Uslijedila je tišina. Nakon kratkotrajnog razmišljanja odgovorila mu je: "Znaš, to su u moje ime odlučili drugi." "Oprostite, ja..." "Kraljevsko zvanje je neka vrsta obiteljskog nasljeđa. Mislim da je s magijom isto; i tvoj je otac, bez sumnje, biočarobnjak." Cutwell je zaškripao zubima. "Hm. Nije", rekao je. "Ne baš. U stvari, uopće ne." Znao je štoće ona sada reći i, eto, riječi su odmah uslijedile, pouzdane poput sumraka, izgovorene glasom zvonkim od zadirkivan]a i uzbuđenja. "Ah? Dakle, istina je dačarobnjacima nije dozvoljeno..." "Pa, ako nemate više ništa, doista bih morao poći", glasno ju je prekinuo Cutwell. "Ako me tko zatreba, samo pratite odjek eksplozija. Ja... khhkk" Keli je istupila iz garderobe. Dakle, ženska odjeća nije spadala među stvari kojima se Cutwell pretjerano opterećivao - zapravo, obično kad bi razmišljao o ženama, mentalne su mu slike vrlo rijetko uopće uključivale odjeću - ali mu je prizor što mu je sad iskrsnuo pred očima doista posve oduzeo dah. Tko god da je izradio tu haljinu, nije znao gdje treba stati. Svilu su prekriličipkom i ukrasili je krznom crnog zerdava, i svugdje gdje je bilo mjesta prisili bisere, i nabrali i uštirkali rukave, a zatim dodali srebrne filigrane i nakon toga se opet dohvatili svile. Zapravo, bilo je pravočudo vidjeti što se sve može učiniti s nekoliko unci plemenitih kovina, s nekoliko nervoznih školjkaša, par mrtvih glodavaca i s obiljem konca izvučenog iz stražnjice nekakvog kukca. Ta se haljina nije toliko nosila, koliko je netko u njoj stajao; ako joj do poda spušteni skuti nisu bili na kotačićima, tada je Keli bila mnogo snažnija nego je dotad mislio. "Što misliš?" rekla je, sporo se okrećući. "Ovo je nosila moja majka, i moja baka, i njezina majka." "Što, sve odjednom?" rekao je Cutwell, posve spreman u to
povjerovati. Kako je uopće uspjela to navući na sebe? pitao se. Vjerojatno se na leđima nalaze kakva vrata... "Ovo je obiteljsko nasljeđe. Prsluk je izvezen pravim dijamantima." "A što je od toga prsluk?" "Ovo ovdje." Cutwell je zadrhtao. "Vrlo je impresivno" rekao je kad mu se napokon povratio dah govora. "Pa ipak ne mislite li da je ta odora možda malo preozbiljna za vas? "Kraljevska je." "Da, ali u njoj se možda nećete moći previše brzo kretati." "Niti nemam namjeru trčati. Treba misliti na dostojanstvo." Ponovno je ponosno isturila bradu utirući put niz brojne generacije predaka, sve do onog davnog osvajača, koji se zapravo mnogo radije kretao vrlo brzo, a o dostojanstvu je znao tek toliko koliko je mogao pomjeti na vrhu svojega oštrog mača. Cutwell je bespomoćno raširio ruke. "Dobro", rekao je. "Lijepo. Svičinimo ono što možemo. Nadam se samo daće Mort ipak uspjeti doći s nekim novim zamislima." "Teško je imati povjerenja u duha", rekla je Keli. "Pa on prolazi kroz zidove!" "Razmišljao sam o tome", rekao je Cutwell "To baš zbunjuje, zar ne? Prolazi kroz stvari samo kad toga nije svjestan. Mislim da je to neko profesionalno oboljenje. "Što?" "Sinoć sam u to bio gotovo siguran. Postaje stvaran." "Ali, svi smo mi stvarni! U najmanju ruku, ti jesi, a pretpostavljam da sam i ja." "Ali on postaje još stvarniji. Krajnje stvaran. Gotovo stvaran poput Smrti, a od nje nema ničega stvarnijega. Općenito gledano." * * * "Jesi li sigurna?" sumnjičavo je rekao Albert.
"Naravno", rekla je Ysabell "Provjeri i sam, ako želiš." Albert je ponovno pogledao u veliku knjigu, a na licu mu se jasnočitala nesigurnost. "Pa, moglo bi biti to čno", sumnjičavo je zaključio i prepisao dva imena na komadić papira. "Kako bilo, postoji samo jedan način da to provjerimo." Otvorio je gornju ladicu stola gospođe Smrti i iznutra izvukao veliki željezni obruč za ključeve. Na njemu se nalazio samo jedan ključ. ŠTOĆEMO SADA? rekao je Mort. "Moram poći po satove", rekao je Albert, "a ti trebaš poći sa mnom." "Morte!" prosiktala je Ysabell. "Što?" "To što si upravo rekao..." Naglo je ušutjela, a zatim pridodala: "Ah, ništa. Samo mi je zvučalo tako...čudno." "Samo sam pitao štoćemo sada", rekao je Mort. "Da, ali... ah, zaboravi." Albert je prošao pored njih i poput dvonogog se pauka zaputio niz hodnik, sve dok nije došao do vrata koja su uvijek bila zaključana. Ključ je savršeno odgovarao bravi. Vrata su se otvorila. Začula se samo tiha škripa stožera, popraćena još većim naletom tišine. I grmljavine pijeska. Mort i Ysabell su ukočeno zastali na vratima, dok je Albert zalazio među niše prepune pješčanih satova. Zvuk nije u tijelo ulazio samo kroz uši, uzdizao se i uz noge i spuštao se dolje kroz lubanju, ispunjavajući mozak sve dok ovaj više nije mogao misliti ni na što drugo, osim na užurbanu, siktavu sivu buku, zvuk milijuna života što su složno protjecali. Prema svojem neizbježnom krajnjem cilju. Odmjeravali su uzduž i poprijeko beskonačne redove životnih mjerača, koji su svi na sebi imali jasno naznačeno ime. Svjetlost baklji postavljenih uz zidove odbijala se od njih, kao da u svakom staklu treperi po jedna zvijezda. Suprotni zidovi prostorije gubili su se u galaksiji svjetla.
Mort je osjetio kako mu Ysabellini prsti stišću ruku. Kad je progovorila, glas joj je bio napet. "Morte, neki od njih su tako mali." ZNAM. Stisak joj je popustio, vrlo oprezno, kao kad netko zadnjeg asa postavi na vrh kule od karata, a onda pažljivo odmiče ruku, da se cijela građevina ne bi srušila. "Ponovi to", prošaptala je. "Rekao sam da znam. Tu ništa ne mogu učiniti. Zar nikad prije nisi bila ovdje?" "Ne", rekla je, malo se povlačeći, ali još uvijekčvrsto zagledana u njegove oči. "Nije ništa gore nego u knjižnici", rekao je Mort i zamalo sam u to povjerovao. Ali u knjižnici samočitaš o tome; ovdje možeš vidjeti kako se to događa. "Zašto me tako gledaš?" pridodao je. "Samo pokušavam zapamtiti kakve su ti boje oči", rekla je, "jer..." "Jeste li vas dvoje završili jedno s drugim?" Albert je pokušao nadjačati grmljavinu pijeska. "Ovamo!" "Smeđe", Mort se još uvijek obraćao Ysabell. "Oči su mi smeđe. Zašto?" "Požurite!" "Bolje pođi i pomogni mu", rekla je Ysabell. "Čini se prilično uznemirenim." Mort je, uma iznenada pretvorenog u nemirnu močvaru, otišao od nje i krenuo popločanim podom prema mjestu na kojem je stajao Albert, nervozno lupkajući nogom. "Što trebamčiniti?" rekao je. "Samo me slijedi." Prostorija se otvarala u niz prolaza, potpuno obloženih pješčanim satovima. Tu i tamo police su razdvajali kameni stupovi prekriveni uglatim oznakama. Albert ih je povremeno pogledavao; ali uglavnom je žurio pješčanim labirintom, kao da u dušu poznaje svako skretanje. "Alberte, zar ovdje svatko ima svoj vlastiti sat?" "Da." "Ali, ovo mjesto ne izgleda dovoljno veliko da bi svi stali
unutra." "Znaš li išta o m-dimenzionalnoj topografiji?" "Hm. Ne." "U tom slučaju, da sam na tvojem mjestu, ne bih donosio nikakve brzoplete zaključke", rekao je Albert. Zastao je ispred jedne police sa satovima, još jednom pogledao papir, rukom prešao preko reda i odjednom dohvatio jednoga od njih. Gornja polovica bila je gotovo prazna. "Drži", rekao je. "Ako je ovo točno, drugi bi trebao biti negdje u blizini. Ah. Evo ga." Mort je prevrtao dva sata u rukama. Jedan je imao sve oznake važnog života, dok je drugi bio prilično zdepast i neugledan. Mort je pročitao imena. Prvi je, izgleda, pripadao nekom plemiću iz Agateanskog carstva. Drugi je na sebi imao ispisanu cijelu zbirku piktograma što su, kako je utvrdio, potjecali iz Klatcha, koji se nalazio dalje, u smjeru suprotnom od vrtnje. "Prepuštam to tebi", podrugljivo je dobacio Albert. "Što prije kreneš, prijećeš dovršiti posao. Dovestću ti Binkyja pred prednja vrata." "Vidiš li ti neštočudno u mojim očima?" zabrinuto je zapitao Mort. "Koliko ja vidim, ništa im ne nedostaje", rekao je Albert. "Malo su crvene u kutovima, malo plavlje nego inače, ali ništa posebno." Mort ga je zamišljen pratio na povratku uz duge police prepune pješčanih satova. Ysabell je gledala kako s police uzvrata uzima mač, ispituje mu oštricu snažnim zamahom kroz zrak i bez radosti se osmjehuje, zadovoljan jačinom praska koji je time izazvao. Prepoznala je taj hod. On se prikradao. "Morte?" prošaptala je. DA? "Nešto se s tobom događa."
ZNAM, rekao je Mort. "Ali mislim da to mogu nadzirati." Začuli su zvuk kopita što je dopirao izvana i Albert je otvorio vrata i ušao unutra, trljajući ruke. "Dobro, momče, nema vremena za..." Mort je zamahnuo mačem u visini ramena. Mač je presjekao zrak, proizvodeći zvuk sličan cijepanju svile, i zabio se u dovratak uz samo Albertovo uho. NA KOLJENA, ALBERTO MALICH. Albertova usta su se naglo otvorila. Onda su mu zakolutale i pogledale u stranu, na oštricu što mu je drhtala nekoliko centimetara od glave, a zatim se posve suzile. "Siguran sam da se ne bi usudio, dječače", rekao je. MORTE. Riječ je prasnula brzinom biča i dvostruko zlokobnije. "Ali postojao je ugovor", rekao je Albert, ali u glasu mu se osjetilo komarčevo zujanje sumnje. "Imali smo dogovor." "Ne sa mnom." "Ali, postojao je dogovor! Gdje bi bili kad se ne bismo držali dogovora?" "Ne znam gdje bih ja bio", mekano je uzvratio Mort, ALI ZNAM KUDAĆEŠ TI. "To nije pošteno!" Ovo je već bilo zapomaganje. NEMA PRAVDE. POSTOJIM SAMO JA. "Prestanite", rekla jeYsabell. "Morte, ne budi šašav. Ovdje ne možeš nikoga ubiti. Osim toga, ti zapravo niti ne želiš ubiti Alberta." "Ne ovdje. Ali mogu ga poslati natrag u svijet." Albert je problijedio. "Nećeš valjda!?" "Neću? Mogu te odvesti natrag i ostaviti te tamo. A mislim da ti nije preostalo baš mnogo vremena, zar ne?" ZAR NE? "Nemoj tako govoriti", rekao je Albert, ne usuđujući se pogledati ga u oči. "Kad tako govoriš, zvučiš poput gospodarice." "Mogu biti mnogo gori od gospodarice", ravnodušno je izjavio
Mort. "Ysabell, molim te, pođi po Albertovu knjigu, hoćeš li?" "Morte, doista mislim da..." TREBAM LI TE JOŠ JEDNOM ZAMOLITI? Ona je bijelog lica pobjegla iz sobe. Albert je niz mač pogledavao Morta, s kosim neveselim osmijehom na licu. "Nećeš moći vječno zadržati nadzor nad time", rekao je. "Niti ne želim. Samo ga želim zadržati dovoljno dugo." "Znaš, sada si priljepčiv. Što je gospodarica duže odsutna, toćeš joj više sličiti. Samo, bitće još gore, jerćeš se sjećati kako to izgleda biti običnimčovjekom i..." "A što je s tobom?" prasnuo je Mort. "Čega se ti sjećaš iz vremena dok si još biočovjek? Kad bi se vratio, koliko bi ti još života preostalo?" "Devedeset jedan dan, tri sata i pet minuta", spremno je rekao Albert. "Znao sam da mi je ona za petama, shvaćaš? Ali ovdje sam siguran, a ona i nije tako loš gospodar. Ponekad ne znam što bičinila da mene nema." "Da, u carstvu Smrti nitko ne umire. I tebi je to drago?" rekao je Mort. "Stariji sam od dvije tisuće godina, jesam. Živio sam duže od bilo koga drugog na svijetu." Mort je odmahnuo glavom. "Nisi, znaš li to", rekao je. "Samo si malo rastegnuo stvari. Ovdje zapravo nitko ne živi. Vrijeme je na ovome mjestu samo varka. Nije stvarno. Ništa se ne mijenja. Radijeću umrijeti i vidjeti štoće se onda zbiti, nego ovdje provesti vječnost." Albert se zamišljeno počešao po nosu. "Da, možda bi i mogao tako postupiti", zaključio je, "ali, znaš, ja sam bio čarobnjak. I to prilično dobar. Znaš, meni su podigli spomenik. Ali ne možeš kaočarobnjak doživjeti duboku starost, a da ne stekneš ponekog neprijatelja, znaš, takve kakvi... bi tečekali na Drugoj Strani." Šmrcnuo je.
"A, k tome, svi oni niti nisu dvonogi. Neki niti nemaju nogu. Ili lica. Smrt me ne plaši. Plaši me ono što slijedi poslije." "Tada mi pomogni." "A štoću ja imati od toga?" "Jednogaćeš dana možda zatrebati i prijatelja s Druge Strane", rekao je Mort. Promislio je nekoliko sekunda i pridodao: "Na tvojem mjestu, mislim da mi ne bi škodilo u posljednjemčasu svojoj duši dodati malo sjaja. Neki od onih što tečekaju to možda ne bi mogli podnijeti." Albert je zadrhtao i sklopio oči.ćajima nego riječima, "jer to ina č "Ne znaš o čemu govoriš", pridodao je, više osje e ne bi rekao. Što želiš od mene?" Mort mu je rekao. Albert se zakikotao. "Samo to? Samo promjenu Stvarnosti? To se ne može. Više nema tako moćne magije. To su mogli učiniti samo Veliki Uroci. Ništa više. Dakle, to je to, a ti možeš činiti što te volja i želim ti sve najbolje." Ysabell se vratila, pomalo bez daha, čvrsto stišćući posljednju knjigu o Albertovu životu. Albert je opet šmrcnuo. Mort je bio zadivljen malenom kapljicom na vrhu njegova nosa. Neprestano je stajala na samom rubu pada, ali nikako nije imala hrabrosti to učiniti. Baš poput njega, pomislio je. "S tom mi knjigom ne možeš nikako nauditi", umorno je rekao staričarobnjak. "Niti ne namjeravam. Ali palo mi je na um da se ne postaje moćnim čarobnjakom tako što uvijek govoriš samo istinu. Ysabell, pročitaj što unutra piše." "'Albert ga je nesigurno pogledao,'"čitala je Ysabell. "Ne možeš vjerovati svemu što unutra piše..." "'... uzviknuo je, znajući u samom dnu svojega srca da Mort ima pravo,'"čitala je Ysabell. "Prestani!" '"... kriknuo je, pokušavajući potisnuti na dno svojih misli
spoznaju da se Stvarnost,čak i ako ju se ne može zaustaviti, može barem malo usporiti.'" KAKO? "'izgovorio je Mort olovnim glasom Smrti'", vrijedno je započela Ysabell. "Da, da, dobro, ne moraš se zamarati mojim dijelom", nervozno je prasnuo Mort. "Sigurnoću morati tražiti oprost i zbog toga što sam živa." NITKO NE DOBIVA OPROST ZATO ŠTO JE ŽIV. "I ne razgovaraj tako sa mnom, hvala lijepa. Mene time ne možeš prestrašiti", rekla je. Bacila je pogled na knjigu, gdje joj je crta što se upravo ispisivala rekla da je obična lažljivica. "Reci mi kako,čarobnjače", rekao je Mort. "Moja magija je sve što mi je ostalo!" jadikovao je Albert. "Više ti ne treba, stari bijedniče." "Ne bojim te se, dječače..." POGLEDAJ ME U LICE I PONOVI TO. Mort je zapovjednički pucnuo prstima. Ysabell je ponovno spustila glavu nad knjigu. "'Albert je pogledao u plavi bljesak u tim očima i zadnjih tragova njegova otpora je nestalo'",čitala je, "'jer je ugledao ne samo Smrt, već Smrt sa svim ljudskim začinima osvete, okrutnosti i gnušanja, i sad je sa strašnom sigurnošću znao da mu je to posljednja šansa i daće ga Mort poslati natrag u Vrijeme i progoniti ga i uhvatiti ga i osobno ga isporučiti u mračne Dimenzije tamnica, gdjeće stvorenja užasa točka točka točka točka točka'", završila je. "Ostalih pola stranice su same točke." "Zato što ih se knjiga ne usuđuje niti spomenuti", prošaptao je Albert. Pokušao je zatvoriti oči, ali slike u mraku iza njegovih kapaka bile su tako stvarne da ih je opet otvorio.Čak je i Mort bio bolji od toga. "Dobro", rekao je. "Postoji jedan urok. On na malenom prostoru može usporiti vrijeme. Napisatću ti ga, ali moraš pronaćičarobnjaka kojiće ga izgovoriti." "To mogu." Jezikom sličnim staroj lufi oblizao je suhe usnice. "Ali, postoji i cijena za to", pridodao je. "Najprije moraš
Izvršiti svoju Dužnost." "Ysabell?" rekao je Mort. Ona je pogledala stranicu pred sobom. "Govori istinu", rekla je. "Ako to ne učiniš, tadaće sve krenuti krivim putom, a onće unatoč tome biti vraćen u Vrijeme." Sve troje su se okrenuli prema velikom satu koji je dominirao predsobljem. Oštrica njegova klatna sporo je sjekla zrak, režući vrijeme u male komadiće. Mort je zarežao. "Nema vremena za to", progundao je. "Ne mogu istodobno obaviti oboje!" "Gospodarica bi našla vremena", primijetio je Albert. Mort je istrgnuo oštricu iz dovratka i divlje ali neučinkovito zamahnuo prema Albertu, koji se vješto izmaknuo. "Dakle, piši taj urok", uzviknuo je. "I to brzo." Okrenuo se na petama i krenuo natrag u radnu sobu Smrti. U jednom kutu je stajao veliki disk svijeta, skupa sa slonovima odčistog srebra što su stajali na Velikoj A'Tuin, izlivenoj u bronci i preko jednog metra dugoj. Velike rijeke bile su predstavljene žilama jantara, pustinje dijamantnom prašinom, a važniji su gradovi bili označeni draguljima; primjerice, Ankh-Morpork je bio obilježen mrkocrvenim granatom . Spustio je dva pješčana sata na mjesta gdje su se približno nalazili njihovi vlasnici i zavalio se u stolicu gospode Smrti, gledajući ih i priželjkujući da stoje bliže jedan drugome. Stolica je tiho zaškripala dok se naginjao na jednu, pa na drugu stranu, pogledavajući mali disk s različitih strana. Nakon nekog vremena je laganim korakom ušla Ysabell. "Albert ti je ono napisao", tiho je rekla. "Provjerila sam u knjizi. Ne radi se o nikakvom triku. Sad je otišao i zaključao se u svojoj sobi i..." "Pogledaj ova dva! Mislim, hoćeš li pogledati ovo!" "Morte, mislim da se moraš malo smiriti." "Kako se mogu smiriti kad, pogledaj, ovaj ovdje je gotovo u Velikom Nefu, a ovaj točno u Bes Pelargicu, a još se moram vratiti do Sto Lata. To je put od deset tisuća milja, kako god pogledao. To je neizvodivo."
"Sigurna sam daćeš pronaći način. A jaću ti u tome pomoći." Tek sad ju je prvi put pogledao i vidio da je odjevena u svoj izlazni kaput, onaj što joj nikako nije pristajao, s velikim krznenim ovratnikom. "Ti? Što bi ti mogla učiniti?" "Binky s lakoćom može nositi dvoje", umilnim je glasom rekla Ysabell. Neodređeno je mahnula nekakvim papirnatim zamotuljkom. "Spakirala sam nam nešto za jelo. Mogu... pridržavati vrata i slične stvari." Mort se neveselo nasmijao. TO NEĆE BITI POTREBNO. "Voljela bih kad bi prestao tako govoriti." "Ne mogu sobom voditi i putnike. Usporitćeš me." Ysabell je uzdahnula. "Čuj, a što kažeš na ovo? Recimo da smo se posvađali i da sam ja na koncu pobijedila. Shvaćaš? Timećemo si prištedjeti mnogo napora. Zapravo, možda bi mogao otkriti da Binky pomalo oklijeva krenuti na put, ako i ja ne idem. Tijekom svih ovih godina počastila sam ga sa strašno mnogo šećernih kuglica. Dakle... idemo li?" Albert je sjajnih očiju sjedio na svojem uskom ležaju, pogleda uprtog u zid. Čuo je topot kopita, što se naglo prekinuo kad se Binky vinuo u zrak, i nešto tiho promrmljao. Prošlo je dvadeset minuta. Različiti izrazi prelazili su licem starogčarobnjaka, poput sjena oblaka na obronku brijega. Povremeno bi za sebe nešto prošaptao, poput "Rekoh im" ili "Nikad u tome neće uspjeti" ili "Trebalo bi to dojaviti gospodarici". Napokon kao da se uspio dogovoriti sa samim sobom, sporo je kleknuo i ispod kreveta izvukao pohabani kovčeg. Jedva ga je otvorio i iz njega izvukao prašnjavu sivu odoru, usput po podu prosuvši gomilu kuglica naftalina i izblijedjelih ukrasnih šljokica. Navukao ju je na sebe, otresao ona mjesta na kojima se prašina bila najviše nakupila i ponovno se zavukao pod krevet. Uslijedilo je mnoštvo prigušenih kletvi i poneki zveket porculana, dok se Albert napokon nije opet pojavio sa štapom za glavu višim od
njega. Bio je deblji od običnih štapova, najviše zbog rezbarija kojima je bio od vrha do dna prekriven. Rezbarije su zapravo bile prilično nerazumljive, ali kao da su govorile daćete vjerojatno požalili, ako ih uspijete jasnije vidjeti. Albert se opet otresao i kritički se ogledao u zrcalu iznad umivaonika. Zatim je rekao: "Šešir. Nema šešira. Bez šešira nemačarobništva. Prokletstvo." Izjurio je iz sobe i vratio se nakon petnaest minuta punih aktivnosti, koje su za sobom ostavile okruglu rupu na sagu u Mortovoj spavaonici, te nestanak srebrnog papira iza zrcala u Ysabellinoj sobi i igle i konca ispod sudopera u kuhinji. Svemu tome je trebalo dodati i još nekoliko otrgnutih šljokica, pokupljenih s dna kovčega iz kojega je maloprije izvukao svoju odoru. Konačni proizvod nije bio onakav kakav je priželjkivao i neprestano mu je razbludno padao na jedno oko, ali bio je crn i imao na sebi mjesece i zvijezde i nesumnjivo svojeg vlasnika označavao kaočarobnjaka, premda možda ponešto malodušnoga. Prvi put u dvije tisuće godina, osjetio se pristojno odjevenim. Bio je to zbunjujući osjećaj, zbog kojega je još trenutak razmišljao, prije nego je šutnuo svoj pohabani sag pod krevet i štapom počeo ocrtavati krug na podu. Iza štapa je ostajala crta blistavog oktarina, osme boje spektra, boje magije, pigmenta mašte. Na njegovu je obodu obilježio osam točaka i spojio ih u oblik oktograma. Sobu je počelo ispunjavati potmulo kucanje. Alberto Malich stupio je u središte kruga i podigao štap iznad glave. Osjetio je kako se pod njegovim stiskom budi poput usnulog tigra, osjetio je zvonjavu sporog i promišljenog oslobađanja usnule moći. Ono je za sobom povuklo stara sjećanja na moć i magiju, što su zujala kroz paučinom obrasle krovne grede njegova uma. Prvi put u mnogo stoljeća, ponovno se osjetio živim. Oblizao je usne. Ono kucanje je utihnulo, ostavljajući za sobom čudnu, iščekujuću tišinu.
Malich je podigao glavu i uzviknuo jednu jedinu riječ. S obje strane štapa izbila je plavozelena svjetlost i obasjala cijelu sobu. Mlazovi oktarinske vatre planuli su iz osam vrhova oktogona i obaviličarobnjaka. Zapravo, sve ovo nije bilo potrebno da bi urok obavio svoj posao, aličarobnjaci su inače vrlo skloni dramatičnim vizualnim efektima... Poput nestajanja. I njega odjednom više nije bilo tamo. Stratohemisferski vjetrovi vitlali su Mortovim kaputom. "Kuda prvo idemo?" vikala mu je Ysabell ravno u uho. "U Bes Pelargic!" urlao je Mort, dok mu je vihor kovitlao riječi. "Gdje je to?" "Agateansko carstvo! Protutežni kontinent!" Pokazao je prema dolje. Još uvijek nije Binkyja tjerao punom brzinom, znajući da pred njima leže mnoge milje puta, i veliki bijeli konj još je u laganom galopu prelazio ocean. Ysabell je spustila pogled na grmljavinu zelenih valova,čije su se kreste bijelile od morske pjene, i još sečvršće privila uz Morta. Mort je škiljio naprijed, prema nakupini oblaka što je obilježavala daleki kontinent i odupro se porivu da Binkyja još brže potjera plosnatom stranom svojega mača. Nikad ga prije nije ošinuo i uopće nije znao štoće se dogoditi ako to sada učini. Mogao je samočekati. Ispod pazuha mu se pojavila ruka, držeći sendvič. "Hoćeš sa šunkom ili sa sirom i ajvarom?" pitala je. "Mogao bi nešto pojesti, ionako nemamo što drugočiniti." Mort je pogledao u gnjecavi trokut i pokušao se prisjetiti kad je posljednji put jeo. U svakom slučaju, negdje izvan dosega ure - za to izračunati bolje bi mu došao kalendar. Uzeo je ponuđeni sendvič. "Hvala", rekao je stoje ljubaznije mogao. Maleno sunce kotrljalo se prema obzoru, razbacujući za sobom svoju lijenu svjetlost. Oblaci pred njima su rasli, sada ocrtani ružičastom i narančastom bojom. Nakon nekog vremena je pod njima razaznao tamniju mrlju kopna i tu i tamo poneko svjetlo grada.
Pola sata kasnije bio je siguran da može vidjeti i pojedine građevine. Agateanska arhitektura naginjala je spljoštenim piramidama. Binky se počeo spuštati, sve dok mu se kopita nisu našla tek koji metar iznad morske površine. Mort je još jednom provjerio pješčani sat i blago povukao uzde, kako bi konja usmjerio prema luci što je ležala malo bliže Obodu od pravca u kojem su se trenutačno kretali. Na sidrištu je bilo nekoliko brodova, uglavnom priobalnih trgovačkih jedrenjaka sa samo jednim jedrom. Carstvo svoje podanike nije poticalo na dugačka putovanja, kako ne bi vidjeli neke stvari koje bi ih mogle uznemiriti. Iz istoga je razloga izgradilo visoki zid oko cijele zemlje, kojim su patrolirale Nebeske straže,čija je glavna zadaća bilačvrsto ugaziti na prste svakom stanovniku kojem bi palo na um da bi bilo dobro na pet minuta izići van i nadisati se svježeg zraka. A to se niječesto događalo, jer je većina podanika Sunčeva carstva bila sretna što živi unutar Zida. Životna ječinjenica da svi mi živimo sjedne ili druge strane zida, pa nam preostaje jedino zaboraviti na to ili razviti snažnije prste.* (U kamenom vrtu Svemirskog mira i Jednostavnosti, izgrađenom po nalogu starog cara Jednog Sunčevog Zrcala* (Koji je biočuven i po tome stoje svojim neprijateljima davao odsjeći usne i noge, a zatim im obećavao slobodu ako mogu svirajući trubu protrčati cijelim gradom.), odnos položaja i sjene simbolizirao je osnovno jedinstvo duše i materije i sklada svih stvari. Prema predaji, u preciznom razmještaju njegova kamenja kriju se tajne iz samog srca stvarnosti.) "Tko upravlja ovim mjestom?" rekla je Ysabell, dok su prolazili iznad luke. "Neki dječak-vladar", rekao je Mort. "Ali mislim da je najmoćnijičovjek zapravo Veliki vezir." "Nikad ne vjeruj Velikom veziru", mudro je izjavila Ysabell* (Zapravo, Vladar Sunca mu i nije vjerovao. Vezir, koji se zvao Devet Okrećućih Zrcala, imao je vrlo jasne poglede na to tko bi trebao upravljati zemljom, pritom svakako misleći na sebe, i sad kad je dječak dovoljno odrastao da bi počeo postavljati pitanja poput "Zar ne misliš da bi zid izgledao ljepše s nekoliko velikih vrata?" i "Da, ali kako je s druge strane?" odlučio je kako bi za Cara bilo najbolje da bude bezbolno otrovan i zakopan u živo vapno). Binky je prizemljio na poravnani šljunak pred niskom palačom s mnogo soba, okrutno mijenjajući cjelokupni sklad
svemira. Mort mu je skliznuo s leda i pomogao Ysabell da siđe. "Samo mi nemoj smetati, može?" žurno je prozborio. "I nemoj postavljati nikakva pitanja." Potrčao je uz neke uglačane stube i kroz tihe sobe, zastajući povremeno kako bi provjerio šio pokazuje pješčani sat. Napokon je skrenuo u jedan hodnik i kroz ukrašenu rešetku provirio u dugu nisku prostoriju u kojoj je Dvor upravo večerao. Mladi Car Sunca sjedio je prekriženili nogu načelu prostirke od rogožine, s plaštom od zerdavova krzna i perja pruženim iza leđa.Činilo se da ga je već bio prerastao. Ostatak dvorjana sjedio je oko prostirke, strogo i komplicirano poredani po prvenstvu, ali se bez ikakva problema moglo odmah prepoznati Vezira, koji je upravo vrlo sumnjičavo prebirao po svojoj zdjeli squishija i kuhanih morskih algi. Prizor nije ostavljao dojam da ovdje netko uskoro namjerava umrijeti. Mort je nastavio niz hodnik, zašao iza ugla i zamalo se sudario s nekoliko visokih pripadnika Nebeske straže, što su se bili okupili oko špijunke u zidu od papira i dodavali iz ruke u ruku u dlan skrivenu cigaretu, kako to inače znajučiniti vojnici na dužnosti. Na prstima se ponovno iskrao do rešetke, upravo da bičuo razgovor koji je tekao otprilike ovako: "Ja sam najnesretniji među smrtnicima, o Vaša Imanentna Nazočnosti, kad sam pronašao ovo u mojem inače vrlo dobrom sguishiju!', rekao je Vezir, podižući svoje štapiće za jelo. Cijeli se Dvor nagnuo da bi bolje vidio. Kao i Mort. Ipak, Mort se morao složiti s tom izjavom - radilo se o nekakvoj plavozelenoj grudi iz koje su izbijale gumaste cjevčice. "Pripravljač hrane bitće kažnjen, Vaše Plemenito Utjelovljenje Učenosti", rekao je Car. "Tko ima neko rebarce viška?" "Ne, o Veliki Oče Svojega Naroda, zapravo sam htio ukazati načinjenicu da su ovo, kako vjerujem, bubreg i slezena dubinske dahtave jegulje, navodno najukusniji mogući
zalogaj, do te mjere da ga mogu pojesti tek oni voljeni od samih bogova ili je barem tako zapisano, a u koje ja naravno ne ubrajam svoju bijednu malenkost." Vještim je pokretom onaj zalogaj prebacio u Carevu zdjelu, u kojoj se ovaj neko vrijeme nastavio ljuljati i napokon smirio. Dječak je kratko proučio ružnu stvar i napokon je nabio na štapić. "Ah", rekao je, "ali nije li isto tako zapisano, i to od nikoga drugoga do velikog filozofa Ly Tin Wheedlea, da učenjak može biti veći od prinčeva? Nekako mi sečini, ako me sjećanje ne vara, kako si mi upravo ti jednom dao da to pročitam, o Vjerni i Ustrajni Tragaču za Znanjem." Stvar je u novom kratkom luku poletjela zrakom i pomirljivo bućnula u Vezirovu zdjelu. Ovaj ju je brzo pokupio i pripremio se za drugi servis. Oči su mu se suzile. "Općenito govoreći, to može biti istina, o Jantarna Rijeko Mudrosti, ali u ovom slučaju ja ne mogu nikako biti stavljen iznad Cara kojega volim poput vlastitog sina i činim to još od nesretne smrti njegova oca, i stoga prilazem ovaj skromni dar pred tvoje noge." Oči svih dvorjana pratile su ukleti organ u njegovu trećem letu preko prostirke, ali Car je raširio svoju lepezu i izveo divni volej koji je opet završio u Vezirovoj zdjeli, takvom žestinom da je usput podigao cijeli pljusak morskih alga. "Za ime Boga, neka to već netko pojede", viknuo je Mort, premda ga nitko nije mogaočuti. "Žuri mi se!" "Kako si ti, bez ikakve sumnje, najmudriji od svih mojih slugu, o Predani i Svakako Jedini Pratioče Mojega Pokojnog Oca i Djeda Dok Su Nas Napuštali, zapovijedam ti da kao nagradu primiš najrjeđi i najprobraniji od svih zaloga." Vezir je nesigurno gurnuo nesretnu stvar i zagledao se u Carev osmijeh. A ovaj je bio bistar i zastrašujući. Grčevito je pokušavao pronaći kakvu mudru izliku. "Avaj,čini se da sam već pojeo daleko previše..." započeo je, ali Car mu je rukom dao znak da zašuti. "To bez sumnje zahtijeva i odgovarajući začin", rekao je i pljesnuo dlanovima. Zid iza njegovih leđa rascijepio se od
vrha do dna i kroz njega stupišečetiri Nebeska stražara, trojica od njih mašući voljnim mačevima, dok ječetvrti žurno pokušavao progutati upaljeni opušak. Veziru je zdjela ispala iz ruku. "Najvjerniji od mojih slugu misli kako mu više nije ostalo mjesta za ovaj posljednji zalogaj", rekao je Car. "Bez sumnje možete istražiti njegov želudac, kako bismo vidjeli je li u pravu. Zašto tomčovjeku ide dim iz ušiju?" "Željan je akcije, o Nebeska Eminencijo", brzo je uzvratio narednik. "Bojim se da ga nikako ne mogu obuzdati." čini se da je Vezir ipak još uvijek gladan. Odli č "Tada neka uzme svoj nož i... ah, no obavljeno." Uslijedila je potpuna tišina dok su se Vezirovi obrazi ritmički napuhivali. Napokon je progutao. "Slasno", rekao je. "Izvrsno. Doista hrana bogova, a sada, ako mi dopuštate..." Ispružio je noge i krenuo ustati. Načelu su mu se pojavile sitne graške znoja. "Želiš nas napustiti?" rekao je Car, podižući obrve. "Hitni državni poslovi, o Pronicavo Utjelovljenje..." "Sjedni dolje. Naglo ustajanje nakon jela može naškoditi probavi", rekao je Car, na što su stražari odobravajući klimnuli glavama. "Osim toga, nema nikakvih hitnih državnih obveza, osim ako ne misliš na one u maloj crvenoj bočici s natpisom 'Protuotrov', što su se nalazile u crnom lakiranom ormaru na tepihu od bambusa u tvojim odajama, o Svjetiljko Ponoćnog Ulja." Veziru je počelo zvoniti u ušima. Lice mu je počelo plavjeti. "Vidiš?" rekao je Car. "Prerane aktivnosti na pun želudac mogu izazvati mučninu. Neka ova poruka žurno dospije do svih kutova moje zemlje, neka svi ljudi doznaju za tvoje nesretno stanje i iz toga izvuku valjan zaključak." "Ja... moram...čestitati vašem... Utjelovljenju na takvoj... oštroumnosti", rekao je Vezir i pao nosom u jelo od kuhanih
kozica. "Imao sam izvrsnog učitelja", rekao je Car. VEĆ JE BILO I VRIJEME, rekao je Mort i zamahnuo mačem. Trenutak kasnije Vezirova se duša uzdigla s prostirke i pogledala Morta od glave do pete. "Tko si ti, barbare?" prasnuo je. SMRT. "Nisi moja Smrt", odlučno je ustvrdio Vezir. "Gdje je Crni Nebeski Zmaj Vatre?" NIJE MOGAO DOĆI, rekao je Mort. Iza Vezirove duše su se u zraku počele oblikovati sjene. Nekoliko ih je nosilo carsko ruho, ali još ih se mnogo guralo iza njih i sve kao da su jedvačekale pozdraviti pridošlicu u zemlje mrtvih. "Mislim da te neki ljudi žele vidjeti", rekao je Mort i žurno ga napustio. Kad je dospio do hodnika, Vezirova duša je počela vriskati... Ysabell je strpljivo stajala uz Binkyja, koji je upravo objedovao pet stotina godina staro bonsai stablo. "Jedan manje", rekao je Mort, penjući se u sedlo. "Dođi. U vezi sa sljedećim imam neki ružan predosjećaj, a nemamo previše vremena." * * * to č Albert se materijalizirao u samom središtu Nevi đenog sveučilišta, zapravo no na onom mjestu s kojeg je prije nekih dvije tisuće godina napustio svijet. Zadovoljno je promrmljao i otresao jos nrkoliko prašnjavih mrlja sa svoje odore. Odjednom je postao svjestan da ga netko gleda; podigavši pogled, otkrio je da se stvorio točno pod vlastitim ukočenim mramornim pogledom. Namjestio je naočale i nevoljko pogledao bronzanu pločicu pričvršćenu vijcima za podnožje kipa. "Alberto Malich, Osnivač Sveučilišta, (liulinc svjetske 1222.-1289. 'Njegov živi lik nikad više nećemo vidjeti'."
Toliko što se tiče proročanstava, pomislio je. I, kad su već toliko mislili na njega, barem su mogli pronaći nekog pristojnog kipara. Ovaj je bio tek sramotni amater. Nos mu je potpuno krivo načinjen. I, zar ovo zovu nogom? Osim toga, ljudi su po njemu urezivali svoja imena. I, nikad ga mrtvoga nisu mogli vidjeti s tim šeširom. Naravno, da je oko toga bilo što mogao poduzeti, nitko ga niti ne bi mogao vidjeti mrtvoga. Albert je naciljao oktarinskom munjom na sablasni lik iđavolski se nacerio kad je ovaj eksplodirao, pretvarajući se u prašinu. "Tako", obratio se cijelom Disku, "vratio sam se natrag." Grč magije proputovao mu je uzduž cijele ruke i začeo topli bljesak u njegovoj glavi. Kako mu je samo ovo nedostajalo, svih onih godina... Začuvši eksploziju, kroz velika dvostruka vrata nahrupili sučarobnjaci i već u samom začetku počeli donositi pogrešne zaključke. Pred njima se nalazilo prazno postolje. Iznad svega se nadnio oblak mramorne prašine. Iz kojega je izlazio Albert glavom i bradom, mrmljajući nešto za sebe. Čarobnjaci što su bili na začelju skupine počeli su najhitrije i u što većoj tišini uzmicati. Među njima nije bilo niti jednoga koji nije u razuzdanoj mladosti na Albertovu glavu stavio onu posudu što se uobičajeno može pronaći pod krevetima u spavaonicama, ili urezao svoje ime negdje po hladnoj anatomiji kipa, ili prolio pivo po njegovu postolju. Ili učinio nešto još gore od toga, posebno tijekom poklada, kad je piće teklo u bujicama, a zahod sečinio previše dalekim da bi se do njega onako teturajući prispjelo. Sve su to nekad smatrali veselim zamislima. Ali sada im odjednom više nisu bile tako smiješne. Samo su se dva lika ostala suočiti s gnjevom kipa, jedan zato što mu je odora zapela za dovratak, a drugi zato što je zapravo bio majmun i iz tog se razloga mogao mnogo opuštenije suočiti s ljudskim problemima.
Albert je ščepaočarobnjaka koji je očajnički pokušavao proći kroz zid.Čovjek je vrisnuo. "Dobro, dobro, priznajem! Vjerujte mi, bio sam pijan, nisam to htio, Bože, tako mi je žao, tako mi je žao..." "Čovječe, očemu to petljaš" rekao je Albert, iskreno zbunjen. "... mi je žao. Kad bih samo mogao reći koliko mi je žao, bilo bi..." "Prestani s tim prokletim glupostima!" Albert je bacio pogled na malog majmuna, koji mu se toplo, prijateljski nasmiješio. "Kako se zoveš,čovječe?" "Da, gospodine, prestat ću, gospodine, nema više gluposti, gospodine... Rincewind, gospodine. Pomoćni knjižničar, ako nemate ništa protiv." Albert ga je odmjerio od glave do pete.Čovjek je izgledao očajno ofucano, poput nekog komada rublja ostavljenog za pranje. Dakle, dotle je čarobništvo
dospjelo ovih dana, pomislio je. Nešto se po tom pitanju mora bez odlaganja poduzeti. "Kakvom bi ti knjižničaru mogao bili pomoćnik?" s gađenjem je zapitao. "Oook." Nešto poput mekane tople kožne rukavice pokušalo ga je uhvatiti za ruku. "Majmun! U mojem sveučilištu!" "Orangutan, gospodine. Nekoć je biočarobnjak, ali ga je zahvatila nekakva magija, gospodine, i sad se više ne želi vratiti u svoj pravi lik, ali on je jedini koji zna gdje se nalaze sve knjige", požurio je objasniti Rincewind. "Ja ga opskrbljujem bananama", pridodao je, osjećajne i kako mora dati dopunsko pojašnjenje. Albert ga je pogledao. "Zač "Začepljujem istoga epi." časa, gospodine." "I reci mi gdje je Smrt." "Smrt, gospodine?" ponovio je Rincewind, povlačeći se prema zidu. "Visoka, izgleda poput kostura, plavih očiju, pritajeno se kreće, GOVORI OVAKO... Smrt. Jesi li je vidio u posljednje vrijeme?" Rincewind je progutao slinu. "Ne, u posljednje vrijeme nisam, gospodine." "Pa, želim je pronaći. Ovim glupostima treba stati na kraj. I toću učiniti ovoga trena, jasno? Želim da se osam najstarijih čarobnjaka okupi ovdje, shvaćaš, i to za pola sata, sa svom potrebnom
opremom za obavljanje obreda AskhEnte, jesi li razumio? Premda mi vaš izgled ne ulijeva previše povjerenja. Svi ste vi samo gomila maminih maza i ti, prestani me držati za ruku." "Oook." "A sada idem do neke gostionice", prasnuo je Albert. "Poslužuju li još igdje ovih dana barem upola pristojnu mačju mokraću?" "Imate Bubanj, gospodine", rekao je Rincewlnd. "Skršeni bubanj? U Filigranskoj ulici? Još uvijek postoji?" "Pa, s vremena na vrijeme mu mijenjaju ime i ponovno ga grade iz temelja, ali mjesto je, ovaj, na istom mjestu već godinama. Pretpostavljam, ovaj, da ste prilično ožednjeli, gospodine?" nekako sablasno prijateljskim glasom je primijetio Rincewind. "Što ti znaš o tome?" oštro je uzvratio Albert. "Apsolutno ništa, gospodine", spremno je odgovorio Rincewind. "Dakle, idem u Bubanj. Zapamti, pola sata. I ako me ne budučekali kad se vratim, onda... pa, bolje bi im bilo da budu ovdje!" Izjurio je iz predvorja, podižući usput oblake mramorne prašine. Rincewind je gledao za njim. Knjižničar ga je držao za ruku. "Znaš što je u svemu ovome najgore?" rekao je Rincewind. "Oook?" "Uopće se ne sjećam da sam prošao ispod zrcala. Otprilike u isto vrijeme dok se Albert u Skrpanom bubnju, pažljivo prenošenom s oca na sina tijekom jednog ubojstva vladara, tri civilna rata, šezdeset jednog velikog požara,četiri stotine devedeset pljački i više od petnaest tisuća barskih tuča, preko požutjelog šanka s vlasnikom prepirao oko optužbe da upravi još uvijek duguje tri bakrenjaka plus kamate, koje su narasle do
količina što se nisu mogle smjestiti niti u najveću kasu na Disku, a što samo još jednom dokazuje kako trgovci iz Ankha posjeduju memoriju od koje bi zatreptao i jedan slon... otprilike u to je vrijeme Binky za sobom ostavljao trag dima na nebu iznad velikog i tajanstvenog kontinenta Klatcha. Duboko ispod, u mirisnim sjenovitnn prašumama, odjekivali su bubnjevi i uzdizali se stupovi uskovitlale magle sa skrivenih rijeka u kojima su bezimene zvijeri vrebale pod površinom ičekale da im naiđe kakva večera. "Više nemamo sira, moratćeš uzeti ovaj sa šunkom", rekla je Ysabell. "Kakvo je ono tamo svjetlo?" "Svjetlosne brane", rekao je Mort. "Približavamo se cilju." Iz džepa je izvukao pješčani sat i provjerio koliko je pijeska još ostalo u njemu. "Ali, prokletstvo, ne dovoljno brzo!" Svjetlosne brane ležale su postrance prema Središtu, poput bazena svjetla, što su zapravo i bile; neka su plemena na pustinjskim planinama izgradila zidove od zrcala za prikupljanje Diskova sunčevog svjetla, koje je inače sporo i pomalo teško. Ovdje je služilo kao platežno sredstvo. Binky je klizio iznad nomadskih logorskih vatri i tihih močvara rijeke Tsort. Pred njima su na mjesečini počeli nicati tamni, prepoznatljivi obrisi. "Piramide Tsorta obasjane mjesečinom", uzdahnula je Ysabell. "Kako romantično!" OŽBUKANE KRVLJU TISUĆA ROBOVA, primijetio je Mort. "Molim te, nemoj."
"Žao mi je, ali prava je istina da su ove..." "Dobro, dobro, shvatila sam te", razdražljivo gaje prekinula Ysabell. "Doista obilje truda samo da bi se zakopalo jednog mrtvog kralja", rekao je Mort, dok su kružili iznad jedne manje piramide. "Pune ih različitim konzervansima, kako bi mogli preživjeti na drugom svijetu." "Djeluje li to?" "Ne baš primjetno." Mort se nagnuo preko Bikyjeva vrata. "Baklje tamo dolje", rekao je. "Drži se." Niz aveniju među piramidama vijugala je procesija, koju je predvodio divovski kip Krokodilskog Boga Offlera, što ga je nosilo stotinu uznojenih robova. Binky je u kasu prošao poviše njega i izveo savršeno prizemljenje začistu peticu na ugaženi pijesak pred ulazom u piramidu. "Nadjenuli su još jednoga kralja", rekao je Mort. Još je jednom na mjesečini provjerio pješčani sat. Bio je posve običan, za razliku od onih koji su pripadali članovima kraljevskih obitelji. "To ne može biti on", rekla je Ysabell. "Ne nadijevaju ih dok su još živi, zar ne?" "Nadam se da je tako, jer samčitao da, prije nego to učine, razrezu truplo, otvore ga i odstrane..." "Ne želim to slušati..." "... svakojake mekane komadiće", neuvjerljivo je završio Mort. "Ali, zapravo, to nadijevanje svejedno ne djeluje. Zamisli samo kako neko šeće uokolo bez..." "Dakle, nisi došao po kralja", brzo je ustvrdila Ysabell. "O kome se, onda, radi?"
Mort se zaputio prema mračnom ulazu. Njegaće zapečatiti tek u zoru, kako bi omogućili duši mrtvoga kralja da ode. Unutrašnjost je bila prostrana i pružala se u dubinu, nagovještavajući znatno opakije svrhe odčuvanja žileta lijepo oštrima. "Pođimo to otkriti", rekao je. * * * "Pazite! Eno ga, vraća se!" Osam najstarijih čarobnjaka Sveučilišta brzo su se posložili u vrstu, pokušali ugladiti brade i općenito se bez uspjeha trudili izgledati prikladno svojem statusu. Izvukli su ih iz njihovih soba ili otrgnuli odčašice konjaka nakon večere pred razbuktanim ognjištem, ili prekinuli u mirnom razmišljanju, dok su s licem pokrivenim rupčićem bezbrižno zavaljeni sjedili u kakvoj udobnoj stolici, ali sada su svi bili krajnje zabrinuti i prilično zbunjeni. Izraz lica mogao bi im se usporediti samo s jednim likom, s golubom koji je načuo da je lord Nelson ne samo odlučio sići sa svojeg postolja, već je kasnije viđen i kako kupuje sačmaricu repetirku i cijelu kutiju streljiva. "Pristiže hodnikom!" vrisnuo je Rincewind i zaronio u zaklon jednog stupa. Okupljeni magovi promatrali su velika dvokrilna vrata kao da će ih svakoga trenutka raznijeti kakva eksplozija, što dokazuje koliko su bili vidoviti, jer su ona uistinu eksplodirala. Zasuli su ih komadići hrastovine veličine običnih žigica i na vratima se pojavio niski mršav lik, ocrtan svjetlošću što ga je s leđa obasjavala. U ruci je držao štap iz kojega se još uvijek dimilo. A u drugoj je držao malenu žutu žabu. "Rincewinde!" zaurlao je Albert. "Gospodine!" "Nosi ovu stvar odavde i riješi je se." Žaba se uspela na Rincewindov dlan i pokajnički ga pogledala. "Ovo je posljednji put štoće se neki prokleti gostioničar usuditi biti drzak prema jednomčarobnjaku", samozadovoljno je izjavio Albert. "Izgleda da trebam samo
nekoliko stoljeća okrenuti glavu na drugu stranu i ljudi u ovom gradu već misle da smiju prigovaratičarobnjacima, ha?" Jedan od starijih čarobnjaka je nešto promrmljao. "Što je to bilo. Ti tamo, govori!" "Kao kvestor ovog sveučilišta moram primijetiti da smo oduvijek zagovarali dobrosusjedsku politiku i dobre odnose s obi čnim pukom", promrmljao ječarobnjak, pokušavajući izbjeći Albertov probijajući pogled. I on je na savjesti nosio jedno izlijevanje noćne posude i tri slučaja opscenih grafita, o kojima bi se itekako moglo raspravljati. Albert je dopustio da mu se usta širom otvore. "Zašto?" rekao je. "Pa, ovaj, zbog osjećaja građanske dužnosti, vjerujemo kako je od životnog značaja da upravo mi pokažemo primje... arrhg!" Č arobnjak je očajnički pokušavao ugasiti svoju iznenada planulu bradu. Albert je spustio štap i polako prešao pogledom niz poredanečarobnjake. Povijali su se pod njegovim pogledom kao staklo pod naletom vihora.
"Želi li još netko iskazati osje ćaje za građansku dužnost?" rekao je. "Ubraja li se još tkogod među dobre susjede?" Uspravio se u svojoj punoj visini. "Vi beskičmeni crvi! Nisam ovo Sveučilište osnovao kako biste vi ljudima mogli posuđivati proklete kosilice za travu! Kakva korist od posjedovanja moći, ako je ne koristite? Ako vam netko ne ukazuje dužno štovanje, od njegove mu proklete gostionice ne ostavljate dovoljno niti da na tome može peći kestenje, jasno?" Od okupljenih čarobnjaka začuo se nekakav prigušeni uzdah. Tužno su promatrali žabu u Rincewindovoj ruci. Većina ih je još u mladim danima bila ovladala vještinom bjesomučnog opijanja u Bubnju. Naravno, sve je to sada bilo iza njih, ali sljedeće se večeri u gornjim prostorijama Bubnja trebao održati godišnji banket s pečenjem u organizaciji Ceha trgovaca, za koji su svičarobnjaci Osmoga Stupnja bili dobili pozivnice; na jelovniku je trebao biti pečeni labud i dvije vrste voćne torte i mnoštvo toplih zdravica "Našim štovanim,
neee, slavnim gostima", sve dok se napokon ne pojave sveučilišni domari s ručnim kolicima, da ih odvezu natrag. Albert je šibao uzduž postrojenih čarobnjaka, uz povremene udarce štapom u trbuh. Um mu je cijeli plesao i pjevao. Vratiti se natrag? Nikad! Ovo je moć, ovo je život, izazvatće onu staru lubanju i pljunuti joj u očnu duplju. "Tako mi Zadimljenog Zrcala Gusma, ovdje će se nekoliko stvari iz korijena promijeniti!" Čarobnjaci koji su studirali povijest nelagodno su klimnuli glavama. Bitće to povratak na gole kamene podove i ustajanje još za mraka i zabranu alkohola u svim prigodama i pamćenje točnih naziva svih stvari, sve dok ti mozak ne procvili. "Što radi tajčovjek!?" Čarobnjak koji je bez razmišljanja posegnuo za svojom duhanskom vrećicom pustio je da mu napola zavijena cigareta ispadne iz drhtavih prstiju. Ova je odskočila od poda i sad su svičarobnjaci požudno promatrali kako se kotrlja, sve dok Albert nije mudro iskoračio i zgnječio je nogom. Albert se naglo okrenuo. Rincewiud, koji ga je slijedio poput nekakva neslužbenog posilnoga, zamalo se zaletio u njega. "Ti! Rinceštoveć! Jel' i ti pušiš?" "Ne, gospodine! Ružna navika!" Rincewiud je pokušao izbjeći poglede svojih pretpostavljenih. Odjednom je shvatio da je upravo stekao neke doživotne neprijatelje i nije ga nimalo utješilo uvjerenje da to vjerojatno neće još dugo potrajati. "Ispravno! Pridrži mi štap. A sada, vi gomilo jadnih grješnika, ovo mora odmah prestati,čujete li? Već od sutra, ustanak u zoru, tri kruga oko sveučilišnog dvorišta, a onda natrag ovamo, na tjelovježbu! Umjerena jela! Učenje! Zdrave vježbe! A prije svega, taj prokleti majmun ide u cirkus!" "Oook?" Nekoliko starijihčarobnjaka sklopilo je oči. "A već ovoga trena", rekao je Albert, stišavši glas, "imate mi provesti obred AskhEntea." "Moram srediti neke nedovršene poslove", pridodao je.
* * * Mort je hitao poput roga mra čnim hodnicima piramide. Ysabell se trudila uz bok ga pratiti. Prigušeni sjaj njegova mača osvjetljavao je neugodne stvari; Krokodilski Bog Offler je bio obična reklama za kakvo kozmetičko sredstvo u usporedbi s nekim drugim stvarima koje su građani Tsorta štovali. U usputnim nišama stajali su kipovi stvorenja koja su očito bila građena od svega onoga što je Bog svojedobno bio odbacio kao promašaj. "Otkud ovi kipovi ovdje?" prošaptala je Ysabell. "Tsortski sve ćenici tvrde kako oni oživljavaju kad se piramida zapečati i lutaju hodnicima, štiteći kraljevo tijelo od pljačkaša grobova", rekao je Mort. "Kakvo grozno praznovjerje." "Tko je spominjao praznovjerje", odsutno je uzvratio Mort. "Doista oživljavaju?" "Rećiću samo da se, kad Tsortani bace uroke na neko mjesto, oko njega više nitko ne mota." Mort je zašao za ugao i Ysabell gaje za jedan trenutak, u kojem joj je zamalo stalo srce, izgubila iz vida. Pohitala je tamom i zabila mu se u leđa. Proučavao je neku pticu pseće glave. "Jao", rekla je. "Zar ti od toga ne idu trnci niz kičmu?" "Ne", ravnodušno je odgovorio Mort. "Kako to?" čima mu je ugledala one dvije male to č JER JA SAM MORT. Okrenuo se i u o ke plave svjetlosti. "Prestani!" JA... NE MOGU. Pokušala se nasmijati. Nije joj uspjelo. "Ti nisi Smrt", rekla je. "Samo obavljaš njezin posao." SMRT JE SVATKO ONAJ KOJI OBAVLJA NJEZIN POSAO. Stanku koju je izazvalo zaprepaštenje ovom tvrdnjom prekinulo je stenjanje što je dopiralo iz mračnog hodnika. Mort se okrenuo na petama i pohitao mu u susret.
U pravu je, pomislila je Ysabell.Čak i po načinu hoda... Ali strah od tame koju je sve dalje svjetlo navlačilo na nju uklonio je u stranu bilo kakve sumnje i ona je požurila za njim, zaobišla još jedan ugao i našla se, kako se činilo pod sjajem mača, u nečemu što je sličilo križancu riznice i prenatrpanog potkrovlja. "Kakvo je ovo mjesto?" prošaplala je. "Nikad nisam vidjela takvu gomilu svega i svačega!" KRALJ TO ODNOSI SOBOM NA DRUGI SVIJET, rekao je Mort. "Dakle, očito nije pobornik putovanja s minimumom prtljage. Pogledaj, ovdje je cijeli jedan brodić. I kada odčistog zlata!" BEZ SUMNJE NE ŽELI BITI PRLJAV KAD TAMO STIGNE. "I svi ti kipovi!" TI KIPOVI, ŽAO MI JE ŠTO TO MORAM REĆI, NEKOĆ SU BILI OBIČNI LJUDI. KRALJEVI SLUGE, SHVAĆAŠ? Na Ysabellinu licu se jasno mogla pročitati jeza. SVEĆENICI SU IM DALI OTROV. S druge strane sobe ponovno se začulo stenjanje. Mort je pokušao doći do njegova izvora, spotičući se prekočilima, grozdova datulja, košara lončarije i gomila dragulja. Kralj se očito nije mogao dosjetitičegaće se odreći kad pode na put, pa je na koncu odlučio igrati na sigurno i ponijeti sve. SAMO ŠTO ON PONEKAD NE DJELUJE DOVOLJNO BRZO, tmurno je pridodao. Ysabell se smjelo uspinjala za njim i preko strane kanua ugledala mladu djevojku ispruženu na gomili vunenih pokrivača. Bila je odjevena u hlače od gaze, prsluk kojem je nedostajalo materijala i dovoljno grivni da bi se njima mogao ukotviti poveći brod. Usta joj je oblila zelena pjena. "Je li to bolno?" tiho je prozborila Ysabell. NE. ONI VJERUJU DA IH TO VODI U RAJ. "Pa, je li tako?" MOŽDA. TKO ZNA? Mort je iz unutrašnjeg džepa izvukao sat i provjerio ga na svjetlosti mača. Na trenutak kao da je brojao u sebi, a onda je naglim pokretom bacio sat preko ramena i drugom rukom
spustio mač. Djevojčina sjena je sjela i protegnula se, uz sablasni zveket nakita. Ugledala je Morta i duboko se poklonila. "Moj gospodaru!" NISAM JA NIČIJI GOSPODAR, rekao je Mort. A SADA, TRČI TAMO KUDA VEĆ VJERUJEŠ DA IDEŠ. "Bitću priložnica na nebeskom dvoru kralja Zetesphuta, kojiće odsad zauvijek lutati među zvijezdama", odlučno je uzvratila. "Nitko te ne sili", oštro je rekla Ysabell. Djevojka se okrenula prema njoj, širom otvorenih očiju. "Ah, ali moram. Za to sam posebno podučavana", rekla je, naočigled blijedeći. "Dosad sam uspjela dogurati samo do sobarice." Zatim je potpuno nestala. Ysabell je mrzovoljno i ne odobravajući promatrala mjesto na kojem je do maloprije stajala. "Dakle!" rekla je, "Jesi li joj samo vidio odjeću?" POĐIMO ODAVDE. "Ali, to o kralju Kakosevećzove i lutanju među zvijezdama ne može biti istina", gunđala je dok su se probijali prema izlazu iz prenatrpane sobe. "Gore nema ničega osim puste praznine." TO JE TEŠKO OBJASNITI, rekao je Mort. ON ĆE LUTATI MEĐU ZVIJEZDAMA U SVOJOJ VLASTITOJ MAŠTI. "Skupa sa slugama?" AKO SU ONI TAKO UMISLILI. "To nije previše pošteno." PRAVDE NEMA, rekao je Mori. POSTOJIMO SAMO MI. Požurili su niz aleje iščekujućih zloduha i hod im se već bio gotovo pretvorio u trk kad su ponovno izletjeli van, u pustinjski noćni zrak. Ysabell se naslonila na grubo klesan kameni zid, boreći se da bi povratila dah. Mort nije ostao bez daha. On uopće nije disao. ODVESTĆU TE KUDA GOD ŽELIŠ, rekao je, A ONDA TE
MORAM NAPUSTITI. "Ali mislila sam da želiš spasiti princezu!" Mort je odmahnuo glavom. NEMAM IZBORA. NITKO NEMA IZBORA.čekivao, pojurila je naprijed i š č Kad se okrenuo prema Binkyju koji ih je o epala ga za ruku. On se blago oslobodio njezina stiska. ZAVRŠIO SAM SVOJE ŠEGRTOVANJE. "Sve je to samo u tvojoj glavi!" viknula je Ysabell. "Ono si što vjeruješ da jesi!" Stala je i spustila pogled. Pijesak oko Mortovih nogu počeo se uzdizati u malim pramenovima i oblikovati drhtave prašnjaveđavolke. U zraku je zapucketalo i odjednom je postao nekako mastan. Mort je nemirno podigao pogled. NETKO IZVODI OBRED ASH... Pogodilo ga je poputčekića, sila iz vedra neba što je oko njih uzdigla pješčani krater. Uslijedilo je duboko brujanje, praćeno mirisom rastaljenog kositra. Mort se osvrtao uokolo u vihoru uskovitlanog pijeska, okretao se kao da sanja, sam u potpuno mirnom središtu kovitlaca. Iz uskovitlanog oblaka bljesnula je munja. Duboko u svojem umu pokušavao se othrvati, ali nešto ga ječvrsto držalo u svojem stisku i nikako se nije mogao oduprijeti, kao što igla kompasa ne može odoljeti porivu da se usmjeri prema Središtu. Napokon je pronašao ono što je tražio. Bila su to vrata obrubljena oktarinskom svjetlošću, što su vodila u kratki tunel. S druge su ga strane neki likovi dozivali pokretima. DOLAZIM, rekao je i okrenuo se kad je iza sebe začuo iznenadnu buku. Sedamdeset mladih djevojačkih kilograma pogodilo ga je ravno u prsa, odižući ga od tla. Mort je pao. Ysabell je klečala na njemu, nepopustljivo ga držeći za ruke. PUSTI ME, prozborio je. POZVAN SAM. "Ne ti, budalo!" Zagledala se u plave zdence njegovih očiju, što više nisu
imale zjenica. Bilo je to kao da gleda u tunel što joj se jureći približava. Mort se u luku odigao od tla i uzviknuo kletvu tako drevnu i oštru, da se u jakom magičnom polju istoga trena materijalizirala, zamahnula svojim olovnim krilima i odletjela dalje. Lokalna oluja razbijala se o okolne pješčane dine. Njegove su je oči opet privukle. Skrenula je pogled, samo trenutak prije nego je poput kamena propala u zdenac od plave svjetlosti. ZAPOVIJEDAM TI. Mortov je glas mogao probijati kamenje. "Majka je godinama na meni iskušavala taj glas", mirno je uzvratila. "Uglavnom kad bi me tjerala da počistim kupaonicu. Mogu ti reći da ni tada nije djelovalo." Mort je uzviknuo još jednu kletvu, koja je odlepršala u zrak, a zatim se pokušala ukopati u pijesak. BOL... "To je samo u tvojoj glavi", rekla je ona, suprotstavljajući se sili koja ih je oboje pokušala povući kroz ona treperava vrata. "Ti nisi Smrt. Ti si samo Mort. Ti si ono što ja mislim da jesi." U središtu zamagljenog plavila njegovih očiju pojavile su se dvije smeđe točkice, naočigled postajući sve veće. Oluja oko njih se podigla uvis i počela žalobno zavijati. Mort je vrisnuo. Vrlo pojednostavljeno rečeno, obred AskhEntca služi za prizivanjeć i pokoravanje Smrti. Studente okultnih znanosti uče da ga se može izvesti pomo u jednostavnih napjeva, tri mala komadića drva i 4 kubika mišje krvi, ali niti jedan čarobnjak vrijedan svojeg špicastog šešira ni u snu ne bi učinio nešto tako jednostavno; oni duboko u srcu vjeruju, ako urok ne uključuje velike žute svijeće, obilje rijetkih kadila, krugove na podu iscrtane pomoću osam raznobojnih kreda i nekoliko uokolo postavljenih kotlova, da tada sve to uopće nije vrijedno razmatranja. Osamčarobnjaka povijali su se i pjevušili na svojim mjestima, na vrhovima velikog obrednog oktograma. Ruke su raširili, tako da su tek dodirivali prste magova što su im sa svake strane stajali uz bok. Ali nešto nije bilo kako treba. Istina, u samom središtu živog
oktograma pojavila se izmaglica, ali ona se povijala i uvlačila u sebe, odbijajući se razbistriti. "Još snage!" uzviknuo je Albert. "Dajte joj još moći!" Na trenutak se u dimu pojavio lik, odjeven u crnu odoru i s blistavim mačem u ruci. Albert je prokleo kad je prepoznao blijedo lice pod kukuljicom; nije bilo dovoljno blijedo. "Ne!" zaurlao je Albert, skačući u oktogram i mašući rukama u pokušaju da otjera treperavi lik. "Ne ti, ne ti..." A u dalekom Tsortu Ysabell je, zaboravivši da je dama,čvrsto stisnula šaku, dobro odmjerila i tresnula Morta ravno u vilicu. Svijet oko nje je eksplodirao...čopor ma č U kuhinji Hargine Ku će rebaraca tava je tresnula na pod, potjeravši aka kroz vrata... U velikoj dvorani Neviđenog sveučilišta sve se zbilo u jednom hipu*( Što baš ne odgovara pravoj istini. Filozofi se općenito slažu da najkraće vrijeme u kojem se sve može dogoditi, nikako nemože biti kraće od tisuću bilijuna godina.) Ogromna sila koju su čarobnjaci usmjeravali na sjenu odjednom se usredotočila u samo jednu točku. Poputčepa koji se dugo opirao odletjeti s boce, poput mlaza ljutog kečapa iz izokrenute boce Beskonačnosti, Smrt je proklinjući sletjela u sredinu oktograma. Albert se prekasno sjetio da se i sam nalazi unutar raspjevanog kruga i pokušao skočiti preko njegova ruba. Ali koščati prsti ščepali su ga za rub odore. Čarobnjaci, odnosno oni koji su još uvijek stajali na nogama i ostali pri svijesti, iznenađeno su primijetili da Smrt nosi pregaču i u ruci drži malu mačkicu. "Zašto si baš morao" SVE POKVARITI? "Sve pokvariti? Jeste li vidjeli što je sve izveo onaj momčić?" prasnuo je Albert, još uvijek se pokušavajući izvući preko ruba kruga. Smrt je podigla lubanju i omirisala zrak. Jedan se zvuk probio kroz ukupnu buku što je ispunjavala salu i istog je trena ušutkao.
Bio je to zvuk poput onoga što ga se možečuti na sumračnim rubovima sna, takav od kojega se odjednom u smrtnom strahu probudiš, obliven hladnim znojem. Bilo je to unjkanje što dopire ispod vrata smrti. Sličilo je dahtanju ježa koje ruši sve ograde i sravnjuje sa zemljom kamione. Bila je to buka koju nikako ne biste poželjeli dvaputčuti; ne biste je poželjeličuti niti samo jednom. Smrt se polako uspravila. ZAR MI SE TAKO UZVRAĆA NA DOBROTU? OTMICOM KĆERI, VRIJEĐANJEM MOJIH SLUGU, UGROŽAVANJEM SAMOGA TKANJA STVARNOSTI IZ OSOBNIH RAZLOGA? AH, GLUPO, GLUPO, PREVIŠE SAM SE DUGO PONAŠALA NEPROMIŠLJENO! "Gospodarice, kad biste bili tako dobri i pustili mi odoru..." započeo je Albert i primijetio notu molbe u svojem glasu, koja donedavno nije postojala. Smrt se nije osvrtala na njegove riječi. Pucnula je prstima kao kastanjetama i pregača koju je nosila eksplodirala je u kratkotrajnom plamenu. Međutim, mačkicu je vrlo oprezno spustila na pod i nježno je nogom gurnula od sebe. ZAR MU NISAM PRUŽILA NAJBOLJE MOGUĆNOSTI? "Upravo tako, gospodarice, a sada, kad jasno vidite što se zbiva..." ZNANJE? KARIJERU? PERSPEKTIVU? POSAO ZA CIJELI ŽIVOT? "Upravo tako, ali ako biste samo pustili..." Promjena u Albertovu glasu bila je potpuna. Zapovjedne trube postale su pikola poniznosti. Zapravo, glas mu je bio ustravljen, ali je ipak uspio uhvatiti Rincewindov pogled i prosiktati: "Moj štap! Baci mi moj štap! Sve dok je u krugu, nije nepobjediva! Dodaj mi štap, da bih se mogao osloboditi!" Rincewind je rekao: "Molim?" AH, SAMA SAM KRIVA ŠTO SAM PODLEGLA SLABOSTIMA KOJEĆU SAMO ZBOG LAKŠEG RAZUMIJEVANJA NAZVATI ZOVOM PUTI! "Moj štap, idiote, moj štap!" brbljao je Albert.
"Oprostite?" SLUGE MOJE, DOBRO STE UČINILI ŠTO STE ME PRIZVALI PAMETI, rekla je Smrt. NEMOJMO VIŠE GUBITI VRIJEME. "Moj šta...!" ćena usisavanjem zraka. Na trenutak, plamenovi svije ć Odjeknula je implozija, pra a izdužili su se poput tragova svjetlećeg streljiva, a zatim se ugasili. Prošlo je neko vrijeme. A tada se negdje s poda začuo kvestorov glas: "Rincewinde, to je bilo jako neljubazno od tebe, tako izgubiti njegov štap. Podsjeti me da te ovih dana oštro kaznim. Ima li netko žigice?" "Ne znam što se s njime zbilo! Samo sam ga naslonio na ovaj stup i sada ga..." "Oook." "Ah", rekao je Rincewind. "A tome majmunu za nagradu dajte posebnu porciju banana", jednoličnim glasom je ustvrdio kvestor. Bljesnula je žigica i netko je napokon uspio upaliti svijeću.Čarobnjaci su se počeli pridizati s poda. "Pa, to nam je svima bila dobra lekcija", nastavio je kvestor, otresajući prašinu i vosak svijeće s odore. Podigao je pogled, očekujući daće ugledati kip Alberta Malicha opet na svojem postolju. "Očito i kipovi posjeduju vlastite osjećaje", rekao je. "Sjećam se da sam, još na prvoj godini studija, urezao svoje ime na njegovu... pa, nije važno. Želim reći, ovdje i sada predlažem da mu damo izraditi novi kip." Njegov je prijedlog pozdravila smrtna tišina. "Recimo, ovaj put posve sličan izvorniku i izliven u zlatu. Prikladno optočen draguljima, u slavu našem velikom utemeljitelju", veselo je nastavio. "I, kako bismo bili sigurni da ga studenti niti na koji način neće oskvrnuti, predlažem da ga postavimo u najdubljem
podrumu", nastavio je. "I zatim zaključamo vrata za sobom", pridodao je. Nekolikočarobnjaka to je popratilo veselim odobravanjem. "I bacimo ključ", rekao je Rincewind. "I zavarimo vrata", rekao je kvestor. Upravo se sjetio Skrpanog bubnja. Zatim se još malo zamislio i prisjetio se i onog režima stroge tjelovježbe. "A zatim zazidamo dovratak", rekao je. Odjeknuo je buran aplauz. "I negdje bacimo zidara!" slavodobitno se nasmijao Rincewind, ponesen raspravom. Kvestor gaje namršteno pogledao. "Ne treba pretjerivati", rekao je. * * * U op ćoj tišini jedna se dina, veća od običnih, nespretno nakosila i napokon se prosula na tlo, otkrivajući pod sobom Binkyja kako ispuhuje pijesak iz nozdrva i otresa grivu. Mort je otvorio o či. Trebao bi postojati poseban naziv za to „kratko razdoblje nakon buđenja, dok je um još uvijek ispunjen tek toplim ružičastim ništavilom. Ležiš potpuno prazne glave, osim sve jače sumnje da ti u susret, poputčarape pune vlažnog pijeska u kakvoj noćnoj ulici, hitaju sjećanja koja bi najradije zaboravio, a koja se sva svode na spoznaju da tvoja grozna budućnost zna za samo jednu olakotnu okolnost, za to daće biti vrlo kratkotrajna. Mort je sjeo i rukama obuhvatio glavu, kako bi je spriječio da mu se odvrne s tijela i nekud odlebdi. Pijesak iza njega je zadrhtao i Ysabell se s mukom uspravila u sjedeći položaj. Kosa joj je bila puna pijeska, a lice mrko od prašine iz piramide. Neki pramenovi kose zakovrčali su joj se na vrhovima. Bez riječi ga je pogledala. "Jesi li me ti udarila?" zapitao je, oprezno opipavajući svoju vilicu. "Da." "Ah."
Pogledao je prema nebu, kao daće mu to pomoći da osvježi pamćenje. Sjetio se samo da bi uskoro trebao biti negdje drugdje. A onda se sjetio još nečega. "Hvala ti", rekao je. "Uvijek ti stojim na raspolaganju, uvjeravam te." Ysabell je ustala na noge i pokušala s haljine otresti prašinu i paučinu. "Hoćemo li sada spasiti tu tvoju princezu?" plaho je zapitala. Mortova vlastita osobnost, njegova unutrašnja stvarnost, napokon je uspjela s njime stupiti u vezu. Uz prigušeni krik je skočio na noge, ugledao kako mu pred očima eksplodira plavi vatromet i osjetio da opet gubi svijest. Ysabell ga je uhvatila ispod pazuha i ponovno ga podigla na noge. "Pođimo do rijeke", rekla je. "Mislim da bi nam svima dobro došlo malo osvježenja." "Što mi se to dogodilo?" Ona je pod njegovim teretom slegnula ramenima što je najbolje mogla. "Netko je upotrijebio obred AskhEntea. Majka ga mrzi, kaže da je uvijek prizivaju u najnezgodnijem trenutku. Jedan... tvoj dio koji je postao Smrt odazvao se pozivu, a ti si ostao ovdje. Barem tako mislim. Ako ništa drugo, barem ti se vratio tvoj glas." "Koliko je sati?" "Kad si ono rekao da svećenici zatvaraju piramidu?" Mort je napola sklopljenih suznih očiju pogledao prema kraljevskom grobu. A tamo se jasno vidjelo kako prsti osvijetljeni bakljama petljaju po vratima. Prema legendi, jezoviti stražariće uskoro oživjeti i početi svoje beskrajno patroliranje. Znao je daće biti tako. Vratilo mu se sve znanje. Sjetio se kako mu je um bio hladan kao led i beskrajan poput noćnog neba. Sjetio se kako je bio pozvan da, protivno svojoj volji, oživi u trenutku kad je nastalo prvo živo stvorenje, i nekako znao daće živjeti sve dok i posljednje biće u svemiru uz njegovu pomoć ne premine, kadaće mu, figurativno rečeno, preostati jedino da podigne stolice na stolove i pogasi
svjetla. Sjetio se osame. "Nemoj me ostavljati samog", žurno je rekao. "Ovdje sam", rekla je. "Sve dok me budeš trebao." "Ponoć je", tupo je rekao, sagnuvši se prema Tsortu i spustivši glavu do vode. Pored njega se začuo zvuk poput pražnjenja kade, dok je i Binky pokušavao utažiti žed. "Znači li to da kasnimo?" "Da." "Žao mi je. Voljela bih da mogu nekako pomoći." "Ne možeš." "Ako ništa drugo, održao si obećanje dano Albertu." "Da", gorko je potvrdio Mort. "Barem sam to učinio." Prešao je gotovo cijeli Disk, s kraja na kraj... Trebao bi postojati naziv za mikroskopsku iskru nade o kojoj ne smiješ niti razmišljati, zbog gole spoznaje daće se od toga ugasiti, kao kad pokušavaš promatrati foton. Možeš samo ići uz nju, gledati mimo nje, hodati pored nje,čekajući da naraste dovoljno da bi se mogla suočiti sa svijetom. Podigao je glavu s površine vode i pogledao na onu stranu obzorja za koju je zalazilo sunce, pokušavajući se prisjetiti velikog modela Diska iz radne sobe gospođe Smrti, a da pritom ne privuče pozornost cijelog svemira na svoje misli. U takvim se trenutcima može učiniti da je vjerojatnost tako uravnotežena, da već glasno razmišljanje može sve pokvariti. Orijentirao se prema tankim gejzirima Središnje svjetlosti, što nasuprot zvijezda i nadahnuto pretpostavio da bi Sto Lat mogao biti... tamo... "Ponoć", glasno je izgovorio. "Sad je već prošla", rekla je Ysabell. Mort je ustao, trudeći se da zadovoljstvo ne počne isijavati iz njega poput svjetionika, i dohvatio Binkyjeve uzde. "Dođi", rekao je. "Nemamo mnogo vremena." "Očemu to govoriš?" Mort je posegnuo da bi je povukao iza sebe. Bila je to lijepa
gesta, ali zbog nje je zamalo i sam pao iz sedla. Nježno je odgurnula njegovu ruku i sama se vinula na konjska leđa. Binky je odstupio postrance, prskajući vodom, a zatim zarzao i stupio na pijesak. "Rekoh, očemu to govoriš?" Mort je okrenuo konja prema dalekom sjaju sunčeva zalaska. "O brzini noći", rekao je. delikatno je plesala * * * Cutwell je izvirio glavom preko zidina pala če i zastenjao. Zid se sada nalazio samo jednu ulicu dalje, jasno vidljiv u oktarinu, i više nije trebao zamišljati ono brujanje. Mogao ga je jasnočuti - ružno zujanje slično piljenju, dok su se nasumični komadići vjerojatnosti sudarali sa zidom i svoju energiju oslobađali u buci. Na svojem putu niz ulicu, blještavi zid gutao je zastave i ukrasne trake, baklje i okupljenu svjetinu, ostavljajući za sobom samo tamu prazne ulice. Negdje tamo, pomislio je Cutwell, i jačvrsto spavam u svojem krevetu i ništa se od svega ovoga nije niti zbilo. Baš sam sretnik. Sagnuo se, spustio niz ljestve na kamene plo če dvorišta i pohitao u glavnu dvoranu, dok su mu se skuti zapletali oko gležnjeva. Provukao se kroz malena pomoćna vrata u velikim vratnicama i naložio stražaru da ih zaključa za njim, a zatim opet podigao skute odore i nastavio bočnim prolazom, kako bi izbjegao pogledima gostiju. Dvorana je bila osvijetljena tisu ćama svijeća i prepuna stolatskih uglednika, gotovo svih pomalo nesigurnih u to zbogčega su se uopće tu našli. I, naravno, bio je tu i slon. Upravo je taj slon Cutwella kona čno uvjerio da je potpuno skrenuo s uma, ali prije samo nekoliko sati to mu se učinilo dobrom zamisli kad se, ozlojeđen lošim vidom Velikog svećenika, prisjetio da pilana na kraju grada rečenu životinju koristi za podizanje teških tereta. Životinja je bila postarija, artritična i nepouzdanećudi, ali je imala jednu bitnu prednost
kad se radilo o obrednim žrtvama. Visoki svećenik ga je vrlo teško mogao promašiti. Pola tuceta stražara obzirno je pokušavalo obuzdati stvorenje u čijem se sporom mozgu napokon upalila lampica da bi zapravo trebalo biti u svojoj dobro poznatoj staji, uz obilje sijena i vode i vremena za sanjarenje o vrućim danima na prostranim žutosmedim visoravnima Klatcha. Životinja je postajala sve nemirnija. Vrlo brzo će postati jasno da još jedan razlog za taj sve veći nemir i jogunjenje leži učinjenici da je, u općoj zbrci što je prethodila ceremoniji, njegova surla pronašla put do obrednog pehara s gotovo pet litara jakog vina i uspjela ga dobrim dijelom isušiti. Pred okorjelim su mu se očima počeli pojavljivati mjehurićičudnih vrućih misli, o iz korijena iščupanim baobabima, borbama s drugim mužjacima za sezone parenja, veličanstvenim stampedima kroz sela rodnog kraja i drugim napola zaboravljenim užicima. Uskoroće mu se uokolo početi priviđati i ružičasti ljudi. Sre ćom, o svemu tome nije imao pojma Cutwell, koji je uhvatio pogled pomoćnika Visokog svećenika - ambicioznog mladića koji se zahvaljujući mudrom predviđanju bio opskrbio dugom gumenom pregačom ičizmama - i dao mu znak da bi ceremonija trebala započeti. Zatim je sam pojurio u sve ćeničku garderobu i uz mnogo muke se uvukao u posebnu obrednu odoru koju je dvorska vezilja izradila posebno za njega, duboko prekopavši po svojoj radnoj košari u potrazi za komadićimačipke, šljokicama i zlatnim koncem, da bi proizvela tako neukusno blještavu nošnju, da ju je bez ikakva stida mogao odjenuti i sam Nadkancelar Neviđenog sveučilišta. Cutwell si je dopustio pet sekunda divljenja pred zrcalom, prije nego je na glavu nabio svoj šiljasti šešir i otrčao natrag do vrata, zaustavivši se upravo na vrijeme da dalje nastavi smirenim hodom kakav i pristaje tako visokom ugledniku. Došao je do Velikog svećenika upravo kad je Keli krenula središnjim prolazom, s obje strane praćena sluškinjama što
su oko nje oblijetale poput remorkera oko velikog linijskog broda. Unato č svim nedostacima nasljedne odore, Cutwell je pomislio kako prekrasno izgleda. Bilo je u njoj nečega odčega je... Zaškripao je zubima i pokušao se usredotočiti na mjere osiguranja. Razmjestio je stražare na različite taktičke točke u dvorani, za slučaj da vojvoda od Sto Helita u posljednji tren pokuša unijeti neke izmjene u obred krunidbe, i sad se sjetio da bi i sam trebao držati budno oko na vojvodi, koji je sjedio u prvom redu,čudno se i jedva primjetno osmjehujući. Vojvoda je uhvatio Cutwellov pogled ičarobnjak je žurno okrenuo oči na drugu stranu. Visoki svećenik je podigao ruke, kako bi utišao opći žamor. Cutwell se prikrao do njega kad se starac okrenuo prema Središtu i hrapavim glasom počeo prizivati bogove. Cutwell je dozvolio da mu oči opet skrenu prema vojvodi. "Čujte me, mm, o bogovi..." Je li se ono Sto Helit zagledao u šišmišima nastanjenu tamu krovnih greda? "...čuj me, o Slijepi Io od Stotinu Očiju;čuj me, o Veliki Offlere Usta Punih Ptica;čuj me, o milosti puni Usude;čuj me, o Hladna, mm, Sudbino;čuj me, o Sedmoruki Seke;čuj me, o Hoki od Šuma;čuj me, o..." Užasnut, Cutwell je shvatio da nesmotrena stara luda, nasuprot svim uputama, namjerava spomenuti cijelo to božje mnoštvo. Na Disku je bilo preko devet stotina opće poznatih bogova, a teološki istraživači su svake godine otkrivali nove. To bi moglo potrajati satima. Okupljena svjetina je već počela nemirno vrtjeti nogama. Keli je stajala pred oltarom, s bijesnim izrazom na licu. Cutwell je bez vidljiva učinka laktom udario Visokog svećenika u rebra, a onda divlje obrvama dao znak mladom akolitu. "Zaustavi ga!" prosiktao je. "Nemamo vremena!" "Bogovima to neće biti milo..."
"Niti meni, a ja sam ovdje..." Akolit se kratko zagledao Cutwellu u lice, a onda odlučio kako je bolje objašnjavanje s bogovima ostaviti za kasnije. Potapšao je Visokog svećenika po ramenu i nešto mu šapnuo u uho. "... o Steikhegelu, bože, mm, usamljenih kravljih staja;čuj me, o... molim? Što?" Mrmor, mrmor. Visoki je svećenik namršteno pogledao Cutwella, odnosno u smjeru u kojem se nadao da se ovaj nalazi. "Ah, dobro. Mm, pripremite pomasti i miomirise za IspovijedČetverostranog Puta." Mrmor, mrmor. Visokom svećeniku se smračilo lice. "Pretpostavljam, mm, da kratka molitva, mm, uopće ne dolazi u obzir?" kiselo je ustvrdio. "Ako se neki ljudi napokon ne pokrenu", dostojanstveno je izjavila Keli, "bitiće velikih nevolja." Mrmor. "Zbilja ne znam", rekao je Visoki sve ćenik. "Onda se ljudi uopće ne bi trebali mučiti s vjerskim, mm, obredima. Dakle, dovedite mi tog prokletog slona." Akolit je divlje pogledao Cutwella i dao znak stražarima. Dok su ovi vikom i štapovima tjerali naprijed svojeg lagano zaljuljanog štićenika, mladi se svećenik prikrao Cutwellu i gurnuo mu nešto u ruku. Ovaj je spustio pogled. Bila je to vodonepropusna kapa. "Zar je ovo nužno?" "On je vrlo revan u poslu", rekao je akolit. "Moždaće nam zatrebati vodeni šmrk." Slon je došao do oltara, gdje su ga bez većih teškoća natjerali da klekne. Usput je glasno štucnuo. "Dobro, dakle, gdje je?" prasnuo je Visoki svećenik. "Svršimo već jednom s ovom, mm, farsom!" Od akolita se ponovno začuo mrmor. Visoki svećenik je poslušao, teško klimnuo glavom, dohvatio svoj žrtveni nož s
bijelom drškom i objema ga rukama podigao iznad glave. Cijela je dvorana bez daha iščekivala. Zatim je još jednom spustio ruke. "Gdje preda mnom?" Mrmor. "Moj dječače, tvoja mi pomoć sigurno nije potrebna! Žrtvovao sam ja i muškarca i dječaka - i, mm, žene i životinje - sedamdeset godina i kad više ne budem, mm, mogao koristiti ovaj nož, tada me smjestite u postelju, skupa s lopatom!" I divljom je kretnjom spustio oštricu koja je, zahvaljujućičistoj sreći, nanijela slonu tek sitnu ranu na surli. Stvorenje se prenulo iz svoje ugodne sanjalačke obamrlosti i zacviljelo. Akolit se okrenuo, prestravljeno se susreo s pogledom dvaju sitnih krvavih očiju s druge strane podivljale surle i u jednom skoku nestao s oltara. Slon je pobjesnio. Bolnom mu je glavom nahrupila neodređena zbrka sjećanja, na vatre i uzvike i ljude s mrežama i kavezima i kopljima i na mnoge godine podizanja teških drvenih trupaca. Spustio je surlu na kameni oltar i nekako ga na vlastito iznenađenje prelomio na dvoje, podigao kljovama oba dijela u zrak, bezuspješno pokušao iščupati iz tla kamene potpornje i zatim, odjednom osjetivši potrebu za svježim zrakom, počeo artritično jurišati niz cijelu dvoranu. U punom trku se sudario s vratima, krvi uzavrele od zova krda i uspjenjene od alkohola, i izbacio ih iz stožera. Još uvijek noseći dovratak na leđima, naginuo je niz dvorište, skršio vanjske vratnice, podrignuo, sjurio se niz usnuli grad, nanjušivši u noćnom povjetarcu miris dalekog mračnog kontinenta Klatcha nastavio sporo ali uporno ubrzavati i podignutog repa odjurio za drevnim zovom domovine. A iza njega se dvorana ispunila prašinom, galamom i općom zbrkom. Cutwell je podigao šešir s očiju i uzdigao se na ruke i koljena. "Hvala ti", rekla je Keli, koja je ležala pod njim. "Ali zašto si uopće skočio na mene?"
"Nagonski sam najprije krenuo zaštiti vas, vaše kraljevsko Veličanstvo." "Da, možda se i radilo o nagonu, ali..." Htjela je reći kako bi u drugim okolnostima slon možda bio lakši, ali pogled na njegovo veliko, ozbiljno i pomalo zajapureno lice natjerao ju je da od toga odustane.ći i otirući prašinu sa sebe. "U me đ "Pričatćemo o tome kasnije", rekla je, sjedaju uvremenu, mislim da bismo trebali odustati od prinošenja žrtve. Još uvijek nisam tvoje kraljevsko, već samo obično Veličanstvo, i kad bi sada netko dodao tu krunu..." Iza njih se za čulo škljocanje osigurača. "Čarobnjakće staviti ruke tamo gdje ih mogu dobro vidjeti", rekao je vojvoda. Cutwell je polagano ustao i okrenuo se. Iza vojvode se nalazilo još pola tuceta ozbiljnih grdosija, ljudi koji su spadali me đu one što im se cijela svrha postojanja svodi načuvanje leđa ljudima kakav je bio vojvoda. U rukama su držali tucet velikih i ozbiljnih samostrijela,čija se glavna svrha svodila na to daće, kako sečinilo, vrlo brzo odapeti. Princeza je sko čila na noge i poletjela na svojega strica, ali ju je Cutwell zgrabio i zadržao. "Ne", tiho je rekao. "On niječovjek koji bi vas držao vezanu u podrumu upravo toliko dugo da vam miševi pregrizu konope, trenutak prije nego se cijeli podrum ispuni vodom. On pripada onima kojiće vas jednostavno i odmah na mjestu ubiti." Vojvoda se naklonio. "Mislim da se s pravom može reći kako su bogovi upravo progovorili", rekao je. "Princezu je očito tragično zgnječio podivljali slon. Ljudiće biti potreseni. Osobno ću proglasiti cijeli tjedan žalosti." "Ne možeš to učiniti, svi su gosti vidjeli...!" započela je princeza, na samom rubu plača. Cutwell je odmahnuo glavom. Vidio je kako se stražari
probijaju kroz zbunjenu svjetinu. "Nisu", rekao je. "Začuditćete se kad doznate što su zapravo vidjeli. Posebno kad shvate da biti tragično zgnječen od podivljalog slona može postati vrlo zarazno. Možeš od toga umrijetičak i u krevetu." Vojvoda se zadovoljno nasmijao. "Zbilja si pametan za jednogčarobnjaka", rekao je. "A sada, možda vam mogu predložiti i samo progon..." "To vam neće proći", rekao je Cutwell. Još je malo promislio i pridodao: "No, vjerojatnoće ipak proći, ali zbog togaćete požaliti na samrtnoj postelji i poželjet ćete..." Zašutio je. Usta su mu se naglo razjapila. Vojvoda se napola okrenuo, prateći njegov pogled. "Dakle,čarobnjače? Što si to vidio?" "Ipak vam neće uspjeti", histerično je uzvratio Cutwell. "Nećetečak ni biti ovdje. Zar ne shvaćate, sve ovo se nikad neće niti dogoditi!" "Pazite mu na ruke", rekao je vojvoda. "Ako samo makne prstom, ustrijelite ih oboje." Zbunjeno se osvrnuo iza sebe.Čarobnjak je zvučao vrlo uvjerljivo. Naravno, govorilo se kakočarobnjaci mogu vidjeti i stvari koje ne postoje..." "Nije važno ni ako me ubijete", brbljao je Cutwell, "jer sutraću se probuditi u svojem krevetu i ovo se uopće neće dogoditi. Prolazi kroz zid!" * * * No ć se kotrljala Diskom. Naravno, bila je ona ovdje uvijek prisutna, vrebajući u sjenama, rupama i podrumima, ali dok se sporo dnevno svjetlo vuklo za suncem, lokve i jezera noći su se širila, susretala i stapala. Pod utjecajem ogromnog magi čnog polja, svjetlo na svijetu Diska kreće se vrlo sporo. Svjetlo na Disku ne sliči onome na drugim mjestima. Ovdje je ono malo odraslije, malo se nagledalo svijeta, ne osjeća potrebu da svugdje brzopleto žuri. Zna da, bez obzira kako se brzo kretalo, tama uvijek stiže prije njega, pa se zato i ponaša pomalo komotno.
Pono ć je krajolikom klizila poput baršunastog šešira. A još brže od ponoći za njom je poput sićušne iskre naspram svijeta mraka hitao Binky. Iz kopita su mu izbijali pramenovi vatre. Mišići su mu se pod glatkom kožom pomicali poput zmija u ulju. Napredovali su u potpunoj tišini. Ysabell je jednom rukom obuhvatila Morta oko struka i gledala kako joj oko prstiju blistaju iskre u svih osam duginih boja. Male pucketave svjetlosne zmije gmizale su joj niz ruku i bljeskale joj s vrhova kose. Mort je poveo konja niže, ostavljaju ći za sobom uzavrelu brazdu oblaka, što se pružala miljama iza njih. "Sad znam da počinjem ludjeti", promrmljao je. "Zašto?" "Upravo sam dolje ugledao slona. Hija, momče. Vidi, naprijed se već vidi Sto Lat." Ysabell je povirila preko njegova ramena prema dalekom bljesku svjetlosti. "Koliko nam je još ostalo?" nervozno je rekla. "Ne znam. Možda nekoliko minuta." "Mort, nikad te prije nisam pitala..." "Da?" "Štoćeš u "Ne znam", rekao je. "Nekako sam se nadao da činiti kad dođemo tamo?" će vremenom nešto iskrsnuti samo od sebe." "Pa, je li?" "Ne. Ali još nije vrijeme. Možda nam pomogne Albertov urok. I, ja..." Kupola stvarnosti poklopila je palaču poput spljoštene meduze. Mortu se glas stišao u zaprepašteni muk. Zatim je Ysabell rekla: "Pa, mislim da je gotovo vrijeme. Štoćemo sada?" "Drži sečvrsto!" Binky je projedrio kroz skršena vrata vanjskog dvorišta, kliznuo preko kamenih
podnih plo ča, ostavljajući za sobom trag iskara, i skočio kroz izvaljene vratnice u dvoranu. Biserni zid sučelja stvarnosti uzdizao se kroz strop poput hladnog slapa. Mort je ugledao zbrkani prizor Keli i Cutwella i skupine krupnih ljudi kako skaču na njih, očito s ubojitim namjerama. Prepoznao je vojvodin lik, izvukao svoj mač i bacio se iz sedlačim se uspjenjeni konj uspio zaustaviti. "Da je niste prstom taknuli!" vrisnuo je. "Svimaću vam odrubiti glave!" "Dakle, ovo je uistinu vrlo dojmljivo", rekao je vojvoda, izvlačeći svoj mač. "Ali i vrlo nepromišljeno. Ja..." Zastao je. Zakolutao je očima i pogledao prema gore. Zatim je pao na nos. Cutwell je spustio veliki srebrni svijećnjak i nasmiješio se Mortu, kao da mu se zbog nečega ispričava. Mort se okrenuo prema stražarima, a plavi plamen mača Smrti zazujao je zrakom. "Želi li ga netko okušati?" zarežao je Oni su ustuknuli, a zatim se okrenuli i dali u bijeg. Pri prolasku kroz zid, jednostavno su nestali. S druge sirane više nije bilo niti gostiju. U pravoj stvarnosti velika dvorana bila je mračna i pusta. U hemisferi koja se brzo smanjivala ostalo je samo njihčetvero. Mort je prišao Cutwellu. "Imaš kakvu zamisao?" rekao je. "Ovdje imam nekakavčarobnjački urok..." "Zaboravi na to. Ako ovdje sada pokušam izvesti nekučaroliju, raznijetće nam glave. Ova mala stvarnost nedovoljna je da bi to izdržala." Mort je klonuo nad ostacima oltara. Osjećao se nekako ispražnjen, iscrpljen. Nakratko se zagledao u zujeći zid što im se sve više približavao. Jaću to preživjeti, nadao se, kao i Ysabell. Cutwell ne bi trebao, ali Cutwell hoće. Samo, Keli..." "Hoće li me netko već jednom okrunuti!" javila se ona ledenim glasom. "Moram umrijeti kao kraljica! Bilo bi strašno
biti mrtav i običan građanin!" Mort ju je mutno pogledao, pokušavajući se prisjetiti očemu ona to, zaboga, govori. YsabeIl je pognuta ugledala nešto iza oltara i izvukla pomalo iskrivljenu zlatnu toku ukrašenu malim dijamantima. "Tražite ovo?" rekla je. "To je kruna", rekla je Keli, na samom luku plača "Ali više nema nikakvog svećenika ili nečega sličnog," Mort je duboko uzdahnuo. "Cutwelle, ako je ovo samo naša stvar, možemo je urediti kako želimo, zar ne?" "Što to imaš na umu'" "Iznenada si postao svećenik. Odredi kojeg boga zastupaš." Cutwell se naklonio i uzeo krunu iz Ysabellinih ruku. "Svi se vi samo izrugujete sa mnmom!" Planula je Keli. "Žao mi je", umorno je uzvratio Mort." Bio je ovo vrlo dug dan." "Nadam se da ovo mogu izvesti kako treba."Svečano je izjavio Cutwell. "Nikad prije nisam nikoga krunio." "Niti ja nisam bila okrunjena!" "Dobro", pokušao ju je utješiti Cutwell."Možemo zajedno učiti." Počeo je mrmljati neke impresivne izraze na vrločudnom jeziku. Zapravo, bio je to i nekav jednostavan urok za tjeranje moljaca od odjeće ali, pomislio je, do vraga, kakve to sad veze ima. A zatim je još pomislio: Bože u ovoj stvarnosti ja sam najmoćniji. Najmoćnijičarobnjak koji je ikada postojao, imatću što pričati svojim unucima. Zaškripao je zubima. U ovojće se stvarnosti neka pravila morati promijeniti, to je sigurno. Ysabell je sjela uz Morta i gurnula svoju ruku u njegovu. "Pa?" rekla je tiho. "Došlo je vrijeme. Je li iskrsnula kakva zamisao?" "Ne." Zid se sad primaknuo već do pola dvorane, neznatno usporavajući pod pritiskom sve više stiješnjene stvarnosti. Nešto mokro i toplo puhnulo je Mortu u uho. Posegnuo je i
pomilovao Binkyja po njušci. "Dobri stari konjiću", rekao je. "A baš mi je nestalo šećernih grudica. Moratćeš sam pronaći put kući..." Ruka mu je zastala u pola milovanja. "Možemo svi poći kući", rekao je. "Ne vjerujem daće se to majci previše svidjeti", rekla je Ysabell, ali se Mort na to nije osvrtao. "Cutwelle!" "Da?" "Mi odlazimo. Idete li i vi s nama? Tamoćete još postojati, nakon što se zid stopi." "Jedan moj dio hoće", rekao ječarobnjak. "To sam i mislio", rekao je Mort, vinuvši se na Binkyjeva leđa. "Ali kad već govorimo o onom dijelu koji neće, volio bih vam se pridružiti", brzo je pridodao Cutwell. "Ja namjeravam ostati ovdje i umrijeti u vlastitom kraljevstvu", rekla je Keli. "Tvoje želje nisu važne", rekao je Mort. "Shvaćaš, prešao sam cijeli Disk da bih te spasio i bogmeću te spasiti." "Ali ja sam kraljica!" rekla je Keli. U očima joj je bijesnula nesigurnost i hitro se okrenula Cutwellu, koji je s osjećajem krivnje brzo spustio svoj svijećnjak. "Čula sam kako izgovaraš one rije či! Ja jesam kraljica, zar ne?" č jednogč "O, da", bez premišljanja je uzvratio Cutwell; a zatim, jer bi rije arobnjaka trebala bitičvršća od kovanog željeza,čestito dodao: "I posve otporna na raznu gamad." "Cutwelle!" prasnuo je Mort.Čarobnjak je klimnuo glavom, ščepao Keli oko pojasa i žustro je prebacio preko Binyjevih leđa. Smotavši vlastitu odoru oko struka i sam se uspeo iza Morta, posegnuo rukom i povukao Ysabell iza sebe. Konj je zaplesao podom, protestirajući zbog prevelikog tereta, ali Mort ga je okrenuo prema skršenim vratnicama i potjerao ga naprijed.