Mort - Pratchett Terry

tim slikama", rekao je. "Sve mi to sliči na nekakvučarobnjačku smicalicu." "Ne znam djeluje li. Znaš, ljudi su se po čeli brinuti, a uopće nisu znali zbog čega, što je samo još više pogoršavalo stvar. Umovi su im pripadali jednoj stvarnosti, a tijela drugoj. Što je vrlo neugodno. Nikako se nisu mogli priviknuti na spoznaju da je ona još uvijek živa. Pomislio sam da bi slike bile dobra zamisao ali, znaš, ljudi jednostavno ne vide ono za što im mozak govori da ne postoji." "To sam ti mogao potvrditi još prije nego si pokušao", gorko je ustvrdio Mort. "Za dana sam gradom razaslao gradske glasnogovornike", nastavio je Cutwell. "Pomislio sam, ako ljudi mogu povjerovati u nju, daće ta nova stvarnost doista zaživjeti." "Mmmph?" rekao je Mort. Okrenuo se od prozora. "Što misliš pod time?" "Pa, vidiš... Mislio sam, ako dovoljno ljudi povjeruje u njezino postojanje, oni bi mogli promijeniti stvarnost. To pali kod bogova. Ako ljudi prestanu vjerovati u nekog boga, on umire. Ali što ih više vjeruje u njega, to on postaje sve moćniji." "Nisam to znao. Mislio sam da su bogovi jednostavno bogovi." "Oni ne vole da se o tome govori", rekao je Cutwell, prevrćući po gomili knjiga i pergamena što su mu prekrivale radni stol. "Pa, to možda djeluje kod bogova, jer oni su posebni", rekao je Mort. "Ljudi su... nekakočvršći. To kod ljudi ne bi djelovalo." "Nije istina. Pretpostavimo da iziđeš odavde i počneš lutati palačom. Neki od stražara vjerojatno će te vidjeti i pomisliti da si lopov i gađat će te svojim samostrijelom. Želim reći, u njegovoj vjerojatnosti ti ćeš biti lupež. To neće odgovarati pravoj istini, ali tićeš svejednako biti mrtav. Uvjerenje je moćna stvar. Znamo mi o tim stvarima. Pogledaj ovamo." Iz gomile pred sobom je izvukao jednu knjigu i otvorio je na mjestu koje je obilježio nareskom slanine. Mort mu se nagnuo preko ramena i namršteno pogledao kovrčava slova. Pružala su se preko stranice, plešući i svijajući se,

pokušavajući ostati razumljiva samočarobnjacima, a ukupni dojam bio je vrlo neugodan. "Što je to?" rekao je. "To je Knjigačarolija Maga Alberta Malicka", rekao ječarobnjak, "nekakva vrsta zbirke magičnih teorija. Nije pametno previše zagledati u ove riječi, mogle bi ti to zamjeriti. Pogledaj, ovdje kaže..." Usne su mu se pomicale bez glasa. Načelu su mu se pojavile sitne graške znoja i odlučile se sliti ujedno i krenuti nizbrdo, te provjeriti što mučini nos. Oči su mu se ispunile suzama. Neki se ljudi vole opustiti uz dobru knjigu. Ali nitko kome su sve daske na broju ne bi se volio opuštati uz knjigu o magiji, jer u njojčak i izdvojene riječi vode vlastiti privatni i osvetoljubiv život i njihovočitanje, kratko rečeno, sliči nekakvom mentalnom indijskom rvanju. Mnogi mladičarobnjaci pokušali sučitati grimoare koji su za njih još bili preteški i ljudi koji su začuli krikove iz njihovih soba napokon bi unutra zatekli samo njihove cipele sa svijenim vrhovima, iz kojih izbija klasični oblak dima, i knjigu koja je sada, možda, bila neznatno deblja nego prije. Onima što prebiru počarobnjačkim knjižnicama mogu se dogoditi svakakve stvari, u usporedbi s kojima guljenje lica ticalima nekih monstruoznih stvari iz Dimenzija tamnica može izgledati tek poput nježne masaže. Srećom, Cutwell je posjedovao prečišćeno izdanje knjige, u kojem su neke stranice bile slijepljene zajedno (premda se za tihih noći mogločuti kako zatočene riječi neugodno škripe u svojem zatvoru, poput pauka zatočenog u kutiji žigica; svatko tko je ikad sjedio uz nekoga koji je na ušima imao slušalice walkmana može lako zamisliti kako to točno zvuči). "Evo ovdje", rekao je Cutwell. "Kaže dačak i bogovi..." "Ovoga sam već negdje vidio!" "Što?" Mort je drhtavim prstom pokazno na knjigu. "Njega!" Cutwell ga ječudno pogledao i pogledao lijevu stianicu. Na

njoj se nalazila slika starijegčarobnjaka koji je u rukama držao knjigu i svijeću, na neki dostojanstven način što je slutio skorašnjoj smrti. "To ne spada u magiju", nestrpljivo je rekao, "to je samo slika autora knjige." "Što to piše ispod slike?" "Ovaj. Piše 'Ako ste uživali u ovoj Knjizi, moždaćete poželjeti pročitati i druge naslove autora..." "Ne, mislio sam odmah ispod slike!" "To je lako. To je stari Malich osobno. Njega poznaje svakičarobnjak. Mislim, on je osnovao Sveučilište." Cutwell se prigušeno nasmijao. "U glavnoj dvorani se nalazi njegovčuveni kip, na koji sam se tijekom Tjedna pošalica jednom popeo i stavio..." Mort je pažljivo promatrao sliku. "Reci mi", tiho je rekao, "je li tom kipu curio nos?" "Ne bi trebao", uzvratio je Cutwell. "Bio je izrađen od mramora. Ali ne znam zašto se toliko opterećuješ time. Mnogo ljudi zna kako je izgledao. On ječuvena osoba." "Živio je vrlo davno, zar ne?" "Mislim, prije dvije tisuće godina.Čuj, ne znam zašto..." "Pa ipak, kladio bih se da nije tek tako umro", rekao je Mort. "Kladim se da je jednoga dana jednostavno nestao. Je li tako?" Cutwell je na trenutak zašutio. "Baš ječudno što si to spomenuo", napokon je sporo progovorio. "Znam za jednu legendu. Ona govori kako je otkrio nekečudne stvari. Kažu da se raznio i odletio u Dimenzije tamnica, pokušavajući izvesti AshkEnte obred unatrag. Pronašli su samo njegov šešir. Doista, tragično. Cijeli grad u cjelodnevnoj žalosti zbog običnog šešira. A nije to biočak niti previše lijep šešir; bio je cijeli nagorio." "Alberto Malich", rekao je Mort, napola za sebe. "Pa. Sviđa mi se to." Udarao je prstima po stolu, premda je zvuk što ga je time proizvodio bio iznenađujuće prigušen.

"Oprosti", primijetio je Cutwell. "Zbilja ne mogu odoljeti tim sendvičima s melasom." "Koliko sam primijetio, taj se zid primiče brzinom ljudskog hoda", rekao je Mort, odsutno oblizujući prste. "Zar ga nemožeš zaustaviti nekakvomčarolijom?" Cutwell je odmahnuo glavom. "Ja ne. Jednostavno bi me spljoštio", veselo je pridodao. "Pa, štoće se dogoditi s tobom kad on napokon dođe dovde?" "Ah, vjerojatnoću opet nastaviti živjeti u Wall Streetu. Mislim, bitće kao da nikad nisam niti napuštao svoju kuću. Kao da se sve ovo nije niti dogodilo. Pa ipak, bitće to prava šteta. Hrana je ovdje doista dobra, a i besplatno mi peru rublje. Usput, što si ono rekao, koliko je ono udaljen odavde?" "Mislim, negdje oko dvadeset milja." Cutwell je zakolutao očima i podigao pogled prema nebu, bez glasa pomičući usne, kao da nešto računa u sebi. Napokon je rekao: "Znači daće ovdje biti sutra oko ponoći, baš u vrijeme krunidbe." "Čije?" "Njezine." "Ali ona je već kraljica, zar ne?" "Na neki način, ali službeno se ne smatra kraljicom sve dok se ne obavi krunidba." Cutwell se nasmiješio, odčega mu se lice pod svjetlom svijeće pretvorilo u mrežu svjetla i sjene, i pridodao: "Ako želiščuti kako ja to zamišljam, meni je to slično razlici između prestanka življenja i stvarne smrti." Prije dvadeset minuta Mort se osjećao dovoljno umornim da negdje zastane i pusti korijenje. Sad je osjećao kako mu krv ubrzano kola tijelom. Ispunila ga je ona vrsta kasne noćne, mahnite energije, za koju unaprijed znate daćete zbog nje ispaštati sutra oko podneva, ali sad je osjećao kako treba nešto hitno poduzeti, jerće mu mišići inače popucati od napetosti. "Želim je vidjeti", rekao je. "Ako ti tu ne možeš ništa učiniti, tada možda mogu nešto sam pokušati."

"Pred vratima njezine sobe je straža", rekao je Cutwell. "Kažem ti to tek reda radi. Mislim da ti to ionako ne bi ništa značilo." * * * U Ankh-Morporku je bila pono ć, ali razlika između dana i noći u tom se velikom gradu svodila samo na to što je sada, eto, bilo mračnije. Na tržnicama je još uvijek vladala gužva, gledatelji su se kao na lijepak skupljali oko javnih kuća, oni što su nesretno uletjeli u šake vječnog, pomalo bizantinskog gradskog podzemlja, tiho su s olovnim utezima na nogama klizili niz hladne vode rijeke, trgovci različitim ilegalnim, pačak i nelogičnim užicima, potajice su obavljali svoje poslove, provalnici su provaljivali, u mračnim sporednim uličicama na mjesečini su bljeskale oštrice bodeža, astrolozi su upravo započinjali sa svojim svakodnevnim aktivnostima, a u Sjenama je nesretno zalutali pripadnik noćne straže zazvonio svojim zvonom i kriknuo: "Ponoć je i sve je arrrgghhhh..." Kako bilo, Gospodarska komora Ankh-Morporka ne bi bila sretna spoznajom da se njihov grad od močvara stvarno razlikuje jedino po broju nogu aligatora koji u njima žive. Uz to, u onim otmjenijim područjima Ankha što su uglavnom pripadala brežuljkastimčetvrtima, u kojima je ponekad znao zapuhati i tihi povjetarac, noći su bile blage i ispunjene mirisom habiscinskog i cecilijina cvata. Ali baš ove noći zrak je ispunjavao i miris šalitre, jer bila je desetogodišnjica ustoli čenja Patrijarha* (Ankh-Morpnrk je godinama eksperimentirao s različitim oblicima vlasti, što je na koncu završilo na nekakvom obliku demokracije poznatom po sloganu JedanČovjek, Jedan Glas. Taj jeČovjek bio Patricij i njemu je pripadao Glas.) i on je tim povodom na piće pozvao uski krug prijatelja, ovoga puta njih pet stotina, i organizirao veliki vatromet. Smijeh i povremeno opsceno kikotanje ispunjavali su parkove palače i večer je upravo bila dosegnula onaj zanimljivi stadij kad je svih piće već podosta svladalo, ali još nedovoljno da bi ih srušilo s nogu. To je onaj stadij u kojemčovjekčini stvari

kojih se kasnije prisjeća s purpurnim sramom, poput puhanja u papirnate trublje i tolikog smijanja dačovjeku od toga pozli. Zapravo, dvije stotine Patricijevih gostiju upravo je posrtalo i sudaralo se u Zmijskojčagi, zanimljivom morporškom narodnom plesu gdje se najprije morate dobro naliti, uhvatiti osobu pred sobom oko pojasa, a zatim se teturati i cerekati u dugačkom repu što se mora pružati kroz što je više moguće prostorija, najbolje onih ispunjenih lomljivim stvarima, prateći pritom ritam glazbe ili, ako ništa drugo, onda neki svoj vlastiti ritam. Taj je ples trajao već pola sata i plesači su dosad već obišli sve prostorije palače, pokupivši usput za sobom dva trola, kuhara, Patricijeva glavnog mučitelja, tri konobara, provalnika koji se tu zatekao u prolazu i jednog kućnog ljubimca, zapravo malog močvarnog zmaja. Negdje po sredini te plešu će trakavice nalazio se debeli Lord Rodley od Quirma, nasljednik basnoslovnih posjeda Quirma, i trenutačno je bio posebno zaokupljen tankim prstima što su ga stezali oko pojasa. U svojoj alkoholnoj kupki, mozak mu je na to uzalud pokušavao privući pažnju. "Rekoh vam", doviknuo je preko ramena, dok su se uvijaju ći po dvadeseti put veselo i bučno provlačili kroz ogromnu kuhinju, "nemojte stiskati takočvrsto, molim vas." STRAŠNO MI JE ŽAO. "Bez uvrede, starino. Poznajemo li se?" rekao je Lord Rodley, žestoko se ritnuvši u žaru plesa. NE BIH REKLA. MOLIM VAS, RECITE MI KAKVA JE SVRHA OVE AKTIVNOSTI? "Što?" kriknuo je Lord Rodley, nadjačavši vrisak nekoga koji se neoprezno sudario sa staklenom vitrinom i time zaglušio opću veselu graju. "Zar nikad prije niste bili na sličnoj zabavi? Usput, pazite na to staklo." BOJIM SE DA NE IZLAZIM ONOLIKO KOLIKO BIH ŽELJELA. MOLIM VAS, OBJASNITE MI OVO. IMA LI TO NEKAKVE VEZE SA SEKSOM?

"Ne, osim ako žestoko ne pritisnemo, ako znate što mislim?" reklo je njegovo lordstvo i laktom značajno gurnulo svojeg nevidljivog prijatelja. "Jao", rekao je. Lomljava pred njima označila je prevrtanje stola i svršetak posluživanja hladnih jela. NE. "Što?" NE ZNAM ŠTO MISLITE. "Pazite na onu kremu tamo, klizava je...čujte, ovo je samo ples i ništa više, dobro? Služi samo za zabavu." TKO JE TA ZABAVA. "Ne, zabava nije neka osoba, zabava je nešto što vam se događa." MI SE ZABAVLJAMO? "Mislio sam da je tako, barem što se mene tiče", nesigurno je izjavilo njegovo lordstvo. Glas odmah do njegovog uha nekako ga je neodređeno uznemirivao;činilo mu se kao da mu dopire ravno iz mozga. A ŠTO JE TO ZABAVNO? "Ovo!" DIVLJE RITANJE JE ZABAVNO? "Pa, to je samo jedan dio zabave. Ritaj se!" SLUŠANJE GLASNE GLAZBE U VRUĆIM PROSTORIMA JE ZABAVNO? "Moguće." KAKO SE TA ZABAVA OČITUJE? "Pa, to je...čuj, ili se zabavljaš, ili ne, to ne moraš pitati mene, to moraš sam osjećati, dobro? Usput, kako si ti uopće dospio ovdje?" pridodao je. "Jesi li možda Patricijev prijatelj?" ON MI OSIGURAVA JEDAN DIO POSLA, RECIMO TO TAKO. MISLILA SAM KAKO BIH TREBALA PONEŠTO NAUČITI O ZADOVOLJSTVIMA. "Čini se da još mnogo toga trebaš naučiti." ZNAM. MOLIM DA MI OPROSTITE ZBOG MOJEG NEZNANJA. SAMO ŽELIM UČITI. MOLIM VAS, SVI OVI LJUDI... ONI SE ZABAVLJAJU?

"Da!" DAKLE, TO JE ZABAVA. "Drago mi je da smo to napokon razriješili. Pazi na stolicu", prasnuo je Lord Rodley, koji se sada već osjećao vrlo nezabavno i neugodno trijeznim. Glas iza njegovih leđa tiho je rekao: TO JE ZABAVA. NEUMJERENO PITI JE ZABAVA. MI SE ZABAVLJAMO. ON SE ZABAVLJA. OVO JE BAŠ ZABAVNO. PRAVA ZABAVA. Iza Smrti Patricijev se mali kućni ljubimac, močvarni zmaj, namršteno držao za koščate bokove pred sobom i razmišljao: kvragu i stražari, kad sljedeći put prodemo pored otvorenog prozora, pobjećiću odavde glavom bez obzira. Keli se naglo uspravila u krevetu. "Ni koraka dalje", rekla je. "Straža!" "Nikako ga nismo mogli zaustaviti", javio se prvi stražar, posramljeno gurnuvši LJUDSKIM ŽALOSNOG glavu iza dovratka. "Jednostavno je uletio unutra..." dodao je drugi vratar, vire ći s druge strane dovratka. "Ičarobnjak je rekao da je sve u redu, a nama je rečeno da ga moramo u svemu slušati, jer..." "Dobro, dobro. Ovdje tko god poželi može ubijati ljude", mrzovoljno je izjavila Keli i spustila samostrijel natrag na noćni stolić, na nesreću pritom zaboravivši ponovno zakočiti sigurnosnu kopču. Uslijedio je "klik", žestok udarac tetive o metal, zvižduk je presjekao zrak i začuo se jauk. Jauk je dolazio od Cutwella. Mort je poletio prema njemu. "Jesi li dobro?" rekao je. "Je li te pogodilo?" "Ne", jedvačujno je prozboriočarobnjak. "Ne, nije. Kako se ti osjećaš?" "Pomalo umoran. Zašto?" "Ah, ništa. Ništa. Nema propuha? Ne osjećaš kako nešto sporo propušta?" "Ne. Zašto?"

"Ah, ništa, ništa." Cutwell se okrenuo i izbliza zagledao u zid iza Morta. "Zar mrtvi ovdje ne mogu imati nimalo mira?" gorko ih je prekinula Keli. "Mislila sam da sečovjek, kad jednom umre, barem može pristojno naspavati." Izgledala je kao da je plakala. Pronicljivošću koja je iznenadila i njega samoga, Mort je shvatio da ona zna što se događa i da je od toga još više ispunjena gnjevom. "To uopće nije pošteno", rekao je. "Došao sam pomoći. Nije li tako, Cutwelle?" "Hmm?" rekao je Cutwell, koji je u zidu otkrio zabodenu strjelicu i sad ju je duboko sumnjičavo proučavao. "Ah, da. Istina je. Ipak, tu nema spasa. Oprostite, ima li netko kakvu žicu?" "Pomoći?" prasnulaje Keli. "Pomoći? Da nije bilo tebe..." "Ti bi svejedno bila mrtva", nadopunio ju je Mort. Pogledala ga je otvorenih usta. "Ipak, ne bih to znala!', uzvratila je. "A to i jest ono najgore u svemu." "Mislim da bi bilo bolje da se vas dvoje udaljite", Cutwell se obratio stražarima, koji su se pokušavali pretvarati potpuno nezainteresiranima. "Ali dajte mi to koplje, molim vas. Hvala " "Čuj", rekao je Mort. "Vani mečeka konj. Začuditćeš se. Mogu te odvesti bilo gdje. Ne moraš sjediti ovdje ičekati." "Ne razumiješ se previše u monarhiju", rekla je Keli. "Hm. Ne?" "Želi reći kako je bolje biti mrtva kraljica u vlastitom dvorcu, nego obična građanka negdje drugdje", rekao je Cutwell, koji je zabio koplje u zid i sad gledao niz njega, pokušavajući utvrditi koliko je ravno. "Stvar i tako ne bi uspjela. Kupola nema svoje središte u palači, već u njoj samoj." "U kome?" zapitala je Keli. Glas joj je bio tako hladan da si na njemu mogao mjesec dana održavati mlijeko svježim. "U njezinu Veličanstvu", automatski se ispravio Cutwell, škiljeći niz koplje.

"Nemoj to nikad zaboraviti." "Neću ja ništa zaboraviti, ali to nije bitno", rekao ječarobnjak. Izvukao je šiljak koplja iz zida i provjerio ga prstom. "Ali, ako ostaneš ovdje, umrijetćeš!" rekao je Mort. "U tomću slučaju cijelom Disku pokazati kako umire jedna kraljica", rekla je Keli, pokušavajući izgledati ponosna što je više mogla, u svojoj ružičastoj pletenoj spavaćici. Mort je sjeo na rub kreveta, s glavom u rukama. "Znam ja kako umire jedna kraljica", promrmljao je. "Umiru kao i svi ostali. Ali neki od nas to radije ne bi vidjeli." "Oprostite, htio bih malo pogledati taj samostrijel", kozerski je izjavio Cutwell, posežući rukom iznad njihovih glava. "Ne obazirite se na mene." "Ponosnoću se suočiti sa svojom sudbinom", rekla je Keli, ali u glasu joj se osjećao jedva primjetni prizvuk neodlučnosti. "Ne, nećeš. Hoću reći, znam što govorim. Vjeruj mi na riječ. U svemu tome nema ničega ponositoga. Jednostavno umreš." "Da, ali stvar je u tome kako točiniš. Jaću umrijeti otmjeno, poput kraljice Ezeriel." Mort se namrštio. Povijest je za njega bilačvrsto zatvorena knjiga. "A tko je ona?" "Živjela je u Klatchu i imala mnogo ljubavnika i sjela je na zmiju", rekao je Cutwell, napinjući samostrijel. "Učinila je to namjerno! Zbog nevjernog ljubavnika!" "Ja se jedino sjećam da se znala kupati u mlijeku magarice.Čudna je stvar ta povijest", zamišljeno je izjavio Cutwell. "Postaneš kraljicom, vladaš trideset godina, donosiš zakone, pokrećeš ratove i na kraju ostaneš upamćena samo po tome što si zaudarala na jogurt i što te je ugrizla..." "Ona je moj daleki predak", prasnula je Keli. "Ne želim slušati takve stvari." "Hoćete li oboje ušutjeti i slušati me", viknuo je Mort. Odjednom ih je preplavila tišina. A tada je Cutwell pažljivo naciljao i pogodio Morta u leđa. * * *

No ć je mračnim plaštem zaogrnula svoje rane žrtve i nastavila dalje.Čak su i najraspuštenije zabave završile, a njihovi su se gosti vukli kućama u svoje, ili možda nečije tuđe krevete. Za razliku od tih dobroćudnih lutalica, običnih dnevnih ljudi što su se povremeno znali otrgnuti iz svoje svakodnevne kolotečine, prave su se noćne ptice ozbiljno prihvatile mračnih poslova. U Ankh-Morporku ti se no ćni poslovi nisu previše razlikovali od onih dnevnih, osim što su se noževi nosili otvorenije, a ljudi se nisu previše osmjehivali. Sjene su bile ispunjene tišinom, koju su povremeno prekidali samo zvižduci i međusobno dozivanje lupeža, te baršunasto šuškanje onih što su oprezno i tiho hitali za svojim vlastitim poslovima. A u Šunkinoj ulici se upravo odvijala partija plutajućeg govna, omiljene igre Kljastoga Wa. Nekoliko je tuceta zakrabuljenih likova klečalo ili se naginjalo oko uskog kruga ugažena tla, po kojem su Waove tri osmostrane igraće kocke, statistički predvidljivo se vrteći i poskakujući, držale svoju zavodljivu lekciju. "Tri!" "Tuphalove oči, tako mi Ioa!" "Prešao te je Hummoče! Taj momak zna kako bacati svoje kosti!" TO JE OBIČNA SITNICA. Hummok M'guk,čovjek sitnoga lica, porijeklom iz nekoga plemena iz blizine Središta,čija je vještina baratanja kockama bila slavljena svugdje gdje bi se dvojica ljudi udružila kako bi namamila trećega, podigao je kocke ičvrsto se u njih zagledao. Tiho je prokleo Waa, koji je medu znalcima bio jednako dobro poznat po vještini bacanja ali kojega je, očito, sreća bila iznenada napustila, zatim poželio bolnu i preranu smrt mračnome igraču što je stajao nasuprot njemu i bacio kocke u blato. "Surovih dvadeset jedan!" Wa je pokupio kockice i dodao ih suigraču. Dok se okretao

Hummocku, jedva primjetno je namignuo. Hummock je bio impresioniran - jedva je uspio vidjeli hitro prebiranje Waovih prstiju, premda je znao što treba očekivati. Kockaste stvarčice uznemirujući su zašuškale u strančevoj ruci, da bi iz nje izletjele u sporom luku i završile na tlu s dvadesetčetiri malene točkice uprte prema zvijezdama. Neki od iskusnijih uličara odmaknuti su se od stranca, jer takva se sreća u igri plutajućeg govna Kljastoga Wa vrlo lako mogla pretvoriti u potpunu nesreću Uz zvuk sličan zapinjanju otponca, Waova je ruka poklopila kocke. "Sve same osmice", dahnuo je. "Od takve srećečovjek jednostavno gubi pamet, gospodine." Ostatak gomile ishlapio je poput jutarnje rose, ostavljajući za sobom samo dobro stavljene ljude okorjelog izgleda koji bi, da je Wa kojim slučajem plaćao poreze, u njegovoj poreznoj prijavi sigurno bili navedeni kao obrtna sredstva i poslovni inventar. "A možda se i ne radi o sreći", pridodao je. "Možda se radi o nekomčarobnjačkom triku?" NAJENERGIČNIJE ODBIJAM I SAMU PRIMISAO NA TAKVO ŠTO. "Upoznali smo mi jednogčarobnjaka koji se htio na brzinu obogatiti", rekao je Wa. "Nikako se ne mogu dosjetiti što se ono s njime zbilo. Momci?" "Ozbiljno smo s njime popričali..." "... i ostavili ga da leži u Prasećem prolazu..." "... i u Medenoj uličici..." "... i na još tucet drugih mjesta, kojih se sada ne mogu sjetiti." Stranac se uspravio. Momci su mu prišli još bliže. SVE OVO JE NEPOTREBNO. CILJ MI JE BIO SAMO NAUČITI NEŠTO NOVO. ŠTO TO TAKO ZANIMLJIVOGA LJUDI PRONALAZE U OBI ČNOM BESKONAČNOM PONAVLJANJU ZAKONA VJEROJATNOSTI? "Vjerojatnost s time nema nikakve veze.

Momci, pogledajmo ga malo bolje." Događaja koji su uslijedili nije se kasnije sjećala nijedna živa duša, osim one što je pripadala jednoj od tisuća podivljalih gradskih mačaka, koja je ulicom žurila na ranije dogovoreni sastanak. Momci su se zaledili u pola pokreta. Oko njih je odjednom zatitralo bolno grimizno svjetlo. Stranac je strgnuo svoju kapuljaču, podigao kockice s poda, i bez ikakva ih otpora stavio Wau u ruku.Čovjek je bezglasno otvarao i zatvarao usta, dok su mu oči bezuspješno pokušavale ne vidjeti ono što se pred njima ukazalo. Cerekajući se. BACAJ Wa je uspio spustiti pogled na svoj dlan. "U što igramo?" prošaptao je. SLU Č AKO POBIJEDIŠ, ODUSTAT ĆEŠ OD TIH GLUPIH TVRDNJI DA SAMO AJ UPRAVLJA LJUDIMA. "Da. Da. A... ako izgubim?" POŽELJETĆEŠ DA SI DOBIO. Wa je pokušao progutati slinu, ali grlo mu je bilo posve suho. "Znam da sam ubio mnogo ljudi..." DA BUDEMO PRECIZNI, DVADESET TROJE. "Je li kasno ako kažem da mi je žao?" TAKVE ME STVARI NE ZANIMAJU. A SADA BACAJ TE KOCKE. Wa je zatvorio oči i bacio kocke na pod, previše živčan da bi uopće pokušao izvesti onaj svoj kvrcni-i-zavrti trik. Ostao je stajati, i dalje čvrsto zatvorenih očiju. OPET SVE OSMICE. ETO, VIDIŠ, I NIJE BILO TAKO TEŠKO, ZAR NE? Wa se onesvijestio. Smrt je slegnula ramenima i odšetala dalje, zastavši usput da bi iza ušiju

poškakljala jednu uličnu mačku koja joj se ispriječila na putu. Ne mogavši to sebi objasniti, osjetila je kako joj to godi. * * * "Nikako nisi mogao sa sigurnoš ću znati daće ti ovo uspjeti!" Cutwell je pomirljivo raširio ruke. "Pa, ne", priznao je, "ali sam pomislio kako nemam ništa izgubiti." Ustuknuo je korak nazad. "Kako ti nemaš ništa izgubiti!?" povikao je Mort. Pojurio je naprijed i iščupao strjelicu iz jednog od stupova princezina baldahina. "Nećeš mi valjda reći da je ovo prošlo kroz mene?" prasnuo je. "Vrlo pažljivo sam gledao", rekao je Cutwell. "I ja sam vidjela", rekla je Keli. "Bilo je grozno. Prošla je ti je točno kroz srce." "I vidio sam kako prolaziš ravno kroz kameni stup", rekao je Cutwell. "A ja sam vidjela kako jašeš ravno kroz prozor." "Da, ali to je bilo na dužnosti', izjavio je Mort, mašući rukama. "To nije moje svakodnevno ponašanje, to je druk čije. I..." Zastao je. "Način na koji ste me pogledali", rekao je. "Isto tako su me večeras gledali u onoj gostionici. Što ne valja?" "To kako ti je ruka prošla ravno kroz stup baldahina", tiho je primijetila Keli. Mort se zagledao u svoju ruku, a zatim pokucao po drvu. "Vidite?" rekao je. "Čvrsto.Čvrsta ruka,čvrsto drvo." "Rekao si da su te ljudi u gostionicičudno gledali?" zanimalo je Cutwella. "A što si tamo izveo? Prošao kroz zid?" "Ne! Hoću reći, ne, samo sam popio to piće, mislim da ga zovu pjenušavac..." "Pjenušavac?"

"Da. Ima okus na trule jabuke. Kako su me gledali,čovjek bi pomislio da se radi o kakvom otrovu." "A koliko si toga popio?" rekao je Cutwell. "Možda pola litre, nisam baš obraćao pažnju..." "Zar ne znaš da je pjenušavac najjače alkoholno piće odavde do Srednjogorja?" zapitao ječarobnjak. "Ne. Nitko me na to nije upozorio", rekao je Mort. "Kakve lo veze ima s..." "Ne", sporo je rekao Cutwell, "ti to nisi znao. Hmm. I to je nekakav trag, zar ne?" "Zar to ima neke veze sa spašavanjem princeze?" "Vjerojatno nema. Ipak, volio bih to provjeriti u svojim knjigama." "Onda sigurno nema nikakve veze", odlučno je ustvrdio Mort. Okrenuo se Keli, koja ga je promatrala s prvim naznakama divljenja. ćnomč "Mislim da ti mogu pomoći", rekao je. "Mogu pokušati s nekom mo arolijom. Magija bi mogla zadržati kupolu, zar ne, Cutwelle?" "Ne moja magija. Morala bi to biti neka prili čno moćna stvar, a nisam siguran bi li i tada uspjelo. Stvarnost ječvršća od..." "Moram poći", rekao je Mort. "Zbogom, do sutra!" "Već je sutra", naglasila je Keli. Mort je malo splasnuo. "Dobro, onda, do večeras", rekao je, zakoračio i pridodao: "A sada prašim!" "Što prašiš?" "To je samo junački žargon", ljubazno je primijetio Cutwell. "Nikako ne može bez toga." Mort ga je mrko pogledao, hrabro se nasmiješio Keli i krenuo iz sobe. "Mogao je barem otvoriti vrata", primijetila je Keli, nakon što je otišao. "Mislim da je bio pomalo smeten", rekao je Cutwell. "Svima nam se to ponekad događa."

"Što, prelaženje kroz svakojake stvari?" "Moglo bi se i tako reći. Ili barem, sudaranje s različitim stvarima." "Jaću sad još malo odspavati", rekla je Keli. "Čak je i mrtvima potrebno malo odmora. Cutwelle, molim te, prestani se igrati s tim samostrijelom. Sigurna sam da se učarolije ne ubraja to kad sečovjek nađe sam u daminoj spavaonici." "Hmm? Ali, ja nisam sam. I vi ste ovdje?" "U tome i jest stvar, zar ne?" uzvratila je ona. "Ah. Da. Oprostite. Ovaj. Onda se vidimo ujutro." "Laku noć, Cutwelle. Zatvori vrata za sobom." * * * Sunce je gmizalo preko obzora, a zatim odlu čilo ubrzati stvar i počelo se uzdizati. Ali potrajalo je još neko vrijeme dok se njegova svjetlost nije zakotrljala preko usnulog Diska, tjerajući noć pred sobom, i noćne su sjene još uvijek vladale gradom. One su se sada okupile oko Skrpanog bubnja u Ulici filigrana, najčuvenije krčme u gradu. Bila ječuvena ne samo po svojem pivu, koje je izgledalo poput ružine vodice, ali je imalo ukus kiseline iz električne baterije, već i po svojim gostima. Govorilo se kakoće ti, ako samo dovoljno dugo sjediš u Bubnju, prije ili kasnije svaki poznatiji Diskov junak ukrasti konja. Unutra je atmosfera još uvijek bila prepuna buke od preglasnog razgovora i teška od duhanskog dima, premda je vlasnik već bio poduzeo sve one mjere koje vlasnici inače provode kad misle da je došlo vrijeme za zatvaranje, poput gašenja dijela svjetala, navijanja sata, prebacivanja pokrova preko točionika za pivo i, za svaki slučaj, provjere gdje im se nalazi službena toljaga, ukrašena zabijenimčavlima. Naravno, gosti se na sve to uopće nisu osvrtali. Većem dijelu klijentele Bubnja čavlima okovana toljaga predstavljala je tek blagu naznaku ozbiljnog oružja. Kako bilo, ipak su obraćali dovoljno pažnje na ono što se oko njih zbiva, da bi se nekako neodređeno zabrinuli zbog

mračnog lika što je stajao uz šank i mirno ispijao sve ono šio se iza njega nalazilo. Usamljeni, predani pijanci uvijek oko sebe stvaraju mentalno polje koje im osigurava potpunu privatnost, ali ovaj je ovdje zračio nekom vrstom fatalističnog i mračnog raspoloženja koje je malo pomalo praznilo okolne stolove. Ali sve to uopće nije zabrinjavalo barmena, jer se usamljeni lik upustio u vrlo skup eksperiment. Svaka ugostiteljska rupa diljem multiverzuma ih posjeduje one police krcate čudno oblikovanim, ljepljivim bocama što ne samo da sadrže tekućine egzotičnih naziva, obično plave ili zelene boje, već i različite neobičnosti kakvima se pravo piće nikad neće dati ponižavati, poput cijelih voćaka, komadića grančica i, u krajnjim slučajevima, malenih utopljenih guštera. Nitko ne zna zašto barmeni nakupljaju tolike raznolike zalihe, jer sva ta pića imaju isti ukus melase razblažene u terpentinu. Špekulira se da točine stoga što svi oni sanjaju o danu kadće netko dragovoljno ući s ulice i zatražitičašu Kornvolske Kruškovače s Blagim Okusom Metvice i kadće se svratiste preko noći pretvoriti u mjesto Na Koje Se Dolazi Da Bi Bili Viđeni. Stranac je upravo obrađivao jedan takav red boca. ŠTO JE ONO ZELENO, TAMO? Vlasnik je bacio pogled na naljepnicu. "Piše: Konjak od Dinja", sumnjičavo je izjavio. "Piše i da su ga izradili neki redovnici, po drevnom receptu", pridodao je. KUŠATĆU TO. Čovjek je postrance pogledao praznečaše na šanku, od kojih su neke još uvijek sadržavale dijelove voćne salate, trešnje na štapiću i papirnate kišobrančiće. "Jeste li sigurni da već niste dovoljno popili?" rekao je. Osjetio je neku neodređenu zabrinutost zbog mogućnosti da slučajno uspije vidjeti neznančevo lice. Čaša je, skupa s dijelom sadržaja što se kristalizirao na njezinim stranama, nestala ispod kapuljače i ponovno se ukazala potpuno prazna.

NISAM. ŠTO JE ONO ŽUTO S OSAMA U SEBI? "Piše: Proljetna Okrjepa. Može?" DA. A ONDA ONO PLAVO SA ZLATNIM MRVICAMA. "Ovaj. Stara Pelerina?" DA. A ONDA DRUGI RED. "Na što mislite?" NA SVE NJIH. Neznanac je ostao posve uspravan, premda sučaše sa svojim teretom sirupa i različitih predstavnika biljnog svijeta na tekućoj traci nestajale pod kapuljačom. To je to, pomislio je vlasnik, to je pravi stil, to je ono kad kupujem novi crveni sako i možda na šank stavljam nekoliko posuda s kikirikijem i kiselim krastavcima, ugrađujem nekoliko novih zrcala, pokrivam pod novom piljevinom. Dohvatio je pivom natopljenu krpu i sa zanosom nekoliko puta obrisao drvenu površinu, razmazujući kapljice iz veselihčašica u mješavinu duginih boja, od koje se sa šanka počela skidati boja. Posljednji od stalnih gostiju stavio je kapu na glavu i iskrao se van, mrmljajući nešto sebi u bradu. NE SHVAĆAM, rekao je neznanac. "Oprostite?" ŠTO BI SE TO TREBALO DOGODITI? "Koliko ste pića popili?" ČETRDESET SEDAM. "U tom slučaju, svašta", rekao je barmen i, kako je poznavao svoj posao i znao što se od njega očekuje kad ljudi u sitne sate piju sami, počeo zgužvanom krpom poliratičaše i dodao: "Vaša vas je voljena izbacila van, je li? MOLIM? "Utapate tugu, zar ne?" JA ZA NIČIM NE TUGUJEM. "Ne, naravno. Zaboravite da sam bilo što rekao." Još je nekoliko puta obrisao čašu. "Samo sam pomislio kako ponekad pomaže kadčovjek ima s kime pričati", rekao je. Neznanac je na trenutak šutke razmišljao. Zatim je rekao: ŽELITE RAZGOVARATI SA MNOM?

"Da. Jasna stvar. Ja sam vam dobar slušač." NITKO SA MNOM DOSAD NIJE HTIO RAZGOVARATI. "To je besramno." ZNATE, NIKAD ME NE POZIVAJU NA ZABAVE. "Cccc." SVI ME MRZE. SVATKO ME OD NJIH MRZI. UOPĆE NEMAM PRIJATELJA. "Svatko bi trebao imati prijatelja", mudro je izjavio barmen. MISLIM... "Da?" MISLIM... MISLIM DA BI MI ONA ZELENA BOCA MOGLA POSTATI PRIJATELJEM. Barmen mu je niz šank gurnuo osmostranu bocu. Smrt ju je dohvatila i počela nadolijevatičašu, sve dok se nije prelila. Tekućina je počela bučno kapati preko ruba šanka. TI PIJAN JA MISLIŠ, JE LI? "Poslužujem svakoga tko iz tri pokušaja uspije ponovno stati na noge", rekao je vlasnik. POSVE SI U PRAVUUU. ALI JA... Neznanac je zastao, znakovito podižući jedan prst u zrak. ŠTO SAM ONO HTJELA REĆI? "Rekli ste da mislim kako ste pijani." AH. DA, ALI MOGU SE OPET OTRIJEZNITI KAD GOD TO POŽELIM. OVO JE SAMO EKSPERIMENT A SADA BI DOBRO DOŠAO JOŠ JEDAN EKSPERIMENT S NARANČASTOM RAKIJOM. Vlasnik je uzdahnuo i bacio pogled na sat. Bez sumnjeće vrlo dobro zaraditi, posebno jer neznanca očito uopće nije brinula veća naplata ili zakidanje kod uzvraćanja ostatka. Ali već je bilo jako kasno; zapravo, bilo je tako kasno da je već postalo rano. Osim toga, nešto ga je kod tog usamljenog gostačinilo nemirnim. Ljudi su u Skršenom bubnjučesto znali piti kao da sutrašnji dan nikad neće niti svanuti, ali sada je prvi put osjećao da bi se to doista moglo i dogoditi. MISLIM, ČEMU SE UOPĆE MOGU NADATI? GDJE JE SMISAO U SVEMU TOME?ČEMU ZAPRAVO SVE TO? "Ne znam, prijatelju. Valjdaćete se bolje osjećati kad se

dobro naspavate." NASPAVAM? NASPAVAM? JA NIKAD NE SPAVAM. TO JE KOD MENE, KAKO SE ONO KAŽE, UPRAVO POSLOVIČNO. "Svakome je san potreban.Čak i meni", pokušao je barmen. ZNAŠ, SVI ME MRZE. Neznanac se nesigurno osvrnuo i pogledom prešao preko tihe prostorije. OSTALI SMO SAMO TI I JA, rekao je. Vlasnik je podigao poklopac šanka i došao do njega, pomažući mu da se spusti sa stolice. NEMAM NITI JEDNOG JEDINOG PRIJATELJA.ČAK MI SE I MAČKE SMIJU. Ruka je poletjela i ščepala bocu Likera od Muhare, prije nego je barmen njezina vlasnika uspio dogurati do vrata,čudeći se kako netko tako mršav može biti toliko težak. REKOH, NE TREBAM SE OPIJATI. ZAŠTO SE LJUDI VOLE OPIJATI? JE LI TO ZABAVNO? "Pomaže im da zaborave na život, stari momče. A sad se samo nasloni ovdje, dok ja ne otvorim vrata..."v DA ZABORAVE NA ŽIVOT. HA, HA. "Svrati kad god zaželiš,čuješ li?" ZBILJA BI ME VOLIO OPET VIDJETI? Gostioničar je bacio pogled na gomilu kovanica na šanku. Vrijedila je pomalo neobičnog ponašanja. Ako ništa drugo, ovaj ne galami ičini se bezopasnim. "O, da", rekao je, usmjeravajući neznanca na ulicu i spretnim mu pokretom oduzimajući bocu. "Svrati kad god poželiš." TO JE NAJLJEFŠE ŠTO SAM... Vrata su se zalupila pred ostatkom rečenice. * * * Ysabell se uspravila u krevetu. Netko je ponovno pokucao na vrata, tiho i užurbano. Povukla je pokriva č do brade. "Tko je to?" prošaptala je. "Ja sam, Mort", začuo se šapat s druge strane vrata. "Molim te, pusti me unutra!"

"Čekaj!" Ysabell je u potrazi za žigicama bjesomučno počela prevrtati po noćnom stoliću, srušivši usputčašu toaletne vode i kutijučokoladnih bombona, u kojoj su sada ionako ostali uglavnom samo prazni omoti. Kad je napokon uspjela upaliti svijeću, namjestila se u najefektniji položaj, dotjerala spavaćicu tako da otkriva još malo više toga i rekla: "Nije zaključano." Mort je uletio u sobu, mirišući na konje i mraz i pjenušavac. "Nadam se", uzvišeno je izjavila Ysabell, "da nisi dohrlio ovamo kako bi iskoristio prednosti što ti ih pruža položaj koji uživaš u ovom domu." Mort se osvrnuo oko sebe. Ysabell je bila jako zaokupljena čipkama i naborima.Činilo se dačak i toaletni stolić nosi podsuknju. Cijela soba nije bila toliko namještena, koliko odjevena u donje rublje. "Čuj, nemam vremena za gubljenje", rekao je. "Donesi svijeću u knjižnicu. I, za ime Boga, odjeni nešto primjerenije, izgledaš prenatrpano." Ysabell je spustila pogled, a zatim joj je glava poskočila kao na opruzi. "Dakle!" Mort je još jednom provirio kroz vrata. "Radi se o životu ili smrti", rekao je i nestao u hodniku. Ysabell je gledala kako se vrata uz škripu zatvaraju za njim i posegnula za plavim kućnim ogrtačem urešenim resama, koji je Smrt za nju osmislila kao poklon za posljednju Noć prasičina bdijenja i koji nije imala srca baciti, premda joj je bio za jedan broj manji i na džepu imao izvezenog zeca. Napokon je izvukla noge ispod pokrivača, uvukla se u sramotni kućni ogrtač i odskakutala do hodnika. Mort ju ječekao. "Neće li nas majkačuti?" rekla je. "Još se nije vratila. Dođi." "Kako znaš?" "Ovo mjesto je nekako drukčije kad je ona ovdje. To je... to je

poput razlike u kaputu kad ga nosiš i kad visi na vješalici. Zar nisi primijetila?" "Što to tako važnočinimo?" Mort otvori vrata knjižnice. Iz nje ih je zapuhnuo topao, suhi zrak, a stožeri su prosvjedujući zaškripali. "Moramo spasiti nečiji život", rekao je. "Zapravo, život jedne princeze." To je Ysabell odmah oduševilo. "Prave princeze? Mislim, koja može osjetiti zrno graška i ispod tuceta madraca?" "Može što...?" Mort je osjetio kako nestaje jedne sitne brige koja ga je već neko vrijeme proganjala. "Ah. I mislio sam da je Albert tu nešto pobrkao." "Jesi li zaljubljen u nju?" Mort je zastao među policama s knjigama, svjestan užurbanog tihog struganja što je dopiralo iz unutrašnjosti njihovih korica. "Teško je u to biti siguran", rekao je. "Izgledam li tako?" "Izgledaš mi malo zveknuto. Što ona misli o tebi?" "Pojma nemam." "Ah", znalački je izjavila Ysabell, glasom pravog stručnjaka. "Neuzvraćena ljubav je najgora stvar na svijetu. Ipak, vjerojatno ne bi bilo pametno kad bi se zbog toga odlučio popiti otrov ili se ubiti", zamišljeno je dodala. "Što radimo ovdje? Želiš pronaći njezinu knjigu i provjeriti hoće li se htjeti udati za tebe?" "Već sam je pročitao i ona je mrtva", rekao je Mort. "Ali samo tehnički. Mislim, nije uistinu mrtva." "Dobro, jer bi se u protivnome radilo o nekromantiji. Što onda tražimo?" "Albertovu biografiju." "Zašto? Mislim da je on niti nema." "Svatko je ima." "Pa, on ne voli kad ljudi postavljaju osobna pitanja. Jednom sam je tražila i nisam je mogla pronaći. A Albert baš i nije nešto vrijedno traganja. Zašto ti je toliko zanimljiv?" Ysabell

je svijećom koju je držala u ruci upalila nekoliko drugih i ispunila knjižnicu plešućim sjenama. "Treba mi moćančarobnjak, a mislim da on to jest." "Što, Albert?" "Da. Samo, trebamo tražiti Alberta Malicha. Mislim da je star više od dvije tisuće godina." "Tko, Albert?" "Da, Albert." "Ali, on nikad ne nosičarobnjački šešir", sumnjičavo je primijetila Ysabell. "Izgubio ga je. Kako bilo, šešir nije obvezan. Gdje trebamo početi tražiti?" "Pa, ako si siguran... Pretpostavljam, u Ostavi izdvojenih knjiga. Tamo majka odlaže sve biografije starije od petsto godina. To je ovamo." Povela ga je između šapćućih polica do vrata ugrađenih na kraju jednog slijepog prolaza. Otvorila su se uz izvjesne poteškoće i prosvjedno gunđanje stožera odjeknulo je knjižnicom; Mortu se na trenutak učinilo kako su sve knjige odjednom zastale u svojem poslu i znatiželjno osluhnule što se to događa. Iza vrata su stube vodile u baršunastu tminu. Posvuda je bilo paučine i prašine, a zrak je mirisao kao da je bio tisuću godina zatočen u kakvoj piramidi. "Ljudi ovdje ne zalazečesto", rekla je Ysabell. "Jaću ići prva." Mort je osjetio da je dužan nekako joj zahvaliti. "Moram reći", izjavio je, "da si prava faca." "Misliš, crvena, tupa i neobrijana? Moj dječače, baš znaš kako treba razgovarati s djevojkama." "Morte", automatski ju je ispravio Mort. Ostava je bila mračna i tiha poput duboke podzemne špilje. Police su bile razmaknute jedva toliko da se između njih može provući jedna osoba i uzdizale se visoko iznad dosega svjetla svijeće. Posebno je jezovito bilo to što su bile posve tihe. Više nije bilo života koji bi se na njima ispisivali; knjige su spavale. Ali Mort je osjećao kako spavaju poput mačaka, s

jednim okom uvijek otvorenim. Bile su svjesne. "Jednom sam se ovdje spustila", šapćući je rekla Ysabell. "Ako zađeš dovoljno duboko među police, više nema knjiga. Zamjenjuju ih glinene pločice i kameni blokovi i životinjske kože i svi se zovu Ug i Zog." Tišina je bila gotovo opipljiva. Mort je mogao osjetiti kako ih knjige promatraju dok na prstima prolaze vrućim, tihim prolazima. Ovdje su se nalazili svi koji su nekoć živjeli, sve do prvih ljudi što su ih bogovi ispekli od gline, ili što već. Ali, kao da mu nisu ništa zamjerali, samo su se pitali zbogčega se ovdje našao. "Jesi li prošla iza Uga i Zoga?" prosiktao je. "Mnoge bi jako zanimalo što se tamo nalazi." "Prestrašila sam se. Put je jako dug i nisam imala dovoljno svijeća." "Šteta." Ysabell je zastala tako naglo da je Mort s leđa naletio na nju. "Ovo bi trebalo biti pravo područje", rekla je. "Što sad?" Mort je pogledavao izblijedjela imena na hrbatima knjiga. "Čini se kao da su samo odložene, bez ikakva reda!" zakukao je. Pogledali su iznad sebe. Odlutali su dalje kroz još nekoliko prolaza. Nasumce su izvukli nekoliko knjiga s najnižih polica, podižući oblake prašine. "Ovo je bez veze", napokon je rekao Mort. "'Ili su milijuni života. Izgledi da u tome nešto pronađemo slabiji su od..." Ysabell mu položi ruku na usta. "Slušaj!" Mort je još nešto promrmljao kroz njezine prste i napokon shvatio. Naćulio je uši, upirući sečuti bilo što, što bi nadglasalo teško siktanje potpune tišine. A zatim je otkrio što je tražio. Jedvačujno, uporno škripanje. Visoko, visoko nad njihovim glavama, negdje u neprobojnoj tami litica što su ihčinile naslagane police, neki se život još uvijek ispisivao. Pogledali su se, širom raširenih očiju. Zatim je Ysabell rekla:

"Maloprije smo prošli pored ljestava. Na kotačima." Mali su kotačići zacviljeli dok ih je privlačio do mjesta na kojem su bili zastali. Skupa s dnom ljestava pomicao se i vrh, kao da je pričvršćen za druge kotačiće, tamo negdje visoko u tami. "Dobro", rekao je. "Daj mi svije "Ako svijeća ide gore, idem i ja sa njom", odlu ću i..." čno je izjavila Ysabell."Ti ostani ovdje dolje i pomi či ljestve kad ti kažem. I nemoj se prepirati sa mnom." "Gore može biti opasno", galantno je izjavio Mort. "Opasno može biti i ovdje dolje", naglasila je Ysabell. "Zatoću gore na ljestvama sa svijećom biti ja, hvala lijepo." Odlu čno je podigla nogu na prvu prečku i ubrzo se pretvorila tek u naboranu sjenu pod krugom svjetla svijeće što se sve više smanjivao. Mort je pokušao učvrstiti ljestve i ne razmišljati o svim tim životima što ga odozgo pritišću. Povremeno bi na pod pored njega tresnuo meteor vrućeg voska, podižući krater prašine. Ysabell se sada pretvorila tek u blijedi bljesak daleko gore, ali je po drhtanju ljestava mogao osjetiti svaki korak što ga ječinila. Stala je. Učinilo mu se da je proteklo beskrajno mnogo vremena. Zatim je dolje doplovio njezin glas, prigušen tišinom što ih je okruživala. "Morte, pronašla sam." "Dobro, donesi je dolje." "Morte, bio si u pravu." "Dobro, hvala. A sad je donesi dolje." "Da, Morte, samo koju?" "Ne gubi vrijeme, svijeća neće još dugo potrajati." "Morte!" "Što?" "Morte, ovdje ih je cijela polica!"

* * * Sad je ve ć doista uslijedila zora, onaj vršak dana koji pripada samo galebovima na dokovima Morporka, plimi koja hrli uzvodno rijekom i toplom vjetru što puše u smjeru rotacije i složenim gradskim mirisima dodaje dah proljeća. Smrt je sjedila na stupu za privez brodova, zagledana prema pu čini. Odlučila je više ne piti. Od toga je samo dobila glavobolju. Iskušala se u pecanju, plesu, kocki i piću, navodnočetirima najvećim životnim zadovoljstvima i još uvijek u svemu tome nije vidjela nikakva smisla. Voljela je hranu - Smrt je poput svih ostalih znala cijeniti dobro jelo. Nije se mogla dosjetiti nikakvih drugih zadovoljstava puti ili, bolje rečeno, mogla je, ali ona su bila, no, previše putena i nije znala kako bi se njima predala bez nužnih i značajnih tjelesnih preinaka, o kojima nije željela niti razmišljati. Osim toga, izgleda da su se ljudi time prestajali baviti što su više starjeli, a to je samo moglo značiti da u svemu tome i nema previše privlačnosti. Počela je osjećati kako ljude neće biti u stanju shvatiti dok god je živa. Ulične su se kocke pod sunčevom toplinom počele isparavati i Smrt je osjetila jedva primjetno škakljanje one blage proljetne sile koja je u šumi u stanju potjerati tisuću tona biljnih sokova uz petnaest metara visoka debla. Oko nje su se obrušavali i ponirali galebovi .Jednooka mačka, kojoj je preostao još samo jedan od devet mačjih života i posljednje uho, izvukla se iz svojega brloga u gomili odbačenih kutija za ribu, protegnula se, zijevnula i očešala joj se o noge. Povjetarac je, režući glasoviti smrad Ankha, sobom donio mirise začina i svježeg kruha.

Smrt je bila zbunjena. Nikako se tome nije mogla oduprijeti. Zapravo joj je bilo drago što je živa, a ujedno je

osjećala veliku odbojnost prema tome što je Smrt. VJEROJATNO SAM POKUPILA KAKVI I BOLEST, pomislila je. * * * Mort se smjestio na ljestvama do Ysabell. One su se tresle, ali ipak su se činile sigurnima. Barem se nije brinuo zbog visine; pod nogama mu je sve utonulo u neprobojnu tamu. Neke od Albertovih prvih knjiga već su se gotovo potpuno raspadale. Osjećajući kako ljestve pod njim podrhtavaju, nasumce je posegnuo za jednom, privukao je sebi i otvorio negdje po sredini. "Primakni mi svije ću", rekao je. "Možeš li točitati?" "Otprilike..." '... pruszi ruku svoju, ali bje Uvelike blesan jer sav puk napokon doide na siever, iskati od njega da kod Smrti chesti svojom Besmrtnost za njih zaiska. "Tako", povjedi on mladjahnim charobnicima, "u sebe moszemo ognjishte Boszje uznijeti." Trlje dneva stalno lio daszd, Alberto...' "Pisano je na korijenskom jeziku", rekao je. "Prije nego su izmislili 'ije' i 'je' i sve one dodatne suglasnike. Pogledajmo onu posljednju." Uistinu je to bio Albert. Mort je naišao na nekoliko ogleda o prženom kruhu. "Pogledajmo što sadačini", rekla je Ysabell. "Misliš da bismo trebali. To mi, pomalo sliči na špijuniranje." "Pa što? Bojiš se?" "No, dobro." Prelistao je knjigu do neispisanih listova, a zatim se vratio nekoliko stranica unatrag, sve dok nije naišao na onaj dio Albertove životne priče što se upravo ispisivao, hitajući redovima iznenađujućom brzinom, obzirom da noću većina biografija nema previše toga reći o spavanju, osim ako snovi nisu osobito živi. "Drži tu svijeću kako treba, hoćeš li? Ne želim mu zamastiti

život." "Zašto ne? On voli mast." "Prestani se kikotati, obojećeš nas srušiti dolje. A sada, pogledaj ovaj dio..." '... šuljao se prašnjavom tamom Ostave...'čitala je Ysabell, '... pogleda uprtog u prigušeno svjetlo svijeće iznad svoje glave. Ti mali vragovi, uhode, pomislio je, zabadaju nos u stvari koje ne bi trebale biti njihova briga...' "Morte! On je..." "Šuti! Vidiš dačitam!" '... uskoroću stati na kraj tome. Albert se tiho prikrao dnu ljestava, pljunuo u dlanove i spremio se gurnuti ih. Gospodarica nikad neće doznati; ovih se danačudno ponaša, za sve je kriv taj momčić, i...' Mortov se pogled susreo s Ysabellinim zaprepaštenim očima. A tada je djevojka Mortu oduzela knjigu, ispružila ruku i, još uvijek nepomično zagledana u njega, pustila je da padne. Mort je gledao kako joj se usne pomiču i shvatio da i sam broji u sebi. Tri,četiri... Odjeknuo je tupi udarac, prigušeni krik, a zatim je ponovno zavladala tišina. "Misliš da si ga ubila?" nakon nekog vivmcn.i je progovorio Mort. "Što, ovdje? Osim toga, nije mi se učinilo ds ti imaš neku bolju zamisao." "Ne, ali... on je ipak starčovjek." "Ne, nije", oštro je uzvratila Ysabell, grabeći niz ljestve. "Dvije tisuće godina?" "Ni dana više od šezdeset sedam." "Ali, knjige govore..." "Već sam ti rekla, vrijeme ovdje stoji. Mislim, stvarno vrijeme. Zar me nikad ne slušaš, dječače?" "Morte", rekao je Mort. "I prestani me gaziti po prstima. Spuštam se što brže mogu." "Oprosti."

"I nemoj izgledati tako pokisnuto. Znaš li ti uopće kako je dosadno živjeti ovdje?" "Vjerojatno ne", rekao je Mort, pridodavši s jasno prepoznatljivomčežnjom u glasu: "Čuo sam za dosadu, ali nikad je nisam imao prigodu doživjeti." "Grozno je." "Kad smo već kod toga, niti uzbuđenje nije baš onakvo kakvim ga hvale." "Sve mora biti bolje od ovoga." Odozdo se začulo stenjanje, praćeno cijelom bujicom kletvi. Ysabell se zagledala u tamu. "Oč čke mišiće", rekla je. "Ne bih trebala slušati takve rije č ito mu nisam ozlijedila klevetni i. Moglo bi štetiti mojim moralnim nazorima." Alberta su zatekli sklup čanog na dnu polica za knjige, kako mrmlja i drži se za ruku. "Nema razloga za podizanje tolike buke", oštro je primijetila Ysabell. "Nije ti ništa, majka jednostavno ne dozvoljava da se nešto takvo dogodi." "Što vam je sve to uopće trebalo?" jaukao je ovaj. "Nisam mislio ništa zla." "Htio si nas gurnuti odozgo", rekao je Mort, pokušavajući mu pomoći da ustane. "Pročitao sam u knjizi.Čudi me da nisi upotrijebio nekučaroliju." Albert ga je iznenađeno pogledao. "Ah, dakle, uspjeli ste me razotkriti, je li?" tiho je rekao. "Toće vam baš biti od velike pomoći. Nemate pravo tako uhoditi ljude." Skočio je na noge, otresao se od Mortove ruke i zaputio se natrag između zašutjelih polica. "Ne,čekaj", rekao je Mort. "Trebam tvoju pomoć!" "Da, naravno", preko ramena mu je dobacio Albert. "To je razumljivo, zar ne? Pomislio si, samoću malo zaviriti u tuđi život, a ondaću baciti nešto na tu osobu i na koncu je

zamoliti za pomoć." "Samo sam htio otkriti jesi li to doista ti", rekao je Mort, trčeći za njim. "Jesam. Svatko jest." "Ali, ako mi ne pomogneš, dogoditće se nešto strašno! Ta princeza, onaće..." "Strašne se stvari neprestano događaju, dječače..." "... Morte..." "... i nitko od mene ne očekuje da išta oko toga poduzmem." "Ali, ti si bio najveći!" Albert je na trenutak zastao, ali se nije osvrnuo da bi ga pogledao. "Bio sam najveći, bio sam najveći. I, nemoj mi se ulizivati. To kod mene ne pali." "Svuda uokolo su ti podigli spomenike", rekao je Mort, susprežući zijevanje. "Tada su još veće budale nego sam mislio", Albert je došao do stuba što su vodile u glavne prostorije, uspeo se njima i zastao, s leđa obasjan svjetlom svijeća iz knjižnice. "Želiš reći da mi nećeš pomoći?" rekao je Mort. "Čak i ako to možeš?" "Bravo, osvojili ste prvu nagradu", progunđao je Albert. "A i nije ti baš pametno pozivati se na moje dobre strane u ovom zlovoljnom okruženju", pridodao je, "jer sam i unutar sebe ispunjen priličnom zlovoljom." Čuli su kako bučno hoda podom knjižnice, kao da je posebno ljut na njega, i kako je za sobom zalupio vrata. "Pa", nesigurno je rekao Mort. "A što si očekivao?" prasnula je Ysabell. "Njega više nije ni za koga briga, osim za majku." "Samo sam mislio da bi netko poput njega želio pomoći, ako mu na pravi način pojasnim očemu se radi", rekao je Mort. Duboko je uzdahnuo. Cijele one provale energije koja ga je tjerala kroz dugu noć iznenada je nestalo, a um mu se ispunio olovom. "Znaš li da je nekoć biočuveničarobnjak?" "To ništa ne znači,čarobnjaci ne moraju nužno biti ljubazni.

Negdje sam pročitala: ne petljaj se učarobnjačke stvari, jer odbijanječesto zna zaboljeti." Ysabell se primaknula bliže Mortu i zabrinuto ga pogledala. "Izgledaš poput nekakvog ostatka jela na tanjuru." ći stubama i zalazeći medu duga č "Dobro sam", rekao je Mort, teško se uspinju ke sjene knjižnice. "Nisi. Treba ti dobar san, moj dječače." "Morte", promrmljao je Mort. Osjetio je kako mu Ysabell prebacuje ruku preko svojeg ramena. Zidovi su se lagano pomicali, a čak mu se i vlastiti glasčinio nekako dalekim i neodređeno je osjetio kako bi lijepo bilo dobro se ispružiti na nekoj kamenoj ploči i zaspati zauvijek. Smrt će se uskoro vratiti kući, rekao je sebi, osjećajući kako njegovom bespomoćnom tijelu pomažu da prijeđe hodnik. Nema druge, moratće Smrti sve priznati. Nije ona niti tako loša. Smrtće mu pomoći; samo joj treba dobro objasnili o čemu se radi. A ondaće se moći prestati brinuti zbog svega ovoga i poći na spavaaa... * * * "A koje vam je bilo prethodno zanimanje?" MOLIM? "Što ste radili za preživjeti?" strpljivo je ponovio mršavi mladić za radnim stolom. UVOĐENJE DUŠA U DRUGI SVIJET. BILA SAM KRAJ SVIH NADA. BILA SAM KRAJNJA STVARNOST. BILA SAM UBOJICA KOJEGA NITI JEDNA BRAVA NIJE MOGLA ZADRŽATI. "Da, shvatio sam, ali imate li ikakvog iskustva u nekim poslovima?" Smrt se malo zamislila. MOŽDA IZVJESNO STRUČNO ZNANJE O POLJODJELSTVU? pokušala je nakon nekog vremena.

Mladić je odlučno odmahnuo glavom. NE? "Ovo je grad. Gospođo..." spustio je pogled i još jednom osjetio nelagodu koju nikako nije mogao jasno odrediti, "... gospođo... gospođo... gospođo, i nemamo baš previše raspoloživih obradivih površina." nau č Odložio je pero i na licu mu se pojavio smiješak koji je nagovještavao da je en iz knjiga. Ankh-Morpork još uvijek nije bio toliko uznapredovao da bi imao burzu rada. Ljudi su se zapošljavali jer su im roditelji ustupali svoja mjesta, ili zahvaljujući vlastitim sposobnostima, ili na osnovi dobrih preporuka. Ali tražili su se uglavnom sluge i nekvalificirani radnici, a s naglim razvojem trgovačkihčetvrti grada mršavi je mladičovjek - gospodin Liona Keeble - izumio zanimanje posrednika za zapošljavanje i upravo ovogačasa otkrivao kako taj posao i nije tako lagan. "Moja draga gospođo..." opet je spustio pogled, "... gospođo, mnogo nam ljudi dolazi u grad iz provincije jer, avaj, vjeruju kako se ovdje bolje živi. Oprostite što to moram reći, ali vi mi sečinite damom koju je sreća pomalo napustila. Mislio sam da ćete poželjeti raditi nešto profinjenije od..." još je jednom spustio pogled i namrštio se, "... nešto prikladnije od skrbi o mačkama i cvjećarstva." ŽAO MI JE. POMISLILA SAM KAKO JE DOŠLO VRIJEME DA NEŠTO PROMIJENIM U ŽIVOTU. "Znate li svirati neki glazbeni instrument?" NE. "Jeste li dobri u drvodjelstvu?" NE ZNAM, NIKAD NISAM PROBALA. Smrt je spustila pogled na svoje noge. Počela je osjećati sve veću nelagodu. Keeble je počeo prevrtati papire po stolu i uzdahnuo. MOGU PROLAZITI KROZ ZIDOVE, pokušala je Smrt, osjetivši

da je razgovor skrenuo u slijepu ulicu. Keeble je podigao pogled i odjednom se razvedrio. "To bih volio vidjeti", rekao je. "To bi doista bila dobra preporuka." DOBRO. Smrt je odgurnula stolicu i samouvjereno se zaputila prema najbližem zidu. JAO. Keeble je nestrpljivo iščekivao. "Dakle, da vidim", rekao je. HM. OVAJ ZID JE POSVE OBIČAN, ZAR NE? "Pretpostavljam. Nisam stručnjak u tim stvarima." ČINI SE DA IMAM MALO POTEŠKOĆA S NJIME. "Tako i meni izgleda." KAKO NAZIVATE ONAJ OSJEĆAJ KAD SE ODJEDNOM SEBI UČINITE VRLO MALENIM I GROZNIČAVIM? Keeble je vrtio olovku medu prstima. "Pigmejski?" POČINJE S M. "Neugodnost?" "Da", rekla je Smrt, HOĆU REĆI, DA. "Čini se da ipak nemate nikakvih korisnih znanja ili nadarenosti", uzvratio je Keeble. "Jeste li možda razmišljali o tome da se malo prihvatite knjige?" Lice Smrti prekrila je stravična maska. No, zapravo, lice joj je neprestano tako izgledalo, ali ovoga puta je to bilo svjesno. "Vidite", ljubazno je nastavio Keeble, odloživši pero i sklopivši ruke pred sobom, "vrlo mi rijetko uspijeva pronaći novi posao jednoj - kako ste ono rekli?" ANTROPOMORFNOJ PERSONIFIKACIJI. "Ah, da. A što to doista znači?" Smrti je sad već bilo svega dosta. OVO, rekla je. Na trenutak, samo na jedan jedini trenutak, gospodin Keeble ju je mogao posve jasno vidjeti. Lice mu je prekrilo bljedilo, gotovo jednako onome što je prekrivalo lice same Smrti. Ruke su mu se naglo trgnule. Srce mu je zadrhtalo.

Smrt ga je kratko promatrala s blagim zanimanjem, a zatim iz dubina svoje odore izvukla pješčani sat, podigla ga prema svjetlu i kritički ga ispitala pogledom. SMIRITE SE, rekla je, PREDSTOJI VAM JOŠ DOBRIH NEKOLIKO GODINA. "Alalalal..." AKO ŽELITE, MOGU VAM TOČNO REĆI KOLIKO. Boreći se za dah, Keeble je nekako uspio odmahnuti glavom. HOĆETE DA VAM ONDA DONESEMČAŠU VODE? "nnN... nnN." Oglasilo se zvono na ulaznim vratima ureda. Keeble je zakolutao očima. Smrt je zaključila da tomčovjeku ipak nešto duguje. Nije željela postupiti mirno običaja do kojeg su ljudi, očito, jako držali. Odmaknula je zastor na vratima što su vodila u prednji dio ureda, gdje je neka malena žena, slična kakvoj bijesnoj štruci domaćeg kruha, nervozno lupala suhim bakalarom po pultu. "Po pitanju onog posla kuharice na Sveučilištu", vikala je. "Rekli ste da je to dobro radno mjesto, a zapravo se radi o pravoj sramoti, svi ti trikovi koje izvode studenti, ja zahtijevam - tražim to od vas -ja nisam..." Glas joj se postupno stišao. "Ovaj", rekla je, ali se moglo osjetiti kako u njoj više nije bilo nimalo srčanosti, "vi niste gospodin Keeble, zar ne?" Smrt ju je nepomično promatrala. Dotad nije imala nikakva iskustva s nezadovoljnim mušterijama. Nije znala što bi učinila. Napokon je odustala od pronalaženja pravog pristupa. NESTANI, TI CRNA PONOĆNA VJEŠTICE. "Koga vi to zovete ponoćnom vješalicom?" prijekorno je uzvratila žena i još jednom tresnula ribom po pultu. "Još sinoć je ovo bio moj dobri stari termofor, a ujutro se pretvorio u ribu. Pitam ja vas." NEKA TI SVE SABLASTI PAKLA RASTRGNU DUŠU NA KOMADIĆE, AKO ISTOGČASA NE NAPUSTIŠ OVAJ URED, pokušala je Smrt. "O tome ne znam ništa, ali što je s mojim termoforom? Tamo gore nije mjesto

jednoj uglednoj ženi, oni su pokušali..." čaju ju je prekinula Smrt. DATĆ MOLIM VAS, SAMO OTIĐITE ODAVDE, u o U VAM NEŠTO NOVCA. "Koliko?" zapitala je kuharica, brzinom kojom bi bez ikakvih problema prestiglačegrtušu i munji zadala težak, moralni udarac. Smrt je izvukla svoju torbu s novcem i prosula na pult šaku pozelenjelih i potamnjelih kovanica. Žena ih je sumnjičavo odmjerila. A SADA, ODMAH ODLAZI ODAVDE, rekla je Smrt i pridodala: PRIJE NEGO VRELI VJETROVI BESKONAČNOSTI SPRŽE TVOJE BEZVRIJEDNO TRUPLO. "Rećiću ja svojem mužu za ovo", mračno je izjavila kuharica, napuštajući ured. A Smrt je dotad vjerovala da joj je to bila najopakija kletva na repertoaru. Ponovno se vratila iza zavjese. Keeble, još uvijek sklupčan u svojoj stolici, zakrkljao je kao da ga vješaju. "Dakle, ipak je bilo stvarno!" rekao je. "A ponadao sam se da je u pitanju samo noćna mora!" MOGLA BIH SE ZBOG TOGA I UVRIJEDITI. "Vi ste doista Smrt osobno?" rekao je Keeble. DA. "Zašto mi to odmah niste rekli?" LJUDIMA JE OBIČNO DRAŽE KADA TO NE Keeble je prevrtao po svojim papirima, nervozno se cerekaju ČINIM.ći. "I želite raditi neki drugi posao?" rekao je "Vila zubica? Rije čni vilenjak? Babaroga?" NE BUDITE NERAZUMNI. JEDNOSTAVNO.. OSJEĆAM DA MI JE POTREBNA PROMJENA. Nakon bjesomučnog prevrtanja, Keeble je napokon uspio pronaći papir koji je tražio. Luđački se nasmijao i gurnuo ga Smrti u ruke. Smrt je pogledala što na njemu piše. I OVO JE POSAO? LJUDIMA ZA TO PLAĆAJU?

"Da, da, pođite do njega, vi ste baš prava osoba za te stvari. Samo mu nemojte reći da sam vas ja poslao." * * * Binky je u brzom galopu hitao kroz no ć, dok mu se Disk kotrljao daleko pod kopitima. Mort je sada otkrio da mačem može dosegnuti dalje nego je mislio, sve do samih zvijezda, i zamahnuo je njime kroz dubine svemira, ravno u srce žutog patuljka koji se na vrlo zadovoljavajući način odmah preobrazio u novu. Ustao je u sedlu i zavitlao oštricom poviše glave, smijući se dok je plavi plamen šibao nebom, ostavljajući za sobom trag od tame i žiški. I nije se zaustavljao. Mort se upinjao dok je ma č rezao obzorje, poravnavajući planine, isušujući mora, pretvarajući zelene šume u trulež i pepeo. Dok se očajnički pokušavao okrenuti, za sobom ječuo glasove i kratke krikove prijatelja i rođaka. Pješčane oluje u kovitlacu su se uzdizale s mrtve zemlje dok se borio da popusti vlastiti stisak, ali mač mu je u ruci gorio ledeno hladnim plamenom, povlačeći ga u ples koji neće prestati dok još ima ičega živoga. I to je vrijeme napokon došlo, i Mort je ostao stajati sam sa Smrti, koja je rekla: "Dobar posao, dječače." A Mort ju je ispravio: MORTE. "Morte! Morte! Probudi se!" Mort je sporo izronio iz sna, poput leša s dna jezera. Borio se protiv toga, grčevito se držeći jastuka i stravičnih prizora sna, ali netko ga je žustro povlačio za uho. "Mmmph?" rekao je. "Morte!" "Šššto?" "Morte, moja majka!" Otvorio je oči i blijedo pogledao Ysabellino lice. A onda su ga odjednom događaji od prošle noći pogodili poputčarape prepune vlažnog pijeska. Izvukao je noge iz kreveta, još uvijek umotan u ostatke svojeg sna.

"Je, dobro", rekao je. "Idem je odmah vidjeti." "Ali, ona se još nije vratila! Albert je potpuno poludio!" Ysabell je stajala uz krevet, gužvajući rupčić medu rukama. "Morte, misliš li da joj se nešto dogodilo?" Još jednom ju je blijedo pogledao. "Ne budi blesava", rekao je, "pa ona je Smrt." Snažno se počešao. Koža mu je bila vruća i suha i svrbjela ga je. "Ali nikad nije izbivala tako dugo!Čak ni kad je Pseudopolisom harala ona velika epidemija kuge! Mislim, mora ovdje biti svako jutro, kako bi sredila knjige i razmrsila svečvorove i..." Mort ju je ščepao za ruke. "Dobro, dobro", rekao je, što je utješnije mogao. "Siguran sam da je sve u redu. Samo se smiri, a jaću poći i provjeriti... zašto si sad zažmirila?" "Morte, molim te, odjeni nešto", tankim mu je glasićem uzvratila Ysabell. Mort je spustio pogled. "Oprosti", skrušeno je izgovorio, "nisam shvatio... Tko me je stavio u krevet?" "Ja", rekla je. "Ali sam gledala na drugu stranu." Mort je navukao hlače, prebacio preko sebe košulju i pohitao prema radnoj sobi gospođe Smrti, s Ysabell za petama. Unutra je već bio Albert, skačući s noge na nogu poput patke na žeravici. Kad je Mort ušao, na starčevu licu skoro se mogla pročitati zahvalnost. Mort mu je začuđeno primijetio suze u očima. "Njezina je stolica još prazna", procvilio je Albert. "Oprosti, ali je li to bitno?" rekao je Mort. "Moj djed je znao danima ne dolaziti kući, kad bi na tržnici uspio nešto povoljno prodati." "Ali ona je uvijek ovdje", rekao je Albert. "Svakog jutra, otkad je god poznajem, sjedi ovdje za svojim stolom i raspetljavačvorove. To joj je posao. Nipošto to ne bi propustila." "Valjda sečvorovi par dana i sami mogu brinuti o sebi", rekao

je Mort. Nagli pad temperature rekao mu je kako nema pravo. Pogledao ih je u lice. "Ne mogu?" zapitao je. Obje su glave niječno odmahnule. "Ako se sčvorovima ne postupa ispravno, poremetitće se cijela Ravnoteža", rekla je Ysabell. "Moglo bi se svašta dogoditi." "Zar ti ona to nije pojasnila?" rekao je Albert. "Pa, i nije. Ja sam se zapravo uglavnom bavio onim praktičnim dijelom posla. Rekla je daće mi o teoriji pričati kasnije", rekao je Mort. Ysabell je briznula u plač. Albert je uzeo Morta za ruku i značajnim mu podizanjem gustih obrva dao do znanja da bi trebali kratko porazgovarati u kutu. Mort ga je nevoljno pratio. Starac je počeo prevrtati po džepovima i napokon izvukao zgužvanu papirnatu vrećicu. "Pepermint?" zapitao ga je. Mort je odmahnuo glavom. "Nikad ti nije govorila očvorovima?" rekao je Albert. Mort je ponovno odmahnuo glavom. Albert je počeo sisati svoj pepermint, što je zvučalo poput otjecanja vode kroz slivnik Božje kupaonice. "Koliko ti je godina, dječače?" "Morte. Šesnaest." "Dječaka treba upoznati s nekim stvarima prije nego navrši šesnaest godina", rekao je Albert, pogledavajući preko njegova ramena prema Ysabell koja je šmrcala u stolici gospođe Smrti. "Ah, o tome znam ponešto. Otac mi je o tome govorio dok bismo vodili targe na oplodnju. Kad muškarac i žena..." "Ja sam mislio na svemir", žurno ga je prekinuo Albert. "Hoću reći, jesi li ikad razmišljao o tome?" "Znam da Disk kroz svemir na svojim leđima nosečetiri slona, stojeći na oklopu Velike ATuin", rekao je Mort.

"To je samo dio pri če. Mislio sam na cijeli univerzum vremena i prostora i života i smrti i dana i noći i svega ostaloga." "Ne mogu reći da sam se baš pretrgnuo od razmišljanja o tome", rekao je Mort. sprje č "Ah. Trebao si. Stvar je u tome što su čvorovi dio svega toga. Znaš, oni avaju da se smrt otrgne nadzoru. Ne mislim na nju, na Smrt. Tek na samu smrt. Poput, uh..." Albert se upirao da pronađe prave riječi, "... poput onoga da bi smrt trebala dolaziti točno na kraju života, vidiš, ni prije ni kasnije, ačvorove treba izraditi tako da glavni likovi... uopće me ne razumiješ, je li?" "Žao mi je." "Treba ih pravilno izraditi", odlu čno je nastavio Albert, "a onda valja odabrati prave živote. Pješčane satove, kako ih ti

zoveš. Sama Dužnost je jednostavan posao." "A znaš li ti točiniti?" "Ne. A ti?" "Ne!" Albert je zamišljeno sisao pepermint. "Onda je cijeli svijet u gabuli", rekao je. "Čuj, ne shvaćam zašto se toliko brineš. Vjerujem da se samo negdje zadržala", rekao je Mort, ali to ječak i njemu samom zazvučalo prilično neuvjerljivo. Kod Smrti se nije moglo dogoditi da je ljudi zadrže kako bi im ispričala još jednu priču, ili da je potapšu po leđima, govoreći joj stvari poput "Starino, imamo vremena za još jedini turu, ne treba tako žuriti kući", ili je pozvati da se pridruži društvu na kuglani, nakon čegaće svratiti na klačansku pljeskavicu s krumpirićima, ili... Iznenadnom, groznom žestinom, Mortu je svanulo da Smrt mora biti najusamljenije stvorenje u cijelom svemiru. Cijelu tu veliku proslavu Postanka i Bitka ona je zapravo provela u kuhinji. "Doista ne znam što se u posljednje vrijeme zbiva sa starom gazdaricom, siguran sam u to", mrmljao je Albert. "Djevojko, diži se iz te stolice. Pođimo pogledati tečvorove." Otvorili su knjigu salda-konta. Dugo su gledali u nju. Zatim je Mort rekao: "Što znače svi ovi znakovi?" "Sodomia non sapiens", ispod glasa je rekao Albert. "Što to znači?" "Znači: ubio me Bog, ako znam." "Ali, to je biočarobnjački govor, zar ne?" rekao je Mort. "Začepi s timčarobnjačkim govorom. Ne znam ništa očarobnjačkom govoru. Zaposli svoj mozak ovim ovdje." Mort se opet zagledao u ornamentiku ispisanih crta. Izgledalo je kao da je neki pauk ispleo svoju mrežu preko cijele stranice, zastajući pri svakom zaokretu da bi nešto pribilježio. Mort je zurio sve dok ga nisu zaboljele oči, iščekujući nekakvu iskru nadahnuća. Ali dragovoljci se nisu javljali.

"Ima li što?" "Meni sve ovo sliči na klačanski", rekao je Mort. "Čak ne znam treba li točitati odozgo nadolje ili slijeva na desno." "U spiralama, od središta prema van", šmrcnula je Ysabell iz svoje stolice u kutu. Glave su im se sudarile dok su obojica poglede usmjeravala u središte stranice. Zatim su se zagledali u nju. Ona je samo slegnula ramenima. "Majka me je učila kakočitatičvornu kartu", rekla je, "dok sam ovdje uz nju šila. Znala je poneke dijelovečitati naglas." "Možeš li nam onda pomoći?" zapitao je Mort. "Ne", rekla je Ysabell i ispuhala nos. "Kako to misliš: ne?" zarežao je Albert. "Ovo je previše važno za nekakve hirovite..." "Hoću reći", poput britve oštrim glasom je nastavila Ysabell, "da ih ja mogu čitati, a vi meni možete pomoći." * * * Trgova čki ceh Ankh-Morporka običavao je u službu uzimati velike bandečiji su pripadnici imali uši velike poput stisnutih šaka, a šake velike poput ogromnih vreća punih oraha, ičiji je posao bio učiti pameti one zabludjele što su javno propuštali prepoznati mnoga šarmantna obilježja svojega grada. Primjerice, filozofa Catroastera su pronašli kako licem nadolje pluta rijekom samo nekoliko sati nakon stoje glasno izgovoriočuvenu misao: "Kad sečovjek umori od Ankh-Morporka, umorio se od stajanja u do gležanja dubokom glibu." Stoga je mudro na trenutak se zadržati na jednoj - naravno, od mnogih - na jednoj od stvari koje Ankh-Morpork svrstavaju među najveće gradove u multiverzumu. A to je hrana. Trgovačke rute polovice Diska prolaze kroz grad ili niz njegovu prilično tromu rijeku. Njegovim širokim prostranstvima lutaju predstavnici više od polovice Diskovih plemena i rasa. U Ankh-Morporku se sudaraju sve svjetske kuhinje: na jelovniku se može pronaći tisuću vrsta povrća,

tisuću petsto vrsta sira, dvije tisuće začina, tri stotine vrsta mesa, dvije stotine različite peradi, pet stotina raznoraznih vrsta ribe, stotinu varijacija na temu tjestenine, sedamdeset jaja jedne ili druge vrste, pedeset kukaca, trideset mekušaca, dvadeset različitih zmija i drugih gmizavaca, i nešto blijedo smeđe i bradavičasto, poznato kao klačanska nomadska močvarna gomoljasta gljiva. Različitost njegovih kulinarskih institucija kreće se u rasponu od luksuznih, u kojima su obroci oskudni, ali su zato tanjuri srebrni, do onih tajanstvenih u kojima, kolaju priče, neki od najegzotičnijih stanovnika Diska jedu sve što im barem iz trećeg pokušaja može proći kroz grlo.đu vode ć Hargina Ku ća rebaraca, dolje uz same dokove, vjerojatno ne spada me e gradske zalogajnice, obzirom da opslužuje onu vrstu govedini sklone klijentele koja voli obilate obroke i krši stolove ako takve ne dobije. Njih ne zanimaju modni trendovi ni egzotika, već se drže tradicionalne hrane poput beskrilne ptice embrioze, mljevenih organa s tripicama, svinjskih odrezaka i mljevenog prženog sjemena trava u životinjskom loju; ili, na njihovu narječju, jaja, umaka i slanine i prženog odreska. Bila je to gostionica kojoj jelovnik nije trebao. Samo si trebao pogledati Harginu pregaču. Pa ipak, on je to morao priznati, ovaj je novi kuhar sigurno znao svoj posao. Harga, sam po sebi najbolji promicatelj svoje ugljikohidratima prebogate robe, ozareno je promatrao prostoriju prepunu zadovoljnih gostiju. A k tome, i brzo radi! Zapravo, zbunjujuće brzo. Zalupao je na kuhinjski prozorčić.

"Dupla jaja, krumpirići, grah, i trolburger, bez luka", zagraktao je. PRIMLJENO. Nakon nekoliko sekunda prozorčić se podigao i kroz njega su gurnuta van dva tanjura. Harga je zahvalno i zadivljeno klimnuo glavom. Tako je bilo cijele večeri. Jaja su bila bistra i sjajna, grah je bljeskao poput rubina, a krumpirići su bili hrskavi i zlatnosmedi, poput preplanulih tijela s mondenih plaža. Hargin posljednji kuhar pržene je krumpiriće pripremao tako da su izgledali poput malenih papirnatih vrećica ispunjenih gnojem. Harga se ogledao po zadimljenoj gostionici. Toga ga trena nitko nije gledao. Mora shvatiti očemu se zapravo radi. Ponovno je zalupao na prozorčić. "Sendvič od aligatora", rekao je. "I neka ne bude pre..." Prozorčić se zalupio. Nakon nekoliko sekunda skupljanja hrabrosti, Harga je provirio ispod poklopca dugog sendviča što se u hipu našao pred njim. Nije mogao reći je li to doista sendvič od aligatora, ali nije mogao reći niti da nije. Ponovno je pokucao na prozorčić. "Dobro", rekao je, "ništa ne prigovaram, samo želim znati kako si to uspio tako brzo izvesti." VRIJEME NIJE BITNO. "Tvrdiš?" DA. Harga je odlučio tome ne proturječiti. "Pa, momče, mogu ti reći da radiš prokleto dobro", rekao je. KAKO SE KAŽE KAD OSJEĆAŠ TOPLINU I ZADOVOLJSTVO I ŽELIŠ DA STVARI OSTANU KAKVE JESU? "Pretpostavljam da se to zove sreća", rekao je Harga.

U sićušnoj, skučenoj kuhinjici, prekrivenoj desetljetnim slojevima masnoće, Smrt se vrtjela i hodala tamo-amo, sjeckajući, režući i pržeći. Tava joj je bljeskala u smrdljivoj pari. Otvorila je vrata da bi unutra pustila hladan noćni zrak, a s njime je u kuhinju nagrnuo i tucet mačaka iz susjedstva i navalio na zdjele pune mlijeka i mesa - od Harginih najboljih komada, kad bi on to samo znao - strateški razmještene po podu. Smrt bi povremeno zastala u poslu i neku od njih zadovoljno počešala iza ušiju. "Sreća", rekla je i ostala zbunjena prizvukom vlastitog glasa. * * * Cutwell, čarobnjak i imenovani Kraljevski Prepoznavatelj, s mukom se pogurao preko posljednje stube na vrhu tornja i naslonio na zid,čekajući da mu srce prestane divlje lupati. Zapravo, toranj i nije bio previše visok, samo je bio visok po standardima Sto Lata. Osnovnim oblikom i obrisima sličio je onim uobičajenim tornjevima u kojima se mogu pronaći zatočene princeze; samo ovaj je uglavnom služio za skladištenje starog namještaja. Pa ipak, s njega se pružao ni čim ometan pogled na grad i visoravan Sto Lata, što je zapravo značilo da s njega možete vidjeti strašno mnogo kupusa. Cutwell se uspio dovući do zupčastog grudobrana što se mrvio od starosti i pogledao preko njega u jutarnju izmaglicu. Bila je, možda, malo više zamagljena nego obično. Kad se dobro potrudio, mogao je zamisliti slabo bljeskanje na nebu. A kad bi uistinu napregnuo maštu, mogao ječuti zujanje što se širilo preko kupusišta, zvuk sličan onome kad netko prži skakavce. Zadrhtao je. Pod utjecajem doživljenog, ruke su mu automatski opipale džepove i tamo pronašle tek pola vrećice u jednoličnu žitku masu slijepljenih žele bombona i oglodanu srž jabuke. A

nijedno mu od to dvoje nije pružilo željenu utjehu. Cutwell je želio ono što bi svaki normalničarobnjak u takvim okolnostima poželio, a to je bila cigareta. Sada bi za jednu cigaretu bio spreman ubiti, a za obični zgnječeni opušak bez oklijevanja bi nekoga teško ranio. Pribrao se. Povraćena odlučnost dobro je djelovala na moralnučvrstoću; problem je bio samo u tome što ta čvrstoća uopće nije marila za žrtve koje je on bio spreman podnijeti. Govori se da bi uistinu velikičarobnjak neprestano trebao biti napet. A Cutwella ste slobodno mogli upotrijebiti za tetivu luka. Okrenuo je leđa krajoliku od kupusnjača i počeo se zavojitim stubama spuštati natrag prema središnjem dijelu palače. Pa ipak, rekao je sebi,čini se da cijela ova kampanja ima učinka. Pučanstvo kao da se nije opiraločinjenici daće se održati krunidba, premda nikome nije bilo baš do kraja jasno koga se to treba okruniti. Uliceće biti ukrašene zastavama, a Cutwell je uredio da iz fontane na glavnom gradskom trgu poteče, ako već ne vino, a ono barem podnošljivo dobro pivo proizvedeno od prokulice. Održatće se i pučki ples, ako je potrebno i pod prijetnjom mačem. Organiziratće se dječje utrke. Bitće volovskog pečenja. Pozlata na kraljevskoj kočiji već je obnovljena i Cutwell je s optimizmom očekivao kakoće ljude moći uvjeriti da je primijete, dok bude promicala pored njih. Samo, Visoki svećenik Hrama Slijepog Ioaće predstavljati problem. Cutwell je njega odabrao kao dragu staru dušicučija je vještina u baratanju nožem bila tako nepouzdana, da se pola žrtava koje bi dospjele na njegov oltar znalo umoriti od čekanja i na kraju odlutati dalje, neobavljena posla. Kad je posljednji put pokušao žrtvovati kozu, ova je uspjela okotiti blizance prije nego je on dospio na nju usredotočiti pogled, a tada se odvažnost materinstva već pobrinula da novopečena majka natjera cjelokupno svećenstvo na panični bijeg iz hrama. Izgledi da bi uspio staviti krunu na pravu glavu kod njega sučak i u normalnim okolnostima bili samo prosječni,

procijenio je Cutwell; moratće stajati uz starog momka i taktički mu pokušati voditi drhtave ruke. Pa ipak,čak ni to nije predstavljalo veliki pioblrm. Veliki je problem bio mnogo veći od toga. Veliki inu je problem stvorio Kancelar, i to odmah nakon doručka. "Vatromet?" rekao je Cutwell. "To je stvar u kojoj bi vičarobnjaci morali biti dobri, nije li tako?" rekao je Kancelar, suh poput tjedan dana stare glavice kruha. "Bljeskovi i praskanje i tko zna što još sve ne. Sjećam se jednogčarobnjaka, dok sam još bio momak..." "Bojim se da ne znam ništa o vatrometima", rekao je Cutwell, tonom osmišljenim za priopćavanje kako posebno cijeni to svoje neznanje. "Obilje raketa", sjetno se prisjećao Kancelar. "Svijeća iz Ankha. Munja. I stvarčica koje ne možeš držati u ruci. Krunidba bez vatrometa nije prava krunidba." "Da, ali, vidite..." "Dobričovječe", odsječno je rekao Kancelar, "znao sam da možemo računati na vas. Mnoštvo raketa, shvaćate, a za kraj mora biti nešto pravo, znate već, nešto poput portreta od kojeg zastaje dah, portreta naše... naše..." pogled mu je skrenuo u stranu, na onaj Cutwellu već depresivno prepoznatljiv način. "Princeze Keli", slabo je prozborio. "Ah. Da. Nje", rekao je Kancelar. "Portret - koga ste ono rekli - načinjen od vatrometa. Naravno, za vasčarobnjake sve to je vjerojatno prilično jednostavna stvar, ali ljudi to vole. Za držanje lojalnih mišica u dobroj formi nema ničega boljeg od dobre eksplozije i praska i malo mahanja s balkona, to uvijek govorim. Pobrinite se za to. Rakete. Ispisane runama." Po prije jednog sata Cutwell je prebirao po indeksu Monstruoznog zabavnog grimoara, da bi napokon pažljivo smiješao brojne obične domaće sastojke i prinio im žigicu. Čudna su stvar te trepavice, pomislio je kasnije.Čovjek ih nikad ne primjećuje, sve dok ne ostane bez njih. Crvenih očiju i pomalo mirišući na dim, Cutwell je tapkao

prema kraljevskim odajama, susrećući usput skupine sluškinja zaokupljenih nekim poslom kakvim se sluškinje već bave, a začije je obavljanje, kako sečinilo, uvijek trebalo njih najmanje tri. Kad god bi ugledale Cutwella, najprije bi ušutjele, hitro spustile glave i zatim uz prigušeni kikot pobjegle niz hodnik. To je Cutwella posebno ljutilo. Ne samo - brzo je rekao sebi - iz osobnih razloga, već i stoga što sučarobnjaci zasluživali više poštovanja. Osim toga, neke su ga od tih sluškinja pogledavale na način koji je u njemu budio i misli potpuno neprilične jednomčarobnjaku. Doista, sav taj posao oko prosvjećivanja sličan je hodanju pola milje dugom stazom prekrivenom staklenim krhotinama. Pokucao je na vrata Kelinih odaja. Otvorila mu je još jedna sluškinja. "Je li ti gospodarica unutra?" zapitao je, što je oholije mogao. Sluškinja je stavila ruku na usta. Ramena su joj zadrhtala. Oči zasjale. Kroz prste joj se probio zvuk sličan onome što ga proizvodi para dok izbija iz nekog ventila. Tu očito nema nikakve pomoći, pomislio je Cutwell,čini se da jednostavno ostavljamčudesan utisak na žene. "Je li to neki muškarac?" iz unutrašnjosti prostorije je do njega dospio Kelin glas. Sluškinja je svrnula pogled s njega i trgnula glavom, kao da nije sigurna je li dobročula. "To sam ja, Cutwell", rekao je Cutwell. "Ah, tada je u redu. Možeš ući." Cutwell se progurao pored sluškinje i pokušao zanemariti njezino prigušeno kikotanje, dok je napuštala sobu. Naravno, svatko je znao dačarobnjaku pratilje nisu potrebne. Samo, zbog tona kojim je princeza izgovorila ono "Ah, tada je sve u redu" trgnuo se dok je stupao unutra. Keli je sjedila za svojim toaletnim stolom,češljajući kosu. Vrlo je malo ljudi na svijetu uspjelo vidjeti što to princeze nose ispod svojih haljina i Cutwell im se krajnje nevoljko pridružio, ali i uz zavidnu samokontrolu. Izdavalo ga je jedino mahnito poigravanje Adamove jabučice. Nije bilo nikakve sumnje, danima neće biti u stanju baviti se nekakvom dobrom

magijom. Okrenula se, od čega ga je zapahnuo mirisni oblak pudera. Tjednima, prokletstvo, tjednima. "Izgledaš mi nekako zajapureno, Cutwelle. Zar nešto nije u redu?" "Neee." "Molim?" Trgnuo se. Usredotoči se načetku za kosu,čovječe, načetku. "Tek mali magični opit, gospo. Samo neke nadnaravne vatre." "Kreće li se još uvijek prema nama?" "Bojim se da je tako." Keli se ponovno okrenula zrcalu. Na licu joj se vidio odlučan izraz. "Imamo li dovoljno vremena?" To je bilo onočega se je bojao. Poduzeo je sve što je mogao. Kraljevski astrolog bio je podvrgnut triježnjenju dovoljno dugom da bi bio u stanju ustvrditi kako se cijela ceremonija može održati samo sutradan, pa je Cutwell organizirao da sve započne već prve sekunde nakon ponoći. Okrutno je skratio nastup kraljevskih fanfara. Pomno je proučio trajanje obraćanja Visokog svećenika bogovima i zatim ga drastično preradio; bitće gusto kad bogovi za to saznaju. Obred premazivanja svetim uljima skraćen je na brzo tapšanje iza ušiju. Rolšule su na Disku još uvijek bile nepoznat izum; da nije bilo tako, Kelin pristup crkvenoj lađi bio bi upravo neustavno brz. A sve to još uvijek nije bilo dovoljno. Bio je jako živčan. "Možda i nemamo", rekao je. "Bitće vrlo gusto." Primijetio je kako ga promatra preko zrcala. "Koliko gusto?" "Hm. Vrlo." "Želiš reći da bi nas mogao dosegnuti još za vrijeme ceremonije?" "Hm. Ovaj, štoviše, rekao bih i prije toga." Čulo se samo tupkanje Kelinih prstiju po rubu stola. Cutwell

se pitao hoće li sad pasti u očaj ili možda razbiti zrcalo pred sobom. Umjesto toga, samo je rekla: . "Kako to znaš?" Razmišljao je može li se izvući nekom izjavom poput: ja samčarobnjak, mi poznajemo te stvari, ali je ipak od toga odustao. Kad je to posljednji put učinio, nabacila se na njega sjekirom. "Pitao sam jednog stražara o onoj gostionici koju je Mort spomenuo", rekao je. "Zatim sam približno izračunao koliki put još mora prijeći. Mort je rekao da se kreće otprilike brzinom ljudskog hoda, pa sam pretpostavio da bi to moglo biti..." "Tako jednostavno? Nisi upotrijebio nikakvučaroliju?" "Samo zdravi razum. Na duge staze, on je mnogo pouzdaniji." Posegnula je i potapšala ga po ruci. "Dobri stari Cutwell", rekla je. "Gospo, ali menije tek dvadeset." Ustala je i pošla do svoje garderobe. Jedna od stvari koje naučiš kad si princeza jest i da uvijrk moraš biti starija od svojih podređenih. "Da pretpostavljam da moraju postojali i stvari poput mladihčarobnjaka", dobacila mu je preko ramena. "Samo što ih ljudi uvijek smatraju starima. Pitam se zašto je tako?" "Ozbiljnost poziva, gospo", rekao je Cutwell, kolutajući očima. Mogao ječuti šuškanje svile. "Kako si odlučio postatičarobnjakom'**" Glas joj je bio prigušen, kao da je nešto prebacila preko glave. "Ne radi se na otvorenome ičovjek ne mora nositi teške terete", rekao je Cutwell. "A pretpostavljam i da sam htio otkriti kako svijet funkcionira." "Pa onda, jesi li u tome uspio?" "Ne." Cutwell nije bio previše dobar u neformalnom razgovoru, jer u protivnom nikad ne bi sebi dozvolio da mu misli toliko odlutaju i izleti mu pitanje: "A kako ste se vi odlučili postati princezom?"