"Hmm. Mudro.Čestitam Sto Helitu. Evo, sad me pune protuotrovima. Ali, protiv hladnogčelika nema protuotrova, ha? Ha?" NARAVNO DA NEMA, VAŠA VISOSTI. "Stari trik s ljestvama od užadi i brzim konjem štočeka uz pokretni most, ha?" TAKO SEČINI, VAŠA VISOSTI, rekla je Smrt, nježno primivši kraljevu sjenu za ruku. IPAK, AKO VAM JE TO NEKA UTJEHA, KONJ MORA BITI BRZ. "Ha?" Smrt je dopustila da joj se onaj uvijek prisutni cerek malo proširi. S NJEGOVIM JAHAČEM IMAM SASTANAK SUTRA U ANKHU, rekla je Smrt. ZNATE DOPUSTIO JE VOJVODI DA GA OPSKRBI HRANOM ZA PUT. Kralj,čija eminentna prikladnost za posao koji je obavljao nije automatski značila da je brz u shvaćanju stvari, malo je o tome razmislio, a zatim se kratko nasmijao. Tek je sad po prvi put primijetio Morta. "Tko je ovo?" rekao je. "Je li i on mrtav?" MOJ ŠEGRT, rekla je Smrt. KOJEM TREBA DOBRA POUKA PRIJE NEGO ODRASTE, KRŽLJAVCU JEDNOM. "Mortu", automatski je rekao Mort. Zvukovi njihova razgovora su ga oplakivali, ali on nikako nije mogao svrnuti pogled s prizora koji se oko njih odvijao. Osjećao se stvarnim. Smrt je izgledalačvrsto. Kralj je izgledao iznenađujuće zdravo i krepko za nekoga tko je mrtav. Ali ostatak svijeta pretvorio se vi gomilu usporenih sjena. Ti su likovi stajali nagnuti nad sklupčanim tijelom i kroz Morta prolazili kao da su građeni od magle. Djevojka je klečala na koljenima, ridajući. "To mi je kćer", rekao je kralj. "Trebao bih se osjećati tužno. Zašto nije tako?" OSJEĆAJI SU OSTALI ZA VAMA. SVE JE TO STVAR ŽLIJEZDA. "Ah. Pretpostavljam da imate pravo. Ona
nas ne može vidjeti, zar ne?" NE. "Pretpostavljam da nema nikakvih izgleda da pokušam. NEMA, rekla je Smrt. "Samo, onaće sada postati kraljicom, i kad bih joj mogao..." ŽAO MI JE. Djevojka je podigla pogled i zagledala se ravno kroz Morta. A on je gledao kako joj vojvoda prilazi s leđa i utješno joj polaže ruku na rame. Na usnama mu je lebdio jedva primjetni smiješak. Bio je to osmijeh kakav zna strpljivo ležati na pješčanim sprudovima, iščekujući neoprezne plivače. Nikako ne mogu učiniti da mečuješ, rekao je Mort. Ali, nemoj mu nipošto vjerovati! Zurila je u Morta, kolutajući očima. Posegnuo je prema njoj i vidio kako mu ruka prolazi kroz njezine. DOLAZI, DJEČAČE. NEMA GUBLJENJA VREMENA. č Mort je osjetio kako ga ruka Smrti čvrsto stišće za rame, ali u tome nije bilo ni ega neprijateljskog. Neodlučno se okrenuo i pošao za Smrti i kraljem. Izišli su van kroz zid. Bio je na pola puta za njima, kad je shvatio da je nemoguće prolaziti kroz zidove. Ta ga je samoubilačka logika zamalo ubila. Već je počeo osjećati hladnoću kamena na svojim udovima, kad mu je u ušima odjeknuo glas: GLEDAJ NA TO OVAKO. ZID NE MOŽE BITI TAMO. INAČE NEĆEŠ MOĆI HODATI KROZ NJEGA. HOĆEŠ LI, DJEČAČE? "Morte", rekao je Mort. ŠTO? "Ime mi je Mort. Ili Mortimer", srdito je rekao Mort, probijajući se naprijed. Hladnoća koju je maloprije osjetio ostala je za njim. TAKO. NIJE BILO PREVIŠE TEŠKO, ZAR NE?
Mort je pogledao uz i niz hodnik i za probu pljesnuo rukom po zidu. Možda je maloprije i prošao kroz njega, ali ovaj se sadačinio posvečvrstim. Malene točkice tinjca blistale su mu pred očima. "Kako to izvodite?" rekao je. "Kako ja to izvodim? Je li to nekakva magija?" TO JE SVE, SAMO NIJE MAGIJA, DJEČAČE. KAD TO BUDEŠ U STANJU SAM IZVESTI, VIŠE NEĆE PREOSTATI NIČEGAČEMU BIH TE JOŠ MOGLA POUČITI. Kralj, koji je sada bio mnogo bljeđi, reče: "Priznajem, bilo je doista impresivno. Usput,čini mi se da blijedim." TO JE ZBOG SLABLJENJA MORFOGENETIČKOG POLJA, rekla je Smrt. Kraljev glas se pretvorio u jedvačujni šapat. "Je li to ono što ja mislim da jest?" TO SE SVIMA DOGAĐA. POKUŠAJTE U TOME UŽIVATI. "Kako?" Glas mu je sada bio tek obris u zraku. SAMO BUDITE SVOJI. U tom se trenutku kralj srozao, sve se više smanjujući u zraku, dok napokon nije preostala tek sićušna sjajna točkica. Sve se to dogodilo tako brzo, da je Mortu zamalo promaklo. Iz duha učesticu prašine za samo pola sekunde i uz jedvačujni uzdah. Smrt je nježno dohvatila blještavu stvarčicu i pohranila je negdje u unutrašnjost svoje odore. "Što se to s njime dogodilo?" rekao je Mort. TO SAMO ON ZNA, rekla je Smrt. DOĐI. "Moja bakica kaže da je umiranje slično onome kad utoneš u san", pridodao je Mort, s pritajenom nadom. NE BIH ZNALA. NISAM ISKUSILA NIJEDNO OD TO DVOJE. Mort je posljednji put pogledao niz hodnik. Velika su se vrata rastvorila i dvorjani su pohrlili van. Dvije starije žene su nastojale utješiti princezu, ali ona je samo hitala naprijed, tako da su zapravo poskakivale za njom poput para nemirnih balona. Ubrzo su nestale niz drugi hodnik.
VEĆ JE POSTALA KRALJICA, reče Smrt, odobravajući. Smrt je voljela ljude sa stilom. Nakon toga više nije progovorila, sve dok opet nisu bili na krovu. POKUŠAO SI GA UPOZORITI, rekla je, uklanjajući zobenu vreću s Binkyjeve njuške. "Da, gospođo. Oprostite." NE MOŽEŠ UTJECATI NA USUD. TKO SI TI DA BI PROSUĐIVAO TKO TREBA ŽIVJETI, A TKO UMRIJETI? Smrt je pažljivo proučavala izraz Mortova lica. TO JE DOZVOLJENO SAMO BOGOVIMA, pridodala je. PETLJANJE SA SUDBINOM MAKAR SAMO JEDNOG POJEDINCA MOGLO BI UNIŠTITI CIJELI SVIJET. SHVAĆAŠ LI? Mort pokunjeno potvrdno klimne glavom. "Hoćete li me sada poslati natrag kući?" rekao je. Smrt je posegnula dolje i povukla ga iza sedla. ZATO ŠTO SI POKAZAO SAMILOST? NE. MOŽDA BIH TO UČINILA DA SI POKAZAO KAKO U TOME UŽIVAŠ. ALI, MORAŠ NAUČITI ŠTO U OVOM POSLU ZAPRAVO ZNAČI SAŽALJENJE. "A što to?" OŠTRO SJEČIVO. Prolazili su dani, premda ih Mort nije uspijevao brojati. Mutno sunce svijeta gospođe Smrti redovito se kotrljalo nebom, ali posjeti svijetu smrtnika kao da su se zbivali bez ikakve sustavnosti. Niti je Smrt posjećivala samo kraljeve ili važne bitke; štoviše, većinom su to bili posjeti običnim ljudima. Albert je servirao sva jela, pritom se obilato samozatajno smiješeći i ne pričajući previše. Ysabell je većinu vremena provodila u svojoj sobi ili jahala svojega ponija crnim pustopoljinama iznad kolibe. Pogled na nju, kose raspršene vjetrom, bio bi impresivniji daje bila bolja jahačica, ili da je njezin poni bio barem malo veći, ili da joj je kosa prirodnije padala. Nečijoj kosi to uspijeva, nečijoj jednostavno ne. Njezinoj nije. Kad nije odlazio na, kako je to Smrt voljela zvati, DUŽNOST, Mort je pomagao Albertu, sam pronalazio poslove u štali ili
vrtu, ili pohodio bogatu knjižnicu svoje gospodarice.Čitao je brzinom i halapljivošću svojstvenom onima koji tek otkrivajučaroliju pisane riječi. Naravno, većinu knjigačinile su biografije. A one su po nečemu bile vrlo neobične. Same su sebe pisale. Očito, već umrli ljudi ispunili su svoje knjige od korica do korica, a kod onih što se još nisu rodili stranice su bile potpuno prazne. One između... Mort je znao staviti oznaku i zatim brojati nove redove, te na koncu procijenio da se kod nekih knjiga novi pasusi dodaju brzinom odčetiri do pet dnevno. Potpuno različitim rukopisima. I napokon je uspio prikupiti hrabrost. TRAŽIŠ ŠTO? zaprepašteno je rekla Smrt, sjedeći za rezbarijama ukrašenim stolom i vrteći u ruci nož za papir u obliku kose. "Slobodno poslijepodne", ponovio je Mort. Soba odjednom kao da je postala tjeskobno velika, a on je u njoj stajao posve izložen, nasred poput polja velikog tepiha. ALI ZAŠTO? rekla je Smrt. NEĆE BITI ZATO DA BI PRISUSTVOVAO SPROVODU SVOJE BAKE, pridodala je. TO MI NE BI PROMAKLO. "Samo želim, znate, izići malo van i susresti druge ljude", rekao je Mort, pokušavajući se othrvati nepopustljivom plavom pogledu. ALI, SVAKI DAN SUSREĆEŠ LJUDE, prosvjedovala je Smrt. "Da, znam, samo, pa, ne baš za dugo", rekao je Mort. "Mislim, gospođo, bilo bi lijepo susresti nekoga tko se nada poživjeti duže od pet minuta", pridodao je. Smrt je kuckala prstima po stolu, proizvodeći zvuk koji uopće ne sliči mišjem stepu, i podarila Morta s još nekoliko sekunda svojegčvrstog pogleda. Učinilo joj se da dječak ima manje lakte nego kad ga je upoznala, da stoji malo uspravnije i, gle gluposti, znade koristiti riječi poput "iščekivanje". Za sve je kriva ta knjižnica. DOBRO, progunđala je. ALI MENI SEČINI DA OVDJE VEĆ IMAŠ SVE ŠTO TI TREBA. A NITI POSAO NIJE PREVIŠE TEŽAK, ZAR
NE? "Nije, gospođo." I DOBRO TE HRANE I IMAŠ TOPAO KREVET I VREMENA ZA REKREACIJU I DRUŠTVO LJUDI SVOJE DOBI. "Molim, gospođo?" rekao je Mort. MOJA KĆER, rekla je Smrt. VJERUJEM DA SI JE UPOZNAO. "Ah. Jesam, gospođo." ONA JE U DUŠI VRLO DOBRA. VIDJET ĆEŠ TO KAD JE BOLJE UPOZNAŠ. "Siguran sam da je tako, gospodo." I, PORED SVEGA TOGA, ŽELIŠ... Smrt je sljedeće riječi izgovorila s blagim gađenjem ... SLOBODNO POSLIJEPODNE. "Da, gospođo. Ako mi dozvolile, gospođo." PA, DOBRO. NEKA BUDE. SLOBODAN SI DO SUMRAKA. Smrt je otvorila svoju knjigu saldakonta, dohvatila pero i počela pisati. Povremeno bi posegnula za računalom i gurnula amo-tamo pokoju kuglicu. Minutu kasnije je podigla pogled. JOŠ UVIJEK SI OVDJE, rekla je. TROŠIŠ VLASTITO SLOBODNO VRIJEME, kiselo je dodala. "Ovaj", rekao je Mort, "hoće li me ljudi moći vidjeti, gospodo?" SIGURNO, VJERUJEM DA HOĆE, rekla je Smrt. MOGU LI TI JOŠ ŠTOGOD POMOĆI PRIJE NEGO KRENEŠ TOM SVOJOM STRANPUTICOM? "Pa, gospođo, ima još jedna stvar, gospodo, ne znam kako doći do svijeta smrtnika, gospođo", u očaju je ustvrdio Mort. JEDNOSTAVNO ODŠETAJ TAMO. Mort je cijeli jadan klimnuo glavom i krenuo na dugi put do vrata radne sobe. Dok ih je otvarao, Smrt se nakašljala. DJEČAČE! pozvala ga je i bacila mu nešto preko sobe. Mort je to automatski dohvatio, dok su se vrata otvarala. Dovratka je nestalo. Duboki tepih pod njegovim nogama pretvorio se u blatnjave ulične kocke. Snažno danje svjetlo prolijevalo se na njega poput žive. "Morte", rekao je Mort, obraćajući se cijelom svemiru.
"Što?" uzvratio je trgovac za štandom iza njegovih leđa. Mort se osvrnuo uokolo. Nalazio se nasred tržnice prepune ljudi i životinja. Tu se svašta prodavalo, od igle do (posredovanjem nekolicine putujućih proroka) vizija spasenja. Bilo kakav razgovor bio je nemoguć, ako se pritom nije vikalo. Mort je potapšao trgovca po leđima. "Možete li me vidjeti?" pitao je. Trgovac ga kritički odmjeri. "Valjda mogu", rekao je, "ili nekoga vrlo sličnoga tebi." "Hvala vam", s olakšanjem je rekao Mort. "Nema načemu. Svaki dan vidim mnogo ljudi i to nikome ne naplaćujem. Želiš li kupiti žnirance za cipele?" "Mislim da ne želim", rekao je Mort. "Koje je ovo mjesto?" "Zar ne znaš?" Par ljudi za susjednim štandom značajno je odmjerilo Morta. A njemu se mozak počeo pregrijavati. "Moj gospodar jako mnogo putuje", iskreno je rekao. "Došli smo sinoć, dok sam ja još spavao u kolima. A sada sam dobio slobodno poslijepodne." "Ah", rekao je trgovac. Diskretno se nagnuo naprijed. "U potrazi si za dobrim provodom, je li? Mogu ti oko toga nešto srediti." "Bio bih posve zadovoljan ako doznam gdje se nalazim", priznao je Mort. Čovjek je ustuknuo. "Ovo je Ankh-Morpork", rekao je. "Svatko bi trebao biti u stanju to vidjeti. I namirisati." Mort je pomirisao. Doista je bilo nečega u tom gradskom zraku. Mogao si osjetiti kako se radi o zraku koji se nagledao života. A s novim uzdahom ti nikako nije moglo promaći kako te tijesno okružuju tisuće ljudi i da gotovo svi imaju pazuha. Trgovac je još uvijek kritički promatrao Morta, primjećujući kako mu je lice blijedo, odjeća dobro krojena, a držanječudno, što je sve skupa podsjećalo na efekt navijene opruge. "Čuj, bitću iskren", rekao je. "Mogu ti pokazati put do
odličnog bordela." "Već sam ručao", neodređeno je ustvrdio Mort. "Ali možete mi reći koliko smo udaljeni od, mislim da se grad zove Sto Lat?" "Oko dvadeset milja prema Središtu, ali tamo nema ničega za momka poput tebe", žurno je ustvrdio trgovac. "Već znam, napokon si sam na izlasku, želiš steći nova iskustva, želiš uzbuđenje, romancu..." Mort je u međuvremenu otvorio torbu koju mu je Smrt dala. Bila je prepuna malih zlatnika, veličine cekina. U mislima mu se ponovno stvorio lik mladog blijedog lica okruženog crvenom kosom, koje je nekako osjetilo njegovu prisutnost. Nejasni osjećaji što su mu posljednjih dana zaokupljali misli odjednom su se jasno izoštrili. "Želim", odlučno je rekao, "vrlo brzog konja." Pet minuta kasnije, Mort se izgubio. Taj dio Ankh-Morporka bio je poznat kao Sjene,četvrt u samom središtu grada, i silno joj je trebala vladina subvencija ili, još bolje, bacač plamena. Niste je mogli nazvati bijednom, jer to bi bilo razvlačenje značenja riječi do krajnje točke pucanja. Bila je onkraj bijede gdje je, zahvaljujući nečemu sličnom Einsteinovoj teoriji relativnosti, uspijevala dosegnuti veličanstvenu stravičnost koju je ponosno nosila poput kakve arhitektonske nagrade. Bila je bučna i sparna i mirisala je poput štale. I nije imala susjedstva u pravom smislu te riječi, već prije neku vrstu ekološke zajednice, nešto poput na blatu utemeljenog koraljnog grebena. I jest, dobro, bilo je tu i ljudi, odnosno ljudskih ekvivalenata jastoga, liganja, škampa i tako dalje. I morskih pasa. Mort je beznadno lutao krivudavim ulicama. Svatko tko bi se zatekao lebdeći negdje u visini sljemena krovova primijetio bi u gomili pod sobom određena pravila u okupljanju izvjesnog broja ljudi i njihovom bezbrižnom usmjeravanju na metu, te bi s pravom zaključio da Mort i njegovo zlato imaju jednake izglede za preživljavanje koliko i tronogi jež što se zatekao
nasred autoceste sa šest prometnih traka. Vjerojatno vam je već postalo jasno da Sjene nisu mjesto koje bi imalo svoje stanovnike. One su imale tek udomaćene obitavatelje. Povremeno je Mort pokušavao s nekim od njih zapodjenuti razgovor, kako bi doznao gdje može pronaći dobrog trgovca konjima. Obitavatelj bi samo nešto neodređeno promrmljao i hitro se udaljio, jer je svatko željan opstanka u Sjenama dužeg od možda tri sata već odavno razvio vrlo specijaliziranaćutila i nije se htio zadržavati uz Morta duže nego bi se mudar seljak zadržavao pod kakvim visokim stablom za grmljavinske oluje. I tako je Mort napokon dolutao do Ankha, najveće od svih rijeka. Još i prije grada tok joj je već bio spor i težak od mulja s visoravni, a u dijelu koji je protjecao Sjenamačak ju je i agnostik mogao preći pješice. U Ankhu se bilo teško utopiti, ali zato se moglo vrlo lako ugušiti. Mort se sumnjičavo zagledao u njezinu površinu. Ipak, izgledalo je da se kreće. A mogli su se vidjeti i mjehurići. To je morala biti voda. Uzdahnuo je i okrenuo se od nje.čovjeka, koji kao da su izniknuli iz kamenih uli č Za le đima su mu se pojavila tri nih ploča. Imali su onaj teški,čvrst pogled razbojnika,čija pojava u svakoj priči označava da je vrijeme za malu gnjavažu glavnog junaka, premda ne previše veliku, jer isto tako odmah postaje jasno da njih same na koncučeka stravično iznenađenje. Pogledavali su ga ispod oka. I u tome su bili vrlo dobri. Jedan od njih izvukao je nož i njime počeočiniti malene krugove u zraku. Počeo se sporo primicati Mortu, dok su mu ostala dvojica za leđima bila spremna pružiti nemoralnu potporu. "Daj nam novac", zakriještao je. Mortu je ruka poletjela prema torbi što ju je nosio o pojasu. "Stanite malo", rekao je. "Što se to ovdje zbiva?"
"Što?" "Mislim, je li to ono: novce ili život?" rekao je Mort. "Pljačkaši bi trebali postavljati takve zahtjeve. Novce ili život. Jednom sam to pročitao u nekoj knjizi", pridodao je. "Moguće, moguće", prihvatio je pljačkaš. Osjetio je kako gubi inicijativu, ali se začuđujuće brzo pribrao. "Pa opet, moglo bi biti i novce i život. Moglo bi se reći, dvije muhe jednim udarcem."Čovjek je postrance pogledao svoje kompanjone, koji su se na njegov znak počeli tiho kikotati. "U tom slučaju..." rekao je Mort i uzeo torbu u jednu ruku, spremajući se baciti je u Ankh što je dalje mogao, unatoč dobrim izgledima da bi ova samo odskočila od površine rijeke. "Hej, što točiniš", rekao je pljačkaš. Pojurio je naprijed, ali se opet ukopao na mjestu, kad je Mort prijeteći zamahnuo rukom. "Pa", rekao je Mort, "ja na to gledam ovako. Akoćete me i tako ubiti, onda je bolje da se riješim novaca. A sada vi odlučite." Kako bi ilustrirao svoje riječi, dohvatio je jedan novčić iz torbe i hitnuo ga u vodu, koja ga je prihvatila uz nesretni zvuk nepristojnog srkanja. Pljačkaši su zadrhtali. Vođa je pogledao torbu. Zatim je pogledao svoj nož. A nakon toga svoje kompanjone. "Oprostičasak", rekao je i otišao se posavjetovati s njima. Mort je procjenjivao udaljenost do uličnog ugla. Neće uspjeti. Osim toga, izgled te trojice mu je govorio da druga stvar u kojoj su dobri sigurno mora biti potjera za ljudima. Samo im se logikačinila pomalo nategnutom. Vođa se ponovno okrenuo Mortu. Zatim je bacio posljednji pogled na drugu dvojicu. Ovi složno i odlučno klimnuše glavama. "Mislim daćemo te ubiti i riskirati što se tiče novca", rekao je "Ne bismo željeli da takve stvari uzmu maha." Ostala dvojica također izvukoše noževe. Mort proguta slinu. "To bi moglo biti nerazborito", rekao je.
"Zašto?" "Pa, kao prvo, meni se to ne bi svidjelo." "Tebi se tu nema što sviđati, ti bi trebao... umrijeti." "Mislim da mi još nije vrijeme za to", rekao je Mort, uzmičući. "Siguran sam da bi me dosad na to već upozorili." "Je", rekao je lupež, kojemu je već bilo dosta svega ovoga. "Je, svakako, bio bi upozoren, zar ne?Čime, velikim, isparavajućim slonovskim govnima!?" Mort je samo ustuknuo još jedan korak. Ravno kroz zid. Vođa se zagledao učvrstu stijenu koja je jednostavno progutala Morta i bacio nož na pod. "Pa, —i ga", rekao je. "—eničarobnjak. Mrzim — enečarobnjake!" "Tada ih ne bi trebao —ati", promrmljao je jedan od njegovih pratilaca, bez ikakva napora izgovarajući cijeli niz crtica. Trećičlan trija, ponešto sporiji u razmišljanju, rekao je: "Gle, odšetao je kroz zid!" "A slijedili smo ga cijelu vječnost", mrmljao je onaj drugi. "Baš si mi ti neka faca,Ćelonjo. Nisam li ti rekao da to mora bitičarobnjak, jer samo sečarobnjaci usuđuju ovuda hodati sami. Zar nisam rekao da izgleda kaočarobnjak? Rekao sam..." "Ti inače govoriš mnogo više nego bi trebao", zarežao je vođa. "Vidio sam ga, prošao je ravno kroz zid, tamo..." "Ma, je li?" "Jest!" "Ravno kroz njega, jeste li vidjeli'?" "Misliš da si oštrouman, je li?" "Dovoljno oštrouman, kad već pitaš!" Vođa je zmijskim pokretom dohvatio svoj nož iz prašine. "Oštrouman poput ovoga?" Treći se lupež dovukao do zida i snažno ga nekoliko puta šutnuo nogom, dok mu se za leđimačulo navlačenje i nekakvočudno krkljanje. "Jest, bogme, zidu ništa ne fali", rekao je. "Ako sam ikad
vidiočvrsti zid, onda je to ovaj. Momci, što mislite, kako to oni izvode?" "Momci?" Spotaknuo se preko klonulih tijela. "Ah", rekao je. Koliko god mu je um bio spor, dovoljno je brzo nešto spoznao. Nalazio se na ulici, usred Sjena, i bio je sam. Dao se u bijeg i dugo je potrajalo dok napokon nije zastao da predahne. * * * Smrt je sporo prelazila podnim plo čama sobe u kojoj su se nalazili mjerači vremena, proučavajući jedan za drugim redove uposlenih pješčanih satova. Albert ju je pokorno slijedio, noseći u rukama otvorenu već spomenutu knjigu salda-konta. Oko njih je grmjelo, poput ogromnog sivog zapjenjenog slapa. Buka je dopirala s polica na kojima su se, red za redom, u beskonačnost protezali redovi pješčanih satova u kojima je protjecao životni pijesak svih smrtnika. Bio je to težak i tup zvuk, zvuk što se poput kreme mrzovoljno prelijeva preko nabujalog duhovnog pudinga. VRLO DOBRO, napokon je rekla Smrt. IMAM IH SAMO TRI. MIRNA NOĆ. "Dakle, toće biti Dobrica Hamstring, još jednom opat Lobsang i ta princeza Keli", rekao je Albert. Smrt je gledala u tri pješčana sata što ih je držala u ruci. MISLILA SAM OVOGA PUTA POSLATI ONOG DJEČAKA, rekla je. Albert je proučio zapise u knjizi. "Pa, Dobrica ne bi trebala biti nikakav problem, a za opata se može reći da je u svemu ovome već vrlo iskusan", rekao je. "Šteta za princezu. Samo petnaest godina. To bi moglo biti malo problematično." DA. BAŠ JE ŠTETA. "Gospodarice?" Smrt je stajala s trećim satom u ruci, zamišljeno zagledana u igru svjetla na njegovoj površini. Uzdahnula je.
NETKO TAKO MLAD... "Gospodarice, je li vam dobro?" zabrinuto je rekao Albert. VRIJEME POPUT VJEČNE STRUJE ODNOSI SVE SVOJE... "Gospodarice!" ŠTO, reče Smrt, trgnuvši se iz razmišljanja. "Šefice, mislim da ste premoreni, eto što je..." ČOVJEČE, OČEMU TO BULAZNIŠ? "Maloprije su vam misli nekakočudno odlutale, šefice." GLUPOST. NIKAD SE NISAM BOLJE OSJEĆALA. DAKLE, OČEMU SMO ONO PRIČALI? Albert je slegnuo ramenima i ponovno pogledao u zapise u knjizi. "Dobrica je vještica", rekao je. "Moždaće se uvrijediti ako pošaljete Morta." Svi praktičari magije ostvarivali su pravo da, kad jednom pijesak u njihovu satu potpuno isteče, po njih dođe Smrt osobno, a ne neki njezin niži službenik. Smrt kao da je prečula Albertove riječi. Opet se bila zagledala u sat princeze Keli. ŠTO JE TO KAD U GLAVI OSJEĆAŠČEZNUTLJIVI ŽAL ZBOG NAČINA NA KOJI SE STVARI RAZVIJAJU? "Tuga, šefice. Barem tako mislim. A sada..." ALI, JA SAMA SAM TUGA. Albert je ostao stajati širom otvorenih usta. Napokon se dovoljno pribrao da iz sebe protisne: "Šefice, pričali smo o Mortu!" KOJEM MORTU? č "Vašem šegrtu, šefice", strpljivo je odgovorio Albert. "Onom visokom mladom de ku." AH, NARAVNO. PA, POSLATĆEMO NJEGA. "Šefice, je li spreman za solo nastupe?" sumnjičavo je zapitao Albert. Smrt je kratko promislila. ON TO MOŽE IZVESTI, napokon je rekla. VRIJEDAN JE, BRZO UČI I, DOISTA, pridodala je, LJUDI
NE MOGU OD MENE OČEKIVATI DA NEPRESTANO TRČIM ZA NJIMA. * * * Mort je zbunjeno gledao u grimizne zastore što su mu se našli nekoliko centimetara pred nosom. Prošao sam kroz zid, pomislio je. A to je nemoguće. Oprezno je razmaknuo zastor, kako bi provjerio skrivaju li se iza njega nekakva vrata, ali vidjela se samo žbuka što se pomalo mrvila i na mjestima bila ispucala, otkrivajući pod sobom pomalo vlažne, ali izrazitočvrste cigle.će mo ć Za probu je upro prstom u zid. Bilo je posve jasno da se ovim putem više ne i vratiti. "I", obratio se zidu, "što sad?" Iza leda mu se začuo glas: "Ovaj. Molim oprost?" Sporo se okrenuo. Okupljena oko stola na sredini prostorije, nalazila se cijela obitelj Klatchana, koju su činili otac, majka i pola tuceta djece, jedrio drugome do uha. Osam pari okruglih očiju nepomično je gledalo Morta. Deveti par pripadao je starom obiteljskom pretku neodređenog spola, ali njihov je vlasnik nagli upad neznanca iskoristio da se laktima probije do zajedničke zdjele s rižom, zaključujući kako je kuhana riba u ruci vrednija od bilo kakve neobjašnjive pojave, pa je njegovo odlučno mljackanje sada bilo jedini zvuk što je narušavao opću tišinu. U jednom kutu pretrpane sobe nalazilo se malo svetište boga Offlera, šestorukog Krokodilskog boga Klatcha. Cerio se baš poput Smrti, samo što Smrt, naravno, nije posjedovala jato ptica koje bi joj donosile vijesti o njezinim štovateljima i usput joj se skrbile začistoću zuba. Klatchani od svih vrlina najviše cijene gostoljubivost. Dok je Mort još uvijek iznenađeno gledao u njih, žena je s police dohvatila još jedan tanjur i bez riječi ga počela puniti hranom
iz velike zdjele, pridodavši tome komad soma što gaje nakon kraće borbe uspjela istrgnuti starkelji iz ruku. Ipak, cijelo to vrijeme nije s Morta skidala pogled svojih crnilom našminkanih očiju. Otac je prvi progovorio. Mort se nervozno naklonio. "Oprostite", rekao je. "Ovaj,čini se da sam nekako uspio proći kroz ovaj zid." Bilo je to pomalo neuvjerljivo, morao je to sebi priznati. "Molim?" rekao ječovjek. Uz zvonjavu narukvica, žena je tanjur pažljivo ukrasila s nekoliko feferona i sve to prelila nekim tamnozelenim umakom, za koji je Mort sa strahom pomislio da ga prepoznaje. Kušao ga je prije nekoliko tjedana. Recept za njegovo pripravljanje bio je prilično složen, ali već je samo jedan zalogaj bio dovoljan da shvati kako je načinjen od ribljih iznutrica, nekoliko godina mariniranih u badnju prepunom žuči morskog psa. Smrt je ustvrdila kako sečovjek vremenom na njega posve dobro navikne. Mort ječvrsto odlučio to uopće ne provjeravati. Pokušao se uz zidove sobe iskrasti do vrata zastrtih zastorom protiv mušica. Sve su se glave složno okretale za njim, budno prateći svaki njegov pokret. Pokušao se osmjehnuti. Žena je rekla: "Mužu mojega života, zašto ovaj demon pokazuje svoje zube?" Čovjek je odgovorio: "Možda je gladan, mjesece mojih želja. Dodaj još ribe!" A starkelja je progunđao: "Prokleto dijete, to sam ja jeo. Proklet bio svijet u kojem nitko ne štuje starost!" Premda su sve te riječi, što su dospjele do Mortovih ušiju, bile izgovorene na
klačanskom jeziku, sa svim onim jezičnim ukrasima i dvoglasima jezika tako drevnog i sofisticiranog, da je sadržavao petnaest izraza za "umorstvo" još prije nego je ostatku svijeta uopće palo na pamet nekoga tresnuti kamenom po glavi, do mozga su mu dospjele tako jasne i razumljive, kao da su izgovorene na njegovu materinjem jeziku. "Nisam ja nikakav demon! Ja sam običančovjek!" rekao je i zaprepašteno zastao kad je otkrio kako je sve to izgovorio na savršenom klačanskom. "Jeste li lopov?" rekao je otac. "Ubojica? Kad smo već kog toga, jeste li poreznik?" Ruka mu je skliznula pod stol i ponovno se pojavila s mesarskom sjekiricom, oštrice izbrušene to debljine papirnog arka. Njegova je žena vrisnula, ispustila tanjur i sebi prigrlila najmlađu djecu. Mort je pogledao u oštricu što se njihala u zraku i popustio. "Donosim vam pozdrave iz najnižih krugova pakla", riskirao je. Promjena koja je uslijedila bila je zadivljujuća. Sjekirice je nestalo, a lica svih ukućana ozario je široki osmijeh. "Posjet demona za nas znači veliku sreću", upravo je blistao otac. "Kakve su vam želje, O omražena ikro s Offlerovih slabina?" "Molim?" "Demon donosi blagoslov i dobru sreću onome koji mu pomogne", rekao je čovjek. "Kako vam možemo biti od pomoći, O zli pseći dahu iz podzemnih jama?" "Pa, nisam baš gladan", rekao je Mort, "ali ako znate gdje bih mogao kupiti brzog konja, još bih do sumraka mogao stići do Sto Lata. Čovjek se još jednom cijeli ozario i duboko se poklonio. "Znam pravo mjesto. Vaše nezdrave crijevne izlučevine,
akoćete biti toliko ljubazni da pođete sa mnom." Mort požuri za njim. Prastari predak obitelji,čije su se vilice još uvijek ritmički pomicale, kritički je promatrao kako odlaze. "I to ovdje nazivaju demonom?" rekao je. "Offlere, prokuni ovaj glib od zemlje, jer su jojčak i demoni trećerazredni, niti sjena onim demonima što smo ih imali u Očevini." Žena je svečano položila malu zdjelicu riže na postolje što se nalazilo između srednjeg para ruku Offlerova kipa (zdjeliceće do jutra nestati) i odstupila korak unatrag. "Muž je pričao kako je prošlog mjeseca u 'Vrtovima curryja' posluživao neko stvorenje koje zapravo uopće nije bilo tamo", rekla je. "Bio je time prilično zadivljen." Deset minuta kasniječovjek se vratio i u svečanoj tišini položio malu hrpicu zlatnih novčića na stol. Predstavljali su vrijednost kojom se lako moglo kupiti poprilično velik komad grada. "Imao je punu vreću ovoga", rekao je. Cijela je obitelj neko vrijeme buljila u novac. Žena je uzdahnula. "Bogatstvo sobom donosi obilje problema", rekla je. "Štoćemo učiniti?" "Vratitćemo se u Klatch", odlučno je izjavio muž, "gdje nam djeca mogu rasti u pravoj sredini, sukladno slavnom nasljeđu naše drevne rase, i gdje ljudi ne moraju raditi kao poslužitelji pokvarenih gospodara, već mogu stajati uspravni i ponositi. I, moramo poći odmah, Moj miomirisni cvatu datulje." "Zašto tako brzo, O trudbenički sine pustinje?"
"Zato", rekao ječovjek, "jer sam upravo prodao Patricijeva najboljeg trkaćeg konja." Konj nije bio tako dobar i brz kao Binky, ali ipak je kopitima gutao milje pod sobom i s lakoćom zaobišao nekoliko straža koje su iz nekog razloga,čini se, žarko željele malo popričati s Mortom. Uskoro su straćare morporških predgrađa bile za njima i cesta je zašla na bogato crno tlo visoravni Sto, nastalo vjekovnim plavljenjem velike spore rijeke Ankh, koja je tome kraju donosila dobrobit, sigurnost i kronični artritis. A visoravan je bila i krajnje dosadna. Dok se svjetlo destiliralo iz srebrnog u zlatno, Mort je u galopu hitao ravnim prohladnim krajolikom, prošaranim sjedne na drugu stranu nasadima kupusa. A o kupusu se može reći mnogo toga. Recimo, može se nadugo i naširoko pričati o njegovu bogatstvu vitaminima, o važnim zalihama željeza, o njegovoj sirovinskoj i hvalevrijednoj prehrambenoj vrijednosti. Pa ipak, općenito uzevši, kao da mu je nešto nedostajalo; unatoč svojoj ogromnoj nutricijskoj i kreposnoj nadmoćnosti nad, recimo, sunovratima, nikad se nije smatrao prizorom koji bi poput muze nadahnuo pjesnika. Osim ako ovoga, naravno, nije mučila teška glad. Do Sto Lata je bilo samo dvadeset
milja, ali obzirom na oku dostupna uzbuđenja, činilo se kao da ih je dvije tisuće. U usporedbi s onom što je patrolirala Ankhom, straža na gradskim vratima Sto Lata izgledala je poput amaterski nevinih ovčica. Dok je Mort u kasu prolazio pored nje jedan se si ražar, premda s nelagodom, ipak dosjetio zapitati tko to dolazi. "Bojim se da nemam vremena za objašnjenja", uzvratio mu je Mort. Stražar je bio novi na poslu i po prirodi revnostan. Služba nije baš ispunila njegova očekivanja. Cjelodnevno stajanje u oklopu očelične mreže i sa sjekirom na dugoj dršci o ramenu nije bilo ono za što se dobrovoljno prijavio; nadao se uzbuđenjima i različitim kušnjama i samostrijelu i odori koja ne rda na kiši. Istupio je naprijed, spreman obraniti grad od ljudi koji ne poštuju zapovijedi ovlaštenih gradskih službenika. Mort je kratko proučio vrh koplja što mu se zanjihao nekoliko centimetara od nosa. Ovo je već postajalo previše ozbiljno. "S druge strane", pribrano je rekao, "što mislite o tome da vas učinim vlasnikom ovog doista vrijednog konja?" Ulaz u dvorac nije bilo teško pronaći. I tamo je bilo stražara, ali ovi su imali samostrijele i sa značajno manjom simpatijom gledali na život. Osim toga, Mortu je bilo ponestalo konja. Malo se vrtio uokolo sve dok nisu ozbiljno počeli skretati pozornost na njega, a zatim se neutješno i bez pravog cilja zaputio ulicama malog grada, osjećajući se prilično blesavo. Nakon cijelog tog truda, nakon milja kupusnjača i sa stražnjicom koju je sada osjećao kao komad drva,čak nije znao niti zastoje ovdje došao. Dakle, vidjela ga je, premda je bio nevidljiv? Je li to nešto značilo? Naravno da nije. Samo, neprestano mu je pred očima bilo njezino lice i onaj pogled prepun nade. Htio joj je reći kakoće sve biti dobro. Htio joj je pričati o sebi i o svemu što želi biti. Htio je otkriti u kojem dijelu dvorca se nalazi njezina soba i cijelu noć provesti pod njezinim prozorom, sve dok se svjetlo u sobi ne ugasi.
Malo kasnije je kovač,čija se radnja nalazila u jednoj od uskih ulica što su gledale prema dvorcu, podigao pogled sa svojega djela i ugledao visokog, štrkljastog mladogčovjeka, podosta crvenog u licu, kako bezuspješno pokušava proći kroz zid. Još kasnije mladičovjek s nekoliko površinskih modrica na glavi pojavio se u jednoj od gradskih gostionica i raspitivao se o tome gdje bi mogao pronaći najbližeg čarobnjaka. A kasnije i od toga, Mort se zatekao pred kućom sčijeg je pročelja otpadala žbuka i koja je samu sebe potamnjelom brončanom pločom predstavljala kao sjedište Cutwella Genijalnog, dipl. čarob. (Neviđenog), Meštra Beskrajnog, Prosvjećenisimusa,Čarobnjaka Prinčeva,Čuvara Svetih Portala, Ako sam Odsutan ostavi poštu kod gospode Nugent Vrata Do. Prikladno impresioniran, unatoč svojem uzlupalom srcu, Mort je dohvatio zvekir u obliku odvratnogčudovišta s teškim željeznim prstenom u ustima i dvaput snažno zakucao. Iznutra se začulo kratkotrajno komešanje, niz užurbanih domaćih zvukova koje bi u manje uglednim kućama proizveo netko tko zakapa posude preostalo od ručka u sudoperu i sklanja izvan dosega znatiželjnih pogleda razbacano prljavo rublje. Napokon su se vrata sama od sebe sporo i tajanstveno otvorila. "Bolje ti je da fe pravif zadifljenim", susretljivo se javio zvekir, pomalo ometan prstenom što gaje držao u zubima. "Znaf, on to ifvodi pomofu koloture i komadifa konopa." Mort se zagledao u nacereno metalno lice. Ja radim za kostura koji prolazi kroz zidove, pomislio je. Kako bi me onda išta moglo iznenaditi? "Hvala", izgovorio je glasno. "Nema na femu. Noge obrifi na pragu. Otiraf ima flobodan dan." Velika niska prostorija iza vrata bila je mračna i prepuna sjona i mirisala je uglavnom na tamjan, ali pomalo i na
kuhani kupus i staro rublje i na osobu koja svojimčarapama gađa zid i obuva one koje ne ostanu zalijepljene. U prostoriji se nalazila i napukla kristalna kugla, astrolab kojem je nedostajalo nekoliko dijelova, nogama prilično izbrisan oktogram na podu i o strop obješeni punjeni aligator. Punjeni aligator je apsolutno standardna oprema u svakoj dobro vođenoj magičnoj ustanovi. Ovaj time nije izgledao previše zadovoljan. Zastor na suprotnom zidu sobe dramatičnim je pokretom gurnut u stranu i iza njega se ukazao zakrabuljeni lik. "Nek' dobrohotna zviježđa obasjaju sat našega susreta!" zagrmio je lik. "Koja?" Uslijedila je zabrinuta tišina. "Molim?" "Koja bi to zviježđa trebala biti?" "Dobrohotna", nesigurno je odgovorio lik. A zatim je opet živnuo. "Zašto uznemiruješ Cutwella Genijalnog, Ključara od Osam Ključeva, Putnika u Dimenzije tamnica, Vrhunskog Maga..." "Oprostite", rekao je Mort, "jeste li, doista?" "Doista što?" "Gospodar od svih tih stvarčica, Visoki Lord Kako-ono-biješe od Svetih Tamnica?" Cutwell je bijesnim potezom strgnuo kapuljaču s glave. Umjesto bijelobradog mistika kojega se Mort nadao ugledati, pred njim se pojavilo okruglo, debeljuškasto lice, ružičasto i bijelo poput svinjske paštete, na koju je podsjećalo i nekim drugim osobinama. Primjerice, poput većine svinjskih pašteta, nije imalo bradu i, poput većine svinjskih pašteta, izgledalo je u osnovi dobrodušno. "Figurativno govoreći", rekao je. "Što to znači?" "Pa, to znači da nisam", rekao je Cutwell. "Ali, upravo ste rekli..." "To je bilo malo promidžbe", rekao ječarobnjak. "To je magija
kojom se ja bavim. Kako bilo, šio ste zapravo htjeli?" Sugestivno se nacerio. "Ljubavni napitak, da? Nešto za privlačenje mladih dama?" "Može li se prolaziti kroz zidove?" u očaju je zapitao Mort. Cutwell je zastao, ruku već napola pruženih prema velikoj boci prepunoj ljepljive tekućine. "Pomoću magije?" "Ovaj", promucao je Mort. "Ne bih rekao." "Tada izaberi neki vrlo tanak zid", rekao je Cutwell. "Ili, još bolje, koristi vrata. Bilo bi najbolje da počneš s onima tamo, ako si ovamo došao samo tratiti moje vrijeme." čića.Č Mort je malo oklijevao, a zatim na stol stavio torbu prepunu zlatnih nov arobnjak je pogledao, zacičao iz dna grla i posegnuo za njima. Ali Mortu je ruka poletjela i ščepala ga za zapešće. "Ja sam prolazio kroz zidove", sporo i promišljeno je rekao. "Naravno da jesi, naravno da jesi", mrmljao je Cutwell, ne skidajući pogleda s torbe. Izvukao ječep iz boce prepune neke plave tekućine i nesvjesno potegnuo dobar gutljaj. "Samo prije toga nisam znao da to mogu, i dok sam točinio nisam toga bio svjestan, i sad kad sam to učinio više se ne sjećam kako mije to uspjelo. A želim to ponoviti." "Zašto?" "Jer", rekao je Mort, "kad bih mogao prolaziti kroz zidove, mogao bihčiniti što me volja." "Vrlo dubokoumno", složio se Cutwell. "Upravo filozofski . A kako se zove mlada dama s druge strane zida?" "Ona je..." Mort je progutao slinu. "Ne znam joj ime.Čak i ako se radi o djevojci", nabusito je nastavio, "a ja to uopće nisam rekao."
"Točno", rekao je Cutwell. Potegnuo je još jedan gutljaj i stresao se. "Pa, lijepo. Kako prolaziti kroz zidove. Maloću to istražiti. Premda bi moglo biti skupo." Mort je pažljivo dohvatio torbu i izvukao mali zlatnik. "Predujam", rekao je, stavljajući ga na stol. Cutwell je oprezno uzeo novčić, kao da očekuje daće eksplodirati i ispariti mu pred očima. Pažljivo ga je proučio sa svih strana. "Ovakav novčić nikad nisam vidio", optužujući je primijetio. "Što znače sva ova kovrčava slova?" "Pa ipak, to je zlato, zar ne?" rekao je Mort. "Mislim, ne morate ga uzeti..." "Naravno, naravno, to je zlato", žurno je uzvratio Cutwell. "Nema sumnje da je zlato. Samo me zanimalo otkuda dolazi, to je sve." "Ne biste mi vjerovali", rekao je Mort. "U koje doba dana ovdje zalazi sunce?" "Obično nam uspijeva to smjestiti negdje između dana i noći", rekao je Cutwell, još uvijek pogledavajući novčić i otpijajući male gutljaje iz plave boce. "Otprilike sada." Mort pogleda kroz prozor. Vani je ulicu ve "Vratitću se", promrmljao je i krenuo prema vratima.Čuo je kako ć prekrivao sumrak.čarobnjak nešto vi če za njim, ali već je grozničavo trčao niz ulicu. Počela ga je hvatati panika. Smrtće gačekatičetrdeset milja daleko odavde. Bitće vike. Bitće groznog... AH, DJEČAČE. Poznati lik istupio je iz bljeska što je okruživao policu s hladetinom od jegulje, držeći u ruci tanjur prepun morskih puževa. OCAT JE OSOBITO PIKANTAN. POSLUŽI SE, IMAM IH CIJELU BAČVU. Jer, naravno, to što je bilačetrdeset milja daleko nije nipošto značilo da istodobno nije bila i ovdje...
A u svojoj neurednoj sobi Cutwell je među prstima neprestano prevrtao zlatnik, mrmljajući za sebe "zidovi" i isušujući bocu. Primijetio je štočini kad je ona već bila potpuno prazna, i tek mu se tada pogled usredotočio na naljepnicu na kojoj je, kroz sve gušću ružičastu izmaglicu, uspio pročitati "Srednjogorski Oživljivač i Strasni Ljubavni Eliksir za Utrljavanje Bakice Vremenuvoštane, Je'na Žlica Samo pred krevet i to Omanja". "Zar sam?" NARAVNO. IMAM U TEBE PUNO POVJERENJE. "Bože!" Taj je prijedlog izbrisao sve ostale misli iz Mortove glave i pomalo ga je iznenadilo otkriće da zbog toga ne osjeća posebnu mučninu. Posljednjih se dana nagledao dosta smrti i već je nestalo onog užasa od pomisli na to daće razgovarati s nekom budućom žrtvom. Većina njih je zapravo osjećala olakšanje, jedan ili dva su se razbjesnili, ali svima im je bilo dragočuti nekoliko utješnih riječi. MISLIŠ DA TO MOŽEŠ IZVRŠITI? "Pa, gospođo. Da. Mislim da mogu." TAKO TREBA. OSTAVILA SAM BINKYJA NA PRIVEZU, ODMAH IZA UGLA. KAD ZAVRŠIŠ, POTJERAJ GA RAVNO KUĆI. "Zar vi ostajete ovdje, gospodo?" Smrt je pogledala uz i niz ulicu. Očne su joj duplje bljesnule. MOŽDA BIH MOGLA MALO PROŠETATI UOKOLO, tajanstveno je rekla. MISLIM DA SE NE OSJEĆAM BAŠ NAJBOLJE. DOBRO BI MI DOŠLO MALO SVJEŽEG ZRAKA. Tada kao da se nečega sjetila, posegnula je
u tajanstvene sjene svojeg ogrtača i izvukla tri pješčana sata. SVE TI JE USPUT, rekla je. UGODAN POSAO. Okrenula se i zaputila niz ulicu, mrmljajući nešto sebi u bradu. "Ovaj. Hvala vam", rekao je Mort. Podigao je satove prema svjetlu i primijetio da je u jednom od njih preostalo još svega nekoliko zrnaca pijeska. "Znači li to da sam napokon primljen u službu?" zazvao je, ali Smrt je već bila zašla za ugao. Prepoznavši ga, Binky ga je pozdravio jedvačujnim rzanjem. Mort je uzjahao, dok mu je srce otkucavalo strahovanjem i odgovornošću. Prsti su mu automatski radili dok je izvlačio kosu iz njezina toka i pričvršćivao joj oštricu (koja je bljesnula u noći svojomčelično plavom bojom, režući svjetlost zvijezda poput salame). Pažljivo se namjestio u sedlu, trgnuvši se od bola što su da proizveli žuljevi na stražnjici od onog posljednjeg jahačkog pothvata, ali jahati Binkyja je bilo kao da jašeš na jastuku. A tada mu je iznenada nešto palo na pamet i on, opijen povjerenim mu ovlastima, izvuče iz bisaga jahaći plašt gospođe Smrti, prebaci ga oko sebe i zakopča srebrnim brošem. Još jednom je bacio pogled na prvi pješčani sat i koljenima pritisnuo Binkyja. Konj je onjušio prohladni zrak i krenuo u kas. Iza njih je Cutwell istrčao iz svoje kuće i veselo uzvitlale odore pohitao niz ulicu. Konj je sada već prešao u galop, sve više povećavajući razmak između svojih
kopita i uličnih kocaka. Udarcem repa je pomeo vrhove krovova i odlebdio put hladnog neba. Cutwellu je sve to potpuno promaklo. Misli su mu bile zaokupljene drugim stvarima. U trku je skočio i koliko je dug uletio u ledeno hladnu vodu pojila za konje, gdje je ostao zahvalno ležati među komadićima razbijenog leda. Nakon nekog vremena voda je počela isparavati. Mort se pognuo, zadivljen brzinom kojom su jurili naprijed. Usnuli krajolici bezglasno su grmjeli pod njima. Binky se kretao laganim galopom, mišići su mu se pod kožom pomicali lakoćom kojom aligatori klize preko pješčanih sprudova, a griva mu šibala Morta po licu. Noć se kovitlala oko brišuće oštrice kose, režući se u dvije kovrčave polovice. Hitali su tako pod mjesečinom, tihi poput sjene, vidljivi samo mačkama i ljudima što su se petljali u stvari kojima se ljudi ne bi trebali baviti. Mort se kasnije toga nije mogao sa sigurnošću sjetiti, ali vrlo vjerojatno se cijelim putem smijao od užitka. Uskoro su ledene visoravni odmijenili brežuljkasti predjeli u podnožjima planina, nakončega su im u susret doletjele nepregledne uzvisine Srednjogorja. Binky je pognuo glavu i pružio korak, promičući prolazom između dvaju planina oštro kao što goblinovi zubi režu srebrnu svjetlost. Odnekud se začulo zavijanje vuka. Mort je još jednom bacio pogled na pješčani sat. Okvir mu je bio ukrašen rezbarijama u obliku hrastova lišća i korijena mandragore, a
pijesak u njemučak je i pod mjesečinom zadržao blijedozlatnu boju. Okrećući ga u ruci, mogao je pročitati najfinijim slovima ispisano ime "Ammeline Hamstring". Binky je usporio i prešao u kas. Mort je pogledao dolje, na šumski pokrov posut snijegom, ranim ili možda jako, jako zakašnjelim, a možda i jedno i drugo skupa, jer je Srednjogorje pohranjivalo i isporučivalo svoje klimatske pojave bez ikakva obzira na godišnja doba. Pod njima kao da se otvorio prolaz. Binky je još više usporio, zaokrenuo i počeo se spuštati premačistini prekrivenoj snježnim tepihom. Imala je kružni oblik, a točno u sredini joj se nalazila koliba. Da zemlja nije bila potpuno prekrivena snijegom, Mort bi mogao primijetiti da načistini nema panjcva; u pravilnom krugu stabla nisu bila posječena, već im je jednostavno zapriječeno da tu rastu. Ili su se pak samovoljno udaljila podalje od tog mjesta. Kroz prozor u prizemlju probijalo se svjetlo svijeće, stvarajući na snijegu blijedi narančasti bazen. Binky je glatko prizemljio i u kasu prešao preko skorjelog snijega, uopće ne upadajući u njega. Naravno, nije za sobom ostavljao nikakvih tragova. Mort je sjahao i zaputio se prema vratima, mrmljajući nešto sebi u bradu i iskušavajući u zraku zamahe kose. Krovu kolibe bile su pridodane široke strehe, radi zaštite od snijega i pokrivanja velikih zaliha ogrjevnog drva. Nijedan stanovnik Srednjogorja ne bi dočekao zimu bez zaliha ogrjevnog drva naslaganih uz najmanje tri zida kuće. Ali
ovdje zaliha drva više nije bilo, premda je do proljeća ostalo još podosta vremena. Ipak, u košu pored vrata nalazio se veliki stog sijena. Na njemu je bio pričvršćen natpis ispisan velikim, pomalo iskrivljenim slovima: ZA KONJI. Da je to sebi dozvolio, ovo bi Morta zasigurno zabrinulo. Netko ga je očekivao. Ipak, posljednjih je dana naučio da je bolje stvari izravno rješavati, nego se utopiti u nesigurnosti. Kako bilo, Binky se uopće nije obazirao na moralne skrupule, već je bez oklijevanja navalio na ponuđenu hranu. Ostala je još samo problematična dvojba treba li pokucati na vrata ili ne. To mu se nekako niječinilo ispravnim. Što ako mu nitko ne odgovori, ili ako mu kažu da ode odavde? Stoga je jednostavno podigao zasun i gurnuo vrata. Otvorila su se lako, bez škripe. Iza njih se nalazila niska kuhinja,čije su stropne grede opasno zaprijetile Mortovoj glavi. Svjetlo samo jedne svijeće odražavalo se od lončarije poslagane na velikom ormaru za posude i od kamenja koje je bilo tako uglačano, da se upravo prelijevalo u duginim bojama. Vatra na ognjištu oblika špilje nije pridodavala previše svjetla, jer se sada bila pretvorila tek u gomilu bijelog pepela pod ncdogorjelom cjepanicom. Nije bilo potrebno posebno naglašavati. Mort je znao daje to posljednja cjepanica što je preostala u kući. Za kuhinjskim je stolom sjedila postarija dama, grčevito pišući, kukastog nosa spuštenog jedva nekoliko centimetara iznad papira. Siva mačka, smotana na stolu
pokraj nje, hladnokrvno je trepnula prema Mortu. Kosa je udarila u krovnu gredu. Žena je podigla pogled. "Pričekaj trenutak, odmahću biti gotova", rekla je. Opet se namrštila i spustila pogled na papir. "Još nisam dovršila onaj dio o prisebnom umu i zdravu tijelu, premda je to samo obilje gluposti, jer nitko prisebna uma i zdrava tijela ne bi trebao umrijeti. Jesi li za piče?" "Molim?" rekao je Mort. Zatim se brzo pribrao i ponovio: "MOLIM?" "Hoću reći, ako uopće piješ. Imam vina od malina. Tamo na ormaru. Slobodno možeš popiti sve što je ostalo." Mort je sumnjičavo pogledao prema ormaru. Osjećao je kako pomalo gubi inicijativu. Izvukao je pješčani sat i bacio brzi pogled. U njemu je preostala tek mala gomilica pijeska. "Imamo još nekoliko minuta", rekla je vještica, niti ne podižući pogled. "Kako, hoću reći, KAKO ZNAŠ?" Ne obazirući se na njegovo pitanje, osušila je tintu pred svijećom, zapečatila pismo komadićem voska i gurnula ga pod svijećnjak. Zatim je dohvatila mačku. "Bakica Beedleće sutra doći da nas sredi i tićeš poći s njom, razumiješ? I pobrini se da Kumica Nutley dobije onaj sudoper od ružičastog mramora, jer znam da već godinama baca oko na njega. Mačka je mijauknula s razumijevanjem. "Znaš, nemam, hoću reći, ZNAŠ, NEMAM NA RASPOLAGANJU CIJELU NOĆ", susretljivo je izjavio Mort. "Ti imaš, samo ja nemam, i nema nikakva razloga za viku", rekla je vještica. Skliznula je sa stolice i Mort je tek sada primijetio koliko je pognuta, gotovo poput
luka. Uz male poteškoće skinula je visoki šiljati šešir s vješalice na zidu, zakucala ga na svoju sijedu kosu cijelom bitnicom igala za šešir i dohvatila dva štapa za hodanje. Teturajući je krenula prema Mortu i pogledala ga očima malenim i sjajnim poput zrna crnog ribiza. "Hoće li mi trebati šal? Što misliš, hoće li mi trebati moj šal? Ne, vjerojatno neće. Pretpostavljam da je tamo kuda idem posve toplo." Pogledala je izbliza Morta i namrštila se. "Bogme, mlađi si nego sam mislila", rekla je. Mort nije ništa uzvratio. A Dobrica Hamstring je tiho nastavila: "Znaš, mislim da ti uopće nisi ona koju sam očekivala." Mort pročisti grlo. "A koga ste to točno očekivali?" rekao je. "Smrt", jednostavno je odgovorila vještica. "Znaš, to je dio dogovora.Čovjek unaprijed zna za trenutak svoje smrti i jamči mu se - osobna usluga." "To sam ja", rekao je Mort. "To?" "Osobna usluga. Ona me je poslala. Radim za nju. Nitko drugi me nije htio uzeti u službu." Mort je zastao. Sve ovo je bilo potpuno krivo. Opet će ga osramoćenoga poslati natrag kući. Prvi put mu je povjerena zadaća i on je uprskao stvar. Već je mogaočuti kako mu se ljudi smiju. Negdje u dubinama svojega stida osjetio je začetak jadikovke, što je odjekivala poput sirene za maglu. "Samo, ovo mi je prvi samostalan posao i sve mi je krenulo naopako!"
Kosa je uz zveket pala na pod, odrezavši pritom komad noge od stola i prepolovivši jednu kamenu podnu ploču. Dobrica ga je neko vrijeme bez riječi promatrala, glave nagnute u stranu. Zatim je rekla: "Ah, vidim. Kako se zoveš, mladiću?" "Mort", šmrcnuo je Mort. "Skraćeno od Mortimer." "Pa, Morte, pretpostavljam da negdje uza se imaš moj sat." Mort je neodređeno klimnuo glavom. Posegnuo je za pojas i izvukao stakleni predmet. Vještica ga je kritički ispitala. "Ostala je još otprilike jedna minuta", rekla je. "Dakle, nemamo vremena za gubljenje. Daj mi samo malo vremena da zaključam." "Ali, ne shvaćate!" jaukao je Mort. "Sveću zabrljati! Nikad to prije nisam radio!" Potapšala gaje po ruci. "Niti ja", rekla je. "Ali možemo zajedno učiti. A sada, podigni tu kosu i pokušaj se ponašati sukladno svojim godinama. Eto, to je dobar momak." Unatoč njegovu opiranju, gurnula ga je van na snijeg i pošla za njim, zatvorivši za sobom vrata i zaključavši ih teškim željeznim ključem, kojega je objesila načavao na dovratku. Mraz ječvrsto uhvatio šumu u svoj nepopustljivi stisak, stežući je tako jako da joj je korijenje pucalo. Mjesec je već bio na zalasku, ali nebo prepuno tvrdih bijelih zvijezda učinilo je da zima izgleda još hladnije. Dobrica Hamstring je zadrhtala. "Tamo, malo dalje, ima jedna stara klada", susretljivo je rekla. "S nje se pruža baš lijep pogled na dolinu. Naravno, ljeti. Voljela bih tamo
sjesti." Mort joj je pomogao kroz snježne zapuhe i obrisao s drva što je više snijega mogao. Sjeli su, s pješčanim satom između sebe. Kakav god pogled bio ljeti, sad su gačinile crne stijene što su se dizale prema nebu s kojeg su se kotrljale male snježne pahulje. "Ne mogu sve ovo vjerovati", rekao je Mort. "Mislim, zvučite mi kao da želite umrijeti." "Vjerojatno ima stvari kojeću propustiti", odgovorila mu je. "Ali, znaš, već se jako stanjio. Mislim, život. Kad više ne možeš vjerovati vlastitom tijelu, vrijeme je za odlazak. A mislim da je i vrijeme da iskusim nešto novo. Je li ti ona rekla da je ljudi što se bave magijom mogu uvijek vidjeti?" "Ne", neiskreno je uzvratio Mort. "Pa, možemo." "Onačarobnjake i vještice ne voli baš previše", neobvezno je pridodao Mort. "Nitko ne voli pametnjakoviće", uzvratila je glasom u kojem se osjećala doza zadovoljstva. "Znaš, mi joj samo stvaramo nevolje. Svećenici to nečine i zato njih više voli." "Nikad mi to nije rekla", priznao je Mort. "Ah. Oni ljude neprestano uvjeravaju kakoće im biti bolje kad umru. Mi im govorimo kako bi im i ovdje bilo bolje, kad bi o svemu malo bolje promislili." Mort je oklijevao. Želio je reći: nemaš pravo, ona uopće nije takva, nije ju briga jesu li ljudi dobri ili loši, sve dok su redoviti i ne kasne na dogovorene sastanke. I dok dobro postupaju prema mačkama. Ali, onda je o tome malo bolje promislio. Učinilo mu se kako
je ljudima ipak potrebno u nešto vjerovati. Vuk je ponovno počeo zavijati, tako blizu da se Mort zabrinuto osvrnuo uokolo. Drugi mu se odazvao sa suprotnog kraja doline. Zatim se iz dubina šume u zboru javilo još njih nekoliko. Mort nikad u životu niječuo ništa tako žalobno. Postrance je pogledao prema nepomičnom liku Dobrice Hamstring i zatim, osjećajući sve veću paniku, na pješčani sat do sebe. Skočio je na noge, podigao kosu i zamahnuo objema rukama. Vještica je ustala, ostavljajući svoje tijelo za sobom. "Dobro izvedeno", rekla je. "Znaš, na trenutak sam pomislila daćeš promašiti." Mort se teško dišući naslonio na stablo i promatrao kako Dobrica obilazi oko klade, pažljivo proučavajući svoje napušteno tijelo. "Hram", kritički je ustvrdila. "Vrijeme je doista učinilo svoje." Podigla je ruku i nasmijala se kad je otkrila da kroz nju može vidjeti zvijezde. A tada se promijenila. Mort je već ranije bio svjedokom takve promjene, kad duša napokon shvati da je na formalnoj tjelesnoj osnovi više ništa ne veže. Kosa joj se rasplela izčvrsto spletene punđe, mijenjajući boju i postajući sve duža. Tijelo joj se uspravilo. Bore su se smanjile i na kraju potpuno nestale. Siva joj se vunena haljina počela zibati poput mora i na kraju poprimila potpuno drukčije i uzbuđujuće obline. Spustila je pogled, vedro se zakikotala i haljinu promijenila u nešto lisnato zeleno i potpuno priljubljeno uz tijelo. "Dakle, Morte, što misliš?" rekla je. Glas joj je prije bio ispucao i drhtav. A sada je odisao po mošusu i javorovu soku i drugim stvarima od kojih je Mortova Adamova jabučica počela poskakivati poput gumene loptice na elastici. "..." uspio je prozboriti ičvrsto stisnuo kosu, sve
dok mu zglobovi na prstima nisu pobijelili. Krenula je prema njemu, poput zmije načetiri kotača. "Nisam tečula", prela je. "V-v-vrlo lijepo", rekao je. "Jesi li... nekad bila takva?" "Takva sam oduvijek bila." "Ah." Mort se zagledao u vrhove svojih cipela. "Sad bih te trebao odnijeti odavde", rekao je. "Znam", rekla je, "ali ipak "Ne možeš to učiniti! Mislim..." očajnički je tražio prave rije ću ostati ovdje."či, "... jer, znaš, ako ostaneš, nekako se po činješ raspršivati uokolo i stanjuješ se, sve dok..." "Uživatću u tome", odlučno je ustvrdila. Nagnula se naprijed i poljubila ga nestvarno, kao što nestvaran može biti uzdah vodencvijeta, neprestano blijedeći, sve dok od nje nije ostao samo poljubac, vrlo slično onoj Cheshireskoj mački, samo mnogo erotičnije. "Morte, pazi štočiniš", začuo je njezin glas u svojoj glavi. "Moždaćeš htjeti zadržati svoj posao, samo, hoćeš li ikad poslije moći dati otkaz?" Mort je nepomično stajao, idiotski se držeći za obraz. Stabla što su okruživala čistinu načas su zadrhtala, začuo se smijeh nošen vjetrom, a zatim se oko njega opet sklopila ledena tišina. Kroz ružičaste izmaglice što su mu ispunile glavu začuo je zov poslovnih obveza. Zgrabio je drugi sat i zagledao se u njega. Pijesak je već bio gotovo potpuno iscurio iz njega. Staklo je bilo ukrašeno laticama lotosa. Kad je Mort prstom pokucao po njemu,
začulo se "Ommm". Potrčao je preko škripavog snijega prema Binkyju i vinuo se u sedlo. Konj je podigao glavu, okrenuo se i poletio u susret zvijezdama. Veliki tihi gejziri plave i zelene vatre visjeli su s krova svijeta. Zastori oktarinske svjetlosti tiho su i veličanstveno plesali nad diskom, poput plamena Aurore Coriolis, znaka ogromnog pražnjenja magije iz Diskova statičnog polja, duboko ukotvljenog u zelenim ledenim planinama Središta. Središnji toranj Cori Celesti, doma bogova, pretvorio se u deset milja visok stup hladne blistave vatre. Taj je znak vidjelo vrlo malo ljudi, a Mort nije spadao medu njih, jer se bio potpuno priljubio uz Binkyjev vrat,čvrsto se boreći za život dok su šibali noćnim nebom, poput kakva kometa ostavljajući za sobom trag od pare. Oko Cori su se stisnule i druge planine. Istina, u usporedbi s njime, izgledale su poput termitnjaka, premda je svaka obilovala veličanstvenom zbirkom prijevoja, grebena, litica, padina i ledenjaka, kakvu bi poželio svaki normalni planinski lanac. Među najvećima od njih, u dolini koja kao da se nalazila na dnu dimnjaka, živjeli su Slušači. Bila je to jedna od najstarijih vjerskih sekti na Disku, premda sučak i bogovi bili međusobno podijeljeni oko toga je li Slušanje uistinu prava vjera i samo ih je znatiželjno nagađanje što bi to Slušači mogliČuti priječilo da im hram ne zbrišu s nekoliko dobro naciljanih lavina. Ako je išta moglo razljutiti bogove, onda je to bila
spoznaja da za nešto možda ne znaju. Mortu je trebalo nekoliko minuta da do tamo dođe. Jedan red točaka lijepo bi popunio to vrijeme, aličitatelj bi već primijetiočudan oblik hrama - svijao se na rubu doline poput velikog bijelog puža - i vjerojatno poželio objašnjenje. Činjenica je da Slušači pokušavaju točno utvrditi što je to Stvaratelj rekao kad je stvarao svijet. A teorija je u tom pitanju doista jasna. Dakako, sve što je Stvoritelj načinio nikad ne može biti uništeno, što znači da je jeka tih prvih izgovorenih riječi još uvijek morala odzvanjati negdje uokolo, udarajući i odbijajući se od svega materijalnog u kozmosu, još uvijekčujna samo onome tko zna doista dobro slušati. Prije mnogo stoljeća, Slušači su otkrili da su led i potpuna slučajnost oblikovali ovu dolinu u savršenu suprotnost dolina ispunjenih jekom i izgradili svoj prostrani hram točno na onakvom mjestu na kojem se u domu mahnitog hi-fi fanatika u pravilu može zateći onu prepoznatljivu, udobnu fotelju. Složeni sustav antena hvatao je i pojačavao zvuk što se kroz dimnjak spuštao u ledenu dolinu, usmjeravajući ga u središnju kontrolnu sobu u kojoj su u svako doba dana i noći sjedila po tri redovnika. Osluškujući. Činjenica da nisučuli samo suptilne odjeke prvih riječi, već i svaki drugi zvuk proizveden na Disku, stvarala je određene probleme. Kako bi prepoznali zvuk Riječi, morali su najprije naučiti prepoznavati sve ostale zvukove i šumove. Ovo je
zahtijevalo stanoviti urođeni talent, tako da su na obuku primani samo oni novaci koji su isključivo po zvuku mogli na udaljenosti od tisuću metara raspoznati na koju je stranu pao bačeni novčić. Isto tako, novak nakon obuke ne bi bio primljen u red sve dok ne bi bio u stanju reći koje je novčić boje. I, premda su Sveti Slušači bili toliko izdvojeni od svijeta, mnogi su ljudi kretali na dug i opasan put do njihova hrama kroz zaleđene zemlje prepune trolova, prelazeći brze ledene rijeke, penjući se preko neprohodnih planina, probijajući se kroz negostoljubivu tundru, samo da bi se uspeli uskim stubištem što je vodilo u skrivenu dolinu i tamo otvorena srca potražili objašnjenje tajni samog bitka. A redovnici bi na njih vikali: "Stišajte tu prokletu buku!" Binky je poput mrlje bijele tinte doletio preko planinskih vrhova i prizemljio u snježnu pustoš dvorišta osvijetljenog samo nebeskim disko svjetlima. Mort je skočio iz sedla i potrčao tihim trjemovima do sobe u kojoj je ležao umirući 88. opat, okružen svojim predanim sljedbenicima. Odjek Mortovih koraka grmio je u općoj tišini, dok je žurio podom prekrivenim zanimljivim mozaikom. Redovnici su za sprječavanje takve buke na nogama nosili debele vunene natikače. Dospio je do kreveta i na trenutak zastao naslonjen na kosu, dok opet nije povratio dah. Opat, mali i potpunoćelavčovjek što je imao više bora nego u vreću može stati
suhih šljiva, otvorio je svoje oči. "Kasniš", prošaptao je i umro. Mort je progutao slinu, boreći se za dah, i u sporom luku spustio kosu. Unatoč svemu, bilo je dovoljno precizno; opat je sjeo, ostavljajući svoje tijelo za sobom. "Ni trenutak prerano", rekao je, glasom koji je samo Mort mogaočuti. "Ali načas si me bio zabrinuo." "Je li bilo dobro?" uzvratio je Mort. "Samo, morao sam tako žuriti..." Opat je skočio s kreveta i kroz redove svojih ožalošćenih sljedbenika se zaputio prema Mortu. "Nemoj mi sad odmah žuriti dalje", rekao je. "Uvijek sa zadovoljstvom očekujem ove razgovore. Što se dogodilo s onom stalnom gospođom?" "Stalnom gospodom?" zbunjeno je ponovio Mort. "Visoka dama. Crni plašt. Sudeći po izgledu, ne hrane je kako treba", rekao je opat. "Stalna gospođa? Mislite Smrt?" rekao je Mort. "Baš ona", veselo je potvrdio opat, dok gaje Mort gledao širom otvorenih usta. "Već mnogo puta umirete, je li?" uspio je progovoriti. "Podosta. Podosta. Naravno", rekao je opat, "kad se jednom navikneš, sve ostalo je samo stvar prakse." "Zar jest?" "Moramo poći odavde", rekao je opat. Mortu se usta zalupiše. "Upravo to sam vam pokušavao reći", rekao je. "Bilo bi lijepo kad bi me mogao prebaciti u dolinu", spokojno je nastavio mali redovnik. Prošao je pored Morta i krenuo prema dvorištu. Mort je na trenutak stajao zagledan u pod, a zatim, osjećao je to, vrlo neprofesionalno i nedostojno potrčao za
njim. "Čujte..." započeo je. "Ona je imala konja što se zvao Binky. Sjećam se toga", vedro je izjavio opat. "Jesi li ga unajmio za ovu prigodu?" "Unajmio?" ponovio je Mort, sad već potpuno izgubljen. "Ili što već. Oprosti", rekao je opat, "ne znam baš kako organizirate te stvari, momče." "Morle", odsutno je rekao Mort. "I, gospodine, mislim da biste se trebali vratiti sa mnom. Ako nemate ništa protiv", pridodao ječvrsto i autoritativno, ili se barem nadao daje tako zvučalo. Redovnik se okrenuo i ljubazno mu se nasmiješio. "Volio bih da mogu", rekao je. "Možda, jednoga dana. A sada bih molio da me prebaciš do najbližeg sela, jer vjerujem da sam dosad već začet." "Začet? Ali upravo ste umrli!" rekao je Mort. "Da, ali vidiš, ja imam ono što možeš nazvati sezonskom kartom", pojasnio je opat. Mortu je napokon sinulo, premda vrlo sporo. "Ah", rekao je. "Čuo sam za to. Reinkarnacija, je li?" "Upravo tako. Dosad pedeset tri puta. Ili pedesetčetiri." Binky ih je pogledao kad su mu prišli i rzanjem naznačio kako prepoznaje opata. Ovaj ga je prijateljski potapšao po njušci. Mort je uzjahao i pomogao opatu da se uspne iza njega. "To mora biti vrlo zanimljivo", rekao je, dok se Binky uspinjao iznad hrama. Na apsolutnoj ljestvici kratkih govora taj bi komentar sigurno bio ocijenjen s minus puno, ali Mort se nije mogao dosjetiti ničega boljeg. "Ne, ne mora", rekao je opat. "Misliš da je lako jer
pretpostavljaš da se sjećam svih svojih ranijih života, ali to naravno nije tako. U svakom slučaju, ne dok sam još živ." "Na to nisam pomislio", priznao je Mort. "Zamisli kako je to pedeset puta učiti kako ići na zahod." "Zapravo, pretpostavljam da i nemate začime žaliti", rekao je Mort. "Imaš pravo. Kad bih ponovno proživio isti život, ne bih se više reinkarnirao. Ali baš kad se malo sredim, dođu oni momci iz hrama, u potrazi za dječakom koji je začet u trenutku smrti starog opata. I sad neka mi netko nešto kaže o nemaštovitosti. Molim te, zastaničasak ovdje." Mort je pogledao dolje. "Ali, nalazimo se u pola leta", sumnjičavo je ustvrdio. "Neću te zadržati više od minute." Opat je skliznuo s Binkyjevih leda, odšetao nekoliko koraka zrakom i viknuo na sav glas. Krik kao da je jako dugo potrajao. Nakon toga se opat ponovno uspeo na konja. "Nemaš pojma koliko dugo ovo želim učiniti", rekao je. U jednoj nižoj dolini, nekoliko milja udaljenoj od hrama, nalazilo se selo. Iz zraka je sličilo skupini slučajno razbacanih malih, ali zvučno krajnje dobro izoliranih kućica. "Možeš me ostaviti bilo gdje", rekao je opat. Mort ga je ostavio da stoji koji metar iznad snijega, na mjestu gdje su se kolibečinile najgušćima. "Nadam se daće vam sljedeći život biti bolji od prethodnog", rekao je. Opat je slegnuo ramenima. "Nada uvijek postoji", rekao je. "Kako bilo, slijedi mi devetomjesečni odmor.
Okoliš nije bogzna kakav, ali barem je toplo." "Dakle, zbogom vam", rekao je Mort. "U žurbi sam." "Au revoir", tužno je uzvratio opat i okrenuo se od njega. Vatre Središnjih Svjetala još uvijek su krajolik obasipale svojim treperavim svjetlom. Mort je uzdahnuo i posegnuo za trećim satom. Okvir mu je bio srebrn, ukrašen malim krunama. U njemu gotovo da više nije bilo pijeska. Osjećajući da mu je ova noć na leđa već bacila sav mogući teret i da se stvari nikako ne mogu još više pogoršati, Mort je pažljivo okrenuo sat i potražio na njemu ispisano ime... Princeza Keli se probudila. Začuo se zvuk sličan onome kad netko svim silama pokušava ostati posve tih. Zaboravite zrna graška i tucete madraca - zahvaljujućičistoj prirodnoj selekciji unutar onih kraljevskih obitelji što uspijevaju dugo opstati na svojim prijestoljima, kod njihovih se pripadnika razvila sposobnost otkrivanja ubojice u najcrnjem mraku, samo po buci koju ovaj dovoljno mudro uopće ne proizvodi jer, u dvorskim krugovima, uvijek je netko spreman nožem priklali prij estolonaslj ednika. Ležala je u krevetu, razmišljajući o tome što bi sada trebala poduzeti. Pod jastukom je imala skriveni bodež. Jednu je ruku počela sporo pomicati uz plahte, usput škiljeći poluotvorenim očima po sobi, u potrazi za kakvom nepoznatom sjenom. Vrlo dobro je znala da se, ako na bilo koji način pokaže da ne spava, više nikad neće probuditi. S udaljenog suprotnog dijela sobe kroz visoki je prozor
dopiralo nešto svjetla, ali oružnički oklopi, tapiserije i različiti drugi mnogobrojni sobni ukrasi pružali su dovoljno zaklona za cijelu vojsku. Nož joj je iza zaglavlja pao na pod. Ali, vjerojatno i tako ne bi znala kako ga upotrijebiti. Vikom dozvati stražu ne bi bila dobra zamisao, zaključila je. Ako se bilo tko nalazi u sobi, to znači da je straža vec svladana ili barem potkupljena velikim svotama novca. Na podu uz ognjište nalazio se metalni grijač kreveta. Može li joj on poslužiti kao oružje? Začuo se jedvačujni metalni zvuk. Možda vika ipak nije tako loša zamisao... Prozor je odjednom implodirao. Na podlozi od plavih i grimiznih plamenovima, Keli je na trenutak ugledala lik pod kapuljicom, pognut na leđima najvećeg konja kojeg je ikad vidjela. Uz krevet je stajao netko drugi, napola podignutog noža. Opčinjeno, kao u kakvom usporenom filmu, gledala je kako se ruka uzdiže, a konj u galopu brzinom ledenjaka juri sobom. Nož je sada bio nad njom, počinjući se spuštati, a konj se već zaustavljao i jahač se upravio na stremenima, mašući nekakvim oružjemčija je oštrica sjekla usporeni zrak uz zvuk kakav proizvodi prst dok prelazi preko vlažnog rubačaše... Svjetla je nestalo. Začuo se tupi odjek pada nekog tijela na pod, praćen zvonjavom metala. Keli je duboko udahnula.
Usta joj je kratko prekrila nečija ruka i zabrinuti glas je prozborio: "Ako sada vrisnete, jaću to sigurno požaliti. Molim vas? Već sam i tako dovoljno u nevoljama." Svatko kome se u glasu moglo naslutiti toliko smušene molbe bio je tako savršeno iskren, ili tako dobar glumac, da u svakom slučaju nije morao za život zarađivati ubijajući ljude. Rekla je: "Tko si ti?" "Ne znam smijem li vam to re Pravodobno se ugrizla za jezik i u sebi zatomila već smišljen sarkasti ći", rekao je glas. "Još uvijek ste živi, zar ne?"čni odgovor. Nešto u tonu kojim je pitanje bilo postavljeno ju je zabrinulo. "Zar ne možeš reći?" pitala je. "To nije lako..." Uslijedila je stanka. Upirala se očima proniknuti kroz tamu, uobli čiti lik oko toga glasa. "Time bih vam mogao strašno nauditi", pridodao je glas. "Zar mi nisi upravo spasio život?" "Zapravo, ne znam što sam spasio. Ima li ovdje kakva svjetiljka?" "Sluškinja zna ponekad ostaviti žigice na kaminu", rekla je Keli. Mogla je osjetiti kako se udaljava od nje. Za čulo se nekoliko nesigurnih koraka, par tupih udaraca, i napokon zveket, premda se riječju ne može u dovoljnoj mjeri opisati razorna kakofonija padajućeg metala koja je ispunila prostoriju. A nju je nekoliko sekunda pratilo i ono prigušeno zvečanje koječujete i kad mislite daje sve već gotovo. Jedva razumljivo, glas je rekao: "Cijelog me zakopao nekakav oklop. Gdje bih se to trebao nalaziti?" Keli je tiho skliznula s kreveta i pipaju ći kroz mrak došla do kamina, pri svjetlu umiruće vatre uspjela otkriti snop žigica, kresnula jednu u oblaku sumpornog dima, užgala svijeću, ugledala pred sobom hrpu dijelova rasturenog oklopa, izvukla iz nje mač i tada zamalo progutala vlastiti jezik.
Netko joj je upravo toplo i mokro puhnuo u uho. "To je Binky", javila se gomila. "Samo želi pokazati prijateljske osjećaje. Vjerujem da bi volio kad biste mu dali malo sijena, ako ga imate." Kraljevski suzdržano, Keli je uzvratila: "Nalazimo se načetvrtom katu. Ovo je djevojačka ložnica. Začudili biste se kad bi znali kako rijetko nam ovdje zalaze konji." "Ah. Molim vas, možete li mi pomoći da ustanem?" Odložila je mač i uklonila s hrpe prsni štitnik. Sad je u nju gledalo mršavo bijelo lice. "Najprije mi morate reći zašto ipak ne bih trebala pozvati stražu", rekla je. "Čak i time što ste se zatekli u mojoj sobi možete si priskrbiti mučenje do smrti." Čvrsto ga je pogledala. On je napokon rekao: "Pa - možete li mi osloboditi ruku, molim vas? Hvala - prije svega, straža me vjerojatno uopće neće vidjeti; drugo, tada nikad nećete doznati kako sam se zapravo ovdje stvorio, a izgledate mi kao da bi vam to bilo vrlo mrsko; i treće..." "Treće što?" rekla je. Usta su mu se otvorila i odmah zatvorila. Mort je poželio reći: treće, vi ste prekrasni, ili barem vrlo privlačni, ili u svakom slučaju mnogo privlačniji od bilo koje djevojke koju sam ikad susreo, premda ih, to moram priznati, dosad i nisam previše susretao. Iz toga se moglo naslutiti da zbog svojeg urođenog poštenja Mort nikad neće postati velikim pjesnikom; kad bi Mort ikad usporedio djevojku sa sunčanim danom, bilo bi to popraćeno mudrim pojašnjenjem o tome na koji to dan točno misli, i unatoč
tome što bi možda baš togačasa kišilo kao iz kabla. Obzirom na okolnosti, ispalo je baš dobro to što je na trenutak izgubio dar govora.ćen. Podne plo č Keli je podigla svijeću i pogledala prozor. Bio je potpuno neošte e uopće se nisu razbile. Sva prozorska okna, ukrašena vitrajima što su prikazivali kraljevske grbove Sto Lata, bila su cijela. Ponovno je pogledala Morta. "Pustite sad to treće", rekla je. "Vratimo se na ono drugo." Sat kasnije zora je dosegnula grad. Danje svjetlo na Disku prije curi nego što juri, jer je svjetlo usporeno svjetskim statičkim magičnim poljem, pa plosnate krajolike preplavljuje poput kakvog zlatnog mora. Grad na vrhu brijega jedno je vrijeme stajao poput dvorca od pijeska pod naletima plime, sve dok se dan ipak nije prelio preko njega i nastavio puzati dalje. Mort i Keli su jedno do drugoga sjedili na njezinu krevetu. Pješ čani sat je ležao medu njima. U gornjem pretincu nije više ostalo niti zrna pijeska. Izvana su dopirali zvukovi dvorca koji se budio. "Još uvijek to ne shvaćam", rekla je ona. "Znači li to da sam mrtva, ili ne?" "To znači da ste trebali umrijeti", uzvratio je on, "zahvaljujući usudu iličemu već. Teoriju doista nisam proučavao." "I ti si me trebao ubiti?" "Ne! Mislim, ne, to je trebao učiniti ubojica. Već sam pokušao sve to pojasniti", rekao je Mort. "Zašto si ga u tome spriječio?" Mort ju je užasnuto pogledao. "Zar ste željeli umrijeti?" "Naravno da nisam. Ali,čini se da ljudi svojim željama ne mogu utjecati na te stvari, nije li tako? Samo želim dokučiti razloge." Mort je zurio u svoja koljena. Zatim je naglo ustao. "Mislim da bih sada trebao poći", hladno je rekao.
Dohvatio je kosu i spremio je u njezin tok iza sedla. Zatim je pogledao prema prozoru. Kao da mu želi pomoći, Keli je ustvrdila: "Došao si kroz onaj prozor.Čuj, kad sam rekla..." "Otvara li se?" "Ne. Dalje niz hodnik se nalazi balkon. Ali, ljudiće te vidjeti!" Mort se nije obazirao na njezine riječi. Širom je otvorio vrata i poveo Binkyja u hodnik. Keli je potrčala za njima. Neka je sluškinja zastala u prolazu, poklonila se i blago se namrštila, dok joj je mozak mudro iz sjećanja brisao prizor vrlo velikog konja što je po sagu odlazio niz hodnik. Balkon se nadnosio nad jedno od unutrašnjih dvorišta. Mort je pogledao preko ograde i vinuo se u sedlo. "Pazite se vojvode", rekao je. "On stoji iza svega toga." "Otac me je uvijek upozoravao na njega", rekla je princeza. "Zato i imam kušača jela." "Trebali biste nabaviti i tjelesnu stražu", rekao je Mort. "Moram poći. Još trebam obaviti neke važne stvari. Zbogom", pridodao je, tonom za koji se nadao da u sebi dovoljno otkriva povrijeđeni ponos. "Hoću li te opet vidjeti?" pitala je Keli. "Ima još mnogo toga što bih..." "Ako malo bolje promislite, to možda ne bi bila baš dobra zamisao", uznosito je izjavio Mort. Pucnuo je jezikom i Binky je poskočio u zrak, preskočio ogradu balkona i kasom zaplovio prema plavom jutarnjem nebu. "Htjela sam ti zahvaliti!" vikala je Keli za njim. Sluškinja, koja se nikako nije mogla otresti osjećaja da nešto nije u redu i zato pošla za njom, rekla je: "Gospo, jeste li dobro?" Keli ju je rastreseno pogledala. "Što?" zapitala je. "Samo sam se pitala - je li sve u redu?" Keli su se objesila ramena. "Ne", rekla je. "Ništa nije u redu. U mojoj se spavaonici nalazi tijelo mrtvog ubojice. Molim te, možeš li nešto poduzeti oko
toga?" "I...", podigla je ruku, "... ne želim sada slušati pitanja poput 'Mrtvog, gospo?' ili 'Ubojice, gospo?' iličuti kako vrištiš ili nešto slično. Samo želim da poduzmeš nešto oko toga. Tiho. Mislim da imam glavobolju. Stoga samo klimni glavom, ako si shvatila." Sluškinja je klimnula, nesigurno poskočila i povukla se. Mort nije znao kako mu je uopće uspjelo vratiti se natrag. Kad se Binky provukao između dimenzija, nebo se jednostavno promijenilo od ledeno plavoga u sumorno sivo. Nije sletio na mrko tlo posjeda gospode Smrti, već se ono jednostavno tamo stvorilo, pod njegovim nogama, kao da se nosač aviona vještim manevriranjem nekako uspio podvući pod zrakoplov, da se pilot ne bi morao mučiti oko slijetanja. Veliki je konj otkasao do dvorišta pred štalom i šibajući repom se zaustavio pred vratima svojeg obora. Mort je skliznuo iz sedla i potrčao prema kući. I zastao, i otrčao natrag, i napunio jasle sijenom, i potrčao prema kući, i zastao, i promrmljao nešto sebi u bradu i otrčao natrag i dobro istimario konja i provjerio ima li vode u vjedru, i potrčao prema kući, i otrčao natrag i dohvatio pokrivač s vješalice na zidu i prebacio ga preko konja. Binky mu je uzvratio zahvalnim rzanjem. Naizgled, u kući nitko nije bio budan. Ušuljao se kroz stražnja vrata i krenuo prema knjižnici, u kojoj zrakčak i u to doba noći kao daje bio načinjen od vruće, suhe prašine. Učinilo mu se da su protekle godine dok nije uspio pronaći biografiju princeze Keli. Knjiga je bila depresivno tanka, skrivena na polici koju se moglo dosegnuti tek uz pomoć knjižničkih ljestava, škripave naprave na kotačima što je jako podsjećala na ona prastara oruđa za opsadu utvrđenih gradova. Drhtavim ju je prstima otvorio na posljednjoj stranici i zastenjao. "Ubojstvo princeze u njezinoj petnaestoj godini", čitao je, "izazvalo je udruživanje Sto Lata sa Sto Helitom i, posredno, propast gradova država središnje visoravni i uspon..."
Čitao je dalje, nesposoban zaustaviti se. Povremeno bi opet zastenjao. Napokon je knjigu vratio natrag na policu, oklijevajući zastao, i napokon je gurnuo iza nekih drugih knjiga. Ali, dok se spuštao niz ljestve, još uvijek ju je mogao osjetiti tamo, kako vrištanjem cijelome svijetu razotkriva njegovo inkriminirano postojanje. Na Disku je postojalo malo prekooceanskih brodova. Nijedan kapetan nije se želio otputiti dalje od priobalja. Zbog žalosnečinjenice da brodovi koji su plovili do ruba svijeta nisu jednostavno nestajali iza obzora, već su doslovno preko tog ruba padali u svemir. Otprilike svaka generacija iznjedrila bi nekoliko entuzijasta istraživača koji bi u to posumnjali i kretali na put da bi sebi i drugima dokazali kako sve to nije istina. Doista ječudno, ali nitko od njih se nikad nije vratio, kako bi objavio rezultate svojih istraživanja. Iz tog razloga, analogija koja slijedi bila bi Mortu potpuno besmislena. Osjećao se kao da je doživio brodolom na Titanicu, ali je baš u pravo vrijeme spašen. Od posade Lusitanie. Osjećao se kao daje ne razmišljajući bacio snježnu grudu, da bi kasnije otkrio kako lavina koju je gruda pokrenula prekriva tri dijela neba. Osjećao je kako se posvuda oko njega cijepa povijest. Osjećao je potrebu s nekim popričati, i to brzo. A to je značilo ili sa Albertom, ili s Ysabell, jer pomisao da sve to pokuša objasniti onim sićušnim plavim točkicama nikako nije pripadala onima s kojima bi se nosio nakon duge probdjevene noći. Ysabell je, u rijetkim prilikama kad bi se udostojala pogledati u njegovu pravcu, jasno davala do znanja da je jedina razlika između Morta i mrtvog žapca zapravo u njihovoj boji. A što se tiče Alberta... No, dobro, možda i nije bio savršena osoba od povjerenja, ali u izboru koji se svodio na jednu osobu svakako je bio najbolji. Mort je skliznuo niz ljestve i tiho se između polica s knjigama
zaputio natrag. I, da, bilo bi mudro odspavati nekoliko sati. A tada je iznenada začuo uzdah, kratki odjek nogu u trku i lupanje vratima. Kad je provirio iza najbliže police, mogao je vidjeti samo stalak i na njemu nekoliko knjiga. Dohvatio je jednu, bacio pogled na ime iz naslova i pročitao nekoliko stranica. Pored knjige je ležao vlažančipkasti rupčić. Mort je ustao kasno i požurio prema kuhinji, očekujući kakoće svakogačasa začuti duboke tonove prijekora. Ali, ništa se nije dogodilo. Albert je stajao za kamenim sudoperom, zamišljeno zagledan u svoju tavu za prženje krumpira i vjerojatno procjenjujući treba li promijeniti masnoću ili je ostaviti za još jednu godinu. Okrenuo se kad se Mort teško spustio u stolicu. "Dakle, noćas smo imali posla", rekao je. "Skitali smo svuda uokolo, sve do posljednjih sati, kakočujem. Mogao bih ti ispržiti jaje. A ima i kaše." "Jaje, molim te", rekao je Mort. Nikako nije uspijevao prikupili dovoljno hrabrosti da kuša Albertovu zobenu kašu, koja kao da je živjela nezavisnim životom u dubinama svojega lonca i jela žlice. "Gazdarica te kasnije želi vidjeti", pridodao je Albert, "ali je poručila da ne trebaš žuriti." "Ah." Mort nije podizao pogled sa stola. "Je li još štogod rekla?" "Rekla je da već tisuću godina nije imala slobodnu noć", rekao je Albert. "I usput je pjevušila. Ne volim to. Nikad je takvu nisam vidio." "Ah." Mort je odlučio riskirati. "Alberte, jesi li već dugo ovdje?" Albert ga je pogledao preko svojih naočala. "Možda", rekao je. "Moj dječače, teško je pratiti protok vremena, tamo vani. Ovdje sam još od smrti starog kralja." "Kojeg kralja, Alberte?" "Mislim da se zvao Artorollo. Mali debeljko. Piskutavog glasa. Premda sam ga samo jednom vidio." "A gdje je to bilo?"
"U Ankhu, naravno." "Što?" rekao je Mort. "Ali oni tamo u Ankh-Morporku nemaju kraljeva, to svatko zna!" č "Rekao sam ti da je to bilo poodavno", promrmljao je Albert. Nasuo si je šalicu aja iz privatnogčajnika gospode Smrti i sjeo, a u očima mu se vidio sanjivi pogled. Mort je iš čekivao štoće još reći. "A kraljevi su u tim danima bili doista pravi, nimalo slični ovima koje možeš danas susresti. Oni su bili monarsi, nastavio je Albert, pažljivo izlijevajući neštočaja u tanjurić i ukočeno ga hladeći svojim šalom. "Mislim, bili su mudri i pošteni, to jest, pošteno mudri. I,čim te ugledaju, ne bi se dvaput mislili treba li ti odrubiti glavu", s odobravanjem je pridodao. "A sve su kraljice bile visoke i blijede i nosile onečudne pletene kape..." "Velove?" rekao je Mort. "Je, to, a princeze su bogme bile prekrasne i tako otmjene da su, tako da su mogle piškiti kroz tucet madraca..." "Što?" Albert je oklijevao. "No, u svakom slučaju, nešto slično tome", zaključio je. "I bilo je loptanja i turnira i smaknuća. Krasna vremena." Sanjivo se osmjehnuo, prisjećajući se davnih uspomena. "Nimalo slična ovima danas", rekao je, nerado se trgnuvši iz sanjarenja. "Alberte, imaš li još koje ime?" pitao je Mort. Ali, kratke zanesenosti je nestalo i starac se nije dao uvući u zamku. "Ah, znam ja za te trikove", prasnuo je. "Doznajmo Albertovo ime, pa ga