Giles Kristian - Saga o vikinzima - Krvavo oko

»Stavi to ovamo, Gavrane, prije nego što spališ svoju prvu bradu«, upozorio me Crveni Svein, sagnut nad golemom hrpom drva pri rubu uzvisine i blizu stražarske kule. Drva smo dugo nosili uzbrdo, pa sam bio posve iscrpljen kad sam grančice za potpalu gurnuo u šupljinu ispunjenu travom. Svein i ja odmaknuli smo se kad se vatra polako rasplamsala, a ostali su u dolini čekali u borbenom poretku, dok im se na šljemovima i vrhovima kopalja odražavalo slabo svjetlo dana koji je polako bio za nama. »Samo je Sigurd mogao takvo nešto smisliti«, prokomentirao je Svein i podignuo pivsku mješinu koju sam bio odbacio. Licem mu se razlio žalosni izraz kad je otkrio da je prazna, pa ju je zavitlao na stranu, a onda je zabio ruku pod brynju, iz tunike izvukao staru koru kruha i počeo je rastreseno žvakati. »Misliš li da će uspjeti?« upitao sam, gledajući kako mu se krupna čeljust isteže pod gustom crvenom bradom. »Uspjet će, momče«, promrmljao je. »No možda će ovamo dovesti i sve kurvine sinove koji su ikad sisali velške sise.« Namrštio se. »Uostalom, vidjet ćemo.« Srećom, vjetar je još puhao s istoka, pa je vatra uskoro u zrak odaslala prve jarko crvene iskre koje su odletjele preko ruba uzvisine. Bile su nalik na krijesnice koje su prvi put poletjele, a kad je sunce počelo ponirati na zapadnom nebu, vatra je već glasno hučala i pucketala, dok je isijavala takvu vrućinu da smo nove grane morali bacati stojeći podalje. Čak smo i tada podlakticama zaštitili lica. Svein je skinuo oklop i tuniku, pa su mu se čvrsti mišići, ispresijecani ožiljcima i starim ranama, presijavali u svjetlu vatre, a bujna crvena brada i kosa bile su mu nalik na plamen. Za mene je bio utjelovljenje moćnoga Thora, ubojice divova i mnogima najdražega božanstva. »Uspjeli smo!« povikao sam, pokazujući kuću u tvrđavi ispod nas, kad se na slamnatomu krovu pojavio mali i nemirni plamen. Svein je podignuo pogled. Nebo su prekrile leteće iskre i pepeo. »Izgleda kao crni snijeg«, primijetio je. Podbočivši se, pogledom je pratio bezbrojne iskre koje su lebdjele preko ruba uzvisine. Kad dođu do suhih i slamnatih krovova kuća ispod nas, većina će se ugasiti i postati bezopasna, ali neke će još svjetlucati i raspiriti vatru. Već su počele djelovati, pa su najprije tinjale, a onda se polako razgorjele. Velšani su, bjesomučno trčeći unaokolo, vodom polijevali krovove i zidove od šiblja, ali u tome ih je ometala stoka. Ovce i krave uplašile su se te iskričave kiše, pa su se rastrčale u svim smjerovima, a

buka je dopirala do nas dok smo stajali na uzvisini i gledali posljedice Sigurdove lukavštine. »Naravno da smo uspjeli«, rekao je napokon Crveni Svein i bacio posljednje grane u vatru koja se ljuto razgorjela. Činilo se kako ne primjećuje iskre koje su mu padale na gola ramena. »Pa, momče, hajde da siđemo i uključimo se u zabavu.« Podigao je haljetak i oklop. »Ovdje ne možemo više ništa učiniti, a ne želim propustiti kuje koje su istrčale iz kuća sa zapaljenim pletenicama.« »Možda bismo trebali još malo ostati ovdje, Sveine«, upozorio sam ga, prelazeći pogledom preko sve mračnijih brežuljaka. »Vatra bi mogla dovesti ljude iz svakoga sela s ove strane Offina zida. Pomislit će da je Caer Dyffryn u nevolji.« »I jest u nevolji«, nacerio se. »Nećemo li ostati na straži?« »Nećemo«, odgovorio je. Navlačio je veliku verižnu košulju iznad koje mu se najprije pojavila crvena kosa, a onda široko lice i raščupana brada. »Ako dođu, pobit ćemo ih«, izjavio je krajnje jednostavno. Ostavivši rasplamsalu vatru, spustili smo se niz padinu i pridružili se ostalima koji su stajali pred južnim vratima. Kad im je vatra počela gutati kuće, Velšani nisu imali drugoga izbora nego da izađu i sukobe se s nama, a to su hrabro i učinili, pa su mladi i stari zauzeli mjesta iza ratnika u zidu štitova. No bio je to pokolj. Po drugi put toga dana suha trava postala je skliska od krvi pobijenih. Poglavara, čovjeka koji se sa mnom i Pendom na početku sastao između dvije suprotstavljene skupine, uhvatili su ranjenoga, ali živoga. Kad je sunce zapalo, stari Asgot izveo je obred crvenoga orla i poslao mu dušu da urlajući odleti u onostranost. Čuli su se i krikovi žena koje je vučji čopor upotrijebio za vlastitu zabavu. Ruke su mi još drhtale, a mišići titrali od ratničkoga naprezanja, kad mi je Svein doveo sitnu i crnokosu djevojku, ne stariju od šesnaest godina, čije oči je ispunio užas. Bio sam prekriven tamnom, smrdljivom krvlju, pa sam se vjerojatno doimao poput nekoga paklenoga stvorenja dok sam stajao u mraku prošaranomu vatrenim jezicima s gorućih greda. »Evo, Gavrane, za tom curom momcima su tekle sline«, izvijestio me Svein, »ali rekao sam im da je to tvoj jastuk za ovu noć.« Nasmijao se. »Usput, izgledaš kao vreća konjskoga govna. Zabavi se, momče! Proslavi sretnu

činjenicu da još dišeš, a i svi udovi su ti ondje gdje trebaju biti. Kad završiš s njom, potraži me, pa ćemo piti do iznemoglosti. Uspješan dan, ha?« Gurnuo je djevojku prema meni, pa sam zarobljenicu bez riječi zgrabio za ruku. Svein u su zubi bljesnuli kad je kimnuo, a onda se okrenuo te otišao među sjene i prema buci ruševina vatrom okupanoga Caer Dyffryna. Pokraj glavnih vrata tvrđave nalazilo se malo sklonište sa slamnatim krovom u kojemu su vjerojatno nekoć bili smješteni stražari, pa sam djevojku odveo u tu mračnu kolibicu. Isprva se branila, a iako nije povikala, ogrebla me po licu i ugrizla za obraz. Bio sam prekriven krvlju njezinih sunarodnjaka, pa je tu krv vjerojatno osjetila u ustima. Duboko u sebi, osjećao sam se gore od najniže životinje. No činjenica da sam se gnušao samoga sebe i da mi je srce gorjelo od stida nije me zaustavila, nego me još poticala i činila slijepim za suze koje su djevojci jamačno tekle niz lice. Kad sam završio, otkotrljao sam se na prljavu zemlju i pustio da me svlada praznina. U meni su se komešali iscrpljenost i gađenje, vukli me k zemlji poput mračnoga i zlonamjernoga duha paklenih ponora. Dopustio sam da me zlo obuzme. Kad sam se probudio, djevojka je još bila ondje i drhtala pokraj mene, dok su noć parali krikovi drugih žena. Sjedili smo u mraku, a poslije nekoga vremena uhvatio sam je za ruku. U strahu da ću je opet povrijediti, savila je prste oko mojih. Sjetio sam se Alwunn iz Abbotsenda, s kojom sam nekoć ležao, ali nisam joj se mogao sjetiti lica, iako sam pamtio Cynethrythine crte. Kad je buka u tvrđavi zamrla, dao sam crnokosoj djevojci dimljene šunke i sira, a onda sam je kroz mrak odveo podalje od Caer Dyffryna. Kad nas iz tvrđave više nisu mogli vidjeti, rekao sam joj da ode, ali nije me razumjela, ili možda nije imala kamo otići. Izvadio sam tri srebrna novčića što sam ih uzeo mrtvomu Velšaninu i stavio ih u njezinu ruku. Krenuo sam natrag, pa iako je nisam čuo da odlazi, kad sam se poslije nekoga vremena ponovno osvrnuo, od nje više nije bilo ni traga. Napokon, kad su njegovi ljudi završili s njima, Sigurd je žene pustio da pobjegnu u noć, a pitao sam se koliko je Nordijaca svoje sjeme posadilo u velške utrobe. Uostalom, jesam li ga i sam posijao u crnokosu djevojku? Osjetio sam mučninu pomislivši na ono što sam učinio. Rana u goljenici počela me peći poput vatre, iako ni to nije bilo dovoljno da zaboravim djevojku. Asgot mi je posjekotinu namazao melemom od trava, a onda ju je čvrsto zavio grubom tkaninom otrgnutom s haljine, a kad je završio, ja sam sjedio u mraku i u daljini očekivao ugledati brda ispunjena velškim bakljama.

Spalili smo trupla palih ratnika što su ih Velšani ubili u posljednjoj borbi, a onda smo, zajedno sa šestoricom preostalih Engleza, Weohstana prenijeli u tvrđavu, gdje ogradu od kolja gotovo i nije zahvatio požar. U svjetlu vatre koja je još gorjela, potražili smo hranu i pivo. Pohlepno smo jeli hrpe pronađene svinjetine i govedine, a nedugo zatim spustili smo se pokraj plamenih jezika koji su se gasili, pa smo brade ovlažili pivom. Uši nam je ubrzo ispunila pjesma. »Bio poganin ili kršćanin, čovjek je najsretniji kad isprazni jaja i napije se«, poviče Penda, no jezik mu se zaplitao, a kapci su mu otežali. Englezi će barem na nekoliko sati zaboraviti prijatelje koji su umirali pokraj njih. Sigurd je te noći vjerojatno postavio stražare, iako nisam čuo da ih šalje. Nismo vidjeli ni traga od Velšana, a mislim da nitko od nas nije vjerovao kako će doći dok vatre proždiru tvrđavu Caer Dyffryn. Ako su neke duše poginulih Velšana još lutale ovim mjestom, oglušivši se na poziv zagrobnoga života, vjerojatno su pomislile da su i njihovi ubojice mrtvi. Uskoro smo zapali u potpunu i neobjašnjivu obamrlost. Bili smo iscrpljeni i pijani, a osjetili smo olakšanje što se barem jednom odmaramo iza čvrstih zidova, zaštićeni u neprijateljskoj zemlji. Weohstan se do zore osvijestio i pojeo toplu, no već osušenu mesnu kašu koju je Penda našao nad nekim velškim ognjištem. Iako se mladić napatio, sad je bio na sigurnomu, a uskoro će se i ponovno sastati s ocem. Što se nas tiče, mi ćemo nakon obavljenoga posla krenuti natrag na brodove. Zamišljao sam kako Zmija i Fjordski jelen dubokim gazom paraju vodu, dok im je unutrašnjost puna engleskoga srebra, a velika jedra koja nadima vjetar nose nas preko pučine. Bilo je neobično gledati kako Nordijci i Englezi dijele plijen pobijeđenoga neprijatelja, a te noći naučio sam kako nasilje i pokolj ponekad mogu povezati ljude i skovati nevidljive spone odanosti. U krvi, strahu i metežu zaboravili su međusobne razlike, pa su odbacili verige vjere i udružili se. Možda sad govorim riječi koje mi u to vrijeme nisu bile ni navrh jezika, ali bio sam mlad, bahat i željan krvi. Uostalom, ne događa li se često da starci, koji su u prednosti zbog svoga iskustva, u srce svojih sjećanja bacaju koplje istine koju su spoznali? Jesam li samo ja zažalio što već u ono vrijeme nisam znao ono što znam danas?

K Devetnaesto poglavlje ad smo se probudili u ruševinama sela i tvrđave Caer Dyffryn, držali smo se za mamurne glave i trljali oči crvene od dima. »Kako ti je noga, Gavrane?« upitao me Sigurd. Čak se i on doimao umorno, a bore oko očiju bile su mu pune čađe. »Bit će dobro za dan ili dva«, odgovorio sam, zakašljao i pljunuo sluz uprljanu čađom. Hlače sam navukao tek nakon obilnoga jutarnjega mokrenja. Sigurd je prošao rukom kroz kosu i nakrenuo glavu kako bi na zatvorenim kapcima osjetio toplinu zraka ranoga sunca. »Znaš, uvijek me uznemiri kad vidim da se poslije takvoga događaja u svijetu sve odvija kao da se ništa nije promijenilo«, primijetio je i naglo otvorio oči, začuvši pucketanje grede koja se dimila. Upitno sam ga pogledao, ali nisam prekidao njegova razmišljanja. »Koliko si ljudi jučer poslao na onaj svijet?« upitao je. »Ne znam, gosparu... Vjerojatno mnogo«, odgovorio sam. Potvrdio je glavom. »Pogledaj oko sebe, Gavrane. Ptice još pjevaju, a psi i dalje pišaju uz drveće. Čak i žene koje smo sinoć uzeli jednom će namazati lica i staviti broševe. Započet će novi dan i zaboraviti prijašnji... ako to bude moguće.« Sjetio sam se crnokose djevojke i onoga što sam sinoć učinio, pa sam zadrhtao, nadajući se da Sigurd nije zamijetio moju postiđenost. »Gosparu, svijet je jači od nas... i nastavlja po svojemu.« Nešto slično, ali na svoj način, rekao mi je i Ealhstan. »Da, jači je«, potvrdi moj sugovornik, pa se okrene prema meni. »Zato i moramo činiti velike stvari. Ne mislim samo na ubijanje. Svih mi bogova, svakako postoje i veći pothvati nego kad siješ smrt među neprijateljima. Ne, moramo postići ono što većina ljudi nije u stanju. Izvršavajući ono što je naoko nemoguće, postajemo sigurni da će nam ljudi zapamtiti imena i oko vatri pjevati o nama kad nas više ne bude.« Položio mi je ruku na rame. »Vidim nešto u tebi. Teško je takvo što objasniti, ali znam da smo povezani.« »Povezani, gosparu?«

Dostojanstveno je potvrdio glavom. »Bogovi su te obilježili, a moj mač će poštovati njihovu naklonost.« Pogled mu je pao na sjajnoga i crnoga kukca koji je ispuzao iz hrpe zadimljenoga, bijeloga pepela. »Svijet ide dalje«, rekao je, »unatoč metežu što ga uzrokujemo. Gavrane, neka nam Odin podari vremena da u zemlju upišemo svoja imena, kako bi drugi morali pripaziti na svaki korak.« Dotaknuo sam izrezbareni lik oca svijeta koji mi je visio oko vrata, pa sam prošaptao molitvu. Neka i bude tako! Nakon što smo doručkovali hladno meso, spremili smo se za povratak u Wessex. Ljudi su bili dobro raspoloženi, iako ih je malo boljela glava, no našim je suborcima novi dan donio spoznaju o okrutnoj stvarnosti – izgubili su mnogo prijatelja i susjeda, a s njihovim će se ženama i djecom ubrzo naći licem u lice. Sinovi i djetići postat će mlinari, kovači i majstori za izradu lukova i strijela iako za to nisu spremni, a neke žene možda će se morati početi baviti poslovima svojih muževa da bi preživjele. Weohstan je bio slab i blijed kao smrt, ali odbio je zajahati ponija kojega mu je ponudio Penda, rekavši da želi pješice izaći iz Walesa kako bi se sjećao zemlje pod nogama prilikom budućeg naleta s vojnicima i mačevima. Malo je govorio i čuvao snagu za put, ali zahvalio mi je što sam došao po njega, a upitao je i kako je Cynethryth. »Nikad neću zaboraviti što si za mene učinio, Gavrane«, rekao je, pažljivo birajući riječi, a glas mu je bio čvrst i nepokolebljiv. Gotovo i nije pokazivao da osjeća bol, iako je jamačno patio. Bio je toliko drugačija osoba od one koja je ušla u Coenwulfovu crkvu. Duša mu se stvrdnula poput leda. »Jesi li zaboravio da sam prljavi, bezbožni divljak?« upitao sam, uhvativši ga za podlakticu kako bih zapečatio naše prijateljstvo. »Jesu li te kurvini sinovi željeznim šipkama mlatili po glavi?« »Znam što si ti«, napravio je grimasu, »ali zbog toga sam još živ.« Mišići su mi gorjeli od bolova, a poslije opijanja pivom glava mi se gotovo raspala, pa zato i nisam primijetio jahača kad smo došli do Offina zida. Bjorn je pokazao pojavu koja je nepomično stajala na drugoj obali rijeke Wye. Umotala se u ogrtač, dok je preko konja bila prebačena smeđa tkanina. Nije se isticala na pozadini tamne ograde od kolja. »Možda ga je starješina poslao da izvidi vodimo li njegova sina«, pretpostavio je neki prosijedi ratnik i podignuo ruku na pozdrav. »Ili nam je neki Velšanin došao pljunuti u oči«, upozorio ga je Penda. No

činilo se da je jahač sam, a ravno zemljište bez drveća s ove strane zida ionako ne bi pružilo skrovište napadaču koji bi nešto snovao protiv nas. Oprezno i bez straha prišli smo zemljanomu nasipu blizu rijeke, a tada je Weohstan prepoznao konja i malu priliku s kapuljačom koja je sjedila na njemu. »Cynethryth!« pozvao ju je, a izubijanim licem prešao mu je pomalo jezivi smiješak. »To je Cynethryth!« Mazga je spustila glavu do zemlje, pa je povukla djevojku naprijed i počela prodorno njakati, a onda je hodala ukrug sve dok je Cynethryth nije oštro zaustavila, pritegnuvši uzde. Weohstan je nakon nekoliko koraka posrnuo od uzbuđenja. »Polako, momče«, upozorio ga je Penda, pa mu podmetnuo rame pod ruku. »Gotovo smo stigli. Ubrzo ćeš se sastati sa sestrom.« Mješine kojima smo se prošli put koristili pri prijelazu preko rijeke ležale su odbačene malo dalje na obali. Cynethryth ih je vjerojatno vidjela i pomislila da ćemo prijeći na istomu mjestu, no ovaj put ih nismo trebali. Olaf je oko ramena omotao uže i jedan kraj dobacio djevojci preko najužega dijela rijeke. Vezala ga je za napola zakopano korijenje pale vrbe, pa smo se jedan po jedan držali za uže i prebacivali preko rijeke Wye. Ubrzo smo stajali na drugoj obali mokri do same kože. Offin zid bio je pust. Budemo li imali sreće, prijeći ćemo južnu granicu Mercije i naći se u Wessexu bez susreta s mercijanskim vojnicima. Nordijci su ponovno počeli razgovarati o svojim brodovima – jedva su čekali da se poslije toliko vremena otisnu na pučinu. Ipak, još ćemo za koji trenutak morati zaboraviti Ranine bjelokose kćeri, valove koje goni vjetar, a i srebro našega dužnika, starješine Wessexa. Cynethryth je zagrlila brata, i bilo joj je svejedno što će smočiti odjeću dok se privijala uz njega. Niz obraze su joj potekle suze. »Što radiš ovdje, Cynethryth?« upitao ju je Weohstan. »Jesi li poludjela? Ovaj kraj nije siguran.« Okrenula se i pogledala me u oči prvi put otkako smo je pronašli, ili bolje rečeno, otkako je ona pronašla nas. Sjetio sam se crnokose djevojke koju sam silovao, a zbog osjećaja krivnje u prsima mi je snažno tuklo, kao da mi ondje udara čekić. Cynethrythino lice bilo je napeto, a pogled pun neodlučnosti, pa mi je bilo jasno da s naporom traži prave riječi kako bi nas o nečemu izvijestila. »Moj otac namjerava vas izdati, Gavrane.« Pogledala je Pendu. »Uzeo je knjigu svetoga Jeronima i naumio prijeći preko mora za nekoliko dana.«

»Što je s ostatkom srebra koje mi duguje?« zagrmio je Sigurd, dok mu je s vlažne brade još uvijek kapala voda. Djevojka se nije osvrtala na njega, nego je motrila Weohstanovo lice. »Pa, djevojko«, ustrajao je Sigurd, »je li starješina ostavio ono što mi duguje?« »Zar ti je uši začepila vodena leća, bezbožniče?« odbrusila je. »Namjerava vas prevariti. Ima knjigu koju želi prodati, a bez nje nema nikakvoga srebra... barem ne svote koju ti je obećao.« Sigurd je opsovao, a Cynethryth se ponovno okrenula Weohstanu. »Knjiga ga je zaslijepila, brate! Ukrala mu je zdravi razum! Vjeruje da će pomoću nje postati bogatiji od engleskoga kralja.« »Ti ljudi spasili su mi život«, ustvrdio je, a izrazom lica odavao da je itekako svjestan zašto Ealdred u srcu Wessexa ne želi ostaviti Nordijce željne osvete. »Održali smo riječ, Cynethryth«, ukazao sam, »a zbog toga je poginulo mnogo ljudi.« Nordijci su psovali i vikali kad im je Olaf otprilike preveo njezine riječi, dok su se borci Wessexa živčano osvrtali jedni k drugima. Ruke su položili na drške mačeva, kao da očekuju kako ćemo ih smjesta posjeći i osvetiti se zbog izdaje njihova gospodara. »Jahala sam kroz noć da vas upozorim«, obratila mi se djevojka. Lice joj je bilo blijedo i tjeskobno, a oči pune boli – osjećala se kao kći koja je upravo izdala oca. »Nemate mnogo vremena.« »Starješina neće daleko stići«, odgovorio sam. Krv mi je uzavrela kad sam shvatio svu težinu njezinih riječi. »Skinut ću mu glavu s ramena!« zarežao je Sigurd na nordijskom jeziku, a i njegovi ljudi počeli su prijetiti da će ubiti Ealdreda. »Poslušaj me, Gavrane«, molećivo je odmahnula glavom, a vidio sam da su joj oči ponovno ovlažile suze. »Poslao je ljude da te ubiju. Čim sam to doznala, krenula sam k vama. Uostalom, zašto je Sigurdu dao polovicu srebra? Zato što zna da će ga uskoro dobiti natrag. Oni dolaze, Gavrane! Moraš otići, već su blizu!« »Mi imamo Weohstana«, istaknuo sam. Sigurd se mrštio na djevojku, kao da se pita što će još reći da mu do kraja upropasti dan. »A što je s ovim ljudima?« upitao sam, pokazujući Pendu i posljednje borce Wessexa. Umorno je slegnula ramenima. »Mislim kako moj otac nikad nije vjerovao

da ćeš uspjeti, Gavrane.« Nakratko je zastala, a onda je uhvatila brata za ruku. »Nije vjerovao čak ni da je Weohstan još živ. Pogledaj kakve je ljude poslao s tobom.« Bacila je pogled na Pendu, iako se tako stidjela oca da nije mogla dugo izdržati njegov pogled. »Dao ti je samo nekoliko pravih ratnika.« Penda je pljunuo čuvši te riječi, iako je vjerojatno bio svjestan da su istinite. Ealdred svoje najbolje ratnike nije htio žrtvovati za uzaludnu zadaću. Djetići, sinovi i žene radit će u mlinovima i kovačnicama, a osim toga, izrađivat će lukove i strijele, pomislio sam. »Ostali su već na putu ovamo, pa će se pobrinuti da Sigurd nikad ne stigne u Wessex«, nastavila je Cynethryth. »Svećenici su uvjerili oca da je to Božja volja. Rekli su da zemlju treba očistiti od bezbožne prljavštine.« Poglavar je napravio grimasu. »Psi još pišaju uz drveće, a život se nastavlja, Gavrane«, prokomentirao je i zamahnuo velikim kopljem od jasena. »Poći ćemo k njima i zaslužiti dobar glas!« »Pobij Engleze, Sigurde«, zakriještao je Asgot na nordijskomu, uperivši koplje prema jednomu od njih. Sasi su se odmaknuli od Nordijaca, a Penda je motrio Sigurda divljim, izazovnim pogledom. »Ti ljudi postupali su časno, Asgote«, primijetio sam, netremice zureći u njega krvavim okom. »Hoćeš li pobiti sve što diše... ako nije nordijske krvi?« »Znaš da bih to učinio, Gavrane«, zarežao je stari godi, pokazavši crne zube. »Idemo u Wessex«, odlučio je Sigurd i pogledao Olafa, a onda i Knuta, kormilara Zmije. Obojica su potvrdili glavama. »Otići ćemo u Wessex i dokopati se naših brodova prije nego što ih to pseto spali.« »Neće spaliti brodove, gosparu«, rekao sam na engleskom, uhvatio dršku mača koji mi je visio za pojasom i bacio pogled na Weohstana. »Prisvojit će ih. Postoje li bolja plovila u kojima može prijeći more?« »Gavran ima pravo«, javio se Weohstan i pogledao sestru. »Otac posjeduje nekoliko širokih trgovačkih brodova, ali njima se baš i ne može ponositi. Visoki plemenitaš ili kralj ne bi se ni osvrnuli na njih.« I tako smo se, puni divljega bijesa, sjekirama probili kroza zid kralja Offe. Cynethryth je prešla rijeku na mjestu bez zida, ali nije ondje htjela ostaviti svoju mazgu. Onda smo skrenuli prema jugu, u šumu Hwicce, prema mogućoj klopki koju nam je postavio nevjerni starješina Wessexa.

»Osjećam njihovu blizinu«, upozorio nas je Bjarni poslije nekoga vremena. Okrenuo se Asgotu, a godi je prislonio uho na hrast čije je deblo raskolila oluja. »Istina je, Sigurde«, promrmljao je starac. »Više nećemo dugo čekati.« Poglavar je mračno potvrdio glavom i poljubio željezni obrub okrugloga štita. Posljednjih šest ratnika Wessexa stavio je usred vučjega čopora, kako bi ih njegovi ljudi mogli pobiti ako to bude potrebno. Asgot i Olaf preklinjali su ga da razoruža Engleze, ali nije ih poslušao. Ni Pendi nije dopustio da razvije barjak starješine Ealdreda sa slikom jelena u skoku, a njegov crveni stijeg s vučjom glavom mlitavo je visio na Hakonovu koplju. »Ti Englezi možda će imati nekakva udjela u onome što dolazi«, promrmljao je Olafu, zgrabivši prijatelja za rame kako bi ga ohrabrio. »Neka im zasad mačevi budu nadohvat ruke.« Šutke smo napredovali, pričvrstivši oklope i šljemove, a pripremili smo se na mogućnost da svakoga trenutka budemo prisiljeni upotrijebiti oružje, koplja i štitove. Svi smo se udubili u neke male rituale pripreme za bitku. Nismo poznavali taj kraj, a Sigurd nije u dovoljnoj mjeri vjerovao Englezima da zatraži njihov savjet, pa smo ušetali u klopku. Kiša strijela spustila se iz grmlja bazge i divljih ruža, pa je Hakon bio pogođen u lice i prvi poginuli na našoj strani. Kako je u sredini skupine držao stijeg, uglavnom su poginuli i ljudi oko njega, a probadale su ih strijele sunarodnjaka. Vučji čopor oblikovao je krug, a ratnici su prema neprijatelju izvan vidokruga okrenuli oslikane ratne štitove. Strijele su zujale kroz drveće i kidale jarko zeleno lišće, a onda su se zabijale u štitove od lipova drveta i odbijale se od šljemova. Pendini vojnici vjerojatno su htjeli nešto povikati zemljacima, ali znali su da bi ih ratnici pokraj njih sasjekli već pri samom pokušaju. Čini se da ih je na to dodatno poticao miris krvi i bitke koja započinje. Ljudi su stenjali kad bi ih pogodile strijele, no šuma se ipak doimala čudno smireno. Tiho sam opsovao kad mi se strijela odbila od ruba štita. Ne tako davno, cijele sam dane provodio u šumi poput ove i birao drveće za Ealhstanovu staru sjekiru, no sad sam u ruci držao oružje koje će osjetiti ljudi. Želudac mi se sledio, a i bojao sam se mogućih ozljeda. »Podignite štitove, pa ih tako držite, momci«, začuo sam vlastiti glas. Međutim, tko sam ja da dijelim savjete tim ratnicima? Znali su svoj posao, pa su strpljivo izdržali napad i čekali priliku da se nađu licem u lice s neprijateljima. Čak su i domaći ratnici psovali iza štitova, a pod smrtonosnom

kišom strijela u njima je tako kuhalo da sam se pitao bi li, ako se ukaže prilika, potegnuli mačeve na svoje zemljake. Ta je mogućnost postojala ako im je krv dovoljno uzavrela, a možda je Sigurd upravo to htio reći kad je ustvrdio da će ti vojnici imati udjela u daljnjem razvoju situacije. Strijele su padale u nepravilnim razmacima, a odjednom su prestale dolijetati. »Da nemamo takve oklope, dosad bismo već s ocem svijeta lokali medovinu«, primijetio je Bjarni, izvlačeći slomljenu strijelu iz kolutova svoje brynje. Ipak, nekoliko Nordijaca smo izgubili, kao i gotovo sve ratnike Wessexa. Ostala su tek trojica domaćih. Šuma je odjednom oživjela od povika i životinjskih krikova koji su dopirali kroz gustiš, a cilj im je bio da zbune i užasnu protivnike. Ukočio sam se i pogledao borce oko sebe. S lijeve strane bio mi je Bjarni, a zdesna je stajao Penda. Navala Engleza upravo je započela. Jurnuvši kroz drveće, bacili su koplja na nas i ponovno potrčali, pa su sa svih strana počeli udarati obrambeni zid sjekirama, mačevima i ispupčenjima na štitovima. Penda je napadaču zabio mač u vrat – izabrao je stranu na kojoj će se boriti. Morali smo se suprotstaviti da izbjegnemo gotovo sigurnu smrt. Kroz buku se prolomio ženski krik, a kad sam riskirao da pogledam iza sebe, vidio sam da Cynethryth stoji nad palim Weohstanom, prekrivena jarko crvenom krvlju. Urlajući sam opsovao Engleze i mačem toliko silovito udario po nečijemu štitu da sam ga raspolovio. Neprestano sam udarao, a onda je Bjarni zabio protivniku koplje u obraz. Vrh mu je izašao na drugoj strani lica. Netko je poginuloga povukao natrag, a na njegovo mjesto dotrčao je drugi Englez. Počeli smo se nadmudrivati udarcima, a to se moglo završiti tako da jedan od nas raspori drugoga. Čudno je da ratnici razgovaraju u jeku bitke. Ponekad šutke nastoje nadjačati protivnika, ali ne uvijek. Penda i ja vršili smo pritisak štitovima i pokušavali prisiliti Engleze da ustuknu, kako bismo stvorili prostor da na njih zamahujemo mačevima. »Vidiš li ono kopile u grmlju?« upitao me suborac kroza stisnute zube, a od napora su mu ispod kože na vratu iskočile žile nalik na užad. »Sad ne mogu pogledati, Penda«, progunđao sam i spustio glavu na prsa, a oštrica koplja prošišala mi je preko ruba štita. »Ondje je Mauger«, ispljunuo je, »Ealdredov ljubimac. Poznaješ ga, zar ne?« »Poznajem«, odgovorio sam, »i ubit ću to kopile... Jasno, ako se izvučem.« »On je moj, momče!« zarežao je Penda.

Čuo sam kako Sigurd hrabri ljude oko sebe i dobacuje uvrede Englezima. Vučji čopor poticao je riječima kako neprijatelje treba natjerati da izdaju skupo plate vlastitom krvi, a kad se protivnički pritisak pojačao, izvikivao je imena žena i djevojaka kod kuće, u nordijskim zemljama, kako bi ih potaknuo da zbog svojih voljenih još žešće navale i izvrše velika djela. Borili su se poput demona, a njihov poglavar ništa manje nije ni očekivao, jer nisu bili obična ratnička družba, nego najbolji borci koji su ikad prešli uzburkano i sivo more, a Sigurd je svakoga pojedinca izabrao zbog njegove vještine, hrabrosti i želje za krvavom slavom. Bjarnijev suborac slijeva srušio se na tlo, a iz žile na vratu šikljala mu je krv. Zgazio sam koplje koje mi je pokušavalo prodrijeti do goljenica i odlomio mu vrh. »Deran! Deran!« poviče Sigurd, pa se nekolicina boraca povukla iz zida štitova, a drugi su zatvorili pukotine kako ih neprijatelji ne bi iskoristili. Taktika zvana deran sužavala je krug i dopuštala kopljanicima da iznutra oblikuju još jedan obrambeni sloj, pa su preko ramena suboraca zabijali koplja Englezima u lica. Sigurdov je glas grmio, a njegovi ljudi vršili su pokolj. »Zna kako se treba boriti«, progunđao je Penda kad se koplje zabilo u čovjeka kojega je nastojao odgurnuti. Zrak je ispunio miris znoja, a do nosnica mi je prvi put dopro zadali rasporene utrobe poginuloga. Odjednom, kao da se i meni unutrašnjost izvrnula, dok mi je strah naglo prostrujao tijelom. Negdje iza mene stajala je Cynethryth, a preda mnom su se ljudi borili za svoje živote. Djevojka nas je upozorila na izdaju, i nije bilo teško zamisliti što će joj učiniti ako izgubimo. Iznad zveketa oružja i uzvika oglasio se rog, pa su Englezi polako odstupili u dugom borbenom redu, sa štitovima koji su im se preklapali dok su se povlačili, pa ih je uskoro napola progutalo grmlje bazge i divljih ruža. Ondje su čekali, udaljeni od nas koliko se moglo baciti koplje, pa su dovikivali uvrede i prijetnje, a ja sam se borio da dođem do daha. Bojao sam se da će mi se srce raspuknuti, jer je lupalo toliko divljački kao i udaranje mačeva u štit. »Koliko ti je godina, Gavrane?« upitao me Penda, brišući znoj iz očiju. »Ne znam«, odgovorio sam. »Šesnaest ili sedamnaest.« »Ti si rođeni ubojica, momče«, primijetio je i zlobno se cerekao, a s ožiljka na goloj bradi kapao mu je znoj. »Onaj koji te tako nazvao, u tom tvom

crvenomu oku vidio je čistu smrt.« »Ime mi je nadjenuo Sigurd«, odgovorio sam, provjeravajući je li mi mač oštećen. Prst daleko od željeznoga štitnika za ruke ugledao sam duboku pukotinu, pa sam se tiho pomolio Völundu, bogu kovačkoga ognjišta, da oštrica izdrži sve dok bitka ne bude odlučena. »To je dobro ime«, ustvrdio je Penda. Nogom je udario tijelo pokraj sebe na tlu da vidi je li napadač još živ, no bio je mrtav. Osvrnuo sam se oko sebe. Nevjerojatno, ali stari Asgot stajao je bez daha, a još uvijek živ, pa sam se upitao kakvi to duhovi čuvaju ostarjeloga godija, jer su mnogi mlađi i jači ljudi ležali mrtvi. Poginuo je i Hakon, koji je nosio Sigurdov stijeg, a krv mu se grušala oko strijela u licu i vratu. Umrli su i Thormond i mladi Thorolf. Kon, koji se uvijek na nešto žalio, ležao je i grčio se, a pokraj njega klečao je Olaf, pa mu je sklisku utrobu pokušavao ugurati natrag kroz posjekotinu iznad međunožja. Ranjeniku je oklop očito bio neučinkovit protiv sjekire, a iako je Olaf jamačno znao da su mu napori uzaludni, ipak je pokušavao spasiti umirućega suborca. Petorica ratnika Wessexa ležali su mrtvi. Od naših je preživio samo Penda, pa je proklinjao Engleze koji su pobili vlastite ljude. Dobacivao im je uvrede, nazivao ih je žderačima govna i kurvinim sinovima, a Maugera je izazivao da istupi na otvoreno i pogleda one što ih je pobio. Kad je krupni ratnik u tamnomu oklopu koji mu je prekrivao golemu pojavu i s velikim ratnim kopljem u ruci doista istupio, nije to učinio zato da bi oplakivao poginule Engleze. »Sigurde!« povikao je, pa je jarl prijeteći istupio iz obrambenoga zida. Šljem mu je bio umrljan krvlju, zlatna brada u zapetljanim pletenicama, a pravilno lice zadobilo mu je opak, vučji izraz. »Što ti hoćeš, Maugere?« upitao je. »Ovdje sam! Dođi i bori se sa mnom.« Raširio je ruke kao da poziva protivnika. »Što čekaš, zmijo? Dođi, prijavi gade!« Mauger se nasmijao. Nije se osvrnuo na mrtve sunarodnjake pred nordijskim zidom štitova. »Zašto bih svojim ljudima uskratio zadovoljstvo da Nordijce pošalju k Sotoninim slugama?« upitao je, a Englezi su mrmorili u znak slaganja i udarali mačevima u štitove. »Pogledaj oko sebe, Sigurde Srećkoviću. Ovdje završava tvoja pustolovina. Ovo nisi imao na umu, je li?« Pogledao je svod od lišća nad sobom i opušteno počešao crnu bradu. »Znaš, nije ti bilo pametno ubiti sina gospodara Ealdreda.« Sigurd se nije udostojao ni odgovoriti na tu laž. Svatko ispod lisnatoga svoda znao je istinu. Ipak,

neprijatelji su još uvijek bili uvelike brojniji od nas. Samo polovica preostalih Engleza nosila je metalne oklope, ali gotovo svi su imali željezne šljemove, kožnate oklope i opasne oštrice. Bilo mi je jasno da ne možemo pobijediti. »Izvršavaš zapovijedi kukavice«, primijetio je Sigurd, »a to te čini čovjekom bez časti.« »A ti si svoje ljude poveo u smrt, Sigurde«, odbrusi mu Mauger, slegnuvši širokim ramenima. »Bog zna da nitko od nas nije savršen.« Zabio je dršku golemoga koplja u tlo posuto palim lišćem. »Prisežem da ću tebe i tvoje ljude brzo ubiti, ali samo ako položite oružje. Sam ću to učiniti.« »Predobro nas poznaješ da bi se tome nadao, Englezu!« povikao je Olaf. »Da, Ujače, poznajem vas«, potvrdio je Mauger, a Olafov nadimak izrekao je s osmijehom u kojemu nije bilo iskrenosti. Onda nam je okrenuo leđa i vratio se među svoje vojnike. Sigurd je povikao nešto na nordijskom, pa smo se pripremili, mrmljajući molitve Tyru, bogu hrabrih, moćnomu Thoru i ratnom božanstvu Odinu. »Što tvoj bezbožni gospodar ima na umu?« upitao me Penda. Doimao se iscrpljeno. »Jurišat ćemo na njih«, izvijestio sam ga, čvrsto nabijajući šljem. »Ako se želiš pridružiti svojim ljudima, sad je vrijeme.« »Neka ližu đavolje dupe«, glasio je odgovor. Razgibavao je ruku u kojoj je držao štit, da u nju vrati malo života. Netko me zgrabio za rame, a kad sam se okrenuo, ugledao sam Bjorna. »Gavrane, Sigurd kaže da moraš povesti Engleskinju i izvući se«, rekao je strogo. Iz posjekotine ispod oka krv mu je tekla na svijetlu bradu. »Idi odavde!« »Ne, brate, želim ostati«, usprotivio sam se. Kad sam uhvatio Sigurdov pogled, kimanjem je potvrdio želju da odem. Englezi su nas ponovno počeli zadirkivati, a ovaj put ponavljali su: »Van, van, van!« i udarali mačevima o štitove. Izašao sam iz zida štitova, progurao se pokraj Bjorna i pošao prema Sigurdu. Vidio sam da me pogledala i Cynethryth. Još je uvijek klečala, držeći u krilu Weohstanovu glavu. »Ostat ću s vama, gosparu«, izjavio sam. Crveni Svein režao je poput divlje životinje, pa Englezi vjerojatno nisu ni najmanje uživali u pomisli da će se s njim sukobiti. »Možemo dobiti ovu bitku«, dodao sam, premda svjestan da to nije moguće.

Sigurd se nasmiješio, a oči plave poput oceana sjale su mu ispod ruba šljema. »Bio si mi odan, Gavrane«, obratio mi se, »i ne očekujem da ćeš se sad promijeniti. Hajde, učini kako sam rekao.« Stisnuo sam vilicu. »A možda si ipak još uvijek Englez, poput njih?« pokazao je ratnike koji su vikali i spremali se za još jedan napad. »Nordijac sam, gosparu«, ljutito sam odgovorio. »Vuk spreman da umre.« »Tko će onda pričati o tim hrabrim ljudima i o tome kako su proveli posljednje trenutke na ovomu svijetu?« upitao je. »Tek ćeš postati veliki ratnik, Gavrane, ali ovi ljudi to već jesu. Pa samo ih vidi!« Pogled mi je pao na Crvenoga Sveina, čvrstoga poput velike stijene. Bio je tu i stari Asgot, tih i zloslutan, braća Bjorn i Bjarni, ljudi vedroga srca, pa čak i Englez Penda. Sigurd je imao pravo. Svi su bili veliki ratnici, pa nisam smio bahato zamišljati da sam jedan od njih. Poglavarevo lice se razblažilo. »Idi k Flokiju. On je kod brodova. Moraš otići da bi drugima pričao kako su se hrabro borili«, rekao je, »i da su sjekli Engleze kao što kosac kosi žito. Krivnjom ponosnoga dječaka ne smije im biti uskraćena vječna slava!« Te su me riječi zapekle. Englezi su sad zaglušno skandirali, no i njihovi protivnici počeli su uzvikivati: »Odin! Odin! Odin!« »Misli na djevojku, Gavrane«, podsjetio me Sigurd, nadglasavajući buku. Glavom je pokazao Cynethryth. »Postoji i drugi način da se postigne besmrtnost, momče. Povedi djevojku, u trbuh joj posadi svoje sjeme i podigni djecu koja će oko tebe odrasti. Živi punim plućima, Gavrane!« Nakratko me gledao u oči, a onda se okrenuo i tako snažno zagrmio da je nadjačao sve druge glasove. Kad je pojurio, vučji čopor ga je slijedio, a ja sam potrčao prema Cynethryth.

M Dvadeseto poglavlje ačem sam zasjekao bradati vrat pred sobom i otvorio nam put za bijeg. Trnjak nas je grebao po rukama i licima, baš kao da se urotio da nas saplete i onemogući u naumu, pa sam divlje povukao djevojku kako bi nastavila trčati. Sigurdova navala iznenadila je Engleze, a krvavi metež prikrio je naš bijeg, ali primijetili su nas konjanici u pozadini, pa su kroz drveće odgalopirali na jug da nam presijeku put. Srećom, jedan pastuh nas nije zamijetio. Zaprepašteno se propeo kad smo izjurili iz bazgova grmlja, pa sam pustio Cynethryth i zabio mu štit u trbuh. Zanjištao je i pao postrance, prignječivši jahača, a mi smo nastavili trčati, nadajući se kako su ratnici Wessexa previše zaokupljeni borbom na život i smrt da bi marili za nas. Cynethryth i ja bili smo bjegunci u stranoj šumi već drugi put. Ratna buka je zamrla. Prigušilo ju je bezbrojno prastaro drveće, pa smo pokraj nekog hrasta zastali da predahnemo. Povratio sam i više nisam mogao zatomiti stid koji me pekao u želucu. »Trebao bih biti s njima!« povikao sam, pljujući gorčinu. »Što ja radim?« »Pssst, Gavrane«, prosiktala je Cynethryth i sagnula se, duboko dišući. »Čut će te ljudi moga oca.« Oblivena Weohstanovom krvlju, bila je nalik na neko divlje stvorenje. »Pripadnik sam bratstva, Cynethryth! Trebao bih biti s njima, a ne juriti kao progonjena životinja što se uplašila vlastite sjene.« Prišla mi je čvrstim koracima i udarila me šakama u prsa. »A što bih ja trebala učiniti? Boriti se s njima? Jesam li ratnica?« Odmaknula se. »Koliko hrabar moraš biti da bi se borio poput izgladnjele zvijeri?« Obrisala je lice, pa je po obrazu razmazala Weohstanovu krv. »A što je sa mnom? Vidiš li gdje moju lijepu brynju? Imam li mač, šljem i oklop?« Šakom je stisnula krvlju natopljenu haljinu. »Slušaj, Gavrane! Bih ii se trebala vratiti i boriti se s ljudima koje sam danas izdala, a onda ih odvratiti od toga da me siluju?« »Odin će pomisliti da sam kukavica, Cynethryth«, odgovorio sam i

zaplakao. »Bez njih nemam ništa.« Zvuci bitke su uglavnom zamrli, ali tu i tamo povjetarac je do nas donio glasniji krik ili zveket željeza. »Onda nisam ni trebala izdati oca«, zaključila je i okrenula mi leđa. Zašto smo mi muškarci takve budale? Sama Freyja zna da se, u usporedbi s nama, ponekad i ovce doimaju oštroumno. Ta lijepa žena zbog mene je sve riskirala. Sama je jahala mnogo kilometara i prešla brzu rijeku Wye kako bi me upozorila da njezin otac sprema izdaju. Sad joj je poginuo brat kojega je obožavala, natopila ju je njegova krv, a ja sam govorio o časti. Mi muškarci znamo ubijati i mislimo da nas to čini velikima, ali žene posjeduju urođenu spoznaju o tome kako je bolno nekome dati život, pa možda zato i snažnije osjećaju gubitak ljudskoga bića. Pokapaju muževe i nastavljaju živjeti, a to ih čini mnogo hrabrijima od nas. Kad sam joj prišao i skinuo šljem, okrenula se prema meni. »Žao mi je, Cynethryth«, ispričao sam se. »Dokle god budem disao, pa čak i u zagrobnom životu, sjećat ću se onoga što si učinila za mene... odnosno, za nas.« U grlu me još više stegnulo, »Prisežem ocem svijeta da sam s tobom povezan do posljednjega dana, Cynethryth. Kad bi to od mene zatražila, prerezao bih sebi vrat i pristao bih da mi bude uskraćen ulaz u Valhalu.« »Mora li svaka riječ biti o smrti, Gavrane?« upitala je, a niz obraz joj je klizila suza. »Što je sa životom?« Nisam imao odgovor na to pitanje. »Dođi«, pozvao sam je, a onda sam stavio šljem, uhvatio njezinu ruku i poveo nas prema jugu. »Moramo stići do starješine prije nego što zaplovi na pučinu.« Pošla je sa mnom. Možda je i sama trebala odgovore, ili jednostavno nije imala drugog izbora. Te noći prespavali smo u šumarku vitkih breza. Njihova hrapava i bijela kora doimala se osušeno, ali u napuklinama i udubinama debla još su se zadržavale kapi nedavne kiše. Stari Asgot naučio me da je takvo drveće prožeto ženstvenom čistoćom, nekom vrstom čarolije zvane seidr, koja može pružiti zaštitu od vještica. »Samo neka nas to drveće sakrije od Engleza, stari moj«, promrmljao sam dok smo pravili sklonište od paprati i grabovih grana, a šuma je provrvjela noćnim stvorenjima koja su tražila hranu. San nam je bio lak, a nastavili smo put prije svitanja, iako su nam želuci bili prazni i noge bolne. Nekoliko puta trgnuo sam se kad mi je u vlažnoj i tihoj šumi zazveketala ratna oprema, no to

nisam mogao spriječiti. Oči moje suputnice bile su bistre, ali divljega izraza, a njezine pristale crte lica podsjetile su me na sokolicu. Iako je Weohstan poginuo i još je bila poprskana njegovom krvlju, brzo je napredovala, pa sam je jedva stizao, a usporavala me i ratna oprema. »Gavrane, što ćeš učiniti kad stignemo do starješine?« upitala je. Riječ »otac« nije mogla izgovoriti. Na svod od krošanja iznad nas počela je padati kiša, pa su velike kapi svijale lišće, a onda su padale na grane, na korijenje što je virilo iz zemlje i na moj šljem. Kiša je osvježila zrak, pa sam s olakšanjem ustanovio da više ne osjećam zadah krvi i smrti. »Pa?« Zaustavila me, zgrabivši moju ruku. »Što ćeš učiniti? Želim istinu.« Na vrh jezika došla mi je laž, ali smjesta se ugasila. Nešto u djevojčinim zelenim očima i u čvrstomu obliku njezinih usnica govorilo mi je da zna što smjeram. »Ubit ću ga«, odgovorio sam. Između nas javila se neugodna tišina, a poslije nekog vremena odlučno me pogledala. »On će sa sobom imati tjelesne čuvare. Nećeš mu se moći približiti ni koliko bi bacio koplje.« »Nisi vidjela kako bacam koplje«, drsko sam odgovorio. »Već ću nešto smisliti.« »Gavrane«, počela je, sklanjajući zlatnu kosu iza ušiju. Ispod krvavih mrlja doimala se krhko, iako sam znao da nije slaba. »Mrzim starješinu. Brat mi je poginuo zbog njegove pohlepe, a za mene uopće ne mari zato što sam žena i jer nisam nalik na majku«, dodala je, a preko lica joj je preletio izraz duboke tuge. »Zato i neću biti nasljednica njegove moći, no činjenica da je bio voljan žrtvovati čak i Weohstana...« »Žrtvovati?« »Smrt moga brata starješini pruža uvjerljiv razlog za rat s Mercijom. Nije li Weohstan bio pod Coenwulfovom zaštitom?« »Ne vjeruješ valjda da je Ealdred hotimice izazvao smrt svoga sina?« Sjetio sam se mlinara i poljodjelaca što ih je poslao sa mnom po Weohstana. »Ne znam.« Oklijevala je i odmahnula glavom. »Nisam u stanju gledati kako ga ubijaš... čak ni ako ti se ukaže prilika.« Bilo mi je teško zamisliti da je to ista djevojka koja je sva sretna ušla u Coenwulfovu crkvu kad sam se iskobeljao iz mrtvačkoga kovčega. Još je bila vrlo lijepa, ali i nekako nedokučiva, poput dubokoga ponora, pa nisam znao što da joj odgovorim.

»Ealdred mora platiti za izdaju, Cynethryth, nema drugoga načina. Mora umrijeti, ili čast ne postoji.« Žmirkala je od kiše, pa su se kapi zadržavale na njezinim trepavicama i klizile joj niz obraze. »Postoji drugi način.« Stisnula je usta. »Mogli bismo mu uzeti srebro i otići. Sveta knjiga ga je zaslijepila. Neće nas pronaći. Osvetit ćeš se tako što ćemo mu uzeti novac, a onda možemo pobjeći daleko. Bit ćemo sigurni, Gavrane«, ponovila je, a priznajem da mi je ta riječ zazvučala slatko poput meda. Mogao bih pobjeći s Cynethryth. Možda bi me s vremenom i zavoljela, pa bih joj mogao posaditi sjeme u utrobu i podizati djecu očiju zelenih poput njezinih, a ne krvavih na oca. Možda ćemo zajedno i ostarjeti, pa ostati u sjećanjima potomaka. »Ubit ću Ealdreda«, izjavio sam, nastavivši put, »a knjigu Bijeloga Krista bacit ću u more, kao žrtvu Njördu.« Štit me lupkao po ramenu, a željezni kolutovi na brynji glasno su zveckali. Eto, kći moga neprijatelja šutke je koračala uz mene, okrenuvši mokro lice prema novomu osvitu. Dok smo se približavali području starješine Ealdreda, pokušavali smo se što neupadljivije kretati. Zastali smo kod mlina na obalama brzoga potoka, pa sam od mlinara kupio praznu vreću za žito u koju sam stavio ratnu opremu. Štit sam i dalje nosio preko leđa. Cynethryth je isprala Weohstanovu krv, a lice je djelomično sakrila kapuljačom, pa u djevojci odjevenoj u jednostavnu platnenu haljinu, ponegdje prekrivenu smeđim mrljama, nitko ne bi prepoznao kćer starješine Ealdreda. Ipak, već i pogled na moj ulubljeni štit kod ljudi je izazivao nepovjerenje dok smo dobro utabanim stazama putovali prema zdanju u kojemu je boravio starješina. Tijekom zadnjih tjedana, stanovnici su vidjeli da prolazi mnogo ratnika, a jamačno su namirisali i zadah krvi u sve toplijem ljetnom zraku, pa su nas zaobilazili u širokomu luku i sumnjičavo me gledali. Putovali smo djelu noć, a ujutro smo stigli pod drvene zidove male tvrđave starješine Ealdreda. Teška srca gledao sam kako Cynethryth sama prolazi kroz vrata. Bojao sam se onoga što bi Mauger, ako je još živ, mogao učiniti kako bi je spriječio da ocu ispriča istinu o Weohstanovoj smrti. Uvjeravala me da joj se Mauger, taman da se poslije bitke u šumi i vratio gospodaru, ovdje ne bi usudio nauditi, iako je odjahala da me upozori na zasjedu. Naprosto nije mogla vjerovati ni da bi je otac ozlijedio. Obećao sam da ću sačekati dok se ne vrati i izvijesti me kakvo je stanje unutar zidova. Iako je vjerojatno imala pravo, prošaptao sam molitvu lukavcu Lokiju da se djevojka uskoro sretno vrati. Nisam se molio Odinu jer sam bio nesiguran u svoj položaj pred njim nakon

bijega iz vučjega čopora, i to baš kad su svi izgledi bili protiv njih. Tek što sam izgovorio molitvu, pod glavu sam stavio smotani ogrtač te zaspao u jarku pokraj guste glogove i ljeskove živice. »Probudi se, Gavrane« začuo sam tihi i usplahireni glas djevojke. Vratila se prije nego što sam dospio bilo što sanjati. »Ealdred je već na obali. Čeka dobar vjetar koji će ga odnijeti preko mora, a sa sobom je uzeo i srebro.« Držala je platnenu vreću. »Srebro moga poglavara«, rekao sam pomalo umornim glasom. Potvrdila je glavom, a ja sam zglobovima prstiju protrijao oči, pa sam je jasnije vidio. »Ealdred je budala što svoje bogatstvo nosi na brod kojim još nikad nije plovio. Ranine bjelokose kćeri namirisat će srebro i prosuti ga u more zajedno s njim.« Protrijao sam bolni vrat. »Gospodin Bog jezik će ti učiniti crnim zato što tako govoriš, pa će ti jednoga dana ispasti i postat ćeš nijem«, zadirkivala me, a onda se namrštila. »To je hrana«, objasnila je, vidjevši da gledam vreću u njezinoj ruci. »Kuhar Godgifu kaže da Ealdred knjigu svetoga Jeronima namjerava prodati kralju Charlemagneu, samome Karlu Velikome.« »Karlu? jesi li sigurna?« »Moramo požuriti, Gavrane!« povukla me za brynju. »Dakle nikad nije ni namjeravao knjigu predati kralju Egbertu?« upitao sam. U to vrijeme Egbert je bio kralj Wessexa, a naslijedio je Beorhtrica, iako će tek poslije postati Bretwald, vladar Britanije. »Ne znam. Mislim da kralj nema pojma o tome«, odgovorila je i pružila mi štit. »Sve se to slaže.« Prebacio sam štit preko ramena i uzeo šljem. »Kralj Egbert ne bi dopustio da mu po zemlji lutaju Sigurdovi Nordijci, dakako da ne bi! Što bi pomislili njegovi ljudi, a i crkvenjaci?« »Ovdašnje stanovništvo složilo se s tim, a Ealdred im je rekao da je to kraljeva želja«, završila je i gotovo sve mi razjasnila. »Nisu imali izbora.« »Starješina igra opasnu igru«, primijetio sam. »Moram priznati da je vješto spletkarsko kopile.« Karlo Veliki bio je legendarni ratnik, najmoćniji kršćanin poslije pape Leona, iako su neki tvrdili da pred njim prigiba koljeno i sam kršćanski poglavar. Ako vas Bog nije htio saslušati, molili ste se Karlu Velikomu, ili su

barem tako tvrdili kršćani, a to govore još i danas, iako je znameniti vladar prije mnogo godina otišao u vječnost. »Nadam se da će vjetar Ealdredu odnijeti pišalinu natrag u lice«, prokomentirao sam. Osjećao sam ugodni povjetarac, pa sam se pitao hoće li čak i vremenske prilike stati na bjegunčevu stranu i odnijeti ga izvan moga domašaja. Cynethryth mi je dala komad kruha, sira i malo usoljena mesa, pa smo zaobišli Ealdredovu tvrđavu i nastavili put kako bismo stigli do njega prije nego što vjetar promijeni smjer. Djevojka je u vreći imala grašak, poriluk, repu, kao i dva mala češnjaka, pa nas je sve to krijepilo tijekom dvodnevnoga putovanja do južne obale Wessexa. Kad sam napokon namirisao more, u nutrini mi se javila drukčija vrsta gladi, čak i prije nego što sam ugledao golemo sivo prostranstvo. Uši mi je ispunio žestoki šum valova. »Nedostaje ti, je li?« upitala me Cynethryth kad sam zastao i u zrak bacio pregršt trave da provjerim kojim smjerom puše vjetar. Potvrdio sam glavom, udišući slani zrak. Još je puhalo s juga, a to je bio dobar znak, jer Ealdred nije mogao isploviti. Sigurd bi na Zmiji mogao isploviti i protiv vjetra, ali Ealdred nije bio nordijski poglavar, pa sam se nadao kako neće riskirati da mu vjetar razbije brod o obalu. Dakako, i njegovi ljudi su mogli veslati. Od truda da svladaju valove pucala bi im leđa, no ipak bi otplovio. Sigurno nije ni pomišljao da se ima čega bojati, pa smo bili uvjereni da će čekati povoljan vjetar. »Baš sam zavolio more«, izjavio sam, sjetivši se bratstva, Sigurda, Sveina i Olafa. »Pučina ti mnogo toga može reći upravo o tebi samome, ali ta spoznaja ne dolazi lako, jer valovima najprije moraš povjeriti život.« Napravio sam grimasu. »Zastrašujuće je kad si na pučini za vrijeme oluje.« Cynethryth se namrštila. »Moja majka bojala se mora. Govorila je da gladuje za ljudskim dušama i da se zato utope toliki koji žele njime zavladati.« Nasmiješila se ledenim osmijehom. »Te riječi kao da je izgovorio bezbožnik, zar ne?« Kimnuo sam. »Naravno da voliš vlastitu majku – pa ona te i rodila, Cynethryth, a hrabra si kao bilo koja meni poznata osoba.« Kad je zubima prešla preko donje usnice, tako sam je snažno želio poljubiti da sam morao odvratiti pogled. »Mislim da i plašljivost na određeni način može ubiti čovjeka«, tiho sam ustvrdio. Skinuo sam šljem i obrisao čelo. »Strah nas prisiljava da ostanemo pokraj ognjišta i da prije vremena ostarimo. Zbog njega

borac izdaje prijatelje kad se čini da su ih bogovi napustili«, dodao sam, sjetivši se Gluma. »Jesi li ikad pogledala u oči poglavaru Sigurdu, ravno u središte tih tamnih rupa? Ili Bjornu, Bjarniju i Olafu?« Slegnula je ramenima. »U njima živi more, Cynethryth! Divlji su poput njega, a k tome su i slobodni. Nitko ne zapovijeda valovima.« »Ne bi se svidio mojoj majci, Gavrane«, rekla je. »Ne bi dopustila da s tobom odem ni do tržnice, a vidi nas sad!« »Tvom ocu ću se još manje svidjeti«, nacerio sam se, ali nije uzvratila osmijeh. »Više ne mogu prepoznati svoj život«, izjavila je. »Sve se promijenilo. Ostala sam usamljena.« »Ne, Cynethryth, nisi sama.« Osjetio sam da su mi se obrazi zažarili. Nakratko smo šutke slušali prigušenu tutnjavu mora i kriještanje galebova koje se rasplinjavalo, a onda smo motrili velikoga crnoga kormorana koji je poletio prema moru i pritom snažno, ujednačeno mahao krilima. »Vjetar je oslabio«, primijetila je i bila u pravu. »Moramo požuriti.« Pogledavši pučinu, vidio sam sivu stijenu udaljenoga otoka, a znao sam da su dugi brodovi malo dalje prema istoku, na mjestu gdje smo se usidrili prije mnogo tjedana. Shvatio sam da nas je sreća napustila. Vjetar se naglo promijenio, pa je sad puhao sa zapada i do nas preko dalekih brda donosio miris makova sa žutim čaškama. Pošli smo uzvisinom prema istoku. Nadali smo se da ćemo zaobići stijenu te ispod sebe ugledati kako Zmiju i Fjordskoga jelena njiše nadolazeća plima. A što ćemo onda učiniti? Kakvo nam tkanje pripremaju suđenice Norne? Iz vreće za brašno uzeo sam ratnu opremu, pa sam navukao brynju, stavio šljem i zgrabio mač. Ponovno sam bio odjeven kao ratnik, a možda i posljednji pripadnik vučjega čopora. Sigurd i ostali vjerojatno se već goste za Odinovim stolom u Valhali i čekaju da im se pridružim u pripremama za Ragnarök, konačnu bitku bogova. Zadrhtao sam dotaknuvši hladno željezo, a njegova težina djelovala je utješno, iako sam pomislio kako je čudno da čelik čovjeku može uliti snagu, čak i kad u dubini srca zna da mu to oružje neće biti dovoljno. »Konji! Poslušaj, Gavrane!« upozorila me Cynethryth, nadglasavši šum valova koji su se razbijali o obalu. »Sakrij se! Brzo!« Na glavi sam imao šljem i gotovo ništa nisam čuo, ali osvrnuo sam se, uvjeren da ću ispod ruba

stijene od krede svakako pronaći izbočinu pogodnu za skrivanje. Bilo je prekasno. Preko uzvisine koja se dizala pred nama dogalopirali su jahači, gazeći visoku travu. »Ljudi tvog oca?« upitao sam, a onda sam prepoznao barjak privezan za koplje jednoga od jahača – sliku jelena u skoku na zelenoj tkanini. »Ne moraš mi ni odgovoriti«, promrmljao sam i zgrabio dršku mača, no zatomio sam poriv da s leđa skinem okrugli štit. »Sve prepusti meni. I nemoj ih ubiti«, upozorila me, a njezina molba mi je čak i laskala pred dvanaestoricom vojnika. Stigavši do nas, povukli su uzde i nagnuli se unatrag kako bi zaustavili konje, a primijetio sam da životinje nisu umorne, što je značilo da je Ealdred vjerojatno blizu. »Gospa Cynethryth?« upitao je pridošlica. Približio nam se da je bolje pogleda. Svi su imali kožnate oklope, ali mačeve nisu izvukli iz korica. »Gdje mi je otac, Hunwalde?« upitala je, zbacivši s glave kapuljaču. »Starješina se sprema otploviti nordijskim brodom, gospo«, odgovorio je i palcem pokazao iza svojih leđa. »Zaboga, što vi ovdje radite?« »Moram razgovarati s Ealdredom«, izjavila je. »Odvedite me k njemu.« Hunwald me odmjerio, motreći moje oružje i krvavo oko. »Ti si onaj poganin«, zaključio je, izvukavši mač. Njegovi suborci odmah su podboli konje i okružili me. »Ne dirajte ga!« poviče djevojka kad su sjahali s mačevima u rukama, a neki su u mene i uperili koplja. »Odmaknite se, gospo Cynethryth. Primili smo zapovijed da ubijemo svakoga Nordijca kojega pronađemo u Wessexu«, hladno nas je izvijestio ratnik. Bio je to snažan mladić s bradom boje pijeska. »Ne budi glup, Hunwalde«, odbrusila je. »Taj čovjek mi je pomogao! Spasio me od nordijske kopiladi.« Ovaj se trgnuo jer je govorila vrlo odlučno, ali neki su se vojnici smijuljili. Vođa konjanika odmahnuo je glavom. »Moramo ga razoružati.« Zastao je kako bi osujetio svaki potencijalni pokušaj napada. Cynethryth se okrenula prema meni i kimnula, pa sam jednomu ratniku nevoljko predao mač i dugi nož. Nismo imali izbora nego da uzjašimo, i to svatko iza jednoga vojnika, a onda smo odjahali do obale.

Srce mi se stegnulo kad sam vidio da Fjordski jelen razvijenih jedara isplovljava iz zaljeva, a na veslačkim klupama sjedili su Englezi. S pramca su skinuli zmajevu glavu i zamijenili je drvenim križem, koji se dizao na valovima kao da pozdravlja južno nebo. Izgaženom stazom odjahali smo do šljunkovite obale, gdje se pjena jakih valova pretvarala u mjehuriće, a onda ju je šljunak upijao. Kad smo ondje sjahali, nisam vidio ni traga od Crnoga Flokija, pa sam se na trenutak upitao postoji li šansa da je s Ealdredom sklopio pogodbu. Vjerojatno sad s pramca Fjordskoga jelena gleda more, a pokraj njega je putna škrinja puna srebra. Hunwald je stavio dlanove oko usta i zazvao nekoga na Fjordskomu jelenu koji se udaljavao. Zmija, Sigurdov najmiliji brod, sumorno je ležao usidren, gledajući kako njegov brat odlazi, dok on ostaje u neprijateljskoj zemlji, kao da je sputan lancima. Hunwald je ponovno povikao, a kad se na krmi pojavila neka prilika, čak sam i na toj udaljenosti prepoznao starješinu Ealdreda. Stajao je i gledao prema obali, čvrsto se uhvativši za ogradu. Ničim nije pokazao da je razabrao Hunwaldove riječi koje je nosio vjetar, ili čak da je prepoznao kćer, nego je samo stajao, dižući se i spuštajući zajedno s brodom. »Ovo je uzalud«, zaključio je Hunwald, odmahujući glavom. »Ne mogu nas čuti, a ni mi ne čujemo njih.« »Ne moramo ih čuti«, primijetio je jedan od ratnika. »Pogledajte Maugera.« Ealdred se okrenuo i začas nestao u unutrašnjosti broda, ali Mauger je još stajao na zakrivljenoj krmi. Isprva je bilo teško raspoznati kakav to znak daje i neprestano ga ponavlja, ali onda je postalo jasno što nam želi javiti. Jednu ruku je podigao, pa je njome pokazivao na nas, dok je u drugoj nešto držao. Bio je to nož! Pravio je pokret kao da oštricom prelazi preko svog vrata.

U Dvadeset prvo poglavlje bit ćemo to nordijsko smeće i završiti s ovom pričom! Djevojka neka ostane živa«, odluči Hunwald i podigne ruku da smiri svog ratnika. Vojska Wessexa stajala je između nekoliko skloništa od volujske kože podignutih na travnatomu i močvarnu području izvan dohvata plime. Ratnici su se prepirali o tome što im je Mauger htio poručiti. Cynethryth i ja sjedili smo na dračem posutomu šljunku, leđima okrenuti jedno drugomu. Svezali su nam ruke i noge, pa sam psovao što sam predao mač. Oni su me svladali bez prevelikih teškoća, ali jedan je ipak zadobio razrezanu usnicu. »Slažem se s Cearlom«, javio se ratnik. »Mauger nam je poručio da ih oboje ubijemo.« Oponašao je njegov pokret presijecanja vrata. »Ne vidite li da nam je Ealdred upravo zato okrenuo leđa. Želi da sve to završimo. Neka me poliju loncem pišaline ako griješim!« »Nekako si siguran u vlastite riječi, Hereriče! Hajde, onda ti zabij mač u Cynethryth«, usprotivio se drugi, bjesomučno mašući rukama. »Ne želim da mi odrežu jaja i zabiju mi ih u grlo zato što sam starješini ubio kćer.« »Poslušaj ga, Hereriče«, složio se Hunwald i zastao kako bi riječima što slijede dao punu težinu. »Ako griješiš, bit će to posljednja greška koju ćeš ikad napraviti.« Okrenuo se ostalima. »Čujte, sigurni smo da Nordijcu treba prerezati vrat. Iz toga ne može proizaći nikakvo zlo. Međutim, djevojku ostavite na životu. Za ime Krista, momci, otac joj je naš starješina!« Gunđali su i kimali, a onda su se okrenuli, pa su ponovno gledali za već udaljenim dugim brodom, kao da se nadaju kako će im njihov gospodar poslati još neki znak. Primijetio sam da iza skloništa postoji udubljenje za vatru u krugu kamenja pocrnjeloga od čađe, a to je potvrdilo moju prijašnju pretpostavku – te ljude ostavili su da čuvaju Zmiju. Nagađao sam da Ealdred nije imao dovoljno pomoraca, pa na pučinu nisu zaplovila oba broda, nego je izabrao Fjordskoga jelena. Njega je vatra vjerojatno manje oštetila, i starješina je već ozbiljno

krenuo prema otvorenome moru! Proklinjao sam one kuje Norne. Bez ovih engleskih stražara, nekako bih sastavio posadu i na Zmiji pošao u potjeru za Ealdredom. Siguran sam da bih ga sustigao na otvorenome moru. Ondje bi on umro, a njegovo truplo bacio bih ribama. Nažalost, još uvijek nisam mogao ništa poduzeti. U tom trenutku, prišli su nam Hunwald i tri vojnika s mračnim izrazima lica i s mačevima u rukama. »Gospo Cynethryth, primili smo zapovijedi. Nordijac ne smije preživjeti«, izjavi Hunwald, pa klekne i djevojci prereže spone. Ostali su se trebali pobrinuti za mene. »Nisi ti kriv, Hunwalde«, odgovorila je, a onda je ustala i protrljala natečene ručne zglobove. »Ali nije ni čudno što te moj otac ostavio ovdje. Potrebni su mu ljudi koji razmišljaju vlastitom glavom, a ne crvi koji se boje svake sjene.« Nije se osvrtao na uvredu, iako mu je očito povrijedila ponos. »Vrati se u boravište svoga oca, djevojko«, odgovorio je bez dužnoga poštovanja, »i budi zahvalna što ću poslati vojnika da te otprati. Idi! No, ako ti je draže«, okrenuo se prema meni, »možeš ostati i gledati kako ćemo ovom psu rasporiti trbuh.« Zlobno se nacerio, a smijeh nikako nije pristajao njegovu licu. Napinjao sam uže kojim su mi bile vezane ruke, a srce mi se steglo od ledenoga straha. Umrijet ću nečasnom smrću i bez oružja u ruci, pa me Odinove mračne pomoćnice neće primijetiti. Bojao sam se više nego ikada, a strah sam pokušao prikriti tako što sam onima koji su se skupili da me ubiju glasno dobacivao uvrede. »Sinovi ste velških kurvi, svinjska govna, psi i kopilad!« Upravo kad sam trebao umrijeti, Cynethryth je povikala i rukama zgrabila Hunwaldov vrat. On ju nije ni stigao odgurnuti, a već je na grkljanu osjetio oštricu noža kojim je djevojka inače rezala namirnice. »Odmaknite se od njega!« povikala je vojnicima. »Prerezat ću mu grkljan! Natrag!« Zastali su kao ukopani. »Pazi, Cynethryth!« upozorio sam je, primijetivši da iz Hunwaldova vrata teče krv. »Nemoj ga ubiti prije nego što se oslobodim.« »Odstupite!« viknula je, a ovaj put su ustuknuli i podignuli ruke. »Hunwalde, baci nož Gavranu.« »Luda kujo«, tiho je zacvilio. »Zbog toga ćeš umrijeti, kurvo!« »Daj mu nož! Neću ponavljati!« Kad je po drugi put uzviknula, izvukao je

dugi nož i bacio ga na šljunak. Dovukao sam se do njega i prerezao uže, a onda sam zamijenio mjesta sa Cynethryth, pa sam Hunwaldu stavio nož pod vrat, dok sam ga drugom rukom zgrabio oko prsa. Kroz kožnati oklop osjetio sam da se trese. »Uzmi mu mač, Cynethryth«, rekao sam. Učinila je to, a onda mi je oružje s naporom ugurala u nezgrapne i prazne korice. Sa stijene blizu skloništa uzela je dva koplja i moj mač, pa je stajala pokraj mene, držeći oružje toliko čvrstim stiskom da su joj zglobovi prstiju pobijelili. »Hoćeš li ovo otezati do sudnjega dana, Nordijče?« prezirno će Hereric. Imao je kozičavo i ružno lice, pa sam se nadao da ću ga uspjeti ubiti. »To bih uistinu htio vidjeti. Umorit ćeš se, a onda ćemo ti utrobu prosuti po obali.... a i tvoju, kujo!« obratio se djevojci. »Nek' se galebovi nahrane!« »Ali najprije ćemo te poševiti do besvijesti«, poviče drugi, napravivši djetinjastu grimasu. Činilo mi se da je najmlađi, a pogledom je tražio odobravanje suboraca koji se nisu ni osvrnuli na njega. »Bacite mačeve«, zapovjedio sam i Hunwaldu nožem podignuo bradu. »Ne činite to, momci«, promrmljao je kroza stisnute zube, pokušavajući skupiti hrabrost. Stidio se što su vidjeli njegov strah. »Želiš li da ti prerežem vrat, Englezu?« prosiktao sam. »Nećeš to učiniti«, odgovorio je Hereric umjesto njega, odmahujući ćelavom glavom. »Dobro znaš što ćemo učiniti kuji... Zar misliš da možeš pobijediti dvanaestoricu?« Neki su se nasmijali, drugi su mi prijetili, a svi su me živo željeli sasjeći na komade. I tako smo čekali – ratnici Wessexa nisu napadali jer su se bojali da ću im ubiti vođu, no znali su da je samo pitanje vremena kad će postići ono što žele. Sebi sam obećao da će se neki od njih neugodno iznenaditi – ja ću ih ubiti. Jarko sunce obojalo je nebo crvenom i narančastom bojom, pozlativši nemirne valove na pučini, a vojnici su postali poprilično nemirni. Ruka me pekla, Hunwaldu sam već dugo držao nož pod grlom, ali nisam znao što bih drugo učinio, a po izrazima lica nekih ratnika vidio sam da spremaju napad, čak i ako im zbog toga pogine vođa. Bjarni je jednom izjavio da dosada može ubiti čovjeka, pa sam se mračno nasmiješio sjetivši se tih riječi. Eto, upravo će dosada Hunwalda stajati glave.

Cynethryth je moj mač zabila u pijesak kako bi ga mogla hitro zgrabiti, a još je uvijek držala koplja i nervozno nas promatrala. Moja sokolica, pomislio sam. Nijednoga trenutka nije pokušala steći njihovu naklonost, ni izazvati sažaljenje. Kao da je tu zabila svoj stijeg i dokazala da je postojana poput bilo kojega meni poznatoga ratnika. Već se mračilo, a sunce sa zapada naše je sjene pretvorilo u mršave, izobličene divove na travnatome tlu. Kao i svi lovci, ratnici Wessexa smatrali su da je mrak izvrstan saveznik. Ubrzo će sa svih strana navaliti na nas, a u dubini bića znao sam da ću imati sreće ako ubijem barem jednoga od njih. Hunwald će sigurno umrijeti! Bez obzira na Norne i njihovo tkanje, tu nit više nisu mogle odstraniti! Začuo sam prodorno njištanje i pogledao konje što su ih moji protivnici privezali za kolce zabijene u pijesak na povišenomu mjestu pri obali. Životinje su ondje mogle pasti močvarni ružmarin i lisičine. Međutim, konji nisu pasli, nego su raširili nozdrve i kopitima strugali po tlu, razgrćući okolni šljunak. Iznad šuma valova koji su se razbijali o stijene obale ponovno je odjeknulo njištanje, pa su se sad i vojnici živčano osvrtali. »Idi vidjeti što nije u redu«, obratio se Hereric čovjeku pokraj sebe, koji je kimnuo i pošao prema konjima. »Wyberte, idi s njim.« Hunwald se odjednom uz trzaj nagnuo naprijed, ali sam mu još jače stegnuo ruku oko vrata, pa je samo dahnuo. »Više ne iskušavaj moje strpljenje«, prosiktao sam. Mišić u ruci me bolio, a prijetio mi je i grč, ali Englez je vjerojatno bio svjestan kako je propustio posljednju priliku da se oslobodi. »Tako mi brade svetoga Aidana, kamo su ovi nestali?« javio se Hereric, zlobno me gledajući. Bio sam smetnuo s uma dva vojnika koji su otišli pogledati konje. Na močvarno područje pao je mrak, a svjetlo zvijezda obasjavalo je samo šljunak pokraj mora. Konji su se odjednom smirili. Jedan od ratnika rukom je pokazao prema životinjama, tražeći dopuštenje da ode, a kad je ružni Hereric kimnuo, nekoliko njih uzelo je štitove i otrčalo duž obale, dok su nas drugi motrili i čekali naredbe. »Je li to poglavar Sigurd?« upitala je Cynethryth, ali nisam joj odgovorio. Usredotočio sam se na to da oštricu noža držim Hunwaldu pod vratom, dok sam drugom rukom još uvijek pritiskao njegova prsa. »Nisu ondje, Hereriče!« javio se vojnik s vrha uzvisine. »Što to govoriš, čovječe?« poviče ova nakaza. U glasu mu se osjećao

strah. Blizu ratnika Wessexa zaštropotao je kamen, a kad su se okrenuli, Herericu se u leđa zabilo koplje. Zaurlao je i pao na koljena, a onda se srušio na trbuh. Englezi su se skutrili što su više mogli jer nisu imali štitove. Uplašeno su dozivali jedan drugoga, pa čak i Hererica, koji je ležao na kamenju i još uvijek urlao u smrtnoj agoniji. Bili su glupi – u panici se nisu sjetili da oblikuju obrambeni zid. Tjeskobno su čučali na šljunku, a oružje im se treslo u rukama. Onda je još netko povikao u mraku. Očajna lica okrenula su se prema Hunwaldu, ali on ih nije mogao savjetovati – toliko sam mu snažno pritiskao dušnik da je jedva disao. »Dođi, Hrothgare«, zarežao je jedan od onih koji su čučali, a onda je zajedno sa svojim sudrugom ustao i pošao prema meni. Bilo mi je jasno što kane učiniti. Hrothgar se odjednom okrenuo i pao kad mu je nešto doletjelo u lice. Nastojao je izvući nož s koštanom drškom koji mu je stršao iz obraza, a pritom se derao i ispuštao klokotave zvukove. Preživjeli suborac sagnuo se i šmugnuo među sjene. »Čije je to djelo, Gavrane?« promrmljala je Cynethryth. Čvršće je uhvatila koplje i pošla prema Englezu koji je vrištao. »Ostavi ga«, rekao sam. Neka njihovo urlanje užasne Engleze – neprijatelj u pandžama straha neće moći razumno razmišljati. S pravom su se bojali! U močvarnomu području vrebala ih je tiha i okrutna smrt. Vojnici koji su otišli pogledati konje sad su se spuštali na obalu prema nama, a štitovi su im se preklapali. Ljudi skutreni na šljunku vidjeli su mali obrambeni zid, pa su se ohrabrivali pogledima. »Moramo poći, Cynethryth«, zaključio sam i zakoračio unatrag, povukavši Hunwalda za sobom. Potvrdila je glavom, a onda sam vidio da nekoga iz Wessexa prekriva zlokobna sjena. Srušio se, ne ispustivši ni glasa. »Floki«, prošaptao sam. Jednostavno nisam mogao suspregnuti osmijeh, iako nam se približavao zid od štitova. »Jesi li spreman stati pred svojega Boga, Hunwalde?« ispljunuo sam, nožem mu prerezao vrat i bacio truplo na šljunak, a onda sam s podignutim mačem stao pred djevojku. »Koplje, Cynethryth!« povikao sam, a kad mi je dobacila oružje, smjesta sam ga zavitlao prema Englezu, no ovaj se okrenuo, pa sam promašio. Pokraj mene iskočio je Crni Floki, bez štita i poprskan krvlju. Bio je

bosonog, pa se vjerojatno zato među Englezima kretao tiho poput povjetarca i nemilice ih kosio. »Što je sa Sigurdom?« upitao je, netremice gledajući protivnike koji su nam prilazili. »Došlo je do bitke. Samo to znam«, odgovorio sam. Bacio je pogled na mene, a obrazi i vilica oštro su mu se ocrtavali pod crnom bradom. »Hvala ti, Floki«, rekao sam. Nakrenuo je glavu. »Mogao si se pritajiti kao duh i čuvati Sigurdovo srebro.« »I gledati kako ta kopilad ubija pripadnika bratstva?« upitao je, a zubi su mu bljesnuli u svjetlu zvijezda. Napravio sam grimasu i uhvatio Cynethryth za ruku. »Imaš li koju bistru zamisao, brate?« Pljunuo je prema neprijateljima koji su se ohrabrili. Napokon su i oni mogli vidjeti napadača. »Pitaj djevojku zna li plivati«, odgovorio je. Okrenuo sam se i pogledao more, a Cynethryth je jamačno shvatila i stisnula mi ruku. »Spremna sam«, izjavila je. Englezi su nam se približili na dvadeset koraka. »Sad!« povikao sam, pa smo se okrenuli i potrčali u valove koji su se razbijali o obalu, a onda smo se probijali kroz njih dok nam razina hladne vode nije prekrila prsa. Pošli smo još dalje, pa su mi noge počele tražiti oslonac pjeskovita dna. Zađemo li dublje, oklopi će nas povući pod vodu i utopit ćemo se. Pokušao sam to reći Flokiju, ali u usta mi je navrla slana voda i počela me gušiti. Nedaleko od nas u valove je pljusnulo koplje, a Floki me povukao za kosu i pokazao šiljak niske stijene koja je virila iz vode. »Cynethryth, možeš li stići donde?« upitao sam, iako nisam znao mogu li se i sam dokopati stijene. Potvrdila je glavom za koju joj se prilijepila sjajna kosa, a u mraku su se isticale i njezine bistre oči. »Nadajmo se da Ran spava«, izjavio sam i gotovo potonuo. Djevojka je više pomagala meni nego ja njoj, pa smo se polako približavali otočiću. Po skliskim morskim travama uspentrali smo se na stijenu i ondje iscrpljeni ležali, a valovi su nas nastavljali zapljuskivati. Vidio sam kako se s vodom miješa krv iz posjekotina na Cynethrythinim rukama i nogama, a onda sam pogledao prema kopnu i bijeloj, nepravilnoj crti nemirnih valova. Obala

je bila u mraku. »Barem nas ne vide«, rekao sam i ponovno uhvatio djevojku za ruku. Do nas su preko vode dopirali povici Engleza, no nisu postali glasniji, a to je značilo da su naši protivnici još na istomu mjestu. »Ako te svinje doveslaju ovamo i uzmu lukove, morat ćemo smisliti nešto drugo«, zaključio je Floki. Šljem je ostavio na obali, opušteno odvezao pletenice i cijedio vodu iz crne kose, dok smo Cynethryth i ja drhturili u mraku. »Floki, poslije onoga što si im ti učinio, neće baš brzo poći za nama«, pretpostavio sam, nadajući se da imam pravo. »Bilo je to domišljato, zar ne?« upitao je s dječačkim osmijehom. Prvi put sam ga vidio da se smiješi od srca. »Natjerao si ih da se popišaju u hlače.« Potapšao sam ga po ramenu u mokromu oklopu. Cynethryth se tresla. »Hladno ti je«, obratio sam joj se, stavivši ruku na njezina leđa, a onda sam upitao: »Mogu li ti pomoći?« Kimnula je, pa sam joj snažno istrljao leđa i ruke, kako bih je barem malo zagrijao. »Moramo se vratiti do obale prije svitanja«, upozorio nas je Floki. To je bilo mudro razmišljanje. Kad se razdani, protivnici će nas vidjeti i odmah upotrijebiti čamce. Osim toga, ako dođe plima, naš će otočić po svoj prilici preplaviti more, pa će nas valovi odnijeti, a mogli bismo se i utopiti. Zato smo se pripremili prikupljajući svu snagu, a onda smo s vrha stijene skliznuli u hladno more. Najprije smo napola plivali, a napola gacali prema kopnu. Pazeći da nam zvuk razbijanja valova o kamenje uvijek bude na desnoj strani, slijedili smo obris obale, sve dok nismo zaobišli malu stijenu. Više nismo čuli povike ratnika Wessexa, niti smo vidjeli njihove baklje. Odvukavši se kroz pjenu valova, izašli smo na šljunak, pa se močvarnim područjem uputili na povišeno zemljište u nadi da ćemo ondje naći zaklon. »Onamo?« upitala je Cynethryth, pokazujući dinu prekrivenu travom nazvanom pješčarska milava. Odmah me podsjetila na šiljastu Pendinu kosu. »Poslužit će«, zaključio je Floki. Popeli smo se na dinu, a kad smo dospjeli na njezinu najzaštićeniju stranu, drhtavim rukama iskopali smo udubinu. Još je puhao povjetarac, što je čak i bilo dobro – ako ništa drugo, osušit će nam odjeću. Čekali smo u mraku, promrzli, mokri, gladni i bijedni, ali barem smo preživjeli.

»I on se odmara«, Floki glavom pokaže kormorana udaljenoga od našega skrovišta koliko bih mogao baciti koplje. Velika crna ptica gledala nas je iz pješčarske milave, a prije uopće nisam primijetio da je toliko blizu. »Ostat ćemo ovdje i odspavati, a onda ćemo vidjeti što nam donosi sutrašnji dan.« Floki ustane, pa izvuče mač kako bi ga morski zrak osušio. »Probudit ću te za nekoliko sati, Gavrane«, rekao je i počeo se iskradati. »Kamo ideš?« prošaptao sam. I ja sam izvukao mač te ga položio na travu pokraj sebe. »Pripazit ću na engleska govna«, glasio je odgovor. A i na Sigurdovo srebro, pomislio sam. Kad je sunce izašlo, još sam bio mokar. Spavao sam u oklopu kako bih bio spreman za borbu ako nas Englezi pronađu. Cynethryth je ležala s glavom na mom bedru, a osjetio sam olakšanje kad se promeškoljila i probudila. Vjerojatno je već bila premorena. »Gdje ti je prijatelj?« upitala je, a onda je sjela i provjerila kako joj zacjeljuju rane na nogama. »Ne znam«, odgovorio sam ustajući. Te noći Crni Floki me uopće nije probudio kad je na mene došao red da stražarim. Popeo sam se na vrh dine u namjeri da promotrim engleski tabor na istoku, ali niz malih uzvisina zastirao je pogled na obalu, pa sam otrčao dolje, podigao mač i uhvatio Cynethryth za ruku. »Dođi«, rekao sam i krenuo s djevojkom preko dine. Od Engleza nije bilo ni traga. Šatori su im još ondje stajali, ali konji su nestali, kao i trupla poginulih vojnika, dok je Zmija bila usidrena i netaknuta. »Hvala Odinu što je nisu spalili«, odahnuo sam. Duboko sam disao i upijao prizor Sigurdova zmaja, koji se lagano njihao na mirnomu moru. »Ali to vjerojatno znači da će se vratiti«, primijetila je Cynethryth. »Možda su otišli u Ealdredovo prebivalište da skupe vojnike.« Imala je pravo. Englezi su znali da samo dvoje ljudi ne može upravljati brodom poput Zmije. Možda će se vratiti s kopljima da dokrajče i nas. »Gavrane!« pozvao me poznati glas. »Nije li jutro divno?« Pogledavši dolje, vidio sam da Floki preko šljunka prema Zmiji vuče željezom okovanu škrinju. »Hoćeš li mi pomoći ili nećeš?« »Srebro poglavara Sigurda?« doviknuo sam i smjesta pošao prema njemu.

»Ali ne možemo sami otploviti.« »Pogledaj prema zapadu, crvenooki!« povikao je, zastao i podbočio se. Okrenuo sam se prema zapadu, ali ništa nisam vidio, pa sam potrčao na uzvisinu te ponovno promotrio daljinu... I onda sam ih ugledao! Prilazili su nam ratnici sa šljemovima i štitovima, a jedan od njih na koplju je visoko držao crveni stijeg. »To je Sigurd!« zaurlao sam. »Floki, ti lukavo kopile, dolazi Sigurd!« »Naravno!« uzvratio je prodornim glasom, a čak i s te udaljenosti vidio sam njegov široki osmijeh. »Freyjinih mi sisa, tko bi drugi bio, momče?« Otrčao sam do Cynethryth, pa sam je zagrlio i zavrtio uz glasan povik. Došao je moj poglavar! »Rekao sam ti da odeš i podižeš djecu!« zagrmio je Sigurd silazeći s travnate dine na obalu. Uz njega je bio i njegov brat po maču, a oči su im sjale dok su željno udisali morski zrak. »Ostavi momka na miru, Sigurde«, umiješao se Olaf, a iz čupave brade ozario mu se široki osmijeh. »Za to će biti dosta vremena kad se obogatimo.« Zgrabio me za glavu, privukao k sebi i snažno me poljubio u čelo. »Lijepo od tebe što si se umjesto nas brinuo o Zmiji, Gavrane«, rekao je, kuckajući me po glavi zglobovima prstiju. »Moraš zahvaliti i Crnomu Flokiju, Ujače. Previše me truda stajalo da se uopće brinem za samoga sebe«, nasmijao sam se. »Smijeh je melem za dušu«, javio se glas iz skupine ratnika. »Zar je to otac Egfrith?« upitao sam, znajući da to ne može biti poginuli redovnik. Nordijci su se razdvojili, kao što se ljudi udalje od mokroga psa koji sa sebe namjerava stresti vodu, pa sam ga ugledao kako se naslanja na slomljeno koplje. Glava mu je bila povezana okrvavljenom tkaninom. »Vidio sam kako te Glum ubija«, rekao sam zaprepašteno, a neki Nordijci dotaknuli su amajlije i drške mačeva kako bi odagnali urok. Cynethryth je pritrčala i zagrlila oniskoga redovnika koji se trgnuo od iznenađenja. »Hajde, djevojko, svi smo tu«, rekao je i glasno šmrcnuo, a potom svrnuo pogled na mene. »Gavrane, dobri Gospodin me sačuvao«, prekrižio se, »iako me ona životinja Glum htjela dokrajčiti.« Lagano je odgurnuo Cynethryth. »Dijete, sve je u redu«, ponovio je. »Bog je s nama... i sve će biti dobro.«

»Vidio si da je umro?« upitao me Bjarni. Zurio je u redovnika, češkajući razbarušenu kosu. Slegnuo sam ramenima. »Činilo mi se da je mrtav«, odgovorio sam. »Bilo je mnogo krvi.« Bjarni je na moje riječi samo odmahnuo rukom, kao da je ta činjenica posve nevažna, a znao sam što misli svatko od njih. Vjerovali su da redovnik posredstvom božanstva posjeduje neku neobjašnjivu moć. »Mrtav ili ne – sad je s nama«, rekao je Bjorn, »a glava mu izgleda kao natučena švedska repa.« Egfrith kao da je uživao u pozornosti koju su mu posvećivali. Pred prsima djevojke napravio je znak križa, a onda je zatvorio oči i počeo mrmljati molitvu. »Glum mu je vjerojatno izbio pola mozga«, primijetio je Arnvid, pokazavši kopljem redovnika. »To malo kopile luđe je od Asgota.« »Pripazi na jezik, Arnvide, ili ću ti ga odrezati kad sljedeći put zaspiš i njime nahraniti čegrtuše«, povikao je godi i uputio se preko šljunka prema Zmiji. »Trebao bi biti mrtav, redovniče«, rekao sam, s nevjericom zureći u njega. Pa vlastitim sam očima vidio kako mu se Glumov mač zabija u glavu! Odjednom je prestao mrmljati i okrenuo se prema meni. »Trebao sam umrijeti? Zar stvarno u to vjeruješ?« Oprezno je dotaknuo okrvavljenu tkaninu na glavi i pogledao me. »Onda ne može biti jasnije da me Gospodin s visina uistinu izabrao da izvršim Njegovo djelo. Te pogane podučit ću o tajnama prave vjere.« Oči su mu zasjale od uzbuđenje. »Mislio sam da takvo što nije moguće, ali čuda se događaju! Možda još ima nade za stvorenja poput vas.« Slegnuo je ramenima. »Da, meni je vjerojatno bilo potrebno najneugodnije iskušenje da bih to shvatio.« Napravio sam grimasu. »Znaš li da cijeli Wessex slavi?« upitao je. »Upravo u ovom trenutku muškarci i žene zahvaljuju Bogu. Na uzvisinama pale vatre zahvalnice. Pogani su otišli, rekli su mi, vratili su se na more. Krenuli su u dubine pakla da služe Mračnomu. Ipak, nešto mi je govorilo da nije tako, Gavrane, da još nisi otišao.« Mahnuo je prstom prema meni. »Znao sam da ću te naći ovdje, na obali. Božji dah prešao mi je preko lica, pa mi je bilo jasno da neću doći prekasno.«

Kako nisu razumjeli što je govorio, Nordijcima je redovnik iznenada dosadio, pa su se razišli i nastavili s pripremama za odlazak. Cynethryth je Egfrithu s naklonošću dotaknula rame, a onda se okrenula i otišla do mora. »Isprobava li on na tebi svoje čarolije, Gavrane?« upitao je Sigurd i zastao pokraj mene. Dršku koplja zabio je u šljunak. Malo se nacerio, ali ispod zlatne kose koju je nosio vjetar suzio je oči, pa su mu bile nalik na proreze, dok je istovremeno sumnjičavo motrio redovnika. »Ako pokuša neku lukavštinu, dovršit ću ono što je Glum započeo«, odgovorio sam na engleskom, kako bi me Egfrith razumio. »Uvjeren sam da hoćeš«, nasmiješio se Sigurd, pokazujući zube. »Krstit ću te, poglavaru Sigurde, pa ćeš se sjediniti s istinskom vjerom«, odlučno se ubacio Egfrith. Prstom je pokazao na mene. »A ti ćeš biti sljedeći, Gavrane.« »Namjeravate li ostati s nama, oče?« upitao sam, dobacivši pogled Sigurdu. »Moj gospodar Ealdred je poludio, i neka se Bog smiluje njegovoj duši«, odgovorio je redovnik. »Nešto mu se u glavi pomaknulo.« Pogledao me i ponovno zavitlao prstom, ovaj put pomalo prijetećim pokretom. »Knjiga s evanđeljima što ih je preveo sveti Jeronim spada ovamo, u englesku kuću molitve«, gotovo je ispljunuo ljutitim glasom. »Nije to igračka! Za takvo što ne možemo se cjenkati, čak ni ako je kupac Karlo Veliki! Neka ga Bog blagoslovi, jer on mrzi pogane. Međutim, knjiga nije svinja na tržnici!« Podigao je dlanove, zatvorio oči i prekrižio se, a mislim da je bio svjestan kako je previše toga rekao, jer ako je i namjeravao vratiti Kristovu knjigu nama bezbožnicima, nikako nije trebao otkriti da je vrijedna cijelu hrpu srebra. »Sigurdu ću pokazati Gospodinovo svjetlo, Gavrane, i to će otopiti njegovu ledom okovanu dušu koju izjedaju crvi.« Skrenuo je pogled na Sigurda, ali činilo se da se jarl nije uvrijedio. »Ako dobri Gospodin tako želi, svi ćemo upoznati rajsku nagradu... Možda čak i ti, Gavrane«, rekao je, kao da mi nudi cijeli svijet. Odmahnuo sam glavom. »To se neće dogoditi, redovniče. Bit ću ondje kad budeš krstio staroga Asgota.« Okrenuvši se, vidio sam da godi kroz vodu gaca prema Zmiji, ruku podignutih prema modromu nebu. »Ne bih to propustio ni da mi netko pokloni onoliko novčića koliko je težak Svein.« Sigurda kao da je sve to zabavljalo. »Dopustit ćeš da s nama plovi na Zmiji?« upitao sam, a bilo mi

je teško povjerovati da bi jarl na svoj dugi brod primio slugu Bijeloga Krista. Štoviše, užasnuo sam se i same pomisli. »Gosparu?« Sigurd je napućio usta, a onda je kimnuo. Ugrizao sam se za usnicu, a Egfrith mi je dobacio slavodobitni pogled. Odmahnuo sam glavom i zagledao se prema obali. Cynethryth je zurila u more, a pritom je plela kosu u debelu pletenicu. Pri pogledu na nju, prsa mi je probola bol. Eto, uskoro ću otići i zajedno s bratstvom prijeći sivo more, a nju više neću vidjeti. Sigurd mi je poslije pričao o borbi s Ealdredovim ljudima u šumi. Nasrtaj njegovih ratnika, divlji poput zimske oluje na moru, iznenadio je i razbio Engleze. Rascijepio ih je kao kad drvosječa zabije sjekiru u hrastovo drvo da ga raskoli duž vlakana. »Onaj kurvin sin Mauger čak nije ni ostao s vlastitim ljudima! Taj pojma nema o ratovanju.« Sigurd je te riječi ispljunuo kao da su otrovne. »Bjarni je vidio kako uzjahuje kao da mu gori guzica. Englezi su se hrabro borili, ali smo ih lako posjekli bez pravoga vodstva. Trupla su im ležala na šumskomu tlu poput paloga lišća, a neki su pobjegli među drveće. Bila je to velika pobjeda.« Stavio je ruku na dršku mača koji mu je visio o boku. »Bogovi su nas gledali. Osjećao sam ih.« Vučji čopor izašao je iz bitke iscrpljen i okrvavljen, ali kao pobjednička strana. Sve u svemu, toga dana poginulo je sedam Nordijaca i svi Sasi koji su se borili s njima – osim jednoga jedinoga! Mnogi borci zadobili su teške rane, pa je staromu Asgotu na ramena pao veliki teret dok ih je liječio. »Da, dobri ljudi sada sjede na klupi s ocem svijeta i piju medovinu, Gavrane«, završio je Sigurd, a činilo se kako će mu oštre plave oči zasuziti. »Otrest će prašinu sa stropnih greda velike dvorane, gosparu. Odin će se ponositi njima.« Nisam znao što bih drugo rekao. Bratstvo je ponovno bilo zajedno, a sastojalo se od trideset sedam nordijskih ratnika koji su položili prisegu odanosti poglavaru. Jutro je bilo bistro, sunce je jarko sjalo, a Nordijci su užurbano pregledavali Zmijin trup, jedra i vesla. »Drago mi je što je tvoj prijatelj izabrao da otplovi s nama«, rekao je Sigurd, pokazavši Pendu, koji je stajao malo dalje i brusom prelazio po oštrici oštećenoga mača. »Mislim da srebro voli kao i ubijanje u borbi.« Odmahnuo je glavom. »Taj Englez je čudan čovjek. Bori se poput demona. Možda mu je otac bio Nordijac, ha?« »Opako je kopile, gosparu«, složio sam se uz osmijeh.

»Nismo li svi ponekad takvi?« Prešao je rukom kroz kosu, a onda je podigao zlatne obrve kao da me zadirkuje i potapšao me po tamnoj pletenici u koju je bilo upleteno gavranovo krilo. »Freyjinih mi sisa, momče, izgledaš kao Crni Floki! A možda i opakije od njega!« prokomentirao je. Pogledao sam Flokija koji se šalio s Crvenim Sveinom. »Nitko ne izgleda opako poput njega«, odgovorio sam, razgibavajući bolni vrat i ramena. »Žao mi je što Ealdredu nisam skinuo glavu s ramena, gosparu.« Gledao sam more i obzor koji se doimao kao sjajni rub svijeta. »Ima Kristovu knjigu i sigurno će se obogatiti.« »A ima i Fjordskoga jelena«, promrmljao je Sigurd. Stavio mi je ruku na rame i gledao kako se Crveni Svein po daski za ukrcavanje penje na Zmiju. Nosio je po jednu vreću hrane na svakomu ramenu. U skloništima na obali našli smo nekoliko takvih vreća. Htio sam reći Sigurdu da je Ealdred na pramac Fjordskoga jelena stavio križ, ali sam se predomislio. »Vrijeme je da ponovno zaplovimo po Raninim kćerima, Gavrane«, rekao je poglavar, a oči su mu željno sjale. »Hoćeš li povesti i djevojku?« Nisam se usudio nadati da bi Sigurd na Zmiju primio ženu, ali već je prihvatio redovnika. Tko zna što je taj naumio! »Da, gosparu«, odgovorio sam s nadom, a u želucu mi se nešto komešalo. »Jasno, ako će htjeti poći s nama.« Cynethryth je sjedila na stijeni, udaljena od Zmije koliko bih bacio kamen, pa je već nekoliko sati gledala svjetlucavu pučinu, kao da očekuje kako će ondje nešto pronaći. Nalet vjetra razbarušio je Sigurdu zlatnu kosu preko lica, a poglavar se mrko nasmiješio. »Poći će, momče«, rekao je. Dugo sam ondje stajao i zurio na jug preko mora, dok je sjeverac nosio bijelu kosu Raninih kćeri. Činilo se da će uspješno nadimati veliko i četvrtasto Zmijino jedro.

H Pogovor oće li netko baciti još bukova drva u vatru? Moje stare kosti više nisu tako otporne na zimu kao nekoć. Ah, to je bolje! Jarki plamen u sebi sadrži nešto čarobno. Čovjek otvorena srca i bistrih očiju može svašta saznati promatrajući ples vatre. Činilo mi se da su čak i čarolije staroga Asgota gluposti u usporedbi s drevnim tajnama koje se skrivaju u plamenu. Dakle, gdje sam ono stao? Vučji čopor ponovno se otisnuo na sinje more, a Zmijin pramac s glavom zmaja Jörmunganda, tog čudovišta crvenih očiju, dizao se i spuštao, dok nas je povoljan vjetar nosio sve dalje od engleskih obala. Neko vrijeme udisat ćemo slani zrak koji su osvježile razigrane Ranine kćeri. Zadah krvi ostao je u dalekim zemljama, na tlu što je progutalo mnoge hrabre ratnike. Moja priča tu ne završava, no vidim da su neki od vas umorni. Nedostaje vam izdržljivosti. Uostalom, zar je već jutro? Prodire li ispod onih čvrstih vrata danje svjetlo? Možda noćas više ništa neću reći. Svi dobri kazivatelji priča znaju kako svoje slušatelje moraju pustiti da gladuju za novim događajima. Slušaš li me, Odine? A ti, Thore? Jesu li zbivanja o kojima pričam vama nova, iako su meni prastara? Ne, zasad više ništa neću reći. Dođite ponovno sutra navečer, tek tada mogu nastaviti. Hrabri Tyre, ostatak priče poznat ti je isto tako dobro kao bilo kojem stanovniku Valhale. Znaš kako ti govorim istinu, a to je da sam ja, Gavran, plovio sa Sigurdom, najmoćnijim poglavarom i najžešćim od svih vukova. Iako je svježi i razigrani povjetarac s mene zbrisao miris krvi, bit će toga još! Ipak sam i ja Nordijac.

Садржај Mom bratstvu 4 Povijesna bilješka 6 Popis likova 10 Uvod 16 Proslov 17 Prvo poglavlje 21 Drugo poglavlje 33 Treće poglavlje 47 Červrto poglavlje 65 Peto poglavlje 80 Šesto poglavlje 101 Sedmo poglavlje 113 Osmo poglavlje 136 Deveto poglavlje 151 Deseto poglavlje 161 Jedanaesto poglavlje 173 Dvanaesto poglavlje 183 Trinaesto poglavlje 192 Četrnaesto poglavlje 203 Petnaesto poglavlje 215 Šesnaesto poglavlje 227 Sedamnaesto poglavlje 237 Osamnaesto poglavlje 244 Devetnaesto poglavlje 256 Dvadeseto poglavlje 267

Dvadeset prvo poglavlje 276 Pogovor 289