala. On je povukao svoju ruku. "Dakle, pa što bih onda trebalačiniti?" rekla je "Ne jesti, jer hrani nije suđeno da je ja jedem? Da odem živjeti u nekakvoj kripti?" "Dakle, to jest mali problemčić, zar ne?" složio se Cutwell. "Ali, bojim se da vam je baš to sudbina. Ako vas svijet ne može osjetiti, tada ne postojite. Ja sam čarobnjak. Mi znamo..." "Ne govorite to." Keli je ustala. Prije pet generacija njezin je predak zaustavio svoju bandu nomadskih ubojica nekoliko milja od brežuljka Sto Lata i zagledao se u usnuli grad, uzčudno jasan dojam koji je govorio: Dosta je svega ovoga. Ako je netko rođen u sedlu, ne znači da u prokletom sedlu mora i umrijeti. Načudan način, mnoge su njegove karakterne crte nasljednim trikom prešle na nju, njegova izravnog potomka* (Premda ne i povijeni brkovi i okrugla krznena kapa s metalnim šiljkom na vrhu.), posebno ako se ima u vidu njezina urođena i priljepčiva odlučnost. Time je impresioniralačak i Cutwella. Ako je u pitanju bila odlučnost, na bradi ste joj mogli razbijati kamenje. Potpuno istim glasom kojim se njezin predak pred napad obratio svojim umornim, uznojenim sljedbenicima* (Govor se na buduća pokoljenja prenosio epskom pjesmom što ju je skladao njegov sin, koji se nije rodio u sedlu i znao je koristiti nož i vilicu. Započinjala je ovako: "Gledajte tamo glupe neprijatelje što drijemaju. Debeli od ukradena zlata i pokvarenih umova. Nek' koplja vašeg gnjeva k'o stepski požar budu za vjetrovita dana u sezoni suša, Nek' vam sečasna oštrica spušta poput rogova jednogodišnjeg vola mučenog teškom zuboboljom." I nastavlja se puna tri sata. Zbilja, koja si obično ne može priuštiti pjesničke slobode, bilježi da je cijeli govor zapravo glasio ovako: "Momci, većina ih je još u krevetima, pa bismo kroz njih trebali proći brzinom kojom voćka kzaka prolazi kroz nisku babu, a i meni je ovih poljskih šatora doista već preko glave, dobro?") , rekla je: "Ne. Neću se s time pomiriti. Ne želim se pretvoriti u nekakva duha. A ti,čarobnjače,ćeš mi u tome pomoći." Cutwellova je podsvijest prepoznala taj ton. Harmonici u njemu natjerali su čak i crvotočine u podnim daskama da na trenutak zastanu u svojem svakodnevnom poslu i dobro osluhnu. Nije to zvučalo kao nekakvo mišljenje, jednostavno je govorilo: tako će biti i točka.
"Ja, gospoja?" glas mu je zadrhtao. "Ne vidim što bih ja tu uopće..." Bio je izba čen iz stolice i gurnut na ulicu, dok mu je odora lepršala oko tijela. Keli je stupala prema palači, odlučno uzdignutih ramena, vukućičarobnjaka za sobom poput lutke što joj se bezuspješno opire. Upravo tim korakom se majke znaju zaputiti prema lokalnoj školi kad njihov dječačić dođe kući s modricom na oku; bilo je to nezaustavljivo; bilo je to poput Marsa Vremena. "Što to namjeravate?" mucao je Cutwell, grozno svjestan da, štogod to bilo, neće moći ništa poduzeti kako bi se tome odupro. "Čarobnjače, ovo je tvoj sretan dan." "Ah. Dobro", nemoćno je uzvratio. "Upravo si imenovan Kraljevskim Prepoznavateljem." "Ah. A što se pod time točno podrazumijeva?" "Podsjećatćeš svakoga na to da sam još uvijek živa. Posao je vrlo lagan. A imatćeš i tri obilna obroka dnevno i nekoga da ti se brine oko rublja.Čovječe, stupaj živahno." "Kraljevskim?" "Pa, ti sičarobnjak. Mislim da bi nešto napokon trebao shvatiti", rekla je princeza. * * * DOISTA? rekla je Smrt. (Radi se o filmskom triku prilagođenom za tisak. Smrt nije govorila princezi. Zapravo se nalazila u svojoj radnoj sobi i obraćala se Mortu. Ali doista je efektno, zar ne? To se vjerojatno naziva brzim preklapanjem ili rez/zumom. Ili tako nekako. U industriji u kojoj višeg tehničara zovu Besi Boy možete to zvati kako hoćete.) A ŠTO TO, pridodala je, zamatajući komadić crne svile oko zlokobne udice stegnute u malom škripcu, pričvršćenom za radni stol. Mort je oklijevao. Najviše iz straha i nelagode, ali i stoga [to je već sami pogled na zakrabuljenu sablast koja strpljivo izrađuje umjetne mamce za ribolov bio dovoljan da svakoga
natjera da na trenutak zastane. Osim toga, Ysabell je sjedila na suprotnom kraju sobe, naoko zaokupljena nekim pletivom, ali istodobno ga pažljivo promatrajući kroz oblak mrzovoljnog neodobravanja. Mogao je osjetiti kako mu pogled njezinih crvenilom obrubljenih očiju probija potiljak. Smrt je mušici dodala nekoliko pera vrane, zviždeći neku veselu pjesmicu kroz zube, jer ionako nije imala ničega drugoga kroz što bi zviždala. Podigla je pogled. "Oni... nije išlo baš tako glatko kako sam mislio", rekao je Mort, nervozno se meškoljeći na debelom tepihu pred radnim stolom. IMAO SI PROBLEMA? rekla je Smrt, otkidajući nekoliko komadića pera. "Pa, vidite, vještica nije htjela poći sa mnom, a redovnik, pa, on je još jednom počeo sve ispočetka." ZBOG TOGA SE UOPĆE NE TREBAŠ BRINUTI, MOMČE... "... Morte..." ... DOSAD SI VEĆ MORAO SHVATITI DA SVATKO DOBIVA ONO ŠTO JE I OČEKIVAO. TAKO JE MNOGO UREDNIJE. "Znam, gospođo. Ali to znači da loši ljudi koji se nadaju nekakvoj vrsti raja doista tamo i odlaze. A dobri ljudi koji se boje daće nakon smrti otići na nekakvo grozno mjesto doista pate. Meni se to nečini pravičnim." ŠTO SAM ONO REKLA DA MORAŠ UPAMTITI, DOK SE NALAZIŠ NA DUŽNOSTI? "Pa, vi..." HMM? Mort je zamucao i napokon zašutio. NEMA TU PRAVDE. POSTOJIŠ SAMO TI. "Pa, ja..." TO MORAŠ UPAMTITI. "Da, ali..." VJERUJEM DA NA KRAJU SVE ISPADNE KAKO TREBA. NIKAD SE NISAM SUSRELA SA STVARATELJEM, ALI GOVORI SE DAč JE VRLO BLAGONAKLON PREMA LJUDIMA. Smrt je prekinula
konac i po ela odvijati škripac. IZBACI TE MISLI IZ SVOJE GLAVE, pridodala je. AKO NIŠTA DRUGO, S ONOM POSLJEDNJOM NISI TREBAO IMATI NIKAKVIH NEVOLJA. Sad je bio pravi trenutak. Mort je dugo o tome razmišljao. Nije bilo uputno bilo što tajiti. Poremetio je cijeli budući tijek povijesti. A takvo stvari inače znaju privlačiti opću pozornost. Stoga je najbolje sve to izbaciti iz sebe. Postupiti kao čovjek. Potražiti lijek svojim mukama. Staviti karte na stol. Istjerati lisicu iz jazbine, prepustiti se na milost i nemilost. Plave oči nisu skidale pogleda s njega. A on je uzvraćao pogledom zeca što su ga usred noći iznenadila svjetla ogromnog tegljačačiji vozač, kofeinskičudak, već dvanaest sati neprestano prestiže paklene tako-metre. Napokon je ipak klonuo. "Ne, gospođo." U REDU. DOBRO OBAVLJENO. DA VIDIMO, KAKO TI SE SVE TOČINI? Ribi či pretpostavljaju da bi dobra mušica trebala lukavo oponašati onu pravu. Postoje najbolje mušice za jutarnji ribolov. Ima ih različitih za popodnevni i pecanje. I tako dalje. Ali stvar što ju je Smrt sada držala me đu prstima ubrajala se u mušice iz same zore vremena, kada je mušica plivala još u praiskonskoj juhi. Polagala je svoja jajašca na mamutovoj balezi. Nije to bila mušica koja udara u prozorska okna, ona se probijala ravno kroz zidove. Bio je to kukac sposoban izgmizati iz najmoćnije muholovke i obliven žuči krenuti u osvetnički pohod. Bio je posvuda uokolo oblijepljen krilima i visećim dijelovima tijela,činilo se kao da ima mnoštvo zuba. "Kako se zove?" pitao je Mort. NAZVAT ĆU JE - SMRTNA SLAVA. Smrt je posljednji put s odobravanjem pogledala svoje djelo i zataknula ga za kapuljaču svoje odore. OSJEĆAM PORIV DA OVE VEČERI MALO POĐEM U ŽIVOT, rekla je. SADA KAD SI SHVATIO KAKO SE TO
RADI, MOŽEŠ SAM PREUZETI POSAO. SAMO NASTAVI KAKO SI ZAPOČEO. "Da. Gospo đo", tugaljivo je rekao Mort. Vidio je kako mu se život pred vlastitim očima rasteže poput opakog crnog tunela načijem se kraju ne vidi svjetlo. Smrt je prstima kuckala po stolu i mrmljala nešto za sebe. AH, DA. ALBERT MI KAŽE DA JE NETKO VRŠLJAO PO KNJIŽNICI. "Molim, gospođo?" IZVLAČIO KNJIGE, OSTAVIO IH DA LEŽE UOKOLO. KNJIGE O MLADIM ŽENAMA. TO MU SE UČINILO ZANIMLJIVIM. Kao što smo već doznali, Sveti Slušači su imali tako dobro razvijen sluh da ih je mogao zaglušiti već i dobar zalazak sunca. Na nekoliko sekunda Mortu se učinilo da mu koža na potiljku razvija sličnečudne moći, jer je mogao vidjeti kako se Ysabell sledila u pola petlje. Ačuo je i isti onaj jedvačujni uzdah, kakav je već biočuo, tamo među policama s knjigama. Sjetio se rupčića obrubljenogčipkom. Rekao je: "Da, gospodo. To se više neće ponoviti, gospođo." ODLIČNO. A SADA, VAS BI DVOJE MOGLI MALO PROŠETATI. RECITE ALBERTU DA VAM PRIPREMI SENDVIČE ILI NEŠTO SLIČNO. UDAHNITE MALO SVJEŽEG ZRAKA. PRIMIJETILA SAM KAKO NEPRESTANO IZBJEGAVATE JEDNO DRUGO. Konspirativno je laktom podbola Morta -bilo je to kao da te netko ubode štapom - i pridodala: ALBERT MI JE REKAO ŠTO TO ZNAČI. "Zar jest?" tmurno je primijetio Mort. Bio je u krivu, na kraju tunela se vidjelo svjetlo, ali bila je to buktinja iz bacača plamena. Smrt mu je uputila još jedan od svojih supernova migova. Mort joj nije uzvratio. Umjesto toga se okrenuo i odvukao prema vratima, brzinom i korakom u usporedbi s kojima bi se Velika A'Tuin mogla poistovjetiti s proljećem opijenim lanetom. Već je bio na pola hodnika, kad je iza sebe začuo žurne korake i osjetio kako ga netko hvata za ruku.
"Morte?" Okrenuo se i kroz magle depresije pogledao Ysabell. "Zašto si joj dozvolio da pomisli kako si ono u knjižnici bio ti?" "Ne znam." "Bilo je to... vrlo... ljubazno od tebe", oprezno je izgovorila. "Je li? Nikako ne mogu shvatiti što mi je došlo." Posegnuo je u džep i iz njega izvukao rupčić. "Mislim da je ovo tvoje." "Hvala ti." Bučno je ispuhala nos. Mort je već dospio do kraja hodnika, ramena uzdignutih poput krila lešinara. Ona je potrčala za njim. "Čuj", rekla je. "Što?" "Htjela sam ti se zahvaliti." "Nema potrebe", promrmljao je. "Samo, bilo bi bolje da više ne odnosiš knjige. To ih uznemiruje, ili tako nešto." Tome je pridodao nešto za što se ponadao daće zvučati poput žalobnog smijeha. "Ha!" "Ha što?" "Samo ha!" Došao je do kraja hodnika. Tu su se nalazila vrata kuhinje, u kojojće ga Albert, dobro upućen u sve što se zbiva, sigurno početi značajno gledati ispod oka. Mort je odlučio kako se s time trenutačno ne može suočiti. Zastao je. "Ali, knjige sam uzimala samo zato što mije nedostajalo društva", iza leđa mu se oglasila ona. Napokon je popustio. "Mogli bismo malo prošetati vrtom", u očaju je predložio i zatim, uspjevši malo otvrdnuti srce, pridodao: "Naravno, bez ikakvih obveza." "Želiš reći da se ne namjeravaš oženiti mnome?" rekla je. Mort se zgrozio. "Oženiti?" "Zar te majka nije upravo stoga dovela ovdje?" rekla je. "Napokon, njoj nije potreban nikakav šegrt" "Misliš na sva ona podbadanja laktom i migove i one usputne komentare, poput: jednogaće dana, moj sine, sve ovo biti tvoje?" rekao je Mort. "Pokušao sam se na to ne osvrtati. Još
uvijek se ne želim oženiti s bilo kime", pridodao je, potiskujući u sebi blijedu mentalnu sliku princeze. "Ja se za tebe ne bih udala niti kad bi bio posljednji muškarac na Disku", slatko mu je uzvratila ona. Morta je ovo pogodilo. Jedno je bilo ne željeti se s nekim oženiti, ali posve druga stvar ječuti kako se netko ne želi oženiti tobom. "Ja barem ne izgledam kao da sam godinama potajno jeo uštipke u ormaru za odjeću", rekao je, dok su hodali crnom tratinom gospode Smrti. "Ali ja zato barem hodam kao da na svakoj nozi imam samo po jedno koljeno", uzvratila je ona. "Meni oči nisu slične dvama napola prženim jajima na oko." Ysabell je klimnula glavom. "S druge strane, meni uši ne izgledaju poput nečega izraslog na uvelom stablu. Kako to misliš, napola prženim?" "Znaš, onako kako ih Albert zna pripremiti." "S još tečnim bjelancetom, posve ljepljivim i razlivenim i prepunim sluzavih komadića?" "Da." "Zgodna usporedba", zamišljeno je zaključila. "Ali moja kosa, u usporedbi s tvojom, ne izgleda kao da je netko njomečistio nužnik." "Sigurno, ali niti moja ne izgleda poput mokrog ježa." "Obrati pažnju na to da moje grudi ne izgledaju poput kriške tosta u mokroj papirnatoj vrećici. Mort je postrance bacio pogled na gornji dio Ysabelline haljine, dovoljno ispupčen da u njega stanu dva legla rotvajlera, i suzdržao se od komentara. "Meni obrve ne izgledaju poput dviju sparenih gusjenica", riskirao je. "Istina. Ali moje noge, kao što vidiš, barem mogu u tijesnom prolazu zaustaviti svinju." "Molim...?" "Nisu iskrivljene", pojasnila je. "Ah."
Šetali su nasadima ljiljana, na trenutak ostavši bez riječi. Napokon je Ysabell stala pred Morta i ispružila ruku. On ju je zahvalno i bez riječi prihvatio. "Dovoljno?" "Otprilike." "Dobro. Očito se ne bismo trebali vjenčati. Ako ništa drugo, a ono za dobrobit djece koju bismo mogli imati." Mort je potvrdno klimnuo glavom. Sjeli su na kamenu klupu okruženu uredno kockasto okresanom živicom. Smrt je u ovom dijelu vrta načinila malo jezerce, što ga je punio ledeno hladni potočić kojeg je iz svojih usta u jezero rigao kameni lav. Debeli bijeli šaran vrebao je u dubinama ili provirivao njuškom na površinu medu baršunastim crnim vodenim ljiljanima. "Trebali smo sobom ponijeti nešto krušnih mrvica", galantno je izjavio Mort, u potrazi za nekom potpuno bezopasnom temom za razgovor. "Znaš li da ona nikad ne zalazi ovamo", rekla je Ysabell, promatrajući ribu. "Izgradila je ovo samo da bi mene zabavila." "Ali nije djelovalo?" "Nije prirodno", rekla je. "Ovdje ništa nije prirodno. Ne uistinu prirodno. Ona se samo želi ponašati poput ljudi. Ako si primijetio, jako se trudi u tome. Mislim da i ti utičeš na nju. Znaš da je jednom pokušala naučiti svirati bendžo?" "Čini mi se da joj više priliče orgulje." "Ali to joj nikako nije uspijevalo", nastavila je Ysabell, prečuvši njegov komentar. "Znaš, uopće nije kreativna." "Ali rekla si da je sama načinila ovo jezerce." "To je samo kopija originala koji je negdje vidjela. Sve je obična kopija." Mort je nemirno šmrknuo. Neki mu se mali kukac uspinjao uz nogu. "To je doista tužno", rekao je, nadajući se da je odabrao pravi ton glasa. "Da."
Dohvatila je punu šaku kamenčića sa staze i počela ih odsutno bacati u jezerce. "Zar su mi obrve doista tako ružne?" rekla je. "Hm", rekao je Mort, "bojim se da jesu." "Ah." Pljus, pljus. Šaran ju je prijezirno pogledao. "A moje noge?" rekao je on. "Da. Žao mi je." Mort je malo prekopao po svojem ograničenom repertoaru neobveznog razgovora i na kraju digao ruke od toga. "Nema veze", galantno je uzvratio. "Ti se barem možeš pomoći pineetom." "Ona je vrlo ljubazna", rekla je Ysabell, ne osvrćući se na njegove riječi, "na neki svoj specifičan, odsutan način." "Ona ti zapravo nije prava majka, zar ne?" "Roditelji su mi poginuli pri prelasku Velikog Nefa, ima tome već dosta godina. Mislim da je bila velika oluja. Pronašla me i donijela ovdje. Ne znam zašto je to učinila." "Možda joj te bilo žao?" "Ona nikad ništa ne osjeća. Ne mislim ništa ružno, razumiješ? Samo jednostavno nemačime osjećati, nema kako-se-onokaže, nema žlijezda. Vjerojatno je samo umislila da me žali." Okrenula je svoje blijedo okruglo lice Mortu. "Ne želimčuti niti riječi protiv nje. Trudi se biti što je moguće bolja. Problem je samo što neprestano mora na toliko toga misliti." "I moj je otac bio pomalo takav. Mislim, još uvijek jest." "Pa ipak, pretpostavljam da on ima žlijezde." "Vjerujem da ima", rekao je Mort, nervozno šmrčući. "O tome doista nikad nisam razmišljao, o tim žlijezdama." Oboje su se, sjedeći jedno uz drugo, zagledali u pastrvu. Pastrva im je uzvratila pogled. "Upravo sam poremetio cijeli budući tijek povijesti", rekao je Mort. "Da?" "Znaš, kad ju je on pokušao ubiti ja sam ubio njega, ali stvar je u tome što je, sukladno povijesnom slijedu, ona trebala
umrijeti, a vojvoda postati kraljem, ali najgora stvar, najgore od svega je da je baš njemu suđeno, unatoč tome što je potpuno i do same srži pokvaren, da ujedini gradove, nakončegaće se stvoriti federacija i knjige govore kakoće stotinu godina vladati mir i blagostanje. Mislim,čovjek bi pomislio daće uslijediti vladavina terora ili nešto slično, ali očito su takve osobe povijesti ponekad potrebne, a princeza bi bila samo još jedan u nizu vladara. Mislim, ne loš vladar, zapravo posve dobar, ali ne onaj pravi, i sad se sve to neće dogoditi i povijest rascijepana leprša uokolo, a za sve sam to ja kriv." Završio je, zabrinuto iščekujući njezin odgovor. "Znaš, bio si u pravu." "Zar jesam?" "Trebali smo sobom ponijeti nešto krušnih mrvica", rekla je. "Pretpostavljam da ipak u toj vodi nalaze nešto za jelo. Bube i slične stvari." "Zar nisičula što sam upravo rekao?" "Što to?" "Ah. Ništa. Zapravo, ništa važno. Oprosti." Ysabell je uzdahnula i ustala. "Pretpostavljam daćeš sada htjeti poći za poslom", rekla je. "Drago mi je što smo raščistili taj problem oko ženidbe. S tobom je baš ugodno pričati." "Mogli bismo zadržati nekakav pristojni odnos međusobne mržnje", rekao je Mort. "Inače se ne upuštam u razgovor s ljudima koji rade za majku." Izgledalo je kao da nema snage otići od njega, kao da očekuje da on još nešto kaže. "Pa, onda to niti nemojčiniti", bilo je svečega se uspio dosjetiti. "Pretpostavljam da sad moraš poći na posao." "Više-manje." Mort je oklijevao, svjestan da je na neki neodređen način razgovor skrenuo iz pličine i sada plovi iznad nekih dubina koje nije u potpunosti shvaćao. Začuo se zvuk poput...
To je Morta natjeralo da se uz bolnu sjetu za domom prisjeti starog dvorišta, tamo kod kuće. Tijekom oštrih srednjogorskih zima obitelj je u tom dvorištu držala snažne planinske zvijeri targe, hraneći ih po potrebi sijenom. Nakon što bi se u proljeće snijeg otopio, dvorište bi bilo nekoliko stopa dublje i prekriveno dosta čvrstom pokoricom. Ako si bio dovoljno oprezan, njome si mogao nesmetano hodati. Ali ako nisi, pa si zbog toga do koljena utonuo u koncentrirani glib, tada je zvuk što su ti ga proizvodilečizme, kad bi ih napokon zelene i ispravajuće otud uspio izvući, bio jednako sličan najavi nove godine kao i ptičja pjesma ili zujanje pčela. Bio je to upravo taj zvuk. Mort je instinktivno pogledom istražio svoje cipele. Ysabell je plakala, ne onim tihim damskim jecajima, već u velikim, zijevajućim gutljajima, poput mjehurića iz podvodnog vulkana, što se međusobno bore kojiće prvi dospjeti do površine. Bili su to jecaji ispušteni pod pritiskom, ostarjeli od svakodnevnog jada. Mort je rekao: "Ovaj?" Tijelo joj je drhtalo poput morskog dna u trusnom području. Žurno je posegnula u rukav, u potrazi za rupčićem, ali ovaj joj u danim okolnostima nije pomagao nimalo više od papirnatog šešira u oluji. Pokušavala je nešto reći, ali riječi su se pretvarale u nerazumljivi slijed suglasnika naglašenih jecajima. Mort je rekao: "Ha?" "Rekla sam: što misliš, koliko sam stara?" "Petnaest?" riskirao je. "Šesnaest", naricala je. "A znaš li koliko dugo već imam šesnaest godina?" "Oprosti, ne shvać..." "Ne, jasno da ne shvaćaš. To nitko ne bi mogao shvatiti." Ponovno je ispuhala nos i, unatoč drhtavim rukama, pažljivo ponovno ugurala sada već prilično mokar rupčić u rukav.
"Tebi je dopušteno izići van", rekla je. "Ne boraviš ovdje dovoljno dugo da bi uvidio. Vrijeme ovdje uopće ne teče, zar to nisi primijetio? Ah, nešto prolazi, ali to nije pravo vrijeme. Ona nije u stanju stvoriti pravo vrijeme." "Ah." Kad je opet prozborila, učinila je to tankim, pažljivim i nadasve hrabrim glasom nekoga tko se uspio pribrati unatoč svim nepovoljnim izgledima, ali tko bi se svakogačasa opet mogao slomiti. "Šesnaest mije već trideset pet godina." "Ah?" "A već je i prva godina bila dovoljno teška." Mort se prisjetio svojih posljednjih tjedana i suosjećajući klimnuo glavom. "Zato sičitala sve one knjige?" rekao je. Ysabell je spustila pogled, posramljeno šarajući vrhom sandale po šljunku. "One su tako romantične", rekla je. "Ima u njima doista lijepih priča. Jedna govori o djevojci koja je popila otrov nakon što joj je umro momak, a bila je jedna koja je skočila s litice jer joj je otac zahtijevao da se uda za starca, a treća se utopila, radije nego da pristane na..." Mort je zaprepašteno slušao. Sudeći po Ysabellinom brižljivom odabiru tema, sve su žene na Disku doživljavale punoljetnost samo da bi nakon toga uspjele iznositi jedan jedini parčarapa. "... a onda je ona pomislila kako je on umro, i ubila se i onda se on probudio, pa se i on ubio, a bila je ijedna djevojka..." Zdravi razum je govorio kako je barem nekoliko žena moralo doživjeti tridesete, a da se prije toga nisu ubile zbog ljubavi, aličinilo se da zdravi razum u ovim dramama nije dobio niti ulogu statista* (Najveći ljubavnici na Disku bez sumnje su bili Mellius i Gretelina,čija bi i istinita, strastvena i produhovljena veza sigurno sažegla stranice Povijesti da se nisu, nekim neobjašnjivim hirom sudbine, rodili u dvjesto godina razmaka i na potpuno različitim kontinentima. Pa ipak, bogovi su im se smilovali i njega pretvorili u dasku za peglanje* (Kad si bog, ne trebaš se opravdavati za svoja djela.), a nju u malu boončanu bitvu).). Mort je već bio spoznao kako od ljubavi možeš osjetiti vrućinu i hladnoću, kako možeš postati okrutan i slab,
ali nije mu palo na um da bi te mogla učiniti i glupim. "... plivao je preko te rijeke svake noći, ali jedne se noći podigla velika oluja, i kad on nije došao ona..." Mort je nagonski osjećao da ima parova koji su se susreli, recimo, na seoskom plesu, i spetljali se, i hodali nekih godinu ili dvije, zbližili se, vjenčali i uopće nisu počini samoubojstvo. Postao je svjestan toga da se litanija o zvijezdama suđenim ljubavima pomalo istrošila. "Ah", nejako je primijetio. "Zar baš nitko više, znaš već, ne uspijeva preživjeti?" "Ljubav je patnja", rekla je Ysabell. "Tu mora biti mnogo mračnih strasti." "Zar doista?" "Apsolutno. Same patnje." Ysabell kao da se odjednom nečega dosjetila. "Jesi li ono spominjao nešto što leprša uokolo, rascijepano?" rekla je krutim glasom nekoga tko se pokušava pribrati. Mort je malo razmislio o odgovoru. "Ne", rekao je. "Bojim se da te nisam previše pažljivo slušala." "To uopće nije važno." Šutke su došli do kuće. Kad se Mort vratio u radnu sobu, otkrio je da je Smrt već otišla, ostavivši na stolučetiri pješčana sata. Velika kožom obložena knjiga ležala je na stalku,čvrsto zaključana. Pod satovima se nalazila zadjenuta poruka. Mort je zamišljao kako Smrt mora pisati goticom ili onim uglatim slovima koja se koriste za nadgrobne natpise, ali Smrt je zapravo proučavala klasične radove iz područja grafologije, prije nego je odabrala željeni stil i izvježbala ruku tako da joj je rukopis isticao uravnoteženu, vrlo dobro prilagođenu osobnost. U poruci je pisalo: Otišla u ribolov. Ima jedno pogubljenje u Pseudopolisu, naravno, u Krullu, zatim nesretni pad sa smrtnim ishodom u planinama Carricka, te Jedan napad groznice uEll-Kinteu. Ostatak dana provedi po vlastitoj volji.
Mort je bio uvjeren da povijest mlati uokolo poput otrgnutogčeličnog užeta, koje u velikim i razornim zamasima briše naprijed i natrag kroz stvarnost. Ali povijest uopće nije takva. Povijest se nježno para, poput starog džempera. Mnogo je puta bila krpljena i štopana, prepletana kako bi bila prilagođena različitim narodima, cenzurirana da bi je sasjekli na komadiće i obrisali peruškama propagande, pa ipak joj je - na koncu - uvijek uspijevalo uskrsnuti u svojem starom, prepoznatljivom obliku. Povijest ima naviku mijenjati ljude koji misle da su promijenili nju. Povijest uvijek u rukavu nosi pokoji trik. Jer se već cijelu vječnost mota uokolo. A evo što se dogodilo. Na pogrešno mjesto spuštena oštrica Mortove kose razrezala je povijest u dvije odvojene stvarnosti. U Sto Latu je još uvijek vladala princeza Keli, istina uz određene poteškoće i cjelodnevnu pomoć Kraljevskog Prepoznavatelja, koji je stavljen na dvorsku platnu listu i bio zadužen za stalno podsjećanje na to da ona još uvijek postoji. Ipak, u vanjskim zemljama - iza visoravni, na Srednjogorju, uz Kružno more i sve tamo do Ruba - tradicionalna stvarnost je još uvijek imala utjecaja i u tim se prostorima ona smatrala definitivno mrtvom, vojvoda je postao kraljem i svijet je mirno išao dalje prema unaprijed utvrđenom planu, kakav god on bio. Problem je bio u tome što su obje stvarnosti bile istinite. Otprilike dvadeset milja daleko od grada trenutačno se nalazila nekakva vrsta sučelja povijesnih zbivanja, koje još uvijek nije bilo jasno vidljivo. Bilo je to stoga no, nazovimo to razlikom u povijesnim tlakovima - što još uvijek nije bilo previše visoko. Ali neprestano je raslo. Iznad vlažnih kupusišta osjećalo se podrhtavanje zraka i slabo cvrčanje, slično zvuku koji se možečuti pri prženju skakavaca. Ljudi ne mijenjaju povijest više nego što ptice mijenjaju nebo, stvarajući tek brzo prolazne tragove na njemu. Centimetar po centimetar, neumoljiva poput ledenjaka i mnogo hladnija, prava je stvarnost mljela sve na svojem putu prema Sto Latu.
Mort je bio prva osoba koja je sve to primijetila. Bilo je to dugo poslijepodne. Onaj planinar se grčevito i do posljednjegčasa držao za ledenu izbočinu, a osuđenik na smrt je Morta proglasio slugom režima. Jedino mu se starica od punih 103 godine, što se već praćena ožalošćenom rodbinom bila zaputila svojem ispovjedniku, samo nasmiješila i usput primijetila kako joj izgleda malo blijed. Sunce se već bližilo obzoru kad je Binky nebom umorno dokasao iznad Sto Lata i Mort je, spustivši pogled, ugledao granično područje stvarnosti. Svijalo se pod njim, poput jedva primjetnog polumjeseca od srebrne izmaglice. Nije znao što je to, ali je dobio ružan predosjećaj da je na neki način povezano s njime. Povukao je uzde i natjerao konja da se sporim kasom spusti na zemlju nekoliko metara iza zida što se prelijevao u duginim bojama. Ovaj se pomicao brzinom nešto sporijom od običnog ljudskog hoda i tiho šištao, dok se poput duha vukao promrzlim nasadima kupusa i zaleđenim kanalima za navodnjavanje. Noć je bila hladna, jedna od onih u kojima mraz i magla vode bitku za prevagu i kad su svi zvukovi prigušeni. Binkyjcv dah stvarao je prave ion tane pare u nepokretnom zraku. Tiho je zarzao, gotovo kao da se zbog nečega ispričava, i mekano doskočio na zemlju. Mort je skliznuo iz sedla i otišao do mjesta sučeljavanja dvaju sustava. Ovdje, iz neposredne blizine,čulo se tiho pucketanje. Zidom su promicali neobični oblici, ploveći, okrećući se i nestajući. Nakon kratke potrage, pronašao je nekakav štap i oprezno njime pokušao dotaknuti zid. Štap je proizveočudne sitne valove i drhtavo mu nestao iz vida. Mort je podigao pogled, osjetivši kako mu nešto leti nad glavom. Bila je to crna sova što je patrolirala kanalima u potrazi za biločime dovoljno malim i skičavim. Udarila je u zid, podigavši oblak svjetlucave izmaglice i ostavivši za sobom valove oblika sove, koji su rasli i širili se,
sve dok se nisu stopili sa sveopćim proključalim kaleidoskopom. Zatim ih je posve nestalo. Mort je posve lako mogao vidjeti što se zbiva s druge strane zida, a tamo više nije bilo nikakve sove. Dok je još uvijek zbunjeno razmišljao o tom događaju, nekoliko metara dalje začuo se novi pljusak i ptica se ponovno pojavila i, potpuno nesvjesna svega što joj se upravo dogodilo, odlepršala dalje preko polja. Mort se pribrao i zakoračio kroz prepreku, koja zapravo uopće nije ni bila nikakva prepreka. Samo ječudno zabrujala. Trenutak kasnije i Binky se probio za njim, zbunjeno kolutajući očima dok su mu se pramenovi pregrade još uvijek hvatali za kopita. Ustuknuo je i zatresao grivom, poput psa koji sa sebe otresa za krzno prilijepljena vlakna magle, molećivo pogledavajući prema Mortu. Mort mu je prihvatio uzde, potapšao ga po njuški i iz džepa izvukao prilično slijepljen grumen šećera. Bilo mu je jasno daje svjedok nečega važnog, ali još uvijek nije potpuno shvaćao što je to. A tu se nalazila i cesta što je promicala kroz prosjek vlažnog i mračnog vrbika. Mort se ponovno vinuo u sedlo i preko polja usmjerio Binkyja u mokru tamu pod granjem drveća. U daljini je mogao vidjeti svjetla Sto Lata.Čeznutljivo ih je promatrao. Pregrada ga je zabrinula. Mogao je vidjeti kako se još uvijek prikrada poljem iza drveća. Mort je upravo namjeravao Binkyja ponovno potjerati u zrak, kad je točno pred sobom ugledao toplo svjetlo, koje kao da ga je dozivalo sebi. Probijalo se kroz prozore velike kuće što se nalazila podalje od ceste. Vjerojatno je to svjetlo i onako bilo veselo treptavo, ali u ovom okruženju i u usporedbi s Mortovim trenutačnim raspoloženjem bilo je doista zanosno. Kad je prišao bliže, vidio je kako pod svjetlom promiču neke sjene i začuo nekoliko taktova pjesme. Bila je to gostionica, u kojoj su se ljudi odlično zabavljali, odnosno zabavljali onoliko dobro koliko se mogu zabavljati seljani koji većinu vremena
provode duboko zaokupljeni svojim nasadima kupusa. A u usporedbi s Um kupusnjačama, praktički sve je ostalo bilo prava zabava. Unutra su se, dakle, nalazila ljudska bića zaokupljena jednostavnim ljudskim stvarima, poput opijanja i zaboravljanja riječi popularnih pjesama. Mort nikad nije osjećao posebnu žudnju za domom, vjerojatno zato što su mu misli bile zaokupljene drugim stvarima. Ali sada je to prvi put osjetio - nekakvu čežnju, ne za samim mjestom, koliko za osjećajima kakvi ispunjavaju obične ljude koje brinu samo najjednostavnije stvari, poput novca, bolesti i drugih ljudi... "Popitću unutra jedno piće", pomislio je, "paće mi to možda popraviti raspoloženje." Uveo je Binkyja u otvorenu natkrivenu staju uz jedan zid glavne zgrade, učijoj su se toploj tami, ispunjenoj mirisom konja, već nalazile još tri životinje. Dok mu je na njušku stavljao zobnicu, Mort se pitao smatra li konj gospode Smrti jednakima sebi i te druge životinje, koje su živjele znatno manje natprirodnim konjskim životom. Sigurno je izgledao impresivno u usporedbi s njima, koji su ga sada pažljivo promatrali. Binky je bio pravi konj - žuljevi od lopate što ih je Mort nosio na dlanovima dovoljno su govorili u prilog tome - a u usporedbi s ovim drugima izgledao je stvarnijim nego ikad prije.Čvršći. Više konjski. Neznatno veći od života. Zapravo, Mort je bio na dobrom putu do vrlo važne spoznaje i prava je šteta stoje na putu do niskog ulaza u gostionicu u tome bio ometen, ugledavši znak koji je nad njim visio. Umjetnik koji gaje načinio očito nije bio previše darovit, ali bez ikakve je dvojbe mogao raspoznati Kelin prepoznatljiv oblik lica i bujnu kosu portreta Njezina veličanstva Kraljice. Uzdahnuo je i otvorio vrata. Okupljeni su gosti svi kao jedan istoga trena umuknuli i pogledali ga onimčasnim ruralnim pogledom, koji je davao naslutiti da su vas za dvije obične pribadače u stanju lupiti lopatom po glavi i pod svjetlom punog mjeseca zakopati nađubrištu.
Možda bi vrijedilo spomenuti rije č-dvije o Mortovu drukčijem izgledu, jer se on u posljednjih nekoliko poglavlja znatno izmijenio. Primjerice, premda je tijelo još uvijek obilovalo koljenima i laktima,činilo se kao da su oni u međuvremenu migrirali na svoja prava mjesta i više se nije kretao kao da su mu zglobovi povezani elastikom. Nekoć je izgledao kao da mu je sve na ovom svijetu potpuna nepoznanica; sada se, pak,čini kao da zna i više nego bi trebalo. Nešto u njegovim očima nagovještava da je vidio stvari koje obični ljudi nikad nisu u prigodi vidjeti, ili ih barem vide samo jednom u životu. Nešto u svemu ostalom povezanim s njime pažljivim promatračima nagovještava da bi stvaranje neugodnosti ovom momku moglo biti jednako mudro kao i šutiranje osinjeg gnijezda. Ukratko, Mort više ne izgleda poput nekakvog mačjeg kašlja. Gostioni čar je ispustio debelu glogovu batinu koju je pod šankom krio za smirivanje vrućih glava i složio facu u nešto što je podsjećalo na izraz vesele dobrodošlice, premda nimalo pretjerane. "Ve čer, vaše gospodstvo", rekao je. "Kako vam mogu ugoditi u ovoj hladnoj, mrzloj noći?" "Što?" rekao je Mort, trepćući zaslijepljen jakim svjetlom. "Želi reći što biste htjeli popiti?" rekao je niskičovjek s licem sličnim njuški tvora, što je sjedio uz vatru i promatrao Morta onako kako klaoničar promatra livadu prepunu janjadi. "Hm. Ne znam", rekao je Mort. "Držite li zvjezdanu rosu?" "Za to nikad nisamčuo, vaše gospodstvo." Mort je pogledom preletio preko lica obasjanih vatrom, koja su ga i dalje uporno promatrala. Njihovi su vlasnici pripadali onom soju ljudi kakve se obično naziva solju zemlje. Drugim riječima, bili su grubi, nabijeni i opasni po zdravlje, ali Mort je bio previše zaokupljen drugim stvarima, da bi to primijetio. "Pa onda, što ljudi ovdje najradije piju?" Gostioničar je postrance pogledao ostale goste, što je bio mudar trik, obzirom da su mu svi sjedili točno pred nosom.
"Dakle, vaše gospodstvo, mi ovdje najradije pijemo pjenušavac." "Pjenušavac?" ponovio je Mort, previđajući prigušeno kikotanje gostiju. "Je, vaše gospodstvo. Proizvodi se od jabuka. No, uglavnom od jabuka." Mortu se to učinilo dovoljno zdravim. "Ah, dobro", rekao je. "Tada, dajte mi pola litre tog pjenušavca." Posegnuo je u džep i izvukao vreću zlatnika koju mu je Smrt dala. Još uvijek je bila gotovo do vrha puna. U iznenadnoj tišini koja je ispunila gostionicu jedvačujni zveket novčića odjeknuo je poput legendarnih Brončanih zvona Leshpa, koja se mogučuti daleko na morskoj pučini, dok ih morske struje ljuljaju u njihovim zvonicima potopljenim na dubini od tri stotine fatoma. "I, molim, vas, počastite ovu gospodu, štogod žele popiti", pridodao je. Opći zbor zahvala toliko ga je preplavio da nije obratio previše pažnje na to da njegove nove prijatelje poslužuju pićem u sićušnimčašicama veličine naprska, dok se pred njim stvorio veliki drveni vrč. O tom 'pjenušavcu' ispričano je mnogo priča, o tome kako se proizvodi u vlažnim močvarama, prema receptu koji se prilično netočno prenosi sa oca na sina. Ali nije istina ono što govore o štakorima, zmijskim glavama, ili olovnoj sačmi. Ona priča o mrtvim ovcama je potpuna izmišljotina. I sve ostalo možemo podvesti pod onu priču o pucetu na hlačama. Ali priča koja upozorava da to piće nikako ne bi trebalo prolijevati po metalu očito je potpuno istinita, jer kad je gostioničar, pokušavajući izvesti mudru prijevaru kod vraćanja ostatka, malu hrpicu bakrenjaka neoprezno ubacio u tekućinu, ova se odmah počela još jače pjeniti. Mort je pomirisao svoje piće, a zatim kušao jedan mali gutljaj. Imalo je približan okus po jabukama, nešto poput jesenjeg jutra, i vrlo slično tlu pod lomačom. Ne želeći ispasti nepristojan, potegnuo je još jedan dobar gutljaj.
Okupljena svjetina ga je promatrala, brojeći ispod glasa. Mort je osjetio kako očekuju nekakav komentar. "Fino", rekao je, "vrlo osvježavajuće." Popio je još jedan gutljaj. "Premda se vjerojatno malo treba naviknuti na okus", pridodao je, "ali vrijedno truda. Siguran sam u to." Iz zadnjih se redova začulo nezadovoljno gunđanje. "To je piće razvodnjeno, eto što je." "Nee, znaš što se zbiva kad ovo dođe u doticaj s vodom." Gostioničar se pokušao pretvarati kao da to niječuo. "Sviđa vam se?" rekao je Mortu, glasom vrlo sličnim onome koji koriste ljudi što se svetomĐorđu obraćaju riječima: "Što si to ubio?" "Okus je vrlo osebujan", rekao je Mort. "I nekako so "Oprostite", rekao je gostioničar, oprezno uzimajući vr čan." č iz Mortovih ruku. Omirisao ga je i nakon toga obrisao suze što su mu izbile na o či. "Uuunnnjag", rekao je. "Piće je pravo, nema dvojbe." Pogled koji je uputio mladiću bio je prepun neke vrste divljenja. Ne zato što je tako lako podnio gotovo dva decilitra pjenušavca, koliko stoga što je još uvijek stajao uspravno i bio nedvojbeno živ. Opet mu je vratio vrč; to je izgledalo kao da Mortu uručuju pokal nakon pobjede u nekom nevjerojatnom natjecanju. Kad je momak još jednom napunio usta tekućinom, nekoliko gledalaca se trgnulo. Gostioničar se zapitao odčega su Mori ovi zubi načinjeni i zaključio da materijal mora biti jednak onome od kojega mu je načinjen želudac. "Niste li vi, kojim slu čajem,čarobnjak?" raspitivao se, za svaki slučaj. "Žao mi je, nisam. Zar bili trebao biti?" Nisam ni mislio, pomisli gostioničar, izgleda poputčarobnjaka, a i nije pušač, koliko vidim, još jednom je pogledao u vrč s pićem. U svemu ovome bilo je nešto krivo. S tim momkom nešto nije u redu. Ne izgleda normalno. Izgleda... ...čvršći nego bi trebao biti.
č Naravno, to je bilo besmisleno. Šank je biočvrst, pod je biočvrst, gosti su bili vrsti kako biste samo poželjeti mogli. Pa opet, iz Morta, koji je tu stajao pomalo sramežljiv i povremeno otpijao piće kojim ste mogličistiti i najprljavije žlice, kao da je zračila neka posebno moćnačvrstoća, neka dodatna dimenzija stvarnosti. Kosa mu je bila bujnija, odjeća nekako stvarnija od obične, ačizme pravi sažetak postolarske vještine. Već od samog pogleda na njega vas je boljela glava. Pa ipak, Mort je napokon demonstrirao daje i on samo ljudsko biće. Vrč mu je ispao iz utrnulih prstiju i bučno pao na kameni pod, kroz koji je proliveno piće odmah počelo progrizati svoj put prema podzemlju. Upro je prstom u suprotni zid, dok su mu se usta bez riječi otvarala i zatvarala. Stalni gosti su se vratili uobičajenom razgovoru i igrama oko zgrtanja novaca, osvjedočeni da je sve ipak onakvo kakvo bi trebalo biti; Mort se sada ponašao savršeno normalno. Gostioničar, osokoljen spoznajom da piće ipak djeluje kako treba, pružio je ruku preko šanka i potapšao ga po ramenu. "Sve je u redu", rekao je. "Obično tako djeluje na sve ljude, samoćete nekoliko tjedana imati glavobolju, ne brinite zbog toga, još kapljica pjenušavca i vidjetćete da će sve opet biti kako treba." Zapravo, najbolji lijek za mamurnost koju pjenušavac izaziva je pseća dlaka, premda bi bilo točnije reći da je to zub morskog psa, ili možda gusjenica buldožera. Ali Mort je i dalje pokazivao prstom i drhtavim glasom izjavio: "Zar ne vidite? Dolazi ravno kroz zid! Dolazi ravno kroz zid!" "Mnogo toga prolazi kroz zid nakon što prvi put kušate pjenušavac. Najčešće su to zelene dlakave stvari." "Ovo je magla! Zar nečujete pucketanje?" "Pucketava magla, je li?" Gostioničar je pogledao prema zidu koji je bio posve ravan i nije skrivao nikakvu tajnovitu pojavu, osim možda nekoliko paukovih mreža. Ozbiljnost Mortova glasa ga je uznemirila. Više bi mu se svidjela nekakva ljuskama prekrivenačudovišta. S njima ječovjek znao načemu
je. "Približava nam se kroz prostoriju! Zar to ne možete osjetiti?" Gosti su se međusobno pogledali. Mort je u njima izazvao nekakav nemir. Nekoliko ih je kasnije priznalo da su doista nešto osjetili, nešto poput ledenog škakljanja, ali to je moglo biti zbog loše probave. Mort je ustuknuo ičvrsto je uhvatio za šank. Na trenutak je zadrhtao. "Čujte", rekao je gostioničar, "šala je šala, ali..." "Do maloprije ste imali zelenu košulju!" Gostioničar je spustio pogled. U glasu mu se mogla naslutiti strava. "Malo priječega?" glas mu je zadrhtao. Na njegovo zaprepaštenje i prije nego mu je ruka uspjela dovršiti potajni put do glogove batine, Mort je hitro posegnuo preko šanka i zgrabio ga za pregaču. "Vi imate zelenu košulju, zar ne?" rekao je. "Vidio sam je, imala je male žute gumbe!" "Pa, istina je. Imam dvije košulje!." Gostioničar se pokušao malo pribrati. "Ja sam dobrostojećičovjek", pridodao je. "Samo je danas nisam odjenuo." Nije hio niti pokušati doznati kako je Mort znao ono o gumbima. Mort ga je pustio i naglo se okrenuo. "Svi sjede na drugim mjestima! Gdje ječovjek što je sjedio uz vatru? Sve se promijenilo!" Istrčao je kroz vrata i izvana se začuo prigušeni krik. Opet je divljeg pogleda uletio unutra i stao pred zaprepaštenu gomilu gostiju. "Tko je promijenio znak! Netko je promijenio znak!" Gostioničar je nervozno jezikom oblizao usne. "Mislite, nakon smrti starog kralja?" rekao je. Osjetio je hladnoću od Mortova pogleda, jer dječakove su oči sada sličile jezerima mračne strave. "Mislim na ime!"čovjek, očajnički traže ć
"Ali mi smo... ime se nikad nije mijenjalo", promucao je i podršku ostalih gostiju. "Nije li tako, momci? Vojvodina glava." Uslijedio je zbor odobravajućeg mrmljanja. Mort je buljio u njih, vidljivo drhteći. Zatim se okrenuo i opet istrčao van. Slušači su u dvorištu začuli topot kopita, koji je postajao sve tiši i napokon posve utihnuo, kao da se konj jednostavno s tla vinuo u zrak. U gostionici je vladala potpuna tišina. Ljudi su pokušavali izbjeći međusobne poglede. Nitko nije želio biti prvi kojiće priznati da je vidio ono što su svi mislili da su upravo vidjeli. Tako je gostioničaru prepušteno da nesigurno prošeta sobom, ispruži ruku i prstima prijeđe preko dobro poznatih, smirujućih dasaka od kojih su bila načinjena vrata. A ova su bilačvrsta, cijela, onakva kakva i trebaju biti. Svi su vidjeli kako Mort kroz njih tri puta prolazi. Samo, pritom se uopće nije trudio otvoriti ih. Gotovo se okomito uspinjući, Binky se upirao dosegnuti potrebnu visinu, dok su mu kopita mlatila zrakom, a dah za njim ostavljao trag pare, poput kakve lokomotive. Mort sečvrsto držao rukama i koljenima, ali najviše snagom volje i lica zarivena u grivu. Nije spuštao pogled, sve dok zrak nije postao hladan i prorijeđen, poput onoga u ubožnicama. Nad glavom su mu Središnja svjetla tiho blistala na zimskom nebu. A ispod... ... izokrenuti tanjur, miljama širok, srebrnasto obasjan mjesečinom. Kroz njega je mogao vidjeti svjetla. Vidio je i kako kroz njega promiču oblaci. Ne. Pogledao je pažljivije. Oblaci su sigurno u njega uplovljavali, a vidjeli su se i u njemu, ali ti unutar njega bili su nekako više raščupani i kretali se u malo drukčijem smjeru i, zapravo, kao da nisu imali previše veze s onima izvan tanjura. A bilo je tu još nešto... ah, da, Središnja svjetla. Vanjski su prostor obasjavala nekom sablasnom zelenom svjetlošću, ali ih se pod kupolom uopće nije moglo vidjeti.
Bilo je to poput pogleda u djelić nekog drugog svijeta, kojega je netko nacijepio na Disk. Vrijeme unutra bilo je neznatno drukčije, jer te se večeri svjetla nisu mogla vidjeti. A Disk mu se suprotstavljao, i okruživao ga, i gurao ga natrag u nepostojanje. Mort odavde odozgo nije mogao primijetiti smanjuje li se, ali mentalnim je uhom mogaočuti onaj zvuk sličan glasanju skakavaca, što se širio oko te stvari dok je prelazila tlom, vraćajući stvari na svoje mjesto. Stvarnost je liječila samu sebe. I bez razmišljanja, Mort je znao tko se nalazi u središtu prostora pokrivenog kupolom. S ove je visine bilo jasno vidljivo da joj se vrh nalazi točno iznad Sto Lata. Pokušao je ne razmišljati o tome štoće se dogoditi kad se kupola suzi na veličinu sobe, ili na veličinu jedne osobe, a zatim na veličinu običnog jaja. Nije u lome uspio. Logika bi Morta podučila kako se u svemu ovome nalazi njegov spas. Za dan ili dva problemće se riješiti sam od sebe; knjige u knjižnici ponovnoće bili onakve kakve trebaju biti; svijetće se vratiti u prvotni oblik, poput elastičnog zavoja. Logika bi mu rekla kako ponovno upletanje u cijeli taj proces samo može još više pogoršati stvari. Logika bi mu sve to rekla, da nekim slučajem i ona nije imala slobodan dan. * * * Zahvaljuju ći snažnom utjecaju ogromnog magičnog polja, svjetlo na Disku putuje vrlo sporo, a trenutno se onaj dio Oboda na kojem se smjestio otok Krull nalazio točno ispod orbite malog sunca i to je govorilo da je predvečerje tek započelo. Bilo i dosta toplo, jer Obod je topliji i izložen blagoj morskoj klimi. Zapravo Krull, čiji se dobar dio, što ga u nedostatku boljeg izraza možemo nazvati obalom, nadnosi nad Rubom, dakle taj je Krull bio sretan otok. Tako nisu mislili samo oni rođeni Kruljani što nisu gledali kuda idu ili su hodali u snu premda ih, zahvaljujući prirodnoj selekciji, više nije mnogo ostalo. Sva društva imaju svoje propalice, ali na Krullu one nikako nisu imale izgleda nakon pada se ponovno uzdići.
Terpsic Mims nije bio propalica. Bio je ribi č. A u tome ima razlike; ribarenje je skuplje. Ali Terpsic je bio sretan. Gotovo potpuno ispražnjenog uma gledao je kako pero na plovku udice nježno poskakuje na mirnim, trskom obraslim vodama rijeke Hakrull. Tomu se raspoloženje moglo pokvariti jedino ako se na udicu uhvati kakva riba, jer ulovljena je riba bila jedino što ga je u ribolovu znalo prestraviti. Te su ribe bile tako hladne i skliske i uspaničene i išle mu na živce, a Terpsicovi živci i nisu bili previšečvrsti. Sve dok ne bi ništa ulovio, Terpsic Mims je bio jedan od najsretnijih ribi ča na Disku, jer je rijeka Hakrull bila udaljena pet milja od njegova doma, a samim time i pet milja daleko od gospođe Gwladys Mims, s kojom je dijelio šest mjeseci sretnog bračnog života. Ali tih je šest mjeseci sada bilo već dvadeset godina iza njega. Terpsic se nije nepristojno obazirao na to što se nešto dalje uz obalu smjestio još jedan ribič. Naravno, neki bi ribiči prosvjedovali zbog takvog narušavanja pravila dobrog ponašanja, ali Terpsica sve ono što je smanjivalo njegove vlastite izglede ulova tih prokletih stvari uopće nije smetalo. Kulom oka primijetio je da pridošlica lovi pomoću mušice, zanimljive razonode koje se Terpsic već odavno odrekao jer zbog nječovjek, sve u svemu, kod kuće gubi previše vremena u izradi potrebne opreme. Ali nikad prije nije vidio ovakav ribolov umjetnom mušicom. Znao je za mokre mušice, i za suhe mušice, ali ova je u vodu slijetala promišljeno, uz zvuk sličan piljenju, i izvlačila ribe za rep. Terpsic je zaprepašteno i udivljeno promatrao kako nejasni lik, skriven pod vrbama, uvijek iznova zabacuje štap. Voda je ključala dok se cijeli riječni živi svijet grčevito borio ne bi li se sklonio pred tim zujećim užasom pričemu se, na Terpsicovu veliku nesreću, baš na njegovu udicu u općoj zbunjenosti uhvatila jedna velika i potpuno poludjela štuka. Jednoga je trenutka stajao na obali, a ve ć sljedećega se zatekao u zelenoj, mjehurićima ispunjenoj uzburkanoj tmini,
gubeći dah i promatrajući kako mu život u jednom bljesku promiče pred očima ičak ga je i u tom trenutku davljenja obuzela strava od prisjećanja na razdoblje što je proteklo između njegove ženidbe i sadašnjosti. Zapravo, Terpsic se uvijek trudio život promatrati s njegove vedrije strane i odjednom mu je sinulo, dok je tako tonuo, da bi mu odsad pa nadalje život mogao biti samo bolji... I jedna ga je ruka š čepala za kosu i izvukla ga natrag na površinu, koja je odjednom bila ispunjena bolom. Pred očima su mu promicale sablasne plave i crne ribe. Pluća su mu gorjela. Grlo mu se pretvorilo u cijev ispunjenu hropcem. Ruke - hladne ruke, ledene ruke, ruke koje su sli čile rukavicama prepunim igraćih kocaka izvukle su ga iz vode i ispustile na obalu gdje se, nakon nekoliko uzaludnih pokušaja da se nastavi i dalje utapati, napokon ponovno sunovratio u ono što mu je trebalo biti životom Terpsic se nije često ljutio, jer Gwladys to nije podnosila. Ali osjećao se nekako prevarenim. Rodio se, nije ga nitko nije pitao za mišljenje, oženio se jer je to bila želja Gwladys i njezina oca, a i ovo jedino bitno ljudsko postignuće koje je mogao sebi pripisati netko mu je tako grubo oduzeo. Samo prije nekoliko sekunda sve je izgledalo tako jednostavno. A sad je opet sve bilo tako zapetljano. Naravno, nije da je želio umrijeti. Bogovi su bili vrlo odlu čni kad je u pitanju bilo samoubojstvo. Samo nije želio biti spašen. Crvenim očima, prekrivenim maskom od sluzi i vodene leće, zažmirio je prema maglovitom liku što se nad njega nadnio i viknuo: "Zašto ste me baš morali spasiti?" Odgovor ga je zabrinuo. Neprestano je razmišljao je o njemu, dok se vukao natrag kući. Bio mu je neprestano prisutan negdje na potiljku dok je Gwladys prigovarala zbog izgleda njegove odjeće. Vrtio mu se po glavi dok je s osjećajem krivnje šmrcao uz ognjište, jer je bolest bila još jedna stvar koju Gwladys nije podnosila. Dok je dršćući ležao u krevetu,
plutao mu je snom poput kakva ledenjaka. Omamljen groznicom, mrmljao je: "Što je samo mislio pod time: 'ZA KASNIJE'?" * * * Grad Sto Lat osvjetljavale su baklje. Cijeli odredi ljudi bili su zaduženi da ih neprestano zamjenjuju novima. Ulice su blistale. Pucketavi plamenovi potiskivali su sjene koje su svake noći, već stoljećima, besramno gledale svoja vlastita posla. Osvjetljavale su prastare ulične uglove na kojima su oči zbunjenih štakora sjale iz dubina mišjih rupa. Tjerale su razbojnike da ne izlaze iz kuća. Sjale su u noćnoj magli, stvarajući oreole žutoga svjetla što je zasjenjivalo hladne visoke plamenove koji su se uzdizali s Oboda. Ali najvećim su dijelom obasjavale lice princeze Keli. A ono se nalazilo posvuda. Prekrivalo je svaku ravnu površinu. Binky je kaskao obasjanim ulicama, među princezama Keli što su gledale s vrata, zidova i rubova zabata. Mort je zijao na slike svoje ljubljene što su prekrivale svaku površinu koju su radnici uspjeli dosegnuti svojimčetkama s ljepilom. Ali još je čudnije bilo što, izgleda, nitko na njih nije obraćao pažnju. Premda noćni život Sto Lata, na onaj isti način na koji se košara za smeće ne može usporediti s gradskim otpadom, nije bio tako šarolik i prepun zbivanja kao onaj u AnkhMorporku, ulice su ipak bile zakrčene ljudima i prepune uzvika torbara, kockara, prodavača slastica, zanatlija od igle i naprska, posrnulih dama, džepara i ponekog poštenog trgovca koji se tu zatekao zabunom i sada se nije uspijevao domoći dovoljno novca da bi otud pobjegao. Dok je Mort jahao pored njih, a do ušiju mu dopirali ulomci njihovih razgovora, obavljani na pola tuceta jezika, ukočio se od spoznaje da ih sve vrlo dobro razumije. Napokon je sjahao i poveo konja niz Wall Street, u uzaludnoj potrazi za Cutwellovom kućom. Pronašao ju je samo zato što se nabreklina na najbližem posteru oglasila prigušenim kletvama.
Posegnuo je i oprezno uklonio komad papira. "Mnogo ti hfala", oglasio se zvekir s likom čudovišta. "Ne bi mi povjerovao, far ne? Jednoga trenutka fivot ti je posfe normalan, a vef sljedefeg ufta fu ti puna ljepila." "Gdje je Cutwell?" "Otifao je u palafu." Zvekir mu se nacerio i namignuo okom od kovana željeza. "Dofli su neki ljudi i odnijeli sfe njegove stfari. Onda fu neki drugi ljudi poicli posfuda lijepiti slike njegove dragane. Nitkovi", pridodao je. Mort je pocrvenio. "Njegove dragane?" Zvekir, zloban po prirodi, zakikotao se na prizvuk njegova glasa. Zvučalo je to kao kad noktima prelazite preko turpije. "Da", uzvratio je. "Ako mene pitaf, fini se da su bili u furbi." Mort je već bio na Binkyjevim leđima. "Hej!" vikao mu je zvekir za leđima. "Hej, djefače! Hofeš li me ofloboditi ovog ljepila?" Mort je tako snažno povukao uzde, da je konj ustuknuo i divlje zaplesao po uličnim kockama, a zatim je posegnuo i zgrabio kariku zvekira. Ružni ga je lik pogledao u lice i odjednom se osjetio jako prestrašenim zvekirom. Mortu su oči gorjele poput talioničkih lonaca, izgledao je poput dimnjaka, a u glasu mu se osjećalo dovoljno vreline da bi njome mogao taliti željezo. Zvekir nije bio posve siguran stoje u stanju učiniti, ali je zaključio kako je bolje to previše ne provjeravati. "Kako si me to nazvao?" prosiktao je Mort. Zvekir je brzo promislio. "Gofpodine?" rekao je. "Što si tražio da učinim?" "Da me odlijepif?" "Nemam namjeru."
"Dobro", rekao je zvekir, "dobro. Fto se mene tife, nemam nifta protiv. Onda fu se samo lijepiti uokolo." Gledao je kako se Mort u kasu udaljava niz ulicu i zadrhtao od olakšanja, nervozno tiho kuckajući o vrata. "Bilo je guuusto", javio se jedan od stožera na vratima. "Ufuti!" Mort je prošao pored noćne straže,čiji je posao izgleda bio zvoniti zvonom i izvikivati princezino ime, premda pomalo nesigurno, kao da su imali teškoća zapamtiti ga. Nije se obazirao na njih, osluškujući glas u vlastitoj glavi, koji je govorio: Budalo, pa ona te je susrela samo jednom. Zašto bi je uopće bilo briga za tebe? Da, ali ja sam joj spasio život... To znači da on pripada njoj. A ne tebi. Osim toga, on ječarobnjak. Pa što?Čarobnjaci ne bi trebali... petljati s djevojkama, 0111 su u cijelibratu... Cijelibratu? Paznašveć, ne bi se trebali... Što, zar baš nikad ne bi smjeli paznašveć? rekao je njegov unutrašnji glas i pri tome kao da se podrugljivo nasmijao. To bi trebalo biti loše za magiju, ogorčeno je pomislio Mort. Čudno mjesto začuvanje magije. Morta je to zaprepastilo. Tko si ti? Zahtijevao je odgovor. Ja sam ti, Morte. Tvoje unutrašnje ja. Pa, volio bih kad bi izišao iz vlastite glave, jer unutra je i tako pretrpano od mene. Kako hoćeš, rekao je glas, premda sam ti samo pokušavao pomoći. Ali zapamti, ako me ikad zatrebaš, bitću u blizini. Glas se stišao i nestao. Dakle, gorko je pomislio Mort, to sam ipak morao biti ja. Jedino ja sam sebe zovem Mort. Šokiran tom spoznajom previdio ječinjenicu da je, zaokupljen monologom, ravno kroz glavna vrata ujahao u dvorište palače. Naravno, ljudi svakoga dana tako ulaze u palaču, ali
većina prije toga mora pričekati da netko otvori vrata. Stražari s druge strane ukočili su se od straha, jer su pomislili da pred sobom vide duha. Još bi ih više prestrašila spoznaja da to pred njima nipošto nije nekakav duh. Sve to je vidio i stražar pred ulazom u veliku dvoranu, ali je imao dovoljno vremena da se ponovno pribere, pa je podigao svoje koplje, dok mu se Binky u kasu primicao. "Stoj!" zakriještao je. "Stoj. Tko ide?" Mort gaje tek tada vidio. "Što?" uzvratio je, još uvijek zaokupljen vlastitim mislima. Stražar je jezikom oblizao suhe usne i ustuknuo. Mort je skliznuo s Binkyjevih leda i krenuo mu u susret. "Mislio sam reći, što to tamo ide?" opet je pokušao stražar, mješavinom upornosti i samoubilačke gluposti, što mu je davala dobre izglede za prijevremeno promaknuće. Mort je blago dohvatio koplje i uklonio ga s puta. Dok je točinio, svjetlo baklje mu je obasjalo lice. "Mort", tiho je rekao. To je trebalo biti dovoljno za svakog normalnog vojnika, ali ovaj je stražar bio sazdan odčasničkog materijala. "Želim reći, prijatelj ili neprijatelj?" zamucao je, pokušavajući izbjeći Mortov pogled. "Što bi ti bilo draže?" pitao gaje Mort, osmjehujući se. Nije to bio baš osmijeh njegove gazdarice, ali bio je podosta učinkovit i u sebi nije sadržavao niti tračka humora. Stražar je s olakšanjem slegnuo ramenima i uklonio se u stranu. "Prolazi, prijatelju", rekao je. Mort se zaputio dvoranom prema stubištu što je vodilo do kraljevskih odaja. Dvorana se značajno promijenila otkad ju je posljednji put vidio. Posvuda su se nalazili portreti princeze Keli; odmijenili sučak i drevne i napola istrunule ratne stjegove u sjenovitim visinama potkrovlja. Svatko tko bi prošetao palačom teško bi mogao učiniti nekoliko koraka, a da pritom ne naleti na barem jedan portret. Dio Mortova mozga se pitaočemu sve to, jednako kao što se drugi dio
brinuo zbog svjetlucave kupole koja se uporno i sve više približavala gradu, ali većinu mozga mu je ispunjavao vruć i isparavajući žar gnjeva i zbunjenosti i ljubomore. Ysabell je imala pravo, pomislio je, ovo mora biti ljubav. "Dječak koji prolazi kroz zidove!" Glava mu je poskočila od iznenađenja. Na vrhu stubišta je stajao Cutwell. Ičarobnjak se jako promijenio, gorko je pomislio Mort. Ipak, možda ne baš tako jako. Premda je sad nosio crno-bijelu odoru protkanu šljokicama, premda mu je špicasti šešir bio visok cijeli metar i ukrašen većim brojem tajnovitih simbola od kakvog zubarskog plakata, i premda su mu na grimiznim cipelama sjale srebrne kopče, a vrhovi im bili svijeni poput puževa, još uvijek mu je nešto puževa bilo i na ovratniku ičinilo se da opet nešto žvače. Gledao je kako se Mort uspinje stubama prema njemu. "Jesi li to ljut zbog nečega?" rekao je. "Počeo sam raditi na onoj tvojoj narudžbi, ali su me zaokupile neke druge stvari. Vrlo je teško to prelaženje kroz zidove... zašto me tako gledaš?" "Što ti radiš ovdje?" "I ja bih tebe mogao to isto pitati. Želiš li možda koju jagodu?" Mort je bacio brzi pogled na malu drvenu zdjelu učarobnjakovim rukama. "Usred zime?" "Zapravo, rađaju samo uz malu pomoć čaranja." "Imaju li okus pravih jagoda?" Cutwell je uzdahnuo. "Ne, više poput mladica. Urok nije posve djelotvoran. Mislio sam njima malo razvedriti princezu, ali su joj poslužile samo kako bi me njima gađala. Šteta da propadnu. Izvoli, posluži se." Mort ga dohvati. "Gađala te njima?" "I to vrlo točno, bojim se. Ona je vrlo tvrdoglava mlada
dama." Zdravo, začuo se glas u Mortovu potiljku, ovdje opet tvoje ja, i želim ti ukazati kako su princezi ne namjere da s ovim ovdje momkom pokušačiniti znašveć, više nešto daleko od neizvjesnoga. Odlazi, pomislio je Mort. Vlastita ga je podsvijest zabrinjavala.Činilo se da je u izravnoj vezi s onim dijelovima njegova tijela kojih se trenutačno nije želio prisjećati. "Zašto si ovdje?" glasno je zapitao. "Ima li to kakve veze sa svim ovim slikama?" "Dobra zamisao, zar ne?" zasjao je Cutwell. "Upravo sam ponosan na sebe." "Oprosti", slabo je izgovorio Mort. "Imao sam naporan dan. Mislim da bih volio negdje sjesti." "Pođimo u Prijestolnu sobu", rekao je Cutwell. "U ovo doba noći tamo nikoga nema. Svi spavaju." Mort klimne glavom, a zatim sumnjičavo pogleda mladogčarobnjaka. "Dakle, što ovdje radiš?"čega u smo č "Ovaj", rekao je Cutwell, "ovaj, samo sam namjeravao provjeriti ima li nici." Slegnuo je ramenima* (A tamo je zatekao tek napola punu staklenku pokvarene majoneze, komad prastarog sira ijednu pljesnivu rajčicu. Kako se tijekom dana u smočnici palače u Sto Latu moglo naći i po petnaest cijelih jelena, stotinu pari jarebica, pedeset bačava maslaca, dvije stotine zečeva, sedamdeset pet goveđih polutki, dvije milje različitih kobasica, različitu perad, osamdeset tuceta jaja, nekoliko jesetri iz Kružnog mora, cijeli badanj kavijara i slonovsku nogu garniranu maslinama, Cutwell se samo pridružio mnogima koji su naučili da se među univerzalne načine manifestiranja sirove, prirodne magije širom svemira ubraja i sljedeći: u svakoj kućnoj smočnici kojučesto obilaze noćni posjetitelji, bez obzira na njezin dnevni sadržaj, noću u pravilu možete pronaći samo napola punu staklenku pokvarene majoneze, komad prastarog sira i jednu jedinu pljesnivu rajčicu.) . Sada je vrijeme da izvijestimo kako je i Cutwell primijetio da Mort, premda umoran od jahanja i neispavan, nekako sja iznutra i na neki se čudan način, nepovezan sa stvarnom veličinom,čini zapravo većim i od samog života. Razlika je u tome što Cutwell, zahvaljujući dobroj izobrazbi, umije
naslućivati bolje od običnih ljudi i zna da u okultnim stvarima odgovor koji se sam po sebi nameće najčešće nije onaj pravi. Mort može rastreseno prolaziti kroz zidove i trijezno piti napitke koji mnoge ženečine udovicama ne zato što se
pretvara u duha, već upravo suprotno, što postaje opasno stvaran. Zapravo, kako dječak posrće dok rame uz rame hodaju pustim hodnicima i prolazi kroz mramorne stupove, a da toga nije niti svjestan, postaje očito da se svijet u njegovim očima pretvara u prilično nestvarno mjesto. "Upravo si prošao kroz mramorni stup", primijetio je Cutwell. "Kako ti je to uspjelo?" "Jesam li?" Mort se osvrnuo oko sebe. Stup je izgledao dovoljnočvrst. Gurnuo ga je rukom i zaradio malu modricu na laktu. "Mogao bih se zakleti da jesi", rekao je Cutwell. "Znaš,čarobnjaci primjećuju takve stvari." Posegnuo je u džep svoje odore. "Jesi li tada primijetio maglovitu kupolu nad gradom?" rekao je Mort. Cutwell je zastenjao. Ispustio je posudu šio ju je držao u rukama i ona se razbila o podne ploče; oko njih se raširio miris pomalo užeglog začina za salatu. "Već?' "Ne znam je li već ili tek", rekao je Mort, "ili tlom prema gradu gmiže pucketavi zid zbog kojega se, kucni se takočini, nitko drugi ne uznemiruje i..." "Koliko brzo se kreće?" "... usput mijenja stvari!" "Vidio si to? Koliko je daleko? Koliko se brzo kreće?" "Naravno da sam ga vidio. Dvaput sam projahao kroz njega. Bilo je poput..." "Ali, ti nisičarobnjak. Kako si uspio...?" "U svakom slučaju, što ti radiš ovdje...?" Cutwell je duboko udahnuo. "Dosta, prestanimo s ovim!" viknuo je. Zavladala je tišina. Zatim ječarobnjak ščepao Morta za ruku. "Pođi sa mnom", rekao je, gurajući ga natrag niz hodnik. "Ne znam točno tko si ti i nadam se daću jednoga dana imati dovoljno vremena da to otkrijem, ali uskoroće se dogoditi nešto doista strašno, a vjerujem da si i ti na neki način povezan s time." "Nešto strašno? Kad?" "To ovisi o tome koliko je zid daleko i kako se brzo kreće", rekao je Cutwell, povlačeći Morta u jedan sporedni prolaz.
Kad su se našli pred nekim malim vratima od hrastovine, pustio mu je ruku i ponovno počeo prekapati po svojim džepovima, izvlačeći iz njih komadić stvrdnutog sira i ružno zgnječenu rajčicu. "Pridrži mi ovo, hoćeš li? Hvala." Zatim je ponovno zavukao ruku u džep, izvukao ključ i otključao vrata. "Toće ubiti princezu, zar ne?" rekao je Mort. "Da", odgovorio je Cutwell, "a opet, možda i neće." Zastao je, s rukom na kvaki. "Bilo je to vrlo pronicavo od tebe. Kako si znao?" "Ja..." Mort je oklijevao. "Ispričala mi je vrločudnu priču", nastavio je Cutwell. "Pretpostavljao sam daće to učiniti", rekao je Mort. "Istina je, sve je to bilo za ne povjerovati." "Ti si taj, je li? Pomoćnik Smrti?" "Da. Premda trenutno nisam na dužnosti." "Drago mi je što točujem." Cutwell je zatvorio vrata za njima i pipajući u mraku potražio svijeću. Začulo se "pop", praćeno plavim svjetlom i jaukom. "Oprosti", rekao je, sišući prst. "Vatreni urok. Zapravo nikad njime nisam dobro ovladao." Čarobnjak je teško sjeo na ostatke sendviča sa slaninom. "Nisam siguran štoće se zapravo dogoditi", rekao je. "Ali, bojim se, bitće svakako zanimljivo. Ali po mojim predviđanjima, dogoditće se da posljednji tjedan zapravo nije niti postojao." "Onaće iznenada umrijeti?" "Nisi baš najbolje shvatio. Bit će mrtva već tjedan dana. Sve ovo..." neodređeno je rukama zamahnuo kroz zrak, "neće se niti dogoditi. Ubojicaće morati obaviti svoj posao. Tićeš obaviti svoj. Povijestće se sama izliječiti. Sveće biti kako je i trebalo biti. Hoću reći, s gledišta Povijesti. A to je, zapravo, i jedino moguće gledište." Mort se nepomično zagledao kroz uski prozor. Niz cijelo dvorište dvorca i osvijetljene ulice iza njega mogao je vidjeti princezine portrete kako se smiješe nebu. "Reci mi nešto o