sam se smišlja li Krist strašnu osvetu protiv njih zbog pogibije svoje djece u našemu malome selu. Zapljusnuo nas je val koji se prelio preko ruba palube. Ealhstan je zakašljao, a ja sam obrisao oči i ponovno prešao prstima po glatkim hrastovim daskama. Griffin je pogriješio – morski zmaj bio je mnogo više od puke hrastovine i borovine. Morem je plovio kao da su mu valovi podanici, a bio je i vrlo lijep. U mislima sam se vratio u dane koje sam provodio s hrastovima, pa sam uvijek tražio najdulje grane, iako ih nismo mogli upotrijebiti. Koliko su takvih grana istesali i uobličili dok su gradili brodove jarla Sigurda? Koliko je ljudi radilo na sječi drveća koje su zatim raskolili, pa su bušili rupe i katranom mazali spojeve? Primijetio sam kapljicu katrana ispod tamnoga čvora na dasci, baš u visini mog ramena. Bila je nalik na suzu ispod oka, pa sam je ostrugao noktom i prinio nosu. Vrlo je ugodno mirisala. »Dođi ovamo, dječače«, pozove me Sigurd. Stajao je u podnožju jarbola, a jednu ruku obavio je oko debela stupa, dok mu je vjetar, koji je nadimao jedro, preko lica mrsio žutu kosu. Nisam se ni pomaknuo. Ako se stari Ealhstan nije bojao, nema razloga za strah! »I ribe moraju jesti«, izjavi Sigurd, a u glasu mu se osjećala prijetnja, »ali mislim da bi im ti bio poprilično jadni obrok. Dođi ovamo, crvenooki.« Ustao sam i naletio na Nordijca koji je opsovao i odgurnuo me kao da se opekao. Noge mi se još nisu navikle na gibanje mora. Pokušao sam uskladiti hod s valjanjem broda. »Znaš li tko je to?« upita Sigurd, povlačeći malu izrezbarenu amajliju koja mu je visjela oko vrata. Prikazivala je lik jednookoga čovjeka. »To je Odin, vaš glavni bog, gosparu«, odgovorio sam, sjetivši se kako je Sigurdov godi Griffinu kroz leđa izvadio pluća. »Njemu prinose Krvavoga Orla, i to je poganski žrtveni obred.« »Kako znaš za Odina?« upitao je, suzivši oči. »Tvoji ljudi obožavaju Bijeloga Krista, a kršćani viču da su naši bogovi mrtvi, no ipak ubijamo Engleze i uzimamo njihovo srebro. Idemo kamo hoćemo, a vaš Krist ne čini ništa da nas zaustavi. Kako bi onda naši bogovi mogli biti mrtvi?« Stisnuo je šaku. »Mi smo vrh koplja našega naroda, njegovi prvaci. Misliš li da bismo mogli prijeći bijesna mora sjevera ako su naši bogovi mrtvi i ne čuvaju nas?« Slegnuo sam ramenima. »Naš svećenik Wulfweard govorio je da su oni koji štuju lažne bogove đavolja govna.« Ali Wulfweard je mrtav, a ubio ga je čovjek koji je stajao preda mnom. »To su bile njegove riječi«, dodao sam.
»Onaj debeljko s križem koji me pokušao otrovati? Onaj svinjski mjehur?« Potvrdio sam glavom. »Bio ti je simpatičan?« zgađeno upita Sigurd. »Ne, gosparu«, odgovorio sam. »Bio je žablji šupak.« Moj sugovornik kimne. «Dobro je što sam ubio svećenika. Previše je brbljao.« Nasmiješio se. »Nisam upoznao mnogo kršćana, ali svi su bili zaljubljeni u vlastite glasove. Žablji šupak rekao je da potječeš od Sotone. To je vaš podmukli bog, poput našega Lokija, koji spletkari gore od cijele dvorane pune žena?« »Sotona nije bog, samo je jedan Bog«, odgovorio sam. Sigurd se glasno nasmijao. »Riblje mi bljuvotine!« uzviknuo je. »Mnogo je bogova, dječače!« Mahnuo je prema nebu. »Kako bi jedno božanstvo moglo nadgledati sve te ljude? Nastao bi kaos. Jedan bog?« I drugi Nordijci su se nasmijali, odmahujući glavama toliko srčano da su im pletenice poskakivale dok su igrali igre ili nešto rezbarili. »Zar si ti uistinu dijete Sotone? Jesi li ga vidio?« upita Sigurd. Na veselje svih prisutnih, preko ruba se prelio val i gotovo prekrio mog sugovornika. Sigurd je samo opsovao. »Asgot, moj godi, kaže da bih te trebao ubiti. Sumnjam da i sam zna prave razloge nekih odluka, ali nož mu je uvijek pri ruci.« Gledao sam starca sijede brade, glasnogovornika bogova, koji je prekriženih nogu sjedio podalje od ostalih. Kosti u pletenicama zazveckale su kad je bacio šaku kamenja na drvenu ploču. »Ali nismo lisice, ha? Ne ubijamo naprosto iz zadovoljstva.« »Nisam dijete Sotone, gosparu«, odgovorio sam. »Uostalom, nikad nisam izmrcvario čovjeka, rasporio mu leđa i živome čupao kosti. Čak ni lisica nije toliko okrutna.« Sigurd se nasmiješio, uvrćući žutu bradu između kažiprsta i palca. »Ne mislim da štuješ Sotonu«, napokon je rekao. »Potječeš od Odina, našega oca. Čak i Asgot kaže da je to moguće. Oko ti je napravljeno od krvi.« Pokazao je praznu očnu duplju na maloj izrezbarenoj amajliji koju je nosio oko vrata. »Pogledaj ovo. Odin je svoje oko zamijenio za piće iz Mirmirova Zdenca mudrosti. Razumiješ li me, dječače? Čak ni bogovi ne znaju sve. Neki od njih, kao Daleki Lutalica, žude za mudrošću.« Kimnuo sam, a želudac mi se grčio, pa sam se nadao da neću povraćati. »Ali Odin je i veliki ratnik«, nastavi Sigurd, »gospodar ubijenih.« Dotaknuo sam svoje krvavo oko i pogledao ga – mislio je da sam uistinu nešto posebno. »Kako ti je ime, engleski dječače?«
upitao je. »Osric, gosparu«, odgovorio sam, primjećujući da na smeđemu licu, otvrdnulomu od vremenskih prilika, ima grimiznih mrlja Griffinove krvi. »U tebi je rat, Osriče«, izjavio je, zamišljeno češkajući bradu, a pritom je savio koljeno kako bi se prilagodio valjanju broda. »Zato sam te i ostavio na životu.« Slobodnu ruku položio je na dršku mača. »U tebi je rat«, ponovio je, »a i smrt.« Onda se okrenuo i skočio na povišenu krmu kako bi dao dogovoreni znak drugomu brodu, a svojim ljudima zapovjedio je da potraže sigurno mjesto gdje će pristati. Pri slabomu svjetlu, postojala je još veća opasnost od udarca u stijene. Možda su ljudi na liticama znali kako namjeravamo zaploviti prema zapadu, ali trebat će im više vremena da prijeđu preko teško prohodnoga tla, dok smo mi poprilično brzo mogli oploviti poluotoke, pa je Sigurd odlučio riskirati i pristati na obalu. Osim toga, ti na brzinu unovačeni ljudi neće budalasto započeti bitku s ovim Nordijcima – nisu bili baš toliko glupi. Uglavnom su ih skupili iz redova poljodjelaca, obrtnika i trgovaca. Bili su muževi i očevi, a vlastitim sam očima vidio pokolj što su ga počinili Nordijci. Sjećanje na te prizore sijevalo mi je u glavi poput ribljih ljuski pod valovima. »Hej, Ujače, čini se da nas Njörd ponovno štiti!« poviče Sigurd, a zubi su mu pri svjetlosti što je dolazila s drugoga broda zablistali poput očnjaka. Morski zmajevi koristili su neku vrstu svjetiljke kako bi međusobno signalizirali na otvorenome moru. »Zato bih s tobom plovio i u sam Asgard, Sigurde Srećkoviću«, poviče Olaf s krmene statve, razvukavši lice u široki osmijeh. Nagnuo se i podigao smotano uže, pa je jedan kraj uveo u glatki, šuplji kamen i napravio čvor. »Plovio sam s vještim ljudima, plovio sam s budalama, ali ti, Sigurde, uistinu uživaš naklonost bogova.« Bili su zadovoljni slabljenjem vjetra koji je divljački nadimao jedro, pa je Olaf bez poteškoća u more uronio kamen da provjeri dubinu maloga stjenovitoga zaljeva, a bilo je posebno povoljno što je nestala opasnost oluje koja razbija o stijene. Sigurd je prvi ugledao zaljev, pa iako se nije pružao duboko u kopno, brodovima će pružiti zaštitu od otvorenoga mora. »Englezi mogu donijeti koplja i lukove, ali otići ćemo prije nego što budu u stanju strijelom pogoditi mjesto na sto zaveslaja odavde«, veselo objavi Sigurd svojim ljudima. Zapovjedniku drugoga broda doviknuo je da će ovdje prenoćiti, a onda je čovjeka krupnoga poput medvjeda potapšao po leđima, pa je s njim podijelio šalu o Englezima. »Čuješ li to, momče?« upita me Olaf dok je u mirnu vodu spuštao željezno
sidro, odmjereno povlačeći uže. »Ovo možemo izvući i otploviti tako brzo da se nećeš stići ni upišati u gaće«, objasnio je i osmjehnuo se. Olaf je bio najstariji čovjek na brodu, osim godija i Ealhstana, a očito je uživao ploviti morem. »Zato možeš reći starcu neka ne gubi vrijeme moleći se onom vašem Bijelom Kristu.« Podrugljivo je napravio znak križa. »Sad si na Sigurdovu brodu, momče, a njega prati sreća kao pijetla u kokošinjcu.« »On je okrutno kopile, a i oteo je starca iz njegova doma«, promrmljao sam na nordijskom jeziku, a Ealhstan je zaškripao zubima i pokazao moja usta, pa sam shvatio što hoće reći. Radije bi mi iščupao jezik da budem nijem poput njega, nego da me sluša kako izgovaram pogane riječi. Ealhstanu je to bila još jedna izdaja, a srce me zapeklo kad sam mu u očima vidio razočaranje. »Je li uvijek tako vedar?« Olaf je glavom pokazao starca i nacerio se, otkrivši nekoliko crnih zubi. »Sam Thor zna da nikad nisam sreo veseloga kršćanina, osim čovjeka na kojega sam jednom naišao u Irskoj«, izjavio je i podignuo čupave obrve, »ali sumnjam da se smijao kad se otrijeznio – previše ga je boljela glava. Taj je pio kao riba!« Već sljedećeg dana Sigurd Srećković poslao me na veslačku klupu. U Abbotsendu je poginuo Nordijac, pa sam zauzeo njegovo mjesto. Mislio sam kako Sigurd želi da mu ljudi budu snažni i na rubu gladi, kao što lovac izgladnjuje psa da bi žešće lovio plijen. Svojski sam se trudio, povlačeći veslo kroz vodu u ritmu s ostalima, pa su mi ramena i ruke ubrzo gorjeli, a srce mi se gotovo raspuklo. Znoj koji mi je curio niz lice i natopio cijelu tuniku mogao sam brisati samo ramenom, a i oči su me divljački pekle. Mnogo je vremena prošlo dok je prodorni bol otupio, a onda se i znoj osušio, pa sam zbog jednoličnoga ritma čak osjetio čudno smirenje. Prepustio sam se pokretima veslanja, no kad sam naposljetku posustao, staroga Ealhstana prisili su da se prihvati vesla, pa su se na njegovim vještim rukama majstora pojavili bolni žuljevi. »Čovjeku ne treba jezik da bi veslao, ha, Englezu?« upita jedan od mornara na lošem engleskom, povlačeći veslo unatrag, ali Ealhstan nije čak ni progunđao u znak odgovora. U plućima nije imao dovoljno daha da bi ga rasipao – toliko smo naporno veslali da su nam leđa pucala i jedva smo se usklađivali s pokretima Nordijaca. Sljedećih nekoliko dana plovili smo blizu obale. Noću smo uplovljavali u zaklon, a danju sporo napredovali. Zmija i Fjordski jelen slijedili su obalu kao grabežljivci koji vrebaju, pa iako mi se činilo da posade tih brodova
neprestano motre kopno ne bi li opazile lak plijen, osjećao sam da ih već samo putovanje usrećuje. Još uvijek su se bojali izaći na samo obalu – Englezi su možda skupili mnogo kopljanika, pa je Sigurd odlučio čekati da više ne bude traga progoniteljima koji su nas slijedili po liticama. Vjetar je bio prilično slab, ali kako se Sigurdu nije žurilo, koristio je svaki povjetarac i puštao da nas nosi prema zapadu. Napokon više nismo vidjeli da se kopljanici ocrtavaju na obzoru, a nije bilo ni jahača pri obali, no ipak sam pogledom gutao kopno ne bih li vidio bilo kakav znak da su ondje engleski ratnici, pa sam zamišljao kako ti ponosni pogani umiru pod engleskim kopljima. Ponekad mi se činilo da vidim kako izviđači zure prema moru, ali pokazalo se da su to zapravo stijene, drveće, a jednom čak i ovca. Nažalost, tih dana naučio sam da nam oči zapravo vide ono što mi žarko želimo ugledati, baš kao što je stari Ealhstan stvarao ljepotu iz gruboga drveta. Jednoga sivoga jutra, dok mi je kiša koju nisam pravo ni osjećao kao u inat natapala znojem već promočenu odjeću, gledao sam travnatu obalu, prepustivši se veslačkim pokretima. Dlanovi su mi otvrdnuli poput suhe bukve, a plikovi su se pretvorili u žuljeve. Trgnuo sam se kad me Ealhstan zgrabio za gležanj. Bio je iscrpljen i naslonio se na škrinju na kojoj sam sjedio, pa sam svom snagom veslao kako bih starcu pružio priliku da se odmori. Pokazao je prema kopnu, stavio dva prsta na oči i odmahnuo glavom. »Misliš li da sam budala koja pogledom traži nešto čega nema?« protumačio sam njegove pokrete. Potvrdio je glavom, a onda je nastavio čačkati zube poslije skromnoga doručka koji se sastojao od tvrdoga kruha i sušenoga bakalara. Nordijci su nas barem hranili, jer bez hrane ne bismo mogli ni veslati. »Žene su upravitelju Edgaru javile da su nas odveli«, pretpostavio sam slabim glasom. »Kad su vidjele da nas nema među poginulima, sigurno su to učinile.« Skupio je ruke u obliku zamišljenih ženskih grudi, a onda je ispustio grleni, tugaljivi zvuk. »Imaš pravo«, složio sam se. »Oplakuju poginule muževe i nije ih briga za nas dvojicu.« Namrštio se i pokazao moje veslo, pokretima me upozorivši da veslam prateći ritam pogana. Nagnuo sam se unatrag i prionuo poslu, svjestan da sam umalo poremetio veslački sklad. Ne morate gledati druge i gubiti vrijeme, jer čujete kako vaše usamljeno veslo pljuska po vodi, iza svih ostalih. »Bilo bi bolje da me prestaneš ometati, starče«, rekao sam grubo, a potom duboko
udahnuo i nagnuo se naprijed da ponovno zaveslam. Slegnuo je mršavim ramenima, pokazavši moje krvavo oko, a onda je s dva prsta oponašao hod po zraku i pljunuo. Htio je reći da bi ljudi bez ustručavanja hodali i po blatu, samo da me izbjegnu. Počešao se po čupavoj bradi i napravio kiselu grimasu, kao da kaže: A tek ja... Stisnuo je natečene šake i udario se po zglobovima prstiju, a onda znakovima pokazao pehare i pladnjeve. »Pa što ako ljudi znaju da ti ruke nisu kao nekoć?« upitao sam. »Starac si. Ne očekuju da im vječno obrađuješ drvo.« Na te riječi, Ealhstan se samo gorko nasmiješio – pogodio sam ga u bolno mjesto. On je bio starac, a ja izopćenik. Zašto bi netko došao po nas, čak i kad bi znali gdje će nas naći? Pokazao je moje krvavo oko, a onda je glavom kimnuo prema bezbožniku pred nama, pa sam znao što bi rekao da je u ustima još imao jezik: Zuri u kopilad tim svojim neprirodnim okom, momče! Utjeraj im strah u bezbožne utrobe! »Sigurd vjeruje da potječem od Odina, njihovoga glavnoga boga«, izvijestio sam ga, ponovno se uskladivši s nordijskim veslačima. »Kaže da me sam Odin stavio njima na put – i to iz nekog razloga, koji je skriven poput noža u koricama.« Ealhstan je progunđao, udario se zglobovima prstiju po glavi i pravio se da po palubi sipa nešto nevidljivo, a time mi je dao do znanja da imam piljevinu umjesto mozga. Pokazao je jarla Sigurda, napravio isti pokret, dotaknuo najvišu dasku broda i jednom šakom udario u drugu. »Vjeruješ da je Sigurd budala, kao i ja, zato što ga slušam«, protumačio sam njegove pokrete. »Misliš da bismo mogli skočiti s broda, jer ta budala će ga ionako uskoro nasukati.« Odmahnuo sam glavom, a starac se okrenuo i ponovno se zagledao preko mora. Ali Sigurd nije uništio Zmiju, niti je njegov zapovjednik razbio svoj brod, Fjordskoga jelena. Kad je puhao povoljan vjetar, velika četvrtasta jedra nosila su nas prema zapadu, a za vrijeme zatišja Nordijci su veslali kao da su rođeni na veslačkoj klupi. Noću su lovili ribe, igrali igre, pjevali, pili pivo i hrvali se. Golemi crvenokosi čovjek po imenu Svein uglavnom je sjedio s nezadovoljnim izrazom lica – nitko ga nije izazvao na dvoboj. Ipak, primijetio sam kako je Nordijcima posebno svojstveno da se često smiju. Nasmijavale su ih i najbeznačajnije zgode, kao kad se Olaf žalio na zubobolju, ili kad je njegov bjelokosi sin Eric u snu promrmljao žensko ime. Primijetio sam i da su ti ratnici mlađi nego što sam isprva mislio. Lica su im ogrubjela od
vremenskih nepogoda i nisu uređivali brade, ali po njihovim plavim očima vidio sam da su u naponu snage. Time sam ublažio sjećanje na divljaštvo, iako sam bio svjestan da u njima, ispod slane kože otvrdnule od vjetra, vreba silovitost. Dakako, sad znam da su upravo mladi u stanju počiniti najveće okrutnosti. Mladić će ubiti bez razmišljanja i veseliti se pokolju. No vrijeme obično prigušuje vatru u srcu, pa je vjerojatnije da će stariji čovjek oštricu staviti u korice, jer u protivniku vidi vlastitoga sina, ili čak mogućeg šogora. Ti mladi Nordijci bili su opasni, smijali se ili ne. Bili su ubojice. »Uz malo sreće, oluja će otići prema istoku prije nego što se prolomi«, primijeti Eric. Najmlađi Nordijac okrenuo je lice prema nebu koje se mračilo, pa mu se kosa spuštala do ramena, a s mjesta gdje sam sjedio vidio sam da mu je lice zadobilo uplašeni izraz. »Ovaj put nas neće mimoići, sine«, bezizražajno odgovori Olaf. »Sumnjam da čak i Sigurd može Njörda navesti da se danas nasmiješi.« Okrenuo se prema meni. »Taj bog vlada svim vjetrovima«, objasnio je, pokretom ruke pokazavši prema zapadu. »Nadzire more i vatru«, kiselo se nasmiješio, »a danas je vrlo mrzovoljan.« Svi na brodu motrili su crni i zloslutni oblak, koji se smjestio toliko nisko na nebu da bih mu u sredinu mogao odapeti strijelu i time izazvati pljusak. Vjetar je počeo bijesno udarati vuneno jedro i tresti štitove na bokovima Zmije – Nordijci su ih jutros ondje pričvrstili kako bi drugi brod istočnije od nas, također nalik na morskog zmaja, upozorili neka nam se ne približava. »Zarobljenici smo oluje, Ealhstane«, izvijestio sam starca, dotaknuvši ogradu palube, a pitao sam se kako će se brod ponijeti u kovitlacu žestoke nepogode. Starac se tako čvrsto uhvatio za rub jedra da su mu zglobovi prstiju pobijelili poput kosti. »Uskoro ulazimo u srce olujnoga nevremena«, dodao sam. Još nikad nisam doživio oluju na moru, pa sam se užasnuo. »Asgote, prije nego što sljedeći put isplovimo iz fjorda, moramo žrtvovati mlađega bika«, poviče Sigurd svom godiju. Stajao je na pramcu broda, a jednom rukom obgrlio je vrat zmaja, koji je crvenim očima tupo zurio preko pučine. »Onaj onemoćali stari bik kojega mi je prodao Haeston bio je hrpa govana.« »Samo bi budala uvrijedila boga Njörda žrtvujući mu kilavu životinju«, predbaci mu Asgot. »Ako si baš morao, bilo bi bolje da si razljutio nekoga blažega, manje moćnoga gospodara Asgarda, kao što su Baldr ili Freyja. Pa što ako će ti se pimpek skvrčiti i otpasti«, nastavio je, uhvatio se za međunožje
i toliko silovito odmahivao glavom da su mu zveketale kosti upletene u kosu. »Ali nikad ne ljuti Njörda, gospodara mora, Sigurde, nikad!« Sigurd je savio noge kad se Zmija na valovima podigla i spustila. »Prisegnuo bih da se Njördu otvorio tek, godi«, primijetio je, gledajući nebo. »Smotaj jedra, Ujače! Umočimo vesla u vodu i otplovimo odavde!« Glavom je pokazao prema jugu. Još od sinoć činilo se da je obala puna oštrih stijena i strmih litica. Ako pošteno zapuše, južnjak će na njih baciti i smrskati oba broda. Pogrbivši se, prionuli smo uz vesla i zaplovili prema pučini, boreći se s valovima koji su se tako naglo povlačili da sam ponekad veslom zagrabio samo bijelu pjenu koja se širila morskom površinom. Spuštala se noć, pa će Sigurd biti prisiljen donijeti odluku koja bi nam mogla zapečatiti sudbinu. Morali smo se odmaknuti od stjenovite obale, ali to je opasno – oblaci će zastrti zvijezde, a onda plovimo naslijepo. Podvezna užad šibala je lijevo i desno kao da vjetar istodobno puše sa svih strana. Lopaticom vesla udario sam bijeli vrh vala, pa sam preko ramena pogledao udaljene stijene, a onda se pramac Zmije podigao prema nebu. Brod je jako zaškripao, kao da mi želi reći: Ne osvrći se, Osriče, jer sad smo sami. Nema više obale, nema sigurnosti, preostali su samo drvo, čavli i meso. »Ako otplovimo samo malo dalje, više nećemo vidjeti kopno!« poviče Olaf, nadglasavajući vjetar koji je kovitlao more i fijukao kroz otvore za vesla. »Ne možemo znati kojim putem će proći oluja, Sigurde! Morat ćemo jahati na Raninim kćerima!« Te kćeri bile su valovi, a kad je pramac Zmije udario u njih, prelili su se preko brodske ograde i zapljusnuli naša lica tako snažno da su nas pekle oči. Sigurd se namrštio, a s kose i brade kapala mu je voda. Ako donese pogrešnu odluku, možda će morati gledati kako se njegovi ljudi dave u moru. Neki su se obraćali svojim najmilijim bogovima. Crni Floki izazivao je Njörda, morskoga vladara, da učini ono najgore što može, ali oni oko njega psovali su i govorili mu da začepi veliku gubicu. Ako su i osjećali strah, nisu to pretjerano pokazivali. Naporno smo veslali, kao da su mišići u stanju prkositi snazi vjetra i mora. No voda je prodirala kroz veslačke otvore, a postojala je opasnost da nam se vesla polome pod pritiskom velikih valova. Zalijevale su nas kiša i morska voda, lice mi je pekla sol, pa nikako nisam uspijevao veslati u skladu s drugima. Cijeli svijet osjetio je tutnjavu munja i grmljavina. »Dosta je, momci! Uvucite vesla!« poviče Sigurd. »Neka Erik kaže Glumu da ćemo jahati na tim
valovima!« povikao je, pokazujući uljanu lampu u šupljem, rožnatomu okviru. Erik kimne, obriše kišu s čela, pa uzme lampu i otetura do ograde Zmije, zgrabivši jedro da održi ravnotežu. Uvukli smo vesla, začepili otvore kožnatim čepovima, spremni za Njördov bijes. Odjednom sam počeo zavidjeti Eriku – dobio je zadaću koja će mu odvratiti misli od opasnosti i straha. »Skinite štitove!« poviče Sigurd, a kako sam stajao kad se brodski pramac za zmajevom glavom podigao prema nebu, spotaknuo sam se o škrinju, poletio unatrag i udario glavom u hrastovu dasku. Pokraj mene Ealhstan je zastenjao, a kroz noć se ponovno prolomila grmljavina. Grčevito se držao za ogradu Zmije, a već je i sad izgledao kao utopljenik. Nešto me udarilo u prsa dok sam bio okružen visokim valovima. Nordijac mi je dobacio poduže uže koje je mirisalo po katranu. »Sveži starca, ili će mu valovi odnijeti kosti preko ograde!« poviče Crveni Svein, dok je posrćući odmatao pomoćno jedro kako bi pomogao prekriti malo otvoreno spremište u podnožju jarbola. »I porazgovaraj s Odinom!« dodao je crvenobradi div, ničim ne pokazavši da se šali. »Ne znam dobro plivati.« Vjetar je nosio bijelu pjenu s valova, a brod je škripao pod naletima mora. Doteturao sam do Ealhstana, kojemu su se noge tresle dok se pokušavao oduprijeti ljuljanju broda, pa sam ga obgrlio rukom. »Hajde, starče, nećeš bez mene otići s ovoga morskoga zmaja«, promrmljao sam mu u uho, a on je kimnuo, pa smo oteturali do jarbola. Kad sam vezao čvor, starac mi je stavio ruku na obraz. »Izvući ćemo se iz ovoga«, povikao sam i zgrabio ga za mršavi ručni zglob. U prsima sam osjećao vrućinu, kao da ću povraćati, i gotovo pao u nesvijest od muke. Sigurd je razvio veliko četvrtasto jedro i zajedno se s Olafom i trojicom drugih trudio oko čvorova prednjega i zadnjega potpornja. Kretali su se toliko skladno da se činilo kako će ostati stajati i ako se Zmija prevrne. Pokušavali su iskoristiti vjetar, umjesto da mu se suprotstavljaju, ali gubili su bitku. Vjetar mi je u oči nosio kišu, pa sam ih brisao, kako bih vidio što se događa s Fjordskim jelenom. Ponekad bi se našao desetak metara iznad nas, a onda bi se spustio isto toliko u dubinu vala. Bio je nalik na igračku nekoga boga, a posadu sam vidio kao izrezbarene drvene kipiće, pričvršćene za palubu. »Ne, Ujače«, zaurlao je Sigurd u vjetar, »tu bitku ne možemo dobiti! Spusti jedro dok ne iscurimo s palube kao loša medovina.« »Da, brod će se raspasti na komade!« složi se Olaf, koji se borio s jedrom. I tako smo ostali bespomoćni – niti smo imali jedro, niti su vesla bila u vodi.
»Sigurd je Zmiju predao tkaljama sudbine u ruke!« poviče preko ramena čovjek po imenu Aslak, koji se grčevito držao za rub jarbola. »Sad će Norne odrediti konačni ishod.« Svatko je zgrabio svoju škrinju, a drugom rukom držalo se za ogradu broda. Čekali su da vide kakvu su im budućnost istkale božice Norne, ako uopće bude novoga dana. Tako su razmišljali svi osim Sigurda. Posrćući je prešao preko palube, a onda je zavukao ruku u promočenu kožnatu torbu, pa je svima dao po novčić koji su pohranili duboko u odjeću, kimajući u znak zahvalnosti. Kad je, prošavši pokraj Ealhstana, došao do mene, motrio sam ga dok je oko nas hučao vjetar, a uši mi je istovremeno parala grmljavina. »Dao sam im zlato, jer možda ćemo još večeras spavati u Raninu kraljevstvu na dnu mora!« povikao je, napravivši grimasu, koja je možda trebala biti osmijeh. »Ta božica prima samo one koji imaju zlata, a čini se da upravo danas baca mrežu. Ran je pohlepna kuja, je li, Asgote?« obratio se staromu godiju, koji je u znak odgovora nešto povikao i podigao ruke prema nebu, no Sigurd se na taj pokret samo zlobno nacerio. Odjednom je zgrabio ogradu, i to baš u trenutku kad se Zmija popela na veliki val, pa je zmajeva glava na pramcu kimala kao da pozdravlja bogove, a onda je počela ponirati prema kraljevstvu okrutne Ran i njezinoj velikoj dvorani, ispunjenoj zlatom mrtvih mornara. »Evo, dječače.« Skinuo je amajliju jednookoga Odina koju je nosio, pa mi je uzicu stavio oko vrata. »A sad oca svijeta podsjeti tko si!« povikao je. »Zamoli ga da nas poštedi, kako bismo u njegovo ime izvršili velika djela!« Njegove plave oči i morska pjena, koja je podsjećala na bijele krune devet Raninih kćeri, bile su jedine svijetle točke u mračnomu svijetu, punomu prijetnje. »Ako te Odin posluša, oslobodit ću te«, povikao je, »ali ako se ne osvrne na tebe, bacit ću te Njördu!« Nisam se ni pomaknuo, nego sam se samo tresao, a odjeća mi je bila posve promočena. Dotaknuo sam izrezbarenu amajliju koja mi je visjela oko vrata, pa sam se upitao vide li Krist i njegovi anđeli da nosim sliku poganskoga božanstva. Wulfweard je rekao da Krist sve vidi. »Ne mogu to učiniti, gosparu!« uzviknuo sam, gutajući bljuvotinu koja mi se podignula u grlo, a pritom sam se objema rukama čvrsto uhvatio za ogradu Zmije. Ispljunuo sam bljuvotinu u more. »Odin me neće poslušati!« Čvrsto stojeći, Sigurd izvuče dugi nož i podigne ga da svi vide. Zurio sam u oštricu, svjestan da će mi svakoga časa prerezati vrat, no udovi me ipak nisu htjeli slušati. Prodorno me motrio plavim očima, a onda se okrenuo, pa je golemom
šakom zgrabio Ealhstanovu glavu i stavio mu nož pod bradu. »Pusti ga!« povikao sam, zgrabivši ratnika za ruku, ali umjesto da me sruši udarcem, i dalje me mirno motrio. »Nećeš ga ozlijediti!« rekao sam, držeći mu ruku kao da o tome ovisi i moj život. Polako je žmirnuo i kimnuo, pa sam to shvatio kao obećanje da neće ubiti starca. Pustio sam mu ruku i odmaknuo se, nekako održavši ravnotežu kad me veliki slani val zapljusnuo svom silinom. Zakašljao sam kao da ću povraćati. Kad je spustio nož, okrenuo sam se i posrćući otišao do pramca u obliku zmajeve glave, a onda sam zastao, jednu ruku obavio oko zvijeri i obratio se nebu. »Odine, oče svijeta i gospodaru sjevera, spasi nas od ove oluje! Sjeti me se, Odine, sjeti se!« Ne znam odakle su mi te riječi dolazile, ali kao da sam ih bacao oluji u lice, u uskovitlani zid vjetra koji ih je progutao. Odnio je moje riječi kao da sam nitko i ništa, no prkos mi je zagrijao ionako uzavrelu krv te ublažio drhtavicu. »Spasi nas, Odine! Spasi nas i sve ćemo činiti u tvoju čast!« Zmija se popela na vrh golemoga vodenoga zida, a onda se tako naglo strmoglavila da se gotovo prevrnula. Podigao sam drvenu, izrezbarenu amajliju boga, a kad se brod iznenada uravnotežio, odbacio me preko pramca. Uspio sam se uhvatiti za ogradu, pa sam visio do prsa zaronjen u hladnu vodu, dok me netko nije zgrabio za rame i povukao, a onda me bacio natrag na palubu kao da sam bakalar. »Ha! Ranine kćeri ispljunule su te natrag k nama, dječače!« zaurlao je Crveni Svein, oduševljeno se nacerivši od uha do uha. »Valjda im Englezi ostavljaju loš okus u ustima! Te kuje obično uzimaju sve ljude u koje mogu zariti pandže!« Zgrožen i uplašen, skutrio sam se u šupljini ispod pramca – bio sam uvjeren da me Krist htio utopiti zato što sam zazivao pogansko božanstvo. Tresao sam se i povratio toplu morsku vodu na lijepo obrađenu drvenu oplatu Zmije. Otpuzao sam natrag do jarbola da budem blizu Ealhstana, a bojao sam se da bi me, ako ustanem, mogao opaziti Krist, Njörd, ili koje drugo božanstvo – i ponovno me zavitlati u hladno more. Sjeo sam, a stari drvodjelja šibao me pogledom hladnim poput opala. S gornje usnice kapala mu je voda, pa je neprestano pljuvao. »Morao sam to učiniti«, branio sam se. »Jesam li imao izbora?« No samo je odmahnuo glavom i zatvorio oči – bio sam uvjeren da me ne želi gledati zato što sam se molio poganskomu bogu, a time sam dušu objesio nad paklenu
vatru. Olaf je iz spremišta izvukao suho krzno, pa mi ga je pružio. »Evo, dječače, dobro si postupio«, pohvalio me, a onda se namrštio kao da se pita što se to nalazi u meni. Iza njega stajao je Sigurd – obje ruke položio je na ogradu Zmije, a lice je okrenuo prema noćnomu nebu i smiješio se. Oluja se stišala. Niski crni oblak, trbuh zvijeri, razdvojio se i dopustio šumi zvijezda da ispuni nebo. More se smirilo i jaki udarci vjetra su prestali, no bojao sam se da oluje samo prikupljaju snagu kako bi ponovno provalile i dokrajčile nas. Poslije onakve buke, na Zmiji je vladala jeziva tišina. Bijes vjetra, kiše i mora zamijenilo je mrmljanje tihih glasova i jednolično škripanje hrastovine. Vezao sam kosu vezicom prljavom od katrana i sjeo na svoje mjesto pri lijevoj strani broda. Tako sam se čvrsto držao za ogradu da su mi ruke protrnule. Nepomično sam zurio u sivu pučinu. »Ne brini, mali brate, poigrao se s nama, a sad je gotovo«, reče Sigtrygg, pa me potapše po leđima dok se saginjao da vjedrom pokupi vodu. U udubinama tkanine za jedra kojom su pokrili spremište stvorile su se mlake, a i paluba je bila u lošem stanju, pa je pola Sigurdove posade izbacivalo vodu. »Stari Njörd će nas sad ostaviti na miru.« Sigtrygg je bio ratnik divljega izgleda, čije su lice unakazili grudičasti ožiljci, no očito nikad nije ni bio zgodan. »Kako znaš?« upitao sam, usudivši se maknuti jednu ruku s ograde. Miris drva i katrana djelovao je prilično umirujuće, a Zmija je iz nevremena izašla kao pobjednica. Bio sam joj zahvalan – uistinu se dobro držala u oluji. »Na moru nikad nisi siguran, Englezu«, javi se Njal s krme. Osmijeh mu je razdvojio lijepu bradu kroz koju je provlačio češalj. »Ali zato i jest tako zabavno!« Cerekanje mu se pretvorilo u mrštenje kad je češalj zapeo u kosi slijepljenoj od soli, pa ga nije mogao ni pomaknuti. Sigtrygg je preko ograde izlio još jedno vjedro vode i ponovno se sagnuo. »Ove noći kopile koje je mislilo da može nekažnjeno žrtvovati polumrtvoga bika sigurno neće spavati mirnim snom«, primijetio je, uspravivši se. »No mi smo se izvukli, a za druge me baš boli briga.« »Sljedeći put Njördu ćemo žrtvovati tvoga rasplodnog bika«, obrati mu se Sigurd. Ispružio je ruku prema meni, pokazavši glavom Odinovu amajliju koju sam nosio oko vrata. Vratio sam mu je, a onda je Olafu pomogao potražiti oštećenja na jedru. Vjetar je raširio tkaninu, ali preko noći šteta mora biti
popravljena. »Ili još bolje, Njörd može dobiti tebe«, dodao je Sigurd, tapšući Sigtrygga po promočenim leđima. »Izvucite vesla, momci!« pozvao je posadu. »Večeras smo se dosta zabavljali.« Moglo bi se očekivati da će veslači prigovarati jer moraju prionuti poslu, no činilo se da su osjetili olakšanje – ponovno su ovladali Zmijom, umjesto da je vjetar i valovi gone kamo hoće. Na moru nikad nije posve mračno jer voda odražava mjesečinu i zvijezde, no plovidba bi ipak bila previše opasna, pa je Sigurd odlučio odveslati prema kopnu i usidriti se u plićaku. Na prvi znak da u blizini strše stijene, brzim veslima nadoknadili smo tromost jedra. Toplina tijela grijala nam je i sušila promočenu odjeću, a dotle smo već pronašli zaljev koji je veliki poluotok štitio od zapadnoga vjetra, pa je Olaf spustio sidro na pješčano dno. Posade brodova spremile su se na spavanje, a neki su igrali igre pri svjetlu svijeća. Ealhstan i ja sjedili smo zajedno, a bjelokosi Erik podigao je Sigurdovu svjetiljku pred lice i počeo je pjevati pjesmu za koju mi je Olaf rekao da je bila prastara još u vrijeme djetinjstva njegova djeda. »Istinitu svoju iznijet ću vam priču, Daleke putove opjevat i patnje, Naporne dane tegobnoga doba; Salijetalo me mnoštvo gorkih briga, Dugi svladah nauk: brod je Kao nemiran dom u oluji, kad zapala me Tjeskobna noćna straža uza zmajevu glavu Što klizila je pokraj mračnih stijena...« Ljudi su se smiješili i s odobravanjem kimali. Svi su oni poznavali more, pa su bili svjesni da ponekad guta čak i velike moreplovce. Ipak, voljeli su pučinu – podsjećala ih je na drugi dom. Na moru nikad nije posve mračno jer voda odražava mjesečinu i zvijezde, no plovidba bi ipak bila previše opasna, pa je Sigurd odlučio odveslati prema kopnu i usidriti se u plićaku. Na prvi znak da u blizini strše stijene, brzim veslima nadoknadili smo tromost jedra. Toplina tijela grijala nam je i sušila promočenu odjeću, a dotle smo već pronašli zaljev koji je veliki poluotok štitio od zapadnoga vjetra, pa je Olaf spustio sidro na pješčano dno. Posade brodova spremile su se na spavanje, a neki su igrali igre pri svjetlu svijeća. Ealhstan i ja sjedili smo zajedno, a
bjelokosi Erik podigao je Sigurdovu svjetiljku pred lice i počeo je pjevati pjesmu za koju mi je Olaf rekao da je bila prastara još u vrijeme djetinjstva njegova djeda. »Glas mu je poput meda, zar ne?« prokomentira čovjek po imenu Oleg, ne skidajući oči s Erika. »To je teško povjerovati, ako si ikad čuo kako pjeva njegov stari«, dodao je, glavom pokazavši Olafa, koji je cvao od zadovoljstva. Mladić je pjesmu izvodio lijepo i tankoćutno, pa sam pomislio da bi se Ranine kćeri, valovi s krunama od pjene, rado dočepale Erika kako bi im cijelu vječnost pjevao u majčinoj dvorani. »Mraz mi je često Ledenim lancima sapinjao noge, Kinjila me studen, srce mi je probola Oštrica tjeskobe, a čežnja je kovitlala Misli već umorne od mora...« Kad je sam Sigurd podigao ruku, Erik se nasmiješio i pozvao ga da mu se pridruži, pa je jarl zapjevao glasom koji nije bio lijep ili ugodan, nego vrlo grub i prodoran. »No krv u srcu ipak me tjera Da se ponovno otisnem. Propinje se more, igra se slanim valovima; Čežnja u srcu stalno me potiče Da nastavim put, da zemljama lutam Neznanih ljudi, daleko onkraj pučine...« Dok me zvuk pjesme ispunjavao, utonuo sam u more snova.
P Červrto poglavlje ognuli smo leđa i zaveslali. Već sam se priviknuo na taj napor, pa bih dragovoljno veslao i sam, ali kako Ealhstanu naprezanje odvraća misli od morske bolesti, dopustio sam mu da sjedi uz mene blizu ograde i pokreće ruke na veslima, iako sam uglavnom ja snažno zamahivao. Jutros je puhao samo slabi povjetarac, a to je značilo da su baš svi morali veslati kako bi Zmija plovila mirnim morem. Drška zbog koje su mi izbili žuljevi, ujednačeni zamasi i uranjanje lopatica vesala u sivo more djelovali su čudno utješno. Prije sam se osjećao kao zatvorenik, ali sad sam shvatio kakvu ljepotu posjeduje Zmija – čarobnom lakoćom plovi morima i odnosi nas podalje od nevolja. »Ealhstane, nije mi jasno zbog čega sam u stanju razumjeti njihov jezik«, rekao sam, teško dišući. Gledao je ravno pred sebe, kao da me nije ni čuo. »Nož koji si našao... odakle mi?« Odmahnuo je rijetkom sijedom kosom. Dahtao je, no znao sam kako se pretvara da je iscrpljen. Zato sam pitanja i zadržao za sebe. U mislima sam se vratio u mračnu prošlost kako bih pokušao pronaći odgovore, ali bez uspjeha. Najranije sjećanje počinjalo je kad sam se probudio u Ealhstanovoj kući. Znam da sam se osjećao prazno i iscrpljeno, kao da sam Sotonin tamni anđeo, kako me nazvao otac Wulfweard. Poslije toga, izbjegavali su me svi, kao što u poljima zaobilaze kravlje govno – Ealhstan me jedini prihvatio. Isprva nisam razumijevao što starac želi reći. Donosio sam drva, lovio mu ribu i naporno radio kako ne bi pomislio da sam beskorisni, lijeni mekušac, a Griffin je upravo tim riječima grdio druge dječake u selu. No Abbotsenda više nije bilo, a možda su s njim nestali i odgovori na moja pitanja. Dvadeset šest veslača brinulo se o savršenome skladu pokreta prilikom veslanja. Nažalost, Ealhstan je počeo stenjati sa svakim zaveslajem. Savjetovao sam mu da se odmori, ali nije me poslušao. »Prestani lajati, Englezu!« poviče Crni Floki s krme. Nije bilo teško zaključiti zašto je taj tamnokosi i tamnooki čovjek zlobnoga izgleda dobio takav nadimak. »Jebeni mutavče! Zvučiš kao baba koju gazi konjsko kopito!«
»Ah, pusti da stari prdonja vesla, Floki«, ukori ga Oleg, koji je i sjedio pokraj njega. »Razdražljiv si poput usidjelice.« Bio je to oniski Nordijac gruboga izgleda, a rijetko sam ga čuo da išta govori. »Hej, Osriče, djevojke kod kuće pričaju da je Flokija rodila zlobna stara vučica – i to najgore noći u godini.« »A te noći imala je u guzici veliki rog, pa je bila još zlobnija nego obično«, doda ratnik po imenu Eyjolf, na što su se ostali nasmijali. »Floki je samo zavidan, jer nitko s njim ne razgovara. Je li tako, Floki?« Prozvani je namreškao čelo, pa je zadobio još zlobniji izraz. »Brod moram dijeliti s Englezom, a pitate se zašto sam ogorčen!« gotovo je ispljunuo. »K tome sam i gladan«, tiho je promrmljao. Nordijcima nikad nije dosta mesa. Neprestano ga traže, pa smatraju kako je dužnost vođe da im pronađe pristojnu hranu. No odavno smo pojeli svježe komade mesa koje su uzeli u Abbotsendu, a Sigurd je usoljenu svinjetinu i ovčetinu čuvao za poslije – doznao sam da ponekad prođe mnogo dana prije nego što mogu bez opasnosti pristati i izaći na kopno. Imali su obilnu zalihu sira, a uvijek su rado i vješto lovili ribe, no to je bilo sve – svaki dan ribe i sir! Čak se i Ealhstan zasitio skuša, iako nisam očekivao da ću to doživjeti. Griffin mi ne bi povjerovao da je među živima. Bjarni palcem pokaže Ealhstana. »Za janjeću nogu otplivao bih do njegova svinjca koji još tinja«, izjavio je, zatvorivši oči kao da može osjetiti okus mesa. »Ili za goveđu plećku. Ne, za veprovu, jer za njom čeznem.« Ispružio je nogu, pa je brata, koji je sjedio na klupi ispred njega, udario u stražnjicu, a Bjorn je opsovao. »A i za morževo meso«, dodao je, »onako kako ga majka priređuje – s paprom, vlascem i češnjakom. Kad razmislim, prijao bi mi čak i stari konj.« Kalf podigne s palube praznu školjku dagnje i baci je na Bjarnija. Odbila mu se od glave, ali činilo se da to nije ni primijetio. »Konji mogu biti ukusni... Naravno, ako ih ne prekuhaš.« »Ne pomažeš nam!« prosvjedovao je Kalf. »Svi smo gladni. Bjarni, čovječe, daj zaveži!« »Kod kuće čak i moji robovi jedu više mesa od nas«, progunđa ukoreni, pa uzme brus i počne njime prelaziti po svom dugom nožu. »Osriče, ovo je tvoja zemlja. Gdje možemo naći debelu svinju i nekoliko pilića?« upita Olaf. Provjeravao je kudjelju i smolu na trupu Zmije, kako bi bio siguran da gibanje broda nije izbacilo katranom namazano uže između dasaka. Rano ujutro vrijeme je bilo lijepo, ali sad je nebo posivjelo i zaprijetila je kiša, pa sam gledao Olafa, nadajući se da više neće biti oluje.
Slegnuo sam ramenima. »Nije to moja zemlja, Olafe«, rekao sam njihovim jezikom, bacivši pogled na Ealhstana. I ja sam bio gladan, ali sve da i znam gdje se može naći dobro meso, prešutio bih. Već sam skrivio propast jednoga sela. Olaf je nastavio provjeravati oplatu, a ostali su izbacivali vodu, igrali tafl, stratešku igru na ploči, žalili se da su gladni, rezbarili, čistili ratnu opremu, razgovarali o domu i češljali kosu. Sljedećeg dana bilo je dovoljno vjetra da razviju veliko četvrtasto jedro, pa smo se mogli odmoriti i razgibati bolna ramena i leđa. »On nam je donio prokletstvo«, reče Crni Floki, povlačeći crnu školjku preko ploče za igru. Crveni Svein opsovao je nezadovoljan rezultatom igre. Na ploči su sad ostale samo tri bijele školjke, a Sveinov kralj našao se u vrlo neugodnom položaju. »Trebali smo Asgotu dopustiti da s njim radi što želi«, promrmlja Floki, povlačeći figuru, pa je uskoro još jedna bijela školjka bila opkoljena. Podigao je glavu i na trenutak me pogledao u oči, a onda je izvio usta i spustio pogled na ploču. Ispod velike crvene brade Sveinovo lice pocrvenjelo je od bijesa. »Što ti sad kljuje jetru, Floki?« upita Olaf. »Tako ti Tyra, dopusti da ti Svein uzme barem jednu figuru! Imaj srca, čovječe.« Ali Floki je izveo još dva uspješna poteza, pa je opkolio protivnikova kralja i pobijedio. Psujući, Svein je zamahnuo rukom i rasuo školjke po palubi Zmije, a onda je ustao i sipajući psovke otišao do pramca, gdje je zastao i zagledao se u more. »Zlobno si kopile, Floki«, Olaf odmahne glavom. Pobjednik podigne bijelu školjku i promotri je. »Taj dječak je Sigurdu ukrao sreću«, ustvrdio je, podignuvši obrve, ali nije skidao pogled s ploče, a neki gledatelji gunđali su i kimali glavama u znak slaganja. »Da nije bilo Osrica, dosad bismo već iskusili Ranin hladni zagrljaj«, usprotivi se Bjarni i pokaže valove. »Nastojala nas je povući dolje, a nemojte mi tvrditi da niste osjetili glad te kuje.« Tjeskobno me pogledao. »Dječakove riječi doprle su do Odinovih ušiju.« »Brat mi bar jednom ima pravo, Floki«, javi se Bjorn, podigavši pogled sa žlice u čiju je dršku rezbario neki oblik. »Osric je ljubimac bogova, kao i Sigurd. Dok je s nama, i mi ćemo uživati posebnu naklonost.« Ponovo se posvetio ukrašavanju žlice. »Vjerujem u to.« »Ono njegovo jezivo oko govori mi sve što želim znati«, mrzovoljno će Bram, slegnuvši ramenima. »Sigurd ga je doveo na brod, pa sve ovisi o
njemu.« Pogledao sam Sigurda koji je sjedio, pa je tkaninom namočenom u lanolin laštio svoju verižnu košulju, brynju. Morski zrak nagriza oklop, pa je Sigurd pomno trljao kolutove na ovratniku koji su pokazivali znakove hrđanja. Nije odgovarao na komentare, ali je pomno slušao. Floki iz kose izvuče povez crn kao gavranovo krilo, pa ga strese, pustivši da mu padne na ramena. »Ugledavši ga, u ovoj zemlji zapalili smo vatru, a stanovnike okrenuli protiv sebe. Našega brata Arnkela odnijeli su u Odinovu dvoranu mrtvih, a mi smo za dlaku izbjegli vodenu grobnicu, gdje bi nas zauvijek grickale ribe«, rekao je izvivši usnice, a onda je podigao dlan. »Znam da je Osric upozorio jarla Sigurda na izdaju svećenika Bijeloga Krista, ali stari Asgot vjeruje da je dječak opasan. Upitaj ga, Brame«, pokušao je izazvati sudruga. »Hajde, čujmo što kaže godi.« Svi su pogledali Asgota, koji je stajao držeći se za ogradu i gledao kako vjetar goni valove. Okrenuo se prema nama, zamišljeno suzivši vodenkaste sive oči. »Floki! Mislio sam, kao i ti, da nam dječak donosi prokletstvo, ali sada...« Slegnuo je ramenima. »Više nisam tako siguran. Nikad nije lako zaključiti što jednooki Odin ima na umu«, rekao je, zureći u moje krvavo oko. »Otac svijeta ratniku može biti sklon u borbi«, nastavio je, kimajući sijedom glavom, »ali isto će tako lako uskratiti naklonost.« Napravio je pokret kao da iz zraka grabi nešto nevidljivo. »Ako već ne znate, jarla Sigurda možete pitati zašto Odin tako postupa... zašto dopušta da umiru dobri, hrabri ljudi.« Sigurd je brynju maknuo iz sjene velikoga jedra, pa je pri suncu zabrinuto motrio željezne kolutove. »Odin treba velike ratnike«, odgovorio je, mršteći se na rad svojih ruku. »U svojoj dvorani mora skupiti poginule junake i sve ih pripremiti za posljednji dan, tu posljednju bitku protiv divova i vojske mračnih gospodara.« Položio je oklop na koljena i pogledao svoje ljude. »Svi ste toga svjesni i oduvijek ste to znali«, podsjetio ih je. »Čuli ste takve priče od svojih očeva, a oni pak od svojih starih. U Valhali se i sad pripremaju za Ragnarök, posljednju bitku.« Asgot potvrdi glavom, a Sigurd slegne širokim ramenima. »Da, ovo su posljednji dani«, nastavio je. »Ragnarök se približava, a Odin skuplja vojsku jer to i mora učiniti. Srce mi govori da dječak nije kriv. Vrhovni bog iz nekih nam je razloga dao Osrica. Čak ni ti, Floki, ne možeš biti siguran u božanske postupke.« Čovjek kojemu se obratio slabo je kimnuo, kao da se napola slaže s riječima svoga jarla, a Sigurd je ponovno počeo tkaninom trljati željezne kolutove. »Ubrzo ćemo sa sigurnošću znati jesu li me bogovi napustili«, izjavio je, ne dižući pogled s oklopa.
Kad sam pogledao Sigurda i njegove nebeski plave oči, punu bradu i dugu žutu kosu, učinilo mi se nemoguće da bi ga njegovi bogovi mogli napustiti dok svoj pehar ne ispuni slavom. Bio je jarla, vođa i žestoki ratnik, Nordijac žedan slave. U tom treutku sam znao da bih ga slijedio na kraj svijeta. Plovili smo dva dana i dvije noći. Nismo vidjeli kopno, a snalazili smo se motreći zvijezde, oblake i let ptica, pa nijedan Englez koji bi nas uhodio s obale ne bi znao u kojem smo se smjeru uputili. Kad je Sigurd zaključio da smo sigurni, Knut je okrenuo kormilo i usmjerio Zmiju prema kopnu. Vjetar joj je puhao u jedro, pa se mogao steći dojam da crveni zmaj žustro maše krilima. »Ovo je bogovski život, ha, Osriče?« poviče Svein. Napokon je zaboravio da ga je protivnik porazio u igri. Zmijin trup sjekao je valove, pa sam se morao okrenuti od vjetra da ga čujem. »Vjetar nas nosi kao orla!« prokomentirao je. »To je život!« Brada toga diva razvukla se kad se široko nasmiješio. »Njörd nam je napokon poslao dobar vjetar, ha? Ovomu bratstvu nisam se pridružio da bih veslao!« »Sam si ih izabrao, Sveine?« upitao sam sa smiješkom. »Sjećam se da ja nisam imao mnogo izbora.« »Pa, tako mi Thora, sad već veslaš kao Nordijac! Trebao bi biti zahvalan Sigurdu što je od tebe napravio poštenoga čovjeka.« »Ti ne znaš ni da si se rodio!« poviče Olaf. »Nijedan od vas lijenih slaboumnika ništa ne zna! Kad sam bio tvoje dobi, Osriče, uvijek smo veslali, sve dok nam ruke nisu prokrvarile, a leđa su nam pucala kao luda. Čim bismo podignuli jedra da uhvatimo makar lagani povjetarac, otac bi govorio da smo žene.« »Zato što u tvojoj mladosti nisu imali vunu da od nje naprave jedra«, zadirkivao ga je Bjarni. »U to vrijeme bogovi još nisu stvorili ovce.« Na te riječi svi su se počeli smijati do iznemoglosti, pa su im potekle i suze. Krv mi je uzavrela samo zato što sam bio na palubi Zmije. Osjećao sam kako daske koje su se preklapale na trupu titraju pri svakom zaveslaju, jarbol je škripao na vjetru, a brod je klizio morem kao da pliva velika zvijer, pa mu je ime Zmija posve odgovaralo. Stajao sam na prednjemu dijelu broda, a kad se pramac spustio i ponovno podigao, morska pjena poprskala mi je lice. Polizao sam sol s usnica, osjećajući olakšanje što više ne patim od morske bolesti koja preokreće utrobu putnicima nenaviklima na more. Gledao sam te
otvrdnule ratnike sa sjevera, zadivljen njihovim samopouzdanjem. Bili su stručnjaci za more i vremenske prilike, ili su to barem nastojali postati. Činilo se da je svatko od njih svjestan vlastitih kvaliteta. Naslijedili su veliku baštinu gospodara mora, čuvara drevne predaje, a prenijeli su im je očevi, koji su je i sami primili od predaka. Činilo mi se da je i Ealhstan prihvatio takvu sudbinu. U svom dugom životu nikad nije otišao dalje od kamenja koje je obilježavalo granicu seoskoga područja, ali sad je okrenuo lice prema vjetru, a u kutovima tankih usnica titrao mu je osmijeh, pa sam se pitao kamo su ga odvele misli. Možda je i moguće da se napokon osjećao nesputano? Je li, nalik na orla o kojemu je govorio Svein, letio visoko nad svijetom, s onu stranu ljudskih nevolja, gdje dob i riječi tonu u ništavilo u usporedbi sa slobodom duha? Ponovno smo plovili prema istoku. Vjetrovi sa sjeverozapada nosili su nas pokraj južne obale, a ponekad smo vidjeli i nakupine stijena o koje su udarali valovi. Ti krajolici podsjetili su me na Abbotsend, jer to mi je selo ipak dvije godine bilo dom. Iznenada me ponovno obuzeo strah od ovih neznanaca plamenih očiju što su se iskrcali na obalu. Bojao sam se tih ljudi, ali ih više nisam mogao mrziti, iako sam se užasnuo kad je potekla krv. Boraveći među njima, ti su mi se prizori u sjećanju ublažili, a u ušima mi je odzvanjao njihov smijeh. Poslije je Sigurd, s rukama na bokovima, stao na sredinu broda kao da odgovara na glasanje naših gladnih želudaca, a žutu bradu razdvojio mu je široki osmijeh. »Primijetio sam da su neki od vas počeli veslati kao žene!« viknuo je, pa su nazočni počeli mrmljati psovke. »Ako Njörd pomisli da je Zmija slaba, ponovno će nas pokušati ugrabiti, jer to zlobno i staro kopile upravo tako postupa! Zar ne, godi?« Asgot ozbiljno kimne, na što su neki slušatelji dotaknuli amajlije i drške mačeva za sreću. »Zato vam u mišice moramo vratiti snagu!« Savio je ruku u kojoj je držao štit ukrašen ratničkim kolutima, a cijelo tijelo mu se napelo. »Tko je za sočni komad govedine?« upitao je. Ljudi su uzbuđeno klicali, a i ja sam samoga sebe zatekao kako se smiješim. Čim sam se sjetio poginulih u Abbotsendu, zgrčio mi se želudac. »Knute!« pozvao je Sigurd kormilara. »Usmjeri brod prema obali na kojoj je truplo kita. Ako nam Odin dopusti, ondje ćemo pristati.« Bacivši pogled na kopno, ugledao sam travnati brežuljak, a potok koji ga je presijecao uvirao je u more. »Bjorne, Bjarni, sklonite Jörmundganda s vidika«, zapovjedi Sigurd. Tako su zvali
zmajevu glavu s izblijedjelim crvenim očima na pramcu, a ime je dobila po zmiji koja se, prema nordijskom vjerovanju, obavila oko svijeta. Sigurd potapše Olafa po ramenu, dok su se Bjorn i Bjarni natezali sa zastrašujućom rezbarijom. »Danas ne želimo uplašiti duhove zemlje, prijatelju«, primijetio je, a onda se okrenuo i počeo uzvikivati nove zapovijedi. »Izaći ćemo na kopno, Ealhstane«, izvijestio sam starca. »Idemo po govedinu.« Od veslanja je smrtno problijedio, pa sam odlučio da će morati mirovati. Više mu neću dopustiti da sjedne za veslo. »Mislim da možemo pojesti i onoga kita... ako u međuvremenu nije počeo trunuti.« Namrštio se, a znao sam o čemu razmišlja. Kad bi u blizini bilo selo dovoljno veliko da stanovnici Sigurdu razbiju nos, već bi s kita skinuli meso i ostavili samo kosti. »Možda se tek jutros nasukao«, primijetio sam, ali Ealhstan je tužno progunđao, pa sam znao da je uznemiren. Činilo se da jarl Sigurd ipak zna što radi. Dok smo plovili prema obali, gledao sam kako bijeli galebovi kruže nad truplom i obrušavaju se na njega. Uskoro ću čuti njihovo kriještanje i osjetiti miris zelene, sluzave travulje koju more izbacuje na obalu. Ljudi su uzbuđeno i napeto pregledavali ratnu opremu, češljali brade i pleli u pletenice kosu stvrdnutu od soli. Olaf nam je prišao, pa je stao nad Ealhstanom i gledao ga, češkajući se po obrazu. »Sigurd kaže da starkelja mora pregledati dio upravljačkoga vesla«, rekao je. »Ponešto sam zamijenio, ali veslo je u oluji gadno oštećeno, pa se brod zanosi. Želudac mi se okreće pri pomisli da će Englez dirati Zmiju, ali što mogu? Našega brodograditelja Arnkela ubili su u tvom usranom selu.« Potvrdio sam glavom i sve to prenio Ealhstanu, koji mu je pokazao dlanove. »Nisi brodograditelj, ali možeš to obaviti«, uvjeravao sam ga, položivši mu ruku na rame da ga smirim. Znao sam da starac nikad nije kročio na plovilo veće od ribarskoga čamca. Žestoko je odmahnuo glavom. »Barem se pretvaraj da znaš što radiš«, prosiktao sam, osjetivši na zatiljku pogled jarla Sigurda, a čuo sam i kako struže brus kojim je Nordijac oštrio dugi mač. »Ili si mi koristan – ili nema potrebe da budeš tu«, upozori ga Sigurd. »Razmisli o tomu, starče.« »Popravit će kvar, gosparu«, rekao sam i lupnuo Ealhstana koji je nešto promrmljao – da je imao jezik, psovao bi bezbožnike. Nordijci su odijevali oklope i stavljali šljemove, Olaf je spuštao sidro, a Knut je odvezao kožnato remenje koje su provukli kroz uske otvore u trupu
broda kako bi na mjestu držalo upravljačko veslo. Onda je tu napravu podigao iz vode nešto dublje od kobilice broda. Morali smo pokriti usta i noseve čak i prije nego što smo sa Zmije skočili u vodu koja nam je dosezala do pojasa. Kit je trunuo i strašno smrdio. Truplo je bilo prekriveno muhama, a na njemu su stajala dva gavrana i pogledavala nas, kljucajući veliko žuto oko. »Plima je, Sigurde«, upozori Olaf, dok su drugi obavijali dva debela užeta oko čvrstoga kamenja. »Imamo dva sata vremena, a onda ćemo riskirati da se ovdje pošteno nasučemo, baš kao i on«, dodao je, glavom pokazujući uginuloga kita. »Dotad ćemo već napuniti trbuhe, Ujače«, odgovori Sigurd, koji je zelenim ogrtačem brisao morsku vodu s mača. »Što kažu kosti, godi?« Neobični starac pronašao je ravnu stijenu i na nju bacio šaku kostiju izvađenih iz ljudske kralježnice. »Govore o krvi, Sigurde«, tiho odgovori vrač, dok je vodenkastim očima pozorno motrio poglavarevo lice. Sigurd se nakratko namrštio, ali onda su mu se od soli ispucane usnice razvukle u osmijeh. »Krv će nam s mesa teći po bradama, starče, jer upravo si to i vidio«, odvratio je, pogledavši Olafa koji mu je očima dao neki znak. Olaf je protrljao poveći trbuh. »Ne znam za vas kujine sinove, ali ja već gotovo mogu okusiti meso«, viknuo je, a ostali su se vragolasto cerili. Sigurd je četvoricu poslao da stražare duž visokoga grebena, a drugi su pecali, igrali tafl, vježbali mačem i kopljem, dok smo se mi ostali pripremali da pođemo u potragu za svježim mesom. Ealhstan me pozvao. Kad je pokušao izgovoriti moje ime, zazvučalo je pomalo smiješno, a okrenuvši se prema njemu, vidio sam da zuri u mojem smjeru i pomislio da će me grditi što sam ga ostavio samoga s bezbožnicima. Na moje veliko iznenađenje, prišao mi je i zagrlio me, a osjetio sam da iz njegovih starih ruku još nije nestalo snage. Grlo mi se stegnulo, pa sam mu uzvratio zagrljaj. »Vratit ću se, stari«, šapnuo sam dragome prijatelju. »Samo im popravi brod, a onda im se makni s puta. Ne budi tvrdoglavi stari jarac, čuješ li me?« Progunđao je u znak slaganja, pa sam se izvukao iz njegova zagrljaja i okrenuo mu leđa. Noseći mačeve, koplja i štitove, Sigurdovi vukovi pošli su u potragu za hranom. Zaboravili su magijski obred svoga godija i njegovo
predviđanje mogućega krvoprolića. Čak i u travnju osjećao se trag zubate zime, pa sam Sigurdu bio zahvalan što mi je dao vuneni ogrtač. Pripadao je brodograditelju Arnkelu, a kad su Nordijci otvorili putnu škrinju svoga poginuloga suborca da podijele njegove stvari, nitko nije želio taj smeđi, pljesnivi odjevni predmet koji je vidio i bolje dane. Ipak, grijao me svaki put kad bih pošao za čoporom ratnika. Osjećao sam se poput ribe koju su napola izvukli iz vode – istodobno sam bio i Englez i Nordijac, a zapravo ni jedno, ni drugo. Šapatom sam se obratio naprije Kristu, a onda i Odinu, pa sam ih zamolio da nam pomognu pronaći svježe jelo i da nas čuvaju, kako i sami ne bismo postali hrana. Ako poginemo, trupla će nam kljucati ptice. Preda mnom su koračala braća Bjarni i Bjorn, a njihovi sivi šljemovi zloslutno su se presijavali pri slabomu svjetlu proljetnoga jutra. Štitove su prebacili na leđa, a kratki oklopi od kolutova provirivali su im ispod rubova i rukava tunike. Držali su sjekire opakoga izgleda koje sam motrio kad je Bjarni nešto promrmljao bratu i predao mu oružje. Okrenuo se prema meni, pa sam naglo zastao. Ostali su se počeli penjati uza strmi brežuljak, pomažući se tako da su se hvatali za veliko busenje trave, dok sam ja stajao njišući se na nogama koje kao da su još osjećale posljedice nemirnoga mora. Odjednom sam poželio vratiti se na Zmiju s Ealhstanom. »Imam nešto za tebe, Osriče«, obrati mi se Bjarni. Upravo se u njegovo rame zarila strijela koju sam odapeo za vrijeme napada na Abbotsend. Stisnuo je vilicu i goleme šake. Pomislio sam da će me ubiti, pa sam ustuknuo, ali zgrabio me za ogrtač na vratu i povukao prema sebi. »Za penjanje će ti biti potrebne obje ruke, osim ako ne kaniš zapovjediti Odinu da ti pošalje letećega konja, kako bi guzicu odvukao onamo gore«, glavom je pokazao vrh brežuljka. Onda mi je nešto zabio kroz rubove ogrtača i tako me snažno gurnuo da sam pao na guzicu. Spustivši oči, vidio sam da mi kroz ogrtač viri polovica strijele, prekrivena tamnim mrljama Bjarnijeve krvi. »Tvoja je, dječače! Zadrži to«, rekao je, a onda se ozbiljnoga lica okrenuo, pa je bez riječi zgrabio busen trave i počeo se penjati. Na vrhu brežuljka vidjeli smo da zemljište koje se pružalo u daljinu nije ravno, već poprilično šumovito. Potok koji sam vidio s broda ovdje je bio nešto širi. Vijugao je, pun kamenja, a bio je tako bistar da sam vidio smeđe dno prekriveno šljunkom. »Taj potok odvest će nas do ručka«, zaključi Sigurd kad smo svi kleknuli
da se napijemo svježe vode, pa su neki pili iz tikvica, a drugi iz dlanova. Znali smo da ima pravo, jer ljudi uvijek grade kuće blizu takvih potoka. Oni su poput žila kucavica u našemu tijelu i ne možemo živjeti bez njih. »Želim da prineseš žrtvu, Sigurde«, obrati mu se godi Asgot, raširivši oči. Doimao se uzrujano. »Rekao sam ti da sam vidio krv.« »Uvijek je vidiš, Asgote«, odvrati Sigurd, odmahnuvši rukom na njegove riječi. »Rođen si da proričeš zlu sudbinu.« Sagnuo se i vodom napunio kožnatu posudu. »Daleko smo od naših bogova, stari morski ježu. Što hoćeš da žrtvujem?« Godi se okrene i prodorno me pogleda. »Jesi li slijep, Sigurde?« upitao je, stišćući dršku mača. »Piješ iz potoka, ali zapravo ga i ne vidiš.« »Pripazi, godi«, upozori ga Sigurd, koji je ustao i snažnim pokretom gurnuo čep u posudu. »Jezik ti se previja poput crva.« »Govori otvoreno, Asgote«, dobaci Olaf. »Nemamo vremena za tvoje zagonetke.« Vrač napravi prezirnu grimasu i ponovno se okrene Sigurdu. »Potok je živ«, prosiktao je. »Trenutno spava, ali je živ.« Ljudi su prestali piti, pa su se oprezno odmaknuli od ruba vode. »Zmaj spava, Sigurde. Želiš ga slijediti, pa zato moraš i prinijeti žrtvu. Ako se probudi i shvati da to nisi učinio...« Ušutio je, a onda se prigušenim glasom počeo moliti Odinu, dok su ostali smrknuto gledali poglavara. Sigurd je dugo zurio u potok, a onda je, podignuvši glavu, pogledom slijedio daljinu što ga je gutala. Plitke vode su preko šljunka vijugale kroz krajolik, a pričinilo mi se da vidim koščatu kralježnicu zmije, ili čak zmaja koji se negdje sakrio, pa leži, spava i čeka da ga uznemire ljudi koji ništa ne slute. »Što se događa?« upita Sigurd, prelazeći pogledom po svojim ljudima. »Hoće li se tko od vas dragovoljno postaviti pod Asgotov nož? Hajde, vjerojatno se netko jutros probudio s nadom da će mu Asgot pustiti krv, a sve to kako bi umilostivio engleskoga riječnoga duha?« Bjarni priđe potoku, spusti hlače i popiša se u vodu. »Neka se to kopile nahrani ovime«, rekao je, a taj postupak ohrabrio je sve njegove suborce. Vrač je zadobio užasnuti izraz lica. »Evo ti tvoga žrtvovanja, Asgote!« reče Sigurd, a Sigtrygg, ratnik s
ožiljkom, žalio se jer nije stigao napuniti posudu prije nego što se Bjarni pomokrio u potok. »Napuni je uzvodno, budalo bez mozga«, podučio ga je Bjarni. Jarl je naglo presjekao Sigtryggov grubi odgovor. »Zmaj ili ne, nastavit ćemo put«, izjavio je, »osim ako ljudima želiš objasniti zašto će noćas ponovno jesti sir i pljuvati skušine kosti.« »Bit će dovoljno da žrtvujemo dječaka, Sigurde«, navaljivao je Asgot, divlje me motreći. »Daj mi ga i sve će biti riješeno. Sam si rekao da smo daleko od kuće. Moramo udobrovoljiti mjesne duhove, ili barem učiniti da nas naši bogovi čuju.« Ostali Nordijci okrenuli su se da nastave put, a Sigurd im je dao znak da su završili s tom temom. »Dječaku sam obećao da će ostati na životu, Asgote«, nacerio se. »Poznaješ bogove, starče... vjerojatno si ih poznavao i dok su još bili ljudi poput nas, ali mislim da Odin ne želi Osricovu krv. Već bih nekako osjetio da griješim što ne prinosim žrtvu.« Vrač odmahne glavom. »Koračaš opasnom stazom, Sigurde«, upozorio je sugovornika, a u masnoj kosi zazveketale su mu kosti. »Drugu stazu ne poznajem, Asgote«, odgovori Sigurd, pogledavši me, »a nijedan pripadnik mojega roda nije umro kukavičkom smrću.« Zahvalio sam mu kimanjem, a pitao sam se i kakvi su bili ljudi mojega roda... Jesu li, gdje god boravili, umrli sjedokosi i slabi – ili s mačem u rukama? Nastavili smo put, ali sad već na određenoj udaljenosti od potoka. Nordijci su držali korice mačeva i opremu, kako ništa na njima ne bi zveketalo dok smo prolazili pokraj zaspaloga zmaja, nadajući se da ga naši koraci neće probuditi. Vodio nas je Ivar, visok i mršav čovjek poznat po odličnom vidu, pa je već poslije kratkoga hoda opazio kako se, s onu stranu brežuljka pred nama, na pozadini sivoga neba ocrtava smeđa mrlja. Sigurd je podigao ruku, pa smo čučnuli u guštik, među paprat. Jarl se prikrao do Ivara, a mač i oklop su mu zveckali. Na povjetarcu je šumjelo tamno lišće brijesta, a udahnuo sam i prodorni miris grabovih resa koji se širio nizinom. Poslije kratkoga razgovora, Sigurd je ustao. »Na noge, ljudi. Ne biste vjerovali zmiji koja klizi kroz travu, pa neće ni Englezi. A sad polako!« Odlučno smo pošli uz brežuljak, kroz vrijesak i borovice, između stabala srebrnih vrba, a neprestano smo slijedili potok koji se širio u šumarku s procvjetalom bukvom, dok se na vrhu brda dizao hrast. Iz toga skrovišta
motrili smo niz kuća sa slamnatim krovovima, porazbacanih oko tri poviša brežuljka. Kuće su bile dobro sagrađene, s krovovima koji su se pružali prema nebu kao vrhovi strijela, a sa svake strane dosezali su gotovo do tla. Bilo je to živahno mjesto, možda četiri puta veće od Abbotsenda, što je značilo da je u njemu dovoljno ljudi da zapapre Sigurdu ako nešto pođe po zlu, ali i da je ondje barem jedan mesar, ako ne i više njih. »Sa sobom ću uzeti Flokija, Ostena, Ingolfa i Olafa«, odluči Sigurd. »Bez štitova, šljemova, oklopa i sjekira. Neka pođe i Osric.« Čuvši to, neki su se počeli žaliti – cijenili su svoje oružje i nisu ga htjeli tek tako ostaviti, ali bili su svjesni da u brynjama ne mogu biti neupadljivi. »Dopusti da i ja pođem, Sigurde«, navaljivao je Crveni Svein, s izrazom razočaranja na velikomu, iskrenomu licu. »Mogu nositi dvaput više nego Floki.« »Čovjek ne može nositi bolji teret nego što je zdrav razum, Sveine«, zadirkivao ga je Olaf, na što div tužno spusti golema ramena. »To su Odinove riječi, momče, a ne moje«, dodao je Olaf kao da se brani. »Moraš biti kod brodova, ako se pojave Englezi. Ako napadnu, trebat će nam tvoja sjekira.« Svein se malo uspravio, a prijatelj ga potom utješno potapše po leđima. »Privukao bi previše pozornosti«, nasmiješi se Sigurd. »Englezi nikad nisu vidjeli takve mišiće. Ovo je zemlja mlakonja i slabića«, upozorio je diva, a Svein se ponosno nasmiješio Crnomu Flokiju koji je zakolutao očima. Sigurd se okrenuo svojim izabranicima, pa sam promotrio ljude koji su istupili. Svi će oni imati najviše izgleda da se uklope – doimali su se pitomo i normalno. Ipak, onaj koji bi pogledao Flokija, mogao je osjetiti da je taj čovjek sklon nevoljama. Sigurd mi odjednom položi ruku na rame. »Bilo bi bolje da nosiš povez, Osriče.« Stavio sam ruku na krvavo oko. »Neprestano će mi biti zatvoreno.« Sigurd odmahne glavom. »Pokrij ga.« Olaf se podbočio. »A ti, Sigurde?« upitao je. »Što ćeš poduzeti da izgledaš kao Englez?« Sigurd je zamišljeno naborao čelo. Bio je svjestan da je u svemu nalik na nordijskoga ratnika. »Ja ću poći, Sigurde«, javi se Glum. Zapovjednik Fjordskoga jelena istupi, odvezujući pletenice, a onda strese tamnu kosu, slijepljenu od soli. »Mogu lagati da sam Englez, samo mi prije toga Svein mora izgaziti lice da ne budem tako zgodan.«
»Stvarno! Kod kuće imam svinju koja je ljepša od tebe, Glume«, podrugljivo će Crni Floki. »Nije lijepo da tako govoriš o svojoj ženi«, naceri se Halfdan. Sigurd podigne ruku. »U redu, Glume, preuzmi moje mjesto.« Pokazao je na mene i dodao: »Ali neka dječak govori, a vi ostali zatvorite prljava usta. I bez tučnjave!« »Zar da se mi potučemo?« upita Glum i nagne se unatrag, glumeći zaprepaštenost. Neki su htjeli ostati među drvećem i nadgledati selo, pa su nam mogli priteći u pomoć ako stvari pođu po zlu, ali rizik da ih primijete bio je prevelik, stoga smo nas šestorica pošli sami, a dogovorili smo i zajednički sastanak kod brodova – jasno, nakon što kupimo potrebne namirnice. Iz oblaka je potmulo zagrmjelo, a Glum nam se postrance nacerio. Počela je padati sitna kiša, a nebo više nije imalo boju neuglačanoga željeza, nego je postalo crno kao čađa, ali ništa zato – ljudi ionako manje budno paze kad nastoje ostati suhi. »Thor je s nama, momci«, primijetio je Glum, u hodu dotaknuvši dršku mača. Bacio sam pogled na svoju odjeću i zaključio da ću morati sakriti poganski nož koji je Ealhstan kod mene našao. Spremio sam ga pod tuniku, tako da se nije ni vidio. Onda sam promotrio ostale da vidim što bi moglo odati da su pridošlice izdaleka. Tunike i ogrtači nisu nam bili uvelike drukčiji od engleskih, ali nordijski broševi, kopče i spone previše su upadali u oči. Oblici brončanoga, srebrnoga i zlatnoga nakita bili su vješto zaobljeni, a prikazivali su isprepletene životinje, pa se odmah vidjelo da su ti predmeti poganski. »Vaši češljevi«, obratio sam se Ostenu, Ingolfu i Flokiju – svi su ih nosili oko vrata, na kožnatim uzicama. »Sakrijte ih pod tunike. Englezi ih obično tako ne nose.« Ogrtačima su prekrili drške mačeva i razbarušili kosu. Mislili su da Englezi vjerojatno i ne mare za svoj izgled kad ne nose češljeve. »Pristaje ti, Osriče«, pohvali me Ingolf, pokazujući traku lanenoga platna koju sam vezao oko glave da sakrijem krvavo oko. »Znaš, imat ćeš više izgleda kod djevojaka.« Suzio sam zdravo oko. »Još uvijek vidim u tvoje crno srce, Ingolfe«, rekao sam. Krezubo se nacerio, a zatim sam se i ja nasmiješio, zamijetivši da je dotaknuo srebrnu amajliju u obliku Thorova čekića Mjöllnira, koju je nosio oko vrata.
»Eno našega mesa«, gladno će Glum, ugledavši kuću s nepokrivenim pročeljem na vrhu istočnoga brežuljka, iza ograde od kolja koja je štitila središte naseobine. Stajali smo na čistini zakrčenoj panjevima posječenoga drveća, a odatle sam vidio da s greda na kući vise trupla životinja. Bilo je i ptica koje su, obješene za noge, divlje mahale krilima. Vjetar je kroz kišu donio miris toga mjesta, a poslije dugoga boravka na moru bio je neobičan osjećaj udisati smrad stoke, ljudskih otpadaka, dima koji se dizao iz drvenoga ogrijeva i hrane. Glum me potapšao po ramenu i predao mi putničku torbu punu srebrnjaka. »Čekat ćemo ovdje, Osriče«, rekao je. »Kad doneseš meso, doći ćemo i ponijeti ga. Zapamti, moraju misliti da si rob koji obavlja zadaće za svoga gospodara.« »Glume, onda se ti i ostali morate sakriti. Iskoristite obližnje drveće«, odgovorio sam. »Nalik ste na čopor vukova kojima cure sline.« Kimnuo je i prijateljima dao znak da se sklone. S juga se ponovno prolomila grmljavina, pa sam oko vrata čvrsto obavio ogrtač da ne pokisnem do gole kože. Onda sam pošao prema kući za koju se ispostavilo da je mesnica, a na usta mi je potekla slina kad sam pomislio na sočne zalogaje. »U rukama držiš mnogo srebra, Osriče!« poviče za mnom Crni Floki. »Bogovi će te prokleti ako nas izdaš, a i ja ću te pronaći!« Nije bilo potrebe da se okrenem na te riječi – znao sam da je ruku položio na dršku mača te da mu se u gustoj, crnoj bradi vide zubi nalik na očnjake. Srebro koje držim u ruci uzeo si od ljudi koje si ubio, Nordijče, pomislio sam. Jesu li tebe bogovi prokleli zato što si ga uzeo onima koji su ga stekli napornim radom? Sumnjam u to. Vjerojatno ti je Njörd poslao dobru plimu, Thor je na more navukao gustu maglu kako bi prikrio tvoj dolazak, a Odin, bog rata, vodio je oštricu da njome dokrajčiš neprijatelje. Cupkao sam utabanom stazom koja se razgranala kao paukova mreža, pa su odvojci vodili do svakoga prebivališta, a na psa koji me došao ponjušiti bacio sam štap. Prolazeći pokraj kuća s otvorenim vratima, vidio sam kako žene rade s vretenima i na razbojima, pa u najvećoj mjeri iskorištavaju slabo danje svjetlo da bi tkale odjeću. Mnogi muškarci vjerojatno čuvaju ovce na paši, a onda će ih dovesti u obore da ih operu i ostrižu. Prošao sam i pokraj onih koji su na okvir rastezali jelenju kožu, a s nje su potom marljivo strugali dlake i salo. Uši su mi ispunili reski udarci po nakovnju. Bio je to utješan zvuk, i povjerovao sam da me neće zadesiti nikakvo zlo dokle god nešto ne prekine to ujednačeno udaranje.
Onda sam se našao pred dva obješena svinjska trupla, nekoliko pilića, tri ševe koje su mahale krilima i svezanim, mrtvim zečevima, a jednomu je oko bilo krvavo kao i meni. Iz mračne unutrašnjosti zgrade do mene je dopro bogati miris u kojemu sam prepoznao i trave, pa sam zavirio unutra i vidio sjene životinja čije se meso sušilo, a od zamamnoga mirisa potekle su mi sline. Duboko sam i s užitkom udahnuo, kad je iz mraka zadimljene prostorije iskoračila divovska pojava. »Imate li govedine?« upitao sam, vireći iza svinjskoga trupla u oči čovjeka medvjeđega stasa. Bio je velik gotovo kao Crveni Svein. »Tko to želi znati?« začuo sam mrzovoljni odgovor. Otkačio je svinju s kuke i bacio je na drvenu klupu umrljanu krvlju, a onda ju je uhvatio za prednju nogu, podigao sjekiru i bučno je spustio, lakim pokretom odvojivši nogu od tijela. »Zovu me Osric«, predstavio sam se, pokazujući kožnatu torbu punu novca, »a došao sam kupiti meso.«
M Peto poglavlje esarevo ime bilo je Eosterwine, a osjetio sam olakšanje jer ga nije zanimalo kako sam došao do toliko srebrnjaka. Vjerojatno je bio nalik na sve trgovce, pa je mogao namirisati novac i nije htio ugroziti zaradu nepotrebnim ispitivanjem. »Nikad nisi okusio bolju govedinu, momče!« pohvalio se s rukama na bokovima, dok su Floki i ostali meso stavljali na ramena, spremajući se za povratak na brod. »To će procijeniti moj gospodar«, usudio sam se reći. »Hvala, Eosterwine – i Bog te čuvao«, dodao sam dovoljno glasno da čuju dva konjanika koja su upravo naišla. Nisam se osvrtao na njih, nego sam vezane zečeve prebacio preko ramena i uputio se prema brežuljku. »Zure u nas, Ujače«, tiho prosikće Glum. »Doimaju se kao ratnici«, primijeti Ingolf. »Samo koračajte i ne gledajte ih«, promrmlja Olaf, široko se nasmiješivši da svi vide. »Kopilad će pomisliti da ti se sviđa, Ingolfe.« Ratnici su polako pošli niz brežuljak, prema mjestu gdje je njihova blatna staza presijecala našu. »Sad smo najebali«, zlobno izjavi Crni Floki. »Morat ćemo ih sasjeći.« »Ne osvrći se na njih... i drži jezik za zubima«, upozorio sam ga. »Sad sve ovisi o tebi, Osriče«, rekao mi je Glum, a u očima plavim kao more pojavio mu se sjaj iščekivanja moguće makljaže. Natovareni komadima mesa, vukli smo se skliskom stazom, pazeći da se ne poskliznemo. Primijetio sam kako je jednolično udaranje po nakovnju prestalo, pa sam tiho opsovao. »Vi, ljudi, spremate dobru gozbu!« začuli smo duboki glas jednoga mišićavoga ratnika. Gole ruke bile su mu ukrašene brojnim ratničkim kolutovima. Glum kimne i dlanom udari komad mesa na svojim leđima. »Žao mi je što moram reći da neće biti gozbe«, odgovorio sam, umorno se nasmiješivši. »Gospodar odlazi na hodočašće preko mora, pa mu nosimo namirnice za put. To ćemo meso zasoliti jer mora ostati svježe mnogo tjedana,
pa neka nas Bog zaštiti i sačuva naš skromni brod.« Ponovno sam se nasmiješio. »Eosterwine tvrdi da nikad nismo okusili bolju govedinu.« Ratnik podigne guste obrve. »Mesar se hvali kao kralj s dva pimpeka«, progunđao je i pogledao sudruga, starijega čovjeka kojemu je za pojasom visio mač ukrašen draguljima. »Nesreća?« upita drugi konjanik, pokazujući moje prekriveno oko. Zastao sam i okrenuo se prema jahačima, dok su Nordijci polako otišli stazom. »Pogodio me komadić željeza kad je čekić udario po nakovnju, gosparu«, odgovorio sam, dotaknuvši povez preko krvavoga oka. »Bio sam kovačev djetić.« Slegnuo sam ramenima. »Sad moram potražiti novi put. Ne mogu reći da će mi nedostajati moj gospodar Eoferwic. Bio je pravo kopile.« »Pa, rekao bih da ti je novi gospodar valjani kršćanin«, primijeti stariji konjanik, uspravivši se i položivši ruke na rub lijepoga sedla. »Odlazak na hodočašće je za svaku pohvalu. Kad bismo barem svi mi bili u stanju skupiti izdržljivost za takav pothvat i napustiti svakodnevne odgovornosti.« »Ako je ikad ijedan čovjek bio siguran da će sjediti s desna Gospodinu, onda je to moj gospodar. Neće se smiriti dok ne nađe ono što traži«, izjavio sam, a moj sugovornik podigne obrve. »Ispunjen život, gosparu! On upravo to želi«, dodao sam i pritom se svečano poklonio. »A njegov brod se usidrio pokraj bijelih stijena?« S dugoga nosa i obješenoga brka kapala mu je kiša. »Da, gosparu«, potvrdio sam. Nisam vidio razloga da lažem i povećam njegovu sumnjičavost. »Isplovit ćemo kad nastupi oseka... ako vjetar bude povoljan.« »Zar plovite noću?« upitao je, dobacivši pogled svom visokom sudrugu. »Naš brodski zapovjednik tvrdi da more pozna isto tako dobro kao i pogani«, ponosno sam odgovorio i prekrižio se, »a gospar Ealhstan vjeruje da će nas Svemogući voditi i očuvati od zla.« »Onda reci svom gospodaru da ćemo zažmiriti na pristojbu koju nam duguje zato što je pristao uz našu obalu. Vidimo da je valjan hodočasnik i da mu je Bog u srcu.« »Hvala, gosparu, reći ću mu, a siguran sam da će se u Božjemu svetištu moliti i za vas.« Lagano sam se naklonio, pri čemu mi se mali nož s koštanom drškom zanjihao i ispao gotovo ravno pred njih. Opušteno sam ga spremio i
nastavio put blatnom stazom. Očekivao sam da će konjanici izvući mačeve iz korica. Umjesto toga, netko je iza mene coknuo jezikom, a konj je zanjištao, pa sam odahnuo s olakšanjem – Englezi su ipak okrenuli svoje životinje. »Hoće li se vratiti?« upita Glum kad sam stigao do njega. »Ne znam, možda i hoće«, odgovorio sam. »Kad biste mene pitali, vezao bih Zmiju Sveinu na leđa, pa bih mu rekao da s one strane mora Freyja širi noge samo za njegov užitak.« Olaf se nasmiješi. »Dobro si to izveo, momče. Sigurd će biti zadovoljan.« »Nagovori ga da ode odavde, Olafe«, rekao sam, pitajući se jesu li jahači prepoznali poganski nož sa zvijerima izrezbarenima na koštanoj drški. »Molim te, učini to«, dodao sam. Olaf podigne obrve. Mogao sam pogoditi njegove misli. Čovjeka poput Sigurda ne može se prisiliti da nešto učini. Prišli smo Thorolfu koji je stražario na stijeni nad malim zaljevom, a kad nas je ugledao, proždirući očima komade mesa koje smo nosili na ramenima, naglo se uspravio. »Ostavite nešto i za mene!« zamolio je kad smo počeli silaziti uskom i blatnom stazicom do obale, gdje su ostali skupili drva da zapale vatre podalje od truloga kita. »Dobro otvori oči, Thorolfe, ili ću te natjerati da jedeš bakalar dok ti ne narastu peraje i ne počneš piti morsku vodu!« zaprijeti Glum. »Sad nismo u Haraldovu fjordu. Ovdašnje ljude boli briga što tvoj otac kaže da si dobar mladić koji voli majku. Pribit će ti kožu na crkvena vrata i pljuvati po njoj.« Kad me Ealhstan ugledao, oštro je kimnuo. Vidio sam da se prekrižio, pa mi je bilo jasno da se molio za moj siguran povratak. Meso smo pohranili u mala spremišta na brodu, no Sigurd je zapovjedio da zapale vatre i ispeku dva golema komada tamnocrvene govedine kroz koju su se, poput mramora, provlačile tanke crte sala. Još je padala kiša, ali drvlje koje je more izbacilo na obalu bilo je bijelo poput kosti i čak donekle suho. Moglo bi dobro gorjeti. Onda je Olaf uhvatio moj pogled, pa je počešao raščupanu bradu i lagano kimnuo, a vidjevši da prilazi Sigurdu, malo sam im se približio. »Hajde da odmaglimo odavde, Sigurde«, rekao je s opuštenim osmijehom. »Bilo bi dobro imati malo razdaljine između nas i Engleza.« »Ljudi su mokri i gladni, Ujače«, ukaže Sigurd, koji je u žutoj bradi upravo uhvatio buhu, pa ju je zgnječio između noktiju. »Otići ćemo tek kad se dobro
najedu. Osim toga, puše jugo, pa ih neću natjerati da s praznim želucima veslaju protiv takvoga vjetra.« Olaf istisne kišnicu iz duge kose koja je počela sijedjeti. »Ostanemo li ovdje, riskiramo mogući napad«, upozorio ga je. »Kad bi nama vladao strah, nikad se ne bismo ni otisnuli na more, stari prijatelju.« Sigurd je žutu kosu zabacio unatrag i vezao je uzicom. »Ako te brine mogući dolazak Engleza, otići ćemo kad izađe mjesec, ali neka se najedu prije nego što ih natjeraš da veslaju.« Nacerio se. »Naši očevi nisu baš vješto upravljali plugovima, ha?« Olaf potvrdi glavom, prihvativši odluku svog jarla, ali sad je istupio i Glum. Podigao je osušenu morsku travu, pa ju je ispustio kako bi provjerio smjer vjetra. »Dječak misli da bi mogli doći Englezi, Sigurde«, rekao je zureći u mene, a onda je dotaknuo dršku mača i poželio nam sreću. Prišao sam im još bliže. »Sumnjičavo su se ponašali, gosparu«, rekao sam i pogledao Olafa. »Primijetio sam im to u očima.« Sigurd namršti čelo. »Neću bježati pred njima, Glume«, izjavio je. »Odin ne iskazuje naklonost kukavicama.« Glumovo lice zajapurilo se od bijesa kad je pokušao nešto prigovoriti, ali onda je Sigurdu okrenuo leđa i udaljio se. »Skini povez, Gavrane.« Sigurd me motrio, razvukavši bradu u slabi osmijeh. »Gavran?« upitao sam, osjetivši olakšanje kad sam odvezao promočenu lanenu traku koja mi je prekrivala krvavo oko. Potvrdio je glavom. »Otac svijeta ima dva gavrana – Hugina koji predstavlja misao, i Munina zaduženog za sjećanje. Noću mu te dvije velike ptice sjede na ramenima, ali svakoga jutra odlete da vide što se događa u svijetu. Odinovi su glasnici, a ti me kao poslanik bogova podsjećaš na njih.« Pokazao je Crnoga Flokija i ostale. »Osim toga, od njih ne možeš očekivati da te nazivaju engleskim imenom, jer im zapinje u grlu.« »Gavran«, tiho sam ponovio. »Da, Gavran«, potvrdi Sigurd, a onda kimne Olafu koji mi priđe i pruži mač u kožnatim koricama. Uzeo sam ga drhtavim rukama i zanijemio poput staroga Ealhstana. Sigurd se nasmiješio i stisnuo mi rame, a onda su se njih dvojica vratili do vatre, dok sam ja ostao stajati, držeći oružje kao da je najveće blago na svijetu. Ealhstan me gledao, a tuga na licu bila mu je isto tako naglašena kao i
duboke bore koje su odavale njegovu starost. Nisam se osvrtao na starčevo neodobravanje. Sad je umrlo ime kojim su me nazvali prije dvije godine. Bio sam crnokos, za razliku od većine Nordijaca, a Sigurd je vjerovao da me Odin poslao k njima. I tako sam postao Gavran. * * * Gledao sam kako okreću meso nad pepelom gotovo ugašene vatre, ali misli su mi odlutale nekim nepoznatim smjerom. Grijao me ponos, a ne vatra. Ti ljudi, pustolovi i ratnici, primili su me u svoje bratstvo, a njihov poglavar dao mi je ime Gavran i to mi se sviđalo, ali me i pomalo uplašilo. Iako je Gavran Odinova ptica, ipak se hrani truplima, a na bojištu je strvinar, glasnik smrti. Meso je bilo ukusno kao što smo i slutili da će biti, pa smo ga pojeli brzo i u slast. Kiša je prestala, a iako nam je odjeća još bila mokra, osjećali smo zadovoljstvo. Napunili smo želuce, pa nam je krv opet uzavrela, a kad je mjesec posrebrio more i tamne stijene, sjedili smo oko vatri koje smo ponovno raspirili, pa smo se smijali i pjevali. Kao i uvijek, glas mladoga Erika doimao se poput meda, dok su glasovi drugih u usporedbi s njim bili nalik na oporu zob, pa bi ratnici ponekad prestali pjevati kako bi slušali njegovu ariju koja je blago titrala i zapljuskivala nas poput valova. Glum se očito više nije ljutio na jarla. Naime, te noći kucnuli su se rogovima punima piva, pa im je piće uskoro poteklo niz brade i tunike. »Ti slaboumnici koji vole prljavštinu vjerojatno su progutali Gavranovu priču da smo hodočasnici Bijeloga Krista!« prokomentira Ingolf. Krezubi osmijeh zabijelio mu se pri svjetlu vatre. »Iskreno, neugodno mi je zbog toga«, reče Glum, zaplićući jezikom. »Jebeni hodočasnici? Jesu li ti kujini sinovi slijepi? Otac bi mi se stropoštao s Odinove klupe gdje pije medovinu kad bi čuo da su nas zamijenili s robovima Bijeloga Krista.« Sigurd se naceri. »U Valhali su se prije nekoliko godina vjerojatno tresle grede kad su tvoj i moj otac vrhovne bogove izazvali na takmičenje u piću«, rekao je, udarivši svojim peharom o Glumov, na što je kroz noć zaorio smijeh. Ipak, nisam mogao zaboraviti čovjeka s obješenim brkom i njegova prijatelja sa zlobnim očima, pa sam odlučio da ću stražariti na mjesečinom obasjanoj uzvišici blizu obale. »Ako Bram spava«, poviče Olaf, pa iz vatre
zgrabi gorući komad drveta i mahne njime prema meni, »ovime zapali bradu tom pijanom prascu!« Kimnuo sam, nasmiješio se i sačekao da mi se oči naviknu na mrak, a onda sam se počeo penjati. Mač mi je bio zataknut za pojas. Bram zvani Medvjed stražarsku je dužnost preuzeo od Thorolfa, a među Nordijcima je bio poznat po tome što je volio jaku medovinu, a mogao je i popiti goleme količine toga pića. Kad sam se popeo preko posljednjega travnatoga ruba, vidio sam da ga neću morati buditi – klečao je na jednom koljenu, spreman za napad iza okrugloga štita. »Sagni se, dječače«, zarežao je, zureći u mrak. »Imamo goste.« »Koliko ih je?« upitao sam, pogledavajući rog koji je Bram prebacio preko leđa. Krv mi je uzavrela od uzbuđenja. Slegnuo je širokim ramenima, osvrnuo se lijevo i desno, a onda je pogledom pratio šum lišća, hrastova i grabova preko brežuljkastoga zemljišta. »Kopilad je blizu«, promrmljao je. »Vjetar do mene donosi njihov smrad.« Bacio sam pogled na obalu gdje su gorjele vatre i plesali plamenovi, a Nordijci su, nesvjesni da im prijeti opasnost, uživali u odmoru. »Moramo žurno upozoriti ostale«, prošaptao sam. »Ili bismo toj kopiladi mogli prirediti nešto po čemu će nas se sjećati«, predložio je, napravivši grimasu. »Malo ćemo ih usporiti.« Gledao je ravno ispred sebe i odlučno izvukao mač iz korica. Znao sam kako očekuje da će noćas možda završiti u Valhali. »Neka naši momci čuju kako Englezi skviče kao svinje.« Zgrabio sam ga za rame. »Ne, Brame! Ipak bismo trebali potrčati k našima.« Okrenuo se prema meni, stisnuvši vilicu. »U redu, momče, pojurit ćemo... i to kad nabrojim do tri.« Kimnuo sam. »Jedan, dva, tri!« Okrenuo sam se i šmugnuo natrag preko ruba. Sklizao sam se po kamenju i skakao preko stijena, dok su me korice mača udarale po nogama, a plašt se vukao za mnom poput slomljenog ptičjeg krila. Znao sam da me Bram ne slijedi. Nisam morao vikati. Na plaži su svi poustajali kad su začuli kotrljanje kamenja, pa su izvukli mačeve i podignuli štitove. Spotaknuo sam se i pao na ravno tlo. »Gavrane?« Sigurd se uspravio u svoj veličini, pa je pozorno motrio vrh brežuljka, jednom rukom držeći prazan rog za piće, a drugom mač.
»Ovdje su, gosparu!« izvijestio sam ga, a potom ustao i pokušao doći do daha. »Koliko ih je?« upitao je, zgrabivši oružje objema rukama. »Previše«, dahnuo sam i dohvatio dršku mača. Iznad šuma morskih valova izazivački je odjeknuo dugi i jednolični zvuk nordijskoga ratnoga roga. »Brame!« pozvao sam sudruga, gledajući uzvišicu koju je mjesečevo svjetlo posulo srebrom. »Zid štitova!« poviče Sigurd. »Ispred brodova štitovima formirajte obranu!« Dok je još govorio, njegovi ljudi su se pokrenuli – uskoro smo imali zid od mesa i željeza. »Ugasite vatre!« zapovjedi Olaf. »Ili možda Englezima želite pokazati kamo da naciljaju proklete strijele?« Sigurd, Bjarni i Bjorn izašli su iz reda, a kad su nogama počeli udarati goruće grane u vatri da ih ugase, prema noćnomu nebu uskovitlale su se pucketave iskre. Užareni pepeo još je uvijek bacao odsjaj, a to bi za nas moglo biti pogubno ako se Englezi, koji su imali i lukove, približe dovoljno da odapnu strijele. »Moramo sve obaviti kako treba«, primijeti Crni Floki, priđe vatri, spusti hlače i podigne oklop od kolutova. Gorući pepeo žestoko je zacvrčao kad se Nordijac opušteno pomokrio na njega. Nakratko ga je obavio oblak sivoga dima. Ostali su klicali, pozdravljajući takvu smjelost u trenutku kad su na brežuljku oživjele crne sjene. Po šljunku oko nas uskoro su počele padati zapaljene strijele. »Ti štenci nas pokušavaju zapaliti«, primijeti Olaf. Srećom, šljunak je još bio mokar od kiše, pa su strijele uglavnom zacvrčale i ugasile se. »Trebali bismo biti ondje, na prokletim valovima!« zareži Glum, dok je pod bradom pričvršćivao kožnatu vezicu šljema. »Kad si postao stara baba, Glume?« upita Sigurd, poput gladnoga vuka koračajući duž obrambenoga zida. »Polako, momci, podignite štitove!« U taj čas zapaljena strijela pogodila je Bjarnijev šljem. »Tako je, Eriče, uvuci bradu, ako ne želiš da ti naprave još jedna usta.« »Sigurde! I ondje su!« Stari Asgot kopljem je pokazao prema moru, gdje je nad valovima plesalo nekoliko desetaka plamenih jezika. Na vodi su poskakivali ribarski čamci puni ljudi koji su držali baklje, a opasno su se približavali krmama Zmije i Fjordskoga jelena.
»Kurvini sinovi će nam spaliti brodove!« poviče Knut, kormilar Zmije, pa istupi iz bojnoga reda, ali suborac koji je stajao pokraj njega zgrabi ga za ruku i odmahne glavom. Ealhstan je ispustio grleni zvuk kao da se smije, a okrenuvši se prema njemu, vidio sam da čuči iza zida štitova, dok mu je na usnicama lebdio neobičan osmijeh. Englezi su se pojavili iz mraka nalik na vihor štitova, šljemova i oštrica. »Obećao si da ćemo doploviti u zemlju redovnika i poljodjelaca, Ujače«, tiho će Sigurd. »Rekao si da se ovdje pojavi po jedan ratnik na svakih deset stanovnika. Taj okot nije nalik na redovnike.« Olaf slegne ramenima. »Došlo je do promjena otkad sam zadnji put bio ovdje, Sigurde«, prokomentirao je. »Uostalom, prošlo je već deset godina.« Sigurd pljune. »Knute, odvedi deset ljudi na brodove. Ako nam oni izgore, propali smo.« Kormilar kimne, pa sa svojim ljudima potrči u more, a onda su se, pomoću užadi što je visjela s pramaca, počeli uspinjati na duge brodove. »Dobro, momci, da čujemo malo buke!« zaurla Sigurd, a njegovi ljudi počeli su mačevima toliko glasno udarati u štitove da se kroz noć razlijegao nesnosni štropot. »Tako je! Probudite i same bogove! Neka vam djedovi u Valhali čuju pjesmu ratnika! Neka i stari Thor bude ljubomoran!« grmio je Sigurd. »Pokažite mu kako mi pravimo grmljavinu!« Englezi su sad bili udaljeni pedesetak koraka, a i oni su oblikovali obrambeni zid od štitova. Neki su čak u njih udarali mačevima, poput nas. Nisam mogao razabrati lica, no prema nama valjalo se mnoštvo ratnika, pa mi je bilo jasno da će doći do strašne bitke. »Zašto nas ne gađaju?« čuo sam kako pita Bjarni, nadglasavši buku, a odjednom sam uvidio da prema nama uistinu više ne lete strijele. Osvrnuvši se, pogledao sam Zmiju i Fjordskoga jelena. Knut i njegova mala skupina s podignutim su se štitovima poredali uzduž palube, a na pramac su čak postavili Jörmunganda, midgardsku zmiju, iako je sad bilo kasno da uplaše duhove ove zemlje. »Još ne napadaju brodove«, rekao sam s nadom u glasu. Ako bace samo jednu baklju, drvo zasićeno katranom moglo bi planuti, a buktinja progutati Zmiju i Fjordskoga jelena. Sigurd je, suzivši pogled, pokušao dokučiti zašto se Englezi suzdržavaju od napada, kad su nas već mogli satjerati u more. »Dosta buke, momci!« zapovjedio je, podigavši u zrak veliki štiti, ali
jedan Nordijac još je udarao mačem. Sigurd je zarežao na njega, pa se revni ratnik umirio. »Tupavi Kone!« prosikće Floki. Sigurd je istupio, a obrambeni zid zatvorio se za njim. »Jeste li se došli boriti?« povikao je na engleskom prema sjenama na uzvišici. »Ili ćete samo stajati ondje kao jebeno drveće?« Glas mu je odjekivao među stijenama, miješajući se sa šumom valova. Nije bilo odgovora. »Pa, Englezi? Imam posla – moram piti medovinu!« Prema njemu je pošla tamna pojava. »Došao sam s tobom razgovarati, bezbožniče«, rekao je glas. Čovjek koji je govorio bio je visok i dobro naoružan, a krasili su ga dugi, uredno počešljani brkovi. »Poslije toga možemo se i boriti.« »Razgovor je za žene!« zaurla Sigurd. »A za njih su i žalopojke, bezbožniče«, odgovori Englez, »Vaše će žene žalovati ako tvoja glupost bude još veća.« Sigurd je šutio. »Dođi, Nordijče. Sastat ćemo se na pola puta.« »Nemoj, Sigurde«, upozori ga Olaf, koji je razumio razgovor – upravo on je Sigurda i naučio engleski jezik. »Ubit će te.« Činilo se da Sigurd odvaguje izglede, a onda je razgibao široka ramena, pljunuo i istupio. »Poći ću i ja, gosparu.« Okrenuo se prema meni kad sam iskoračio iz zida štitova koji se za mnom smjesta zatvorio. »Dopusti da razgovaram s njima. Njihove riječi poznajem bolje od tebe, pa ću nanjušiti laž.« Kimnuo je i mahnuo štitom da pođemo. »Hajde, Gavrane. Poleti u potragu za istinom.« Spremio sam mač u korice. Zaputio sam se prema Englezima, još uvijek držeći okrugli štit u ruci. Kad sam im se približio, prepoznao sam uspravnoga jahača koji nam se obratio u selu. S lijeve strane stajao mu je mišićavi ratnik sa srebrnim kolutovima na ruci. »Ti ćeš govoriti u ime svoga poglavara?« upitao me Englez. »Prenijet ću mu vaše riječi«, odgovorio sam, »a on može govoriti sam za sebe.« Moj sugovornik kimne i provuče ruku kroz kosu boje pijeska. »Ja sam Ealdred, a ovo je moja zemlja.« Zastao je i pogledao moj mač. »Kao stranci što nose oružje, prijetnja ste ljudima koji očekuju da ih štitim.« Glavom je
pokazao prema zapadu. »Imamo dovoljno neprilika sa stanovnicima Walesa. Jeste li prijetnja?« upitao je. »Veća smo prijetnja nego što misliš«, usudio sam se odgovoriti, gledajući ga u oči. Zgrabio sam dršku mača kako ne bi primijetio da mi se ruka trese. Kutevi usta ispod velikoga brka razvukli su mu se u osmijeh. »Ako kažem samo jednu riječ, vidjet ćete kako vam brodovi gore«, izjavio je. »Ali to već znate, zar ne?« »Bez njih ne bismo imali izbora nego boriti se do smrti... odnosno, dok ne prijeđemo preko tvoga trupla«, odgovorio sam. »Jesi li ikad vidio kakvu strahotu može posijati pedeset oklopljenih Nordijaca?« Pokazao sam naš zid štitova. »To su najbolji ratnici na svijetu.« Namrštio se. »Mnogo govoriš za čovjeka koji je izjavio da će samo slušati, a za poganina dobro vladaš engleskim.« Pogladio je brk. »Možda te mogu uvjeriti da sam ovamo došao napola razmišljajući o miru.« Okrenuo se. »Maugeru, oslobodi onog medvjeda.« Krupni ratnik kojemu se obratio otišao je među sjene i začas se vratio, gurajući pred sobom čovjeka čije su ruke bile svezane na leđima. »Brame!« Pri titravomu svjetlu engleskih baklji vidio sam da su Bramovo lice i brada tamni od krvi, a oči su mu bile otečene i gotovo zatvorene. Nikad prije nisam ga vidio da tako bolno šepa. »Momče, noge su mi kao prokleta stabla«, promrmljao je, a kao da se stidio što je svezan. Mauger ga je gurnuo naprijed, pa sam izvukao mač, prerezao mu veze i poslao ga natrag Sigurdu. »Ta životinja ubila je dvojicu mojih ljudi«, izvijestio me Ealdred, podignuvši obrve, »ali poštedio sam mu život kako bih pokazao da sam iskren.« Vjerojatno govori istinu, pomislio sam. Imao bi pravo smrt svojih ljudi osvetiti Bramovom krvlju. »Dakle, bezbožniče«, nastavio je, »jesi li sad spreman slušati?« Spremio sam mač u korice i bacio pogled na engleski zid štitova – bio je duži od našega. Da, mnogo duži, a mjestimično se sastojao i od četiri reda boraca. Lagano sam se naklonio. »Slušam.« »Pa, Gavrane? Je li se Englez došao boriti, ili nije?« Sigurdu su oči iskrile u mraku. Njegovi ljudi stajali su rame uz rame, a podignuti i oslikani okrugli štitovi, sjekire i mačevi žeđali su za krvlju.
»Ime mu je Ealdred«, odgovorio sam. »Starješina je i kraljev rođak.« Sigurd napuči usnice. »Rođak kojega kralja?« »Egberta, vladara Wessexa«, odgovorio sam. »Pravi kralj!« zacereka se Sigurd. »Da mu smjesta poljubim ruku, ili tek pošto je odsiječem?« Izrekao je to glasno, na engleskom jeziku. »Reci mu da se želimo boriti s kraljem, a ne s njegovim psom!« poviče Olaf. »Poglavaru, Ealdred kaže da glas o tvojoj slavi putuje zemljom poput oluje. Ljudima si ulio strah u srca, a Božju djecu prisilio da se mole drhtavim glasovima.« Sigurd se nasmiješio. »Hoće li se sa mnom boriti, ili me možda želi pojebati?« upitao je. »Želi piti s tobom, gosparu«, odgovorio sam. »Ealdred te poziva da pođeš u njegovu dvoranu i da s njim podijeliš medovinu, a onda ćete razgovarati o uvjetima trgovine.« Sigurd se nagne unatrag, pa se grleno nasmije. »Kraljev rođak želi piti sa mnom, ha? Freyjinih mi sisa, ti Englezi su čudni! Piti?« Okrenuo se prema svojim ljudima, a zatim je i mene promotrio ledenim pogledom. »Kaži mu da se ode igrati kraljevim pimpekom i da me ostavi na miru. Došao je ovamo i prijetio da će mi zapaliti brod, a sad očekuje da odem u njegovu dvoranu i da s njim pijem medovinu? Nisam kurva!« povikao je. »Ha! Radije ću otploviti prema suncu!« »Gosparu, ima mnogo ratnika«, tiho sam ga upozorio. »Zapalit će nam brodove. Kako bismo to mogli spriječiti? Taj Ealdred svoje će ljude poslati da umru u borbi s tobom. Vidim mu to na licu.« Sigurd ponovno pogleda svoje Nordijce. Oči su mu neko vrijeme počivale na Bramu – lice zarobljenika bilo je krvavo i natečeno, ali je u rukama još uvijek čvrsto držao sjekiru. Ako im Sigurd kaže jednu riječ, svi će se oni boriti do smrti, ali hoće li to biti dovoljno da im donese slavu? Uostalom, ako nitko ne preživi kako bi o njihovoj hrabrosti pričao pokraj ognjišta u dvoranama na sjeveru, čemu krenuti u boj? Kad jednom budu ležali mrtvi, a duše im otputuju u Odinovu Valhalu, njihovi neprijatelji pričat će ponešto drukčiju priču. Sigurd se namrštio. »Što želi od mene, Gavrane? Moj jantar? Bruseve?« Sumnjičavo je odmahnuo glavom, a ja sam slegnuo ramenima.
»Nije mi htio reći. Ipak, dao mi je riječ kako će svojim ljudima zapovjediti da baklje pobacaju u more, ali samo ako pristaneš otići s njim u dvoranu.« »Dao je riječ tebi, a ne meni«, odmahnuo je glavom, čupkajući bradu. »Čudni su ovo dani, Gavrane, kad od mene tražiš da prihvatim riječ Kristova sljedbenika. A još je čudnije što te slušam.« »Imamo li ikakva izbora?« upitao sam. »Ealdred raspolaže s dvjestotinjak kopalja.« Sigurd napravi podrugljivu grimasu. »Samo neki od njih su uistinu ratnici. Većina bi radije oštrila plugove pokraj ognjišta.« Ali čak i da je uistinu tako, dvjesto vojnika bilo je previše, pa je Sigurd shvatio da se ne možemo nadati pobjedi ako uđemo u bitku. »Vrlo dobro«, složio se, glavom pokazavši Engleza. »Reci tomu Ealdredu da ću s njim piti medovinu. Ako nanjušim engleske izdajnike, prisežem Odinom da ću mu odsjeći glavu.« Kad sam Ealdredu prišao sa Sigurdom pokraj sebe, starješina je izvršio ono što je obećao, pa su njegovi ljudi u ribarskim čamcima ugasili baklje. Duge brodove ponovno je obavio mrak, a ja sam dotaknuo nož s koštanom drškom, osjetivši olakšanje što našim plovilima više ne prijeti opasnost. »Ja sam Sigurd, Haraldov sin, a neki me zovu Srećković.« Uspravno je stajao pred engleskim moćnikom i njegovim tjelesnim čuvarima. »Ime ti odgovara«, primijeti Ealdred s kiselim osmijehom, »a ljudi su vjerojatno zahvalni što im poglavar nije čovjek koji bi rasipao njihove živote kad time ništa ne može postići.« Podignuo je ruku, pa sam vidio da se od Sigurdovih dugih brodova udaljavaju ribarski čamci puni napadača koji su bili upalili baklje. Sigurd pogleda ratnike oko engleskoga velikaša kao da ga se baš i nisu dojmili. »Doći ćemo u tvoju dvoranu, Ealdrede, ali ako vidim roba Bijeloga Krista, rasporit ću mu utrobu čelikom.« »Jarla Sigurda pokušao je otrovati svećenik«, objasnio sam Englezu. Starješina se doimao začuđeno, a onda se namrštio, čupkajući duge brkove. »Šapat Svetoga Duha u povjetarcu ljude može potaknuti na očajničke postupke, jarle Sigurde«, rekao je i prekrižio se. »Uvjeravam te da svoje svećenike držim na vrlo kratkoj uzici.« Nasmiješio se. »Dakle, hoćemo li poći?« Sigurd se glasno nasmijao, pa su se Ealdred i njegovi ljudi smeteno pogledali. »Doći ću kad ja budem spreman, Englezu«, odgovorio je, a onda se,
okrenuvši starješini leđa, vratio k svojim ljudima. Pošao sam za njim. Nordijci su na morskoj obali oblikovali bojni red koji su nazivali formacijom svinje – kako mi je Olaf poslije objasnio, bio je zamišljen kao trokutasti poredak u obliku svinjske njuške, strijele ili klina, koji se zabija u neprijatelja. Čekali su spremni za bitku, podignuvši štitove i koplja pri slabomu svjetlu koje se zrcalilo s površine mora pod istočnim nebom. Nisam dobio mjesto u prvome redu, nego su mi rekli da ostanem iza njih, s Ealhstanom. Ja nisam bio ratnik, a svaki čovjek u zidu štitova mora s pouzdanjem znati da će ratnik pokraj njega snažno udarati mačem i neprestano držati podignuti štit, koji se mora preklapati sa suborčevim. »Ne znam što Sigurd čeka«, obratio sam se Ealhstanu. Starac se okrenuo i motrio kako se valovi razbijaju o obalu, dok je s mora nadirala hladnoća od koje sam se stresao. Čamci koji su prijetili finome drvu Sigurdovih brodova otplovili su, a povukli su se i Ealdredovi vojnici na obali, pa su se ponovno pretvorili u mračnu i uzgibanu gomilu pokraj blijedih stijena uzvišice pred nama. »Zašto ne pođe k starješini u dvoranu?« Gledao sam kako jarl razgovara s Olafom, a željezni šljemovi te dvojice ratnika mutno su se presijavali iznad njihove bijele kože i nevidljivih očiju. »On iskušava Ealdredov ponos.« Ealhstan pokaže prema obzoru sivomu poput škriljevca, a onda napuše mršave obraze i puhne mi u lice, pa sam odjednom sve shvatio. Vjetar je došao s juga, a možda će ga slijediti plima. Sigurd je znao da bi, čak i ako odbije engleski napad te ukrca ljude na Zmiju i Fjordskoga jelena, ipak bilo teško veslati u bijegu od ribarskih čamaca s bakljama, koji su sigurno još negdje u blizini. Morali bismo podnijeti i kišu zapaljenih strijela s obale prije bijega izvan dometa strijelaca, a problem predstavlja i što je drvo bilo premazano katranom. Rizik je bio prevelik čak i za Sigurda, pa iako se njegovo ponašanje moglo protumačiti kao tvrdoglavi nordijski ponos, jarl nam je zapravo kupovao vrijeme. Zato smo čekali, a na istoku se pojavilo i sunce, pa je obasjalo umorna lica Nordijaca. Još uvijek nisu napuštali bojni poredak, kao ni Ealdredovi vojnici, sve dok se kasnije toga dana vjetar nije dovoljno smirio, pa je Sigurd snažno kimnuo i okrenuo se svojim ljudima, a oči su mu sjale na iscrpljenu licu. Sad je barem jedan njegov brod imao izgleda da utekne ako Ealdred okrene koplja protiv nas. »Ostani kod brodova, Glume«, zapovjedio je, a onda je posadi Zmije dao znak za raspuštanje bojnoga reda, što su ovi rado učinili, s olakšanjem prebacili štitove na leđa i razgibavali ukočene udove. Glum je svoje ljude
prestrojio u malu i smrtonosnu formaciju svinje, a Sigurd mi je glavom dao znak da i ja pođem s njim u Ealdredovu dvoranu. Prebijenom Bramu rekao je da ostane s Glumom, no ratnik medvjeđega lika to je odbio. Naposljetku je, mrmljajući prostote, ipak odložio štit i koplje. »Ostani ovdje, Ealhstane. Moram poći sa Sigurdom«, rekao sam, uhvativši starca za podlakticu mršavu poput štapa. Kimnuo je i stisnuo moju ruku, a vodenkastim očima pozorno mi je motrio lice – kao i ja, bio je isto tako zabrinut i razdražen. »Ne paničari, starče. Vratit ću se! Moram pripaziti na tebe... da mi ne postaneš poganin.« Pokušao sam se nasmiješiti, ali znao sam da se Ealhstan zapravo boji onoga što bi se meni moglo dogoditi. Brzo sam se okrenuo i pošao za Bjornom i Bjarnijem, prije nego što me starac dospije zaraziti svojim strahom. Penjali smo se uzvišicom prošaranom brezama, paprati i bodljikavom zelenom klekom oko koje su zujale pčele, a onda smo prošli između zakržljalih hrastova, brijestova i jasena, te naposljetku dospjeli do čistine s panjevima gdje su me Olaf, Glum, Floki i ostali čekali kad sam otišao kupiti meso. Englezi su nas slijedili na određenoj udaljenosti dok smo se blatnom stazicom spuštali niz obronak, a poželio sam da imam koplje kao i ostali Nordijci, koji su drške zabijali u sklisko blato kako bi se održali na nogama. »Sutra u ovo vrijeme bit ćemo bogati«, reče Bjorn svom bratu Bjarniju kad smo sišli u dolinu koja je imala oblik plitke posude. Ondje su živjeli Ealdredovi zemljaci, a neke od njih štitila je niska ograda od kolja. Pripadnici vučjega čopora gladno su gledali oko sebe, pa su se cerili pri pomisli što im sve to mjesto može ponuditi: hranu, srebro i žene, pravu nordijsku gozbu. Ponegdje se tlo dizalo, pa je potok nekoliko puta iščeznuo pod zemlju, ali uvijek se ponovno pojavljivao. Kao što je Sigurd i pretpostavio, izvirao je iz samoga središta sela. Ondje je voda okretala stari mlinski kotač čije je jednolično zveckanje narušavalo popodnevnu tišinu. Sipila je kišica, a stanovnici su marljivo išli za svojim poslovima, pa su tjerali stoku, nosili vodu i ogrijev, tkali vunu i izrađivali lanenu odjeću. U kovačnicama su odzvanjali čekići, lončari su radili s glinom, dok su obrtnici svih vrsta obrađivali kamen, mjed, srebro ili kost, a pravili su i staklene kuglice. »Bit ćemo bogati, a možda i mrtvi, brate«, odgovori Bjarni, namještajući okrugli štit na leđima. Krajolik su prošarale drvene kuće, a dim s njihovih ognjišta u sumraku je tvorio pomalo zlokobni oblak nad selom. Ugodan miris drva u zraku podsjetio me na Abbotsend.
»Čini se da je ovo mjesto povoljno da u njemu uzgajaš mladunčad«, primijeti Olaf, glavom pokazujući hrpe drva i napola sagrađene kuće pri rubovima naseobine. »Ovdje se čovjek može pozabaviti svim i svačim, a i zemlja je dobra«, procjenjivački je dodao. »Gradimo još jednu crkvu, i to od klesana kamena«, reče Ealdred, njišući se u sedlu i pokazujući ruševinu visoku do koljena, smještenu iza zgrade u kojoj je bila njegova dvorana za skupove. »Kuću svoga Oca ne smijemo sagraditi od slame i svinjske balege, je li?« Kamenje na tome mjestu bilo je nalik na ono iz stare stražarske kule na brdu iznad Abbotsenda, ali hrpa pokraj njega sastojala se od grubih, nezavršenih gromada. »Zidar mi je rekao da će izgradnja trajati dvije godine, a to zapravo znači tri ili četiri... Prastari temelji vrlo su čvrsti. Naši stari znali su izvrsno graditi. To nas navodi da se pitamo kakva ih je sudbina zadesila, je li?« Sigurd pogleda Olafa koji je slegnuo ramenima kao da ga sve to ne zanima. »Redovnici mi kažu da se tu dizao hram poganskih bogova«, nastavi Ealdred, tapšući konja između ušiju. Podigao je prst. »Gospodin će imati svu vlast«, izjavio je, na što su se Nordijci namrštili, a govornik se razdraženo počeškao po glavi. »Znam da vas takve stvari ne zanimaju, jer ne živite u Gospodinu, nego ste izvan božanske moći.« »Naši bogovi idu kamo i mi, Englezu«, odgovori Sigurd na dobrom engleskom. »Uvijek su s nama«, dotaknuo je Odinovu amajliju koju je nosio oko vrata. »Sada i ovdje«, dodao je, udarivši se u prsa. »Kažem da vam ne bih htio biti u koži na sudnji dan«, promrmljao je Ealdred, a onda je okretno sjahao i pružio uzde robu. »Čekajte ovdje. Najavit ću da dolazite.« Ušao je u dojmljivo zdanje sa zidovima od ilovače, slame i šljunka te sa novim, slamnatim i poprilično strmim krovom. Sigurd se okrene svojim ljudima i stavi dva prsta na oči, upozorivši ih da dobro pripaze. Malo dalje stajala je skupina dječaka s drvenim mačevima i sa zanimanjem nas motrila, dok su se žene i muškarci nastavili baviti svakodnevnim poslovima. Ugledavši nas, usporili su i postali oprezniji, a u očima sam im primijetio strah. S pravom se bojite, pomislio sam. Ti su ljudi pred mojim očima ubijali vama slične stanovnike. Vidio sam kako pale kuće nalik na vaše i kako prave krvavoga orla. Potapšao sam Ealdredova konja po sapima, no životinja se odmaknula i zanjištala, gotovo se istrgnuvši konjušaru iz ruke. »Konji mogu namirisati more na čovjeku, Gavrane«, reče Olaf, gledajući uplašene oči životinje i konjušara koji je psovao i nastojao smiriti konja. »Boje se mora kao što se mi plašimo
Hele i njezine zvijeri pune buha.« Vječito smrknuta božica Hel, čija je koža napola crna, a napola boje mesa, čuva podzemlje i proklete duše koje su umrle od bolesti ili starosti. »Držite mačeve u koricama, momci«, upozori Olaf suborce. »Eyjolfe, spusti sjekiru! Ta prokleta stvar izgleda kao gladni pimpek koji traži utočište!« Njihov smijeh na trenutak je razbio napetost, a onda je Sigurd među njima ponovno uspostavio stanje pripravnosti. »Ponašajte se kao zli, krvožedni kurvini sinovi, što i jeste, momci«, potaknuo ih je. »Ako nam Englezi pripremaju izdaju, borbom ćemo se probiti do mora.« Kimnuli su, a skupina dječaka počela je međusobno ratovati. Djeca su plavookim ljudima sa sjevera, koji su nosili velike ratne sjekire, koplja i okrugle, oslikane štitove, željela pokazati srčanost svojih ljudi. Pao sam u napast da otrčim i Ealdredu ispričam sve o napadu na Abbottsend i o bijegu. Međutim, znao sam da bi, ako to učinim, Nordijci ubili Ealhstana. Čak i ako ostane živ, ne bih ga mogao ostaviti. Kamo bih uopće uspio pobjeći? Nisam poznavao Ealdredove ljude, a mog krvavog oka vjerojatno bi se bojali kao i stanovnici Abbotsenda. Kao što je obred nalagao, Nordijci su oružje ostavili izvan zgrade, a Ealdred je Sigurda uvjeravao da će se za njega dobro pobrinuti poslužitelji i štalski momci. »Kažu da su Nordijci na glasu zbog svoje ljubavi prema oružju«, starješina će s poštovanjem. »Dajem vam riječ da će biti na sigurnomu, ali mora ostati izvan zgrade.« Iako se složio, Sigurd je navaljivao da s oružjem ostane petero ljudi, uključujući i Crvenoga Sveina. Počele su pristizati skupine Engleza, a svi su nas gledali, uređujući ogrtače, tunike i broševe, pa sam se pitao hoće li nam se i pridružiti. S kiselim osmijehom, Sigurd se obratio jednomu od Ealdredovih pratitelja: »Vidiš da o nama zasluženo pričaju takve priče. Svoje mačeve volimo više nego žene. Dobrom oružju možeš vjerovati, čak i ako lijepo izgleda«, nacerio se, »ali ženi? Nikada!« Njegov sugovornik na trenutak se doimao nesigurno, a onda se lagano naklonio. »Gost si moga gospodara«, odgovorio je, »pa će biti kao što kažeš. Reći ću da donesu medovine onima koji ostanu vani.« »Uđi, Sigurde.« Ealdred je stajao na pragu zgrade. »Slažeš li se da od morskoga zraka čovjek ožedni? Imam pravi lijek za to.« Bjarni glasno prdne, a onda me gurne naprijed. Ušao sam u Ealdredovu dvoranu.
Unutrašnjost su osvjetljavale titrave svijeće što su širile neugodan miris. Propuh je u svim smjerovima raznosio dim s ognjišta, pa su neki i zakašljali. Tapiserije, potamnjele od dima, lagano su se njihale, štiteći nas od naleta vjetra koji je vani sve više jačao. Drugi kraj dvorane zastirale su dvije goleme tapiserije sa slikama Kristova raspeća. »Vidiš li njihovog mršavog Boga?« pokaže Bjarni. »Izgleda kao vrabac kojega su objesili da se suši.« Odmahnuo je glavom. »Ti kršćani su čudni.« »Ovako se ja molim Bijelomu Kristu«, reče Osten i glasno se podrigne. »Nadam se da im je hrana bolja od izbora božanstava«, dodao je, gurkajući Thormoda, koji gladno mljacne usnicama. Njal uzbuđeno nogom udari Sigtrygga, zamijetivši da je lijepa robinja stavila još drva u ognjište iznad kojega je vrio veliki kotao. Iz tog smjera dizala se i para, puna mirisa mrkve i bijeloga luka. Djevojka se pretvarala da nas ne primjećuje, ali kad se okrenula stolu da počne rezati komade mesa za kotao, nije mi promaklo da joj je na usnicama zatitrao vragolasti osmijeh. »Jesi li vidio?« upita Njal Sigtrygga, isprsivši se. »Sviđa joj se kako stari Njal izgleda.« »Ništa nisam vidio«, odgovori upitani, slegnuvši ramenima, »ali ne brini, prijatelju. Prepustit ću te snovima, jer su oni sve što imaš.« No Njal je bio previše zaokupljen mjerkanjem djevojke da bi se uvrijedio. »Sjednite«, ponudi Ealdred, pokazujući klupe pokraj dugoga stola od hrastovine, koji se protezao gotovo cijelom dužinom dvorane. Sad su počeli ulaziti i Englezi koje sam vidio vani. Korice za mačeve bile su im prazne, i vrlo su nas nepovjerljivo motrili. »Pričaj mi o svojim putovanjima«, vedro nastavi starješina. »Prije nekoliko mjeseci ovdje je bio trgovac iz daleke Frankije, ali nije znao engleski, a ionako ne bih vjerovao nijednoj riječi iz njegovih usta. Uostalom, nesnosno je smrdio po češnjaku. Kako dugo ploviš morem, Sigurde Srećkoviću?« Na licu mu se, ispod obješena brka, pojavi nestašni izraz. »Ubrzo ću ti ispričati svoju priču«, odvrati Sigurd, »ali ne suhoga jezika. Najprije ćemo piti – i to samo jedan pehar«, rekao je, podigavši čak tri prsta, »u čast buduće trgovine!« »Naravno, može! Ethelwolde, donesi gostima nešto za početak!« pozove domaćin, pa su nam začas pehare, izrađene od drveta johe, napunili slatkom medovinom. Svaka kap bila je dobra kao što je starješina obećao, pa se
Ealdredova dvorana uskoro ispunila bukom. Nordijci i Englezi dijelili su ljubav prema jakom piću. Starješina je sjedio između gruboga ratnika koji me jučer ispitivao i čovjeka čije lice je bilo tako puno ožiljaka da su mu se usta zamrznula u vječnoj grimasi. Kad sam sjeo, zatekao sam samoga sebe kako se njišem, ali Gunnlaug me uvjeravao da je to prirodno poslije boravka na moru. Nordijac se naslonio na mene, a svaki put kad bi se pomaknuo golemim tijelom, umalo me srušio sa klupe. »Nikako nisam mislio da će engleska medovina biti tako ukusna«, priznao je, podižući pehar da nazdravi Ealdredu. Piće mu je kapalo sa svijetle brade, pa ju je obrisao nadlanicom, a onda se glasno podrignuo. »Medovinu prave naši redovnici«, objasni starješina s drugoga kraja stola. »Zovu je >lijepa medena kapljica<, iako cijena nije baš tako lijepa. U starom samostanu sakrili su pune bačve. Ta lukava kopilad zarađuje više od mene!« Nacerio se, podigao pehar prema Sigurdu i otpio veliki gutljaj. Sigurd je također podigao ruku da nazdravi, pa je nešto medovine prolio na stol, ali onda je zastao – možda se sjetio Wulfwearda, svećenika koji ga je pokušao otrovati kukutom. »U zdravlje redovnika!« povikao je, pozvavši ljude da se snažno kucnu peharima i da bučno nazdrave. »Neka im njihov Bog dugo puni bačve tim medenim kapljicama. Hej, Ujače, sam Odin bi u ovo umočio bradu.« Čuo sam kako se Crveni Svein gromoglasno smije s one strane vrata, pa sam se sjetio da su i njima donijeli medovinu. Ealdredovi poslužitelji obilazili su oko stola, pa su iz velikih mješina punili pehare, no vidio sam da su neki Nordijci, uključujući Olafa i Crnoga Flokija, odbili još pića, a izmjenjivali su poglede kao da se sporazumijevaju nekim tajnim znakovima. Nisu htjeli dopustiti da im medovina otupi osjetila. »Vjerojatno ste gladni«, obrati se Ealdred bjelokosomu Eriku i Thorkelu, koji su sjedili pokraj njega. Kad im je Olaf preveo te riječi, njih dvojica su se nacerili kao demoni, pa su odgovorili da su ogladnjeli više nego Thor nakon što je cijeli dan ubijao divove. Ealdred nije razumio njihov jezik, ali ipak se nasmiješio, nagnuo unatrag i nešto zapovjedio pratitelju koji je čekao, stojeći mu pokraj lijevoga ramena. Onda se starješina okrenuo prema nama. »Donesite mojim izgladnjelim gostima ono što su čekali«, povikao je, lupivši objema šakama o stol. Njegov kuhar počeo je kutljačom u zdjele stavljati varivo koje se pušilo, a robovi su posude odnijeli do stola i postavili ih pred nas, no nakon što je Wulfweard planirao izdaju u Abbotsendu, Nordijci su sumnjičavo gledali
ponuđenu hranu i nisu htjeli uzeti žlice, sve dok to nije učinio i sam starješina, očito ne primijetivši njihov strah. Kad su to vidjeli, latili su se jela, no najprije su napučili usnice i puhali u varivo da ga rashlade, a ubrzo su im žlice zagreble po dnu zdjela koje su poslužitelji smjesta ponovno napunili. Varivo je bilo začinjeno klinčićima i bogato mesom: svinjetinom, zečetinom i nečim žilavijim, što je mogla biti jaretina, a poslije sinoćnje gozbe pokraj valova želudac mi je uskoro bio topao i pun, pa sam se veselio što ću možda pronaći i slamnati jastuk. Bio sam tako umoran da gotovo nisam primijetio nepoznate čizme ispod tapiserije raspeća koju je njihao vjetar. Osoba koja je ondje stajala u trenutku je iščeznula, a tapiserija se smirila. Nutrinom mi je prostrujao strah, pa sam pogledao Sigurda koji se smijao s Olafom, a onda sam motrio kako Ealdred gricka mali kolačić od meda i badema, te pritom tiho razgovara s krupnim ratnikom pokraj sebe, a sjetio sam se da je taj čovjek jedva okusio pehar s medovinom, koji mu je još uvijek stajao uz desnu ruku. »Hej, Gunnlaugu, reži li Bijeli Krist na vas, ili se možda smiješi?« upitao sam, usiljeno razvukavši lice u osmijeh, dok sam glavom pokazivao tapiseriju na drugom kraju dvorane. »Možda i jest istina da se taj slabić može smiješiti kad je rukama i nogama pribijen na drvo.« Spustio je vilicu i duboko se podrignuo. »U tome slučaju, on je veće božanstvo nego što sam ikada mislio«, nadodao je, ispraznio još jedan pehar >lijepe medene kapljice< i obrisao bradu nadlanicom. »Pobliže ću pogledati«, rekao sam na te riječi. Rukama sam se upro o stol, odgurnuo se s klupe i pošao prema tapiseriji, posrćući kao da sam pijan, kako ne bih pobudio Ealdredovu sumnju. Stajao sam i gledao Kristovo lice istkano od obojanih niti, pa sam se na trenutak upitao osuđuju li me mrtve oči toga božanstva zbog mojih grijeha. Onda sam ispružio ruku i odgrnuo tapiseriju. Odjednom me u lice nečija šaka udarila poput malja, a ratnici su nahrupili, urlajući da će pobiti bezbožnike, pa se prostorija iznenada pretvorila u vrtlog mačeva, kopalja i divljačkih ugriza. »Odine!« zagrmi Sigurd, na što su Nordijci poskakali s dugih klupa te prema Englezima počeli bacati pehare i zdjele. »Ne!« povikao je Ealdred kad su Englezi zgrabili mačeve skrivene među rogozom na podu i smjesta napali Sigtrygga i Njala. Neki su potrčali
zapriječiti glavni ulaz, ali Crni Floki je jednomu od njih podmetnuo nogu, a onda se bacio na njega kao vuk, razdirući ga golim rukama. »Iščupat ću ti srce!« zarežao je Sigurd na Ealdreda, koji je stajao uz golemoga ratnika sa srebrnim kolutima na rukama. Krupni tip je mačem vitlao po zraku kako bi spriječio Nordijce da napadnu. Onda su vrata odletjela sa šarki, pa su srušila Ealdreda i njegove ljude, a na pod uz njih pao je i Crveni Svein. Nordijci su pojurili k svojim mačevima i sjekirama, a Englezi su bijesno navalili na njih. U gužvi sam i ja zgrabio mač. »Evo, Sigurde!« povikao sam. Uzevši mač, s urlikom se okrenuo prema Ealdredovim ljudima, a već sam se uvjerio da se Nordijac ne boji smrti ako drži mač. Netko me laktom udario u glavu i krv mi je iznenada oblila lice. Pao sam na smrdljivu hrpu rasporenih ratnika, a kad sam pokušao ustati, sklizao sam se od silne krvi na tlu, dok su me neprijatelji udarali koljenima i čizmama. Nekako sam se uspio izmigoljiti i skloniti u tamni kut dvorane, gdje je govno umirućega čovjeka poprskalo rogoz na podu i time još pojačalo smrad dima, drva, krvi i slatke medovine. Okruženi Englezima, Bjarni i Bjorn probadali su i rezali protivnike jedaćim noževima, očajnički pokušavajući napraviti mjesta kako bi mogli koristiti mačeve. Crni Floki sagnuo se, izbjegavši divljački nalet oštrice, a onda je napadaču zario oružje u vrat, dok je Olaf nekog Engleza toliko snažno udario mačem da ga je u pojasu presjekao napola. Tresao sam se pokraj zida i pokušavao skliskim rukama obrisati krv iz očiju. Prije samo jedne minute sjedili smo za Ealdredovim stolom, ali sad su klupe bile u potocima krvi, a sobu je preplavilo ludilo. Ljudi su vikali, a mračna dvorana smrdjela je po rasparanim utrobama. Onda je bitka dosegnula vrhunac, kao kad se prelije kotao u kojemu vrije voda, a bolje su prošli oni koji su koristili taktike divljaka. Nordijci i Englezi razdvojili su se u krvave skupine, a trupla su prekrila rogoz između njih. »Bacite oružje, bezbožnici!« zarežao je Ealdred. »Nema potrebe da se ubijanje nastavi.« Preživio je sudar protivnika i sad je stajao u sredini svoga reda, koji se povećavao kako je sve više ratnika ulazilo u zadimljenu dvoranu kroz vrata skrivena iza tapiserija s Kristom. »Vani je još više tih jebenih trolovskih kozjih govana, Sigurde«, primijeti Olaf, koji je, teško dišući, stajao kod glavnoga ulaza – zahvaljujući Crvenomu Sveinu, tamo više nije bilo vrata. Okrenuo se Sigurdu, a izraz njegova lica govorio je da sve to nije bilo previše dojmljivo. »Ali veći mi strah u želudac ulijeva moja žena, nego ti Englezi.«
»Što si radio ondje, Sveine? Zaokupilo te tkanje rupca za majku?« upita Sigurd i baci pogled na debela hrastova vrata koja su ležala na podu među rogozom. Žuta brada bila mu je umrljana krvlju neprijatelja. »Nitko tuda ne smije ući, čujete li me?« Svein smrknuto kimne. »Olaf i Oleg neka ostanu sa Sveinom. Ako za svojim leđima vidim Engleza, plivat ćete kući ženama.« Tri ratnika razgibala su ramena pred pragom zgrade, kao da oružjem pozivaju Engleze u novi smrtonosni nalet. Unutra su Ealdredovi ljudi cijelom širinom dvorane oblikovali čvrsti zid štitova koji se sastojao od tri reda, a u njemu nisu stajali samo trgovci. Neki od njih očito su bili ratnici, dobro naoružani čvrstim mačevima i šljemovima, a među kožnatim oklopima našao se i poneki žičani. Sigurd je znao da su to ubojice. Vjerojatno mu je bilo jasno i da su upali u spretno postavljenu klopku. »Noćas ćemo piti u Valhali!« povikao je, a njegovi ljudi počeli su pobjednosno klicati: »Valhala! Valhala!« Udarali su mačevima po štitovima u ritmu pjesme smrti, a ja sam se nesigurno uspravio, držeći se za glatki drveni stup. Kad se Sigurd okrenuo prema meni, posramio sam se bijega u mračni kut, gdje sam bio poput miša u mlinu. »Dječak ne sudjeluje u tome, Ealdrede«, reče Sigurd, nadglasavajući buku. »Pobili smo mu rođake i poveli ga daleko od kuće.« Tresući se, izašao sam iz sjena i obrisao krvave ruke u hlače. »Oko vrata nosi tvoga lažnoga boga.« Ealdred s odvratnošću iskrivi usta. Sigurd podigne ruku i osjeti da mu oko vrata više ne visi amajlija – ispala mu je tijekom borbe, pa sam podignuo rezbariju i stavio je oko svojega vrata. Poglavaru su bljesnule oči, a na ustima mu se pojavio vučji osmijeh. »Dječače, reci Odinu da ćemo ga danas počastiti«, obratio mi se. »Reći ću mu, Sigurde«, odgovorio sam, koraknuvši prema njemu. Nordijci su se okrenuli da se suprotstave neprijateljima, a Ealdredovu mračnu dvoranu ispunio je sudbonosni zveket oružja.