Giles Kristian - Saga o vikinzima - Krvavo oko

GILES KRISTIAN KRVAVO OKO Gavran Knjiga prva Preveo s engleskoga Mladen Jurčić

Gavran je posvećen Sally, s kojom sam prelazio oceane

P Mom bratstvu isanje ponekad nazivaju »umjetnošću osamljenika«, što i jest i nije istina. Mnoge osobe iz stvarnoga života koje se tijekom čina stvaranja knjige, »ukrcavaju na vlak«, isto su tako važne kao i likovi u samoj priči. Za pisca su ti ljudi rijetka i dragocjena pogodnost iz vrlo jednostavnog razloga – oni ga razumiju. Jasno im je što mi književnici pokušavamo učiniti iz dana u dan, iz mjeseca u mjesec, iz godine u godinu. Neke od tih osoba tako su dobro shvatile Gavrana da su ga čak unijele u svoje živote i poslove, pa su priču hvalile i pronosile svijetom rječitije nego što bi to meni ikad uspjelo. Tim ljudima mnogo dugujem, pa mi pričinja veliko zadovoljstvo zahvaliti im na ovim stranicama. Moji roditelji nikad me nisu prisiljavali da se bilo čemu prilagođavam. Znaju što volim i što me pokreće, pa su mi pomogli na više načina nego ih bilo koja osoba zaslužuje. Tata, ti si jarl i legenda! Mama, vjerna si mi podrška! Moj ste ponos. Sally, volim te. Veliku ljubav želio bih iskazati svom bratu po oružju, Jamesu. Dijelili smo kuvertu s plaćom i zdušno je podržavao moja stvaralačka nastojanja. Zahvaljujem i svojoj krasnoj sestri Jackie – uvijek mi je govorila da nikad ne odustajem! Hvala i Markyju Marku, koji još uvijek, poput vremešne dame koja kopa po starim stvarima, uranja u igru »Age of Empires« (i još pobjeđuje!). Zahvaljujem i Edie Campbell što mi je služila kao još jedan par očiju, a Royu i Eddieju zahvalan sam zato što vole povijesne romane i ohrabruju me. Zahvaljujem i Nikki Furrer, koja je Gavrana promicala prije svih drugih u tom poslu, a time što je preuzeo brigu oko moga romana, književni posrednik Dan Lazar iz Writers Housea »uzburkao je vodu« u moju korist. Zahvalan sam Peteru Hobbsu što je za mene »rekao lijepu riječ«, kao i Victoriji Hobbs – ona je moj dugi vikinški brod usmjerila u prijateljske vode. Neizmjerno sam zahvalan Sari Fisher i Billu Hamiltonu iz AM Heatha, agencije za književno posredovanje, koji su mi jednoga jutra javili najbolje vijesti što sam ih ikad primio i naveli me da zaplešem po spavaćoj sobi poput pijanoga Vikinga na klizaljkama. Zahvaljujem i Tomu, koji me neprestano uvjerava da valja izbjegavati uobičajena zaposlenja i uvijek je spreman za slavlje. Znate kako je to – kad se čaše prazne s užitkom! I vama, Milneri, hvala za ljubav i podršku, kao i tebi, Stephene – ipak si mi dao pisaći

stol! Svojim prijateljima na Manhattanu, u Londonu i u pubu Woodman Stroke poručujem da još nismo ni počeli slaviti punom parom. Hvala svima u Transworldu što su me dočekali dobrodošlicom kao u kakvoj vikinškoj dvorani za gozbe. Ured vam je u mojoj Valhali! Naposljetku, zahvaljujem urednici Katie Espiner koja se posebno potrudila uvjeriti me da nastavim s književnim radom. Katie, pustila si Gavrana da poleti u nebo, pa ti u znak zahvalnosti darujem svoj mač.

I Povijesna bilješka ako se u Gavranu pojavljuje skupina izmišljenih likova, priča se temelji na dosljednomu proučavanju dostupnih povijesnih izvora, kao i na pretpostavkama mnogih poznavatelja srednjovjekovnoga razdoblja. Naravno, u skladu s tradicijom nordijskih saga, roman ne bježi od povremenih uljepšavanja i preuveličavanja. Anglosaksonski ljetopisi spadaju među najvažnije spise koji su nam sačuvani iz srednjega vijeka. Izvorno su ih sastavili oko 890. godine – tako je zapovjedio kralj Alfred Veliki. Do polovice dvanaestoga stoljeća, osuvremenjivali su ih i nadopunjavali nepoznati pisari. U ulomku koji opisuje 793. godinu nalazimo zapis: Te godine, diljem northumbrijske zemlje pojavile su se zastrašujuće opomene koje su uvelike zgrozile žitelje. Zrakom su lijetale goleme svjetlosne sablasni, vihori su harali cijelim svijetom, a nebom su kružili vatreni zmajevi. Velika glad uslijedila je brzo poslije zastrašujućeg znamenja, a šest dana prije siječanjskih ida, upad bešćutnih poganskih ratnika žalosno je opustošio Božju crkvu na Svetomu otoku, gdje je došlo do pokolja i grabeža. Godine 793. flota dugačkih vikinških brodova isplovila je iz oluje te prišla vjetrovitoj obali Svetoga otoka Lindisfarnea, područja blizu engleske sjeveroistočne obale. Napadači koji su nahrupili s tih sablasnih brodova dugih pramaca opljačkali su tamošnji samostan i poklali redovnike, a u ono je vrijeme taj događaj ocijenjen kao napad na temelje staroga društva. Bio je to početak vikinškoga doba, u kojemu su pustolovni i poduzetni pogani nahrupili iz svoje skandinavske domovine, pa su pustošili i trgovali duž europskih obala. Ratnička bratstva, međusobno povezana osjećajem časti i lutalačkom strašću, doprla su čak do Newfoundlanda i Bagdada, a pjesma njihovih mačeva odjekivala je u Africi i na Arktiku. Bili su to plemići, lutalice i gusari, preteče istraživača i veliki moreplovci – uistinu pravi nordijski ratnici.

Popis likova ZAPADNI SASI (područje Wessexa) Egbert, kralj Wessexa Edgar, upravitelj Ealhstan, drvodjelja Wulfweard, svećenik Alwunn Eadwig Griffin, ratnik Burghilda, njegova žena Siward, kovač Oeric, mesar Bertwald Eosterwine, mesar Ealdred, starješina i rođak kralja Wessexa, Egberta Mauger, ratnik i Ealdredov tjelesni čuvar Egfrith, redovnik Cynethryth Weohstan Burgred Penda Eafa, trgovac lukovima i strijelama Egric Alric Oswyn Coenred

Saba, mlinar Eni Huda Ceolmund Godgifu, kuhar Hunwald Cearl Hereric Wybert Hrothgar MERCIJANCI (područje Mercije) Coenwulf, mercijanski kralj Cynegils Aelfwald (Sivobradi) NORTHUMBRIJANCI (područje Northumbrije) Eardwulf, kralj Northumbrije NORDIJCI Osric (Gavran) Sigurd Srećković, jarl (poglavar) Olaf (Ujak), zapovjednik Zmije Asgot, godi, svećenik boga rata Tyra Glum, zapovjednik Fjordskoga jelena Crveni Svein Bjelokosi Eric, Olafov sin Crni Floki

Sigtrygg s Ožiljkom Njal Oleg Eyjolf Bjarni, Bjornov brat Bjorn, Bjarnijev brat Kalf Bram Medvjed Arnkel Knut, kormilar Zmije Ivar Visoki Osten Ingolf Krezubi Halfdan Thorolf Kon Thormod Gunnlaug Thorkel Northri Gunnar Thobergur Eysteinn Ulf Einar Ružni Halldor, Flokijev rođak Arnvid Aslak

Thorgils, Glumov rođak Thorleik, Glumov rođak Orm Hakon BOGOVI Odin, otac svijeta, bog rata i ratnika, mudrosti i pjesništva Frigg, Odinova žena Thor, ubojica divova i bog grmljavine, Odinov sin Baldr Lijepi, Odinov sin Tyr, gospodar bitaka Loki, smutljivac, otac laži Ran, majka valovlja Njörd, gospodar mora, bog vjetra i plamena Frey, bog plodnosti, braka i stvari koje rastu Freyja, božica ljubavi i spolnosti Hel, božica podzemlja Völund, bog nakovnja Midgard, mjesto gdje žive ljudi, svijet Asgard, prebivalište bogova Valhala, Odinova dvorana poginulih Yggdrasil, Drvo svijeta, sveto mjesto za bogove Bifröst, Dugin most, spaja svjetove bogova i ljudi Ragnarök, smak bogova Valkire, bića koja odlučuju tko će umrijeti Norne, tri tkalje ljudskih sudbina Fenrir, moćni vuk

Jörmungand, midgardska zmija Hugin (Misao), jedan od dva gavrana što pripadaju Odinu Munin (Sjećanje), jedan od dva gavrana što pripadaju Odinu Mjöllnir, Thorov čarobni čekić

Majka mi je nekoć rekla: Kupit će mi dugi brod Koji krase divna vesla, Da zaplovim s Vikinzima, Da na krmi čvrsto stojeć’ Usmjeravam ratnu lađu, Pa u luku kad uplovim Da posiječem dušmane. Saga o Egilu

Zadimljeno ognjište ljutito pucketa vatrenim jezicima, a ljudi oko njega, šćućureni pod krznom sobova, glasno kašlju. Debela vrata dvorane škripe i otvaraju se, pa plamen na ognjištu poskakuje, a ljuti dim donekle se povlači. Prostorijom se šuljaju sjene poput Valkira, demona što progone pokojnike, pa se skrivaju po kutovima sobe i čekaju glavnu poslasticu – ljudsko meso. Možda su te spodobe u pucketanju i lizanju plamena osjetile šapat smrti. Mene su svakako dugo čekale. Čak se i u Valhali tišina spustila poput plašta svježega snijega. Odin, Thor i Tyr odložili su mačeve i time odgodili pripreme za Ragnarök, posljednju bitku. Jesam li i ja bahat? Vrlo vjerojatno jesam, no ipak mislim da i sami bogovi žele čuti kako osoba s crvenim okom iznosi svoju pripovijest. Naposljetku, i oni su dio te priče, a radosni su jer za vječnom slavom ne teže samo ljudi, nego su je željni i bogovi. Na ognjištu se razbuktavaju vatreni jezici, kao da im je netko zapovjedio da pobijede sjene. Sjaj plamena daje živost ljudskim licima oko vatre, pa ona spremno i željno čekaju. Zato duboko i gorko udišem, a onda počinjem pripovijedati.

N Proslov Engleska, godine Gospodnje 802. e znam gdje sam se rodio. U mlađim danima, ponekad sam sanjao da se veliki i stjenoviti zidovi iz mora dižu tako visoko da sunčeva toplina nikad ne dopire do hladne, mračne vode. No možda sam te snove uobličio prema pričama koje sam slušao, a kazivali su ih grubi ljudi iz sjevernih zemalja, gdje zimski dani zamiru još prije nego pravo osvanu, a ljeti sunce nikad uistinu ne zalazi. O svom djetinjstvu i roditeljima ne znam ništa, a nije mi poznato ni jesam li imao braće ili sestara. Čak ne znam ni ime što su mi ga dali prilikom rođenja. Ipak, o mom životu možda najbolje govori činjenica da su mi najranija sjećanja umrljana zlokobnim crvenilom. Ispisana su krvlju koja mi obilježava lijevo oko. Time plašim ljude. Kad su došli pogani, bilo mi je oko petnaest godina i vjerovao sam da postajem pravi muškarac. Moje sumorno selo zvalo se Abbotsend, što znači redovnikov svršetak. Navodno su ga nazvali po svecu koji se popeo među grane visokoga hrasta, pa je, u znak pokore, ondje ostao tri godine, a na životu su ga održavali samo pobožnost i Božja volja. Nažalost, kad se spuštao s krošnje stabla, pao je i umro od ozljeda. Zato su mjesto njegove pogibije i označili kao selo obilježeno gubitkom svetoga života. Ne mogu potvrditi istinitost priče, ali mislim da je to poprilično zanimljivo objašnjenje naziva mjesta. Abbotsend je ležao na vjetrovitomu komadu zemlje koji je smjelo stršao u more, a bio je udaljen dan jahanja prema jugozapadu od Warehama, u kraljevini Wessex, iako nijedan kralj ne bi imao razloga da ikad dođe ovamo. Bila je to naseobina kao i svaka druga, prebivalište jednostavnih ljudi koji su od života očekivali samo hranu, zaklon i povoljne prilike u kojima će podizati djecu. Dobar kršćanin rekao bi da je tako smjerno mjesto vjerojatno blagoslovljeno, no taj blagoslov znači i patnju, neraskidivo vezanu uz poginuloga redovnika. Poganin bi pljunuo na te riječi, ustvrdivši da je već i beznačajnost takve naseobine dovoljan razlog da bude uništena poput bolesne životinje. Abbotsend više ne postoji, a ja sam kriv za njegov nestanak.

U službi staroga Ealhstana, sjekao sam jasene i johe za pehare. Izrađivao sam pladnjeve na vlastitoj radnoj klupi. »Znam, starče. Svi moraju jesti i piti«, govorio bih umorno, tumačeći pokret svoga poslodavca koji je jednim drvenim tanjurom udarao u drugi, a istodobno je kimanjem pozdravljao prolaznika ili prolaznicu. »Mi ćemo također sjesti za bogati stol, ali valja izrađivati stvari koje su ljudima potrebne.« Na te riječi Ealhstan je nešto progunđao i potvrdio priču pokretom glavom. Bio je nijem. I tako sam dane uglavnom provodio sam u šumovitoj dolini istočno od sela, gdje sam rušio drveće starčevom sjekirom i obavljao razne drvodjeljske poslove. Imao sam krov nad glavom i dovoljno hrane, a klonio sam se onih koji bi više voljeli da nikad nisam došao u taj kraj. Osjećali su strah zbog moga krvavo crvenoga oka, a nisu me voljeli ni zato što im nisam mogao reći odakle dolazim. Samo me drvodjelja nije mrzio, niti me se bojao. Bio je star i nijem, no naporno je radio i nije se htio baviti takvim predrasudama. Kad me primio k sebi, za ljubaznost i dobrotu uzvratio sam mu žuljevima i znojem, pa sam u radu provodio dobar dio vremena. No drugi nisu bili nalik na Ealhstana. Svećenik Wulfweard napravio bi znak križa ugledavši moje oko, a žene su svoje kćeri upozoravale da me se klone. Čak su se i dječaci uglavnom držali podalje od mene, no ponekad bi se sakrili među drvećem, pa bi iskočili i istukli me štapovima, i to samo ako su se napili medovine te bili u povećoj grupi. Ipak, udarci im nisu bili tako jaki da bi lomili kosti – na kraju krajeva, svi su poštovali Ealhstanovu vještinu. Trebali su starčeve tanjure i pladnjeve, bačve i kotače, pa su me obično ostavljali na miru. Bila je tu i neka bucmasta djevojka crvenih obraza, Alwunn. Zajedno smo ležali poslije uskršnje gozbe, kad se samo psi nisu napili medovine. Piće me ohrabrilo. Vidjevši da Alwunn izvlači vodu iz bunara, bez riječi sam je uhvatio za ruku i odveo do mjesta prekrivenoga visokom, vlažnom travom. Iako mi se činilo da je prilično voljna, čak i oduševljena, bilo je to nespretno izvedeno, a poslije se i Alwunn stidjela – ili se možda bojala onoga što bi njezini rođaci mogli učiniti kad bi doznali za nas. Poslije te noći izbjegavala je moje društvo. Dvije godine živio sam kod Ealhstana te izučio njegov zanat, kako bih ga jednoga dana mogao zamijeniti za blanjalicom na radnoj klupi. Budio bih se prije svitanja, pa odnio ribarski štap i povraz do stijena te uhvatio skuše za

doručak. Lutao sam šumom, tražeći najbolje drveće od kojega je Ealhstan radio ono što je ljudima potrebno: stolove, klupe, kotače za kola, lukove, strijele i korice za mačeve. Od njega sam naučio tajne različitoga drveća. Primjerice, srž tise čini ratne lukove jačima, dok su od mekog drveta savitljiviji. Uskoro sam već pogledom i opipom mogao procijeniti hoće li koje drvo poslužiti određenoj svrsi. Obožavao sam sate provoditi uz hrastove, iako nisam mogao objasniti tu očaranost. Osjećao sam da imaju neku neobjašnjivu moć, a pod njihovim krošnjama, moje su misli bile upravo nevjerojatne. Ponekad bih se zatekao kako ustima oblikujem zvukove kojima nisam mogao odrediti značenje. U tim trenutcima, pokušao sam se sabrati nabrajajući nazive drveća i biljaka. Ipak, uvijek sam se iznova vraćao hrastovima. Nešto me privlačilo od jednoga drveta k drugomu, pa sam tražio velike i čvrste grane hrasta. Stari drvodjelja smatrao je da su ta golema debla neupotrebljiva za naš posao i često me korio, predbacujući mi gubitak vremena. Nismo imali konja ni kola. Kad sam se jednom prilikom jadao zbog teškoga posla, Ealhstan se nagnuo unatrag, praveći se da ima golemi trbuh, pa je počeo teturati po radionici kao da vodi nevidljivoga konja upregnutoga u kola, a onda je zatresao prstom koji je upro u mene. »Nisi upravitelj Edgar i ne možeš si priuštiti radnoga konja«, protumačio sam njegove pokrete, pogađajući što mi želi reći. S grimasom na licu potvrdio je glavom, a onda me zgrabio za šiju i pokazao prema vratima. »Ali ti bi mogao nabaviti konja da ne moraš mene hraniti?« odvažio sam se reći, trljajući vrat. Starac je potvrdno progunđao, a ja sam shvatio upozorenje i prestao jadikovati. Posao mi je toliko ojačao leđa i ruke da su mladići, umjesto da udaraju mene, počeli tući bogalja Eadwiga – on im je nekoć skupljao grane lijeske kojima su me napadali. Iako sam bio snažan, poslije teškoga dana uvijek mi je godilo sjesti i nogom okretati blanjalicu koja je drvo obrađivala na razne načine, dok je starac iz hrapave građe izvlačio oblik i sjaj. Navečer, poslije obroka koji se sastojao od sira, kruha, guste juhe i mesa, otišli bismo u staru dvoranu i slušali kako trgovci izmjenjuju novosti, a tu i tamo netko bi pričao stare pripovijesti o velikim bitkama i podvizima. Najviše sam volio pustolovine ratnika Beowulfa koji je ubio čudovište Grendela, pa bih sjedio kao začaran dok je dim s ognjišta drvenu prostoriju ispunjavao slatkim, smolastim mirisom. Umorni ljudi ispijali su medovinu ili pivo, a potom bi pozaspali među rogozom na podu. Često su prema kućama oteturali praćeni

jutarnjim glasanjem pijetla. Da, tako sam provodio život – vrlo jednostavno, ali i to će se uskoro promijeniti.

B Prvo poglavlje ilo je to u travnju. Zaboravili smo duge zimske mjesece i oskudne dane posta, a uskršnja gozba napunila nam je trbuhe. Ljudi su se marljivo prihvatili poslova na otvorenomu, pa su popravljali oštećene slamnate krovove i trule ograde, popunjavali zalihe drva te unosili novi život u bogato do uzoranih polja. Ledeni vjetrovi prošle zime bili su uistinu nemilosrdni. U sjenovitim šumama divlji luk prekrivao je zemlju poput bijeloga krzna, dok mu je povjetarac miris pronosio zrakom. Travnatim obroncima i gorama širilo se plavo proljetno cvijeće koje je njihao slani morski vjetar. Obično bi me probudilo Ealhstanovo mrmljanje ili njegov koščati prst pod mojim rebrima, ali toga dana ustao sam prije starca, nadajući se da ću otići u ribolov kako bih nam donio doručak, a time bih sigurno izbjegao i njegovo loše raspoloženje. Čak sam zamišljao da će možda biti zadovoljan što sam se prihvatio posla prije nego su sunčeve zrake zarumenjele obzor na istoku, iako je bilo vjerojatnije da će mi zamjeriti što sam se probudio prije njega. Umotan u trošni ogrtač, s ribičkim štapom u ruci, izašao sam u spokoj koji je vladao prije svitanja, pa sam udahnuo svježi zrak, stresao se i tako silovito zijevnuo da su mi oči zasuzile. »Zar te stari jarac tjera da radiš pod zvijezdama?« začuo sam tihi glas. Okrenuvši se, razabrao sam pojavu Griffina, ratnika koji je svog velikog i sivog lovačkog psa vodio na uzici toliko grubo da se životinja gušila. »Smiri se, momče!« zarežao je Griffin, grubo povlačeći uzicu. Pas nije popuštao, pa sam pomislio da će mu Griffin slomiti vrat ako životinja ne prestane vući. »Znaš kakav je Ealhstan«, odgovorio sam, zabacivši kosu i nagnuvši se nad bačvu za kišnicu. »Ne može se ni popišati ako najprije ne doručkuje.« Gurnuo sam lice u tamnu i hladnu vodu. Podignuo sam glavu tek nakon nekoliko trenutaka, stresao njome i rukavom obrisao oči. Griffin je spustio pogled na psa što ga je napokon uspio ukrotiti, pa je životinja stajala i tužno gledala gospodara, uplašeno pognuvši glavu. »Upravo sam toga glupoga mješanca našao kako njuška oko Siwardove kuće. Jučer mi je pobjegao, a tek sam ga danas ponovno ugledao.«

»Siward ima kuju koja se tjera«, izvijestio sam ga, vezujući kosu. »I žena mi je to rekla«, odgovori Griffin i osmjehne se. »Zapravo ga i ne krivim. Svi mi nastojimo dobiti ono što nam godi. Zar ne, momče?« dodao je, grubo trljajući pseću glavu. Griffin mi je bio simpatičan. Imao je grubu narav, ali u njemu nije bilo mržnje kao u drugima, ili možda naprosto nije bio u stanju osjetiti iskonski strah. »Neke su stvari u životu pouzdane, Griffine«, rekao sam, uzvrativši mu osmijeh. »Psi trče za kujama, a Ealhstan će svakog jutra jesti skušu, i tako sve dok mu ne poispadaju stari zubi.« »Onda je bolje da odmah ubaciš udicu, momče«, upozorio me, pokretom glave pokazavši prema moru južno od nas. »Čak ni ovaj Guzogrizac ovdje nije tako opasan kao stari Ealhstan. Ne bih htio oneraspoložiti to nijemo kopile čak ni za sve skuše koje su Isus i njegovi učenici izvukli iz Crvenoga mora.« Osvrnuo sam se i pogledao kuću. »Ealhstan je uvijek neraspoložen«, tiho sam odgovorio. Moj sugovornik se nacerio, a onda se nagnuo i Guzogriscu protrljao njušku. »Griffine, uskoro ću ti donijeti bakalara – i to dugačkog kao tvoja ruka«, izjavio sam na rastanku. On se vratio kući, a ja sam se uputio prema prigušenomu šumu morskih valova. Istočnim obzorom širio se ružičasti sjaj, ali sunce se još nije pojavilo, pa sam se po mraku popeo na brežuljak koji je selo Abbotsend štitio od najgorih udara vjetrova sa sivoga i zlokobnoga mora. Često sam prolazio tom stazom i nije mi bila potrebna baklja. Osim toga, na pozadini mračnoga i grimiznoga neba vidio sam tamni obris stare, ruševne kule koja se dizala na vrhu brežuljka. Ljudi su govorili da su je sagradili Rimljani, taj davno iščezli narod. Ne znam je li to istina, ali ipak sam im šapatom zahvalio. Tako dugo dok mi je ta kula bila u vidokrugu, nisam se mogao izgubiti. Misli su mi lutale, pa sam se dvoumio bih li sutra ujutro uzeo lagani čamac i zaplovio s onu stranu stijena u koje je udarao vjetar. Namjeravao sam upecati i nešto drugo, ne samo skuše. Ako udicu uspijete spustiti do dna, u čamac možete izvući i velikoga bakalara. Naglo sam zastao začuvši nepoznati metalni zvuk, a tad me nešto udarilo po očima i nakratko zaslijepilo. Spustio sam se na jedno koljeno, osjetivši da su mi se nakostriješile dlake na zatiljku. Tišinu je razbilo grleno graktanje, a onda sam ugledao kako tamna sjena najprije naglo uzlijeće, pa se obrušava, sletjevši na ruševni vrh kule. Ponovno je zakriještala, a krila su joj se pri slabome svitanju presijavala ljubičastim odsjajem, dok je jakim kljunom čistila perje. Često sam viđao slične ptice – jata vrana koja su

se spuštala na polja da potraže zrnje ili crve – ali ovo je bio golemi gavran, a od samoga pogleda na njega ledila mi se krv u žilama. »Odlazi, ptico!« Podigao sam komadić crvene cigle i bacio ga na stvorenje. Promašaj! Ipak, postigao sam da gavran bučno zaleprša krilima i poleti, nalik na crnu mrlju preko svijetloga nebeskoga svoda. »Dakle, sad se bojiš i ptica, Osriče?« promrmljao sam, odmahujući glavom dok sam se s vrha brda spuštao do obale kroz stabljike ružičastih poljskih karanfila i mekih rumenika. Vlažna magla prekrila je pješčane humke i šljunak poput pokrivača, a nad glavom mi je preletjelo jato kreštavih galebova, koji su nestali u polumraku, ostavljajući za sobom trag prodornoga glasanja. Preskočio sam tri mlake u stijenama pune zelenoga korova i mjehurića na površini. Kamen s kojega sam obično pecao ubrzo mi je bio pod nogama. Odmotao sam povraz, a prije toga sam donjim krajem pecačkoga štapa u more bacio puža s kućicom prilijepljenom za komadić stijene. Sačekao sam onoliko vremena koliko je potrebno da se dobro naoštri nož, a zatim se posvetio neuspješnom pecanju. Već sam htio otići na drugo mjesto, gdje sam nekoć izvukao dugačku ribu hrapave kože s opasnim i oštrim zubima, no upravo u tom trenutku do mene je dopro neobičan zvuk, nadglasavši jednolični šum valova. Učvrstio sam ribički štap u pukotinu, pa je povraz još bio u vodi, a onda sam se uspentrao na više stijene iznad šljunka. Ništa nisam uspio ugledati. Maglica nad površinom vode gibala se nalik na neobičnu životinju koja se previja preda mnom, te pritom povremeno skriva i otkriva pogled na more. Čuo sam kriještanje galebova i šum valova, pa sam htio skočiti sa stijene, ali tad se ponovno javio neobični zvuk. Sledio sam se od straha, a mišići su mi se napeli. U prsima mi je zastao dah, a nalet hladnoće prostrujio mi je duž kralježnice, sve do nakostriješene kose na glavi. Ponovno se oglasio visoki i šuplji zvuk – bilo je to hučanje roga, a onda je do mene doprlo i pravilno pljuskanje vesala. Zmaj se pojavio kao da ga je netko zazvao iz svijeta duhova – drvena zvijer s trbuhom od dasaka koje su se preklapale, pravilno se pružajući cijelim trupom, od krme do vitkoga pramca. Čudovište je u glavi imalo izblijedjele i opake crvene oči. Poželio sam pobjeći, no prilijepio sam se za stijenu poput puža s kućicom. Na mjestu me prikovao pogled velikoga i bradatoga ratnika, koji je prebacio ruku čudovištu oko vrata. Zlobno se nasmiješio, a onda je brodska kobilica zastrugala po šljunku poput udara groma. Ljudi su počeli skakati s broda u valove, skližući se po mokrom kamenju. Kad sam čuo kako sa stijena iza mene

odjekuju grleni glasovi, utroba mi se zgrčila od užasa. Jamačno je još jedan takav brod pristao niz obalu, odmah iza Pustinjakove stijene. Iz magle su se pojavili ratnici s mačevima, sjekirama i okruglim, oslikanim štitovima, a neprirodnu tišinu narušio je glasni zveket ratne opreme. Okružili su me kao vukovi, pokazujući prema istoku i zapadu, a galebovi su nam kriještali nad glavama, uznemireni grubim glasovima. Pomolio sam se Kristu i svim svecima da mi smrt bude brza. Prišao mi je ratnik kojega sam vidio da stoji na brodskom pramcu, pa me snažnom rukom zgrabio za vrat. Nosio je zeleni ogrtač, pričvršćen srebrnim brošem u obliku vučje glave. Ispod ogrtača ugledao sam željezne kolute na žičanomu oklopu nazvanomu brynja, pa mi je pozlilo. Sada, poslije toliko godina, mogao bih se odvažiti i lagati, jer protagonisti moje priče ionako vjerojatno nisu među živima. Primjerice, mogao bih reći da sam se hrabro isprsio, umjesto da sam se usrao od straha, no tko bi mi vjerovao? Ti tuđinci divljega izgleda, koji kao da su poskakali sa zmajeva, bili su naoružani do zuba, a ja sam bio samo dječak. U tim trenutcima obuzela me čudna i zastrašujuća čarolija. Nerazumljiv i prijeteći govor uljeza prestravio me, ali i bio donekle poznat. To je ublažilo moj strah. Imao sam dojam da mi se budi sjećanje na slične događaje, pa sam začuo samoga sebe kako ponavljam nepoznate riječi. Na moje veliko iznenađenje, razumio sam ih! »Ma pogledaj mu oko, Ujače!« pokaže čovjek s vučjim brošem. »Obilježen je. Odin, bog rata, dao mu je krvavi grumen umjesto oka. Prisegnuo bih da osjećam kako mi otac svijeta diše za vratom.« »Slažem se sa Sigurdom«, javio se drugi, sumnjičavo suzivši oči. »Iznenada se pojavio u čarobnoj magli, svi ste to vidjeli. Izmaglica se utjelovila! Svaki običan čovjek pobjegao bi od takvoga prizora.« Pokazao je brod s izrezbarenom zmajevom glavom. »No ovaj momak kao da nas čeka. Ne želim biti odgovoran za njegovu smrt, Sigurde«, završio je, odmahujući glavom. Molio sam se da u pukotini stijene ne primijete pecački štap i da skuše još spavaju. Naime, te se ribe bore kao pravi vragovi, pa ako neka od njih zagrize udicu, povraz će početi poskakivati, a pogani će tada uistinu shvatiti tko sam. »Mogu vam pomoći«, protisnuo sam kroza zube. Ponadao sam se da su tuđinci izgubljeni, da ih je vjetar otpuhao dok su plovili tko zna kamo. »Govoriš li nordijski, momče?« upita ratnik s vučjim brošem, a grubi izraz suncem opaljenoga lica postao mu je blaži. Ostali su se oprezno razmicali i

zurili kroz maglu, prema sjeveru. »Ja sam Sigurd, Haraldov sin. Trgovci smo«, predstavio se, pozorno me motreći, kao da se pita što sam. »Imamo krzna, jantara i koštanih predmeta. Potpalublja naših brodova puna su dobre robe, i ona će se svidjeti Englezima. Trgovat ćemo s njima«, zacerekao se, »ako imaju ono što bismo željeli.« Nisam vjerovao da su trgovci, jer su navukli verižne košulje i kožu, a nosili su i smrtonosno oružje, no bio sam mlad i uplašen – nisam želio umrijeti. »Odvedi nas u najbliže selo«, zatraži Sigurd. Pogled mu je bio tako prodoran da sam morao skupiti svu hrabrost koju sam imao kako bih ga gledao u oči, a znao sam da neće povjerovati lažima, baš kao što sam bio siguran da jutros nijedna skuša neće zagristi udicu. »Požuri, momče, Englezima moramo dati mnogo toga«, nacerio se golemi crvenokosi bezbožnik s prstenjem na rukama, zgrabivši dršku mača koji mu je visio za pojasom. I tako sam, dok mi se u glavi vrtjelo, a želudac mi se grčio od mučnine, poveo Nordijce prema svom domu. Ja stvarno zaslužujem smrt. Spoticao sam se preko kamenja i šljunka, pokušavajući održati ravnotežu, a uljezi su me gurali pred sobom. Nagađao sam da ih je pedesetak, no polovica ih je ostala uz brodove, a ostali su se probijali preko travnatih humaka iz kojih su crvenokljune oštrižarke čeprkale travu. Kad su vidjele da dolazimo, razbježale su se. Nordijci su čvrsto zgrabili koplja, sjekire i štitove, baš kao da idu u bitku. Svi su zlokobno šutjeli. Pješčane humke zamijenilo je čvrsto tlo, pa smo se počeli penjati stazom posutom šljunkom. Vodila je do vrha brežuljka i mjesta s kojega se vidjelo moje selo. Pogriješio sam uvjeravajući samoga sebe da bi taj vrh pronašli i bez moje pomoći. Abbotsend se smjestio iza brežuljka, pa bi ga svakako ugledali s povišene stijene. No zapravo sam ih ja vodio, kao što bi Griffinov pas poveo lovca do jazavčeve jazbine, pa ako uljezi proliju krv, moje će ruke isto tako biti okaljane. Eto, nisam bio dovoljno hrabar da umrem. Došljaci su se zaustavili na grebenu pokraj stare i ruševne stražarske kule, motreći malo mjesto što se sastojalo od šesnaest kolibica sa slamnatim krovovima, mlina, vijećnice i kamene crkvice. Neki od njih čak su se i nacerili – Abbotsend im se vjerojatno svidio. Čovjek koji me držao za tuniku popustio je stisak, pa sam iskoristio priliku. Odmaglio sam nizbrdo, ispruživši ruke da održim ravnotežu, a pritom sam se tako derao da bih probudio i mrtve. Ljudi su podignuli glave, a onda su se razbježali uz panične povike koji su se čuli i navrh brda. Već tada slušali smo priče o divljim bezbožnicima, zločincima

žednima pljačke. Potrčali su i uljezi – željeli su do sela prije nego što stanovnici dospiju posakrivati stvari i skupiti hrabrost. Spotaknuo sam se i završio u blatu između kuća, gdje su neki muškarci iz Abottsenda štitovima već počeli zbijati obrambene redove, dok su drugi dograbili sjekire i vile, oruđe dovoljno oštro da ubije. Ustao sam upravo kad je kovač Siward nahrupio iz radionice, a u snažnim i mišićavim rukama nosio je hrpu mačeva – neki još nisu imali pravu dršku, a drugi su bili poprilično tupi, no dijelio ih je svima koji su bili spremni stati i suprotstaviti se onome što dolazi. Pritrčao sam mu. »Makni se s puta, dječače!« zareži Griffin, pa zgrabi Siwarda za ruku prije nego što mi je kovač dospio dati mač. Ipak sam pokušao uzeti oružje, ali ratnik je ponovno zarežao, pa je Siward, okrenuvši mi leđa, zauzeo svoje mjesto uz njega. »Držite obrambenu crtu! Samo hrabro, momci!« poviče Griffin osmorici branitelja koji su ondje stajali. Bio je najiskusniji borac u našemu selu, ali nije imao vremena da odjene verižnu košulju ili da uzme štit, nego se samo oboružao velikim mačem. Pokraj njega čekao je Guzogrizac, koji je otvorio gubicu i režao, pokazujući žute zube. Ealhstan se pojavio pokraj mene, luđački žmirkajući. »Rekli su da su trgovci«, izvijestio sam ga. Nasuprot Griffinu, Nordijci su štitovima oblikovali prve linije napada – bile su duže nego naše i sastojale se od dva reda ratnika. Ti si ih doveo? pogledom me upitao Ealhstan. Prekrižio se, a vidio sam da se trese. Nisu nalik na trgovce, dječače! govorio mu je izraz lica. Tako mi Krista, uistinu nisu! »Ubili bi me«, rekao sam, svjestan da se kukavički opravdavam. Ealhstan frkne nosom i pokaže prema šumama na istoku, a kako se nisam osvrtao na to, udario me koščatom šakom i ponovio pokret. Nažalost, upravo sam ja pogane doveo preko brežuljka, pa pokušaj bijega ne dolazi u obzir. »Što tražite ovdje?« upita Griffin bez straha u glasu. Prsa su mu se nadimala pod tunikom, a pridošlice je promatrao suženih očiju. »Odlazite i ostavite nas na miru. Mi nismo u svađi s vama. Idite, prije nego što poteče krv.« Guzogriščevi bokovi stezali su se kad je triput promuklo zalajao i time potkrijepio upozorenje svoga gospodara. Sigurd, koji još nije izvukao mač iz korica, pogledao je životinju, a onda je iskoračio. »Trgovci smo«, rekao je na engleskomu, s krutim naglaskom.

»Donijeli smo krzna i mnogo jelenjih rogova. A tu su i morževe kljove, ako imate srebra za njih.« Nordijci iza njega uskomešali su se, željni nasilja, pa su i sami bili nalik na lovačke pse koji zatežu uzice. Neki su drškama mačeva počeli lupati po štitovima u prijetećemu taktu. Pravi divlji vukovi! »Hoćete li trgovati?« upita Sigurd, podigavši glas. »Niste mi nalik na trgovce«, odgovori Griffin, pa pljune na tlo između njih, »jer njima ne trebaju ratni štitovi i šljemovi.« Njegovi ljudi potvrdno su mrmljali, osokoljeni prkosnim držanjem vođe. Obitelji su sklonili na sigurno, pa su se okupili i drugi muškarci iz sela. Neki od njih imali su štitove i progurali se u Griffinov red, dok su ostali stajali iza njih, držeći lovačka koplja i duge noževe u stanju pripravnosti. Sigurd slegne širokim ramenima i napravi grimasu. »Ponekad smo trgovci«, odgovorio je, »a ponekad nismo.« »Odakle ste?« zanimalo je Griffina. »Ovamo ne zalazi mnogo tuđinaca.« Brzo se osvrnuo oko sebe, pa sam shvatio da kupuje vrijeme seoskim ženama koje su djecu vukle prema šumi na istoku, iako sam čuo tresak vrata, pa sam po tome zaključio da je barem jedna od njih odlučila ostati. »Dolazimo s područja Hardangerova fjorda, daleko na sjeveru«, odgovori Sigurd, »a već sam rekao da smo ponekad trgovci.« Riječ ponekad zvučila je opasno. »Ne prijeti nam, bezbožniče!« zagrmi svećenik Wulfweard, koji je istupio iz crkve, držeći pred sobom drveni križ. Netko ga je jednom prilikom opisao kao bivšega ratnika. Bio je uistinu golem, a sad se i poput stijene postavio pred pridošlice. Divljim pogledom zurio je u Sigurda. »Gospodin poznaje vaša crna srca i neće dopustiti da u ovomu mirnomu mjestu prolijete krv.« Podignuo je drveni križ kao da će već sam pogled na njega pridošlice pretvoriti u prašinu, a u tom sam trenutku stvarno povjerovao u moć kršćanskoga Boga. Svećenik se okrene prema meni, lica izobličenoga pukom mržnjom. »Jedan si od Sotoninih pomagača, dječače«, mirno mi se obratio. »Ovdje smo to oduvijek znali. A sad si vuka uveo u tor.« Ealhstan je nešto promrmljao i mahnuo rukom kao da odbacuje te riječi. »Momak ima pravo, Wulfwearde«, reče Griffin. »I sam znaš da bi ionako došli. Nije ih on namamio ovamo!« Sigurd me pogledao, a zatim iz korica izvukao mač, no Wulfweard je prijezirno pogledao oružje. »Vi pogani najniži ste od đavlovih robova i ubrzo

ćete se pretvoriti u prašinu, kao i svi nevjernici prije vas.« Nacerio se, a drhtavo i crveno lice zadobilo mu je odlučan izraz, kao da ga je ispunila snaga tih riječi. »Kristove vojske već brišu vašu prljavštinu s ovoga svijeta.« Neki Nordijci Sigurdu su povikali da ubije Wulfwearda, kao da su se uplašili svećenikovih neobičnih riječi i mogućih čarolija. Ali kako bi pokazao da se ne boji govorancija, Sigurd svećeniku okrene leđa, a onda podigne veliki mač i zabije ga u zemlju ispred svojih ljudi. Kad je to učinio, Nordijci su također izvukli mačeve. Nezadovoljno mrmljajući, zajedno s kopljima okrenuli su ih nadolje i zabili oštrice u tlo, pa je oružje ostalo titrati poput usjeva na povjetarcu. Sigurd se okrenuo Wulfweardu, a onda je na njega bacio okrugli štit. Svećenik je odskočio, no štit ga je tako silovito udario u potkoljenicu da je vjerojatno osjetio bol, iako to ničim nije pokazao. »Došli smo trgovati«, obrati se Sigurd naoružanim seljacima. »Prisežem očevim mačem«, dodao je, položivši dlan na srebrnu jabuku oružja zabodenoga u zemlju. »Ne želim vam zlo.« Ljutito je gledao svećenika. »Zabranjuje li vaš Bog da posjedujete lijepa krzna? Čudno je božanstvo koje želi da se smrzavate kad prvi snjegovi prekriju selo.« »Više bismo voljeli da nam se krv smrzne, nego suradnju sa Sotoninim slugama.« Svećenik je gotovo ispljunuo te riječi, ali Griffin istupi iz bojnoga reda i zabije mač u zemlju, tik do Sigurdova oružja. »Wulfweard govori za sebe«, izjavio je, ne skidajući pogled s ratničkoga vođe« i to je njegovo pravo. Ove godine lovišta crvenih jelena prorijedila su se, a naš kralj još uvijek žudi za srebrom što ga donose, pa ih njegovi ljudi grozničavo love. Dobro krzno čovjeku može spasiti život, kao i njegovoj obitelji.« Mahnuo je rukom, pokazavši ljude iza sebe. »Trgovat ćemo, Sigurde.« Rekavši to, prišao je Sigurdu i stisnuo mu ruku, a onda su se obojica nasmiješili. Dakle, trgovanje umjesto krvoprolića. Odahnuo sam i potapšao Ealhstana po leđima, dok su stanovnici Abbotsenda pokretima i rukovanjem s pridošlicama izražavali dobrodošlicu i olakšanje. Za dlaku su izbjegli sigurnu smrt. Wulfweard se dugim koracima vratio u crkvu i putem sve proklinjao, a Griffin je gledao za njim i vrtio glavom. »On je čuvar naših duša, Sigurde«, prokomentirao je, »ali čovjek mora paziti i kako živi, a mi još nismo mrtvi. Svejedno mi je molite li se psećim jajima ili pogrbljenomu staromu drvetu.« Podignuo je ruke i nastavio: »Naravno, ako jedan od drugoga mirno i u dobroj vjeri možemo dobiti stvari koje će nam poboljšati živote.«

Sigurd potvrdi glavom. »Ah i moj svećenik godi često nam takvim riječima puni uši, Englezu«, odgovorio je, mahnuvši rukom prema Wulfweardovim leđima. »Neka im budu njihove kisele jabuke. Trguju bijedom, a mi ćemo izmijeniti srebro i krzna.« »Slažem se«, reče Griffin, a onda se namršti. »Naravno, morat ćemo javiti upravitelju. Zapjenit će se ako dozna da ste usidrili brodove bez plaćanja pristojbe.« Sigurd se također namrštio i počešao po bradi. »Ne brini, Nordijče«, nastavi Griffin, položivši mu ruku na rame. »Budemo li brzi, možemo trgovati prije nego što Edgar ovamo dovuče svoju debelu guzicu.« Slegnuo je ramenima. »Nipošto vas nećemo sprečavati da isplovite.« Ratnički vođa se okrene. Njegovi ljudi izvlačili su oružje iz da i čistili oštrice. »Mačeve ćemo ostaviti u koricama«, uvjeravao je Griffina, koji je odjednom zadobio tjeskobni izraz, kao i još neki Englezi. »Tvoja riječ mi je dovoljna, Sigurde«, izjavi Griffin i dostojanstveno kimne. »Razgovarat ću sa svojim ljudima.« Nordijac ga uhvati za ruku kako bi izrazio puno povjerenje, a onda se Griffin okrene i počne odgovarati na pitanja seoskih glavešina. Sigurd se okrene prema meni. »Kako ti je ime, crvenooki?« upitao je nordijskim jezikom. »Osric, gosparu«, glasio je odgovor, »a ovo je moj gazda Ealhstan«, dodao sam, pokazavši glavom starca. Nije mi bilo jasno odakle znam sve te riječi na poganskom jeziku. »Služiš tomu nijemomu i staromu jarcu?« upita Sigurd, a onda se naceri. »Ah, razumijem. Ne voliš kad ti zapovijedaju što da radiš.« »Uvjeravam te da mi gazda na druge načine daje do znanja što hoće«, odgovorio sam s osmijehom, a upravo u tom trenutku Ealhstan mi je gurnuo rame i pritom mahao rukom, oponašajući ribu koja pliva. Odmahnuo sam glavom, pa je starac napravio mrzovoljnu grimasu i udaljio se vukući noge. Bio je nezadovoljan što će se danas morati odreći skuše. »Kako si naučio naš jezik?« upita Sigurd. »Do danas nisam ni znao da ga razumijem, gosparu«, odgovorio sam. »Taj te svećenik Bijeloga Krista ne voli, Osriče«, rekao je, prelazeći palcem preko oštrice mača da s nje očisti blato. »Ovdašnji ljudi uglavnom me se boje«, slegnuo sam ramenima.

Sigurd napući usta i potvrdi glavom. Nikad nisam sreo osobu nalik na njega. Doimao se poput čovjeka koji bi se golim rukama borio s medvjedom i pobijedio. »Prvi smo od naših ljudi na zmajevima otplovili preko nemirnoga mora«, izjavio je, »ali čak ni mi nismo posve neustrašivi. Znaš li čega se ja bojim, dječače?« Odmahnuo sam glavom. Vjerojatno ničega, pomislio sam. »Bojim se suhoga grla. Donesi neko piće. Medovina uvijek olakša trgovačko pogađanje.« Nasmiješio se divovskomu Nordijcu koji mu je uzvratio osmijeh, a kad sam se okrenuo da iz Ealhstanove kuće donesem medovinu, Sigurd poviče, oponašajući Wulfwearda: »Nemoj baciti prokletstvo na piće, slugo Sotone. Žedan sam!« Nordijci su s brodova donosili robu, okruženi radoznalom seoskom djecom, a bili su tu i neki odrasli, pa su se divili vitkim plovilima sa zmajevim glavama na pramcima – još nikad nisu vidjeli nešto slično. Djeca su bezbožnicima pomagala unositi robu u selo, gdje su bučne skupine žena nestrpljivo čekale da vide što to neznanci prodaju. Jelenje kože bile su debele i čvrste, a brusovi dobre kakvoće, iako je kovač Siward tvrdio da su engleski bolji. Na tlo su bacili kože, pa su na njih poslagali jantar oblikovan u kuglice, kao i kožnate mješine pune meda. Bilo je tu sušene ribe, jelenjih kostiju i morževih kljova. Oduševljeni seljaci pokupovali su sve izložene predmete. Jeftino su ih nabavili, a kasnije će platiti Ealhstanu da od kljova izradi glatke i ukrašene drške za noževe ili mačeve, kao i amajlije za njihove žene. Iz skrovišta u šumama na istoku izašle su i posljednje majke s djecom, pa su se uključile u opću strku i cjenjkanje s pridošlicama. Kupovale su novčiće i ogrlice koristeći njihove vage, pa su živo mahale rukama, nastojeći da ih neznanci razumiju, iako je Sigurd morao razriješiti nekoliko zabuna. Posredovao je bez problema, a u namrgođeno lice urezao mu se i osmijeh. »Osric govori njihov jezik«, izvijestio je Griffin nazočne, nadglasavši buku, a onda mi je namignuo, pa su stanovnici Abbotsenda brzo zaboravili da sam Sotonin sluga i smjesta me zaposlili kao tumača koji će im pomoći u trgovanju. Spremno sam se odazvao, pitajući se hoće li ti ljudi, koji su me inače izbjegavali, tako postupati sa mnom i kad pridošlice odu. Ipak sam im bio od pomoći. Isprva sam s naporom pronalazio riječi, kao da berem kupine nakon što su ih opustošile ptice, ali što sam više slušao, bolje sam razumio. Odviše sam uronio u posao tumača da bih se pitao kakva mi je to neobična čarolija učinila nepoznati jezik razumljivim. Stari Ealhstan ispustio je grleni

zvuk i potvrdio glavom, opipavajući jajoliki broš koji mu je Nordijac gurnuo u ruke. Do prodavačevih nogu, na glatkim kožama, ležalo je na desetke predmeta, presijavajući se u svjetlu kasnoga popodneva. Trgovanje je uglavnom završilo, ali još se posvuda čuo žamor, a ljudi su uspoređivali robu koju su upravo kupili i hvalisali se dobrom cijenom. »Mislim da ih nije mnogo prodao, Ealhstane«, primijetio sam, vidjevši da Nordijac vrlo žarko nastoji nijemoga starca nagovoriti da kupi ženski broš. Ealhstan se prekriži, iskrivi suhe stare usnice i pokaže u smjeru crkve. »Žene su se bojale da će im Wulfweard prigovarati budu li nosile taj nakit?« upitao sam kad mi je predao broš. »Bogobojazne žene nose poganske simbole!« Pokušao sam to zamisliti. »Wulfweardu to ne bi bilo drago. Uopće mu se ne bi svidjelo.« Na razočaranje poganina, položio sam broš na kožu, među ostale ukrasne predmete. Svi su bili duži od prsta, a neki su imali ispupčene jantarne ili staklene ukrase koji su sjali usred pomno izrađenih, zavojitih šara urezanih u metal. »Gdje je uopće Wulfweard? Jutros nisam vidio toga zajapurenoga napuhanka.« Ealhstan slegne koščatim ramenima i mahne prstom prema meni. »Znam, on je Božji čovjek«, rekao sam. »Trebao bih ga više poštovati, iako se ne bi ni popišao na mene u slučaju da me zahvati plamen.« Dijete je zacviljelo, pa smo se brzo okrenuli. »Samo se igraju«, primijetio sam i nasmijao se. Golemi Nordijac s kosom boje plamena brundao je kao medvjed da uplaši djecu što su se penjala po njemu – jedno mu se uspentralo na leđa, dok mu je drugo dvoje visjelo na rukama. »Dođi, Wini!« majka je živčano pozvala jednoga od dječaka. Žene su začas odvele djecu, ostavivši Nordijca čije su sitne oči oduševljeno sjale na licu obraslom dugom, čupavom bradom. »Ne doimaju se kao đavoli, Ealhstane«, prokomentirao sam. Starac je podigao bijele obrve nalik na gusjenice, kao da hoće reći: Jutros nisi tako mislio. To su krvožedni pogani, pa bi bilo dobro da ih se kloniš. Ali nisam ih se htio kloniti. Griffin je čekao da se sunce spusti prema zapadu, pa je tek tada poslao glasnika da Edgara, mjesnoga upravitelja, izvijesti o dolasku trgovaca koji duguju pristojbe. Sigurd se složio da noć provede na obali i da sa

stanovnicima Abbotsenda podijeli medovinu. Brodove su ionako izvukli na žal, pa nije mogao otploviti do sljedeće plime. Uostalom, mora riskirati plaćanje pristojbi kako bi uopće sa svojim ljudima noćio na suhomu. Proširio se glas da će se muškarci skupiti u staroj dvorani, pa sam gledao kako bezbožnici u škrinje i kože skupljaju preostale rijetke predmete. Činilo se kako im je više stalo da počnu piti medovinu, nego da prodaju robu. »Moraš nam se pridružiti, Osriče«, pozove me Griffin iza dvije debele, smotane jelenje kože što ih je nosio dok je pokraj njega bio Guzogrizac. »Trebamo te da nam prevedeš pogano brbljanje. Kako ih uopće razumiješ, momče?« »Ne znam, Griffine«, odgovorio sam. »Ne mogu to objasniti.« Slegnuo je ramenima. »Pa, vidjet ćemo se kasnije.« Nacerio se i zazveketao jantarnom ogrlicom koju je omotao oko ručnoga zgloba. »Kad Burghilda ovo vidi, neće mi zamjeriti noć provedenu u opijanju s onim đavlima!« Pas ga je sumnjičavo pogledao. »Možda si joj trebao kupiti i broš«, rekao sam, zatomivši osmijeh, »a i one jelenje rogove. Možda čak i srebrnu pribadaču.« Premještajući kože, motrio je jantarnu ogrlicu i mene, a lice mu je zadobilo zabrinut, namršten izraz. Okrenuo se i otišao. Guzogrizac je cijelo vrijeme bio za njegovim petama.

S Drugo poglavlje tara dvorana bila je prepuna ljudi. Za divno čudo, pogani i kršćani slagali su se bolje nego što je itko mogao očekivati. Bilo je bučno i smrdljivo, kao kad se zamka od vrbova pruća napuni pastrvama. Došao je čak i Wulfweard, iako ga nisam vidio da razgovara s kojim Nordijcem. Sjedio je na stolčiću, pio medovinu i prstima prelazio po drvenomu križu oko vrata, kao da će mu to pružiti sigurnost od zla koje je vidio oko sebe. Sumnjičavo je pogledao strop – očito se bojao da će od raskalašene zabave nosači greda popustiti, pa će se krov srušiti i zdrobiti nas. Zdanje s dvoranom pripadalo je gosparu Swefredu, ali on je već šest godina ležao pod zemljom, a nije imao sinove. Sad su jedan polumračni kraj prostorije zakrčile razne sprave, poput bućkalica za maslac i praznih bačvi, dok je preostali prostor služio za sastanke, trgovinu i osobne rasprave. Svi su povremeno koristili to mjesto i zato nitko nije vidio razlog da plaća neko posebno održavanje prostorija. Kroz pod od nabijene zemlje probijao se drač, nije bilo zastora koji bi smanjili hladnoću, a u zidovima je trunulo vlažno šiblje. Ali ove noći dvorana je oživjela. Sjetio sam se priče o Beowulfu u kojoj su se Geati skupili u velikoj dvorani za gozbe. Veseli ratnici gostili su se i pili medovinu na klupama ukrašenim dragocjenim kovinama, ispod tapiserija izvezenih zlatom koje su se presijavale sa zidova. Možda je i ovo mjesto nekoć bilo slavno, a sad su ponosni poganski ratnici koji su prešli sivo more podsjećali na dane kad je dvorana ispod starih i čađom umrljanih greda nešto značila. Stanovnici Abbotsenda nisu htjeli da im žene budu blizu tih Nordijaca pijanih od medovine, pa su dvoranom prolazili njihovi sinovi koji su nosili nabrekle mješine, punili pehare i dijelili komade mesa s dvije svinje koje su pekli nad ognjištem. Sigurd je ove pečenke kupio od mesara Oerica. Bio sam nevjerojatno gladan i pohlepno motrio kako salo cvrči na vatri, a zamamni miris prigušio je zadah truloga drva, mokre zemlje i znoja. Oni koji se zbog različitih jezika nisu mogli sporazumjeti sa susjedima vikali su, misleći da će to pomoći, a ostali su se smijali. Buka se nastavila do kasno u noć, a ja sam

pijanim ljudima marljivo prevodio koliko-toliko razumljive rečenice. Poslije su donijeli jastuke, krzna i slamu, pa se spremili na spavanje. Bilo je to ničije zdanje, i stoga pogani nisu imali razloga da oružje ostave vani. Sjedili su i ležali uza zidove, a svatko je pokraj sebe prislonio svoj okrugli, oslikani štit i koplje. »Nikad nisam vidio toliko žičanih košulja«, primijetio je Griffin tiho, zaplićući jezikom. Bilo je kasno, pa iako su kod kuće imali postelje, stanovnici Abbotsenda spremili su se ovdje prespavati, a neki su već i hrkali. Griffin i ja skrasili smo se na sjevernom kraju dvorane, pod jedinim prozorom, a zapravo tek uskim otvorom koji su prekrili tankim pergamentom. Većina svijeća već se ugasila, pa je pozaspale pojave umotane u plahte osvjetljavalo samo iskrenje kamenoga ognjišta u sredini. »Momče, više puta nego što se volim i sjećati, borio sam se za kralja Egberta i za Beorthrica, ali kažem ti da nikad nisam vidio bolje naoružane ljude.« Iz brade je izvukao uš i promotrio je. »Svima će nam biti bolje kad se izgube.« Ponovno je pogledao poglavara Sigurda dok je ovaj tiho razgovarao sa starijim Nordijcem okrugloga lica i raščupane brade. »Ali trgovanje je dobro prošlo«, rekao sam, gledajući kako Griffin zamišljeno noktom palca gnječi uš. Podignuo je obrve. »Da, dobro je prošlo«, priznao je, a onda je odmahnuo glavom i zakolutao očima. »Burghilda želi dva brončana broša s jantarnim ukrasima.« »A što je s ogrlicom?« upitao sam, sjetivši se kako se ranije toga dana ponosio svojom kupovinom. »Kaže da ogrlica ne vrijedi bez odgovarajućih broševa«, požalio se, a onda me pogledao, pa smo se obojica nasmijali, probudivši tamnokosoga poganina, koji je uspio promrmljati psovku prije nego je ponovno sklopio oči. Vjerojatno sam i ja neko vrijeme spavao, a probudilo me škljocanje zasuna i škripanje šarki na vratima dvorane. Mrmorenje onih koji su još bili budni miješalo se sa hrkanjem. Dok sam gledao kako stari Ealhstan ulazi vukući noge, a primijetila ga je samo nekolicina nazočnih, šarke su posljednji put žalosno zaškripale. Ealhstan napravi grimasu, a Griffin se uz trzaj probudi, prosuvši medovinu iz pehara koji je još držao. »Gotovo sam zadrijemao, momče. Odakle se on stvorio?« upitao je, glavom pokazavši drvodjelju. »Rezbario je križeve za pogane?« Onda je ponovno zaklopio oči, a glava mu je klonula, udarivši u zid. Griffinu sam iz ruke pažljivo uzeo pehar i položio ga na zemlju, a Ealhstan je oprezno koračao

kroz mnoštvo pozaspalih ljudi koji su hrkali i puštali vjetrove. »Starče, čim svane, planiram otići po ribički štap«, prošaptao sam, pomislivši da se Ealhstan došao uvjeriti hoću li se probuditi na vrijeme da mu uhvatim doručak. No na te riječi samo je odmahnuo rukom, pa se namrštio i kleknuo uz bolni trzaj. Kad se posve uvjerio da Griffin spava i da nas nitko ne gleda, zurio je u mene, a suho lice bilo mu je u sjeni čupave bijele kose što se presijavala pri svjetlosti vatre. »Što se događa?« upitao sam, no stavio mi je koščati prst na usta, a onda me uhvatio za ruku i nešto utisnuo u moj dlan. Spustio sam pogled i vidio da u ruci držim stabljiku paprati. Slegnuo sam ramenima, jer nisam razumio što mi time želi poručiti. Rukom mi je dao znak da pomirišem lišće, pa sam protrljao stabljiku i prinio je nosu. Mirisala je odbojno, poput truloga pastrnjaka, pa sam shvatio da to nije paprat, nego kukuta. Vidio sam kako svinje i ovce ugibaju nakon što su jele tu biljku. Životinje se najprije usplahire, no onda im se disanje uspori, a noge i uši postaju hladne na dodir. Ugibaju naotečene i smrdljive. Bacio sam lišće, pljunuo na prste i obrisao ih u tuniku. Ealhstan je napuhao obraze i napravio znak križa. »Wulfweard?« prošaptao sam. Potvrdio je glavom, a ugledavši Griffinov pehar za medovinu, podigao ga je i pretvarao se da nešto sipa u njega. Oči su mu se pretvorile u proreze ispod gustih bijelih obrva. Okrenuo se i pogledao Sigurda koji se naslonio na zapadni zid, a sjedio je pokraj velikoga i okrugloga štita, željeznoga šljema te zloslutnoga, teškoga koplja. Zgrabio sam Ealhstana za rame. »Wulfweard namjerava otrovati poglavara Sigurda?« prosiktao sam. »Vidio si ga kako bere kukutu?« Drvodjelja se brzo okrene i pogleda pogane oko sebe kako bi se uvjerio da nitko nije čuo ili razumio moje riječi, a onda je upro pogled u mene, pa sam polako kimnuo, potvrdivši njegovo zgražanje. »Lud je«, promrmljao sam. Napravio je grimasu kao da se slaže sa mnom. Pokazavši vrata dvorane, ustao je i mahnuo mi da ga slijedim. I ja sam ustao, pomno pazeći da ne probudim pozaspale ljude oko sebe, pa sam tiho pošao za Ealhstanom, a pritom sam i opušteno otkopčao pojas, kao da se vani namjeravam olakšati. Noć je bila vrlo mračna, nije bilo mjesečine. Dva psa tukla su se oko kosti na kojoj je bilo nešto mesa. Nečija guska pobjegla je iz kokošinjca i sad je sjedila na slamnatomu krovu kovača Siwarda, gdje je raširila krila i ponosno

gakala, dok je selo mirno spavalo. Učinilo mi se da čujem kako valovi udaraju u južnu obalu s druge strane tamnih brežuljaka. Onda je Ealhstan stavio ruku u kesu koju je nosio za pojasom, pa mi je nešto pružio, još uvijek me gledajući u oči. U tom trenutku primijetio sam Alwunn, djevojku s kojom sam ležao poslije uskršnje gozbe. Stajala je u sjeni strehe, kršila bucmaste ruke i zurila u drvodjelju. Po njezinoj zapletenoj žutoj kosi zaključio sam da ju je starac vjerojatno izvukao iz kreveta, a kad sam je vidio, zgrčio mi se želudac. »Što se događa, Ealhstane?« upitao sam, gledajući mali nož s koštanom drškom što mi ga je pružio. Kroz rupu na dršci bila je provučena kožnata uzica. Ealhstan je razdraženo rukom pozvao Alwunn da priđe, pa je izašla iz sjena, stidljivo se smiješeći debelim usnicama. Pročistila je grlo i ponovno pogledala starca, kao da očekuje njegovo dopuštenje. Kimnuo je i progunđao. »Kako si, Osriče?« tiho me pozdravila djevojka. Nervoznom kretnjom dotaknula je kosu, kao da joj je odjednom neugodno. Rukom je bezuspješno pokušavala ukrotiti neposlušni pramen. »Što radiš ovdje, Alwunn?« upitao sam, osjetivši napetost u međunožju. »Jesi li u spavaćici?« Nelagodno se promeškoljila, pa sam se namrštio na Ealhstana, koji je nestrpljivo mahao rukom. »Nož, Osriče«, počne Alwunn, glavom pokazujući predmet što sam ga držao. »Taj nož je važan.« »Ne čini mi se da je tako«, odgovorio sam, prelazeći palcem preko tupe oštrice. »Morao bih se posebno potruditi da njime oderem čak i zeca.« Starac mi uzme nož pa mi dršku stavi pod nos. U bijeloj kosti previjale su se dvije zmije, a svaka je onoj drugoj gutala savijeni rep. »Vješto je izrađen«, priznao sam. »I pripada poganima.« »Bila sam ondje kad su te našli, Osriče«, izjavi Alwunn, gotovo s osjećajem krivnje. »Pa što?« upitao sam. Znao sam tu priču. Našli su me među starim grobnim humcima jugoistočno od Abbotsenda. Nitko nije znao odakle sam se pojavio, a ležao sam onesviješten. Kad sam se probudio, um mi je bio prazan kao bačva s medovinom poslije svadbene gozbe. »Glava ti je krvarila, pa su pomislili da si mrtav«, nastavi Alwunn, »ali kad su te okrenuli, ugledali su tvoje otvorene oči.« Oklijevajući je pokazala moje krvavo oko. »Wulfweard je počeo psovati i tvrdio da te dotaknuo Sotona.« Prekrižila se – prestrašile su je vlastite riječi.

»Imao sam sreću da je staromu Ealhstanu bio potrebniji pomoćnik nego Wulfweardove propovijedi što smrde po prdežu«, odgovorio sam, smiješeći se sijedomu drvodjelji, koji je ponovno progunđao. Alwunn se užasnula zbog onoga što sam rekao, pa se osvrnula da vidi jesmo li još sami. Psi su ugledali zeca i uz divlji lavež odjurili u noć. Alwunn se trgnula. »Ealhstan ti je taj nož pronašao oko vrata. Uzeo ga je prije nego što su ga vidjeli Wulfweard i ostali.« Pogledala je starca. »Bojao se onoga što bi mogli učiniti. Nož je poganski, Osriče«, rekla je, naglasivši svaku riječ, »a kad bi to povezali s tvojim okom...« Slegnula je ramenima, ponovno se doimajući kao da joj je neugodno i kao da se stidi što su stanovnici Abbotsenda loše postupali prema meni, iako je istodobno razumjela njihove razloge. »Kao što sam rekao, starcu je bio potreban pomoćnik«, odgovorio sam i pomno motrio nož. »Jesi li siguran da se uopće ne sjećaš kako si dospio ovamo?« upitala me Alwunn, koja je ponovno nastojala ukrotiti neposlušnu kosu. Odmahnuo sam glavom. »Probudio sam se u Ealhstanovoj kući. Prije toga... iskreno, u glavi mi je praznina.« Podignuo sam nož. »Ti si već znala za ovo?« Potvrdila je kimanjem. »Zna li još tko?« »Zašto, Osriče? Mogu li oni uopće gore postupati prema tebi?« upitala je s kiselim osmijehom. Namrštio sam se. »Nitko drugi ne zna«, odgovorila je i pogledala drvodjelju. »Trebala bih poći. Ako majka dozna da sam bila ovdje...« Ealhstan kimne i dotakne joj rame u znak zahvalnosti. Alwunn mi je dobacila pogled na rastanku i otrčala u noć, podigavši rub spavaćice da se odjeća ne vuče po blatnomu tlu. »Zašto mi to sad govoriš, starče?« upitao sam namještajući nož za pojas. Djevojka je imala pravo. Što bi mi još mogli učiniti? Dvije godine su me mrzili, ali i puštali na miru – ipak sam Ealhstanov djetić. Vrijeme je da se prestanem skrivati iza starca. Drvodjelja mi je gledao nož za pojasom, ali nije ga pokušao oduzeti. Blago je zavrtio glavom i na prsima napravio znak križa. »Ne znam što sve to znači, Ealhstane«, rekao sam, položivši mu ruku na rame, »ali zahvalan sam ti.« Guska je glasno zagakala, pa sam se okrenuo i vidio da nam prilazi neka tamna pojava.

»Je li to jedna od Bertwaldovih ptica?« upita Wulfweard i prekriži se kad me primijetio. Nosio je svečanu svećeničku odjeću: bijela vunena tunika sezala mu je do gležnjeva, a oko vrata mu je bila omotana zelena, svilena traka, toliko dugačka da je padala preko pojasa. »Rekao sam mu da mora povisiti kokošinjac. Ako se guska uplaši i ako joj pomogne vjetar, može se vinuti dvjesto koraka u nebo. Vidio sam to!« Gledali smo pticu koja je ljutito mahala krilima. »Smišlja li onaj đavao, jarl Sigurd, nove načine da uvrijedi našega Gospodina i Oca?« upitao je Ealbstana, okrenuvši mi leđa. Drvodjelja potvrdi glavom. »Ealhstane, da ti objasnim situaciju pokraj Cearlovoga imanja«, počne Wulfweard. »Imao sam sreće, a moramo čvrsto vjerovati da sreća nije ništa drugo nego Božja nagrada pravednicima...« Pokazao je nešto debelim prstom, pa iako mu nisam vidio lice, znao sam da se bahato smiješi. »Pa, Ealhstane, među koprivama i kiselicama naišao sam na hrpu čičaka. Mislim da znaš kako čičak olakšava stolicu«, protrljao je donji dio trbuha, »a sok u njegovu lišću vrlo je djelotvoran protiv ugriza buha, zmija i sličnih stvorenja. Međutim, znaš li da čovjeku godi kad ulje iz njegova korijena utrlja u tjeme, a da i ne spominjemo kako pospješuje rast kose?« Drvodjelja progunđa, a svećenik mu stisne rame. »Mir s tobom, prijatelju.« Onda se Wulfweard okrene prema meni, a čak sam i u mraku vidio da mu je na licu zgražanje. »Miči mi se s puta, momče. Idem posvjedočiti Božje djelo.« Izgovorivši te riječi, otvorio je vrata staroga zdanja u kojemu je bila dvorana, zlobno se nasmiješio Ealhstanu i ušao. Starac je htio otići, pa mi je mahnuo da ga slijedim, ali sam ipak ostao na mjestu, pod krovom koji je trunuo. Drvodjelja je ispustio grleni zvuk i mrzovoljno mahnuo rukom. »Dopustit ćeš da otruje jarla Sigurda?« užasnuto sam upitao. »Lagao je o čičku.« Ponovno sam pomirisao pljesnjivi zadah kukute na prstima, a Ealhstan mi je još jednom dao znak da pođem za njim. »Ne dolazi u obzir«, usprotivio sam se. »Ealhstane, ne možemo dopustiti da se to dogodi. Wulfweard je lud! Glava mu je pravo leglo zmija.« Iako se starac namrštio, nisam čekao da vidim što će učiniti, nego sam za svećenikom ušao u dvoranu. Unutra je netko bacio još cjepanica u vatru. Crvrčale su i pucketale, a plamenovi su zlatnim odsjajem bojali mirisni dim koji se dizao nad pozaspalim ljudima i oko glatkih krovnih greda. Wulfweard je, s peharom u rukama, stajao nad jarlom Sigurdom, a nekoliko nazočnih meškoljilo se kao da

očekuju neprilike. Svećenik se osvrnuo iza sebe začuvši otvaranje vrata, a kad me ugledao, iskrivio je usta i ponovno se okrenuo Nordijcu. Otišao sam na mjesto ispred ognjišta, osjećajući toplinu na obrazima, a onda je ušao i Ealhstan, pa je čučnuo pokraj kovača Siwarda. »Tvoji ljudi posrću u mraku, jarle Sigurde«, počne Wulfweard oštrim glasom, »a nije li zadaća pastira da svoje stado spasi od vuka?« »Odjebi, svećeniče«, promrmlja Sigurd, češkajući zlatnu bradu. »Nisam prešao more boga Njörda da bih tebe slušao. Riječi ti padaju s usnica kao brabonjci iz jarčeve guzice.« Neki Nordijci dovoljno su se glasno nasmijali da probude one koji su još spavali. »Vrati se u kuću svoga Bijeloga Krista i spavaj na koljenima«, javi se ratnik pokraj Sigurda. Wulfweard je nekoliko trenutaka samo zurio u Sigurda. U svjetlu vatre vidio sam da se trese od bijesa i stišće šaku. »Došao sam ovamo u miru, bezbožniče«, zagrmio je, »a nadao sam se da ćeš možda prihvatiti Kristov blagoslov. Znam da sutra odlaziš.« »Bijeli Krist je ovdje?« upita Sigurd, pa se naceri, osvrnuvši se po dvorani. »Naš Gospodin je posvuda«, odgovori Wulfweard, dobacivši upozoravajući pogled Englezima u dvorani. »Blagoslovio bih te u Kristovo ime, Sigurde, a ujutro tebe i tvoje ljude krštenjem mogu očistiti od grijeha.« Upitao sam se je li Wulfweard promijenio planove, ili je Ealhstan jednostavno pogriješio glede kukute. Možda je svećenik doista brao čičak, lijek za svoju rijetku kosu. »Gubi se sa tim čarolijama, svećenice!« odgovori Sigurd, mahnuvši rukom prema Wulfweardu, a stari Nordijac, koji je u rijetku sijedu kosu upleo kosti, ustao je i prišao jarlu. »Ako to ne učiniš, reći ću svom godiju da ti utrobu ispuni crvima.« Poganski čarobnjak zlobno se nasmiješio, a neki Nordijci položili su ruke na koplja i na drške mačeva. Dotaknuo sam nož za pojasom, pa sam palcem prešao po oblicima zmija koje su se svijale, urezane u koštanu dršku. Nordijci su imali slične drške na oružju koje im je virilo iz korica za pojasevima. Motrio sam te strance, pokušavajući zamisliti da sam jedan od njih. Kose i brade uglavnom su im bile žute, ali jedan je bio sličniji meni – poprilično tamnoput.

»Vidim da još nisi spreman prihvatiti Kristov oprost«, reče Wulfweard s usiljenim osmijehom. »Eto, pokušao sam«, uzviknuo je, raširivši ruke, »a možda i zadao prvi udarac u borbi za vaše pokvarene duše.« Okrenuo se od Sigurda, a onda je zastao i vratio se k njemu, ispruživši ruku s peharom medovine. »Hoćeš li barem piti sa mnom, jarle Sigurde, kako bismo svima okupljenima ovdje pokazali da je među nama mir?« Sigurd napući usnice, a onda slegne snažnim ramenima. »Pit ću s tobom, svećenice«, odgovorio je, prihvativši pehar, »ako me onda ostaviš na miru.« Wulfweard spusti glavu i ustukne, a Sigurd podigne pehar do usnica. »Ne, gosparu!« povikao sam i zakoračio preko Nordijca na tlu. »Nemoj piti!« Krajičkom oka vidio sam kako ljudi ustaju. Wulfweard se okrenuo i nešto zasiktao prema meni, a debelo lice ispunilo mu se mržnjom. »Vrati se u pakao, slugo Sotone!« povikao je, a glas mu je ispunio staru dvoranu. »Zaveži, svećeniče«, reče Sigurd, pa strese s ramena krzneni ogrtač i umorno ustane. Nazočni u dvorani razdvajali su se u skupine Nordijaca i Engleza, a nekoliko bezbožnika zgrabilo je velika ratna koplja. »Govori, crvenooki«, zapovjedi Sigurd i mahne mi rukom na kojoj se presijavalo zlatno ratničko prstenje. Osjećao sam da me težina njihovih pogleda toliko silno pritišće da mi mrvi vrat i gnječi želudac. Odjednom sam čuo samo pucketanje vatre u ognjištu i otkucaje vlastitoga srca. Pročistio sam grlo, progurao se kroz gužvu te stao pred Sigurda i Wulfwearda. »Medovina je otrovana«, upozorio sam ga na nordijskom jeziku. Sigurd se namršti, ispruživši ruku s peharom. Wulfweardu je vjerojatno bilo jasno što sam rekao poglavaru, pa se prekrižio. »Laž!« viknuo je. »Usta Sotone puna su odvratnih laži!« Zakoračio je prema meni, pa sam pomislio da će me udariti. »Onda ti pij, svećeniče«, zareži Sigurd na engleskomu i pruži pehar Wulfweardu. »Podijelit ćemo medovinu, ali ti pij prvi.« Wulfweard zatvori oči i podigne lice prema staromu krovu, zgrabivši drveni križ koji mu je visio na prsima. Nešto je tiho mrmljao. »Pij!« naredi mu Sigurd, a ta riječ zazvučala je tako prijeteće da nisam mogao zamisliti kako bi netko odbio poslušati.

»Medovina je pomiješana s kukutom«, javio sam se, pogledavši Ealhstana koji je jedva primjetno odmahnuo glavom. »Gosparu, da popiješ tu medovinu, ti bi uskoro zaspao.« Duboko sam udahnuo. »Do podneva više ne bi mogao stajati, noge bi ti bile hladne na dodir... a zatim bi se i upišao.« Nisam znao je li ovo posljednje istina, ali mislio sam da će te riječi zapeći ponosnoga Sigurda. Već sam duboko zaglibio, pa sam smatrao da je sad besmisleno pokušati se izvući. »Piće bi me ubilo?« upita Sigurd, probadajući me pogledom kao što svrdlo buši drvo. »Mislim da je tako, gosparu«, odgovorio sam. »Umrli biste, a sutra bi otac Wulfweard tvrdio da je to Božje djelo.« »Ta napuhana svinja vikala bi da je kršćanski Bog moćniji nego Odin!« zagrmi Sigurd i zgrabi dršku mača. Wulfweard pljune na mene, a onda gurne ruku u dugi rukav svoje tunike i skoči na Sigurda. Pomislio sam da u ruci drži nož, a to je primijetio i Sigurd, pa je začuđujuće brzo odskočio unatrag, istodobno izvukavši oružje. »Oče!« poviče Wulfweard kad je Sigurd priskočio, zamahnuo mačem i zabio ga u protivnikovu glavu. Svećenika su izdale noge i u grčevima je pao na tlo. Kad mu se iz lubanje prosuo sivi mozak, u rukama je držao drveni križ. Dva stanovnika Abottsenda opsovala su, pljunula i pogledala Griffina, očekujući da ih povede, no u svjetlu vatre oči su im postale sumnjičave. »Bio je Božji sluga!« poviče Griffin, zureći u Sigurda dok su se Nordijci naoružavali, a stanovnici Abbotsenda žurili u noć. Ealhstana, koji je klečao pokraj Wulfwearda, zgrabio sam za rame i odvukao ga od trupla, a onda sam se, još ne vjerujući da se sve to doista događa, progurao do vrata i izašao na svježi zrak. Nažalost, upao sam u metež. Nordijci su počeli zbijati obrambeni zid na način da se štit svakoga od njih preklapao s onim ratnika do njega, a brzi i učinkoviti pokreti takve formacije djelovali su zastrašujuće. No i mještani su u sjenama oblikovali zbijenu crtu, stišćući koplja i mačeve, a novi dobrovoljci izlazili su iz kuća sa štitovima i šljemovima. »Makni se, Ealhstane«, doviknuo sam mu u crvenomu odsjaju svitanja što je ispunilo krajolik. »Više ih ne možemo zaustaviti. Dođi!« Drvodjelja je samo odmahnuo glavom i povukao se od mene. Ponovno sam ga pokušao zgrabiti, ali udario me po ruci i nešto ljutito promumljao, pa sam pretpostavio da me psuje.

Onda su dva zida štitova tresnula jedan u drugi, pa su se kroz mirno jutro prolomili prvi krikovi i stenjanje. Pustivši starca, vidio sam da je Griffin zabio mač u vrat nekog Nordijca. Što sam učinio? povikao sam u svojim mislima. Govorio sam protiv svećenika, pa su ljudi koje sam poznavao sad umirali, a na moje ruke past će i njihova krv. Otrčao sam po Ealhstanov lovački luk i pritom se molio da, prije nego što poginem, strijelom probijem barem jedno crno srce nevjernika. Kad sam otvorio vrata drvodjeljine kuće, u mraku sam se zabio u stol, a srce mi je u prsima divlje udaralo dok sam trčao natrag, noseći luk i tobolac sa strijelama. Neki od naših ljudi rasporenih su utroba ležali u blatu, ali neki su se još borili, stenjući kad su bili prisiljeni odstupati preko mrtvih prijatelja. Griffina je posjekao sam Sigurd. Vidio sam kako mu je kosu poprskala krv, pa sam se užasnuo pomislivši da Nordijci u svojim brynjama vrlo lako kolju protivnike koji na sebi nemaju prikladne zaštite. Ealhstan je pokazivao Griffina i gunđao, udarajući me rukom po ramenu dok sam šeprtljavo vezivao tetivu na luk. »Znam, starče«, prosiktao sam, pritom osjećajući mučninu – Griffin je bio i moj prijatelj. Namjestio sam strijelu na tetivu i zategnuo luk, pa zadržao dah i naciljao. »Pogano kopile.« Ispljunuo sam psovku i odapeo strijelu, a Nordijac se žestoko stresao – zabila mu se u rame. Dok sam prtljao s još jednom strijelom na tetivi, vidio sam da kovač Siward posrće unatrag i nešto viče, pokušavajući izvući koplje koje mu je virilo iz utrobe. Odapeo sam strijelu i promašio, a kad sam ponovno zategnuo luk, tetiva je pukla i ošinula me po ruci. Pogođeni Nordijac prišao mi je dugim koracima, ne osvrćući se na krv koja mu je iz ranjenoga ramena tekla niz verižnu košulju. Zakoračio sam i zamahnuo lukom prema njegovu licu, ali on ga je uhvatio, istrgnuo iz moje ruke i tresnuo me šakom po glavi. Dok sam ležao u smrdljivu blatu, vidio sam kako je udarcem srušio Ealhstana, a na tlu ga je još i udario nogom. Ubrzo je sve bilo gotovo. Poginuo je samo jedan Nordijac. Šesnaest njihovih protivnika ležalo je u vlastitoj krvi, a pogani su brzo dokrajčili one koji nisu smjesta poginuli. Naravno, sve osim Griffina! Po krvavom tlu odvukli su ga do čovjeka s prodornim očima i s brošem u obliku vučje glave – do Sigurda. »Prije nego što umreš, vidjet ćeš kako ti vatra guta selo«, zareži Sigurd, pokazujući prema dimu što se kroz otvore slamnatih krovova još uvijek dizao kao i svakog drugog dana. »U zagrobnom životu znat ćeš da si skrivio smrt

svojih ljudi.« »Neka ti se đavao popiša u lubanju«, uspio je procijediti Griffin. Koža i kosa jezivo su mu visjeli s jedne strane glave, a ispod njih vidio sam slomljenu kost. Krv što mu je prekrivala lice bila je nalik na niti mreže i kapala mu je s kratke brade, ali tijelo mu je odbijalo umrijeti. »Kad dođe sud... molit ćeš Krista za oproštenje«, prijetio je hrapavim glasom. »To ti obećajem.« Ove riječi hrabri Griffin izgovorio je sa smiješkom. Sigurd se nasmije. »Tvoj Bog je slab, to je žensko božanstvo. Kažu da voli kukavice i drolje.« Ostali bezbožnici podrugivali su se i odmahivali glavama, dok su krvlju prekrivene oštrice brisali u mrtvace. »Ali ti nisi slab, Englezu«, nastavi Sigurd. »Danas si ubio velikoga ratnika.« Pogledao je svog mrtvog sunarodnjaka kojemu su skinuli oklop, pa se nije doimao opasnije od bilo kojega mladića iz Abbotsenda, osim što su mu se u bijelu kožu urezali mnogi ožiljci. Sigurd se namrštio. »Zašto slijediš toga Bijeloga Krista, Englezu?« upitao je. Griffinu su kapci otežali, pa sam se ponadao da će se onesvijestiti. Nordijac slegne ramenima. »Šaljem te Odinu, pa ćeš poslije smrti vidjeti pravoga boga, onoga koji protivnike može natjerati da iz bitke osramoćeni pobjegnu natrag svojim ženama.« Onda je zapovjedio svojim ljudima da pretraže kuće kako bi odnijeli plijen te da svakako pregledaju pepeo na ognjištima, posude za kuhanje, a i u krovnu slamu, ne bi li našli skrivene vrijednosti. Pogani su to brzo obavili, zabrinuti mogućim dolaskom mjesne vojske, pa su vreće s novčićima, alat i odjeću, oružje te sušene janjeće i svinjske noge preko brda nosili u brodove. Začuo sam tek nekoliko krikova – većina žena pobjegla je u šumu, pa vjerojatno još nisu ni znale da su im muževi pobijeni. Vidio sam da je poginuo Alwunnin otac, ali znao sam da su majka i ona bile dovoljno razumne da pobjegnu u šumu. Jadna Alwunn! Nažalost, zapravo je nikad i nisam volio, a siguran sam da nije ni ona mene. Kleknuo sam pokraj Ealhstana, čekajući da nas bezbožnici primijete, pa da poginemo zajedno s Griffinom. Obrisao sam rukom usta i ugledao krv, no postao sam svjestan da se više ne tresem. Krvoproliće kojemu sam bio svjedok otupilo je uplašenost. Zaškripao sam zubima. Griffin me vjerojatno prezire zbog onoga što sam učinio, ali neće vidjeti moj strah. Nordijci su skupili suho drvlje i napravili lomaču, pa su na nju položili ratnika koji je pao od Griffinove ruke. Jedan od njih uzeo je koplje, njime je na zemlji napravio krug, a onda je u njega dovukao Griffina, uhvativši ga za krvavu kosu. Ranjenik je još jedva disao. Na prvim slamnatim krovovima

zaplesali su vatreni jezici, a lomača mrtvoga Nordijca počela je pucketati kad je ratnik sijede brade i s kostima upletenim u kosu hrapavim, tihim glasom zazvao njihove bogove. U staromu jasenu zagraktao je gladni gavran, a glava mu se nervozno trzala dok je gledao što rade ljudi ispod njega. Znao sam da je to ptica koju sam jučer u zoru vidio kod stražarske kule, na mjestu iznad obale. Zlokobno je otvorila kljun i tako našušurila perje oko vrata da je stršalo poput šiljaka. Kad sam ponovno pogledao Griffina, trbuh mi se tako stegnuo da mi je u grlo navrla bljuvotina. Ealhstan je zastenjao i pokušao ustati, ali sam ga povukao natrag. »Mirno, starče«, prošaptao sam. Pola lica prekrila mu je natečena ljubičasta masnica. Osjetio je miris paleža u zraku. »Gori«, potvrdio sam, previše usredotočen na mrcvarenje zarobljenika da bih gledao plamenove koji su sad već ljutito pucketali. »Nešto rade Griffinu. To je vražje djelo, Ealhstane.« Iako već napola mrtav, ranjenik je odjednom živnuo od strahovite boli. Ealhstan me zgrabio za ruku, zureći divljim i mutnim pogledom, a rukama je počeo mahati kao da leti. »Orao«, dahnuo sam, a starčev usplahireni pogled govorio je: Ne gledaj, budalo! Neka nas Krist spasi, ne gledaj! No ipak sam gledao. Godi je sjekirom zasjekao Griffinova leđa. Odvajao je rebra od kralježnice, a cijeli svijet kao da se ispunio krikovima ponosnoga čovjeka. Dva Nordijca koja su ga držala poprskala je krv, dok se Griffin grčio u smrtnoj borbi. Uklonivši posljednje rebro, bezbožni godi otkrio je meso, a onda je zabio ruke u krvavu smjesu, izvukao Griffinova pluća, pa je dva njihova dijela položio na jednu i drugu stranu izmrcvarenih leđa, tako da su bila nalik na sjajna, crvena krila. »Otvorili su mu leđa«, rekao sam starcu, koji se okrenuo. Posrnuo sam i počeo povraćati, ali želudac mi je bio prazan, pa sam osjećao tek tupu bol. »Krvavi orao«, promrmljao sam, užasnuvši se što u stvarnosti vidim ono o čemu su ljudi inače samo šaptali. Ealhstan se prekrižio i počeo grleno stenjati, a zvuci koje je puštao Griffin postali su još užasniji, nalik na klokotavo krkljanje prigušeno pucketanjem gorućega drveta i slame te hučanjem plamena. Godi se uspravio i podigao ruke prema nebu. »Odine, oče svih nas!« povikao je, tresući glavom dok su mu kosti upletene u kosu zveketale. »Primi ovoga ratnika kojega su ubili tvoji vukovi! Neka sjedi na tvojoj klupi i pije medovinu kako ga Bijeli Krist ne bi mogao učiniti svojim robom! Odine, daleki lutalico! Ovoga orla daruje ti jarl Sigurd koji plovi kroz valove i traži slavu u tvoje ime.«

Onda je Sigurd prodorno pogledao mene i moje krvavo oko, pa je zgrabio malu drvenu amajliju koju je na uzici nosio oko vrata. Bilo je to ljudsko lice, ali jedno oko je nedostajalo. »Ubijte starca«, zapovjedio je, mahnuvši rukom, »ali ne i dječaka. Dovedite ga na Zmiju.« »On je drvodjelja, gosparu!« povikao sam na poganskome jeziku. »Nemojte ga ubiti!« Bradati Nordijac kojega sam prvi put vidio na pramcu broda gurnuo me u stranu, a onda je podigao mač da dokrajči Ealhstana. »Vješt je! Gledaj, gosparu!« rekao sam, izvlačeći nož kojim sam inače rezao jelo, pa sam ga pružio Sigurdu. Ratnik koji je stajao nada mnom zgrabio mi ga je iz ruke. Nemarno pogledavši oružje, bacio ga je Sigurdu pred noge, a onda se ponovno okrenuo Ealhstanu i napravio grimasu. »Čekaj, Olafe!« zaustavi ga Sigurd, motreći nož. Poput poganske oštrice koju mi je Ealhstan sinoć vratio, i ovaj nož bio je kratak i jednostavan, ali izrezbarena drška imala je oblik pliskavice. Nikad nisam vidio takvo stvorenje, ali Ealhstan je u djetinjstvu pronašao pliskavicu koju je more izbacilo na šljunak, pa je po sjećanju oblikovao i ovu dršku. »Napravljena je od kosti crvenoga jelena, gosparu«, objasnio sam, nadajući se da Sigurd palcem prelazi po bijeloj dršci zato što mu se izradba sviđa. Zapravo, vidio sam i mnogo ljepše noževe, ali Ealhstan ih je napravio za kupce koji su mu plaćali. Ipak sam cijenio i taj nož – bio je to njegov poklon. Shvatio sam da mi ga je darovao kako bi time nadoknadio pogansku oštricu što sam je imao oko vrata. Možda mi je na taj način htio pomoći da kod njega otpočnem novi život. »Vješto je izrađen«, priznao je Sigurd, češkajući bradu. Čovjek po imenu Olaf, kojega su prijatelji zvali Ujak, otvorio je usta i želio mu prigovoriti, ali Sigurd ga je zaustavio, podigavši ruku. »Jedno veslačko mjesto ostalo je prazno, Olafe«, kazao je, bacivši pogled na ratnika čije su blijedo truplo, sad već puno plikova, odasvud lizali plamenovi. Vatra je gutala suho drvlje, a mrtvačeva kosa jarko je gorjela i pucketala, dok se iz nje dizao neugodan miris. »Povedite ih obojicu«, naredio je Sigurd, okrenuvši mi leđa. I tako su nas odvukli prema moru i brodovima nalik na zmajeve, tim plovilima niskoga gaza, krcatima plijena ugrabljenoga stanovnicima Abbotsenda. Nordijci su zauzeli mjesta, pa su počeli složno veslati, grabeći morsku vodu uz vitke brodske bokove, sve dok im se pokreti nisu posve

ujednačili, a ja sam gledao obalu i udisao žuti dim sela u plamenu.

O Treće poglavlje sjećao sam se jadno i obamrlo. S Ealhstanom sam se šćućurio na krmi, pokraj Nordijca koji je kormilario, a kad god sam ga pogledao, nacerio mi se vučjim osmijehom, kao da ga zabavlja činjenica što sam izdao svoje sunarodnjake. Iako su me stanovnici Abbotsenda mrzili, pa se ondje zapravo nikad nisam osjećao kao kod kuće, mislim da sam tada bio u stanju prokleti vlastitu dušu i osuditi je da zauvijek luta, prekrivena crnim dimom koji se dizao iz spaljenih domova. U prsima mi se javila bol, a Ealhstan me nije htio ni pogledati. Bio je na mojoj strani protiv Wulfwearda, ali to više nije bio slučaj. Znao sam da mene okrivljuje za zlo što nas je snašlo, i stoga pustio da ovo mračno raspoloženje potraje. Zureći u nebo, shvatio sam da se u još većoj mjeri doimalo beskrajno kad ga gledate s morske pučine. Sunce je razbilo jutarnju maglu i sad je sjalo nad nama poput vrhovnoga gospodara ili suca, a činilo se nevjerojatno da je za kratko vrijeme toga nebeskoga ustoličenja s lica zemlje zbrisano cijelo selo. Dok sam udisao omamljujuću mješavinu mirisa osušene ribe, borovine i katrana, pogani su se smijali, šalili i veslali kao da se nije dogodilo ništa neuobičajeno. Svi su, okrenuvši se prema nama, sjedili na škrinjama u koje su pohranili svoje stvari, pa su neki zurili u mene kao da se pitaju tko sam i što sam, dok su me drugi izbjegavali pogledati. Ostavili su te na životu jer te se boje, Osriče, rekao sam u sebi. Ljudi se plaše tvog vražjeg oka, a i ovo su ipak samo ljudi, zar ne? Zatvorio sam zdravo oko i Nordijce motrio samo onim krvavim, sve dok neki od njih nisu skrenuli poglede. Pokušao sam ih navesti da pomisle kako im mogu čitati misli, a neki su vjerojatno pomislili da je doista tako. Dok je zmaj klizio kroz valove, užad i daske ujednačeno su škripali, a u želucu mi je nešto raslo i grčilo se, potaknuto gibanjem nemirnoga mora. Ubrzo sam povratio gorku, zelenu tekućinu, pa sam se uplašio da će mi se razderati želudac, a osjetivši grčeve i vrtoglavicu, zapao sam u još jadnije stanje. Barem ni u jednom trenutku nismo otplovili tako daleko da ne bismo vidjeli kontinent, pa mi je ta činjenica unekoliko ublažila muke. Ponekad bismo otplovili na pučinu da izbjegnemo pješčane prudove i stijene, ali uvijek

smo se vraćali blizini obale. »Plovimo na zapad, Ealhstane«, primijetio sam na kraju dana, dok mi je sunčeva toplina grijala lice, »a to znači da još ne idu kući. Ovi ljudi došli su morskim putevima s dalekoga sjevera.« Ealhstan je grleno gunđao, pa sam pretpostavio da naše otmičare naziva kopiladi, pljačkašima i smrdljivim bezbožnim psima, a kao i on, bio sam svjestan da s ubijanjem još nije gotovo. Nordijci su nešto kasnije dijelili plijen, pa sam ugledao blago koje su pohranili pod nauljenim kožama. Mnogo toga prodali su u Abbotsendu, ali poslije bitke sve su ponovno prisvojili: koštane predmete fine žućkaste boje, jelenje rogove, smeđa krzna, škrinje pune broševa, žuti jantar, brusove i srebrne novčiće. Primijetio sam i ogrlicu koju je Griffin kupio svojoj ženi. »Ti pogani bogati su ljudi, Ealhstane«, rekao sam, očajnički nastojeći postići da me starac pogleda u oči. Počeo sam se pitati je li taj prazni i povučeni pogled posljedica udaraca što ih je primio, pa iako me bilo stid to reći, nadao sam se da imam pravo. Srce mi se slamalo pri pomisli da me mrzi zbog onoga što sam učinio. Oteklina na licu sad mu je zadobila žućkastu boju. »Već i koštani predmeti vrijede cijelo bogatstvo.« Odmahnuo je rukom i progunđao. »Misliš li da su opljačkali sve do posljednjega ukrasa?« upitao sam. »A tek blago iz okolnih sela, od kojih je odavno ostao samo crni pepeo...« Ne gledajući me, stisnuo je šaku i okrenuo se prema moru. Znao sam što misli. Takvi ljudi otplovili bi do kraja svijeta za šaku srebra. »Kako ti je glava, starče?« upitao sam, zamijetivši da mu je oteklina gotovo prekrila vodenkasto oko, no samo je odmahnuo rukom, kao da želi reći kako mu je bilo i gore. »Starci lako pokupe batine«, prokomentirao sam dok je pažljivo pipao oteklinu. »Znam, Ealhstane... da si mlađi, napola bi rasjekao jednoga, ili čak dva kujina sina.« Kiselo sam mu se nasmiješio. »Raskolio bi ih kao hrastove.« Napravivši grimasu, odmahnuo je i na te riječi, a ja sam zurio preko valova, dok su mi pred očima bila lica poklanih ljudi. Protrljao sam obraz, dotaknuvši natečenu usnicu. U njoj sam još uvijek osjećao bol. »Luk nas je iznevjerio«, zaključio sam. »Tetiva je istrunula.« Okrenuo se, pa su nam se pogledi susreli, a oči su mu govorile: Obojicu

nas je pratila sreća prokletih, a sad sjedimo ovdje i žvačemo vlastitu bljuvotinu. Onda se krezubo nacerio, pa sam bacio pogled na Nordijca kojemu je iz ramena još virio dio moje strijele. Veslao je kao da rane uopće nema, ali primijetio sam da mu se lice povremeno grči. Možda su pogana kopilad, pomislio sam, ali su ponosni. Kasno navečer, netko je s drugoga broda jasno i snažno povikao u znak upozorenja. More upravo čudesno prenosi zvuk, pa glas osobe koja je udaljena koliko se može odapeti strijela zvuči kao da je blizu. Sigurd je otišao na pramac, gdje je Olaf, njegov brodski zapovjednik, stajao i zurio prema kopnu, rukom zaklonivši oči od sunca. Na vrhu velike stijene skupina jahača motrila je more, a koplja su im bila uperena prema nebu. Upravitelj Edgar vjerojatno je doznao za sudbinu Abbotsenda, pa je poslao ljude da slijede bezbožnike duž obale, a to im i nije bilo teško – jahali su dobro utabanim stazama, dok smo mi ovisili o povoljnomu vjetru. Kao što se moglo očekivati, kad smo zaokrenuli oko velike stijene od krede, na zapadnoj strani pojavili su se izviđači, pa je Sigurd opsovao – to je značilo da nadolazeće noći neće moći potražiti zaklon u zaljevu, a i novi plijen postaje upitan. Ealhstan se podrugivao Nordijcima kao da ih smatra svinjama koje se nemaju hrabrosti pošteno boriti. Pozorno me saslušaj, kao da je govorio podignuvši prst, i znaj da ti pogani puni govna prde gore od site krave. Okrenuo je glavu prema kormilaru i pokušao pljunuti, ali ispustio je samo suhi, pucketavi zvuk, dok je Nordijac preko ruba palube namjerno ispljunuo iz sve snage. Ealhstan je progunđao još jednu uvredu, a onda se skutrio i trljao prazan želudac, umotavši se u smeđi ogrtač. »I ja sam gladan«, požalio sam se, češkajući rebra. »Jutros sam izrigao želudac, i sad kao da mi miševi glođu utrobu.« No umjesto sućuti, u starčevim očima vidio sam da me krivi što sam mu umjesto košare pune skuša doveo čopor krvožednih pogana. Neka Bog pomogne tvojoj zalutaloj duši, govorio je pogledom, pa sam poželio da još ima jezik, kako ne bih morao zamišljati što mi želi reći. Ealhstan je još kao mladić pristao pomoći čovjeku optuženomu za krađu. Trebao je prisegom potvrditi da je okrivljeni nedužan. Tužitelj je bio bogat, pa su jedne noći tri napadača Ealhstanu iščupala jezik. Kako nije bilo nikoga tko bi mu govorio u prilog, optuženi je proglašen krivim, a prema želji bogatoga tužitelja umro je u ropstvu. I tako je Ealhstan zanijemio, pa je sad govorio mutnim pogledom, predbacujući mi krivnju.

Zatvorio je oči, odmahnuo glavom i mrmljao sebi u bradu, a kad sam pogledao njegovu pojavu, mršavu poput štapa, s natečenim licem i rijetkom, razbarušenom kosom koja mu je lepršala na vjetru, posramio sam se vlastitoga kukavičluka u trenutcima dok je nijemi starac prkosio napadačima. Zapuhao je jaki sjeverac, pa je Sigurd zapovjedio da podignu veliko vuneno jedro, a svojim ljudima dopustio je da uvuku vesla i odmore se. Dok se izblijedjelo crveno jedro nadimalo, Nordijci su pokušali razgibati ramena, vratove i bolne ruke. Pojedinci su iz škrinja izvadili kocke ili tek napola izrezbarene drvene figure, drugi su brusili oštrice, a neki se sklupčali i spavali. Dvojica su dijelili osušenu, usoljenu ribu i komade sira, a nekoliko ih je najprije psovalo, hvalisajući se da će radije izaći na kopno, upaliti vatru i jesti svježe meso, čak ako se zbog toga budu morali boriti s Englezima. Kako je sunce zalazilo iza površine mora, sjedio sam na krmi, obujmivši koljena rukama. Morska bolest me iscrpila, trbuh mi je bio prazan, a pitao sam se hoće li pogani napokon doći po nas sa svojim oštricama žednima krvi, kako bi završili ono što su započeli u Abbotsendu. Žuljevitom rukom prešao sam preko jednoga brodskoga rebra izrađenoga od debele hrastovine, pa sam prstima slijedio drveni oblik do točke gdje se rebro spajalo s drugim drvenim trakom koji se protezao duž trupa. Činilo se da se dvije glatke daske stapaju u jednu. »Krasno su izgradili brod, Ealhstane. Ne možeš to poreći«, izjavio sam. Otpuhnuo je, a onda se namrštio i nevoljko potvrdio glavom. Ljudi su te brodove zvali morskim zmajevima, ili mi je barem Griffin to jednom rekao. Starac je ponovno kimnuo. »Morski zmajevi«, tiho sam prošaptao. Pitao sam Griffina odakle taj naziv, a on se samo nasmijao i odgovorio da često volimo sami sebe plašiti. Odmahnuo je glavom i odgovorio da su to samo brodovi napravljeni od čvrste hrastovine, pa je tajna u dobroj izradi, borovini, ali i u ljudima koji znaju tesati, a često su vrhunski pomorci. »Jesi li ikada prije vidio takav brod, Ealhstane?« upitao sam. Odmahnuo je glavom i podignuo obrve kao da kaže kako nikad nije očekivao da će na njemu i ploviti. Nekoliko ih je došlo preko mora dok je Griffin bio dječak, a pričali su da su to bila prva takva plovila. U stara vremena, svećenici su izmišljali jezovite priče, pa su slušateljima srca punili strahom, a glave noćnim morama. Prema nekim legendama, đavolji pomoćnici namjeravali su oskvrnuti Božje kuće i onečistiti relikvije svetaca. Zato su ljudi naoštrili mačeve i napravili štitove od lipova drveta, no bezbožnici nisu došli – barem ne u Abbotsend. »No sad su i nas pronašli, starče«, rekao sam, pritom gledajući Nordijce. Pitao