Giles Kristian - Saga o vikinzima - Krvavo oko

navrla krv. »Ne vjerujem mu, on je kopile.« Zakikotala se. »Stari Mauger poznaje me cijelog života«, pohvalila se. »Moj otac poslao ga je sa Sigurdom da me dovede natrag u Wessex. Možda je zaključio da je prekasno za spašavanje ugovora, da više ni tkalja mira ne može pomoći. Nije budala. On bi me još i žrtvovao, ali ne bez određenih ustupaka i povoljnoga krajnjega rezultata. Ima i drugih kraljeva s rođacima, novih pogodbi i trgovina u kojima bi mogao sudjelovati.« Nastavila je koračati, pa sam je slijedio. »Dakle, tvoj otac poslao je Sigurda po knjigu, a Maugera po tebe.« »Da«, odgovorila je, »ali ti si obavio Maugerov posao poštedjevši me u crkvi kralja Coenwulfa. Samo je trebao pripaziti da tvoji prljavi pogani ne stave ruke na mene.« Rekla je to kao da je riječ o lakoj zadaći za ratnika Wessexa, pa sam se pitao što bi se dogodilo da su Svein, Bram ili Floki odlučili iskoristiti zarobljenicu. »Znaš, on i nije baš uspješno obavio posao«, bezobrazno sam primijetio. »Gdje je bio kad su Glum i njegova govna usred noći došli po tebe?« Namrštila se, pa sam pomislio da se i sama pitala zašto se Mauger nije probudio da je zaštiti. »Ne mogu vjerovati da ga više nema«, nastavila je. »To mi se čini nemoguće, iako nikad nismo bili bliski.« Odmahnula je glavom. »Otac kaže da je Mauger oduvijek bio opak čovjek koji voli mač više od bilo kojega živoga stvorenja. Može li netko takvo što osjećati prema komadu željeza, Gavrane?« upitala je, a kako mi se ruka nagonski približila jabuci na drški mača, nije joj bio potreban drugi odgovor, pa je napravila grimasu. »Bilo kako bilo, mislim da je one noći kod jame za ugljen pobio popriličan broj Mercijanaca. Ocu će sigurno nedostajati.« Sjetio sam se da mi se u želucu javila mučnina kad sam čuo kako se naoružani jahači približavaju Sigurdovu taboru. »Mauger je bio najveći ratnik u cijelomu Weesexu«, gotovo je ponosno dodala. U glavi mi se vrtjelo dok sam nastojao sve to smisleno povezati, iako se pojedinosti još uvijek nisu uklapale u cijelu sliku, poput noža što ga netko gura u krive korice. »Weohstan ti je ljubavnik?« upitao sam optužujućim glasom. »Bila si nevjerna čak i noć prije nego što si se trebala udati za drugoga? Vidio sam kako se pred crkvom držite za ruke.« Gorko se nasmiješila, a dok je koračala, oči boje bršljana ispunile su joj se suzama. »Bio mi je pratitelj.« Rukavom je obrisala oči. »Barem službeno.

Zapravo je trebao ostati s kraljem Coenwulfom kao jamac da moj otac neće napasti toga vladara.« »Dakle... niste bili ljubavnici?« »Weohstan mi je bio brat.«

K Četrnaesto poglavlje ad smo došli do zapadne obale Severna, pronašli smo lađara i njegovog slaboumnog sina, pa je otac ponudio da nas u svom starom i pokrpanom čamcu prebaci preko najužega dijela rijeke. Nije više bio tako revan kad sam mu rekao da nemamo čime platiti, a i nije vjerovao kako je Cynethryth kći starješine Ealdreda. Međutim, kad sam mu pokazao mač, povjerovao je da je opako oštar, pa smo se ubrzo našli u Wessexu. Prošli smo kroza seoce čiji su stanovnici poznavali Cynethryth, pa su nam dali kruha, sira i sušene šunke. Žene su kokodakale oko djevojke, užasnute njezinim odrpanim izgledom. Nisam im zamjerio što su se s nepovjerenjem odnosile prema meni – nosio sam punu ratnu opremu, na leđa sam prebacio oslikani okrugli štit, a sve to još nisam očistio od krvi. Navikao sam da ljudi zure u mene. Moje krvavo oko oduvijek je izazivalo strah, pa mislim da sam i počeo uživati u tome. Čuo sam da govore kako je daleko važnije da vas ljudi poštuju nego da vas se boje, ali to nije istina. Strah sledi srce vašega protivnika, pa on i ne izvuče mač, a netko se zbog straha bori uz vas, iako bi vam inače bio protivnik. S druge strane, poštovanje je nalik na pehar s medovinom optočen draguljima, ili na posebno ukrašene korice molitvenika – tek nepotrebna raskoš, i stoga je bolje da osjećaju strah. Nedugo nakon što smo otišli iz sela, vidjeli smo da nam preko široke livade pune krestušaca i kaljužnica prilaze jahači koji su štitove nemarno prebacili na leđa, a koplja su položili preko sedla. Na udaljenosti od stotinjak koraka, jedan od jahača podigao je ruku, pa su oblikovali polumjesec koji se, ako bi vođa to zapovjedio, lako mogao pretvoriti u smrtonosni prsten. »Gospa Cynethryth?« uzviknuo je konjanik, zauzdavajući pastuha koji je mrzovoljno zabacio glavu. »Je li to moguće?« Oprala je lice, ali duga tunika bila joj je odrpana! Nordijac joj je oduzeo lijepi broš, a Velšanin je prisvojio njezin ogrtač... Iako ju je starica raščešljala, Cynethtrythina kosa još je bila prljavo žute, a ne zlatne boje.

»Naravno da sam ja, Burgrede!« strogo je odgovorila, a onda je protrljala njušku njegova konja, pa je smirila životinju. »Hoćeš li samo sjediti i zuriti kao okato pile? Daj mi svoga konja, čovječe! Cipele su mi pune rupa.« »Naravno, gospo«, mrzovoljno odgovori Burgred, a očito ga je ljutilo što njegov pastuh tare njušku o njezin svijeni dlan. Mahnuo je jednomu od svojih ljudi da joj prepusti konja. »Tako mi Krista, hoće li moj pratitelj hodati?« upitala je, pokazujući na mene. »Umoran je od ubijanja velških gadova.« Jahači su sumjičavo gledali moje krvavo oko i gavranovo krilo u kosi, a onda je jedan od njih preko volje sišao s konja i predao mi uzde. I tako sam odjahao u prebivalište starješine Ealdreda, gdje su pogibali Nordijci i gdje sam se borio zajedno sa Sigurdovim vučjim čoporom, a budućnost nam se kotrljala poput srebrnoga novčića. Jahao sam s njegovom kćeri Cynethryth i nosio knjigu s evanđeljima koja je preveo sveti Jeronim. Kad je starješina Ealdred vidio da dolazim s djevojkom, lice mu se smračilo, a usta su mu se trznula ispod dugoga brka boje pijeska. Bacio je pogled prema vratima tvrđave, nedvojbeno se pitajući gdje su ostali Nordijci, a onda je preko ramena prebacio ogrtač i zagrlio kćer. Cijelo to vrijeme sumnjičavo me motrio. Cynethryth je oca nježno povukla za brkove, no Ealdred se ozbiljno odmaknuo od nje. »Dođi, kćeri«, pozvao ju je. Pozdravio me kimanjem, a onda je pošao u svoju dvoranu, dok su posvuda unaokolo trčkarali robovi i poslužitelji koji su pripremali gozbu u čast sigurnoga povratka djevojke. Nakon što je ocu prepričala doživljaje s vučjim čoporom, izvijestila ga je i o Weohstanovoj sudbini, a dok je to govorila, na pod prekriven rogozom kapale su joj suze. Ealdredovo lice kao da se topilo na te riječi, iako je stiskao čeljust, pa su mu se mišići u obrazu trzali poput kukaca zarobljenih ispod kože. Okrenuo se od Cynethryth i bijesno zaurlao, uplašivši robove koji su se najprije skutrili, a onda žurno izašli iz dvorane u potrazi za drugim poslovima. »Da nije bilo Gavrana i ja bih bila mrtva, oče«, rekla je djevojka, uhvativši ga za ruku. Ealdred me odjednom ljutito pogledao, a oči su mu bile hladne i tvrde poput kamenja. »Borio si se uz moga sina?« upitao je, odmaknuo ruku od Cynethryth i

položio je na balčak mača. »Da, gosparu«, odgovorio sam. »Weohstan se borio kao pravi Beowulf. Pobio je više tih kurvinih sinova od mene. Da nije bilo njega, obojica bismo poginuli.« Oči su mu bljesnule od ponosa, a onda je šutke ustao i zurio u mene, kao da se ne može odlučiti bi li me zagrlio ili mi ipak prerezao vrat. Naposljetku je samo kimnuo. »Veliki sam ti dužnik, Nordijče.« Namrštio se, prstom uvrćući brk. »Kći mi je vrlo dragocjena.« Okrenuo se, a smiješak mu je ozario lice dok je promatrao Cynethryth – da, bilo je tu i boli i ljubavi. »Vrlo dragocjena«, ponovio je, a onda mu se raspoloženje smračilo. »Ipak, sklopio sam sporazum s tvojim starješinom Sigurdom, a on ga nije izvršio.« Polako, kao da na leđima nosi veliki teret, sjeo je na dugu klupu pokraj velikoga ognjišta. »Nije tako, gosparu.« Istupio sam i na hrastov stol položio torbu sa svetom knjigom. Osvrnuo sam se po dvorani da vidim ima li tragova ljute bitke koja se nedavno vodila, ali vidio sam samo nova hrastova vrata blijede boje koja su se pomalo isticala u prostoriji od tamnijega drveta. Tapiserija s likom Bijeloga Krista još se njihala na povjetarcu, a iznad njegove glave s trnovom krunom primijetio sam nešto nalik na krvavu mrlju. Ealdred je brzo pogledao mene i Cynethryth, a onda je neko vrijeme zurio u torbu. Napokon je drhtavim rukama dotaknuo vrpcu kojom je bila vezana, pa je grozničavo počeo odvezivati čvor. »Ne može biti«, mrmljao je, a dugi brk mu je podrhtavao. »Nije moguće!« No bilo je moguće, pa je gospodar Ealdred od Wessexa urlajući zatražio da mu netko donese baklju kako bi osvijetlio jednu od najvećih dragocjenosti u kršćanskome svijetu. Odmaknuo je knjigu za dužinu ruke, baš kao da se nečega uplašio, a onda je prstom milovao lijepi i umetnuti zlatni križ, zadržavajući se na crvenome i zelenome dragome kamenju u svakome kutu korica. »Prekrasno«, prošaptao je, zadivljeno odmahujući glavom. »Ujedno i krajnje neobično.« Cynethryth je stajala iza oca, pa mu je gledala preko ramena, a i ja sam se usudio približiti svetoj knjizi, iako priznajem da sam osjetio strah. Već i same korice nekome bi donijele bogatstvo, ali izvor njezine moći nije bio u tome. Zbog same činjenice da sam vidio kako je knjiga djelovala na gospara Ealdreda, čvrsto sam odlučio da je više nikada ne dotaknem. Nisam bio kršćanin. Samome sebi rekao sam da nada mnom vlasti nema nikakva čarolija koja leži na njezinim stranicama od tankoga pergamenta. Ipak, svi oni

priželjkivali su upravo tu knjigu: otac Egfrith, Ealdred, Weohstan, Cynethryth, kralj Coenwulf od Mercije, pa čak i Egbert od Wessexa. Naučio sam da se uvijek oprezno odnosim prema onome što nadahnjuje ljude. Budale koje se mole Bogu mira borit će se do posljednjega daha za tajne nažvrljane tintom na osušenoj telećoj koži, a zbog riječi mogu i ubijati sa žarom koji je jednak bijesu božanstva rata. Ealdred je okretao krute stranice, uzbuđeno motreći svaku šaru i pomno izrađeni inicijal ukrašen zelenom, ljubičastom, plavom ili zlatnom bojom. Neki uzorci oblikovali su zvijeri koje su se uvijale poput onih izrezbarenih na pramcima Sigurdovih dugih brodova, pa nisam znao ima li na tim stranicama osim crteža i kakvih čarobnih riječi. »Cynethryth, idi i neka te žene očiste«, pomakne se Ealdred, otrgnuvši pogled s knjige. »Tvoja majka bi se preokrenula u grobu kad bi te vidjela u takvu stanju.« »Ne budi glup, oče«, odgovorila je, a onda je prljavu kosu počela plesti u pletenice. »Oprat ću se kasnije. Želim ostati s tobom i s Gavranom. Osim toga, majčinu kosu uvijek si obožavao kad je bila divlja i neukroćena.« Njezin otac više nije skidao pogled sa svete knjige. »Nisi kao tvoja majka, Cynethryth«, odgovorio je, prešavši usnicom preko donjih zuba, a onda je mahnuo poslužitelju da djevojku otprati iz dvorane. Ljutito je izašla, a ja sam gledao za njom. »Znaš li čitati, Gavrane?« upitao je starješina kad smo ostali sami. Zanijekao sam, odmahnuvši glavom. »Nikad nisam imao razloga da naučim, gosparu... barem ne u razdoblju koje pamtim, a sumnjam da sam i prije toga znao čitati.« Doimao se zbunjeno. »U glavi mi je mrak«, objasnio sam, slegnuvši ramenima. »Ne sjećam se kakav sam život vodio prije dvije zime.« Još je imao zbunjeni izraz lica, ali je sad samo odmahnuo rukom. »Naravno da ne znaš čitati«, rekao je i nastavio proučavati složene crteže. »Nema razloga zašto bi uopće naučio tu vještinu.« Nasmiješio se i prešao prstom preko slike žene koja je držala malo dijete. Iznad oba ramena lebdjeli su joj meni nepoznati ljudi s krilima i nešto pokazivali dugim prstima, a nisam razumio zašto ne odlete još dalje – žena je bila ružna poput lasice. »Vuk nema razumijevanja za pastirovu vatru, pa zato nikad neće upoznati toplinu«, primijeti Ealdred. »Vučji zubi su oštri, gosparu, a i oči mu dobro vide u mraku«, odgovorio sam. »Ne trebaju mu pastir i njegova vatra. Oni bi ga učinili mekušcem.«

Moj sugovornik pažljivo je zatvorio knjigu i pogledao me. »Vuk bi mi mogao biti koristan«, izjavio je. »Čini se da si nadaren za sijanje smrti, Gavrane.« Podignuo je obrve dok je nježno vraćao knjigu u torbu, a onda je ustao. »No što je još važnije, nadaren si da ostaneš na životu. Mislio sam kako i Mauger posjeduje tu nadarenost, ali čini se da je čak i on bio običan smrtnik. Mogao bih ti pružiti dobar život«, rekao je, »ako mi prisegneš na vjernost – ti i tvoj mač tada ćete pripadati meni. Mogu biti velikodušan prema onima koji mi dobro služe.« »Već imam poglavara«, odgovorio sam, nagonski dodirnuvši srebrni kolut na ruci. »Sigurd je mrtav«, reče Ealdred, pa rastvori usnice i pokaže zube. »Sad mu više ništa ne duguješ. Služe li Nordijci sablastima?« »Ne znamo jesu li mrtvi«, odgovorio sam. »Možda su Coenwulfovi ljudi projahali pokraj Sigurdova tabora, a čak ako su ih i pronašli...« Odmahnuo sam glavom. »Ne vjerujem kako bi bili u stanju pobijediti vučji čopor.« Nažalost, naravno da je takvo što bilo moguće. Sigurdovi ljudi su spavali, a neprijatelji su ih uvelike nadmašivali brojem. No one noći na obali, u borbi ispred Zmije i Fjordskoga jelena, upoznao sam Ealdredovu podmuklost, pa mu nisam vjerovao, a osim toga, htio sam da starješina misli kako će se Sigurd vratiti po duge brodove. »Gdje su onda, zaboga?« upitao je i stavio mi ruku na rame. »Misliš li kako mogu dopustiti da ratnička skupina poganih Nordijaca luta zemljom kralja Egberta? Moji ljudi to neće podnositi, Gavrane!« Tako se silovito nagnuo prema meni da sam mu u dahu namirisao slatku medovinu. »A isto tako... ni moj Bog«, zarežao je. »Što je sa srebrom koje duguješ Sigurdu?« upitao sam. »I s njegovim dugim brodovima?« Prstom na kojemu je imao prsten uvijao je brk. »Ti si mi donio knjigu, Gavrane, a ne Sigurd. Srebro je tvoje... a i brodovi.« Oklijevao je. »Jasno, ako ih želiš.« Potvrdio sam glavom. »Ipak, samo još jedna sitnica, gosparu«, rekao sam, pa se moj sugovornik namrštio pri pomisli da ću tražiti još više, iako mi je već dovoljno ponudio. »Postoje izgledi da ti je sin živ. Prije nisam ništa rekao jer bi Cynethryth mogla imati lažne nade, ali Weohstan je još disao kad su Velšani došli do njega.«

»Onda su mu vjerojatno izvadili utrobu, budalo«, primijeti Ealdred, napravivši grimasu, a razljutio se što sam ga ponovno prisilio da razmišlja o Weohstanovoj sudbini. »Za tu kopilad nemamo milosti, a nemaju je ni oni za nas.« »Gosparu, Velšani su izgubili mnogo ljudi, čak i previše. Platili su visoku cijenu što su te noći pošli u lov.« Podigao je obrvu. »Baš zato će još više željeti proliti našu krv. Ti kurvini sinovi razmnožavaju se kao zečevi.« »Vjerojatno su prepoznali da je Weohstan plemenita roda«, nasmiješio sam se. »Tvoj sin jest ubojica, ali izgleda kao plemenitaš.« Iako se nastavio mrštiti, starješina je sad polako kimnuo – u srcu se vjerojatno uhvatio za tanku nit nade. »Crni štitovi jamačno znaju da im Weohstan više vrijedi živ, nego mrtav.« Moj sugovornik zatvorio je oči i podigao lice prema gredama na stropu, pocrnjelima od dima. »Daj mi četrdeset ljudi«, zatražio sam. »Neka to ne budu unovačeni vojnici, nego pravi borci s kojima ću prijeći Offin zid i naći tvoga sina. Ako je mrtav, pobit ću njegove ubojice i donijeti ti truplo da ga sahraniš dolično i sa svim počastima.« Mogao se nasmijati mojoj bahatosti, ili pokazati samo jedan jedini ratnički kolut na mojoj ruci i upitati kako bi mladić kojemu je tek izrasla brada u boj s Velšanima mogao povesti ratnike koji su se za svoga kralja i gospodara borili u mnogim bitkama. Isto tako, mogao me upitati jesam li pijan, ili pozvati ratnike da me probodu jer sam umišljeno poticao lažne nade, ali nije učinio ništa od toga. Pogledao me kao što čovjek gleda divlju životinju, stvora koji ne razumije smrt. Za njega sam bio poganin što se nije bojao ni ovoga ni zagrobnoga života, pa mislim da mu se to učinilo zanimljivim. »Zašto bi želio takvo što učiniti?« upitao je, motreći mi gavranovo pero u kosi. »Već si rekao da mi nećeš prisegnuti na odanost.« »Ondje negdje izgubljen je i moj jarl«, odgovorio sam, skidajući osušenu krv s kolutova na ramenu oklopa, a onda sam je otro palcem i kažiprstom. »Nakon što pronađem Weohstana, naći ću i Sigurda.« Nasmiješio sam mu se. »Doći ću do njega prije nego mi vaš Bog pomogne.« Iako Ealdredu više ništa nisam rekao, postojao je još jedan razlog da mač omastim velškom krvlju. Weohstana ću dovesti natrag u Wessex – i to k njegovoj sestri Cynethryth. Te noći starješina je svojim ljudima priredio veliku gozbu kako bi proslavio

povratak kćeri. Pohvalio se kako je Cynethryth izbjegla da pođe u krevet s mercijanskim ljubiteljem ovaca, pa mu svojom djevičanskom krvlju nije umrljala posteljinu. Po podu su prostrli svježi rogoz i upalili krijes, pa je dvorana navečer vrvjela gostima. Ratnici i obrtnici, zajedno s trgovcima na veliko i malo, došli su iskazati poštovanje Ealdredovoj obitelji, sprijateljiti se s poznanicima svoga starješine, a k tome se i prežderavati pečenim labudom, govedinom i pastrvama – ili se jednostavno opijati dobrom, slatkom medovinom. Ealdred je čak uspio ostaviti dojam da žaluje dok je čitao ulomak iz knjige s jednostavnim kožnatim koricama u znak sjećanja na oca Egfritha. Posebno je napomenuo kako su ga nadasve okrutno pogubili pogani. Pozvao je i svećenike da se pomole, a onda smo morali slušati kako jedan od njegovih mladih nećaka svira na fruli od trske. Thorovih mi jaja, dječak je bio loš glazbenik! Zvuk me podsjećao na skvičanje novorođenčeta, a činilo se da je čak i Ealdred osjetio olakšanje kad je postiđena majka dječaka odvela iz dvorane. Nisam sjedio uz Cynethryth, već s ratnicima koje ću sutra povesti u borbu. Nije ih bilo četrdeset kao što sam tražio, nego samo trideset. Ealdred se pribojavao svoju zemlju lišiti tako velikoga broja ratnika, a nije propustio smjesta mi ukazati na činjenicu da je sličnu pogrešku počinio i kralj Coenwulf, pa mu je vučji čopor upravo zbog toga mogao ukrasti knjigu svetoga Jeronima i spaliti njegovo prebivalište. Među tridesetoricom odabranih bila je tek nekolicina prekaljenih boraca. Doznao sam da je čak dvadeset vojnika unovačeno, i to su bili poljodjelci ili trgovci koji su gospodaru ispunjavali obvezu od šezdeset dana vojne službe. Te noći obilje medovine učinilo ih je hrabrima, no ta lažna hrabrost nestat će kao i jutarnji mamurluk. Ipak, desetorica su bili prokušani borci koji su sudjelovali u mnogim bitkama, a ožiljke su nosili isto tako ponosno kao i ratničke kolute, pa mi je bilo drago da sam ih dobio. Podsjetili su me na Maugera, a svaki od njih žarko je nastojao zaraditi još srebrnih ratničkih oznaka u borbi s Velšanima. Zanimalo me i s kojima smo se od njih sukobili u ovoj dvorani prije nekoliko tjedana. Tijekom večeri mnogo puta sam pokušao uhvatiti Cynethrythin pogled, ali sjedila je među rođacima, tetama i prijateljima plemićima, koji su tako oblijetali oko nje da gotovo nije bilo nade kako će me primijetiti. Jednom su nam se oči susrele, ali tako brzo je skrenula pogled da sam pomislio kako je sve bila tek slučajnost, pa sam počeo blebetati sa svojim susjedom na klupi i prestao misliti na djevojku. Na vrhuncu gozbe, kad je buka u Ealdredovoj

dvorani postala poput divlje pjesme zbora ratnika, vidio sam da se Cynethryth bezizražajno nasmiješila i nešto prošaptala ocu u uho, a onda je ustala s klupe. »Moram se olakšati«, ispričao sam se, napustio gužvu i izašao u noć. Nova hrastova vrata zaškripala su kad sam ih zatvorio za sobom, prigušivši grube glasove u dvorani. Duboko sam udahnuo u nadi da će mi se glava razbistriti, ali kad sam se našao na čistomu zraku, mučnina se pojačala i na trenutak sam pomislio da ću povraćati. Nisam imao pojma gdje da potražim Cynethryth, a kad bih je i našao, jezik mi se toliko zaplitao da bih izgovarao potpune besmislice, pa sam tiho opsovao i krenuo u dvoranu. U tom trenutku, ugledao sam je pokraj prastare tise, čije su se tamne grane oštro ocrtavale u vatri koju su stražari upalili pred glavnim vratima tvrđave. Naslonivši se na izbrazdano deblo, djevojka je zurila u plamenove. »Cynethryth?« pozvao sam je tihim glasom kako bih izbjegao neugodno iznenađenje. Nije se ni pomaknula, pa sam pretpostavio da je to ipak bilo pretiho. »Cynethryth, je li sve u redu?« Dlanovima je prekrila lice, a kad se okrenula prema meni, vidio sam da plače. »Što je?« obratio sam se potresenoj djevojci. »Zar se nešto dogodilo?« »Što bi se moglo dogoditi?« upitala je hladno i okrenula se prema sjenama. »Svi su sretni. Nije li to gozba koje ćemo se sjećati, Gavrane?« Pokazala je prema bučnoj dvorani. Kroza sitne pukotine zidova, u noć je prodirala topla, žuta svjetlost seoske zabave. Osjetio sam nalet vrtoglavice. Upravo sam se htio složiti i reći da me nikad nisu pozvali na bolju gozbu, ali predomislio sam se. »Ne razumijem, Cynethryth«, rekao sam, češkajući kratko podšišanu bradu na obrazima. »Zašto bi i razumio?« odbrusila je i odmahnula glavom. »Ti si samo muškarac. Otac mi je starješina, pa se svi grozničavo trude da mu što više ugode, dok se on opija do besvijesti.« Zatomio sam podrigivanje, svjestan da sam i ja prekomjerno lokao medovinu. »Ealdred će se prvo pomokriti i zatim neku djevojku odvesti u krevet, a kad izađe sunce, poći će u lov s njezinim ocem.« Odmaknula se od tise i pogledala me u oči. »A što je s mojim bratom? Neka Ealdred ide k vragu! Što je s njegovim sinom?« uzviknula je. »Weohstanovo truplo nije se ni ohladilo, a oni slave i jedu pečene guske, labudove i tko zna što još, a noćas ne bi trebali tako postupati. Barem ne ove noći!« »Ealdred je sretan što si se sigurno vratila kući, Cynethryth«, odgovorio

sam. »Koji se otac ne bi veselio?« »Oh, Gavrane, izvuci glavu iz blata! Sretan je što je dobio tu knjigu, pa zato i slavi«, rekla je. »Sve je to zbog knjige. Neka te ne prevari njegova pobožnost!« Izgovorila je to podrugljivim glasom. »Očevo božanstvo je srebro. Možeš li zamisliti koliko ta knjiga vrijedi?« Upravo tada otvorila su se vrata dvorane, pa su do nas kroz noć doprli povici, smijeh i psovke. Netko je teturajući izašao, pa je pao na koljena i povratio. Vidjevši to, sjetio sam se Nordijaca koje smo položili u blato, a onda smo im trupla pobacali u duboko more. »Otac ti je važna osoba, Cynethryth«, rekao sam. »Naravno da ga boli srce jer je izgubio sina, ali gospodar ne smije pokazivati slabost... barem ne pred svojim ratnicima.« Sjetio sam se praznih Olafovih očiju kad mu je sina Erika ubio strijelac tristo koraka od mjesta na kojemu sam upravo stajao. Nordijci su zatomili tugu kako ne bi oslabili odlučnost svojih mladih boraca. Ispružio sam ruku i uhvatio njezinu. »Ealdred će žalovati na svoj način«, rekao sam tiho. Odmaknula se. »Uopće ne bi trebao žalovati da tvoje đavole nije poslao u tvrđavu kralja Coenwulfa. Da barem nisi došao! Weohstan je poginuo zbog tebe, Gavrane! Zapamti to!« Nisam znao što bih odgovorio, pa sam gledao kako se u zvjezdano nebo diže trag crnoga dima. »Nisam glupa kao što misliš. Moj otac i ti budale ste ako vjerujete da sam nasjela vašim lažima.« »Ne razumijem, Cynethryth.« »Rekao mi je da ćeš sutra otići potražiti poglavara Sigurda.« »Tako je«, odgovorio sam, namrštivši se. »Zar to nema veze s Weohstanom?« upitala je kao da me izaziva da joj lažem. U tom trenutku, krasnoj djevojci sa zlatnom kosom i zelenim očima vrlo bih rado učinio mnogo toga, ali nikako joj nisam htio lagati, pa sam skrenuo pogled. »Znam da ćeš prijeći zid kralja Offe i potražiti moga brata. Ipak, to je glupo. Weohstan je mrtav, kao što ćeš i ti uskoro biti. Poganin može jedino u pakao, gdje će za cijelu vječnost biti proklet.« Iako je po svoj prilici vjerovala u to, oči su joj zasjale poput posljednje žeravice u pepelu – i to već pri samoj pomisli na Weohstana. Nikad to ne bi priznala, ali nije izgubila nadu da joj je brat živ i da će ga ponovno vidjeti, a taj mi je poticaj bio dovoljan da zađem među stotinu velških kopalja i pritom bijesno bljujem vatru. Cynethryth je otrčala u noć. Ostavila me samoga da gledam nebo prepuno nemirnih zvijezda što titraju.

Kad se oglasio pijetao, probudio sam se na ležaju u Ealdredovoj dvorani. Smrdjelo je po dahu punom medovine, znoju i ustajaloj hrani, pa sam preskakao zaspale ljude koji su se meškoljili. Skupivši ratnu opremu, izašao sam na svježi zrak. Dan će biti vruć. Lipanjski povjetarac donosio je miris ljubičastih zvončića, žutih rogačica i čarobne crvene djeteline, a muškarci i žene prihvatili su se svakodnevnih poslova. Pilići su pijukali i grebli u prašini, psi su lajali, stoka je mukala, a čekić je udarao po kovačkom nakovnju. Protegnuo sam bolni vrat, izvukao vodu iz bunara i pokušao osvježiti snene oči. Za rame me uhvatila nečija ruka, pa sam se okrenuo i pozdravio Pendu, jednoga od Ealdredovih ratnika što su izviđali na obali Wessexa. Doimao se kao čovjek koji bi vas ubio iz čiste zabave. Gotovo ste mogli namirisati nasilje kojim je zračio. Nije imao brkove ni bradu, a od lijevoga obraza do ispod vilice protezao mu se duboki i blijedi ožiljak. Kosa na glavi stršala mu je u svim smjerovima. Za vrijeme gozbe jasno je pokazao da mu se ne sviđam, no nevoljko je priznao da mogu i mnogo popiti, iako sam prema nekom njegovom mjerilu tek štene. Nije znao da sam u kasne noćne sate ustao od stola i pobljuvao se u glogov grm pred dvoranom. »Osjećam se kao da mi se netko popisao u uho dok sam spavao«, uhvatio se za zatiljak i promrmljao škiljeći prema sunčevoj svjetlosti. Ruke su mu krasile mnoge tetovaže, a pod jednostavnom žičanom brynjom vidjeli su se čvrsti mišići. Bilo je odviše toplo da bismo ispod oklopa nosili debele podstavljene haljetke, pa je većina vojnika odjenula pojačanu kožu. »A ja se osjećam svježe poput trupla«, odgovorio sam, nacerivši se. Penda je duboko udahnuo, prateći pogledom mladu, crvenokosu djevojku koja se udaljavala od bunara, noseći dva teška vjedra. »Lijep dan za ubijanje Velšana, Gavrane.« Napućio je usnice i zazviždao za djevojkom, čija je tunika bila dovoljno tanka da joj u hodu naglasi gibanje stražnjice. »Za takvo što dan je uvijek lijep«, dodao je, ne skidajući pogled s vodonoše. Na obje ruke nosio je srebrne i zlatne ratničke kolute, a imao je i vrlo lijepi mač čiju je dršku krasila srebrna žica. Jabuka oružja bila je obložena jantarom. Primijetio je da gledam mač. »Evo!« Izvukao je oružje i pružio ga meni. »Dopustit ću ti da ga dotakneš, ali budi oprezan. Ne želim da mi tvoja majka u guzicu zabije žarač zato što si se porezao.« »Vrlo je lijep«, rekao sam, odvagnuo ga u ruci i zamahnuo njime po zraku. »Uzeo sam ga velškomu poglavaru«, pohvalio se Penda, »nakon što sam to

kopile isjekao na komade.« »To je velška oštrica?« upitao sam ponovno zamahnuvši, a moj sugovornik se namrštio zamijetivši moj nespretan pokret. »Naravno da nije, štene!« odgovorio je kao da se zabavlja. »Nikad ne znaš hoće li njihovi mačevi puknuti, ili će zasjeći kako treba. Kovači su im slaboumni, a njihovo željezo bezvrijedno. Upravo zato ti jebeni, kradljivi nitkovi stalno pljačkaju! Ludo kopile koje je mahalo tim mačem vjerojatno ga je otelo bogatomu Mercijancu. Volim misliti da je pripadao samomu kralju Coenwulfu. Takvu oštricu nema baš mnogo ljudi.« Odmahnuo sam glavom. »Vidio sam Coenwulfa«, odgovorio sam. »Velik je, i sigurno ne bi koristio mač nalik na čačkalicu. Ali ne brini, Pendo«, zadirkivao sam ga, vrativši mu oružje, »ako ti Velšani kopljem probodu trbuh, dobro ću čuvati tvoj mač. Mogu ga i očistiti od krvi.« Nagnuvši se naprijed, pred nosom mi je zamahnuo šakom. »Jesi li još pijan, momče? Mogu li Velšani ubiti Divljega Pendu?« Ispljunuo je sluz i promašio kukca koji mi je gmizao pokraj noge. »Veći su izgledi da će Nordijac postati kralj vražjega Wessexa.« »I to bi se jednoga dana moglo dogoditi«, odgovorio sam, zamislivši Sigurda kako sjedi na čelu klupe kralja Egberta, u dvorani gdje svi piju medovinu. »Uistinu si još pijan«, progunđao je. »Možda«, složio sam se, »ali bio ja pijan ili trijezan, moramo poći.« Glavom sam pokazao prema dvorani. »Idi, protresi one jadne kurvine sinove i probudi ih.« U bradi sam pronašao uš, pa sam je zdrobio noktom na palcu. »Mislim da me baš i ne vole.« »Znam da te ne vole«, nasmije se Penda, »ali radije ću poševiti velšku drolju s obješenim sisama i punu buha, nego što ću obavljati tvoj prljavi posao, štene.« Rekavši to, otputio se za crvenokosom djevojkom. »Vodiš ih u vražji Wales«, povikao je, »pa ih počni tražiti po krevetima domaćih rugoba.« Uzeo sam koplje naslonjeno pokraj otvorenih vrata, pa sam drškom probudio pijane poljodjelce, trgovce i obrtnike. Eto, njih ću voditi u bitku protiv Velšana. Jao, da sam barem imao i Nordijce!

Lj Petnaesto poglavlje udi iz Ealdredove tvrđave skupili su se i gledali nas kako odlazimo. Djeca su se borila drvenim mačevima, igrajući se slavne bitke u kojoj ćemo pobijediti Velšane, dok su njihovi roditelji to tjeskobno motrili. Unovačeni vojnici razmetali su se hrabrim držanjem, pa su ponosno pokazivali oružje i šljemove koje su posjedovali, iako je samo nekolicina navukla verižne košulje, a ostali su bili odjeveni u pojačanu kožu. Pravi ratnici među njima nisu se razmetali – za njih je to bio samo još jedan vojni pohod. »Nisu baš dojmljivi, ali dobro će se držati«, ocijeni Penda, dok sam pogledom prelazio preko čete koja se spremala za odlazak. »Ljudi iz Wessexa znaju kako se treba boriti, Gavrane. To im je u krvi, čak i trgovcima.« Nacerio se. »Kad im protivnici izvade utrobu, to nipošto nije dobro za posao, pa zato i nauče kako treba ubijati.« Nisu mi baš bili nalik na borce. »Velšani će se upišati u hlače kad nas ugledaju«, promrmljao sam. »Možda i hoće kad vide tvoje oko«, primijeti Penda. »Čak i Velšani vjeruju u Zloga.« »Zloga?« upitao sam. »Da, staroga Beliala.« Slegnuo sam ramenima, jer ništa nisam razumio. »Vjeruju u zlu zmiju, Abaddona«, pokušao je objasniti Penda. »Sotonu, momče!« povikao je napokon. »Zlu zmiju?« upitao sam. »Da, to je jedno od njegovih imena, štene. Mislio sam da to znaš... Ti si vražji i bezbožni poganin.« Sjetio sam se Jörmunganda, zmije iz Midgarda. Prema nordijskomu vjerovanju, svijala se oko cijele zemlje, a Sigurd je tako nazvao i izrezbarenu glavu zmaja na svom brodu. »Imaš li negdje djevojku, momče?« upitao me Penda. »Jer ako imaš, neka joj Bog pomogne. Jadna kuja se jamačno trese pri pomisli da ćeš joj u trbuh posaditi stvora kakav si i sam.«

Upravo u tom trenutku, ugledao sam Cynethryth. Stajala je ispod stare tise, gdje me i napustila prije nekoliko sati, kad sunce još nije izašlo i kad svojom jarkom svjetlošću još nije izazvalo sumnje u uspješnost našega pothvata. Na sebi je imala plavi ogrtač koji je završavao na prst dužine od tla, a ispod njega odjenula je blijedo žutu košulju s rukavima izvezenima lijepom modrom niti. Uski pojas naglašavao joj je vitki struk, a k tome je i raspustila nepokrivenu zlatnu kosu. Nije nosila broš koji bi ukazivao na njezin položaj, nego joj je preko prsa visio jednostavni srebrni lanac, a držale su ga dvije male, okrugle kopče. Put joj je bila blijeda, usta je stisnula u tanku crtu, a oči su joj zadobile nedokučiv izraz. Tako mi Freyje, bila je prava ljepotica! Netko je zazvao moje ime. Okrenuvši se, ugledao sam Ealdreda, koji je odjenuo tamnozeleni ogrtač obrubljen bijelim hermelinom, a ispod njega nosio je lijepu žičanu brynju s uglačanim kolutima što su se presijavali. No oklop nije bio nov, već isproban u mnogim bitkama. »Gosparu«, pozdravio sam ga, provjeravajući mogu li iz korica lako izvući mač koji je nekoć pripadao Glumu. Toga jutra naoštrio ga je jedan od Ealdredovih kovača, a njegov djetić nakapao je rastopljeni ovčji loj u vunenu podstavu korica, pa sam još osjećao taj miris. »Pronađi moga sina, Gavrane«, obratio mi se starješina. Pogledom je prešao preko ratnika koji su se skupili oko mene, a lice iza dugoga brka bilo mu je bezizražajno, iako mi se učinilo da sam mu u hladnim očima primijetio tračak sumnje. Potvrdio sam glavom. »Naći ću ga, gosparu, a onda ću se vratiti po srebro svoga poglavara.« Neko vrijeme gledao me u oči, a onda je kimnuo. Okrenuvši mi leđa, prišao je kćeri. »I ne pomišljaj na to, momče«, upozori me Penda, koji je primijetio da zurim u Cynethryth. »Ealdred bi nekomu poput mene zapovjedio da ti prereže vrat samo zato što uopće sanjaš o njezinoj guzici, bijeloj poput ljiljana.« No ipak sam i dalje gledao djevojku, sve dok se nije zarumenjela i povukla oca za rukav, odvlačeći mu pozornost kako ne bi primijetio da mu zurim u kćer. A onda, kad se sunce na istoku popelo još više na nebo, pa je jarko obasjavalo šljemove, vrhove kopalja i izbočine na štitovima, izveo sam trideset boraca Wessexa iz tvrđave njihovoga starješine. Poslije prvih nekoliko kilometara unovačeni vojnici počeli su pjevati pjesmu napitnicu, pa sam se sjetio Nordijaca koji su uvijek pjevali, no do trenutka kad se sunce počelo spuštati sa svoga prijestolja, jedini zvuci bili su

topot čizama na tlu, udaranje korica za mačeve o rubove štitova te zveckanje i škripa željezne ili kožnate opreme. Preznojavao sam se u Glumovoj brynji i šljemu, s njegovim štitom na leđima i mačem za pojasom, a molio sam se Tyru, gospodaru bitaka, da to sjajno oružje ne osramotim kao što je to učinio Glum. To pseto izdalo je svoga poglavara i bratstvo, pa sam zamišljao kako mu jednoruka duša luta u zagrobnomu životu, prezrena i protjerana od predaka. Ljudi poput njega neće dobiti mjesto u Valhali, na Odinovoj klupi gdje se pije medovina. Naravno, ako on ipak uđe među izabrane, pitao sam se što će se dogoditi kad Valkire u dvoranu oca svijeta donesu Sigurda, Haraldova sina. Čak ni smrt ne može ugasiti želju za osvetom, pa će se i tada tresti prastare krovne grede u Valhali, a njihova će prašina poput pješčane oluje padati na žive ljude. Prelazili smo potoke nabujale od zimskih kiša, došli do šuma s hrastovima, jasenima i brijestovima, nastavili preko velikoga zemljišta gdje su kraljevi Wessexa običavali loviti crvene jelene. Tapkali smo livadama toliko gusto posutima bijelim cvijećem da se činilo kako ih je prekrio plašt svježega snijega, a prelazili smo i polja gdje su ovce pasle različke i ivanjsko cvijeće. Te noći dobro smo se najeli i spavali čvrstim snom, a kad smo se probudili, vidjeli smo da je osvanuo još jedan lijep dan, ispunjen cvrkutom sjenica i drozdova. Lastavice su letjele, vješto se okretale i u zraku hvatale kukce s krilima, dok su između nogu stoke koja je pasla hitro trčale žute ptice nazvane gorske pastirice, zlatne poput maslačaka. Dan je bujao od života i ništa nije nagoviještalo skorašnji dolazak smrti. Ljudi iz Wessexa nisu me podnosili. To je bilo očito u njihovim pogledima, a primijetio sam i kako bi više voljeli da ih vodi Penda. To sam i očekivao – smatrali su me tuđincem koji s njima nikad nije ukrstio štit i mač. K tome, bio sam i pogani Nordijac, a Englezi su prezirali i jednu i drugu vrstu takvih ljudi. Trećeg dana izašli smo iz kraljevstva vladara Egberta, pa sam se ponovno našao u Merciji, na Coenwulfovu području. U sumrak je čovjek po imenu Eafa jasno obznanio što osjeća prema meni. »Hej, Egriče, jesi li znao da Nordijci ševe svinje svojih susjeda? Navodno s vlastitim živinama to ne rade... Bilo bi neuljudno! I zato ševe životinje svojih susjeda. Ha?« »Ne, to mi nije poznato«, odgovori Egric, bacivši pogled na mene. »Zašto bi to radili?« »Jer ni svinje ne smrde kao njihove žene«, odgovori Eafa.

Nije to bila prva uvreda koju mi je uputio, ali barem je imao hrabrosti izgovoriti ih jasno i glasno, umjesto da me ogovara iza leđa. Ostali su se nasmijali kako bi me omalovažili. »Hoćeš li dopustiti da taj ovčji pimpek iz tebe pravi budalu?« promrmlja Penda. Eafa je po zanimanju bio trgovac lukovima i strijelama. Iako vrlo krupan, bio je debeo, a mišići mu nisu bili čvrsti. »Misliš li da bih mu trebao zabiti koplje u grlo?« upitao sam, prelazeći pogledom po brežuljcima obasjanima sunčevim svjetlom, ne bih li ugledao mercijanske ili velške konjanike. »Pokušavam ne razmišljati o tome, momče«, progunđa Penda, »ali vojnici neće s tobom stajati u obrambenom zidu i ukrstiti štitove ako pomisle da si kukavica.« Bilo mi je jasno kako je nagovijestio da i sam tako misli, pa sam na trenutak pao u napast da Eafi rasporim trbuh kako bih svom sugovorniku dokazao da nisam mlakonja. Umjesto toga, naglo sam se okrenuo, a Eafa je raširio oči i presavio se kad sam mu dršku koplja zabio u trbuh. Onda sam ga mlatnuo po šljemu i pomislio da sam ga ubio. Srećom, i glava mu je bila debela, pa se s naporom podigao na ruke i koljena, a pritom je tresao glavom i stenjao. »Ionako imamo premalo ljudi, Penda«, prokomentirao sam dovoljno glasno da svi čuju. »Bilo bi glupo ubiti jednoga od njih, pa makar to bio i beskorisni svinjski mjehur Eafa. Neka Velšani odrade svoj dio posla.« Trgovac strijelama više se nije bio u stanju tući sa mnom, a mislim da to ionako ne bi učinio – već sam ga jednom osramotio, pa mu je to vjerojatno bilo dovoljno. Neki vojnici psovali su mi sve po spisku, a drugi su Eafi pomagali da se uspravi. Laknulo mi je kad se nitko više nije otvoreno usprotivio. Riskirao sam, ali isplatilo se. »Ja bih ga jače udario«, izjavi Penda kad smo nastavili put. Zažalio sam što nisam jače maznuo drznika, jer Eafa je uskoro ponovno počeo mlatiti jezikom. Poslije dva dana, i ja sam se divio njegovoj maštovitosti kad je bila riječ o Nordijcima i njihovim odnosima sa životinjama. I tako smo došli do Offina zida, zapadne granice Mercije. Na tlu pred barikadama posjekli su drveće i očistili grmlje u koje su se napadači mogli sakriti, a pred velikim zemljanim nasipom na kojemu se dizala ograda od zašiljenih hrastovih kolaca iskopali su duboki jarak. »Hoćemo li mahati rukama i preletjeti?« upita čovjek po imenu Alric, dok

smo potrbuške ležali na vrhu brežuljka i motrili barikadu. »Naravno«, odgovori Penda, »jer svi smo ionako prokleti anđeli!« Počešao se po ožiljku koji mu se pružao preko lica. »Mogli bismo sačekati do mraka i popeti se preko te vražje stvari. Čuješ li ovu zabavnu ideju, Eafa?« upitao je, pogledavši trgovca strijelama. »Misliš li da debelu guzicu možeš prebaciti preko onog zida ispod nas?« Upitani napravi grimasu, a Penda se okrene prema meni. »Gavrane, budi tako dobar i uhvati Eafu kad padne.« »Uhvatit ću ga kao svinju na ražnju«, odgovorio sam, pogledavši trgovca strijelama u oči, a pritom sam potapšao dršku koplja. »Ovdje smo izloženi pogledima«, ponovno sam se obratio Pendi. »Potražit ćemo zaklon. Večeras se moramo vratiti na ovo mjesto.« Potvrdio je glavom, pa smo otpuzali s vrha brežuljka. »Misliš li da bismo upravo ovdje trebali prijeći?« upitao sam Pendu kad smo uzimali štitove i spremali se potražiti zaklon dok ne padne mrak. »Možemo krenuti na sjever i proći dio puta čamcima.« Zid je završavao malo dalje u smjeru sjeveroistoka, a zamijenila ga je rijeka Wye, koja je u tome području tvorila prirodnu granicu prema istočnim krajevima, da bi zavijugala natrag u velški teritorij. Offin nasip i ograda od kolja ponovno se dižu tek kod mjesta zvanoga Magon, simbola mercijanske nadmoći. Sve sam to doznao na Ealdredovoj gozbi prije nego što me medovina omamila, pa više ništa nisam ni pokušao razumjeti. Penda odmahne glavom. »Ovdje ćemo morati prijeći zid, a k tome i rijeku iza njega.« Nacerio se vojnicima. »I baš zato jer je na ovome dijelu to najteže izvesti.« Gunđali su, iako su shvatili da naum ima smisla. Naime, nijedan Velšanin ne bi očekivao da će napadači poći najtežim putem. »Budemo li imali barem malo sreće, ti ljubitelji ovaca neće previše budno stražariti«, zaključio je Penda, a bilo mi je drago što je sa mnom takva osoba. Te noći postali smo sjene. Većina nas se pomoću užadi lako popela preko hrastovih kolaca, a onda smo pronašli plići dio rijeke koji smo i pregazili, no u jednom trenutku više nam nije bilo lako. Ealdred nam je dao vinske mješine, pa smo ih napuhali i poslužili se njima da glave, mačeve i smotane brynje držimo iznad vode. Prošaptao sam zahvalu Lokiju što nas Velšani nisu dočekali kad smo se, drhteći od hladnoće, u donjemu rublju uspentrali na blatnu desnu obalu rijeke Wye. Zabacivši unatrag mokru kosu, sjetio sam se protivnika koji su nas napali kod pastirske kolibe, pa sam zagrabio šaku blata i razmazao ga po licu. »Tako ćemo postati nevidljivi, nalik na duhove«, odgovorio sam na upitne poglede svojih suboraca. Neki vojnici tiho su mrmljali, a drugi su se

prekrižili kao da su moje riječi uvrijedile njihovoga Boga, ali uskoro su svi lica i ruke prekrili gustim blatom, pa su nam na slaboj mjesečini jedino oči odavale da smo ljudi, a ne demoni. Znali smo jednu stvar – budemo li slijedili rijeku, uskoro ćemo stići do sela i naseobina. Ljudi se uvijek nastane pokraj svježeg izvora vode. Nažalost, nismo imali pojma kamo su odveli Weohstana. Jedan od Ealdredovih tjelesnih čuvara, krupni čovjek po imenu Oswyn, bolje je od ostalih poznavao ovaj kraj. »Na sljedećemu riječnomu zavoju je naseobina«, izvijestio nas je, a bijeli zubi isticali su mu se na licu premazanu blatom. »Nekad je to bilo veliko mjesto, ali prije tri godine smo ga spalili.« »Sjećam se toga.« Eafa napravi grimasu, provjeravajući perje na strijeli. »Oteli su neke mališane iz Hwiccea, mislim da ih je bilo sedam ili osam, pa smo zato spalili sedam ili osam njihovih sela.« Prešao je perima preko jezika, isprobavajući ih. »Ta kopilad brže ih je obnovila nego što smo ih uspjeli sravniti sa zemljom.« »Udarimo noćas po njima«, predloži Penda. »Ako Weohstan nije ondje, poći ćemo dalje dok je još mrak i okušati sreću u sljedećemu selu.« »Ne«, protuslovio sam mu, čvrsto uhvativši Glumovo debelo koplje od jasenovine. »Ako sad napadnemo, neki od njih će pobjeći.. . to se uvijek događa. Otrčat će rođacima i do svitanja okupiti hrpu Velšana.« »Možda i uspijemo otprašiti u Wessex«, nadoveže se Oswyn, »ali trebat će nam vraška sreća da prijeđemo i polovicu puta prije nego što nas srede.« Pljunuo je na tu pomisao. »Što onda predlažeš, Nordijče?« izazivački će Penda. Sve oči promatrale su jedino mene, pa sam duboko udahnuo i prihvatio činjenicu kako su mi Norne možda istkale sudbinu u kojoj piše da ću te ljude odvesti u smrt. »Uhvatit ćemo čovjeka iz sela koje je spomenuo Oswyn, pa ćemo ga natjerati da nam kaže što zna. Ako je ovdje negdje zatočen sin starješine Ealdreda, glas o tome svakako se pročuo. Morat će pokazati da su učinili nešto uspješno kako bi opravdali gubitak tolikih ratnika.« Penda je mrzovoljno kimnuo, pa smo nastavili put. »Pronaći ćemo mjesto gdje čuvaju Weohstana, ali moramo neko kopile prisiliti da nas odvede onamo.« Izgovorivši to, sjetio sam se prvoga susreta sa Sigurdom i Olafom te kako mi se gotovo rastopila utroba kad su me natjerali da ih odvedem u selo. »Ući ćeš u nečiju kuću i nepoznatoga čovjeka izvući iz postelje u nadi da

nas neće primijetiti ni njegova žena, a ni ostala velška kopilad?« upitao me Penda. Nacerio sam mu se, zamijetivši kako su njegovi zubi u mraku bljesnuli poput očnjaka. Oswyn je imao pravo, mjesto je uistinu bilo malo. Sastojalo se od samo devet ili deset kuća, iako smo vidjeli da iz zemlje još strše stare grede, nalik na izgorjele prste, a na njihove pougljenjene površine padalo je svjetlo zvijezda koje se odražavalo i u rijeci. Možda su te grede stanovnicima služile kao podsjetnik na poginule, iako je bilo vjerojatnije da se ljudi nisu ni osvrtali na njih. Skutrili smo se u mraku kao divlji psi koji vrebaju plijen. »Ona kuća ondje«, pokazao sam neugledno zdanje koje se dizalo pokraj neuredno nabacane hrpe drva. »Ne bismo trebali imati poteškoća s lijenim kopiletom koje ondje živi.« Oswyn odmahne glavom. »Ne, Gavrane, najbolje će biti da odaberemo onu kuću«, glavom je pokazao prema zgradi koja se smjestila bliže vodi. »Ima pravo«, složio se Penda. »Šum rijeke prigušit će ono što budemo radili.« Kimnuo sam i osmijehom odao priznanje Oswynovoj domišljatosti. »Ima li dragovoljaca, dame?« tiho nas je upitao Penda. Svi su zurili u njega, pa sam se upitao što moji suborci vide kad gledaju u mene, njihovoga samoprozvanoga vođu. U noći je moje krvavo oko jamačno bilo nevidljivo. »Ja ću poći«, javio sam se, pa s ramena skinuo štit i otkopčao pojas koji mi je pridržavao mač u koricama – morat ću se kretati hitro i tiho poput Valkire koja lebdi nad bojištem punim pobijenih ratnika. Penda moj prijedlog potvrdi glavom, pa i sam počne skidati opremu. »Dvojica će biti dovoljna«, zaključio je, predajući štit ratniku Coenredu. »Momci, čim zgrabimo vrat nekog žgoljavca, budite spremni za pokret!« Onda smo se nas dvojica odšuljali do kuće pokraj rijeke, a pitao sam se što ćemo ondje naći. Pužući potrbuške, došli smo do svinjca ispletenoga od lijeske. Nos mi je ispunio takav smrad da su mi zasuzile oči, a životinje su tiho roktale i meškoljile se u snu dok smo motrili okruglu kuću sa slamnatim krovom čija su vrata bila okrenuta prema sjeveru. Nekoć joj je sučelice stajala još jedna kuća, ali sad je više nije bilo, pa sam se ponovno upitao kako ti ljudi mogu svaki dan započeti tako da gledaju ostatke uništenih života. »To ih neprestano opominje da nas moraju mrziti«, promrmlja Panda, glavom pokazujući krš, a onda se ponovno okrene okrugloj kući. »Na vratima

je možda zasun. Nećemo ući bez da prouzročimo buku nalik na vražju grmljavinu.« »Penda, moramo bučiti dovoljno glasno da ih probudimo, ali ne više od toga«, odgovorio sam, motreći kuću. Unutra nisam vidio svjetlo svijeće, a nad slamnatim krovom nije se dizao dim. »Probudit ćemo ih, a kad izađu da vide što je...« Slegnuo sam ramenima. Moj sugovornik se počeše po ožiljku. »To je bolje nego da provaljujemo vrata«, priznao je. Za nekoliko trenutaka prikrao sam se iza kuće i zgrabio svinjče, a Penda mu je rukama stisnuo njušku. »Ne mogu smiriti tu živinu!« prosiktao sam, teškom mukom pridržavajući blatno stvorenje koje se koprcalo da spasi svoj život i udaralo me oštrim papcima. »Učini to prije nego što ovo ispustim!« upozorio sam ga. Penda je dugi nož s koštanom drškom zabio svinji u stražnjicu, a istodobno joj je i pustio njušku, pa je životinja divljački zacviljela. »Freyjinih mi sisa!« prosiktao sam. »Ubij tu prokletu stvar, jer će probuditi i mrtve!« »Onda je dobro drži, psiću!« zareži Penda. Pokušavao je svinji prerezati vrat, ali životinja se bacakala, cičala i cviljela, pa joj je, umjesto da nožem prijeđe preko njezina vrata, zabio oštricu u dio tijela kod prednjih nogu. Cičanje je prestalo. Do nas su iz kuće doprli glasovi, a onda smo čuli struganje kremena i metala. Odbacio sam svinju koja je još mahala nogama, a u taj čas Penda je otvorio vrata, uletio u kuću i udarcem srušio ženu prije nego što je uopće dospjela kriknuti. Krenuvši za njim, osvrnuo sam se prostorijom i nepoznatome muškarcu tako silovito zabio dršku noža u lice da se stropoštao. Sve je začas bilo gotovo. Penda je Velšanina udario nogom u glavu kako bi bio siguran da ovaj neće ustati, a onda smo ga prebacili preko mog ramena i odnijeli do dodijeljene mi skupine ljudi iz Wessexa čije su se tamne sjene isticale u krajoliku kao grede kod zida kralja Offe. Prošaptao sam zahvalu Lokiju, bogu varalica i lukavcu koji se udostojao nagraditi našu psinu. Kroz visoku travu i trske požurili smo prema sjeveru. Brza voda odražavala je zvjezdanu svjetlost i donekle nam ocrtavala put, a nadali smo se i da će njezin šum prigušiti zvukove našega prolaska. Onesviještenoga Velšanina predao sam Coenredu, pa je krupni muškarac zarobljenika prebacio preko ramena kao vreću brašna. Sustigao sam i Pendu, koji nam je nametnuo poprilično brzi ritam kretanja.

»Imat ćemo sreće ako iz njega izvučemo išta smisleno«, primijetio sam dok smo hitali preko tla koje se pretvorilo u močvaru prilikom nedavnoga izlijevanja obližnje rijeke. »Oporavit će se on, momče«, odvrati Penda. »Tako ti je s Velšanima. Tvrdi su to nitkovi i teško ih je ubiti.« »Ne bismo li ga trebali natjerati da progovori?« upitao sam ga dok me štit udarao po bolnim leđima, a još sam i trčao pognut. Nadao sam se da mi se neće otvoriti rana koju je Cynethryth zašila. »Možda je Weohstan upravo u tom selu.« »Sasvim sam siguran da nije ondje, Gavrane«, odvrati moj sugovornik, a trčao je tako lako i prirodno da se doimao poput grabežljivca. »Ako još diše, čuvaju ga u nekom usranom mjestu koje je veće od te selendre. Ealdredov sin nije naprosto komad mesa kao ti ili ja, nego mu je i cijena poprilična...« U tom trenutku iz trske je izletjela liska, ispuštajući zvuk kao da čekić udara po nakovnju. »A mi ćemo zbog toga možda krvariti«, čuo sam kako mrmlja Penda. Šutke smo trčali dalje, svjesni da nam prijeti velika opasnost. Naime, ako Velšani čuvaju Weohstana u tvrđavi, kako bi ga odande moglo osloboditi samo trideset ljudi? Bilo nas je premalo! Dok smo zamrljani blatom i poput sjena skakali duž obale, ujedno smo bili i lovci i lovina. Može se dogoditi da prije dospijemo na drugi svijet, nego da se vratimo našim domovima. Ako ništa drugo, barem sam ja zagrobnomu životu bio bliže nego domu! Na tu pomisao mnome je prostrujalo uzbuđenje, pa mi je srce brže zakucalo, a u udovima sam osjećao trnce. Iako je Penda mislio da bismo mogli umrijeti probodeni velškim kopljima, bio sam uvjeren da su mi Norne namijenile drukčiju sudbinu. Moji ratnici Wessexa sjedili su u mraku i čekali, osvrćući se u svim smjerovima i taktički zadržavajući dah. Oswyn nakrene šljem, pa izlije vodu na lice zarobljenika koji je ležao u blatu. Velšanin je zatim, kao dodatni poticaj, primio i udarac u međunožje, što je bilo mnogo djelotvornije. Zarobljenik je zastenjao i osvijestio se, zakolutavši očima. Oswyn ga je još jače udario, pa se poljanom prolomio krik. »Gdje je Sas kojega su odveli preko zida?« upitao sam, podignuvši ruku da zaustavim Oswyna koji je htio ponovno zamahnuti nogom. »Tvoji ljudi zarobili su jednog tipa. Gdje je sad taj čovjek?« Zarobljenik se trgnuo, držeći se za natečeno lice, a onda je povikao i počeo se tako snažno bacakati da smo ga morali zgrabiti i začepiti mu usta. Oswyn mu je preveo moja pitanja, ali Velšanin je pljunuo i zabacio glavu, izazivajući me da zarežem njegov bijeli

vrat. »Hoće da ga ubiješ«, objasni Oswyn i pljune zarobljeniku u lice. »Misli da smo mu ubili ženu, Penda«, rekao sam, napravivši grimasu. »Ništa nam neće reći.« »To pokazuje da nemaš pojma kako se ovo radi, psiću«, zarežao je na mene. »Kad završim s njim, taj komad jarećega govna reći će nam i kad je zadnji put srao.« Skinuo je šljem i prošao rukom kroz kratku kosu, koja mu se podigla poput šiljaka. »Samo mu treba malo dodatnoga uvjeravanja.« Čučnuo je, izvukao dugi nož i prislonio oštricu zarobljeniku na međunožje. Velšanin je napravio prkosnu grimasu, a zubi su mu se bijelili u mraku. »Drži ga da se smiri«, zalaje Penda, pa svojoj žrtvi razreže hlače. Muškarac se počeo bacakati. »Čvrsto ga drži, ako ne želiš da ti odrežem vražje prste!« zasikče Penda na Oswyna koji je, unatoč krupnomu stasu, zarobljeniku jedva držao noge na tlu. Razotkrili su Velšaninov penis, pa ga je Penda zgrabio i pod njega stavio nož. Dok je niz oštricu curio tanki mlaz krvi, zarobljenik je počeo brbljati na svom jeziku. Podignuvši obrve, Penda je pogledao Oswyna koji se cerio poput djeteta. Činilo se da će nam Velšanin ipak biti od pomoći. »Kaže da je čuo nešto o pohodu na Merciju, ali nitko iz njegova sela nije sudjelovao u tome«, preveo nam je Oswyn. »Rat je osiromašio njegovo mjesto«, nastavio je, dobacivši pogled debelomu Eafi, »i stanovnici više nemaju živaca za borbu s Englezima.« Zarobljenik je i dalje blebetao. Sad se posve razbudio i bio voljan govoriti, no sumnjao sam da će mu to biti od pomoći. »Ne zna kamo su odveli momka«, izjavi Oswyn, gledajući Pendu koji je slegnuo ramenima i ponovno se sagnuo da nastavi ispitivanje, pa je prislonio oštricu na zarobljenikov skvrčeni penis. Velšanin je zacvilio, a Penda je polako odmahnuo glavom i odmaknuo nož. Zarobljenik je molećivo pogledao Oswyna koji je kimnuo, ohrabrujući ga da govori za vlastito dobro. »Kaže da oni koji uhvate važnu osobu, neko sretno kopile odviše vrijedno za tržnicu robova, zatočenika uvijek odvedu u Caer Dyffryn«, izvijesti Oswyn. »To je mala tvrđava u dolini sjeverno odavde.« Čuvši taj naziv, neki vojnici počeli su mrmljati i psovati. »Poznajem to mjesto«, reče Penda, »kao i mnogi od nas.« »Priseže da više ništa ne zna«, završi Oswyn. Penda se počeše po ožiljku ispod brade, a onda uhvati Velšanina za kosu, obavije ju oko ruke, zabaci mu glavu unatrag i prereže mu vratnu hrskavicu.

Muškarac je bio na izdisaju. »Odinovih mi zubi, mogao nam je još nešto reći!« uzviknuo sam, gledajući oči ubijenog zarobljenika. »Mogli smo ga pitati koliko je ljudi u Caer Dyffrynu, kako dugo ćemo putovati donde... ma bilo što!« Penda obriše nož u mrtvačevu tuniku i ustane. »Da smo ga dulje ispitivali, počeo bi nam lagati, momče. Napričao bi mnoštvo sranja da nas obeshrabri.« Mahnuo je vojnicima koji su stajali i zurili u mrak kao da svakoga trenutka očekuju oluju strijela i kopalja. »Našim momcima ne trebaju laži, Gavrane. Stvari su ionako dovoljno loše.« Zurio sam u Velšanina i crnu krv koja je u mjehurićima navirala kroz posjekotinu na vratu. Tijelo mu se zgrčilo, noge su mu još jednom trznule, a onda se sasvim umirio. Osjetio sam mučninu. Postupili smo nečasno, pa sam se bojao bijesa bogova. Istina, sjetio sam se kako je Glum rekao da smo ionako predaleko od naših božanstava, a na tu pomisao, krv mi se još više sledila. Što će biti sa mnom ako ovom zemljom vlada kršćanski Bog? Odmahnuo sam glavom i odbacio tu pomisao. Penda me udario po ramenu. »Probudi se, momče! Jasno ti je da ga nismo mogli pustiti, je li? Osim toga, tom kurvinom sinu nismo mogli utjerati još veći strah u kosti i spriječiti njegovo brbljanje.« Pokazao je mrtvačevo međunožje, pa sam vidio da su mu hlače tamne i sluzave. »Taj nespretni vol Oswyn nije dovoljno smirio kopile«, mračno je objasnio, »pa sam mu prerezao venu. Jadno govno jednostavno je iskrvarilo.« Rukom je dao znak Oswynu i Coenredu da truplo bace u rijeku. »Ustalom, možda su sve to bile tek laži«, završio je. Pomislio sam da Penda u nečemu ipak ima pravo – bilo bi loše da je Velšanin u ljudima raspirio strah koji im je poput štakora izjedao utrobu. Već smo ionako bili u vrlo opasnome položaju, a strah može oslabiti čovjeka. U džepove trupla natrpali smo kamenje, pa je smjesta potonulo na dno rijeke, a bez zarobljenika mnogo smo brže napredovali prema sjeveru. Oswyn nas je odveo podalje od vodene površine što je reflektirala odraze i otkrivala nas neprijatelju, ali izdaleka smo ipak slijedili rijeku. Nismo dugo putovali kad se preko istočnoga dijela neba počeo širiti ružičasti odsjaj. Umotali smo se u ogrtače i neko vrijeme odspavali među mekom zelenom paprati. Kad smo se u zoru probudili, ptice su tako glasno cvrkutale kao da sve ljude unaokolo žele upozoriti na našu prisutnost, pa sam se uplašio da će ih Velšani čuti, doći ovamo i pobiti nas prije nego što uopće vidimo Caer Dyffryn. Toga je jutra Eafa ubio gavrana. Ptica je sjedila na svijenoj grani pocrnjele

vrbe i gledala nas, a Eafa je nategnuo luk od tisovine i strijelom joj probio trup. »Vidite li da moja ruka nikad ne promaši?« pohvalio se ostalima, koji su ga tapšali po leđima, zadivljeni njegovom vještinom. »Koja si ti budala, Eafa«, ukorio sam ga, stojeći pred njim s dugim kopljem u ruci. »Debela i neuka budala!« Trgovac strijelama je ustuknuo, a onda se nasmiješio i pogledao prijatelje. »Da, sad se i ja toga sjećam«, rekao je. »Vi Nordijci vjerujete da su gavrani čarobna stvorenja, je li?« Neki su se prezirno nasmijali i brzo se prekrižili. »Mislite da vide budućnost. Ako je tako, zašto nije odletio kad sam napeo luk?« Penda nas je gledao bez da je prozborio jednu jedinu riječ, pa nisam znao nada li se da ću drznika probosti kopljem, ili da će on ubiti mene. »Ništa ti ne znaš, Eafa«, odgovorio sam. »Gori si od svinjskoga govna. Gavran se ne mora bojati ničega na svijetu, jer i nije od ovoga svijeta.« Dotaknuo sam krilo koje mi je Cynethryth uplela u kosu, a trgovac je s gnušanjem izvio usta, no u očima sam mu primijetio tračak sumnje. »Donesi svoju strijelu, svinjsko govno!« nastavio sam. »Vidjet ćemo kako si vješt kad te Velšani dođu ubiti.« Njegovi prijatelji utihnuli su, svjesni da će se ova nekolicina ratnika uskoro morati boriti protiv znatno brojnijeg neprijatelja.

N Šesnaesto poglavlje ikakav Velšanin nije nam trebao potvrditi da smo stigli do Caer Dyffryna. Djevičanske livade pune žutih zvončića postale su uglavnom mjesta ispaša na kojima su od cvijeća preostali samo visoki stručci bijeloga stolisnika, dok su oko njih trčkarale zebe i sjenice. »Znaju da smo ovdje«, primijeti Penda, koji je pozorno motrio povišeno zemljište prema sjeveroistoku, rukom zaklonivši oči od sunca što se dizalo na nebu. »Kako znaš, Penda?« upita oniski i kozičavi čovjek po imenu Saba, koji je radio u jednomu od mlinova starješine Ealdreda, a u neprijateljskoj zemlji bio je upravo nevjerojatno živčan. Nosio je kratku sjekiru i odjenuo pojačani kožnati oklop, a umjesto šljema na glavu je priljubio okruglu kapicu od tvrde kože, zbog koje se doimao još niži. »Pogledaj oko sebe, Saba«, kimne Penda, češkajući ožiljak na obrazu. »Dok si jutros sanjao da melješ žito, ovu livadu prekrivale su velške ovce pune buha. Jutros su ih odveli.« Vojnici, čija su lica još bila umrljana blatom, bacili su pogled na tlo, pa su uistinu vidjeli da je kratku travu uneredila svježa ovčja balega. »Bog nam se smilovao! Onda je sve gotovo!« uzvikne čovjek po imenu Eni. Raširio je oči, a brada mu se tresla. »Svršeno je! Moramo se vratiti. Ako crni štitovi znaju da smo ovdje, stvarno nemamo izgleda! Bit ćemo kao opatica u kupleraju.« »Eni ima pravo, Penda«, složi se Saba, koji je pokušavao sakriti strah. »Trebali bismo se vratiti. Ako znaju da smo ovdje...« Riječi su mu ostale visjeti u zraku, pa su nazočni mogli zamisliti kakva će im biti sudbina. Neki su mrmljali u znak slaganja i počeli govoriti o povratku u Wessex, dok su drugi gledali Pendu i čekali njegovu odluku. »A što ćemo reći gospodaru Ealdredu?« upita Penda one koji su zagovarali povratak u Wessex. »Momče, hajde da i tebe čujemo.« Dok je govorio, zatezao je remen šljema pod bradom s ožiljkom. »Ovaj... žao mi je, gospodaru«, oponašao je Enija, »tvoga sina i nasljednika nismo mogli spasiti od velške

kopiladi, jer... pa... vidjeli su nas. Zato smo im i rekli da mogu zadržati toga momka! Mi smo lagano odmaglili od strašnih i jebenih bezbožnika, kao djevice sa suhim pipicama od Nordijaca.« Okrenuo se prema meni. »Bez uvrede, bezbožniče«, dodao je. »Nisam se uvrijedio«, promrmljao sam i potvrdio njegove riječi: »Penda ima pravo.« Motrio sam im lica, a pogled mi se zaustavio na Sabi. Znao sam kako ne mogu uvjeriti Enija, ali ako bismo onima hrabrijima među njima uspjeli uliti nadu, i to bi bilo dovoljno. »Nastavit ćemo put«, odlučio sam. »Weohstana moramo vratiti kući u Wessex. Sjetite se da će jednoga dana postati starješina, i sigurno neće zaboraviti ljude koji su prešli Offin zid da bi ga izbavili.« »A ako je mrtav?« upita Saba. »Onda je mrtav«, slegnuo sam ramenima, »ali njegov otac neće zaboraviti one koji su mu omogućili da svoga sina zakopa u zemlju, licem prema istoku.« Oswyn potapše Sabu po leđima. »Nikad ne znaš kako sve može završiti«, rekao je. »Ealdred možda pokaže zahvalnost tako što će ti dati svoju mladu Cynethryth da ti zagrije krevet.« Div je isplazio jezik i micao njime. Stisnuo sam vilicu, primijetivši da me Penda motri. Usta je izvio u veseli osmijeh. Bio sam zadovoljan što Oswyn svojim komentarima pokreće te borce, pa će oni za njim i na kraj svijeta. Slijedili smo tragove ovaca, i već popodne stigli do ulaza u dolinu Caer Dyffryn. Mračno drveće obrubljivalo je uzvisine na obje strane, a onda se prorijedilo kako bi ustupilo mjesto ispašama na obroncima iznad doline. Ispod nas dizala se tvrđava u koju su Velšani utjerali stoku i gdje su vjerojatno zatočili Weohstana. Mjesto nije bilo impozantno poput tvrđave kralja Coenwulfa u Merciji, ali ipak je bilo preveliko da bi ga jedanaest ratnika uz potporu dvadeset trgovaca i obrtnika napalo s imalo nade u uspjeh. Još nas je više zabrinjavalo što dosad nismo vidjeli nijednoga Velšanina, a to je značilo da su motrili naše napredovanje otkako smo prešli zid kralja Offe. Ako je tako, pripremit će se za naš napad. Zabio sam dršku koplja od jasenovine u zemlju i promotrio tvrđavu. Obrambeni zid sastojao se od jarka i uzvisine s barikadom od zašiljena kolja, a tvrđavu su domišljato sagradili u zaklonu stijene. Na istočnoj strani tekla je rijeka Wye, a od zapadne prema sjevernoj uzvisini dizale su se visoke ispaše. »Pogledaj ono, Penda«, pokazao sam vrh brežuljka koji se na sjeveroistoku dizao nad tvrđavom. »Izgleda kao svjetionik, ili možda stražarska kula.«

»To tvoje crveno oko uistinu sve zamjećuje, momče.« Namrštivši se, pokušavao je razabrati četvrtasto zdanje na udaljenu brežuljku. »Kurvini sinovi prate svaki naš pokret. Morat ćemo sačekati do mraka prije nego bilo što pokušamo.« »Do mraka?« Eni s tjeskobnim izrazom pogleda sunce koje nam je još sjalo nad glavama. »U mraku neće znati odakle napadamo«, objasni Penda, »pa ćemo imati barem tu prednost.« Dok je govorio, jedan od vojnika primijetio je da se s hridi vije uski trak crnoga dima. »Zovu pojačanje«, primijeti Oswyn, pokazujući kopljem prema uzvisini. »Još malo i skidat ćemo tu kopilad s naših vratova.« »Ne uzbuđuj se, Oswyne«, izlane Coenred. »Zar uistinu misliš da zovu u pomoć? To im sad sigurno ne treba, čovječe! Samo javljaju dobru vijest da će koplja umočiti u neprijateljsku krv.« Učinilo mi se da Coenred ima pravo. Iza čvrstih zidova, oni se nijednoga protivnika gotovo uopće nisu trebali bojati. S druge strane, stvarno nas je bilo premalo, pa smo bili izloženi poput poslastice na bogataševoj gozbi. Bez obzira zovu li branitelji tvrđave pojačanje ili ne, uskoro će i njihovi suborci doći da uživaju u obroku, jer gdje god se odvija bitka na život i smrt, uvijek je prati i bogat plijen, kao i prilika za vječnu slavu ratnika. »Sad više ne možemo čekati da padne mrak«, ukazao sam Pendi, gledajući kako se na modromu nebu trak dima rastvara u prljavu mrlju. »To sigurno nije pametno učiniti ako svaki krvožedni Velšanin u krugu od dvadesetak kilometara dođe uzvratiti gostoprimstvo Wessexa. Zemljište ne poznajemo tako dobro kao oni, pa ćemo u mraku svi uludo izginuti.« »Bezbožnik ima pravo. Ubijat će nas jednoga po jednoga«, složi se Eafa, koji je s čela brisao znoj, dok je luk od tisovine stiskao kao da će ga samo to oružje očuvati da se ne pridruži svojim debelim precima. Penda je slegnuo ramenima kao da se pomirio sa svime što bi se moglo dogoditi. »Zasad nemamo baš mnogo izbora, Nordijče, ali griješiš pri pomisli da crne štitove nećemo natjerati u velike gubitke. Tako mi Krista i njegovih svetaca osvetnika, sutra će znati da se bore protiv snažnoga Wessexa. Je li tako, momci?« Neki ratnici kimali su i mrmljajući se složili s njim, a onda su, s mračnim izrazima lica, jedni druge uhvatili za podlaktice kako bi pokazali zajedništvo, dok su rijetki tek blijedo stajali, razmišljajući o obiteljima ili

ljubavnicama. »Postoji još jedna mogućnost«, rekao sam, prelazeći pogledom po krajoliku. »Navest ćemo ih da dođu k nama i prisiliti da se bore na terenu što ga sami izaberemo. Penda, siđemo li u dolinu, naći ćemo se u zamci između zidova i svakog vražjeg Velšanina koji nas dođe ubiti.« Pokazao sam prema crnom dimu na nebu. »Naći ćemo dobro i visoko zemljište na kojemu se možemo ukopati. Poslije nekog vremena, oni će doći k nama. Valjda imaju malo ponosa!« Počeli su se svađati. Neki su odjednom zaključili da nam je to jedina prilika, dok su drugi bili uvjereni da bismo trebali napasti tvrđavu prije nego što stigne pojačanje. Dotaknuo sam Odinovu amajliju oko vrata i poželio nam sreću. Sad barem nitko više nije govorio da bismo se trebali vratiti u Wessex. Ako sam u cijelom svom životu naučio nešto o bogovima, onda je to činjenica da vole odvažno srce, snažnu ruku s mačem, čovjeka koji se ne boji boriti u naizgled izgubljenoj bitci. Penda je napokon podignuo ruku, pa su vojnici ušutjeli. »Gavrane«, rekao je, motreći me hladnim i tamnim očima, »odredi mjesto za skorašnji susret.« Pljunuo je i nastavio mračnim glasom, s rukom na balčaku mača. »Dobro ga izaberi, momče... jer ćemo imati mnogo gostiju.« »Ondje, Penda«, odgovorio sam bez oklijevanja, pokazavši zemljište nama slijeva. Ono se najprije blago uzdizalo, a onda se pretvorilo u strminu. Poslije petsto ili šesto koraka mjesto se opet izravnalo, a u blizini se dizao šumarak s borovima i brezama. Na najstrmijemu dijelu iz tla su virile stijene, a znao sam da će nam svaka, pa i najmanja zapreka, ići u prilog ako nas neprijatelji napadnu uzbrdo i po mraku. Čovjek može slomiti gležanj na kamenu koji viri iz zemlje. »Dobro će nam poslužiti«, promrmlja Penda. »Drveće iznad nas može se iskoristiti.« Okrenuo se Oswynu. »Povedi dolje deset momaka, pa pretražite zamke za ribe. Ovce su sklonili pred nama, ali jamačno nisu imali vremena pokupiti zamke koje će nam dobro doći da prezalogajimo prije ubijanja.« Oswyn se okrenuo da ode, no Penda ga je zgrabio za široka ramena. »Donesite glatkoga kamenja koliko možete nositi«, zatražio je, stisnuvši šaku. »Njime ćemo neprijateljima smrskati lubanje... Ionako se moraju verati uzbrdo.« Oswyn se nacerio i pošao izvršiti zadaću. Gledao sam velšku tvrđavu kad me Penda udario drškom koplja po šljemu. »Pukim pogledom nećeš učiniti da nestane, momče«, obratio mi se. »Bit će

bolje da se popneš uz padinu i počneš raditi na obrani.« Uspentrali smo se noseći teške štitove, koplja i mačeve, a usput smo i procjenjivali najbolja mjesta za obranu ili napad. Motrio sam debeloga Eafu kad je preko ramena prebacio luk s olabavljenom uzicom, a nadao sam se da doista tako dobro gađa kao što se hvalio. Bilo mi je drago jer ga nisam ubio. Na brežuljku smo proveli tjeskobnu noć, a još smo se gore osjećali razmišljajući o velškim ratnicima koji su možda svakoga sata sve bliže. Narančasti odsjaj svjetionika mamio ih je kao što plamen svijeće privlači moljce. Oswyn se u sumrak vratio s četiri lipena, dva velika lososa, pastrvom i nekoliko malih klenova. Skuhali smo ribe i pojeli ih s tvrdim kruhom i sirom, pa smo napunili želuce, a udovima nam je prostrujala snaga za bitku koja se bližila. Blagodat vatre iskoristili smo u najvećoj mjeri – više nije bilo razloga da nastojimo ostati neprimijećeni. »Raspirite je, momci«, pokaže Penda vatru »i zapjevajte pjesmu. Za ljubav Kristovu, zapjevajte – i to glasno!« Sjeo je u travu, pa je oštrio dugi nož s bjelokosnom drškom. »Ako Velšani vide naše veselje, veći su izgledi da će dojuriti mašući kopljima, a sve to kako bi nam pokvarili zabavu. Uz malo sreće, bit će umorni kao psi i sami popadati na koplja.« Nasmiješio sam se na te riječi. Učinilo mi se da Penda nije ni svjestan učinka koji ima na ratnike oko sebe. Iako nije bio prirodni vođa poput poglavara Sigurda, a srca im nije punio lažnim nadama, te su noći ratnici na mračnomu brežuljku veselo pjevali zato što im je on rekao da se tako ponašaju. Svakome od njih bilo je očito da je Penda hladnokrvni ubojica, a upravo su takvoga čovjeka i trebali. U zoru sam stajao pogleda usmjerenoga prema istoku, a na licu sam osjećao blagu toplinu izlazećega sunca, pa sam se pitao hoću li ikad više doživjeti osvit. Dolinu ispod nas još su prekrivale hladne sjene. Mogao sam razabrati da se između kuća kreće sitna stoka, ali i muškarci i žene koji se spremaju za borbu. Neka dođu, pomislio sam. Spremni smo. Napunili smo mješine vodom, a pri malomu vrhu brežuljka poredali smo hrpe okrugloga riječnoga kamenja. Drveće je ovdje raslo rjeđe nego što sam očekivao, ali to je bilo dobro jer nam nije ometalo pogled na nisko tlo. Velšani će se svakako morati penjati da bi nas pobili. Uostalom, na vrhu je bilo dovoljno mjesta za zid što ćemo ga oblikovati našim okruglim štitovima i kopljima. »Sviđa mi se ovdje«, primijeti Penda, razbijajući čaroliju trenutka. Stajao je pokraj mene na rubu ravnoga tla, pa smo zajedno gledali niza strminu.

»Mogao bih se vratiti ovamo i sagraditi kuću... evo, upravo ovdje«, pokazao je hrpu kamenja. »Možda neku malu kuću, tako da je pet ili šest robova može vrlo uspješno nadgledati.« Lice s ožiljkom bilo mu je napeto, pa nisam mogao reći je li to šala ili on misli ozbiljno. »Ovamo ću dolaziti ljeti, s onom crvenokosom malom koju sam sreo kod kuće. Pričat ću joj da je ovdje dolje nekad bila tvrđava.« »Je li ti to djevojka?« upitao sam, iako poprilično siguran da u pitanju nije takvo što. Teško je zamisliti kako Penda nekome iskazuje nježnost. »Još nije, Gavrane, ali kad te svrbi... moraš se počeškati.« Nasmijao sam se, a ovaj je prstom rastreseno prešao po ožiljku na obrazu. »Momče, ne znam što je u tome smiješno«, promrmljao je. »Ako ti možeš sanjariti da ćeš ubosti onu mršavu kćer starješine Ealdreda, onda i ja mogu zamišljati da se valjam u sijenu s crvenokosom.« »Kladim se da joj ne bi bio prvi«, zlobno sam komentirao. »Ne bih ni želio biti, momče. Možeš zadržati svoje slatke male djevice, baš ih sve možeš prisvojiti – i bilo ti sa srećom! One ionako samo leže kao borove daske, pa čak se i ne doimaju kao da uživaju, Bog blagoslovio njihove majke! Ne, Gavrane, hoću ženu koja zna što je potiče da se navlaži.« Sagnuvši se, uzeo je kamenčić i bacio ga tako visoko da je odletio do pola padine. »Neka nam se obojici pruži prilika da ga umočimo«, zaključio je, a izraz lica bio mu je tvrd poput kamena. Odjednom mi se u dubini želuca nešto zgrčilo, a vrata tvrđave koju je sad kupalo izlazeće sunce naglo su se otvorila – dolazili su Velšani. »Evo ih!« povikao sam ostalima, koji su provjeravali ratnu opremu i posljednji put oštrih mačeve. Mnogi su mrmljali molitve i križali se. Čak su i iskusni borci među njima odvagivali okrugle štitove i pregledavali duga koplja kao da se njima nikad prije nisu borili, pa se pitaju hoće li drvo i čelik izdržati kad počne ubijanje. Ugledavši se u iskusnije suborce, mladi vojnici oponašali su njihove postupke i tražili savjete. Odbacili su ponos koji su dotad pokazivali. Osmorica strijelaca zategnuli su tetive na lukovima od tisovine, pa su odabrali strijelu koju će prvu odapeti. Znali su da će upravo oni biti na najsigurnijim mjestima – barem na početku bitke, i to odmah iza našega skjalborga, zida štitova, odakle mogu opasnim strijelama gađati nasrtljive Velšane. Pred kraj će im ponestati strijela, a onda moraju zauzeti svoje mjesto u obambenomu zidu i popuniti praznine koje će ostaviti poginuli. Zgrabio sam debelo koplje od jasenovine što je nekoć pripadalo Glumu.

Sad je bilo moje, a njegova težina ulijevala mi je pouzdanje. Zamišljao sam da je to oružje produžetak moga tijela i bio uvjeren da sam stekao nešto čarolije ili snage drveta od kojega su izradili koplje. Ne znam je li u takvu zamišljanju bilo istinske magije, ali barem mi je pomoglo da zatomim strah koji me izjedao. Gledao sam kako Velšani oblikuju obrambeni zid, leđima okrenuti prema tvrđavi, a misli su mi nekako skrenule na Griffina, ratnika iz moga sela koji se snažno i hrabro sukobio sa Sigurdom, iako je bio svjestan da nema šanse za pobjedu. A bio je tu i Olafov sin, bjelokosi Erik, koji nije posjedovao sposobnost nekih boraca da sakriju strah, a jedva je i postao ratnik, ali je svejedno dao život za bratstvo. Na kraju sam se sjetio i staroga, hrabroga Ealhstana, koji je bio slabašan i nijem, no ipak je bio hrabriji od svih ostalih. »Gledajte kako jedva čekaju da dođu i umru!« povikao sam preko ramena, a onda mi se lice zgrčilo – primijetio sam da mi glas drhti. Penda je oblikovao zid štitova u kojemu je svaki treći čovjek bio pravi ratnik, pa su svi unovačeni vojnici pokraj sebe imali iskusnoga borca da ih ohrabri i održava cjelovitost formacije. »Neka vam se štitovi preklapaju«, zaderao se, »i to za pola širine čovjeka pokraj vas! Izvadit ću utrobu svakome tko između štitova pusti danju svjetlost. I stojte čvrsto! Čujete li me? Čvrsto!« »Hoćemo, Penda!« poviče Oswyn. »Je li tako, momci?« Složno su potvrdili, a nekoliko ih je počelo udarati kopljem o štit. »Budite kao hrastovi!« zaurla Penda. »Više niste smeće ni kopilad Wessexa, nego hrastovi koje neće pomaknuti nijedan usrani Velšanin!« Znali su kakva je zadaća pred njima i što moraju činiti da prežive. Čak su i obrtnike i trgovce upoznali s tajnama zida štitova. Slušali su Pendu te mu dopuštali da ih svojim riječima i uzvicima hrabri i bode poput ose, dok mu je iz usta letjela pljuvačka. Penda je znao da svatko od njih u borbi mora pokazati snagu dvoje ljudi. Bio je svjestan da zid štitova mora ostati čvrst, jer samo će tako postati temelj žestokoga napada na neprijatelja. Uostalom, štitovi će moći napredovati poput jednoga čovjeka, korak po korak, i tako protivnike bacati pod noge, skršiti njihov otpor, te ih na koncu otjerati s poprišta bitke. »Ne smije biti pukotina, otvora i sličnih slabosti!« derao se, jer takvo što rascijepilo bi zid kao kad drvosječa uzduž raskoli hrast. »Ako popustimo, umrijet ćemo!«

»Moramo ustrajati«, progunđa niski Saba. »Sad više ne morate šaptati, momci!« potakne ih Penda. »Gledajte, kopilad je budna... i neka vas čuju!« »Wessex!« zagrmi Oswyn, mašući kopljem iznad glave. »Wessex!« svi su prihvatili njegov poklič. Penda je primijetio da ga gledam, pa je mračno kimnuo. »Velška kopilad poželjet će da je ostala u posteljama!« proderao se. »Tako mi jaja!« zaurla Oswyn. »Jeste li vidjeli njihove žene?« Pljunuo je niz padinu. »Takve su da bi svatko skočio sa slame i pobjegao u obrambeni zid!« Muškarci su se nasmijali, a Penda je zapovjedio Oswynu da na dugo koplje sveže barjak starješine Ealdreda i zabije ga u zemlju. Vjetar nije bio jak, ali puhao je sasvim dovoljno da tamnozeleni barjak zavijori, pa se povremeno mogao vidjeti jelen u skoku, izvezen zlatnom niti. »Neka znaju gdje smo, momci! Ne bismo htjeli da nas promaše«, bodrio ih je Penda glasom punim ponosa. Ljudi su klicali, pa su mačevima i kopljima toliko silovito udarali po štitovima da su Velšani jamačno pomislili kako na vrhu brda nije samo trideset i jedan borac, nego šezdeset njih. »Naprijed!« povikao je, pa je obrambeni zid Wessexa skladno poput jednoga čovjeka pošao do mjesta na vrhu padine, gdje sam stajao i ja. Buka se pojačala kad su vojnici ugledali neprijatelja u podnožju brda. Zveket oružja tutnjao mi je mislima, pa su mi se nakostriješile dlake na vratu, u rukama sam osjećao trnce, a pljuvačka mi je imala gorak okus. Odjednom smo iz doline začuli slab zvuk roga, a Penda je utišao Engleze podigavši ruku. Velšani su skupili oko sto pedeset ratnika. Iza njihove borbene crte vidio sam žene, djecu i sjedokose starce koji su izašli iz tvrđave da gledaju bitku, pa su čak poveli i pse. Ponovno se oglasio rog. »Oni žele razgovarati prije krvoprolića«, primijeti Oswyn. »Da, baš! Zapravo žele reći da će nam izgaziti utrobu, a oči baciti vranama«, odgovori Penda. »Ali ne trebaju mi njihove priče za laku noć! Prilično dobro spavam.« Iskoračio je s podignutim kopljem. »Čekaj, mogli bismo doznati nešto o Weohstanu«, zaustavio sam ga. Izvio je gornju usnicu i potvrdio glavom. Oswyn, Penda i ja polako smo sišli niz padinu do pola puta između suprotstavljenih vojnika, a neprijateljski vođe popeli su nam se ususret. Bila

su to dvojica divova s dugim crnim bradama i neurednom kosom. Prepoznao sam da je nordijski oklop na jednomu od njih zapravo brynja koja je pripadala Glumovu rođaku Thorleiku. Upravo je taj čovjek iskoračio i pljunuo mi pred noge, a drugi je progovorio glasom sličnim tipu kojega smo prije nekoliko dana ubili pokraj rijeke. »Kaže da se veseli što će vam skuhati mozgove i njima nahraniti svoju djecu«, prevede Oswyn, a dopustio si je i slab osmijeh. »Što sam ti rekao, Gavrane?« javi se Penda, pokazujući Velšanina. »Vražje priče za laku noć, a još nije ni podne!« »Pitaj ga je li još živ Weohstan od Wessexa«, obratio sam se Oswynu, koji se namrštio tražeći riječi. Kad je napokon postavio pitanje, Velšanin u kožnatu oklopu nasmiješio se i otkrio crne zube, a onda je ispljunuo odgovor kao što zmija pljuje otrov. »Živ je«, prevede Oswyn, raširivši oči. »Namjeravali su za njega tražiti otkupninu, ali sad nemaju potrebe za tim.« »Zašto ne?« upitao sam, a srce mi je brže zakucalo kad sam čuo da je Weohstan živ. »Zašto neće tražiti otkupninu?« Kopljem sam pokazao Velšane u podnožju brežuljka. »Ne mora biti krvi. Još ima vremena.« Oswyn kimne i prevede. Kad je čuo odgovor, problijedio je od muke. »Hajde, ti veliko kopile! Ispljuni to već jednom, čovječe«, navaljivao je Penda, razdražen što mora čekati prijevod svake rečenice. Bilo bi mu draže da razgovor prestane i da počne ubijanje. Oswyn pročisti grlo. »Kaže da više ne trebaju tražiti otkupninu za Weohstana, jer smo poput hromoga jelena upali u jamu za klanje. Dolaze i njihovi rođaci s onu stranu brda, mladići koji se žarko žele dokazati. Kaže da će nam njegovi ljudi uskoro s trupala uzimati stvari kao što orao kida komade zečjega mesa s kostiju. Od svega bogatstva, oni trebaju samo naše ruke, mačeve i štitove.« Pogledao je Velšanina. »Kaže da njihovi starci s bijelim bradama i djeca danas još nisu ispraznili crijeva, jer čekaju da nam se poseru u oči kad poginemo.« »Dosta blebetanja!« Penda istupi, pa mu se lice našlo samo prst daleko od crnih zubiju protivnika. »Hajde puzajući natrag k svojim ženama, prije nego što vam smrdljive zube izbijemo iz glave!« Velšanin nije govorio engleski, no očito je shvatio odgovor. Napravio je grimasu, okrenuo Pendi leđa, a onda se s pratiteljem počeo spuštati niz padinu.

»Smrdi poput svinjske iznutrice«, prokomentira Penda, pa se okrene od Velšanina i procijeni težinu koplja što ga je ovaj nosio. »Ta stvar ne vrijedi ni pljuvačke«, promrmljao je. »Ne bi mogla ubiti ni polumrtva psa.« Iznenada se izvio unatrag, pa je lagano poskočio i zavitlao koplje prema modromu nebu, a kad se spustilo natrag poput sokola, probolo je Velšanina s crnim zubima ravno između lopatica. Neprijatelj se srušio na koljena. Njegov sudrug zaprepašteno je odskočio, zaurlao neku psovku, a onda je svog prijatelja, koji se još trzao, odvukao niz brdo, ostavljajući koplje ondje gdje se zabolo. Sasi su klicanjem pozdravili prvo krvoproliće toga dana. Penda se iskreno začudio, zureći sa umirućim Velšaninom kojemu je glava klonula na prsa. Odjednom se naglo okrenuo, pa smo pošli uzbrdo za njim. »Krivo sam procijenio ono koplje«, zaključio je svoju misao.

V Sedamnaesto poglavlje elšani su nas napali u širokoj crti, a štitovi prekriveni kožom sačinjavali su zloslutni crni zid. Ipak, činilo se da osim tih štitova nemaju učinkovitih oklopa. Umjesto od željeza i čelika, šljemovi su im bili od pojačane kože, a koliko sam vidio, samo nekolicina imala je verižne košulje – i to ne pune brynje, nego neke trake pričvršćene preko prsa i vratova. »Razderat ćemo tu kopilad, Oswyne«, rekao sam, zauzevši svoje mjesto u sredini obrambenoga zida. »Teku mi sline kao divljemu psu, momče«, odgovorio je, udarajući kopljem po štitu. »Jedva čekam da vidim kakav si u borbi, Nordijče«, mračno mi se nasmiješio, »i zato me nemoj razočarati.« Iako sam bio među kršćanima, promrmljao sam molitvu hrabromu Tyru, ljubitelju bitaka, a onda moćnomu Thoru i Odinu koji vitla kopljem, pa sam ih zamolio da mi dopuste opravdati očekivanja. Neka moje mjesto u zidu štitova Velšanima donese smrt! Bili su udaljeni dvjestotinjak koraka, a sad sam im jasno razabrao mržnju na iskeženim licima dok su ujednačeno teško i silovito koračali, pa sam osjetio i lagani strah. »Sad je vrijeme da odapneš strijele, Eafa!« povikao sam. »Ne mora mi vražji poganin govoriti kad treba gađati«, zareži trgovac. Nasmiješio sam se i pomislio: Tako je, Eafa, mržnja je dobra. Pomoći će ti da ubijaš i nastaviš ubijati, sve dok ti krv čovjeka pokraj tebe ne zapljusne lice i ne zaslijepi tvoj pogled. Prva strijela u niskom je luku poletjela prema nebu, a onda se zabila u velški štit. Bio je to lijep pogodak, ali uskoro neće moći promašiti ni strijelac upola tako vješt kao Eafa. Uzbrdo je već navaljivalo mnoštvo Velšana. Nad glavom su mi, poput ptica, poletjele nove engleske strijele i prvi su protivnici popadali. Kad su se našli na sto koraka, sagnuli smo se, zgrabili kamenje s hrpe i uz psovke ga počeli bacati. Većina se odbila od crnih štitova, nimalo im ne usporivši napredovanje, no ipak je bilo razbijenih noseva i glava.

»Svaki čas će ih stići još više, momci!« poviče Penda. »Držite crtu obrane! Dižite štitove!« Sad su i Velšani gađali strijelama, no zabijale su se u padinu ispod nas, ili su nam tek bezopasno proletjele nad glavama. Borci na obje strane vikali su i psovali, kao da vjeruju kako će buka sakriti njihov strah. Iako su bili mlinari i poljodjelci, sad su režali i pljuvali poput divljih zvijeri, a sve kako bi neprijateljima u srca posijali užas. Nastojali su postići da ih siloviti bijes pretvori u ubojice neosjetljive na bol. Kamen što ga je Saba bacio tresnuo je napadača u sljepoočnicu, pa su naši počeli oduševljeno klicati, dok su protivnici zaobilazili paloga suborca. »Tako je!« zagrmi Oswyn. »Neka im Saba pošalje još jedan poklon!« Nažalost, sljedeći kamen bačen je preslabo, pa su sad klicali Velšani. Za nekoliko trenutaka dva zida štitova sudarit će se i ubijanje može početi. Iako sam mnogo puta zauzeo mjesto u obrambenome zidu od štitova, uvijek sam iznova osjetio da mi se utroba topi i da mi se grči želudac. Bilo je pomalo čudno što je toga dana na mene pao neobjašnjivi mir, i zbog toga sam od srca zahvaljivao bogovima, vjerujući kako mi suđenice Norne šalju znak kojim mi poručuju da još tkaju moj životni uzorak. To znači da još neću umrijeti. Sad se sam sebi smijem kad se sjetim bahatoga momka kakav sam bio nekoć. Mladi ljudi misle da su besmrtni, a taštinu, koja je izdanak oholosti, nose kao žičanu brynju, oklop koji će ih sačuvati na životu. Često u to iskreno vjeruju. Kad bih danas sreo samoga sebe kakav sam tada bio, udario bih toga mladića nadlanicom tako da ovaj odleti k samome vragu. Da, naučio bih ga poniznosti. Ipak, na određeni način mi je i drago što sam bio bahat i tako upoznao uzbuđenje koje je strujalo mnome dok sam, u zajedništvu s drugima, stajao na rubu života ili usred sveopćega umiranja. Mislim da se Odin, otac svijeta, zabavljao kad sam se toga dana sukobio s Velšanima. Smijao se crvenookomu dječaku koji je zamahivao kopljem na neprijatelje i okretno prolijevao krv po velškoj travi. Dobro je usrećivati bogove! Štitovi su nam se sudarili sa zaglušnim treskom, poput velikih valova na ravnoj stijeni, a borci su sjekli i vitlali kopljima zamahujući iz ramena, pa se zabijali u protivnička lica. Nosnice mi je ispunio reski zadah neprijatelja, nalik na miris pokvarene hrane. Duboka rika pretvorila se u cviljenje dok su oštrice pronalazile put do nezaštićenih dijelova tijela. Činilo mi se da kroz štit osjećam težinu cijeloga neprijateljskoga zida, pa sam desnu nogu čvrsto namjestio na tlo iza sebe, kako bih se ukopao i zadržao poziciju. Čovjek koji mi se našao nasuprot oružja umro je brzo i bezbolno. Kopljem sam neprestano naslijepo probadao nešto iznad vrha štita, sve dok nisam pogodio protivnika,

koji je uzviknuo i zaboravio na svoju obranu, pa sam ugledao posjekotinu koja mu je nekoć bila oko, a sad je u razderanu mesu zjapila samo crna i krvava rupa. Ponovno sam zario vrh koplja, ovaj put u njegova razjapljena usta, a onda sam krenuo da gadu smrskam zube i probodem vrat. Noge su ga izdale i stropoštao se, ali pritisak na našu crtu bio je tako jak da su nas napadači počeli potiskivati uz obronak. Oblikovali smo polumjesec, a strijelci su se premjestili na bokove kako bi strijelama obasipali Velšane koji su nas nastojali zaobići i napasti sleđa. Dosad su ih uspješno zadržavali Eafa i ostali. Penda je kosio neprijatelje dugim mačem, pa je u jezivomu i nemilosrdnomu ritmu udarao štitove ili glave, a Oswyn se nagnuo na protivnički obrambeni zid i podupro se o njega, dok su njegovi suborci ubijali sve oko sebe. Znao je kako ne smijemo dopustiti da nas predaleko odbace, jer ćemo se inače morati povlačiti s druge strane brežuljka, a Velšani će se naći iznad nas. Ako se to dogodi, bitka više neće dugo trajati. »Ubijte ih!« poviče Eni. »Pošaljite ih natrag Sotoni!« Taj oniski čovjek borio se kao demon, a nije ni znao da posjeduje toliki nagon za ubijanje. Spretno je rukovao mačem, a kratka oštrica pronalazila je put ispod njegova štita i zabijala se u neprijatelje prije nego što su je uopće primijetili. »Za Wessex!« povikao je netko. »Za Ealdreda!« začuo se drugi glas, a bitka se tek tada pretvorila u divljačko izmjenjivanje udaraca. Trava je postala skliska od krvi koja je obilno tekla. Borci su stenjali i vikali, navaljivali i pogibali, a iako su velška trupla prekrila tlo, protivnici su nas još uvijek potiskivali. Mnogi nepoznati ratnici Wessexa ležali su skršeni i izgubljeni s one strane neprijateljske plime koja je napredovala, a duše su im žurile u zagrobni život. »Lijevo krilo!« povikao je Egric. »Zaobilaze nas!« Sagnuo sam se iza štita, riskirao udarac i bacio pogled na stranu, gdje se Eafa očajnički borio mačem i štitom, dok je luk objesio na leđa. Vidio sam da su protivnici posjekli dva naša ratnika, a lijevo krilo prisilili na uzmak. Za nekoliko trenutaka naći će nam se iza leđa, a tada ćemo svi pomrijeti. »Gavrane, možeš li izdržati?« poviče Penda, pa protivnika tresne mačem u lice. Gurnuo ga je štitom, a borci oko njega zaurlali su i zakoračili među neprijatelje. Ispunio me užas – naš se zid štitova osipao! Ipak, Pendin nas je nasrtaj ohrabrio, pa su se i ostali potrudili da zajedno s nama poravnaju crtu. »Možeš li se držati?« ponovno je povikao i na trenutak se zagledao u mene očima žednima krvi, dok mu je usta izobličilo režanje.

Kimnuo sam suznim očima – pekao me znoj koji mi je curio niz lice. »Odbacite ih natrag njihovim kujama!« povikao sam i ponovno snažno navalio, a Penda je, povukavši za sobom još jednoga borca, napustio zid štitova kako bi pritekao u pomoć ljudima na lijevoj strani. Ondje je začas počeo ubijati protivnike poput ratnika naučenoga da presuđuje neprijateljima. Međutim, kako više nije bio u središtu obrambenoga zida, njegovi borci izgubili su krepkost. Napadači su nas neumoljivo potiskivali, pa smo gubili tlo pod nogama. Na mene su sa svih strana padali udarci, a moj lijepi oklop i šljem obilježili su me kao osobu koju vrijedi ubiti. Nečiji mač odbio mi se od šljema i udario me po ramenu, a oštrica koplja probila se ispod štitova i ubola me u goljenicu. Bolno sam zavrisnuo, a mnome je ponovno zavladao slijepi bijes, koji je samo pojačavao moje zamahe. Za pale suborce ništa više nismo mogli učiniti. Povlačili smo se u gotovo skroz razbijenoj formaciji, spojenih štitova i spuštenih glava. Odbacili su nas sve do Ealdredovoga barjaka na kojemu je vijorila slika jelena, pa sam opsovao kad je to znamenje nestalo pod silovitim velškim naletom. Egric se nagnuo prema neprijatelju, ispruživši ruku u pokušaju da spasi barjak. »Pusti, Egriče«, progunđao sam, zarivši mač u protivnikov trbuh. Koplje sam odavno izgubio. Krv me poštrcala po licu kad je netko Egricu odsjekao ruku koja je završila pod neprijateljskim nogama, a podivljali Velšanin je, urličući, zabio sjekiru u njegovu lubanju tolikom silinom da sam čuo krckanje kosti. Ako me sad upitate kako preživjeti bitku, odgovorit ću vam da sve zavisi od nogu i od toga jesu li vas u stanju odnijeti dovoljno daleko od pokolja, kako biste i dalje mogli ševiti ženu, podizati zdravu djecu i mirno proživjeti život. Nažalost, ako se baš morate boriti, ako volite pokolje, ili baš i nemate izbora, najbolje je nositi šljem – i to ne kožnatu kapicu, poput one koja se nekad davno na onomu poprištu pomiješala s Egricovim mozgom, nego neku napravljenu od željeza i čelika. Borac meni zdesna pao je, a moj štit zatresao se od udarca koji mi je tolikom silinom prodrmao mišiće u lijevomu ramenu da sam cijelom dužinom ruke osjetio bol. Dršku štita prodrmalo mi je još nekoliko udaraca, pa sam ispustio mač kako bih objema rukama uhvatio zaštitu koja se već lomila, dok sam za to vrijeme uzmicao s ostalima. Tyr, gospodar bitaka, znao je da smo u tom trenutku bili izgubljeni. Razbili su nam obrambeni zid i počeo je pravi pokolj. Štit sam brzo namjestio na rame i njegov željezni vrh divljački zabio u

neprijatelja, a zatim sam ga bacio i sagnuo se da pokupim mač. Barem ću umrijeti s oružjem u ruci, pa me Valkire mirno mogu odnijeti u Odinovu dvoranu gdje se pije medovina. U tom trenutku, protivnik me u lice odalamio toljagom, pa sam odletio na zemlju. Pred očima mi se smračilo. »Ustani, momče!« začuo sam nečiji glas. Kroz maglu sam vidio da nada mnom stoji Penda i luđački ruši protivnike. Izgubio je šljem, a kratka kosa bila mu je nalik na opake šiljke prekrivene krvlju. »Na noge, Gavrane! Nije gotovo dok ti ne kažem! Čuješ li me? Ustani, prljavo, bezbožno jarčevo kopile!« Zakrvavljena trava oko mene bila je puna poginulih ratnika Wessexa, ali mnogi su još bili živi i srčano se borili svakim zamahom mača i svakom napetom tetivom luka – nisu to činili za slavu ili za svoju zemlju, već za goli život. Onaj koji se ima snage boriti, protivniku neće dopustiti da mu oduzme ono najčasnije što može sačuvati. Penda me povukao na noge. »Bori se, Nordijče«, zarežao je, »ili ovdje umri! Bori se, prokletniče!« Nekako sam stao pokraj Pende, kao da mi je sam Odin pluća napunio vlastitim dahom, i počeo divlje zamahivati mačem, iako ništa nisam vidio – zaslijepili su me krv, znoj i prljavština. »Tako je, momče!« grmio je Penda. Možda zvuči nevjerojatno, ali smijao se! »To je pravi momak! To je krvožedni, bezbožni sin grmljavine! Ubija kao bezbožno kopile... kakvo i jest!« U lice mi je udarila krv, uši su mi ispunili krikovi, a nosnice smrad govna. Onda sam začuo još jedan zvuk, nalik na glas s drugoga svijeta, poziv s onostranoga života. Do mene je, čak i kroz tutnjavu bitke, dopro tihi i jasni zvuk, kao što se koplje probije ispod ruba štita, pa se zarije u goljenicu. Svi Velšani istodobno su zadrhtali, a zrak su odjednom proparali njihovi životinjski krikovi. Nisam siguran što se desilo, ali oko mene otvorio se prazan prostor. U glavi mi je bubnjalo, a kad sam žmirkao, pred oči mi je iskakalo neko nejasno svjetlo. Okrenuo sam se prema poznatomu zvuku i dubokim udisajima nastojao doći do zraka, dok su Velšani ponovno oblikovali obrambeni zid. Nepravilna hrpa crnih štitova sporo je odstupala preko unakaženih trupala i ranjenika koji su se grčili, pa sam gotovo krenuo prema njima, zatvorivši oči pred čudesnim prizorom koji mi se ukazao. Bio sam uvjeren da će sve to nestati kad ponovno pohvatam tijek bitke, ali nije bilo tako, nego je prizor postao još jasniji i stvarniji, dok su mi se pluća ispunjavala smrdljivim dahom. Na sve jačem povjetarcu, vijorio je crveni barjak s crnom vučjom glavom. Oko njega stupali su sjajni ratnici u oklopima i šljemovima. Nosili su okrugle i oslikane štitove, koplja, mačeve i sjekire. Bila je to četa koja čovjeku ledi krv u žilama, a i Velšani su jamačno pomislili da

su s Asgarda sišla božanstva rata, spremna otpočeti novi pokolj. Ne, to nisu bili bogovi, nego Nordijci! Ispustio sam krik pun boli i sreće, a onda sam pao na koljena. Došao je Sigurd! Nordijci su navaljivali s istoka, čak četrdesetak njih, i to sa štitovima koji su se preklapali kako bi oblikovali zid od željeza i drva. Ovi ljudi nisu mlinari ni trgovci, nego izvježbani ratnici. Jedan smrtonosni i savršeni val. Sa suncem za leđima, pohrlili su preko brežuljka i presreli protivnike koji su se povlačili. Iako su Velšani još uvijek bili daleko brojniji, doimali su se bespomoćno, a vjerojatno su u hladnim i plavim očima pridošlica vidjeli svoju smrt. »Tvoji prijatelji, Gavrane?« upitao je Penda glasom koji se prelamao, dok je istovremeno rastrgao vrat paloga neprijatelja. Pokušao je pljunuti, ali usta su mu se previše osušila. »Odinovi vukovi«, objasnio sam mu, pokušavajući odagnati bol zurenjem u pokolj koji je otpočeo. Djeca i starci sa sijedim bradama, oni koji su izašli iz Caer Dyffryna da nas gledaju kako umiremo, sad su trčali prema vratima tvrđave. »Momče, dovoljno je i da samo jedan Nordijac bude od mene udaljen koliko se može kamenom dobaciti«, izjavio je Penda, gledajući kako borci u nordijskomu zidu štitova komadaju Velšane, među kojima je zavladalo rasulo. »Te bezbožne svinje znaju kako ubijati«, promrmljao je. »Samo neka se ne okrenu protiv nas, jer sam umoran kao droljine sise.« Unovačeni vojnici Wessexa uglavnom su ležali mrtvi. Poginuo je i debeli Eafa, a u mrtvački bijelim rukama još je držao slomljeni luk. Blizu nas ležali su Coenred i Alric, a dalje niz obronak, u smrti su se pomiješali i pobijeđeni i poraženi: mlinar Saba, Eni, Huda, Ceolmund, Egric i krupni Oswyn, koji mi je bio simpatičan, ali sad mu se lice pretvorilo u krvavu, smrskanu smjesu. Poginulo je ukupno dvadeset dvoje ljudi starješine Ealdreda. Preživjela su petorica iskusnih ratnika i tri trgovca, koji su bili toliko izvan sebe kao da su rukama uspjeli prokopati prolaz iz pakla i vratiti se u zemlju živih. Tresli su se, a oči im je ispunilo neko beznađe. Bojište je prekrilo gotovo pedesetak skršenih velških trupala. Na rasporenim utrobama koje su zjapile u nebo skupljale su se muhe, a posvuda se širio strašan smrad. Poginulima će se u smrti ubrzo pridružiti i njihovi rođaci, koji su se dolje još uvijek borili s vučjim čoporom. »Pa, Gavrane?« javi se Penda, glavom pokazujući pokolj. »Moram li te odvući dolje za tu lijepu kosu?« Okrenuo se prema našima. »Hajde, momci,

hoćemo li dopustiti da pogani dovrše ono što smo započeli?« Njegovi ošamućeni, krvlju umrljani i iscrpljeni ljudi šutke su zgrabili okrvavljeno oružje, pa su otapkali za njim. Ustao sam i sagnuo se da podignem odbačeni, gotovo uništeni štit. »Penda!« povikao sam, drhtavom nadlanicom brišući krv s lica. »Čekaj me!«

V Osamnaesto poglavlje elšani koji su se održali na nogama uskoro su otprašili u sigurnost iza zidova Caer Dyffryna. Rođake su ostavili da ih raskomadaju pripadnici vučjega čopora i preostalih ratnika Wessexa. Bitka nije dugo potrajala, a većina onih koje sam ubio umrla je tako da sam im oštricu zabadao u leđa dok su bježali. Među nas je doletjelo i nekoliko strijela koje su odapeli sa zidova tvrđave, no neiskusni strijelci gađali su uspaničeno i bez većega učinka. Kad smo Velšanima posve slomili hrabrost i pobili sve osim nekolicine, Sigurd je zagrmio naredbu za povlačenje. Podigli smo štitove prema tvrđavi i hitro uzmaknuli izvan dohvata strijela. Ovaj put zajedno su koračale vojske nordijskih zemalja i Wessexa, pogani i kršćani, braća u pokolju. »Sisate mi Freyje, Gavrane!« uzviknuo je Sigurd, okrenuo leđa tvrđavi i stisnuo me u snažni, medvjeđi zagrljaj. Iza njega vidio sam da mi se cere Crveni Svein, Bjorn, Bjarni i ostali, a lica su im bila poprskana krvlju. »Mogao sam znati da ćeš negdje započeti rat!« Pokazao je prema Caer Dyffrynu. »Čime su te ovi divljaci uzrujali, ha?« Bjarni je istupio, potapšao me po bolnom ramenu i okrenuo se bratu. »Netko je toga momka trebao naučiti da razlikuje bogati plijen od hrpe govana.« Nordijci su se nasmijali. Bjorn je skinuo šljem, pa je krvavi vrh obrisao u busen trave. »Najprije smo vas malo gledali«, pokazao je uzvisinu na istoku. »Trebali smo se uvjerili da borba započinje na pravoj strani.« »Nikad nije loše gledati kako Englezi umiru«, progunđa Bram na nordijskom jeziku. Skinuo sam šljem, stresao kosu i obrisao znojno čelo. »Gosparu Sigurde«, počeo sam, iako su mi se usta osušila, a jezik natekao, »pa gdje ste bili?« Prišao mi je i dotaknuo gavranovo krilo upleteno u moju kosu, pa se nasmiješio, a ja sam mu uzvratio osmijeh, sretan što mi je poglavar došao pomoći u borbi. »Glum nas je oteo, gosparu«, izvijestio sam ga. »Znate, one

noći u šumi...« Podigao je jednu ruku, a drugom skinuo šljem, pustivši da mu zlatna kosa, slijepljena od znoja, padne na ramena. »Znam, Gavrane«, odgovorio je. »Poznato mi je da nas je taj pas izdao.« S gađenjem je pljunuo, kao da ne može izgovoriti ime svog nekadašnjeg brodskoga zapovjednika, a onda je zarežao: »Ljutito bih se suprotstavio i samomu Odinu«, uperio je koplje u modro nebo, »zato što upravo ja nisam toj kukavici rasporio trbuh.« »Pazi što govoriš, Sigurde«, prosiktao je stari Asgot, poprskan krvlju neprijatelja, a onda je u znak upozorenja podigao prst. Činilo se da je Sigurd prihvatio opomenu, pa je dršku koplja zabio u zemlju. »Bram ima pravo«, rekao je. »Možda bih trebao zahvaliti tim Velšanima umjesto da ih ubijam. Te noći, kad su oteli tebe i engleska derišta... Pa, to i nije bilo tako važno«, nasmiješio se, mahnuvši rukom po zraku, »ali izgubili smo knjigu Bijeloga Krista...« Već i pri samoj pomisli, počešao se po gustoj bradi. »Ispao sam budala. Nisam vidio da je Glumovo srce pocrnjelo od pohlepe. Gavrane, ponosan sam čovjek i nisam vjerovao da bi me moj brodski zapovjednik mogao izdati. Vjerojatno će se Odin sjetiti Glumovih dostojnijih djela i dati mu mjesto na klupi, pa neka pije medovinu sa svima ostalima.« Ispljunuo je krvavu sluz, a onda je usta izvio u grimasu. »Uživat ću kad njegovoj sjeni odleti glava s ramena.« Primijetio sam da nedostaje jedan od Nordijaca. »Gdje je Crni Floki?« upitao sam, tražeći pogledom njegovo smrknuto lice, koje kao da je bilo napravljeno od kremena. »Sve ćeš ubrzo doznati, momče«, uvjeravao me Sigurd i glavom pokazao prema Englezima, pa sam shvatio kako me upozorava da ne govorim previše, jer je netko od njih možda razumio nordijski. Penda i njegovi preživjeli penjali su se na brežuljak da oplijene poginule prije nego što to učine Nordijci, a za njihovo dobro nadao sam se da će hitro obaviti što su naumili. »U šumi smo vidjeli jahače, gosparu«, rekao sam, »ljude kralja Coenwulfa. Mislili smo da vam spremaju zasjedu.« No u tome trenutku, kad sam pred sobom gledao vučji čopor u svoj njegovoj žestini, činilo mi se nemoguće da bi ih Mercijanci mogli istrijebiti. »Je li bilo borbe?« upitao sam, prelazeći pogledom po licima Nordijaca da vidim nedostaje li još netko. Sigurd se kiselo nasmijao. »Crni Floki osjetio je njihov smrad prije nego što su prispjeli na sto koraka od naše vatre«, odgovorio je. »Zato smo i imali

dovoljno vremena da im priredimo pristojan doček.« Slegnuo je ramenima. »Bilo je mračnije od Heline pičke i neki su nam pobjegli, a poslije toga skrivali smo se poput zmija«, nasmijao se. »Kao da je svaki kurvin sin u Merciji na svoja vrata poželio prikovati nordijsku kožu.« »Ma i nije bilo pravoga pokolja, momče«, javio se Olaf, odmahnuvši rukom na Sigurdove riječi, a pritom je motrio moju brynju, čije su kolutove prekrivale tamne mrlje krvi. »Ne bi ti se nimalo svidjelo«, završio je. »Drago mi je što te vidim, Ujače.« Prišao sam mu i zagrlio ga. Snažno me udario po leđima. »I meni je drago što tebe vidim, Gavrane.« »Previše sam vremena proveo s Englezima«, požalio sam se. »Pa, jesu li od tebe napravili kršćanina?«, upitao me Bjorn. Sklopio je ruke kao da moli i pogledao me s dostojanstvenim izrazom lica. Sjetio sam se sirotoga oca Egfritha, iako redovnik nije bio bradati i krvlju poprskani ubojica. »Još nisu, Bjorne«, nasmijao sam se njegovom oponašanju. »No iznenadio bi se, prijatelju. Nisu svi bogomoljci i ljubitelji svećenika.« Bacio sam pogled na brdo gdje je Penda s trupala skidao kopče, ukrase, noževe i sve male, vrijedne predmete. »Neki su žešći i od vas.« Sumnjičavo me pogledao, a onda su vrata tvrđave glasno zaškripala, pa su se Nordijci okrenuli i na glave nabili šljemove u očekivanju velške navale. Ipak, vrata su se otvorila tek toliko da ljudi iz tvrđave kroz njih nešto izbace na golo i izgaženo tlo. »Čini se da su ispljunuli derište starješine Ealdreda«, mrzovoljno primijeti Bram, razgibavajući ramena uz čujno pucketanje. »Pomozi mi, Bjarni«, zamolio sam ga i zazvao Pendu. Držeći štitove iznad glava, otrčali smo do vrata, ali Velšani nas nisu gađali kamenjem ili strijelama – činilo se da im ubijanje više nije išlo u tek. Možda su se nadali da ćemo uzeti Engleza i otići. Nažalost, Weohstan nije mogao stajati, pa smo ga odvukli izvan dometa strijela i skupili se oko njega. Panda mu je, kleknuvši, ulio malo vode u usta, a poprskao ga je i po izubijanom licu. Oslobođeni zarobljenik jedva je bio pri svijesti, ali je ipak ostao na životu. Osmijeh na Pendinu licu nije mogla zastrijeti ni krv kojom je bio poprskan, iako nije bilo razloga za pretjerano slavlje – mnogi ratnici Wessexa izginuli su kako bi Weohstanu kupili slobodu. »Dobar je momak. Vrijedi mnogo prolivene krvi«, primijetio je Penda, još uvijek se smiješeći, dok je Weohstan kašljao i gušio se, a potom ispljunuo

puna usta vode. »Da nam je starješina dao više ljudi, možda bismo mladića mogli vratiti bez ikakve borbe.« Odmahnuo je glavom. »Očito su se i zabavljali s njim, Gavrane. Nije u stanju pješice otići u Wessex.« Podigao je glavu i pogledao me. Kosa nalik na šiljke bila mu je umrljana krvlju, a bjeloočnice su mu sjale čudnim sjajem, ističući se u prljavštini. Vjerojatno su i Nordijci mislili da samo pogled na njega tjera strah u kosti. Sigurd ga je pogledao u oči. »Onda neka se momak malo odmori, Englezu«, rekao je, a krv mu je uzavrela i žudila za novim pokoljem. »Pozabavit ćemo se ovim divljacima prije nego što se vratimo u Wessex.« Penda je pogledao tvrđavu, i odjednom mi se učinilo da drveni zidovi nisu jako čvrsti. »Noćas ćemo spavati u velškim posteljama!« povikao je Sigurd, a vučji čopor počeo je klicati – ponovo će prolijevati krv u počast svojim bogovima. Popodne je donijelo nemirni, zapadni povjetarac koji je pročistio zrak te odagnao smrad izmeta i smrti, a sunce me grijalo dok smo se pripremali da Velšane istjeramo iz njihovih domova. Sigurd je ratnicima Wessexa zapovjedio da prije sumraka skupe što više suhoga drva. Nije im se sviđalo da im netko govori što treba raditi, a to posebno nije volio Penda, no Sigurd je s tolikim samopouzdanjem pristupio svom naumu da su ga poslušali. Jesu li uopće imali izbora? Neki Nordijci su im se pridružili, dok su ostali stajali pred vratima tvrđave, zaklonivši se štitovima i s mačevima u rukama, kako bi spremno dočekali mogući napad protivnika. »Dođi sa mnom, Gavrane«, pozvao me Sigurd i pošao oko istočne strane tvrđave. Skupio sam svu ratnu opremu i slijedio ga, a pitao sam se što kani učiniti sa suhim drvom, jer nikako se nećemo moći dovoljno približiti zidovima da ih potpalimo. U tom slučaju, zapljuštala bi kiša kamenja i strijela, a u krajnjoj situaciji čak i neprijateljske mokraće. »Misliš li da neki mali Velšanin još sjedi u onoj kuli gore?« Pokazao je kameno zdanje na brdu, odakle se jučer dizao trak dima. Odmahnuo sam glavom. »Vjerojatno je odavno otišao. I ja bih tako postupio da sam gledao što se ovdje dolje događa.« Sigurd je potvrdio glavom. Dok smo se penjali na brijeg, ispričao mi je da je vučji čopor odveo u Wessex, i to odmah nakon što su pobjegli Mercijancima kralja Coenwulfa. Rekao je da su se zaustavili u malomu selu kako bi se odmorili i najeli, a nisam pitao što se ondje dogodilo.

»Razmišljao sam kako se vratiti Ealdredu bez knjige Bijeloga Krista, Gavrane. Nažalost, nije nam bilo druge... ipak se nalazimo u tuđoj zemlji.« Napravio je grimasu. »Nadao sam se da ću stići Gluma. Znao sam da će Ealdredu odnijeti knjigu. To pseto je svoju putnu škrinju htjelo napuniti mojim srebrom.« »Glum je umro smrću pravoga ratnika, gosparu«, izvijestio sam ga, a onda sam se trgnuo i pri samoj pomisli na prošlost osjetio bol. »Predobrom za čovjeka njegova kova.« Sigurd je kimnuo, iako sam bio uvjeren da je zadovoljan što je Glum umro smrću dostojnom Nordijca. »Englez mi nije htio vratiti moje brodove«, rekao je, zastenjavši dok se pentrao preko stijena, »ali ispljunuo je polovicu srebra koje mi duguje.« Od srca se nasmijao. »Lijepa je to hrpa! Nikad ništa slično nisam vidio, a to je samo polovica.« »A što je bilo s Flokijem?« zanimalo me. »Što bi ti učinio s hrpom engleskoga novca, Gavrane?« odgovorio je pitanjem, kopajući nogom po mekoj zemlji da nađe oslonac. »Zamisli da te okružuju neprijatelji, a spremaš se potražiti ubojitoga momka krvavih očiju, onoga koji mač ne može zadržati u koricama?« Dobacio mi je značajan pogled, no nisam se osvrtao, znajući da me zadirkuje zbog Cynethryth. »Pa, momče, što bi učinio s dovoljno srebra da platiš cijelu vojsku?« Nakratko sam razmislio. »Zakopao bih ga«, glasio je odgovor. Ponovno se nasmiješio i potvrdio glavom. »Kad sam vidio da su Englezi otišli u postelje, zakopao sam Ealdredovo srebro – i to duboko, blizu obale, a Flokija sam ostavio da ga čuva. Ionako više voli kad je sam.« Vjerojatno sam pokazao neodobravanje, jer Sigurd je zastao da dođe do daha i pogledao me u oči. »Floki nije Glum«, izjavio je. »Znam da može biti mrzovoljni i zloguki prorok, ali nemoj sumnjati u njegovu odanost, Gavrane. Floki nije izdajica. Bit će uza me kad dođu mračne božice. Norne su to istkale, pa smo sudbinski povezani.« »I njega sam čuo da tako govori, gosparu«, potvrdio sam. Kimnuo je i nastavio se penjati. »Ealdred mi je rekao da mu je Weohstan sin.« Podigao je obrve. »Nisam prije uočio da nam se pruža i ta prilika. Rekao je da si s pedeset ljudi pošao izbaviti njegova sina od Velšana.« »S pedeset?« pobunio sam se. »Podlo kopile dalo mi je tridesetoricu, od

kojih je tek deset pravih ratnika. Ipak, dobro su se borili.« Sjetio sam se Eafe, Sabe, Enija i ostalih. »I tako je zadržao tvoje brodove, gosparu? Dao sam mu knjigu, stavio sam mu je u ruke. Trebao ti je dopustiti da uzmeš Zmiju i Fjordskoga jelena i otploviš.« »A tebe da ostavim ovdje, u zemlji Bijeloga Krista?« upitao je, pa sam slegnuo ramenima. »Već sam ti rekao, Gavrane, da je moja životna nit isprepletena s tvojom, baš kao što je i Flokijeva utkana u naše sudbine.« Ponovno je zastao, no ovaj put je namreškao čelo i stisnuo vilicu pod zlatnom bradom. »Uvijek ću biti zajedno s tobom, dokle god mi krv teče žilama.« Lice mu se razblažilo. »Odina mi, pravilno si postupio. Ljudi su se zabrinuli za tebe, momče.« Nasmiješio se. »Mislim da se zabrinuo čak i stari Asgot.« »A što je s Aslakom?« upitao sam. »Razbio si mu nos, Gavrane. Nordijci mogu biti tašti poput žena.« Namrštio se. »Makar... mislim da ti je oprostio.« »I to s pravom«, prokomentirao sam. »Asgot mu je namjestio kost, a moja još izgleda kao svinuta zmija.« Nasmijao se kad sam se okrenuo i pokazao mu profil. »Istina je, Gavrane, doista je tako.« Prišao mi je, a lice mu je odjednom zadobilo usredotočeni izraz. »Hoćeš li da ti pokušam izravnati nos?« upitao je, pozorno mi gledajući lice. »Siguran sam da ću uspjeti.« Odskočio sam i položio ruku na dršku mača. »S dužnim poštovanjem, gosparu, radije bih se smjesta ovdje borio s tobom«, odgovorio sam, a Sigurd se još glasnije nasmijao. Vidjeli smo da je stražarska kula napuštena. Unutra je tlo bilo posuto pilećim i ribljim kostima, a hrpa bijeloga pepela tinjala je u krugu napravljenomu od kamenja. Uza zid su stajale naslagane grane breze i zelena paprat, kako bi je stražari mogli spaliti i nebo ispuniti žutim dimom, a na kladu se naslanjala podeblja mješina s pivom, no nismo pili iz nje – Velšanin ju je mogao otrovati. »Ondje je bilo i ono mršavo derište«, rekao je Sigurd i zastao na rubu stijene, motreći tvrđavu iza južnih vrata. »Ona Ealdredova kći.« »Cynethryth?« upitao sam, a želudac mi se stisnuo. »Da, njegova kći ravnih grudi. Mislim da me baš i ne voli.« Nacerio se, pa se na trenutak uopće nije doimao kao ubojica.

»Ne možeš kriviti siroticu poslije svega što se dogodilo.« Napućio je usnice i slegnuo ramenima. »Ne znam zašto se drži tako kiselo. Nisi li je vratio ocu?« Pokazao je Caer Dyffryn. »A prisilili smo i te blatom premazane kurvine sinove da joj ispljunu brata. Trebala bi pokazati zahvalnost, momče.« Nestašno je namignuo. »Vidio sam više mesa na češlju za odstranjivanje buha nego na njoj, ali nekako sam uvjeren da nije krhka.« Namrštio sam se, pa je podigao ruke. »Samo te zadirkujem, Gavrane«, branio se. »Sve shvaćaš ozbiljno, je li? Ta djevojka mi se obratila. Vjerojatno ju je od toga zapekao jezik, jer ipak sam ja tek divlji poganin, ali čini se kako je žarko željela da odem i pronađem te prije nego što se uvališ u prevelike neprilike.« Naslonio sam štit na kameni zid, pa sam skinuo čep s pivske mješine i pomirisao sadržaj. »Čast mi je da si došao po mene, gosparu«, rekao sam. »Želim natrag svoje brodove«, izjavio je moj sugovornik, »a i ostatak srebra koje mi Ealdred duguje. Taj Englez mi je dao riječ, pa koliko vrijedi – da vrijedi«, gotovo je ispljunuo. »Isplatit će mi sve što je dužan. Eto, prešao sam zid toga kralja Offe i pomogao mu vratiti dragocjenoga sina.« Gledao je Caer Dyffryn. »Već sam napola odlučio da za momka zatražim otkupninu. Prije bih psu vjerovao da neće progoniti zeca, nego što vjerujem tomu starješini. Kakav čovjek šalje trideset poljodjelaca i skupinu neznanaca da se bore za život njegova sina?« »Neki od njih su dobri borci, gosparu«, ponovio sam, pokazujući ljude ispod nas, ali Sigurd se nakostriješio. »Kažem ti, Ealdred je zmija.« Sa žaljenjem sam izlio pivo iz mješine i gledao kako tvrdo tlo upija pjenu. Sigurd se sagnuo, pa istrgnuo šaku trave i bacio je preko ruba, a onda motrio kako je povjetarac odnosi. Nacerio sam se, zaboravivši posjekotine i modrice što su mi izmučile tijelo. »Smišljaš više nauma i od samoga Lokija«, primijetio sam, odmahujući glavom. Odjednom sam shvatio kako je zamislio napad na Velšane. U sumrak sam puhao u hrpu suhe trave i grančica, raspirujući ne baš obećavajuću žeravicu. Pomislio sam da ću morati ponovno upotrijebiti kremen, kad je odjednom liznuo tračak plamena, a slijedio ga je oblačić žutoga dima koji me natjerao da zakašljem.