Giles Kristian - Saga o vikinzima - Krvavo oko

O Šesto poglavlje leg je zateturao od vrata, držeći strijelu koja mu je probila obraz, dok je Eyjolf, blijed poput snijega, ležao u krvi što mu je prskala iz prerezane arterije u bedru. Ipak, Englezi nikako nisu mogli probiti Sigurdov zid štitova. I oni su izgubili poprilično mnogo ljudi u borbi s nordijskim ratnicima, koji su tako vješto rukovali mačevima da ih je bilo čudesno gledati. Stajao sam pokraj Olafa, spreman da mačem i štitom pripomognem njemu ili Sveinu. »Ne možemo izgubiti kad nas gleda otac svijeta«, reče Olaf i pljune na tapiseriju pokraj otvorenih vrata. »Lako nas može pronaći, prouzročili smo dovoljno buke. Drago mi je što si s nama, dječače«, dodao je. Tako sam čvrsto zgrabio balčak mača da su mi zglobovi prstiju pobijelili, a osjetio sam i kako mi se napinju žile u podlaktici. Još sam snažnije stisnuo kožom obloženu dršku štita. Odlučio sam umrijeti s tim ljudima, ratnicima koji su mi spalili selo i oduzeli slobodu. Nisam gubio vrijeme na uzaludno razmišljanje – vođeni mračnim silama, Nordijci su morali izdajničkom starješini uzvratiti udarac. Ealdredovu dvoranu ispunili su ratničkim ponosom, a ja sam mogao samo zadržavati dah na tom smrdljivom, smrtonosnomu mjestu. »Hajde, Ealdrede!« zareži Sigurd, teško dišući. »Imamo dosta željeza za sve vas!« Ispljunuo je krvavu sluz. Bacio sam pogled na engleski zid štitova, pa sam u očima naših protivnika primijetio sjeme sumnje. Postali su nesigurni i opreznije se kretali. Pred njima su ležali mrtvi suborci, dok su ih ratnici iza njihovih leđa poticali da pođu u napad. Osjetio sam promjenu ravnoteže. Ratnici s kojima sam stajao prihvatili su smrt u naizgled bezizlaznoj situaciji. Englezi su isprva vjerovali da će pobijediti pogane uljeze, ali sad su osjetili dah vlastite smrti, pa su se uplašili. Dvije vojske ponovno su se sudarile. To je ta krv na koju nas je upozorio stari godi, pomislio sam, bacivši pogled na Asgota koji je stajao u drugome redu formacije, zabadajući koplje u lica Engleza. I njegove oči grčile su se od bijesa i krvožednosti, pa je bio nalik na staroga i sivoga vuka koji već odavno nije u naponu snage, ali zubi i pandže su mu svejedno oštri. U štit mi se zabila strijela. »Nađi šljem, Gavrane«, upozorio me Svein, tresnuvši mačem po podignutomu štitu napadača koji se pokušavao probiti u dvoranu. »Eto!« Iščupao je štit Englezu iz ruke, a onda ga

je zgrabio za vrat i odbacio na mokri rogoz do mojih nogu. »Ali najprije ubij svinju.« Ošamućeni napadač izvukao je nož i zarezao mi potkoljenicu, pa sam mačem zamahnuo nadolje, tresnuo ga u lice i uz prasak ga smrskao. Tijelo mu je zadrhtalo i smirilo se. Na trenutak sam se šokirao – nisam mogao skrenuti pogled s mrtvačeva razbijena lica i bijele kosti koja se presijavala usred posjekotine. Trenutak prije bio je živ, disao je, bojao se i nadao, a sad se, zbog mene, pretvorio u ništa. »Hej, probudi se, momče!« poviče Svein. Sagnuo sam se prema ubijenomu, proklinjući ga jer me pokušao zaklati, a onda sam mu skinuo okrvavljeni šljem sa znojnom podstavom od ovčje kože i teškom se mukom dovukao pred vrata – ranjena noga paklenski me boljela, iako još nije jako krvarila. »Šljem ti pristaje«, procijenio je Svein, odbijajući neprijatelje. »Imaš Sigurdovu sreću, momče!« No svatko bi pomislio da je Sigurda sreća iznevjerila dok su se dva zida štitova sudarala, a borci su očajnički zamahivali i stenjali usred zaglušujućega zveketa sa svih strana. »Vrata, Gavrane, donesi ih!« poviče Olaf. »Brzo!« Pogodio sam što kani učiniti, pa sam s rogoza podigao teška vrata, a onda ih po dužini gurnuo preko otvora koji su Svein i on branili. Upravo u tom trenutku od okvira vrata odbila se strijela. Na privremenu zapreku prislonio sam dvije klupe kako bih je učvrstio. Sad će nordijskim borcima barem donji dio tijela biti zaštićen od strijela koje su prema nama lijetale kroz noć prošaranu plamenim jezicima. Posvuda unaokolo plesale su baklje nalik na leteće demone, a mračni krajolik ispunili su opori glasovi. »Kao da nas je svako štene u ovoj prokletoj zemlji došlo gledati kako umiremo«, primijeti Olaf, dok su Svein i on virili iznad rubova štitova načičkanih strijelama. Pred njima su tlo zakrčila trupla neprijatelja. Englezi su privremeno obustavili napad na ulaz u dvoranu, iako je u njoj i dalje vladala makljaža. »Sigurd će nas izvući iz ovoga«, ustvrdi Svein dubokim glasom. Pogriješio sam – Nordijci ipak nisu prihvatili smrt. »Sad bih se zadovoljio bačvom Ealdredove >medene kapljice<«, progunđa Olaf, suzivši oči kako mu u njih ne bi tekao znoj. »Jezik mi je suh kao i pimpek! Kako ti se čini, momče«? upitao je, vireći u noć. Sigurd je stajao poput stijene u sredini obrambenoga zida. Vidio sam kako Ealdredov tjelohranitelj svoga gotovo pokojnoga gospodara vuče iz borbe, pa ga odvodi na suprotni kraj mračne dvorane. »Sigurd ih zadržava«, odgovorio sam, brišući oči zglobovima prstiju. »Neprestano nam se nastoje probiti sa

strane, ali odbijamo ih.« Onda se ponovno oblikovao engleski obrambeni zid, nalik na posljednji veliki val prije promjene plime, posljednji pokušaj očajnih ratnika da preokrenu konačni ishod. Bili su svjesni da će se radi samo jedne rupe u obrani urušiti cijeli protivnički red, ali to su znali i Nordijci, pa nijedan od njih sebi nije htio dopustiti da postane najslabija karika dok mu žilama još teče krv i dok stoji pred suborcima. Englezi su ponovno doživjeli neuspjeh, pa su se počeli povlačiti, a ljudi iza njih po prvi put su dopustili da se to dogodi. Sigurd nije propustio priliku. Koračajući preko trupala, poveo je svoj red naprijed, neprestano održavajući pritisak na engleske štitove, sve dok Ealdredove ljude nije prisilio da se povuku do tapiserija s Kristom i da izađu kroz vrata iza njih. Izlili su se van poput lošega piva koje teče iz mješine, a kad su posljednja dva Engleza prošla kroz vrata, Sigurd podigne štit. »Stanite, momci! Ostanite ovdje!« »Pođimo za njima, Sigurde«, suprotstavio mu se Bram. »Natjerali smo ih da se povuku.« Sigurd odmahne glavom s koje su poletjele kapljice znoja i krvi. »Ondje bi nas opkolili, Brame. Njihovi bi nas strijelci raznijeli.« »Ne želim da mi guzicu načičkaju strijelama«, primijeti Knut, napravivši grimasu, »ne poslije svega ovoga.« Bram stisne natečenu vilicu i kimne, prihvativši konačnu odluku. Noć pred nama ispunili su osvetoljubivi, bučni protivnici. Olaf je imao pravo, doista je izgledalo kao da nas je svaki Englez, izbliza i izdaleka, došao uništiti, a čak je bilo i žena. »Neću poginuti od strijele koju je odapela ženska ruka«, pobuni se Svein. »Pjevači to neće govoriti o Crvenom Sveinu!« »Veći su izgledi da Asgot klekne pred Bijelim Kristom«, naceri se Bram, pa potapše diva po leđima i provjeri oštricu svog mača. »Zagradite vrata«, zapovjedi Sigurd. Bjorn i Bjarni zagradili su stražnji ulaz i na njega naslonili klupe, pa iako smo izvana još čuli povike, u Ealdredovoj dvorani zavladala je jeziva tišina. Sad smo ostali sami s mrtvima. »Asgote, pobrini se za ranjene. Eriče, pomozi mu.« »Za to je kriv crvenooki«, zakriješti Asgot, pokazujući na mene. »Sigurde, uništio je tvoju sreću.« Sigurd me pogledao, a onda je uperio koplje prema Asgotu. »Još uvijek dišeš, godi.«

»Bogovi me održavaju na životu... Znaš, ja ih poštujem«, odvrati Asgot. Jasno je nagovijestio da Sigurd to ne čini, pa su jarl i godi nakratko zurili jedan u drugoga, a napetost je ispunjavala zagušljivi zrak. »Čuo si svoga jarla, momče«, umiješa se Olaf, pa kimne sinu, razbivši teško ozračje. »Pobrini se za ranjenike.« Onda me pogledao, pa sam mu kimnuo u znak zahvalnosti. Lagano je nagnuo glavu i okrenuo se Eriku, koji je stisnuo vilicu i smrknuto se prihvatio zadaće. Olafov sin nije se doimao kao nezreli mladić – sve je dijelio sa suborcima, zajedno su prolijevali krv, i oni to nikad neće zaboraviti. Na tlo smo položili mrtve: Sigtrygga, Njala, Olega, Eyjolfa, Gunnlauga, Northrija i Thorkela, izravnali smo im udove i ostavili ih nepokrivene, pa su im bijela lica u svjetlu titravih svijeća svjetlucala poput voska. Asgot je nad njima obavio posmrtni obred, dok su ostali liječili rane, čistili oružje i stražarili pred vratima. »Naši prijatelji noćas piju u Valhali«, izjavi Sigurd. Iako se držao posve uspravno, oči su mu odavale da je umoran. »Za Odinovim stolom sjede sa svojim očevima.« Oštro je pogledao svakoga od svojih ljudi. »Nitko živ ne može tražiti više od toga.« Nazočni su progunđali u znak slaganja, a učinilo mi se da zavide svojim prijateljima koji su, hladni i ukočeni, ležali na okrvavljenom rogozu u Ealdredovim sobama. Njihove duše uskoro će ući u Odinovu dvoranu poginulih. »Razbijte taj stol«, odlučno će Olaf, dlanom brišući znoj s lica. »Upotrijebit ćemo komade da učvrstimo vrata, a ostatak će poslužiti za ogrjev. Ovdje bismo mogli provesti cijelu noć, pa ne želim da se moje dame prehlade.« Mrtve Engleze poslagali smo u kut koji mi je poslužio kao sklonište i pokrili ih okrvavljenim plaštevima. Bilo ih je ukupno deset, ne računajući poginule kod Olafovih vrata, koje su njihovi zemljaci upravo odvlačili u noć punu plamenova. »Toliko o engleskomu gostoprimstvu«, prokomentira Crni Floki, koji je skinuo šljem i otkrio tamnu, razbarušenu kosu slijepljenu od znoja. Nogom je udario prevrnutu zdjelu, a komade hrane ostavio je među rogozom, pa je bacio pogled na kotao. »Je li ostalo što variva, Bjarni? Nikad nisam tako gladan kao poslije ubijanja.« Nisam razumio kako može misliti na hranu u trenutku kad nam je smrt za vratom. »Trebao si prosuti utrobu tom psu Ealdredu istoga trenutka kad si ga ugledao, Olafe«, reče Gunnar, provjeravajući je li mu oštećena oštrica mača. Opsovao je zbog duboke zarezotine koja je nastala kod štitnika za ruke

izrađenoga od srebra i kosti. Oštećenje će vjerojatno popravljati satima. »Ako se iz ovoga izvučemo, vratit ću se sa sljedećom plimom da to govnarsko mjesto spalim do temelja.« Olaf odjednom problijedi i zgrabi poglavara za rame. »Mogli bi sve zapaliti, Sigurde! Mogli bi spaliti dvoranu, a i nas u njoj.« No jarl odmahne glavom. »Ealdred to neće učiniti. Prepreden je poput vraga, ali ovo je njegova dvorana za sastanke, Olafe.« Napravio je grimasu. »Krvlju će platiti za nju.« No njegov sugovornik nije se doimao uvjereno. »Bi li ti spalio svoju dvoranu?« upita Sigurd. Olaf je razmislio, a onda je odmahnuo glavom. »Ne bih«, odgovorio je. »Ealdred je možda mrtav«, umiješa se Bram, dok su mu oči na izubijanu licu žestoku sjale. »Mladi Erik zahvatio ga je sjekirom, i skvičao je kao svinja.« Olaf ponosno zgrabi sina za rame, a iako se bjelokosi Erik uspravio na taj dodir, priznao je da je samo okrznuo protivnika, a nije ga i ubio. Sigurd odmahne glavom. »Svejedno! Svatko bi bacio oko na takvu velebnu dvoranu. Ne, neće je spaliti«, zaključio je, okrenuvši se Asgotu, koji je klečao pokraj mrtvaca i dovršavao posmrtni obred, svečano mašući rukama. »Što kažeš, godi?« Asgot pogleda krovne grede i pocrnjelu slamu, a onda rukom razgrne rogoz pred sobom, iz pojasa izvadi kesu, pa razbaca kosti po ispucalomu zemljanomu podu. Napeto lice zadobilo mu je nedokučiv izraz, no onda je raširio oči, koje su neprirodno svjetlucale u mračnoj dvorani. »Spalit će ovo mjesto, Sigurde«, odgovorio je. Preostalo nas je osamnaest. Olaf me upozorio da se dobro naoružam, pa sam kleknuo pokraj mrtvog Njala i pokušao mu skinuti pojas s mačem, kad je Asgot počeo siktati na mene. »Pažljivo, dječače.« Lice mu je bilo puno zlobe. »U dvorani su Valkire, pratilje mrtvih.« Zakolutao je očima prema krovnim gredama. »One Odinu odabiru ratnike koji će umrijeti, pa njihove duše nose u Valhalu.« Nacerio se. »Ponekad su to podmukle kuje.« Dok sam prtljao s Njalovim oklopom i pokušavao ga svući preko njegova mrtvački bijela lica, mrmljao sam jednu od poganih pjesama kako bi demoni pokolja znali da sam živ. Nije zgodno da me zabunom uzmu k sebi. Onda sam

nekako navukao brynju sa željeznim kolutima koji su mirisali po mazivu, a začudio sam se da je oklop tako težak. Vukao mi je cijelo tijelo prema zemlji, pa sam pomislio da se neću moći kretati, no ustanovio sam da u sasvim pristojnoj mjeri ostajem pokretan. Uostalom, znao sam da se od nje može odbiti i strijela. Plamenovi su na ognjištu lizali drvo razbijenoga stola, a kad su se rasplamsali, bacali su narančasti odsjaj u sve kutove dvorane, pa su samo najtamnije sjene ostale oko nas. Svi nazočni doimali su se zastrašujuće divlje i životinjski, a svjetlo vatre izobličavalo im je ionako smrknuta lica. Dotaknuo sam Odinovu drvenu amajliju koju sam nosio oko vrata, a bio sam siguran da on vlada na tom mjestu smrti, bez obzira što dvoranu posjeduje kršćanin Ealdred. Otac svijeta bio je uistinu okrutan gospodar. Njegova lutalačka čežnja i častohleplje doveli su Nordijce na mjesto koje im je moglo pružiti samo smrt. »Bogovi vole metež«, primijetio je Crni Floki, s gorkim osmijehom pokazujući moju amajliju. »Kladio bih se da su nas Englezi slijedili duž obale, a putem su skupljali ljude za napad«, nagađao je Olaf, skidajući okrvavljeni šljem, koji je onda obrisao u jednu od Ealdredovih tapiserija. »Bilo bi zabavnije da su ovdje Glum i ostali«, prokomentirao je Crveni Svein, provlačeći koštani češalj kroz gustu crvenu bradu. Sigurd me zamišljeno pogledao. »Možda nisam trebao ubiti vašega zajapurenoga svećenika«, rekao je, a usta su mu se razvukla u osmijeh. »No previše je govorio, ha? Netko bi to učinio prije ili poslije!« Ostali su se nasmijali dubokim, grlenim glasovima. Englezima se vani vjerojatno učinilo da iz dvorane seoskoga starješine dopiru čudni zvukovi. Sigurd se okrenuo Eriku. »Možeš li izaći, proći pokraj tih govana i otići do brodova?« Upitani je nakratko razmislio. »Ako vi mislite da mogu, gospodaru.« Sigurd pogleda mladićeva oca, kao da od svoga prijatelja traži dopuštenje, iako to nije morao učiniti, a Olaf neupadljivo kimne. »Dobar si momak«, reče Sigurd. »Moraš upozoriti Gluma i ostale.« »Što ako su ih Englezi već napali?« upita Bjarni, slegnuvši snažnim ramenima, a na te riječi i ja sam se uplašio za staroga Ealhstana. »Glum vjerojatno već jebe neku Valkiru na putu za Odinovu dvoranu«, doda Bjorn. »Mislim da ipak nije tako«, reče Sigurd, stisnuvši vilicu. »Ljudi s kojima

smo se ovdje borili bili su novaci, a Ealdred nije nikakav kralj. Nema dovoljno ratnika da zametne borbu na dva mjesta.« Naravno, nije to mogao zasigurno znati. Stisnuo je i otvorio šake. »Glum je živ«, ustvrdio je, pucketajući zglobovima prstiju, »i poludjet će budemo li se samo mi zabavljali.« Prošaptao sam molitvu Odinu da Sigurd ima pravo – to bi značilo da je i stari drvodjelja još živ! »Vrlo sam brz, Bjarni«, reče Erik, a dok je još govorio, vezivao je bijelu kosu. »Ako uspijem proći pokraj njih, nikad me neće uhvatiti, barem ne u mraku. Na neravnu zemljištu čovjek može trčati brže od konja. Već sam to vidio.« Floki je psovao, kao da se ne slaže s tom tvrdnjom. »Na maloj udaljenosti to je sasvim moguće«, izjavi Bjorn i hladno pogleda Flokija. Vani je zalajao pas. »A što je sa psima?« upita Bjarni, okrećući se prema zvuku laveža. Erik spusti pogled na rogoz. »Na njih nisam mislio«, tiho je odgovorio. »Mladića bismo trebali ohrabrivati, Bjarni«, odbrusi Bjorn. »Valjda se ne bojiš pasa, Eriče?« grubo je upitao. »Barem ne engleskih.« Erik odmahne glavom, naceri se, pa izvuče dugi nož čija se oštrica presijavala pri vatri. »Možeš uspjeti, Eriče«, potakne ga Bjarni, dotaknuvši mu bijelu kosu. »Priznajem da si brz. Nisi li jednoga ljeta pobijedio u trci na otoku Jaje?« Eric se nasmiješi. »Bilo mi je deset godina, Bjarni«, odgovorio je, ali očito je bio zadovoljan što mu se prijatelj sjeća te male pobjede. »Skrenut ćemo im pozornost«, reče Sigurd, nadglasavajući pseći lavež. »Pobrinut ćemo se da onim govnima ostavimo lijepo sjećanje na ovu noć.« Nasmiješio se, pokazavši zube. »Dakle, tko od prisutnih razmišlja mudro kao i bog Loki?« upitao je, ali odgovorilo mu je samo praskanje drva na ognjištu. »No, hajde, gospođe, ne govorite sve istodobno. Jaka ruka ubija, ali lukavi um održat će vas na životu.« »Navalit ćemo na njih«, predloži Halfdan. Dvije žute pletenice presijavale su mu se u narančastoj svjetlosti. »Nahrupit ćemo s glavnoga ulaza, urlajući kao demoni, pa će se, u sveopćoj zbrci, Erik popeti onamo«, pokazao je rupu u visokomu krovu, otvor za dim s ognjišta. »Dok mi budemo ubijali Engleze, on može potrčati.« »I njihove pse«, doda Floki, pa napravi grimasu.

»Borbom ćemo se probiti do brodova«, završi Halfdan i prekriži ruke, kako bi pokazao da je naum iznio u cijelosti. Njegovi suborci izražavali su mišljenja, pa su neki bili za taj pothvat, no drugi se nisu slagali s takvim planom. »Jesmo li smislili išta bolje?« razdraženo upita Halfdan, ispruživši ruke. Sigurd se kratko nakloni i podigne dlan da ušutka ostale. »Nije baš neki naum, Halfdane. Više je nalik na Thorova djela nego na Lokijeva«, prokomentirao je, ali onda se nasmiješio, a zubi su mu bili nalik na očnjake. »Ipak, sviđa mi se.« Prije bitke čovjeku se napuni mjehur, pa je bilo lako ugasiti vatru, ali pod slamnatim krovom nakupio se gusti, oštri dim, pa se u slabomu svjetlu svijeća Erik preko dvije uspravljene klupe uspio neopaženo popeti do krovne grede koja je bila najbliža dimnjaku. Ondje se pritajio, spremajući se skočiti na krov čim počne bitka. »Evo, momče, snažno puši u njega, kao prokleti sjeverni vjetar«, reče Olaf, dodajući Eriku svoj ratni rog. »Ponovno upalite malu vatru, prije nego što im postane sumnjivo. Ne želimo ispeći tog momka, jer to bismo teško objasnili njegovoj majci.« »Četvorica neka ostanu ovdje«, zapovjedi Sigurd, a riječi su mu se teško probijale bučnom prostorijom punom dima. »Ako poželimo ponovno ući, moramo čuvati vrata.« Znao je da mnogo traži od njih, i ne samo zato što je strašno ostaviti nebranjenu stražu, već mogući neuspjeh ne garantira vječnu slavu kojoj svi teže. Nitko se nije dragovoljno javio, iako su me neki pogledali, pa mi je bilo jasno kako priželjkuju da budem među onima koji će ostati. »Knut, Thormond, Ivar, Asgot! Vi ostanite!« Svaki od njih neraspoloženo je kimnuo. »Gavrane, ako ti se ukaže prilika, potrči za Erikom do brodova. Ovdje ćeš nam samo smetati.« Podignuo je obrve. »Glum mora odlučiti hoće li doći i boriti se, ili će brodove odvesti kući.« Pogledao je Olafa – obojica su bili svjesni rizika. »Težak izbor, je li, Sigurde?« zamisli se Olaf. Lice mu se smračilo od muke. »Ako nam dođe pomoći, Zmija i Fjordski jelen bit će kao dva zeca u zmijskom gnijezdu.« »Reći ću mu, gospodaru«, odgovorio sam i zgrabio mač da zaustavim nervozu koja mi se širila cijelim tijelom. Ranu na potkoljenici čvrsto sam vezao, a kad sam, napravivši bolnu grimasu, pogledao dolje, vidio sam da je krv natopila lanenu tkaninu. »Neće me usporiti«, odgovorio sam Crnomu

Flokiju koji me upitno pogledao. Doista sam vjerovao u uspjeh, iako sam znao da će me brynja prilično ometati. »Jesmo li spremni?« upita Sigurd. Iako im se na odjeći tek osušila krv, ti nordijski borci pripremali su se da ponovno počnu sijati smrt među neprijateljima. »Čekaj, Sigurde«, zaustavi ga Floki dok je pričvršćivao pletenicu koja se rasplela, pa mu je na lice pala crna kosa. »Hoću vidjeti Engleze koje šaljem u vječna lovišta.« Kad je završio, čvrsto je nabio šljem na glavu. »Neka i sam Tyr poželi da je s nama«, zarežao je, prizivajući nordijskoga boga rata, kojemu je ruku odgrizao svezani vuk Fenrir. »Za Tyra!« zagrmi Crveni Svein. »Za Tyra!« ponovi Bram motreći oštricu sjekire, dok su ostali zazivali druge bogove, Odina i Thora, a neki su se obraćali i dušama svojih otaca. Sigurdovim licem razlije se vučji osmijeh. »Hajde da istom mjerom uzvratimo na englesku velikodušnost«, pozvao ih je, pa je Ivaru i Asgotu glavom dao znak da uklone improviziranu zapreku. Sigurd, sin Okrutnoga Haralda, urliknuo je poput medvjeda i pojurio u noć koju su obasjavale vatre. Žene što su došle gledati bezbožnike počele su vrištati. Nordijci su se u trenutku našli među Englezima, pa su probadali sve redom, bijesno poput divljega oceana. Ovaj put nisu oblikovali zid štitova, jer bi ga Englezi lako opkolili, nego su odabrali najbolje naoružane ratnike s kojima su se borili prsa u prsa, očajnički nastojeći protivnicima slomiti duh. Stajao sam pri vratima Ealdredove dvorane i čekao priliku za bijeg. Englezi su sad branili svoje domove, pa su se borili žestinom ravnom bijesu Nordijaca. Kroz noć se prolamala buka ratnika i udarci željeza, a posvuda su vladali metež i pokolj. Ljudi su psovali i vikali. »Leti, Gavrane!« iznenada je povikao Knut. Odbacio sam štit i potrčao prema velikomu, mračnomu brežuljku koji se dizao blizu Ealdredove dvorane. Šljunkom prekrivena staza presijavala se na mjesečini. Dok sam trčao, zveckali su mi koluti na brynji, a odjednom sam se spotaknuo o nešto u visokoj travi i jako se ugrizao za jezik. Usta su mi se ispunila krvlju, pa sam pljunuo, a onda mi je pogled privuklo svjetlucanje nečega obasjanoga mjesečinom. Bijela pera na strijelama titrala su nad truplom. Erik je skinuo oklop da može brže trčati i gotovo je uspio izvršiti zadaću. Odinove Valkire su te pronašle, Eriče, pomislio sam, brišući s obraza krvavu slinu. Blizu glave proletjela mi je

strijela, pa sam se sagnuo i potrčao stazom, vičući: »Dođite i ubijte me! Dođite, kuje mrtvih! Dođite, demoni!« Trebao sam Eriku u ruku staviti Njalov mač i osigurati mu mjesto u Odinovoj velikoj dvorani, ali da sam ostao ondje, poginuo bih bez da izvršim zadaću. Slijedio sam potok, nadajući se kako ću probuditi zmaja koji ondje spava – to bi još više pojačalo ludilo ove noći. Uostalom, bogovi vole metež! Dok sam se provlačio kroz dugu i oštru travu na obronku koji je gledao prema plaži, želudac mi se stegnuo i okrenuo. Na Zmiju i Fjordskoga jelena padala je vatrena kiša – u njihove trupove bacali su baklje s mnoštva čamaca koji su poskakivali na valovima obasjanima odsjajem platnenih jezičaca. Glumovi ljudi trčkarali su palubama dugih brodova i posvuda nosili vjedra s vodom, a k tome su golim rukama podizali baklje i bacali ih u more. Skupina Nordijaca oblikovala je obrambeni zid pred brodovima i čekala napad iz mraka, dok su se njihovi suborci trudili spasiti svoje voljene zmajeve. U gužvi sam pogledom tražio Ealhstana, no bilo je odviše mračno, a i stajao sam predaleko. Čak ni pri svjetlosti baklji nisam mogao razabrati pojedince, pa sam Nordijcima dolje povikao da se Sigurd bori za svoj život. Ako su me i čuli, što baš i nije bilo vjerojatno, morali su se brinuti za brodove – bez njih bi ostali nasukani i mrtvi u zoru. A onda... mogao bih prisegnuti da sam u povjetarcu koji je u mom smjeru povijao visoku travu tako snažno da su mi prosuzile oči, osjetio kako je pokraj mene proletjela jedna od Odinovih pomoćnica Valkira, pa mi je dahom okrznula lice na putu prema Ealdredovoj dvorani. Znao sam da Nordijci umiru, pa sam se okrenuo od bitke ispod sebe i na glavu snažno nabio šljem, a onda sam obalom potoka potrčao natrag jarlu Sigurdu. Sad sam lakše pronašao put, a i oči su mi se navikle na mrak. Vjerojatno bih tek bezglavo projurio pokraj Erikova trupla da mu za pojasom nisam ugledao žuti rog. Zastao sam, strgnuo ga i potrčao dalje. Prošavši između niskih brežuljaka, na nebu sam ugledao blijedo svjetlucanje iz smjera Ealdredova sela. Kad sam stigao na vrh uzvišice, zastao sam da dođem do daha i pogledao naseobinu kojom su odzvanjali krici umirućih ratnika. Sigurdovi ljudi probili su se do južne strane sela i protiv Engleza organizirali formaciju svinje, a štitovi su im se preklapali. Međutim, primijetio sam da skupina Ealdredovih ljudi dolazi okolnim putem sa zapada, koristeći kuće kao zaklon – kanili su opkoliti Nordijce. Nije bilo vremena da siđem niz obronak i upozorim ih. Za nekoliko trenutaka protivnici će Sigurdovim ljudima zariti oštrice u leđa! Zgrabio sam ratni rog, nagnuo se

unatrag te napunio pluća hladnim i svježim zrakom, a onda sam počeo puhati dovoljno snažno da probudim bogove. Zvuk roga uzdigao se u noć poput obećanja skoroga svitanja, dubok, dug i prodoran, a iz mraka ispod sebe začuo sam glasno klicanje. Nisu samo Nordijci pomislili da im braća dolaze pomoći u borbi, nego su i Englezi odjednom obustavili napad i povukli se, okrenuvši štitove prema neprijateljima. Sagnuo sam se u nadi kako me protivnici neće vidjeti i shvatiti da vojske nema, a onda sam potrčao do Sigurda. Prije nego što sam stigao na mjesto bitke, Crni Floki se okrenuo i nasmiješio mi se, a zubi su mu se zabijelili u polumraku. »Englezi se prikradaju sa zapada«, izvijestio sam ih, pokazujući mjesto gdje sam vidio da ratnici pokušavaju zaskočiti Nordijce. »Vidio sam ih«, prosikće Floki, pa zakorači u stranu kako bih zauzeo svoje mjesto između Brama i njega. »Dakle, Glum neće doći«, progunđa Bram, bacivši pogled na ratni rog koji sam držao. »Englezi nam pokušavaju spaliti brodove«, odgovorio sam, a Bram zatim nešto progunđa, kao da je već prihvatio činjenicu kako nas čeka borba do smrti. Strijele su nam se zabijale u štitove i odbijale se od šljemova. »Predlažem da odemo iz ovog usranog sela«, javi se Crveni Svein, kao da se možemo tek tako udaljiti. »A Erik?« upita Olaf, pozorno motreći bakljama obasjani engleski zid štitova koji se sve više zbijao, a bilo ga je lako zahvatiti kopljem. Nisam odgovorio. »Pa, dječače? Je li Erik s Glumom?« »Žao mi je, Olafe«, rekao sam i na sebi osjetio težinu svih njihovih pogleda. Sigurd se okrenuo i pogledao me u oči kao da mi iz misli želi ukloniti sjećanje na žalosnu pogibiju prijatelja. Olaf je najprije šutio, a onda istupio iz razmjerne sigurnosti ratničke formacije i pošao prema engleskoj crti. »Pa, jarčevi sinovi?« zagrmio je. »Slinave njuške, žderači govana i svinjski mjehuri! Dođite, i neka vam moj mač probije trbušine pune bljuvotine! Dođite, psoliki Englezi, dođite i osjetite moje koplje u smrdljivim mozgovima!« Sigurd zakorači prema njima. »Vidio sam da se stare babe bore bolje od vas, hrpo govana!« povikao je na Engleze, pa je formacija svinje savršeno usklađeno pošla naprijed, a ratnici u bojnome redu udarali su mačevima o štitove sve dok nisu došli do Olafa i jarla Sigurda, udaljeni od protivničkoga

reda koliko bi mogli pljunuti. Ratni rog brzo sam vezao za pojas i objema rukama zgrabio mač. Groznica bitke prostrujala mi je udovima i zgrčila mi nutrinu, a Englezi, koji ipak nisu bili božanstva rata, vjerovali su da im se u narančastom odsjaju s istoka približava sama smrt.

K Sedmo poglavlje ršćansko nebo i kršćanski pakao vjerojatno bi bili prenatrpani engleskim dušama istrgnutima iz tijela mrtvih ratnika, ali Odinove mračne pomagačice zdušno bi unosile mrtve Nordijce u veliku dvoranu poginulih. Engleski rog dvaput se oglasio visokim tuljenjem, pa je Ealdredov zid štitova zadrhtao, a vojnici su ustuknuli kao jedan čovjek, ostavivši trupla poginulih suboraca na tlu između svoga i protivničkoga poretka. »Kukavice«, poviče Olaf koji je, još obuzet bijesom, neprirodno raširio oči, a bradu mu je poprskala pljuvačka. »Kurvinjska štenadi i kukavice! Borite se sa mnom! Borite se!« Onda se engleski zid štitova rastvorio u sredini i propustio mračnu pojavu. Bio je to sam Ealdred. Ruku mu je obavijala okrvavljena tkanina, no inače se doimao čvrsto, a lice mu se divljački smračilo. »Dosta!« povikao je. Nije se osvrtao na Olafa, nego je prodorno motrio Sigurda. »Dosta te ludosti! Nismo životinje!« Uz njega je stajao golemi tjelesni čuvar. Činilo se kako je gladan ubijanja i kao da želi osvetiti ranjenoga gospodara te time dokazati da Ealdred nije ranjen zbog njegove nemarnosti. »Sigurde, među nama nije trebalo doći do svega toga. Ima li kakve časti u besmislenoj smrti?« »Nemaš časti, Englezu«, odbrusi Sigurd, pljunuvši na tlo. »Ne znaš ni što ta riječ znači.« Ealdredu je zadrhtao dugi brk, ali je tek slabo kimnuo i podigao dlan prema Sigurdu. »Ljudi koji su te napali u mojoj dvorani bit će kažnjeni«, rekao je. »Kao što znaš, ratnike nije lako držati na uzdi.« Bolno se trgnuo. »Srca su im goruće baklje, ali umovi su im spori. Bit će kažnjeni.« No Sigurd, koji je još držao okrvavljeni mač, pokazao je njime engleska trupla. »Već sam se pobrinuo za to, psu!« povikao je, a učinilo mi se da je Ealdred na te riječi ponovno zadrhtao. »Skupio sam ih kao mjeru opreza, Sigurde«, izjavio je, »ali mržnju prema tvojim sunarodnjacima ulili su nam u trenutku kad smo okusili majčino mlijeko. Naši crkvenjaci potpiruju tu mržnju i ona sve više jača.« Pogledao je

prema nebu. »U srcu se čudim nedosljednosti Boga mira, koji nam zapovijeda da ubijamo druge ljude, pa bili oni i pogani.« Pogladio je brk. »Možemo se upitati koliko je tu na djelu Božja volja, a koliko naša vlastita.« Ali Sigurd nije imao strpljenja za njegova razmatranja. Podigao je oštećeni štit i zakoračio, napravivši prijeteći pokret. Ealdredov tjelesni čuvar htio je poći prema njemu, ali gospodar mu je nešto promrmljao, pa se ratnik nevoljko povukao. Englezi su čekali, gluhi za uvrede koje su im dobacivali Sigurdovi ljudi, ali lica u sjenama zadobila su im tjeskobne ili prestrašene izraze. »Svejedno mi je, bezbožniče, vjeruješ li da te nisam namjeravao napasti, ili sumnjaš u moje riječi«, gotovo je ispljunuo Ealdred, koji je odustao od diplomatskoga pristupa, a na mršavu licu oštro su mu se ocrtavale sjene. »Ali ne budi glup, kako zbog sebe samoga, tako i zbog onih koji te nazivaju gospodarom. Znam da su vam crna srca puna praznoga častohleplja. Tvoji ljudi izgaraju od žeđi za slavom, Sigurde, pa im to izopačuje poglede i potiče ih da čine ludosti, da ginu i uništavaju, a sve kako bi o njima pričali priče.« Starješina se bezizražajno nasmiješio, ali vojnici oko njega još su nervozno očekivali bitku. »Ne zavaravaj se, Sigurde, svi ćete umrijeti ovdje«, ispružio je zdravu ruku, »u ovoj kršćanskoj zemlji, a smrt vam uopće neće donijeti slavu za kojom žudite.« »Svoju slavu odnijet ćemo u dvoranu Dalekoga Lutalice, Odina, na mjesto gdje će nam očevi prepoznati lica, pa ćemo ponovno zajedno piti«, poviče Sigurd. »Za Valhalu!« zaurlao je na nordijskom jeziku, a njegovi ljudi počeli su klicati. No Ealdred polako odmahne glavom, a taj mali pokret sadržavao je golemu moć, dovoljnu da čak i Sigurd posumnja u svoje riječi. U tom trenutku uplašio sam se Ealdreda – znao sam da je oštrouman i dovoljno snalažljiv da bi utjecao na ljude, jer kako bi inače skupio tolike vojnike da se žrtvuju u napadu na Sigurdov zid štitova, njegov skjaldborg? »Sigurde, vidim da su ti tvoji ljudi odani. Hrabri su i više nego spremni za borbu do smrti.« Napravio je grimasu. »Naše udovice to mogu posvjedočiti.« Kimnuo je Olafu i Crvenomu Sveinu. »Slijedit će te i u grob, pa ti čestitam na tome. Ali možeš im pružiti više od dva metra engleskoga tla. Čuj što ti želim ponuditi.« Podigao je obje ruke. »Ako moje riječi promaše cilj... ako ti moja ponuda bude smrdjela poput svinjskoga govna«, slegnuo je ramenima, »poubijat ćemo jedni druge i pridružiti se očevima.« »Jebi se!« zaurla Olaf, a neki od njegovih suboraca ponovili su taj uzvik.

No Sigurd je bio jarl, a takav čovjek svojim ljudima želi pružiti nešto bolje od rupe pune crva u neprijateljskoj zemlji. »Govori, Englezu«, zapovjedi Sigurd kao da mu je Ealdred rob, a engleski starješina popustljivo sagne glavu i zakorači prema njemu – posjedovao je lisičju lukavost i bilo mu je jasno da je sreća prevagnula na njegovu stranu. »Naišao si na rijetku priliku, Sigurde. Mislim da si kršćanima koji se nisu mogli braniti ukrao prilično mnogo vrijednih ukrasa, ali sve to nije ništa prema onome što možeš steći... i to samo ako postupiš onako kako hoće kralj.« Sigurd uperi prst u njega. »Vi kršćani ste budale«, ocijenio je njegove riječi. »Shvatili smo to još prije mnogo godina. Crkve gradite pokraj mora, pa ih punite zlatom i srebrom. A tko ih čuva? Kristovi robovi, ljudi u suknjama, slabi kao stare žene. Vaš Bog ima podanike slabiće, Ealdrede.« Pokazao je svoje ratnike. »Ne bojimo ga se. Uzimamo ono što hoćemo.« Starješina izvije usta ispod brka, a njegov tjelesni čuvar položi ruku na dršku mača. »Polako, Maugeru«, promrmlja Ealdred. »Ne želim da Sigurdu Srećkoviću uništiš dobar glas.« »Volio bih da pokuša«, naglo će Nordijac, izazivački zureći u Maugera. To bi bila borba! »Egfrithe!« zazove starješina, ne skidajući pogled sa Sigurda. Nije bilo odgovora iz mnoštva engleskih ratnika čije su šljemove osvjetljavale baklje ljudi iza njih, iako su im lica i sad bila u sjeni. »Hajde, oče, ne budi stidljiv. Dođi i zabljesni Sigurda svojom pobožnošću.« Englezi su počeli mrmljati kad je iz polumraka, vukući teške noge, izašao redovnik u crnoj halji. Bio je nizak i nekako neugledan među vojnicima Ealdredova kućanstva, a na ćelavoj glavi ocrtavala mu se mjesečina. U dugim rukavima halje jednom rukom stiskao je drugu, a bio je bosonog. Iznad oba uha rasli su mu čuperci kose, a kako mu je između primaknutih očiju stršao dug i oštar nos, učinio mi se nalik na lasicu. Pogledao je Sigurda i suzio oči kao da ga boli kad ih širom otvori, a onda je glasno šmrcnuo. »Taj stvor barem se ne krije iza trulih riječi, Ealdrede«, primijeti nordijski poglavar, pokazavši glavom redovnika. Stavio je mač u korice kako bi pokazao da se ne boji čarolije Bijeloga Krista. »Taj Kristov rob svoj strah nosi kao ogrtač. Pogledaj mu mržnju u tim sitnim očima.« Sigurd pljune. »Poput rupa od govna u snijegu.«

»Otac Egfrith je Božji čovjek«, ukaže starješina, »a on smatra da si ti nakaza, kao i pogane pandže što ih Wells sa zapada pruža prema nama. Te njegove rupe u tebi vide samo divlju životinju.« Nasmiješio se. »Ipak, Egfrithu je svojstveno dokazati nevjerniku poput tebe da korača putem zla, ha, oče? Padaš li u napast da uzmeš križ, pa da iz Sigurdovoga crnoga srca iskorijeniš đavolji stisak?« »Zlo znači gubitak sjaja duše, gospodaru Ealdrede, a kad se duša jednom uprlja, ne može vratiti sjaj... baš kao ni štit što ga je probolo koplje«, odgovorio je otac Egfrith unjkavim glasom, a onda se namrštio – na um mu je valjda palo neko mutno sjećanje. »Naravno, ponekad može doći spasenje«, promrmljao je, a onda je ponovno promotrio Sigurda. »Čini mi se kako na ovu životinju to neće djelovati.« »Hajde, oče, gdje ti je odlučnost?« upita Ealdred. »Čak i medvjeda možeš naučiti da pleše. Svi smo čuli da to tvrdiš u svojim smrtno dosadnim propovijedima.« »Ali ne sve medvjede«, umiješa se Sigurd, napravivši grimasu. »Trebao bi slušati toga mališana, Ealdrede. Neki medvjedi znaju samo ubijati.« Otac Egfrith brzo je otapkao do nordijskoga vođe, a usko lice izobličilo mu se od bijesa. »Možda mi udovi nisu snažni poput hrasta, bezbožniče«, počeo je, a glava mu je dosezala Sigurdu do prsa, »ali upozoravam te da mi naš Gospodin daje snagu koju nikako ne možeš razumjeti.« Gledao je Sigurda u oči, pa sam pomislio da će ga Nordijac rastrgati. Za divno čudo, nasmijao se dubokim glasom, uhvatio me za rame i odvukao od bojnoga poretka, skjaldborga. »Gavrane, sad sam siguran da si poseban u Odinovim očima. Nije moguće da si podrijetlom iz ove zemlje! Ne želim u to vjerovati!« Neki Nordijci iza nas nasmijali su se redovniku koji se postavio na njihovog jarla, ali ostali su smrknuto stajali i očekivali nastavak pokolja. Redovnik se nagnuo naprijed, vireći u mene kroz polumrak. »Je li tvoje oko crno?« upitao je. Lice mu je bilo blijedo, a zubi žuti kao u štakora. »Crveno je, oče«, odgovorio sam, dotaknuvši oko. »To je krv.« Ja sam se nasmiješio, a svećenik se s gađenjem okrenuo. »Neka nam nebo pomogne!« Egfrith u zraku napravi znak križa. »Nadam se da znaš što radiš, gospodaru Ealdrede«, rekao je i podignuo prst prema starješini kao da ga upozorava. »Svemogući sve vidi. Toga čovjeka ne možeš

ukrotiti. Sotona ne podnosi ničije okove.« Krupni ratnik Ealdredu s lijeva promeškoljio se kao da mu je sve to dosadno. »Prijeđi na stvar, redovniče«, zarežao je, »ili ću od tebe napraviti mučenika, a tvoje kosti dati poganima za mesnu juhu.« »Strpljenja, Maugeru«, smirivao ga je starješina, a otac Egfrith je zadrhtao i sklopio oči kao da prikuplja odlučnost. Neki Englezi počeli su zadirkivati Nordijce, dok su drugi uzvikivali: »Van! Van! Van!« Utihnuli su kad je Ealdred podignuo ruku. »Učini to, redovniče«, ponovno zareži Mauger. »Nemamo cijelu noć na raspolaganju. Ljudi žele znati hoće li biti ubijanja.« Otac Egfrith otvori oči, nakašlje se i pročisti grlo, a onda se tako naglo nagne naprijed da sam mu u dahu namirisao medovinu. »Postoji knjiga«, počeo je šaptati, »i to vrlo dragocjena.« »Knjiga!« uzvikne Sigurd. »Pssst! Tišina!« Egfrith podigne prst do njegovih usta, a Sigurd smeteno ustukne. Redovnik se naglo okrene. »Pogrešno postupamo, gospodaru Ealdrede. Taj čovjek živi izvan Božje milosti. Neka nas sačuvaju nebo i njegovi sveci!« »Polako, redovniče!« odbrusi Ealdred. »Sjećaš li se našega dogovora?« »Tada neke stvari još nisam znao«, počne Egfrith, ali starješina ga ušutka pogledom koji je nagovijestio kaznu. »Ne možeš sad podviti rep, Egfrithe! Zar ne cijeniš naklonost moga rođaka kralja?« Starješina se usiljeno nasmiješi. »Kako doista napreduje nova spavaonica? Mislim da će vas moj rođak ubrzo posjetiti... želi provjeriti kako svećenstvo troši njegov novac.« Okrenuo se tjelesnom čuvaru. »Ne misliš li, Maugeru, da je vrlo važno poboljšati materijalno stanje samostana?« Krupni ratnik je samo progunđao. »Oni su kao sol što čuva društvene vrednote«, obratio se Ealdred Sigurdu, na što je ovaj slegnuo ramenima. »Barem sam tako oduvijek mislio. Slažeš li se, Maugeru?« Ratnik pljune. »Malo znam o takvim stvarima, gospodaru«, odgovorio je, »ali čuo sam da ti samostani vrve ljudima koji zabavu pronalaze jedan s drugim u krevetu.« Egfrithu su uska ramena klonula kao da je pobijeđen. Polako je kimnuo glavom i okrenuo se Sigurdu. »Ta knjiga je dragocjena«, rekao je, a oči su mu

zasjale pri svjetlu vatre. »Ljepša je od ijedne knjige u ovoj mračnoj zemlji, a ima i rijetku moć, Sigurde.« Vidio sam da su oči poglavara iznenada bljesnule. »Jesu li u njoj opisane čarolije?« upitao je, znatiželjno živnuvši. Egfrith se prekriži, a Sigurd se lagano trgne iz misli. »Nad tom se knjigom moli, bezbožniče, a kao što sam i rekao, vrlo je moćna.« Redovnika kao da je zabavljala sugovornikova reakcija. »U njoj su četiri evanđelja koja je po riječima samih apostola prepisao naš dragi sveti Jeronim.« Egfrith načas zatvori oči kao da uživa u vlastitim riječima. »U ovoj zemlji još nikad nije postojao takav predmet.« »Želim vidjeti tu knjigu, redovniče«, zatraži Sigurd, pa ispruži ruku u nadi da će mu je Egfrith predati. »Nemam je, budalo!« oštro će njegov sugovornik. »Tako mi brade svetoga Petra, kad bih je barem imao!« »Međutim, mi znamo kod koga se ona nalazi«, prekine ih Ealdred, zakorači prema nama i nagne glavu. Mauger ga je slijedio. »Nažalost, irska kopilad, koja ne bi prepoznala sveto blago čak ni da Gospodin na njega ureže svoje ime i okupa ga božanskom vatrom, dopustila je da knjiga padne u ruke one neznalice, svinje Coenwulfa.« »Coenwulf je kralj Mercije, gosparu«, objasnio sam Sigurdu. Čak i u tim danima, između kraljevstava Wessexa i Mercije vladalo je staro neprijateljstvo. Beorhtric i Offa, nekadašnji kraljevi Wessexa i Mercije, davno su postigli labavi savez, koji je želio potkopati novi vladar Egbert. Njegov plan bio je Wessex proglasiti neovisnim kraljevstvom. »Sad se magla počinje dizati«, primijeti Sigurd s vučjim osmijehom na licu. »Moć je slatka, ha? U mojoj domovini onaj tko posjeduje dugi brod misli da bi trebao biti kralj.« »A ti, Sigurde, Haraldov sine? Vjeruješ li da si ti potencijalni kralj?« upita Ealdred. Koščato lice bacilo mu je oštre sjene iznad obješena brka. »Do naših obala doveo si dva duga broda.« Podignuo je ruku. »Dajem ti riječ da su oni sigurni. Zapovjedio sam da ih poštede... i neka to učvrsti naš dogovor.« Sigurd grimasom poprati potencijalnu prijetnju Zmiji i Fjordskomu jelenu, a onda odmahne glavom. »Nitko sam ne odlučuje o tome je li kralj ili nije, nego to određuju ljudi oko njega.« Skinuo je šljem i prošao rukom kroz dugu kosu. »Ali čovjek mora dobro razmisliti o tome čega se želi domoći. U našim

zemljama kraljevi ne žive dugo. I ja sam jednoga ubio.« »Vjerojatno je umro od smrada«, promrmlja Egfrith i glasno šmrcne. »Osjećam odvratne riblje iznutrice, ako moj siroti nos ne griješi.« Vidio sam da mu nosnice podrhtavaju. »Bit svega je u tome da kralj Coenwulf ima knjigu koju želi i vladar Egbert«, zaključi engleski starješina. »Nažalost, nije jednostavno smisliti način kako da se tog blaga dočepa naš dobri i pobožni kralj. Kad bi sve ovisilo o Maugeru, naprosto bismo otišli do Coenwulfove tvrđave, zgrabili knjigu s evanđeljima, poklali sve koji nam stanu na put – i vratili se u Wessex na vrijeme za doručak.« Bacio je pogled na Maugera, koji je samo slegnuo golemim ramenima u oklopu. »Ali život nikad nije jednostavan kako bi to ratnik želio«, nastavio je, obraćajući se Sigurdu. »Tobožnji mir između Coenwulfova i našega kraljevstva nesiguran je kao ptičje gnijezdo u oluji... Ne želimo rat, Sigurde, barem zasad. Trebamo biti vrlo oprezni.« Ponovno je pogledao Maugera, koji se slabo nasmiješio. Pažljivo sam motrio jarla Sigurda, pa sam vidio da mu je lice ispod duge žute brade zadobilo zaprepašteni izraz. »Želiš li da ušetam u dvoranu za sastanke toga kralja Coenwulfa i ukradem knjigu?« upitao je. »Lopov si«, ustvrdi Ealdred bez optužbe u glasu. »Sa svojim ljudima sad ne bi ni stajao na engleskomu tlu da ne žudiš za pljačkom. Otac Egfrith uvjeravao me da je to u naravi tvojih ljudi od trenutka kad upoznaju svijet, pa sve do konačne presude u Sotoninoj jami.« »Zašto ne pošalješ svog psa«, pokaže Sigurd na Maugera, koji je razgibavao mišiće u debelu vratu, »ili bilo koga od te štenadi?« Mahnuo je rukom prema tjeskobnim bradatim licima u mraku, dvadeset koraka iza engleskoga zapovjednika. Ealdred uzdahne. »Zato što su kršćani, Sigurde«, odgovorio je odviše tiho da bi ga čuli njegovi vojnici, »a to je čak i krvožedni Mauger. Kršćani prepoznaju duhovnu vrijednost te knjige. Kad bi se dokopao svetoga blaga, čak i pošteni kršćanin mogao bi pasti u napast i prekršiti zadane prisege. Bojim se da bi knjigu s evanđeljima pritisnuo na srce i odmaglio u nepoznatom smjeru, a zatim proživio ostatak života kao pustinjak.« Otac Egfrith svečano potvrdi glavom. »Za vjernika je ta knjiga dragocjenija i od samoga života«, rekao je, a bilo je očito da govori o sebi. »Dakle, taj pothvat ne mogu povjeriti kršćaninu, i stoga moram tražiti

dalje«, zaključi Ealdred, pozorno motreći Nordijca, kao da je svjestan koliko mnogo riskira. »Sigurde, tebi kao poganinu knjiga ništa ne znači. Ne možeš razumjeti njezinu moć. Za ime Krista, kladio bih se da i ne znaš čitati.« Nordijac je počeškao bradu, a Mauger je nešto progunđao, kao da komentira kako je čitanje gubitak vremena rezerviran za slabiće. »Ipak, znam da razumiješ jezik srebra«, nastavi Ealdred. »Pronalazak knjige bogato ćemo nagraditi.« U očekivanju Sigurdova odgovora, raširio je usta u tanku crtu. »Koliko srebra, Englezu?« zanimalo je Nordijca. »Dovoljno da sebi kupiš kraljevstvo, a i ljude koji će te učiniti kraljem«, odvrati Ealdred i žmirne očima. Sigurd se opet počeše po bradi. »Razgovarat ću sa svojim ratnicima«, rekao je i ponovno stavio šljem. Iza njega Olaf je i dalje nervozno držao štit i mač. »Tko zna, možda bismo radije otplovili duž vaše istočne obale i pronašli još kamenih kuća punih zlata... kao i crva koji se uvijaju poput njega«, zaključi Sigurd, glavom pokazavši redovnika. Ealdred polako odmahne glavom. »Odavde nećete otići na brodovima, Sigurde. Moj kralj skratio bi me za glavu kad bih vam dopustio da otplovite u daljnje uništavanje Božje kuće.« Sigurd izvuče mač, pa je noćni mir narušilo bljeskanje čelika. I ja sam izvukao oružje, a ustuknuo sam upravo kad je Mauger, podigavši oštricu, stao između svoga gospodara i Sigurda. Neki Englezi željni krvi uzvikivali su razne strahote, a iza mene su Nordijci počeli mačevima udarati u štitove. Nesigurnost se urezala u Sigurdovo lice, a Ealdred, koji nije izvukao mač, raširio je ruke kao da odvaguje dvije mogućnosti. »Što ti preostaje, Sigurde? Bori se, pa izgubi brodove i život... ili postani bogatiji nego što si ikad sanjao! Čuo sam kako govore da su tvoj narod začeli crvenokosa Irkinja i vepar oštrih kljova, pa to objašnjava vašu naglu narav i spori um.« Smjelo je stupio pred Maugera i podignuo ranjenu ruku da zadrži svoga tjelesnog čuvara. »Naravno, ne vjerujem da bi itko okrenuo leđa onomu što nudim.« »Hajde, Nordijče.« Mauger je tih nekoliko riječi oprezno oblikovao usnama, dok je slobodnom rukom domahnuo Sigurdu. Sigurd je raširio usnice i pokazao zube, a njegovi ratnici počeli su vikati da će sasjeći Engleza. Pojačali su se ujednačeni udarci mačeva po štitovima, pa sam pomislio da će te noći poteći rijeka krvi, a i ja ću poginuti. Ruka mi je ponovno zadrhtala, a obuzela me i groznica bitke.

Međutim, Sigurd je polako stavio mač u korice, a lupanje i klicanje mnoštva je utihnulo. Okrenuo se, zureći u mene divljim pogledom. »Još nije došlo naše vrijeme, Gavrane«, izjavio je. »Odinove mračne pomagačice odnijet će nas u Asgard tek kad budemo vrijedni da nas se ljudi sjećaju.« Okrenuo je leđa Englezu, ne pokazujući strah, a onda je podigao ruku prema nebeskom svitanju i ratnicima. »Zmijin trbuh napunit ćemo engleskim srebrom!« zagrmio je. Dah mu se u hladnomu zraku pretvarao u paru, a njegovi vojnici počeli su klicati. Kad smo se vratili na obalu s Englezima za petama, vidjeli smo da su Glum i njegovi suborci brodove spasili od vatrene stihije. Još su uvijek bili spremni nastaviti obranu, iako već umorni i blijedi kao sunce koje se počelo dizati na istočnom obzoru. Engleski čamci i dalje su poskakivali na valovima, a njihove posade zadržavale su se izvan dometa Glumovih strijela, no dovoljno blizu dugih brodova da im ponovno zaprijete vatrom koju bi podjarili iz žara u zemljanim posudama. Nije ni došlo do prave borbe, jer su Englezi raspolagali s malo izvježbanih kopljanika koji bi se sukobili s oklopljenim Nordijcima. Ipak, Glum i ostali osjetili su vidljivo olakšanje vidjevši da im se približavamo na čelu sa Sigurdom i Olafom. Ealdredovi ljudi zgrabili su koplja, strijele i sjekire, pa su se pripremili za borbu ako bismo navalili na njih, ali mi smo pri danjem svjetlu vidjeli da su još brojniji nego što nam se činilo u mraku. Nisu svi bili ratnici, već u velikom broju poljodjelci i obrtnici, koji su svoj alat uglavnom nosili kao oružje. Međutim, ako srpom udara snažna ruka, lako će ubiti protivnika. Sigurd je već izgubio dobre vojnike, pa nije htio da ih još više pogine. Iako smo napola očekivali da nas Englezi svakoga trenutka napadnu, nisu to učinili, pa su Nordijci pozdravili svoje prijatelje i ispričali im što se događalo. Sunce koje se penjalo na nebo grijalo je naša ukočena tijela. Ealdred nam je dao vremena i prostora da se pobrinemo za mrtve. Osim bjelokosoga Erika, još trojica Nordijaca poginula su u borbi pred dvoranom, što znači da ukupno jedanaestorica više nikad neće zauzeti svoja mjesta na veslačkim klupama Zmije: Sigtrygg, Njal, Oleg, Eyjolf, Gunnlaug, Northri, Thorkel, Thobergur, Eysteinn, visoki Ivar oštroga oka i Erik, Olafov sin. Umotali smo ih u njihove ogrtače, pa smo ih kozjom stazom odnijeli do stijena nad zaklonjenim zaljevom. Oko svakoga trupla vezali smo kamen da mrtvaca povuče na morsko dno – jednostavno nije bilo vremena da ih spalimo. Sigurd

ih je prepustio moru, a ne kršćanskoj zemlji. »Primit će ih Njörd, gospodar mora«, rekao je, »pa će sjediti u Valhali sa svojim precima.« Naučio sam kako smrt prijatelja može sasvim promijeniti čovjeka. Pogani su sad šutjeli i više se nije čuo smijeh koji ih je inače pratio, baš kao što galebovi lete za ribarskim čamcem. Gledao sam kako Nordijci odnose trupla onih koje su poznavali još od djetinjstva, kad su se igrali u istim krošnjama drveća i na vratima dvorana za sastanke slušali kako im pijani očevi pričaju o bitkama, morskim čudovištima te djevojkama iz dalekih zemalja. Motrio sam kako Olaf mrtvoga sina nosi na rukama, kao što je vjerojatno činio dok je Erik još bio dojenče. Prije nego što su ga umotali u ogrtač, lice mladoga Nordijca doimalo se mirno i bijelo poput njegove kose, dok su oči staroga Olafa bile neprepoznatljive od suza. Kad je sve bilo gotovo, Sigurd je na leđa prebacio svoj veliki štit i zgrabio koplje od jasenovine. Njegovi vojnici shvatili su to kao poziv za pokret. Uskoro smo se mogli otisnuti u potragu za vrijednom knjigom s evanđeljima koja je preveo sveti Jeronim. Glum je predložio da zaplovimo uz istočnu obalu, pa da po rijeci Temzi zađemo u kopno i tako stignemo u Merciju, ali Ealdred i njegovi ljudi prezirno su se nasmijali. »Poštovat ću naš dogovor, Ealdrede! Dajem ti riječ i prisežem na očev mač«, reče Sigurd, kojega su njihove prijašnje poruge uvrijedile. »Tvoja riječ znači mi koliko i pljuvačka, neznabošče«, odgovori starješina, »ali znam što vama znače dugi brodovi. Ili ćete u Coenwulfovu zemlju poći pješice, ili će vam se brodovi pretvoriti u pepeo koji će raznijeti plima.« Sigurdovo lice izobličilo se od bijesa, a gusta brada mu se tresla dok se suzdržavao od psovke. Na trenutak sam se ponadao da će ubiti Ealdreda. Okrenuo se svojim ljudima, pa je nakratko u oči motrio Crvenoga Sveina, Crnoga Flokija i Olafa, no onda je samo kimnuo. »Poglavar mora biti velikodušan«, izjavio je, obraćajući se svom bratstvu, »a još nijedan jarl nije plovio s boljim ljudima. Pošteno je da svoje škrinje do vrha napunite kraljevim srebrom, a blago engleskog vladara dobro će nam doći, kao i svako drugo.« Okrenuo se Ealdredu, a lijevu ruku položio je na ukrašenu dršku mača. »Knjiga u zamjenu za blago?« Nasmijao se, tresući zlatnom bradom, »Nikad neću razumjeti Engleze.« Iako smo zapravo imali vrlo malo izbora, jarl Sigurd je naš položaj uspio

prikazati kao da je prednost na našoj strani, i stoga zaslužujemo proći mnogo bolje od Engleza. Na licima Nordijaca nije bilo ni traga sumnje dok im je objašnjavao svoj naum i punio im glave raskošnim slikama srebrnjaka, a onda smo se pripremili da pješice krenemo u Merciju, po knjigu s evanđeljima koja će nas učiniti bogatima. Na duge brodove popelo se desetak engleskih ratnika s bakljama, a Knut je proklinjao budale koje su, držeći vatru, stajale na posebno obrađenoj drvenoj palubi, gdje je daske povezivalo uže namazano katranom. Na Zmiji smo već vidjeli nagorjela mjesta, ali moji suborci nisu mogli učiniti ništa drugo nego pogledima iskazati prezir prema onima koji su prijetili Zmiji i Fjordskomu jelenu. To nam je donekle pokvarilo raspoloženje dok smo se spremali za polazak. Glavnina snaga starješine Ealdreda povukla se na uzvisinu strmoga brežuljka – bili su uplašeni, a time su i smanjili rizik od izbijanja borbi. Kopljima su oblikovali zid nalik na ogradu od kolja, a vrhovi njihovog oružja su se, zajedno s ukrasima na štitovima, presijavali obasjani suncem. Motrio sam ih, kad sam začuo kako Floki psuje. »Tako mi Frigginih sisa, što to radi onaj Kristov rob?« upitao je, pokazujući glavom oca Egfritha. Redovnik je pljuvao u spojene dlanove, a onda je u pljuvačku umakao mali nož. »Mislim da brije lice«, nagađao je Olaf, začuđeno zureći. Floki dotakne svoju bradu, a onda i dršku mača za sreću. »Zašto bi muškarac nosio žensku suknju?« upitao je samoga sebe, a lice pod crnom bradom namrštilo mu se. »Mi smo Nordijci, Ujače! Hoćemo li putovati s takvim stvorom?« »Što se mene tiče, može staviti srebrnu maramu i imati sise... ali samo ako će nas to obogatiti, momče«, primijeti Olaf i potapše sugovornika po ramenu. »Jesi li ikada vidio Kristovu knjigu?« Floki odmahne glavom, a na licu mu je još bio smeteni izraz. »Pa, on ju je vidio«, reče Olaf i pokaže na Egfritha. »Baš zato Ealdred i šalje tog čovječuljka s nama.« Bjorn drškom koplja udari o tlo. »Ujače, zašto ne odmaglimo večeras kad padne mrak? Mogli bismo poklati tu kopilad i otići.« Njegov sugovornik odmahne glavom. »Dobro da nam ti nisi jarl, Bjorne.« Nordijac slegne ramenima i pogleda Crnoga Flokija, koji na te riječi napravi grimasu. »Još dugo poslije našega odlaska u trupovima brodova skrivat će se

vojnici s prokletim bakljama, Bjorne«, odgovorio je neraspoloženo. »Radije bih se borio sa svim Englezima odavde do Sjevernoga mora, nego da gledam kako se Zmija i Fjordski jelen pretvaraju u pepeo.« »U pravu je, momče«, tiho će Olaf, a Bjorn popustljivo kimne. Onda se Olaf okrene i nastavi Nordijcima odrješito izdavati zapovijedi. Njegov i Glumov posao sastojao se u tome da se pobrinu za sigurnost usidrenih brodova i zatvorena spremišta. Sad je već i Olaf jurio posvuda – provjeravao je imaju li svi bruseve i cjelokupnu ratnu opremu, a pobrinuo se i da opakim izgledom prizovu božanstva rata. Verižne košulje su toliko temeljito uglačali da su se presijavale, a oštrice su izbrusili do najubojitije učinkovitosti. »Zatomio je tugu duboko u sebi«, primijeti Crveni Svein, pokazavši glavom Olafa, koji je sad vikao na Kona zato što borac iz brade nije iščešljao zgrušanu krv. Svein je na snažnoga ponija podigao jednu od tri vreće sa sušenim komadima mesa koje nam je dao Ealdred. »Pokopao ju je kao što tisa korijenje zarije duboko u zemlju.« »Čovjek bi pomislio da je Floki izgubio sina«, rekao sam, vješajući poniju oko vrata dvadesetak sušenih bakalara, povezanih uzicom provučenom između škrga. Crnokosi Nordijac nešto je mrmljao sebi u bradu dok je pripremao brynju, remenje i golemi, okrugli štit. »Osjeća se jadnije nego redovnik koji posti na prazničnoj gozbi.« Zbog posjekotine na goljenici cijela mi je noga bila vruća i jako je boljelo. Uskoro ću morati iznova previti ranu. »Ah, veći su izgledi da će dimljene ribe skočiti u more i otplivati do Hardangerova fjorda, nego da će se Floki nasmijati!« uzviknuo je Svein, a kad je protrljao donji dio leđa, naglo se trgnuo. »Thorovih mi jaja, ukočio sam se. Mislim da će nam šetnja prijati.« »Zaboravi na šetnju, Sveine«, javi se Bjarni, udarivši dlanom po drški mača za pojasom. »Zaplesat ćemo kad stanovnici Wessexa vide da smo Nordijci. Što misliš, kako ćemo daleko stići? Hoćemo li uopće i primirisati Merciju?« Učinilo mi se da ima pravo. Nikako se nećemo moći pretvarati da smo iz Wessexa ili Mercije. Mogli smo se tek nadati kako Englezi neće skupiti dovoljno jaku vojsku novaka da bi s nama zapodjeli bitku. Shvatio sam da i Olaf to zna, pa je zato i nastojao da se doimamo opasno. Nadao se da će svi koji nas ugledaju bezglavo pobjeći. S dugih brodova uzeli smo cjelokupno naoružanje, pa je svatko imao dugu ili kratku sjekiru koju je prebacio na leđa, koplje, dugi nož i mač. Nekolicina ih je nosila lukove, a svi su imali čelične šljemove, kožnate tunike ispod

žičanih oklopa, velike okrugle štitove i čvrste kožnate čizme. Na crvenoj pozadini oslikanoga Bjarnijevoga štita uvijao se opaki zeleni zmaj, a na našoj opremi mogle su se vidjeti i druge životinje divljega izgleda. Sigurd je pohvalio moje držanje za vrijeme bitke, pa me čak s naklonošću udario po leđima dok je pričao da sam tako silovito trubio u ratni rog da je Ealdred pomislio kako nam u pomoć dolazi Glum sa svojim suborcima i da će uslijediti pokolj. Rekao je kako za nagradu mogu zadržati Njalovo oružje – pokazao sam da dostojno nosim mač koji mi je dao na obali. Nitko drugi nije se usprotivio tom daru, pa sam opipao kožom presvučenu dršku i glatku željeznu jabuku na maču, a jedva sam mogao i vjerovati da posjedujem takvo oružje. »Mač nije lijep kao neki drugi, ali važnija je oštrina samoga oružja, pa i snaga ruke koja se njime koristi«, pouči me Sigurd. Primijetio je da se ponosim oružjem, stoga je i kimnuo, zadovoljan mojim ponašanjem, »Mač je poput žene, Gavrane. Ako se brineš za njega i on će se brinuti za tebe. Poslije nekog vremena više i ne primjećuješ kako izgleda, ali uvijek je jednako vrijedan.« »Hvala, gosparu«, odgovorio sam odlučnim glasom, pa je Sigurd ponovno kimnuo, a onda je otišao među svoje ljude da ih osokoli i pohvali njihovu smionost. Dok sam gledao taj vučji čopor, niz kralježnicu su mi prostrujali žmarci. Ostali smo bez brodova i kretali se neprijateljskim područjem, ali to smo činili dovoljno zastrašujuće da se onome tko nas ugleda sledi krv u žilama. S više od četrdeset naoružanih i oklopljenih boraca, bili smo nalik na glasnike smrti. Redovnik Egfrith prišao nam je teškim korakom, pa je protrljao ćelavu glavu i trgnuo se. »Za vrijeme ovoga pothvata meni ćete prepustiti svu govoranciju«, upozorio nas je. Neprestano je pogledavao moje krvavo oko. »Nadahnuće mene kao svećenika za tu zadaću potječe od više vlasti nego što je kraljeva!« Crveni Svein podrigne se i redovnika pogleda kao da ga to zabavlja, ali Egfrith prijeteći podigne prst prema divu. Pomislio sam da je ili hrabriji nego što mi se isprva činilo, ili beskrajno glup. »Ako u svojim izopačenim srcima imate imalo osjećaja časti, održat ćete prisegu prema starješini Ealdredu«, upozorio ih je. »Ne smijete ozlijediti nijednoga stanovnika Wessexa – muškarca, ženu ili dijete.« Svein je glumio da se uplašio, pa se podrugljivo prekrižio i uz smijeh udaljio. »Vidiš li onoga čovjeka, oče?« pokazao sam Asgota, koji je sjedio podalje

od drugih i bacao čarobne kosti. »Vidio sam kako je izvadio pluća čovjeku iz Wessexa kojega su pobijedili u borbi. Bio je još živ kad su mu pluća položili na leđa.« Mislim da mi nije povjerovao. »Kakva bi životinja učinila takvo zlodjelo?« upitao je i šmrcnuo. »Zašto bi to radili?« Slegnuo sam ramenima. »Zato što su poštovali njegovu hrabrost, a time su htjeli odati počast Odinu«, nasmiješio sam se. Egfrith napravi znak križa prema Asgotu. »Da sam na tvome mjestu, oče, više bih se brinuo o tome da Ealdred održi riječ i Sigurdu preda brodove kad se ponovno pojavimo, jer ako to ne učini... Wessex će spoznati što je užas.« Egfrith je nakratko razmislio o tome. »Nema pljačkanja«, upozorio je, žmirkajući škiljavim očicama, »i nema silovanja! Neka nas nebo sačuva od grijeha.« »Nitko se to ne bi usudio učiniti kad ste vi u blizini, oče«, odgovorio sam, a redovnik se namrštio, znajući da ga zadirkujem. Ulf nam se potiho približio i poput psa zalajao ravno u svećenikovo uho, pa je ovaj poskočio poput ribe na udici. Ulf se nasmijao, a Egfrith skoro poludio od bijesa. »Ostavi ga na miru, Nordijče!« začuo sam nečiji glas, a kad sam se okrenuo, u podnožju staze ugledao sam Maugera. Penjao se prema nama. »Maugeru, vratio si se!« uzvikne Egfrith, pa podigne ruke i dobaci mi slavodobitni pogled. »Kriste, u usporedbi s ovim životinjama, ti si poput svetoga Cuthberta.« »Hajde, oče«, krupni ratnik zgrabi ga za koščato rame, »nemoj mi reći kako su te već natjerali da se popišaš u halju?« »Naravno da nisu.« Redovnik se isprsi poput crvendaća u zimsko doba. »Začudio sam se što te vidim... i to je sve. Ealdred te rijetko pušta s lanca. Mislio sam da me ostavio samoga među bezbožnicima, kao janje među vukovima«, požalio se, sa zebnjom motreći užurbane ratnike oko sebe. »A moramo se čuvati i Welšana.« »Oni neće prići ni blizu ovim ljudima«, progunđa Mauger. »Nadam se da imaš pravo«, reče njegov sugovornik i lagano se uspravi. »Naravno, duh mi krijepi pomisao da je naša potraga pravedna, pa mi to jača i volju. Ipak, na tu zadaću gledam kao na pokoru, jer čak ni osoba poput mene nije bez grijeha. Svi povremeno moramo pročistiti dušu.« Trgnuo se pod Maugerovim stiskom. »To smo raščistili, i mogu reći da mi je drago što će sa

mnom biti još jedan kršćanin.« Očicama nalik na kuglice gledao je ratnika, kao da očekuje Maugerovu potvrdu odanosti vjeri. »Nisam janje, oče«, odgovori njegov sugovornik, okrećući debeli kolut na ruci kako bi do izražaja došao najljepše ukrašeni dio. Na obje goleme ruke, ispresijecane ožiljcima koji su se bijelili među tetovažama, imao je dvanaest takvih teških ukrasa, a očito se i ponosio njima. »Poći ćeš s nama?« Egfrith odjednom sumnjičavo upita Maugera, a ratnik potvrdi glavom. »Nego... jesi li ikada razmišljao o pokori? Čovjek poput tebe... Kako da to kažem? Grijesi te vjerojatno guše.« Tjelesni čuvar slegne ramenima. »Gospodar Ealdred smekšao se s godinama«, promrmljao je. »Poći ću s vama, ali ne spominji mi pokoru. Ovdje sam kako bih te spriječio da dozoveš Božji bijes na njihove bezbožne glave prije nego što obave posao.« »Naravno«, redovnik oštro kimne. »To je u redu, Maugere, možeš poći. Gospodinova pravda oluja je što čisti od grijeha, a čovjek koji je dovoljno moćan da je dozove mora u istoj mjeri posjedovati i mudrost.« »Sve su to sranja«, odgovori Mauger, a osmijeh mu otkrije potamnjele zube. Zgrabio je Egfritha za rame i pogledao me. »Obojica znamo da sam došao brisati tvoju guzicu i pripaziti da ti ovi vragovi ne prerežu vrat u najmračnije doba noći.« Čuvši to, Egfrith problijedi. »Ne brini, redovniče«, nastavi tjelesni čuvar, pa mi namigne dok sam držao mješinu u koju je Crveni Svein lijevao vodu iz bačve. »Tim barbarima neću dopustiti da prljavim rukama dodiruju tvoje čisto dupe.« Egfrith se okrene i nadmoćno se nasmiješi Crvenomu Sveinu. Mauger se doimao kao vrlo opasan ratnik, a redovnik se očito pouzdavao u njegovu vještinu. No Svein je pazio da ništa ne prolije, pa nije podignuo pogled. Sunce još nije zasjelo na svoje prijestolje kad smo bacili oproštajne poglede na Zmiju i Fjordskoga jelena koji su se veličanstveno usidrili na mirnomu moru. Nastupila je oseka, pa su se užeta sa sidrima tako snažno napela da je na jednomu sjedio bijeli galeb i čistio perje. Dok je mreškanje mora lagano zapljuskivalo obalu, učinilo mi se da se ti brodovi, vitki i ponosni zmajevi, žele osloboditi spona i zaploviti otvorenom pučinom, daleko od te strane obale i ljudi koji su bakljama prijetili njihovim trupovima. »Otac bi prevrnuo vlastitu pogrebnu lomaču da vidi kako tim brodovima okrećem leđa«, mrmljao je Kon, prebacivši okrugli štit preko leđa dok smo

napuštali obalu i penjali se kamenim obronkom. »Da, tako je, Kone«, odgovori Olaf, »ali tko je ikad čuo za tvoga oca, ha, momče? Do ušiju mi nije doprlo njegovo ime. Pjevači ne pamte čovjeka koji ide najsigurnijom stazom, nego takva osoba naprosto ostari.« Olaf je stenjao dok se uspinjao strmim puteljkom, pridržavajući se za busenje grube trave. Bio sam ispred Ealhstana, pa sam mu pomagao koliko sam god mogao. »Moraš se posebno potruditi, Kone«, nastavi Olaf. »Sigurd će iz tebe napraviti pravoga čovjeka.« »Ili truplo«, doda Bjorn sa zlobnim osmijehom. Sad nas je bilo četrdeset sedam, uključujući Egfritha i Maugera, pa smo grabili poput vukova koji slijede plijen. Oklopi su zveckali, štitovi su udarali u drške sjekira, a čizme su toptale. Jadni stari Ealhstan morao je držati korak s nama. Englezi koji su se postrojili na grebenu odmaknuli su se stotinu koraka, pa smo mogli proći bez opasnosti da će netko dobačenom uvredom izazvati tučnjavu. Ipak, vidio sam da su isto tako čvrsto stisnuli oružje i štitove, kao što im se u lica urezala mržnja dok smo napredovali prema sjeveru i pošumljenoj dolini, zapadno od najbližega naselja. Mauger je uvjeravao Sigurda da će nas drveće sakriti, pa nas nitko neće primijetiti, a uz malo sreće, seljani neće ni znati da smo tuda prošli. Upozorio je kako gospodar Ealdred neće pokazati razumijevanje ubijemo li neku hrabru budalu, čiji će rođaci pitati zašto je njihov starješina bezbožnim strancima dopustio da slobodno lutaju zemljom. »Nije ih bilo baš mnogo«, prokomentira Svein i pljune u smjeru engleskih ratnika koje smo ostavili daleko za sobom. »Trebali smo oštrice prekriti njihovom krvlju.« »Glupi vole, sinoć ih je bilo još više«, odgovori Crni Floki, opušteno držeći koplje. Nije bio krupan poput mnogih drugih ratnika, ali bio je čvrst i pristaloga držanja, pa je već i pogled na njega tjerao strah u kosti. »Ealdred i njegovi ljudi u zoru su odjurili prema istoku«, izvijestio nas je. »Čini se da su se neki Englezi upišali u hlače ugledavši duge brodove blizu obale, kod mjesta zvanoga Selsey. Kladio bih se da su došli i Danci.« Pokazao je Olafa koji je koračao ispred njih s Maugerom i Egfrithom. »Stari Ujak čuo je kako Mauger takvo nešto priča redovniku.« »Primijetio sam da se Ujak i ti umiljavate kršćanima, Floki«, zadirkivao ga je Svein i nacerio se. »Nedostaje li ti žena, mališane?« »Čak i ono ćelavo kopile od Kristova roba ljepše je nego tvoja faca,

crvenokosa vrećo govana«, zareži Floki. »Osim toga, netko mora paziti na njih. Više bih vjerovao Dancu. Kršćani nemaju časti.« »Englezi misle da ste vi Danci«, podsjetio sam ih. »Na sve pogane gledaju kao na pripadnike toga naroda.« Bila je to istina – naime, više smo puta čuli kako Danci napadaju istočnu obalu, ali nitko nikad nije spomenuo Norvežane. »Engleska kopilad«, ispljune Floki. I ostali su se smrknuli. Znali su da je s pravom nepovjerljiv, pa su strahovali da možda više nikad neće vidjeti svoje duge brodove. Od svih Nordijaca samo se Sigurd prije odlaska nije još jednom okrenuo prema šumu valova koji su se razbijali o obalu. Zvukove mora prigušivale su travnate stijene pred nama. Uspravan, visoko podignute glave, određivao je brzinu kojom ćemo napredovati, kao da ga budućnost poziva i obećava mu slavu. Sigurdova odlučnost i nas je ohrabrila, pa smo ga slijedili, a ubojito oružje ujednačeno nam je zveckalo. Ispod Njalove brynje morao sam odjenuti krzneni kaputić kako oklop ne bi spao s mene – iako smo bili približno jednake visine, on je bio mnogo krupniji. Zavladala je vrućina. Prvi ljetni kukci glasno su zujali i prolijetali pokraj nas brže nego što ih je oko moglo pratiti, a sunce je nagoviještalo posljednje kidanje zimskih okova. Egfrith je naglo porastao u mojim očima kad je odlučno koračao uz Maugera, čije su gole ruke bile prekrivene tetovažama iskeženih lica, dok mu je srebrno ratničko prstenje svjetlucalo na sunčevoj svjetlosti. Redovnik je čak začuđujuće jakim glasom počeo pjevati psalam, ali Crni Floki izvukao je dugi nož i pokretima zaprijetio da će Egfrithu odrezati jezik i natjerati ga da to pojede. Kad je redovnik zgrabio Maugera da se zaštiti, engleski ratnik ga je odgurnuo, upozorivši ga da će mu, ako ne zaveže, on sam odrezati jezičinu. »Pjevaš kao kuja koju su udarili nogom«, prokomentirao je, a uvreda je očito duboko povrijedila Egfritha – otada je šutio i durio se, na čemu smo svi bili zahvalni. Nismo laka srca za sobom ostavljali golemu slobodu beskrajne pučine i sve što je ona obećavala. Nordijcima je more bilo valoviti put do svih krajeva u koje su željeli stići, ali sad je i to ostalo iza nas, pa smo more nosili samo u sjećanju dok smo prodirali sve dublje u kopno. Ipak, kad smo zašli među prvo šumsko drveće, osjetio sam čudni mir koji se sve više produbljivao. Golemi hrastovi i vitki brijestovi priječili su da zrake sunca probiju do mahovinom

prekrivena tla što je mirisalo po vlazi, a isprepletene grane prastaroga drveća kao da su iznad naših glava razmjenjivale novosti o svijetu s one strane šume. Zvukovi, mirisi i glasanje zeba podsjetilo me na dane koje sam nasamo provodio upravo u takvoj šumi, gdje sam za staroga Ealhstana sjekao drveće sve dok u leđima nisam osjetio bol, a i ruke su mi bile pune žuljeva. Dok sam hodao, zaronio sam u svoja jedina sjećanja, poput korijenja koje žeđa za vodom, no iako sam u tim uspomenama pronalazio utjehu, osjetio sam i čudnu, bolnu samoću. Osjetio sam uzbuđenje života na moru, buku bitke i prijateljstvo ratnika – prošlost je za mene bila mrtva. »Ovdje ima duhova, Gavrane«, primijeti Bjarni, zakolutavši očima prema krošnjama stabala. »Osjećaš li ih?« Izbili smo na obližnji proplanak i sunce nam je obasjalo lica. »Da, osjećam ih, Bjarni«, odgovorio sam. »Svi ih osjećamo.« »Ti nas duhovi gledaju, brate«, javi se Bjorn, pa prijeđe rukom po tamnoj mahovini koja se penjala uz panj prastaroga drveta. »Nažalost, uvijek se sakriju, a u šumi su sigurni od kršćana koji ih žele protjerati na mračno, gadno i smrdljivo mjesto.« Pokazao je oca Egfritha koji je koračao pred nama. »Neka vas ne zavara njegovo slabašno tijelo.« Napravio je grimasu. »Ta vrsta ljudi može ubiti čak i duhove.« »Dogodilo se da i ovaj mladić barem jednom mudro govori«, umiješa se stari Asgot suhim, škripavim glasom. Šutio je već satima. »Ta zemlja boluje od pošasti. Kristovi sljedbenici okrenuli su leđa starim vjerovanjima i duhovi ih mrze.« Mahnuo je rukom po zraku. »Moramo biti na oprezu«, upozorio nas je. »Sjene ovoga mjesta ne smiju pomisliti da smo kršćani.« »A kako ćemo im javiti što smo, starče?« upita Bjorn. »Da zapjevamo neku od starih pjesama?« »To nije dovoljno, Bjorne«, promrmlja Asgot. »Žrtvovanje«, reče Crni Floki, pa ljutito izvije gornju usnicu. »Trebali bismo žrtvovati redovnika.« Osvrnuo sam se i pogledao Asgota, koji se cerio poput djeteta. »Nije vrijedno truda, Floki«, rekao sam, nadajući se da mi u očima ne vide strah, jer želudac mi se zgrčio kad sam se sjetio Griffinova ubojstva. »Duhovi nisu slijepi, nego drevni i mudri.« »Što ti znaš o sjenama, dječače?« upita Asgot. Taj čovjek me zbilja mrzio.

»Znam kako su manji izgledi da Flokija zamijene s ožujskim janjetom nego s kršćaninom«, odgovorio sam. Ratnik kojega sam spomenuo nasmiješio se, a ostali su nešto progunđali u znak slaganja. Nadao sam se da im je pomisao o žrtvovanju iz glava odnio povjetarac koji je mirisao po mahovini. Duboko u šumi naišli smo na tragove životinja. Blatno tlo utabali su jazavci, lisice, lasice i zečevi, iako nikad nismo ugledali nijedno od tih stvorenja. Nadao sam se da će koji Nordijac strijelom pogoditi jelena, ali to je bilo poprilično glupo očekivati. Zvukovi prolaska gotovo pedesetak ratnika kroz drevnu šumsku tišinu životinjama predstavljaju znak za uzbunu. Vidjeli smo samo ptice i kukce, iako su uvijek postojali izgledi da iz grmlja nasrne vepar i kojemu od nas smrska nogu u komadiće. Već sam vidio životinje koje su očajnički tražile hranu, ali kad su ih uznemirili, pobjegle su od jednoga lovca i bezglavo naletjele na koplje drugoga. Još smo bili u srcu šume kad je zrak postao svjež, a padao je sve gušći mrak, pa je bilo opasno nastaviti put. Lice staroga Ealhstana zadobilo je pepeljasti preljev i teško je disao od umora. Vidio sam kako trlja kuk koji ga je često bolio, pa sam mu dao ravnu jasenovu granu da se na nju naslanja. Sigurd nije htio riskirati da netko od njegovih ljudi ugane gležanj na neravnome tlu, ili da udari glavom u nisku granu. Naredio je da ćemo noć provesti na mahovinom obrasloj obali potoka koji je žuborio u blizini. Bilo je odviše rano doba godine za ujede mušica koje su inače na takvim mjestima tvorile smeđe oblake rojeva, pa smo se mogli dobro odmoriti. Nažalost, nismo samo mi razmišljali o odmoru. Životinje su očito ovamo dolazile piti, a jeleni su oglodali koru obližnjega drveća, pa su se glatka debla presijavala u sumraku. Golemi jasen srušio se, pa je sad ležao nalik na paloga diva, a oko njega su rasle nježne mladice i dizale se prema svjetlosti koju je oslobodilo mrtvo stablo. U zraku je, oko četiri metra iznad nas, visjelo golemo korijenje iščupano iz zemlje, a podsjećalo je na razbarušenu kosu nekog mitskog bića. Deblo će nas zaštititi, a velika, desetak koraka udaljena stijena, sakrit će našu vatru i sačuvati toplinu. Dok je plamen živahno pucketao i praskao, Asgot je s paloga jasena počeo rezati komad kore širok kao njegova ruka. Motrio sam ga izdaleka, a Ealhstan je to primijetio, pa me dlanom udario po licu da spriječi moguću čaroliju. »Znatiželjan sam, Ealhstane«, rekao sam trljajući obraz, ali stari drvodjelja, kojemu je vjetar mrsio rijetke pramenove kose, prekrižio se i pokazao nordijski mač pokraj mene. »Čovjek se mora znati služiti mačem«,

rekao sam, »jer njime štiti one koje voli.« Sjetio sam se bucmaste Alwunn iz Abbotsenda i njezinih crvenih obraza, pa sam se upitao jesam li je ikada volio. Mislim da nisam. Ponovno sam pogledao Asgota, ali Ealhstan me povukao za rame i upro mi prst u lice, a onda je podigao pogled prema granama iznad naših glava i pretvarao se da pljuje. Znao sam da mi predbacuje – prihvatiti nordijski način života znači pljunuti Kristu u lice. »Ne želim do smrti izrađivati pehare, starče«, odgovorio sam i požalio te riječi, iako su bile istinite. Ealhstan je pokazao na moje ruke i napravio prezirnu grimasu, kao da hoće reći kako nisam dovoljno vješt za takvo što. Okrenuo mi je leđa i legao. Šutke smo se odmarali dok mi tišina nije postala preteška, pa sam od sve ugodnije vatre otišao da vidim što radi Asgot. »Što ćeš učiniti s tim?« upitao sam ga. Blizu lica držao je debeli komad kore drveta, pa ga je mirisao i trljao prstom. »Asgote?« navaljivao sam, iako mi nije bilo drago što sam tako blizu godija, no žarko sam želio znati o kakvoj je magiji riječ. Nije skidao pogled s komada kore. »To je drvo živjelo tisućama godina, dječače, možda još od samih početaka svijeta, a još nije mrtvo... barem ne potpuno. Da bi naraslo, bilo mu je potrebno mnogo ljudskih životnih vjekova, a isto toliko i da umre.« Držao je koru kao da ima vrijednost srebrne poluge. »To drvo mnogo je toga vidjelo, pa zna tajne, Gavrane«, prezirno mi je naglasio ime. »Šaptat će ih onome tko je voljan slušati.« Okrenuo se, ali zgrabio sam ga za rame, pa se trgnuo na moj dodir. »Hoćeš li mi pokazati te tajne?« upitao sam kao začaran. Čuo sam za predaje o runama, ali tko je od nas tako što uistinu vidio? Asgot je sumnjičavo suzio sive oči i namreškao lice kao da smrdim, a onda je zurio u Sigurda koji se od srca smijao, jer je plamen poskočio i Crnomu Flokiju oprljio bradu. »Sigurdu si drag, Gavrane«, promrmljao je, »pa iako taj čovjek ima mana, ne poričem da ima i posebne moći. Bahat je i nesmotren, ali poštuje bogove.« Namršio se. »Uglavnom ih poštuje.« Onda su mu oči bljesnule, a usnice su mu zadrhtale u sivoj bradi. »Da, pokazat ću ti«, rekao je, »i to ubrzo.« Dan za danom putovali smo na sjever, ulazeći sve dublje u Wessex, a rijetko kad smo vidjeli živu dušu. Među bratstvo ratnika uvukao se nelagodan osjećaj, i razumio sam što im smeta. Nordijci su sve dublje zalazili u nepoznato područje. Bila je to zemlja Kristovih sljedbenika, ljudi koji su ih prezirali, a k tome više nisu mogli namirisati more.

»Ne sluti na dobro što smo tako daleko od brodova«, primijeti Ružni Einar, čovjek ravnoga nosa, s ožiljkom na usnici. Kad god me pogledao, znao sam da zamišlja kako umirem pod oštricom njegova mača sa širokom drškom. »A idemo sve dalje«, nadoveže se Glum, pa podigne pogled prema svodu od lišća i modromu nebu iznad njega. , to nije u redu. Samo budala iskušava Norne. Prisegnuo bih da čujem kako im prsti za nas spremaju mračno, krvavo tkanje.« Znao sam da se barem dva ili tri ratnika s Fjordskoga jelena slažu sa svojim brodskim zapovjednikom. Ružni Einar se glasno podrigne. »Gavran i stara budala bez jezika donijeli su nam nesreću«, zaključio je i preko ramena palcem pokazao na mene. »Čega se bojiš, Einare?« izazivao ga je Bjarni. »Pogledaj oko sebe, čovječe. Ovo je dobra zemlja, a ima je mnogo. Ovamo ćemo jednoga dana poslati svoje sinove, ha, Bjorne?« Potapšao je brata po ramenu. »Obrađivat će tlo i udebljati se od svinjetine ili medovine.« »Brate, otet će engleske pašnjake i živjeti kao kraljevi«, odgovori Bjorn, udarivši nogom visoku, bijelu gljivu. »A sve to zato što smo uzeli neprijateljsko srebro i zemlju natopili engleskom krvlju.« »Vas dvojica ste previše glupi da biste znali kad vas je sreća napustila«, mrzovoljno im je proturječio Einar, a onda je napravio pokret kao da izlijeva tekućinu iz zamišljena pehara. »Ljudi će se uvijek boriti za takvu zemlju, čak i kad im je oduzmete. Vjerojatno su je i sami Englezi jednom osvojili. Poljodjelci koji nisu vješti s mačevima kao i s plugom, neće dugo ostati na plodnim područjima. Zapamti to, Bjorne. Mačevi tvojih derišta nikad neće biti suhi.« »Ti si ružna i cmizdrava žena, Einare«, prokomentira Bjarni. Uvrijeđeni ratnik napravio je grimasu, a neobična usnica pobijelila mu je ispod ravnoga nosa. »Govorite što hoćete, ali vi ćete sljedeći ležati poput mladoga Erika – s guzicom punom strijela!« Brzo je pogledao Olafa, a onda se ohrabrio, jer ga mladićev otac nije čuo. »Thorovih mi jaja, Bjarni!« izlanuo je. »Engleski kržljavac pogodio te strijelom, a ti si ga ostavio na životu!« Smušeno sam slegnuo ramenima prema Barniju, koji je podigao obrve kao da se i sam čudi što me poštedio. »A to staro kopile osušenih usta«, nastavi nezadovoljnik, pokazujući Ealhstana, »slijedi nas kao zalutali pas u potrazi za ostacima hrane.«

»Mladić je u većoj mjeri Nordijac od tebe«, primijeti Bjarni, nestašno mi namignuvši, a sudeći po izrazu lica, njegov sugovornik poludio je od bijesa. »Einar je ružni kurvin sin«, doda Glum, »ali ima pravo. Trebali bismo raditi ono u čemu smo vješti, a milosrđe ostaviti sljedbenicima Bijeloga Krista. Jeste li znali da ih uče da vole neprijatelje?« Zgrabio je držak mača, a mislim da se i sam uplašio tih riječi. »Milost je isto što i slabost«, kimnuo je, »a Odin prezire slabiće.« »A prezire i kukavice« javi se Crveni Svein jakim glasom, »kao i ljude koji ne poštuju svoga jarla.« Bilo je jasno na što smjera, pa su Einar i Glum mudro zašutjeli. Svein bi se radije goloruk borio s deset ratnika nego da iznevjeri prisegu na odanost koju je, kao i svaki pripadnik bratstva, položio pred Sigurdom. Kad smo se te noći utaborili, izvadio sam mali nož koji mi je Ealhstan pronašao oko vrata, pa sam ga, kao i toliko puta prije, preokretao u rukama. Nadao sam se da ću time potaknuti uspavalo sjećanje. Nažalost, dvije uzgibane zmije izrezbarene na drški od bjelokosti uporno su šutjele, a njihova tajna bila je sigurna kao i blago koje čuva zmaj. »Čovjek ne bi trebao toliko razmišljati, Gavrane«, primijeti Bjorn, koji je u svakoj ruci držao koplje od jasenovine. Mahnuo mi je da ustanem, a kad sam to učinio, radosno mi je dobacio jedno oružje. »Iskoristimo vrijeme pred nama.« I tako sam se te noći počeo uvježbavati za borbu. Bjarni i Bjorn učili su me kako da ubijam mačem i kopljem. Sljedeće večeri upoznali su me s korištenjem okrugloga štita, a onda mi pokazali kako štit ne služi samo za obranu, nego da njime mogu napasti protivnika i lice mu samljeti u krvavu kašu. Tjerali su me da naporno vježbam i ponavljam svaki pokret, a uvodili su i nove borbene taktike, kojima su me uvelike iskušavali. Otkrio sam da ću, ako tijekom vježbe zadobijem mnoge posjekotine i masnice, u pravoj borbi bolje izbjegavati takve udarce. Iako sam isprva nespretno izvodio borilačke pokrete, počeo sam ih nagonski usvajati. Prirodno su se pretapali jedan u drugi, a noge sam pomicao u skladu s gornjim dijelom tijela, gazeći po lišću i grančicama na tlu. Tražio sam propuste u obrani svojih nordijskih učitelja – očajnički sam želio dobro usmjeriti udarce, kako bih se osvetio za one dobivene. Isprva smo vježbali omotavši oštrice u tkaninu, no ipak smo riskirali da

jedan drugomu polomimo kosti ili oružje, pa je Bjarni nagovorio Ealhstana da nam od jasenovine napravi nešto za vježbu, a kako su drveni mačevi i štitovi bili odviše lagani, od Crvenoga Sveina posudio sam velike srebrne kolute za ruke, kako bi mi udarci i obrana štitom imali potrebnu težinu. Priznajem da sam za vrijeme tih vježbi mašti dopustio da slobodno luta, pa sam zamišljao da ratnički koluti pripadaju meni. Kad sam sve uspješnije svladavao temeljne pokrete, i ostali Nordijci počeli su se zanimati za naše vježbe, pa sam svake noći prihvaćao njihove izazove, a protivnici su me nemilice udarali. U tim prvim danima nijednom nisam pobijedio.

S Osmo poglavlje ve si vještiji s mačem, Gavrane«, pohvali me Olaf, pa otkine komad staroga kruha, a ostatak preda Crnome Flokiju. Ramena su me boljela od sinoćnjega vježbanja, ali sam osjećao i čudno zadovoljstvo. Znao sam da mi mišići i udovi zaslužuju odmor. Šumsko tlo bilo je vlažno od rose, a dan će po svoj prilici biti vruć i okupan suncem. »Još si nespretan s kopljem, ali borba s tim oružjem laka je samo na prvi pogled«, doda Olaf. »Iako se čini da koplja ne koriste samo borci, nego i njihovi psi, to oružje malo tko zna pravilno upotrijebiti.« Slabo se nasmiješio. »Moj Erik je u tome bio vješt, no kopljem se ipak nije služio tako dobro kao što ti koristiš mač. Prirodno si nadaren, ha?« »Da, to je prirodno, kao i san poslije dobroga oranja«, rastreseno primijeti Knut, koji je vjerojatno razmišljao o nekoj ljepotici s pletenicama. »Još nisam pobijedio ni u jednom dvoboju«, požalio sam se, razgibavajući ramena da ponovno osjetim zadovoljavajuće bolove, no Olaf kao da me nije čuo. Razmišljao je o Eriku. »Kladim se da bi te moj sin nadmašio u dvoboju sjekirom«, rekao je. »Proveli smo mjesece vježbajući takvu borbu. Za rukovanje sjekirom potrebna je rijetka vještina, a osim toga – i godine vježbanja.« »Jednoga dana Bjarniju ću zadati masnice kakve sam ja zadobio«, izjavio sam i protrljao lijevu ruku. Iako sam njome držao štit, primila je stotinu udaraca i postala tamnoljubičasta. Olaf polako žmirne, a onda se lagano nakloni u znak zahvalnosti što sam ga pokušao odvratiti od razmišljanja o sinu. »Taj mladić mi nedostaje«, sjetno reče Bjarni. Brada mu je sakrila tužan osmijeh. »Kad se vratimo na Haraldov fjord, dobromu pjevaču platit ću da priča o tome kako je Erik umočio sjekiru u krv onoga crva Ealdreda.« Smiješak mu je razvukao nekoliko posjekotina na licu, a iz jedne mu je krv ponovno potekla niz bradu. »Erik je bio hrabar, Ujače«, rekao sam, »pa će se majka njime ponositi... I vjerno je služio jarlu Sigurdu.« »Ne, Gavrane, neće«, odgovorio je, odmahujući čupavom glavom. »Proklinjala me što joj odvodim sina, pa će mi iščupati jaja zato što je mojom

krivnjom poginuo.« Nasmiješio se, ali bio je to ledeni osmijeh. »Bit ću sretan ako u životu pojedem još koje dobro jelo.« »Ne mekeći, Ujače«, umiješa se Crni Floki. »Žena ti nije sasušeni štap. Još možeš imati sina, staro kopile.« Očekivao sam da će se Olaf razbjesniti, ali samo je zurio u vatru koja se doimala blijedo u nadolazećem svitanju. Podigao je obrve kao da priznaje kako crnokosi ima pravo. »Nijedna žena ne ljuti se vječno«, nastavi Floki i počne plesti kosu u sjajnu pletenicu, a onda se okrene prema meni. »Naučit ćeš da ti žene nikad ne oproste, Gavrane, ali u hladnoj noći ipak vole dobro valjanje, kao i svi mi.« U taboru se čulo mrmljanje u znak slaganja. »Ima li Sigurd sina?« upitao sam, pogledavši zlatokosoga jarla koji je sjedio i razgovarao s engleskim svećenikom i njegovim tjelohraniteljem Maugerom. »Nekoć ga je imao«, odgovori Olaf, »ali konj mu je udarcem kopita razbio glavu. Bilo je to prije sedam zima. Sigurd je postao toliko lud da bi se pred njim i more povuklo.« Odmahnuo je glavom i odagnao sjećanje. »Jadni malac umro je prije nego što je uopće progovorio.« Pogledao je poglavara. »Takav čovjek zaslužuje jakoga sina, ili bi barem tako trebalo biti, ali stari Asgot misli da je jarl nečim razljutio bogove, a Sigurd mu vjeruje. Otada neprestano pokušava zadobiti Odinovu naklonost, a u tome će i uspjeti. Otac svijeta naprosto mora voljeti takvoga poglavara. Možeš se kladiti u to.« Ovaj put se toplo nasmiješio. »Pogledaj ga! Ni sam nije daleko od božanstva... i zato ga ljudi slijede. Svaki momak kojega ovdje vidiš umro bi za Sigurda u zidu štitova.« Napućio je debele usnice. »Čak bi i Floki sa Sigurdom prešao Bifröst, blistavi most. Je li tako, Floki?« Ovaj je zabio nož u panj na kojemu je sjedio, a kad je podigao pogled, ugledao sam njegove tamne oči nalik na bunare bez dna. »Kao i svi Nordijci, i ja žarko želim zagrobni život provesti u Valhali«, odgovorio je tiho, »a oni koji poznaju Sigurda Haraldsona, znaju da ga u Odinovoj dvorani na posebnu mjestu čekaju čvrsta klupa i pozlaćeni pehar.« Napravio je grimasu, izvukavši nož iz panja. »Stajat ću rame uz rame sa Sigurdom kad po njega dođu božice smrti. U to sam siguran.« »To bi se moglo dogoditi prije nego što misliš, rođače«, javi se Halldor, koji je uvijek kao opsjednut oštrio oružje i neprestano očekivao borbu. Isprva nisam mogao odrediti je li to zato što se boji, ili je naprosto željan krvi, ali sad znam da sigurno nije osjećao strah. »Tko zna kamo nas vodi taj engleski

svećenik«, primijetio je, pregledavajući oštricu noža sa srebrnom drškom. »Trebali bismo mu prerezati bijedni vrat i zakopati ga ovdje u grmlju. Neka mu u zagrobnom životu bijela guzica nosi trnovu krunu. Mislim da bi se njegovom Bogu to svidjelo.« »Podsjetit ću te na ove riječi kad budemo dijelili srebro engleskoga kralja, Halldore«, pripomene Olaf. Uskoro je ustao i otišao se olakšati, dok su se ostali pripremali za put koji ćemo taj dan prevaliti. »U tim trenutcima bit ćeš sretan što si mu guzicu ostavio na miru«, dovršio je misao, osvrnuvši se preko ramena. * * * Bio sam siguran da dobro napredujemo, ali kasnije toga dana otac Egfrith počeo je jadikovati da smo prespori, pa će biti sreća ako prije sudnjega dana stignemo do kralja Coenwulfa. »Mi Englezi uopće se ne moramo bojati Nordijaca koji se vuku kao babe koje idu na tržnicu«, žalio se, odmahujući obrijanom redovničkom glavom, a onda je i glasno šmrcnuo. Još je uvijek nepovjerljivo motrio moje krvavo oko, ali kako sam govorio engleski, mislio je da mora neprestano blebetati sa mnom. Istina, nije mi se sviđao, ali složio sam se da se odviše polako krećemo. Nordijci su na kopnu uistinu bili vrlo oprezni, kao da su samopouzdanje pohranili na dugim brodovima, a iako je Egfrith ostavljao dojam slabića, tankim bijelim nogama žustro je grabio na čelu čete i poticao nas da držimo korak s njim. »Nordijci više vole veslati nego pješačiti, oče«, primijetio sam s osmijehom, uživajući što na leđima osjećam težinu štita. »Onda bi možda trebali hodati na rukama«, odgovorio je, zadovoljan duhovitim odgovorom, a onda je pogledao prema nebu kao da očekuje Božje odobravanje. »Znaš li što vole čak više od veslanja?« upitao sam. Kad je odgovorio kako ne zna, nastavio sam: »Vaditi utrobu engleskim redovnicima.« Pokušao sam zatomiti osmijeh. »Siguran sam da će ti biti zanimljivo društvo.« Gledajući ga krajičkom oka, vidio sam da je problijedio, a Mauger, koji je hodao pokraj njega, cerekao se kao lud. Priznajem da sam uživao u zadirkivanju redovnika, iako je to možda bilo nečasno. Osjećao sam se poput djeteta koje kida krila muhama, a crve reže napola. Bilo je to okrutno, ali i zabavno.

»Kako to da si s Nordijcima, momče?« upita Mauger. Zrake zalazećega sunca svjetlucale su na kolutima koje je nosio na debelim, tetoviranim rukama. Malo je ljudi putovalo u oklopu, iako ga je Halldor uvijek imao. Kad bi mogao, taj Flokijev rođak nosio bi verižnu košulju i umjesto kože. »Izabrao sam da im se pridružim«, lagao sam. »Život u mom selu bio je nalik na ovčje dangubljenje.« Pomislio sam da bi takvo što mogao reći Svein. Mauger se naceri. »Pretpostavljam da im se i nijemi starac izabrao pridružiti«, prokomentirao je, pa sam shvatio da zna istinu o svemu tome. Kad sam se osvrnuo i pogledao staroga drvodjelju, obuzeo me nalet krivnje što s njim ne hodam na začelju povorke. No još se ljutio na mene, a mogao sam mu reći tek koju utješnu riječ. Osim toga, Sigurd je zatražio da koračam s njim na čelu i time sam se ponosio. »Ealhstan je uvijek bio ljubazan prema meni.« »Gavran ima nordijsko srce, Maugere«, primijeti Sigurd, pa mi priđe i lagano me udari po zatiljku. »Kažu da vi bezbožnici imate crna srca«, prokomentira ratnik, »ali ne vjerujem to.« Ispod guste brade lice mu je bilo kao isklesano iz kamena i uglavnom bezizražajno. »Da, imaju!« poviče Egfrith. »Bezbožnikovo srce crno je poput katrana i prazno kao biskupov želudac za vrijeme korizmenoga posta.« »To je sranje, oče!« proturječio mu je Mauger. »Ubijao sam Dance, pa sam vidio da su i njihove utrobe crvene, baš kao tvoja i moja.« Napravio je kiselu grimasu. »Iako su im srca bila manja od naših«, završio je i stisnuo šaku. »Jesu li Danci koje si poklao neka djeca, Maugere?« upita Sigurd, namignuvši mi. »Jesu li sisala na majčinim prsima kad si ih ubio?« Nordijci su se nasmijali, a i ja s njima, ali otac Egfrith se ukočio i pogledao Maugera kao da očekuje sukob. To me uznemirilo – ne bih volio da se moram boriti protiv takvoga ratnika. Ne bih potrajao ni jedan otkucaj srca... pa bilo ono crno ili crveno. Laknulo mi je kad sam vidio da engleski ratnik samo bijesno gleda. Mržnja ne može ubiti pogledom, nego joj je potrebna gola oštrica. Te noći, čovjek po imenu Arnvid skuhao je ovčetinu, bijelu repu, gljive i ječam, a kad nam je zgotovio večeru, zdjelu što se pušila odnio sam Ealhstanu koji je spavao među debelim korijenjem bukve, a krznom se pokrio do brade. Dotaknuo sam mu koščato rame, pa je namrgođeno otvorio jedno oko i promrmljao nešto neugodno. »Moraš skupiti snagu, Ealhstane«, upozorio sam ga i položio mu zdjelu u

krilo, pa ju je morao uzeti da se hrana ne prospe po tlu. »Iako bi možda bilo dobro da redovnika navedemo neka najprije blagoslovi jelo«, glavom sam pokazao posudu. Podigao ju je do lica i pomirisao, a nos mu se namreškao u znak odobravanja. »Mislim da Arnvid nije baš sjajan kuhar«, nacerio sam se. Starac je nešto promrmljao, a kad je počeo srkati juhu, osjetio sam neugodu jer me cijelo vrijeme promatrao. Ealhstan mi je zamijenio oca, sa mnom je podijelio svoj život, a što je bilo najvažnije, prihvatio me kad to nitko drugi nije učinio. Ali to se dogodilo u prošlosti, pa su se sjećanja na to vrijeme rasplinjavala poput snova koji izblijede kad se probudimo, a zamijenila ih je stvarnost koju sam zbog svoje mladosti, pune poleta i častohleplja, priželjkivao više od svega drugoga. Postajao sam dio nordijskoga bratstva pogana. Upijao sam njihova iskustva, vjerovanja i mitove kao drvo koje u potrazi za vodom duboko pušta korijenje. Nažalost, svaki taj korijen pogodio je staroga drvodjelju kao da sam mu u srce zabio izdajnički čavao. Vidio sam to po njegovu pogledu i stidio sam se. »Jedi, stari«, ohrabrio sam ga, palcem mu uklonivši komadić hrane sa sivoga čuperka na bradi. Odjednom me zgrabio za kosu nad lijevim uhom, pa ju je čvrsto stisnuo, a nisam bio siguran hoće li me udariti ili zagrliti. Onda je ispustio grleni zvuk, pa je kimnuo i grubo me pomilovao po kosi. »Vratit ću se da vidim jesi li sve pojeo«, upozorio sam ga, pokazujući Arnvidovo jelo, a onda sam ustao, osjećajući kako mi na licu titra topli odsjaj vatre, pa sam se udaljio od starca, uzalud pokušavajući progutati grudu koja mi je zastala u grlu. Poslije me ratnik po imenu Aslak prekinuo dok sam s Bjornom vježbao borbu mačem. Bio je to vitak čovjek čvrstih i napetih mišića, poput Flokija. Vidio sam ga kako se bori – noge su mu bile hitre, besprijekorno je zavaravao protivnike i nije rasipao snagu na nespretne zamahe. Odisao je samopouzdanjem, a sad je i mene izazivao. »Bjorn i Bjarni pokazali su ti kako se bore naše žene«, prokomentirao je, a osmijeh mu je otkrio smeđe zube, »ali vrijeme je da naučiš i muške vještine, Gavrane.« Bjorn se naklonio s podrugljivim poštovanjem i otišao sjesti s bratom, a Aslak je uzeo drveni mač, pa je, vježbajući, nekoliko puta zamahnuo po zraku. »Više bih se volio boriti s tobom kad potpuno odrasteš, Aslače«, rekao sam, svjestan činjenice da su mi ruke postale snažnije, a i bahatost mi je procvjetala. Tijelo mi je naprosto gutalo ratničku poduku, a sad me obuzela

gotovo bolna želja da sam sebe iskušam. Aslak se nasmijao na tu uvredu, a onda je navalio na mene poput udara munje iz Thorovih dvokolica. Podigao sam lijevu ruku, odbio udarac štitom, a onda sam odskočio unatrag, izmaknuvši se njegovom naletu. Ponovno je nahrupio, a udarci su padali kao olujna kiša. Neke sam opet uspješno blokirao, no ipak me pošteno izudarao po ramenima, a jednom mi je okrznuo i glavu. »Šljem, Sveine!« povikao sam. Aslaku je glava već bila pokrivena. U letu sam uhvatio šljem i navukao ga, a onda sam tiho zarežao – tako se glasao i Sigurd u Ealdredovoj dvorani. Prešao sam u napad, pa sam Aslaka tresnuo po štitu i prisilio ga da ustukne, no čas poslije toliko mi je silovito zabio štit u lice da sam osjetio kako mi puca kost u nosu. Usta su mi se napunila krvlju, a suze su mi zastrle pogled, pa sam ispustio mač, zgrabio Aslakov štit i svom snagom ga odgurnuo, a onda sam nahrupio naprijed i zaletio se u njega. Ustuknuo je i pritom se spotaknuo o Sveinovu ispruženu nogu. Skočio sam na suparnika i zgrabio ga rukama za vrat, a šljemom sam ga udario u lice. Bijes me posve svladao, ali Aslak se nekako izmigoljio, pa mi je zabio šaku u oko. Pokušao sam ustati, ali i dalje me udarao šakama, a kad me tresnuo u obraz i bradu, svijet oko mene zacrnio se kao da sam iznenada oslijepio. Kad sam došao k sebi, zapljusnuo me novi val boli, pa sam počeo povraćati. »To je samo krv koju si progutao, Gavrane«, umirivao me Svein. »Zato i povraćaš. Okrenuli smo te na bok, ali vjerojatno si progutao mnogo krvi.« Oprezno sam dotaknuo natečenu vilicu i slomljeni nos. »Jesam li još uvijek zgodan?« upitao sam i pljunuo. Činilo mi se da mi je nos triput veći nego obično, a bio je pun zgrušane krvi. »Na tebi je lijepa samo kosa, Gavrane«, odgovori Svein, smijući se. »Ako te ovo može utješiti, znaj da si i ti Aslaku razbio nos...« »Sad me malo manje boli«, nasmiješio sam se. Nisam mogao pravilno disati, a glavu mi je ispunio miris krvi. »Dobro me izudarao, Sveine.« Ostali su sjedili oko tri tinjajuće vatre, pa su tiho razgovarali i igrali igre. »Da, pokupio si poštene batine«, potvrdio je Svein kimanjem, »ali naučio si i dobru lekciju.« »Jesam li?« Trgnuo sam se osjetivši novi nalet bolova. »Naravno da jesi, momče. Možeš naučiti stotinu zamaha i lijepih borbenih plesova, kao i stotinu varki, ali koristit će ti koliko i žlica s rupom u sredini«,

namrštio se, »ili češalj bez zubaca«, dodao je, podigavši češalj od jelenjega roga. »Protivnike ruši slijepi i krvavi bijes, a ti si svojega srušio, momče. Možda si ga mogao i dokrajčiti...« Slegnuo je golemim ramenima. »Sljedeći put, tko zna... nije isključeno da se baš to i dogodi.« »Hvala, Sveine«, odgovorio sam, jer bez njegove pomoći ne bih svladao Aslaka. »Ali sljedeći put ću to sam obaviti.« Ponovno je slegnuo ramenima. »Taj kržljavac mi se nikad nije sviđao«, izjavio je, provlačeći stari češalj kroz gustu crvenu bradu. »Kad smo bili djeca, svašta je radio s mojom sestrom! Naravno, sad to niječe, ali nisam glup kao što mnogi misle.« Nacerio sam se, iako me sve boljelo, pa sam pokušao zamisliti kako izgleda Sveinova sestra. Nisam je zamišljao kao ljepoticu. »Sveine, nekako se zaštitnički ponašaš prema njoj... zar ne?« Potvrdio je glavom, povlačeći gusti, zamršeni pramen kose. »Znaš, to uistinu nije potrebno«, izjavio je raširenih očiju. »Krupnija je od mene.« Svježi svibanjski povjetarac ispunio je tabor. Šumio je u granama bukve i hrasta, a donio nam je i duboki, mukli sovin huk. Netko se odmaknuo od vatre, pa je narančasti odsjaj pao na osušenu krv koja mi je umrljala tuniku. »Gdje je Ealhstan?« upitao sam i pritom ispljunuo sukrvicu. Znatiželjno motreći lica na kojima je titrao odsjaj plamena, sjeo sam među ratnike. Od starca više nije bilo ni traga među sjenama pod bukvom gdje je nedavno spavao. Svein je počešao međunožje. »Možda negdje sere.« »Nadam se da mi izrađuje zaobljeni mač kako bih se s Aslakom mogao boriti stojeći iza drveta«, komentirao sam, ali nešto me odjednom i zapeklo u želucu. Pobojao sam se za starca. Ustao sam upravo kad me zahvatio val mučnine, pa sam počeo povraćati, ali kako mi je želudac bio prazan, izbacio sam mnogo krvi. »Potražit ću ga«, odlučio sam i podlakticom obrisao usta. Dok sam prolazio taborom, neki su mi se ratnici rugali, drugi mi čestitali, a kad sam ugledao Aslaka, mrzovoljno mi je kimnuo. Nije mi se činilo da mu je nos slomljen, ali Svein je rekao da jest. Prije nego što sam kleknuo pokraj Brama, nacerio sam se svom protivniku. »Brame, jesi li vidio Ealhstana?« upitao sam ga. Čak i vječito pripit, ovaj ratnik zadržao je određenu oštrinu misli.

»Nisam ga vidio još otkako si zaplesao s Aslakom, Gavrane«, odgovorio je, napućivši usnice. »Kad si već to spomenuo, sjetio sam se da je i stari Asgot nekamo šmugnuo.« Namrštio se i protegnuo vrat, kako bi pogledao obližnju grupicu ratnika. »Otišli su i Glum i Ružni Einar.« »A s njima i Crni Floki«, dodao sam. »Ne, momče, on ondje stražari«, pokazao je prema uzvisini na sjeveru, gdje se iz mahovinom prekrivene zemlje probila golema stijena, vjerojatno u doba kad ljudi još nisu postojali. Bio je to vrlo povoljan položaj za motrenje, pa je Sigurd postavio manje stražara nego obično. »Hoćeš li da pođem s tobom?« upitao me Bram, no odmahnuo sam glavom. »Znaš, ionako nisam umoran«, progunđao je i ustao. »Volim naše šetnje. Sjećaš li se kako je bilo prošli put?« »Tada su Englezi obrisali noge na tvom licu, Brame«, odgovorio sam. Odmahnuo je rukom. »Trebao bi biti pjevač, momče! Vješto se izražavaš...« Spotaknuo se. »Pivo je noćas bilo jako«, promrmljao je, žmirkajući kako bi se otrijeznio. »Gavrane, krenimo! Vrijeme je da poletimo.« Zamlatarao je rukama. »Pronađimo tvoga starca prije nego što se stropošta u veprovu jamu. Evo, ovo je za tebe!« Predao mi je koplje i uzeo svoje. Kad smo izašli iz tabora, glasovi ratnika postali su prigušeni, a više nismo osjećali ni dim, već je zrak prošarao oštar miris kore drveća te paloga lišća i grančica. Mjesec je bio pun i golem, ali preko njega su prelazili crni oblaci, pa su zastirali srebrne zrake koje su se povremeno probijale kroz gusti svod od lišća. Oprezno smo koračali, kopljima razmičući niske grane, a uputili smo se i prema povišenu zemljištu gdje je stražario Crni Floki. Bram je zastao, pa sam čuo kako trga lišće neke biljke. »Čekat ću te ovdje, momče«, rekao je, skinuo hlače i čučnuo. »Ako Floki zahrče, udari ga nogom u jaja.« Glasno je prdnuo. Kad sam zašao među stijene, iznenadio sam se ugledavši horizont. Više nije bilo drveća koje bi zastiralo mjesečevo svjetlo. Popeo sam se na niski vrh i vidio da pri rubu s druge strane sjedi nepoznata pojava. »Što hoćeš, Gavrane?« upita Floki, ne okrećući se. »Zar te Ujak poslao da me nadzireš?« »Nije«, odgovorio sam, pomalo ljutit na samoga sebe. Naime, dopustio sam da stražar čuje moje korake, iako nisam imao pojma kako je znao da sam

to baš ja. »Tražim Ealhstana«, mirno sam odgovorio. »Stari jarac je nekamo odlutao.« Prišao sam mu i čučnuo pokraj njega, a onda sam preko mračne šume slijedio njegov pogled. »Jesi li ga vidio?« Okrenuo se prema meni, a tanke usnice izvile su mu se u slabi osmijeh. Skutrio se u sjeni glatke stijene, pa mu je mršavo lice bilo tamno kao i kosa, dok je mene obasjala mjesečina. Vjerojatno sam djelovao zastrašujuće poslije borbe s Aslakom, a bilo je tu i krvavo oko... »Nedavno je nekoliko momaka šmugnulo u onome smjeru«, pokazao je žbunje, »ali nisu se vratili istim putem. Nego, tek sam sad zamijetio da večeras izgledaš pomalo drugačije...« »Jesi li ih prepoznao?« prekinuo sam ga i upitao, a srce mi je snažno tuklo. »Što su radili?« »Možda su pošli u lov«, nagađao je, iako sam znao da ne vjeruje u vlastite riječi. Zurio je u mene, a upravo tada negdje u tamnoj šumi začuli smo vuka koji je zavijanjem uznemirio mirnu noć. Floki pljune i lijevom rukom zgrabi dršku mača da bi odagnao zle sile. »Mogu ti reći samo da je među njima bio Asgot«, rekao je. »Staro kopile kašljalo je tako snažno da se moglo čuti kilometar i pol unaokolo. Ne znam tko su bili ostali.« Htio sam ustati, ali zgrabio me za rame. »Bolje je da sve ostaviš kako jest, Gavrane. Poslušaj moje upozorenje! Neki među nama misle da ti i starac bez jezika donosite nesreću.« Otresao sam njegovu ruku s ramena i ustao. »Možda sam vam uistinu donio nesreću«, odgovorio sam, gledajući ga u oči koje je suzio. Čvršće sam uhvatio koplje. »I sam vaš jarl rekao je da u meni vidi smrt. A što ti vidiš? Svoju smrt, Floki?« odvažio sam se upitati. »Bojiš li se?« Nacerio se. »Idi, Gavrane.« Pokazao je glavom u smjeru najgušćega drveća. »Budi tkalac vlastite sudbine, ako si uvjeren da to možeš učiniti. Ipak, mislim da je za neke već prekasno.« Kad sam čuo te riječi, otrčao sam u šumu, ne mareći što me grane udaraju po licu i rukama. Vuk je ponovno zatulio, pa sam znao da Norne, gospodarice ljudske sudbine, tkaju svoje mračne niti, a bilo mi je jasno i kako sam stigao prekasno da ih zaustavim. Zašavši malo dublje, čuo sam muški glas. Zastao sam kao ukopan da bolje osluhnem, ali nisam čuo više ništa osim noćnih zvukova. Netko je osjetio moj dolazak, pa je bilo besmisleno da se prikradam. Potrčao sam u smjeru nepoznatoga glasa, a u silnoj žurbi spoticao sam se o

korijenje. Jasno sam čuo da tiho govori jedna osoba, a u tom glasu bilo je nečega što mi je sledilo srce. Odjednom sam stigao do cilja, čak i prije nego što je bilo očekivano, pa sam se našao pred prastarim hrastom čije se izbrazdano deblo dizalo nad malom čistinom. Glum i Ružni Einar zurili su u mene raširenih očiju, kao da su očekivali samoga Odina. Ubrzo su se ponovno okrenuli prema staromu hrastu, pa sam vidio da u sjenama stoji Sigurdov godi, Asgot. Znao sam da me k njima doveo njegov glas. Starčevo lice bilo je premazao nečim crnim, a bjeloočnice su mu neprirodno sjale u mraku. »Gdje je Ealhstan, Glume?« upitao sam, uperivši u njega Bramovo koplje, dok sam desnicom zgrabio dršku mača za pojasom. Asgot je nastavio nekoga zazivati, a Glum, koji mi je okrenuo leđa, pokazao je rukom u smjeru svijenih i crnih hrastovih grana prekrivenih sjenovitim lišćem. Držeći Gluma na oku, približio sam se i obišao široko deblo. Napokon sam našao svoga prijatelja! Ealhstan je visio s jednoga kraja drveta, a ruke su mu bile vezane za granje što ga je okruživalo. Njegovo golo tijelo bijelilo se na mjesečini. »Ealhstane!« povikao sam, ali stari drvodjelja već je bio gotovo mrtav, i tek mu se lijeva noga jezovito trzala. Duž cijeloga torza širila mu se crna posjekotina, a iznutrica mu je visjela s druge grane poput teškoga užeta. Počeo sam povraćati komade nečega što je imalo gorak okus. »Ubit ću te!« zaurlao sam na Gluma, a onda sam prema njemu bacio koplje i promašio. Prtljao sam izvlačeći mač, a Einar i Glum također su izvukli oružje, pa su se pripremili za moj napad, dok je Asgot šmugnuo dublje među sjene. »Dođi, Gavrane!« poviče Glum. »Odinu ću pokloniti i tvoje truplo!« Zakoračio sam i mahnito udario mačem. Činilo mi se da je oružje lagano poput štapa, a Glum i Einar nekako su se sporo kretali, kao da su prikovani za tlo. Mačem sam udario Einarovo oružje i slomio ga. Vidio sam kako bijele oči mog protivnika zure u mene kad sam mu prišao i zario oštricu u glavu, a pritom sam urlao poput divlje životinje, dok su mi iz usta prskali ostaci bljuvotine. Kad se Einar stropoštao, iščupao sam mu oštricu iz glave, a onda sam odbio udarac Glumova mača, pa sam ga tresnuo nogom u međunožje. Zateturao je unatrag, i taj sam trenutak iskoristio da pođem prema njemu mašući mačem, spreman smrskati mu kosti. »Stani, Gavrane! Nemoj!« odjekne Bramov glas. »Stani, momče, ili ću te srušiti.« Više se nisam ni mogao kretati. Još sam izgarao od bijesa, ali tijelo

kao da mi se skamenilo, a kad sam se pokušao osloboditi, uvidio sam da me Bram snažno stegnuo rukama, kao što su čarobne spone nekoć vezale moćnoga vuka Fenrira. Što sam se više bacakao, sve me žešće stezao. »Dosta, momče! Ako se ne smiriš, razbit ću te!« »Gotovo je, Gavrane!« začuo sam glas iza goruće baklje. Narančasto svjetlo titralo je na Sigurdovu licu. »Ubit ću ga!« zaurlao sam. »Ne, Gavrane, nećeš. Noćas je bilo dovoljno umiranja«, odgovori Sigurd, gledajući kako dvojica njegovih ljudi odvlače truplo Ružnoga Einara kroz plavo šumsko cvijeće, uzgibano poput morskih valova obasjanih plamenom. Odjednom sam osjetio napad slabosti, a Bram je to vjerojatno zamijetio, pa me pustio i odmaknuo se. Stajao sam na drhtavim nogama i teškom mukom s usnica obrisao pljuvačku. »Dopusti da ga skinem s drveta, gosparu«, zamolio sam. Starčeva noga smirila se – bio je mrtav. Sigurd se namrštio i odmahnuo glavom. »Truplo mora ostati ovdje. Izvršeno je žrtvovanje, a uklanjanjem trupla pokazali bismo da ne poštujemo Odina.« »Ne, gosparu«, ljutito sam ispljunuo. »Ostat će na istome mjestu, Gavrane«, ponovi Sigurd, gledajući me očima hladnim poput čelika. Onda se okrenuo Asgotu, koji je obraze i sivu bradu namazao Ealhstanovom krvlju. »Završi obrede, godi«, zapovjedio je. Asgot je poslušno kimnuo, a u tom trenutku na livadu je s bakljom u ruci izašao i Mauger. Pratio ga je otac Egfrith, a kad je redovnik vidio što su učinili Ealhstanu, tiho je zastenjao i pao na koljena, pa se jednom rukom prekrižio, dok se drugom držao za želudac. Čak je i Mauger zgađeno pljunuo i prekrižio se. »Đavoli! Govna i Sotone!« prodere se Egfrith, optužujući skupljene Nordijce. »Pomoćnici Zloga!« Ni ja nisam razumio što je sve vikao. Činilo se da ga je taj prizor izludio, a možda ga je i pivo učinilo hrabrim. Za to vrijeme, prolazio sam kroz vlastitu noćnu moru. Mislio sam da će Nordijci ubiti redovnika samo zato da ga ušutkaju, ali nisu se osvrtali na njega, nego su se skupili pod Ealhstanovim truplom, mrmljajući molitve svojim bogovima, a pritom su stiskali privjeske i mačeve. Zadivilo ih je što je Glum starca žrtvovao Odinu, pa su i oni željeli sudjelovati u tome te steći naklonost bogova. Čak se i Sigurd poklonio onome što je visjelo s prastaroga hrasta

poput krvavoga ploda. Mrmljao je riječi koje nisam razumio, a kad je završio, okrenuo se prema Glumu, koji je zastao podalje od ostalih, pa se sagnuo, s jednom nogom na palome jasenu. Skidao je komadiće Einarova mozga s oklopa i proučavao ih. »Dođi ovamo, Glume«, pozove ga Sigurd odlučnim glasom. Jarl nije vezao svoju zlatnu kosu, pa se na čistini okupanoj mjesečinom doimao poput pravoga divljaka. Uskoro se oko njih okupilo još više Nordijaca s bakljama. Narančasto svjetlo obasjalo je zapovjednika Fjordskoga jelena, pa sam vidio da mu je lice zadobilo prkosni izraz. Dugim koracima prešao je čistinu i smjelo stao pred Sigurda, držeći srebrni privjesak u obliku Thorova čekića koji je nosio oko vrata. U njemu se osjećala borbenost. Crveni Svein stane pokraj poglavara, razgibavajući golema ramena. »Odin, otac svijeta, zahtijevao je krvavu žrtvu«, ustvrdio je Glum i drsko razvukao usta, pokazujući zube poput opakoga psa. Ubrzo je okrenuo glavu i pljunuo. »Asgot te mnogo puta upozorio, ali oglušio si se na njegove riječi.« Sigurd je sjajnim očima bezizražajno zurio u prijatelja. »Uvijek si mi vjerno služio, Glume«, izjavio je mirnim glasom, »pa te zato neću ubiti. Ali sad si me i osramotio. Prinošenje žrtve nije bilo tvoj posao.« »Učinio sam to kako bih zaštitio bratstvo«, nemarno će Glum. Znao je da govori uzalud. Bacio je pogled u mojem smjeru i ponovno pljunuo. »Pokazuješ pretjeranu naklonost prema ovome čudnome dječaku, a trebao si mu prerezati grlo. Božice Norne okrenuo je protiv nas. Svoga sina ne možeš dozvati iz mrtvih, Sigurde.« Jarl je zgrabio dršku mača, a ispod zlatne brade poskakivao mu je mišić na obrazu. Svein zareži i zakorači prema drzniku, ali Sigurd podigne ruku i zaustavi ga. »Glume, ako još ikada izustiš i riječ o mom sinu... ubit ću te«, zaprijeti Sigurd, a njegov sugovornik popustljivo kimne. »Bi li tvoj otac izdao svojeg jarla?« To pitanje nije ni tražilo odgovor. »Nije na tebi da odlučuješ što je Odinova volja. Što ti uopće znaš o vrhovnome bogu? Uvijek si posebno cijenio Thora, a znam da ti odgovaraju njegove poštene i grube osobine. Glume, Odin je božanstvo poglavara, i osoba poput tebe to nije u stanju razumjeti.« Glum na te riječi pljune pokraj Sigurdovih nogu, ali ovaj se nije osvrtao na tu uvredu, nego se okrenuo Asgotu. »A ti, starče, da nisi u kasnoj jeseni svojega života, ostavio bih te ovdje, u zemlji Kristovih sljedbenka.« Bacio je pogled na oca Egfritha, koji je sad tiho klečao i molio zatvorenih očiju. »Ostavio bih te njima na milost i nemilost. Ovdje bi umro, a sumnjam da

bi te Odinove mračne pomoćnice uspjele pronaći. Nikad ne bi vidio njegovu veliku dvoranu.« Asgot namreška već ionako naborano lice, užasnut Sigurdovim riječima. Sigurd sve to dostojanstveno potvrdi glavom. »No prije mene služio si mom ocu, a on je cijenio tvoju mudrost, kakva god bila, pa ti neću oduzeti mjesto na veslačkoj klupi Zmije.« Ponovno se okrenuo Glumu, a Bram je zakoračio naprijed, svjestan onoga što slijedi. »Ispruži ruku«, tiho zapovjedi Sigurd. Sad su se na čistini skupili svi Nordijci, osim stražara, pa su stisnuli šake i zube. Na licima im je plesala igra svjetla i sjene, a činilo se da dolaze iz nekog drugog svijeta. Znao sam da nas pomno motre i duhovi drevne šume. Glum s lijeve ruke skine tri ratnička prstena, pa ih premjesti na desnu, a onda ispruži ljevicu, dok su mu se mišići u obrazima grčili. Stiskao je zube u očekivanju naleta bola. Otvarao je i zatvarao šaku kao da se nada kako će zapamtiti taj osjećaj, a onda je pogledao Brama. Krupni ratnik shvatio je što želi, pa je bez riječi istupio i zgrabio Gluma za ručni zglob. Onda je Sigurd, sin Okrutnoga Haralda, izvukao veliki mač. Na oštrici je zaiskrila mjesečeva zraka, mutno obasjavši opako oružje. Bio je to mač gladan i žedan krvi. Sigurd je oklijevao dok je velika oštrica nekoliko trenutaka bila podignuta u mraku što nas je okruživao. Oružje je iznenada bljesnulo i u trenutku odsjeklo Glumovu lijevu ruku u laktu. Bram je žmirnuo kad ga je krv poprskala po licu, a onda je, držeći odsječenu ruku, stajao i zurio u srebrni prsten koji je Glum zaboravio skinuti. Ranjenik se skoro onesvijestio, ali nekako je smogao snage da ne padne, iako se tresao od boli, a disao je hrapavo i isprekidano. Onda je istupio Crni Floki i bakljom spalio meso iz kojega je liptala krv da zaustavi krvarenje. Glum se nije mogao svladati, pa se šumskom tišinom prolomio bolni krik. Dok je Floki držao baklju na rani, miris spaljenoga mesa širio se oko nas. »Ostavit ću ti jednu ruku da možeš uhvatiti mač i kormilo«, rekao je Sigurd, gledajući pocrnjeli batrljak, »a na ostatak lijeve ruke još uvijek ćeš moći nataknuti štit.« Bram je skinuo prsten s prsta mrtve ruke i predao ga Glumu, koji je samo zurio u Sigurda, a lice mu se grčilo od boli, mržnje i nevjerice. Priznajem da sam zadrhtao kad se poglavar okrenuo prema meni, pa sam ugledao njegove nemilosrdne oči. »Ubio si mog ratnika, Gavrane. Jednoga dana neki Einarov rođak mogao bi doći i od tebe zatražiti krvnu osvetu. To je njegovo pravo. Možda bih i ja tako postupio.«

»Da, gosparu«, odgovorio sam, sagnuvši glavu. »Međutim, ti si osvećivao ubojstvo pripadnika svoga roda... i manje bih te cijenio da to nisi učinio.« Nakon tih riječi, okrenuo se i pošao natrag prema taboru. Prijatelji Ružnoga Einara izvukli su duge noževe i počeli mu kopati grob, svjesni kako ne smiju riskirati da ophodnje Wessexa primijete pogrebnu lomaču. Poslije sukoba u Ealdredovoj dvorani, Nordijci su osjetili poštovanje prema engleskim ratnicima i nisu se htjeli tako brzo ponovno sukobiti s njima. Neki su još bili ozlijeđeni, pa su im posjekotine zadobivene u borbi liječili Asgot i Olaf, iskusni vidari rana koji su poznavali i ljekovite trave. Thorgils i Thorleik pomogli su Glumu da se vrati u tabor, gdje će ga naliti pivom kako bi zaboravio bol. Crveni Svein obgrlio me oko bolnih ramena i umorno se nasmiješio. »Hajde, Gavrane«, tiho me pozvao. »Bogovima smo priredili dovoljno zabave za jednu noć. Vrijeme je za spavanje.« »Ne, Sveine«, odgovorio sam izmaknuvši se, a onda sam prišao hrastu i položio dlanove na golemo deblo. Doimalo se čvrsto, snažno i otporno, pa sam se zapitao kakvu su to čaroliju bacili ove krvave noći. »Ovdje ću spavati«, izjavio sam. I tako sam sjedio ispod izmrcvarenoga trupla nijemoga starca, dok mi se grlo stezalo, a na oči su mi od bijesa navirale suze. Morao sam ga zaštititi, no nisam to učinio... i sad ga više nema. Ako je Svein i vidio suze na mom licu, ništa nije komentirao, a ionako mi je bilo svejedno što će reći. Mrzio sam samoga sebe više nego ijedan Nordijac. Starcu sam za ljubaznost uzvratio nemarnošću i izdajom, pa sam se u strahu pitao kakav sam to čovjek postao. Poslije nekog vremena zaspao sam kao zaklan, pa sam utonuo u ništavilo, a Svein je cijelo vrijeme ostao uz mene. Kad smo sutradan nastavili put, nad bratstvo se nadvilo mračno raspoloženje. Nordijci su se ljutili što su Ružnoga Einara morali sahraniti u zemlju – vjerovali su kako velikome ratniku ne priliči da trune među crvima. Razbuktala vatra njegovu bi dušu odnijela u Valhalu brzinom orla koji se vinuo u oblake. Ipak, znali su da će Odinove pomoćnice pronaći njihova prijatelja, koji će se onda na strani bogova boriti u posljednjem okršaju. Na kraju krajeva, Einar je bio Nordijac vjeran maču, a i umro je s oružjem u ruci.

Prema Egfrithovim riječima, već smo zašli u Merciju. Naše napredovanje pratila je i sitna kiša koja je svima promočila odjeću. Poslije Ealhstanove smrti, obuzeo me nepoznati strah. Starac je bio zadnja nit koja me vezivala za život kakav sam poznavao prije nego što su došli Nordijci, a njegova nazočnost služila mi je kao šapat savjesti u novomu svijetu, no sad je ta nit prerezana i više mi nema povratka. Stiskao sam amajliju koja mi je visjela oko vrata, a pitao sam se i što Odin misli o žrtvi koju su mu sinoć prinijeli. Hoće li kršćanina pustiti u Valhalu, iako ga je žrtvovao godi? Ealhstan nije bio ratnik, ali Sigurd mi je rekao da je Odin gospodar riječi, ljepote i znanja, pa sam pomislio da će mu starac možda ipak koristiti. Onda mi je ruka pala na ukrašenu jabuku mača za pojasom, a njime sam krvlju Ružnoga Einara osvetio Ealhstana. Drška umotana u kožu toliko se izlizala da je postala glatka, ali srebrna žica obavijena oko nje priječila je da mač klizi iz znojne ruke. Bilo je to jednostavno, smrtonosno i vrlo lijepo oružje, a pripadalo je samo meni. Norne, božice sudbine, još uvijek su tkale mračne niti, a sad sam i ja bio Nordijac!