Giles Kristian - Saga o vikinzima - Krvavo oko

P Deveto poglavlje oslije dva dana, u zoru, otac Egfrith upozorio nas je da se približavamo uporištu kralja Coenwulfa. Redovnik kao da je zaboravio užas Ealhstanova žrtvovanja, pa je očito uživao što je pod vedrim nebom, među čudima Božjega stvaranja, kako se i sam izrazio, a to ga je tako oduševilo da nas je zaboravio mrziti. Taj čovjek maloga i lasičjega lica neprestano je nešto brbljao. »Za razliku od neke moje braće koji se boje svijeta, ja sam putovao u svim mogućim smjerovima, i duhovno i tjelesno, jer vjerujem da nam je to dužnost«, govorio je, sve dok mu Sigurd nije zabio dršku koplja u leđa, pa ga je na neko vrijeme ušutkao. Ubrzo zatim, Olaf nas je upozorio: »Držite oči širom otvorene, momci.« Na glavu je nabio šljem, pa je, osim smeđe brade, sav bio u sivomu čeliku. »Ako me kosti ne varaju... ubrzo će biti borbe.« Svi Nordijci pripremili su šljemove koje su nosili na kopljima obješenima preko ramena, pa su pritegnuli remenje i vezice na čizmama. Postojali su veliki izgledi da će nam vojska Mercije prirediti dobrodošlicu. »Coenwulf traži gužvu«, izjavi Mauger, »pa će njegovi ljudi jahati duž granice, tražeći stanovnike Wessexa koji su odlutali podalje od svojih ognjišta. Vlada primirje i rat je obustavljen, što ne znači kako radi brzopletosti ne možete dobiti koplje u želudac. Ipak, ti mlakonje neće očekivati Nordijce. Popišat ćemo im se na svetu vatru. Pazite što će se dogoditi kad naiđu na četrdeset smrdljivih bezbožnika u oklopima.« Nasmiješio se na tu pomisao, a to je rijetko činio, pa sam se upitao je li Mauger ikad bio dijete... Možda je rođen kao ratnik, zajedno s ožiljcima, bradom i zlobom u glasu. Šumovita područja hrastova zamijenile su breze i jele, a to nas je upozorilo kako na tim prostorima sigurno djeluje i ljudska ruka. Nakon što su odavno posjekli najbolje drveće, Mercijanci su posadili one vrste čiji rast ne traje nekoliko ljudskih naraštaja. Malo dalje, šuma će se prorijediti i pretvoriti u vrištine, a onda će se pojaviti travnati brežuljci i livade na kojima pasu ovce. Nećemo još dugo ostati neprimijećeni. U plavim očima Nordijaca još sam uvijek vidio nepovjerenje, a nekoliko

puta obuzeo me osjećaj kako me njihovi zlobni duhovi salijeću – neki ratnici smatrali su da sam kriv za Glumovo sakaćenje, pa sam ih čuo kako me tiho proklinju. Poštovali su pravo svoga jarla da izvrši kaznu, ali su i smatrali da Glum, Einar i Asgot postupaju u skladu sa sveopćim bojaznima. Našli su se u nepoznatoj zemlji kojom vlada čudni Bog – pa tko ne bi razumio njihovu čežnju za Odinom? Ako su to mogli postići zahvaljujući smrti jednoga starca, još k tome i kršćanina, neka im bude. Ipak, slabo me tješila činjenica da mi očito nisu zamjerali Einarovu smrt. Ratnikovo je pravo da se osveti, a u dubini bića, Nordijci su i to shvatili. Nedostajat će im njihov ružni prijatelj, ali oni su ipak samo častohlepni ratnici koji su znali da snažni poglavar svima može priskrbiti bogatstvo i slavu. Toga dana uvjerio sam se da bi Sigurda slijedili i do ruba svijeta. Stigli smo u srce Coenwulfova kraljevstva i bili miljama daleko od brodova. Iako su neki mislili da smo odlutali predaleko od naših bogova, čvrsto sam vjerovao kako nisam samo ja bio uvjeren da Odin i Thor nikad ne mogu napustiti Sigurda Srećkovića. Kasnije toga dana, utaborili smo se u dolini između dvije strme padine. Istočnu su prekrivali niski hrastovi, breze i paprat, dok smo na zapadnoj vidjeli samo stijene, glinu i busenje grube trave. Ravnica se na tom mjestu sužavala, a rijeka koja je ovdje nekoć vjerojatno tekla pretvorila se u maleni potok, gusto obrubljen mahovinom i paprati punom bjelouški. Zrak je bio svjež, ali noćas se moramo suzdržati od paljenja vatre. Mauger i otac Egfrith složili su se da smo tek jedan dan hoda udaljeni od kraljeve tvrđave. Iskusni ratnik Wessexa savjetovao nam je da posljednji dio šume upotrijebimo kao zaklon prije nego što prijeđemo otvorene pašnjake. Postojali su izgledi da su nas stanovnici već primijetili, pa je Olaf mislio da bismo morali brzo napasti tvrđavu, prije nego što se mjesno stanovništvo uopće stigne pripremiti. Ipak, Sigurd se složio s Maugerom, rekavši da nam je potreban odmor kako bismo se pripremili za bitke što su pred nama. »On u mislima već kuje taktike napada i obrane«, primijeti Bram, pokazujući Sigurda. »Poznat mi je taj izraz lica, obično ga pripisuju Lokiju. Dok mi spavamo, Sigurd ne miruje.« Doista, kasnije te noći, dok su ratnici umotani u ogrtače uglavnom pozaspali, Sigurd je smislio vraški naum, a otac Egfrith ga je namamio da nam ga iznese. Redovnik je drhturio, šmrcao i vukao Sigurda za rukav dok je ovaj pio vodu iz ogromne mješine. »Što moramo učiniti kada dođemo do dvorane kralja Coenwulfa,

Sigurde?« upitao je Egfrith, pogledavajući Flokija koji je s dna potoka pokupio šljunak, pa je na stijeni pred sobom njime trljao prstenove brynje. »Ujače, zar ćemo Coenwulfu zapjevati uspavanku?« odgovori Sigurd. »S osmijehom će nam predati knjigu, a k tome i pladanj s kolačićima od zobi i meda, kao i dvije ili tri mlade žene s mekim bedrima i tvrdim sisama.« Olaf se naceri, no uskoro zapadne u mračne misli, češkajući gustu bradu. »Sigurde, prije nego što ovo završi, poteći će rijeka krvi.« »Možda hoće«, odgovori jarl i napući usta, »a možda i neće. Mauger mi je pričao o tim Mercijancima. Čini se da Coenwulf ima pune ruke posla, jer mora odbijati napade northumbrijskoga vladara Eardwulfa, čiji mu ljudi kljucaju sjeverne granice poput jata vrana. Uostalom, sa zapada ga ugrožavaju i Velšani.« Nagnuo se naprijed, a onda je zabacio glavu i zgrabio dugu, zlatnu kosu kako bi je vezao. »Čovjek kao što je Coenwulf mora zapovijedati mnogim kopljanicima da bi postao kralj u zemlji s tako bogatim tlom. Zar ne, Maugere? Mislim da je mnogo lakše svojatati more.« Ratnik spusti pivsku mješinu. »Bore se kao psi, Sigurde«, potvrdio je, a pivo mu je kapalo s brade kad je ponovno nagnuo da pije. Jarl kimne i pogleda Olafa kao da procjenjuje odlučnost svoga prijatelja kojemu je već poginuo sin, a pred njim su nove opasnosti. »Mauger i Gavran otići će Coenwulfu i obavijestiti ga da su Eardwulfovi ratnici sa sjevera upali u njegovu zemlju«, objasni Sigurd. »Ovdje nije riječ o usamljenim vukovima, nego o pljačkaškoj četi.« »Gavrane, reci mu da kralj Eardwulf iskorištava neku njegovu droljicu«, doda Crni Floki, koji se smijuljio i zabavljao oklopom. »Oh, da, Sigurde!« uzvikne otac Egfrith. »Pisat ću kralju i potvrditi vijest o napadu. On je kršćanski vladar, pa će vjerovati riječima Kristova sluge.« Glasno je šmrcnuo, vrteći prstima. »Da, uživat ću u pisanju tih riječi! Nitko u Wessexu nema ljepši rukopis od mene. Ako lažem, neka me Gospodin smlavi i neka mi se u ustima izlegu crvi.« Prekrižio se i podigao oči prema nebu. Posramio se vlastitih riječi, ali onda se i oholo nacerio Olafu, kao da je taj naum njegovo, a ne Sigurdovo djelo. Mauger ga je mrzovoljno pogledao. »Pa, istina je«, ustvrdi Egfrith kao da se brani, a onda podigne desnu ruku i pokaže tintom umrljane prste. »Tko ovdje osim mene poznaje ta slova?« Nasmijao se zlobnim smiješkom. »To ne zna baš nijedan od vas blesavih smrdljivaca, Bog vam pomogao. Ali ja znam pisati.«

»Hoće li Coenwulf vjerovati riječi Kristova redovnika?« upita Sigurd, začuđeno odmahujući glavom. Nije mogao shvatiti zašto bi ratnik vjerovao čovjeku koji ne nosi mač i ponosi se time što je u stanju črčkati znakove po osušenoj telećoj koži. »Oh, da, povjerovat će mi«, samodopadno ustvrdi Egfrith. »A taj Coenwulf mi se upravo počeo sviđati«, razočarano prokomentira Sigurd i nastavi češljati zlatnu bradu. »Mauger tvrdi da čovjek nikad nije radosniji nego kad neprijatelje koji vrište svojom rukom šalje u zagrobni život.« Ponovno se okrenuo Olafu. »Kad kralj s ratnicima pođe na sjever, spalit ćemo mu dvoranu i uzeti knjigu... Naravno, ako ju ne ponese sa sobom. Tko zna što je sve kršćanin u stanju učiniti?« dodao je, bacivši pogled na oca Egfritha. Olaf se samo nasmiješio, pa iz torbe izvadio mali brus, pljunuo na njega i počeo oštriti nož. »Trebao si mi reći da si već sve smislio«, započeo je, promatrajući oštricu. »Kad se spremam za bitku, volim biti upoznat s pojedinostima.« »Stalo ti je samo do toga da poslije cjelodnevnoga ubijanja napuniš želudac«, odgovori mu Sigurd i potapše ga po leđima. »A sad malo odspavaj, stari prijatelju. I ti također, Gavrane«, dodao je, pažljivo me motreći prodornim očima. »Sutra ćemo probuditi bogove.« Sljedećega jutra otputio sam se s Maugerom, dok su Sigurd i njegov vučji čopor vršili posljednje pripreme za bitku, pa su molili bogove rata da im udijele dvije stvari: nekima slavnu pobjedu, drugima dobru smrt. Planirano je kretanje duž obale velike rijeke nazvane Severn. To će nam omogućiti da zaobiđemo dvoranu kralja Coenwulfa i priđemo mu sa sjevera, kako bismo priču o northumbrijskim pljačkašima učinili vjerodostojnijom. Nadao sam se kako dva usamljena čovjeka nitko neće zaustaviti, niti će ih pitati kakve su im namjere. Naravno, sumnjao sam da ćemo ostati neprimijećeni – na sebi smo imali ratnu opremu, a nosili smo i velike, okrugle štitove. Mauger je skinuo većinu srebrnih ratničkih kolutova – takve nagrade odale bi da je veliki ratnik i probudile sumnju naših neprijatelja. Isprva nismo mnogo razgovarali, ali smo brzo napredovali duž rijeke gdje su po mahovini, između paprati i niskoga bilja, trčkarali štakori i voluharice. Obale su obrubljivale vrbe i johe koje vole vlagu, pružajući sklonište

vodomarima živih boja. Te ptice lijetale su poput strijela do krugova na vodi koji su pokazivali da se površini približila riba kako bi uhvatila kukca. Mauger je šutnju ponekad prekidao pitanjima o Nordijcima. »Jesi li se one noći dobro osjećao?« zanimalo ga je. Crveno lice i bradu prekrile su mu kapljice znoja. »Mislim, kad si ubio ono ružno bezbožno kopile?« »Da, dobro sam se osjećao«, glasio je iskreni odgovor, »a ubio bih i Gluma da me nije zaustavio jarl Sigurd.« No sumnjao sam da bih uspio i dotaknuti toga ratnika prije nego što bi me sasjekao. »Zar se diviš tom kurvinom sinu, momče?« upita moj sugovornik, misleći na Sigurda. »Nema smisla nijekati da te gad odveo od kuće, da je pritom do temelja spalio selo, a tvom starom prijatelju rasporio trbuh i utrobu mu obavio oko drveta. Zar bi ti ipak umro za njega? Vražja si budala.« »Sigurd nije ubio Ealhstana«, ispravio sam ga. »Ali kao da jest. Svi su oni isti. Bezbožna kopilad!« Odmahnuo sam glavom. »To nije točno. Sigurd vidi nešto o čemu nisam mogao ni sanjati. Istkat će vlastitu priču, a ja želim biti njezin dio.« »Čezneš li za takvim stvarima?« upitao je, dotaknuvši srebrnu narukvicu koja mu je obavijala golemu mišicu, dok mu je u očima zaiskrio ponos. Motrio sam taj ukras i osjećao zavist. »Želim isto što i oni, Maugere, isto što i Sigurd«, odgovorio sam. Nešto je zašuškalo u busenu trave, a onda je bućnulo u vodu. Na zavoju rijeke struja je bila sporija, pa su žabe i bjelouške ovdje mogle sačekati plijen. »Slijedit ću Sigurda, a on će me obdariti slavom«, izjavio sam, iako mi je bilo neugodno što sam to priznao. »Ma daj! Slavu ti nitko ne poklanja, momče.« Napravio je grimasu i pljunuo. »Takvo što moraš osvojiti krvavom oštricom mača, a po svoj prilici, ubit će te čovjek koji žudi za istim usranim snom kao i ti. Ratnik bi se trebao posvetiti samo nastojanju da ostane živ, jer samo se tomu može nadati i samo to smije očekivati.« »Ali ljudi nas pamte po onome što smo učinili, a to su velika djela«, ustvrdio sam, pitajući se koliko je ljudi ubio. »Olaf kaže da pjevači u dvoranama nordijskih zemalja već pjevaju o Sigurdu. Njegovo ime je poznato, protivnici ga se boje, a čak ni sinje more ne može mu ograničiti slavu.« Ubrzao sam i pratitelja prisilio da požuri. »Imena će nam odjekivati u dvoranama kraljevskih palača. Čvrste hrastove grede upit će ih kao što upijaju dim, a o

njima će slušati naši sinovi i unuci.« Dotaknuo sam amajliju oko vrata. »Ali to možemo postići samo budemo li vrijedni slave... Tako kaže Sigurd. Samo tada će Odin, kad dođe vrijeme, po nas poslati svoje božice smrti.« »Vjeruješ i u njihove bogove?« upita moj sugovornik zlovoljno. »Kao i ti, vidio sam kako se vučji čopor bori. Gledao sam kako ubijaju nevjerojatnom lakoćom. Njihovi bogovi vole bitku, a ona utire put do slave. Sad su to i moji bogovi... a možda su oduvijek i bili«, osmjelio sam se reći u nadi da me kršćanski Bog ne sluša. Ponovno sam ubrzao korak, pa Mauger više nije mogao gubiti dah na razgovor. U to doba bio sam bahat i opijen Nordijcima, a vjerovao sam i da nam Norne, božice sudbine, kroje sjajnu budućnost. Nažalost, mislio sam i da možemo voditi stare ruke ovih božanskih tkalja... Bio sam budala. »Vjerojatno smo stigli«, rekao sam nešto kasnije, pokazujući prema istoku, gdje su sivi pramenovi dima prekrivali modro nebo. Usamljeni oblak odjednom nam je prekrio sunce nad glavama, a prigušio je i glasanje crvendaća koji se gnijezdio u blizini. Pomislio sam da je to dobro znamenje, jer daje naslutiti kako će veliki ratnik, kralj Mercije, slijepo nasjesti na naše lukavstvo. Štit koji sam prebacio preko leđa već me počeo žuljati, pa sam se veselio što ću ga uskoro skinuti. »Da, stigli smo«, potvrdi Mauger, češkajući gustu bradu. »Nastavit ćemo put dok ne dođemo do onoga brežuljka u daljini, a onda valja skrenuti na istok i prići sa sjeverne strane. Sjećaš li što moramo reći?« Rukom je obrisao znoj sa čela. Zurio sam u dim koji se dizao, pitajući se što nas čeka u Coenwulfovu boravištu, a onda sam dotaknuo jabuku mača kojim sam već jednom oduzeo život. »Sjećam se«, odgovorio sam. Dotaknuvši Odinovu amajliju, gurnuo sam je duboko pod odjeću, a onda sam provjerio i ostalu opremu: oklop, mač, korice i šljem, kako bih se uvjerio da nemaju uočljiva pogana obilježja. Dok smo prolazili, pozdravio nas je neki svinjar. Mauger podigne ruku, pa smo pognutih glava nastavili put stazom na kojoj se sušilo blato, a vodila je do naseobine okružene zidom. Nosnice koje su mi još bile natečene od tučnjave s Aslakom ispunio je miris životinja i cjepanica što izgaraju. Zadrhtao sam pomislivši da doista preuzimamo golemi rizik. Varka je počela – kralju Coenwulfu nosili smo vrlo loše vijesti. »Jarak vjerojatno neće pričinjavati poteškoće tvojim prijateljima, ali čini mi se da je zid prilično čvrst«, promrmlja Mauger. »Prokletstvo!« povikao je

zagazivši u svježi kravlji izmet. »Oni sigurno neće moći nepozvani pred vladara«, zaključio je, brišući čizmu u busen trave pokraj staze. »Uskoro će sve gorjeti, pa i nije važno«, rekao sam, sjetivši se kako su plameni jezici gutali Abbotsend. Za samo nekoliko trenutaka stajali smo pred utvrdom kralja Coenwulfa. Znoj me cijeloga oblio, a Maugera sam pokraj sebe odjednom smatrao tek dodatnim problemom. »Imamo važne vijesti za kralja«, obratio se starijemu od dva stražara koji su stajali sa svake strane otvorenih vrata. Držali su duga koplja, na sebi su imali kožnate oklope, a naša oprema i oružje nisu ih se dojmili. »Kakve vijesti?« zanimalo je stražara koji se, naslonjen na koplje, nagnuo prema Maugeru. »Kakvoga posla vi imate s kraljem?« Mlađi se zablenuo u moje krvavo oko, pa sam pomalo zlobno zurio u njega sve dok nije skrenuo pogled. »Ono što imam reći namijenjeno je samo kralju, Coenwulfu Jakom«, oštro će Mauger. »To može čuti jedino gospodar Mercije, čekić za Velšane i budući kralj Wessexa, a nipošto neki blesan!« Stražar je problijedio i ukočio se, pa sam na trenutak pomislio da će kopljem napasti Maugera i pritom poginuti, ali vjerojatno je i sam zaključio kakav će biti ishod mogućega sukoba. Nelagodno je izvio vrat, a onda se okrenuo svom mlađem sudrugu. »Ostani ovdje, Cynegilse. Nitko ne smije ući! Razumiješ li, momče? Čak ni biskup vražjega Worcestera s kutijom oprosta.« Ponovno nas je odmjerio, a onda je slegnuo ramenima. »Dakle, dođite!« Okrenuo se s kopljem u rukama, pa je čvrstim koracima ušao u prostore utvrde kralja Coenwulfa, a i mi smo pošli za njim. Mjesto je bilo bučno. Mlin i željezni kotač za mljevenje žita nesnosno su škripali. Perad je kokodakala i trčkarala po tlu koje su izgazile nebrojene noge, pa se pretvorilo u blato. Svinje su roktale, stoka je mukala, a koze su brstile busenje svježe trave. Čuli smo barem dva kovačka čekića, a muškarci i žene dozivali su se iz jedne kuće u drugu. Konji su glasno rzali, djeca su se igrala, a dojenčad je plakala. Obuzeo me osjećaj da se utapam u svemu tome. »Sačekajte ovdje«, obratio nam se stražar i prišao dvojici ratnika koji su čuvali ulaz u Coenwulfovo boravište, nakon čega je jedan od njih ušao u kraljevske dvorane. Stari, sivi lovački pas došao je i onjušio Maugerovu

čizmu, ali moj pratitelj ga je udario nogom, pa me pas pogledao kao da se pita kako sam takvo što mogao dopustiti, a onda je mirno otišao do ulaza. Stražar se ubrzo vratio. »Kralj Coenwulf, gospodar Mercije, čekić za Velšane i borac za istinsku vjeru, udostojao se primiti posjetitelje. Prije nego što uđete u njegovo boravište, morate odložiti oružje.« Mačeve i noževe predali smo na čuvanje stražarima, a kad smo ušli u mračnu unutrašnjost, počeli smo kašljati od silnoga dima koji se nakupljao među debelim starim gredama Coenwulfove dvorane. Vladar je sjedio na drugom kraju, na prijestolju s izrezbarenim uresima. Iza njega visjela je neka tapiserija – prikazivala je ratnika s krilima i s velikim plamenim mačem. Prikaz je bio dojmljiv, unatoč prilično lošoj izradi. Između nas i kralja stajala je žena i nešto miješala u kotlu obješenomu iznad središnjega ognjišta, a dvije mlade djevojke sjedile su u kutu i šivale pri slabomu svjetlu svijeća. Coenwulf nam je mahnuo da priđemo. Sa svake strane stajao mu je po jedan golemi ratnik. Oba čuvara nosila su oklope i željezne šljemove, a u rukama su im se nalazila velika koplja od jasenovine. Mauger pročisti grlo. »Poštovani kralju«, počeo je, »velika je čast...« Coenwulf napravi grimasu i odmahne rukom punom lijepoga prstenja. Dok se meškoljio na prijestolju, nakratko je zavladala tišina, a onda je pokretom pozvao Maugera da nastavi. »Dolazimo iz Eoferwica, na sjeveru tvoga kraljevstva, gospodaru«, počne ratnik, preskočivši kićeni uvod, »i donosimo ti vijest da kralj Eardwulf pali tvoju zemlju. Taj kurvin sin pobio je mnogo dobrih ljudi, a mi smo napustili bitku tek kad je sve bilo izgubljeno.« Kralj se mrštio. »Gospodaru, nije nam bilo lako otići, ali znali smo kako nam je dužnost da te izvijestimo o Eardwulfovoj izdaji«, ustrajao je Mauger. »Samo se molim da nam Krist oprosti što nismo položili živote osvećujući nevine.« »Eardwulf je prekršio mirovni ugovor?« upita Coenwulf nagnuvši se naprijed na prijestolju i zureći u govornika tamnim, zamišljenim očima. Bio je građen kao ratnik, a lice su mu izbrazdali ožiljci. Jedna od baklji na zidu zatitrala je i ugasila se, pa je to na trenutak odvratilo kraljevu pozornost. »Zašto me uhode nisu izvijestile o izdaji?« upitao je, prelazeći zubima po donjoj usnici. »Možda ih je to lukavo pseto otkrilo i prerezalo im vratove.« »Toga sam se i bojao... pa mi ti prvi donosimo vijesti«, potvrdi Mauger i

pogleda me s vrlo tužnim izrazom lica. Onda je polako odmahnuo glavom, a njegova me se lukavost dojmila, jer sam dosad mislio da je obični grubijan, prekaljeni borac – i ništa više. Dobro je zapamtiti i njegove druge sposobnosti. »Bojim se da su naši zemljaci žrtvovali svoje živote, pa sad leže mrtvi na bojištu.« Mauger se prekrižio, a ja sam motrio Coenwulfa. Nisam se usudio baciti pogled na svog pratitelja. Bojao sam se da bih mogao narušiti njegove domišljate laži. Kralj se šutke zavalio na prijestolju, češkajući crnu bradu. »Mi iz Eoferwica neprestano smo oštrili koplja i pozorno motrili svoje nevjerne susjede na sjeveru«, izjavi Mauger, »ali naši ljudi su uglavnom poljodjelci, a ne ratnici. Nismo se dovoljno dobro pripremili za najezdu.« Ramena su mu klonula i odjednom se doimao iscrpljeno. »Dakle, dogodila se najezda na područje Mercije...« Kralju su načas sijevnule oči. »Imaš li dokaza?« upitao je. »Dokaza, gospodaru? Dokaz je samo krv na mom maču koja se još nije osušila«, smrknuto odvrati Mauger, a onda slegne ramenima i korakne naprijed. »Oh, imam i pismo, kralju. Nažvrljao ga je neki redovnik, iako bih se okladio da je zadignuo halju i otprašio čim je namirisao nevolje.« »Pazi na jezik, čovječe!« ljutito će kralj Coenwulf, a glas mu odjekne polumračnom dvoranom. »Ne smiješ omalovažavati riječ Božjega čovjeka. Naša vjera najmoćnije je oružje protiv poganskih demona koji se previjaju u mraku s onu stranu naših granica. Dobro je to znati. Daj mi pismo!« »Gospodaru«, promrmlja Mauger i lagano se nakloni, a jedan od kraljevih stražara istupi i uzme pergament. Nisam znao čitati, ali Egfrith nam je rekao da je hotimice nesavršeno ispisao kratku poruku, kako bi čitatelj oštroga oka pomislio da je to napisala vrlo uplašena osoba, kojoj su drhtali i srce i ruka. Činilo mi se nevjerojatno što ti mali i zaobljeni oblici mogu prenijeti riječi osobe koja je vrlo daleko i glas koji preklinje mercijanskoga Božjega ratnika da svoje stado spasi od Northumbrijanaca. Vidio sam da se Coenwulfu trese ruka dok je držao pismo oca Egfritha. Vladar je zapovjedio da mu dovedu nadstojnika samostana, a onda je povikao na robinju. Baklja se ponovno ugasila. U kutovima ustiju nakupila mu se bijela pljuvačka, a oči je zatvorio, duboko udahnuvši, kao da nastoji zatomiti bijes. Nadstojnik se ubrzo pojavio. Zajapuren i bez daha, požurio je do Coenwulfa koji je sjedio držeći pergament. Ovaj ga je oprezno uzeo iz njegovih ruku i počeo čitati, škiljeći u polumraku. Poslije kratkoga vremena, nagnuo se i nešto prošaptao kralju u uho.

Coenwulf raširi oči kao da više ne vidi ljude pred sobom, nego gleda samoga kralja Eardwulfa, koji jaši Mercijom s gorućom bakljom u jednoj ruci, a s mačem u drugoj. Stisnuo sam vilicu i suspregnuo osmijeh, a u očima mercijanskoga vladara primijetio sam bljesak koji je govorio da se sprema za bitku. Lice mu je bilo smrknuto i odlučno. Još toga dana odjahao je na čelu svojih ratnika. Pokraj njega jahali su tjelohranitelji s ratničkim kolutovima i najboljim oružjem, a slijedili su ih unovačeni vojnici, koji su nosili kožnate ili željezne oklope, kakve je tko već posjedovao, dok im se oružje sastojalo od kopalja, srpova i lovačkih lukova. Coenwulf je očekivao da ćemo s njim odjahati na sjever, ali Mauger je promrmljao da smo iscrpljeni, pa je zamolio kralja za dopuštenje da pođemo za njim tek nakon što se dobro najedemo. Vladar je s gađenjem pljunuo i hladno nas otpustio, odmahnuvši rukom, a siguran sam da ga je Maugerova molba učvrstila u uvjerenju da smo kukavice. U tom trenutku Coenwulf mi se svidio – nekako mi se činilo da bi radije zapovjedao srčanim poljodjelcima s vilama, nego oklopnicima koji se ustručavaju boriti. I tako smo stajali pokraj velikih vrata i gledali kako se ratna postrojba udaljuje, a iza njih se podigao oblak bijele prašine koji je zastro sunčevu svjetlost što se prolomila nebom. Ponovno sam se čudio čaroliji pisane riječi koja isto tako snažno kao i bojni poklič može srce potaknuti srce da djeluje. Dio mene bojao se knjige s evanđeljima, tog moćnog i mističnog predmeta. Onda smo se otputili da dovedemo Sigurda i njegove Nordijce, a nadali smo se da knjigu, koje se kralj Egbert od Wessexa očajnički želio dokopati, neki konjanik u ovom času ne odnosi sa sobom na sjever.

K Deseto poglavlje oliko je ratnika pošlo s njim, Gavrane?« upita Sigurd. Oči su mu sjale kao da je uvjeren kako nam Norne, krojačice sudbina, tkaju divnu budućnost. »Ne manje od sedamdeset«, odgovorio sam, »a među njima je trideset njegovih pouzdanih ljudi, pravih boraca... dok ostatak čine unovačeni vojnici. Koliko sam vidio, ostavio je dvadesetak ljudi iz svoga kućanstva. Ima ih još, ali oni vam neće pričinjavati velike poteškoće.« »Trebali bismo poslati redovnika da ukrade knjigu«, reče Olaf, začuđeno gledajući oca Egfritha, jer smo svi znali da je kralj odjahao na sjever potaknut redovnikovim pismom, a ne mojom i Maugerovom nazočnošću. »On zna kako izgleda taj predmet.« Slegnuo je ramenima. »Neka sam proklet ako sam ikad i vidio knjigu, iako sam slušao o njima.« »Ne«, Mauger odmahne glavom, »previše je opasno.« Ponovno je stavio ratničke kolutove koji su mu prekrivali tetovaže na rukama, a zveckali su pri svakom pokretu. »Ako se dosjete da tražimo knjigu, zakopat će ju tako duboko da ćemo do sudnjega dana moći samo stajati i češati guzice.« Palcem je pokazao oca Egfritha. »Možda je on uistinu lukava stara lisica, ali ako onamo ode sam, morat će prevariti i crkvenjake poput onoga koji šapće u uho Coenwulfu, a neki od njih oštroumni su kao franačka oštrica. Vjerujte mi, to je prefrigana kopilad. Nikad niste morali od svećenika izmamljivati srebro za ratovanje. To je kao da izvlačite krv iz kamena«, požalio se i pljunuo. »Mauger ima pravo«, potvrdi Sigurd. »Ne smiju doznati da tražimo knjigu. Uostalom, sad su obezglavljeni, ranjivi poput maslačka na jakom vjetru. Kralj im je otišao.« Napućio je usnice. »Kad napadnemo, ti Mercijanci nastojat će spasiti vlastitu bijednu kožu. Probit ćemo zidove, snažno navaliti i uzeti knjigu.« Pogledao je Crvenoga Sveina koji je oko vrata nosio amajliju sa srebrnim čekićem. »Mislim da bi taj naum odobrio i sam Thor«, prokomentirao je s osmijehom, a i Svein se nacerio. »Slažemo li se svi?« upita jarl. Pogled mu se načas zaustavio na Glumu, koji lagano kimne. Osakaćenu ruku prekrio mu je kožnati povez. Svi su nešto progunđali ili potvrdili

glavama, pa se vučji čopor pripremio za borbu. »Jesi li smetnuo s uma informaciju o debljini zida, Gavrane?« upita Sigurd kad sam pokazao udaljeno naselje. Spustio se sumrak, a kišica se pretvorila u pravi pljusak, pa nam se prelijevala s rubova šljemova dok smo stajali i gledali jazbinu kralja Coenwulfa. »Velik je to zid, gosparu«, priznao sam, »a i dobro napravljen... ali jarak je plitak.« »Na ovoj kiši neće baš lako gorjeti, Sigurde«, primijeti Olaf. »Čini se kako ćemo morati čekati da nas pozovu.« »Ne brini, stari«, umiješa se Bjarni. »Žene će nas povući preko zida ravno u svoje krevete. Muževi su im ionako otišli.« Zlobno se nasmiješio. »Naravno, mene će morati vući čak tri ili četiri cure. Jaja su mi teška kao vreća srebra.« »Engleskinje bi radije zajahale svoje svinje, nego što bi se popele na tebe«, odvrati Bjorn, a brat ga u šali udari po glavi. »Bez obzira na situaciju, moramo požuriti«, upozori Glum, mašući umotanim batrljkom. »Nemamo vremena da im pokušamo prekinuti dobavu hrane ili vode. Kad Coenwulf shvati kakva je budala, puknut će od slijepoga bijesa. Ponos će ga dotjerati ovamo brže nego što bi dojurio Sleipnir.« Asgot mi je pričao o Sleipniru, Odinovu sivomu konju s osam nogu, bržemu od svih drugih životinja. Glum je imao pravo – bilo je premalo vremena za dugoročne taktike. Mercijanci nas još nisu mogli vidjeti. Bili smo prilično daleko, a oslikane štitove prebacili smo preko ramena. Stajali smo u udubini otvorenoga prostora među štavljem, koprivama i stabljikama jagorčevine što ih je pasla stoka. Otac Egfrith trgnuo se kad je iz obližnjega šaša izletjela žutovoljka, pa se uz prodorno glasanje vinula prema nebu. Sigurd je neko vrijeme gledao pticu, a onda je kimnuo. »Asgote, neka vide s kim imaju posla!« zapovjedio je, a stari godi izvadio je njegov barjak, vučju glavu na crvenoj pozadini, pa ga je svezao za dugo koplje od jasenovine. Onda se poglavar okrenuo ocu Egfrithu. »Počni se moliti svom Bogu da je knjiga ondje, Englezu, jer ćeš ostati bez glave ako uzalud izgubim samo jednoga čovjeka«, rekao je kroza zube, pa je redovnik problijedio. Pošli smo drugom stranom klanca, dok je zveckanje naše opreme uz odlučan korak najavljivalo krvavi sukob.

Kad smo se popeli na uzvisinu, približili smo se tvrđavi na dvije dužine leta strijele odapete s luka. Ugledalo nas je nekoliko ljudi koji su radili u poljima, pa su pobjegli preko jarka i nasipa, napustivši peć za pečenje opeke iz koje je sukljao žuti dim. Zaustavili smo se pod čvrstom drvenom ogradom od kolja na kojoj se smjesta pojavila razmjerno rijetka šuma kopalja. Sigurd nije gubio vrijeme. Poslao je pet skupina vukova ratnika, a u svakoj se nalazilo pet osoba – rasporedio ih je oko rubova tvrđave da pokriju i druga vrata. Iako nas je bilo premalo da propisno opkolimo tvrđavu, samo bi vrlo hrabar čovjek ili budala pokušali preskočiti zid i dokopati se slobode. Poslije kratkoga vremena, iznad glavnih vrata pojavilo se lice ratnika sa sivom bradom. »Tko ste vi?« upitao je jakim i jasnim glasom koji nije odavao paniku, iako su se vrhovi kopalja s visoke ograde nelagodno njihali, pa je to ukazivalo na činjenicu da ljudi koji su ih držali ne posjeduju odvažnost sivobradoga ratnika. »Što tražite ovdje?« zanimalo je njihovog vođu. Sigurd je odvažno istupio naprijed – oklop mu je blistao, a zlatnu kosu ratnika prošarale su guste pletenice. Ni sam Tyr ne bi nadmašio njegov opaki izgled. »Ja sam Sigurd, sin Okrutnoga Haralda«, zagrmio je. »Otvorite vrata, ili će svi u tvrđavi umrijeti.« »Što hoćeš od nas, Danče?« upita sivobradi, prelazeći pogledom preko nas ostalih. Olaf ga je tiho psovao. Mercijančev pogled pao je na oca Egfritha, a vidio sam da redovnik sad više ne nosi svoju halju, nego se zaogrnuo bogatim grimiznim ogrtačem. Oko vrata visio mu je srebrni križ, još uvijek mokar od kiše, a otac Egfrith namjestio ga je tako da bude vidljiv i da odražava blijedu sunčevu svjetlost. No činilo se da je redovnik, ispod te nove i lijepe odjeće, krhkiji nego ikad prije. »Otvori vrata, Mercijanče!« zatraži Sigurd. »Onda ću ti reći zašto smo došli u Coenwulfovo boravište.« »Kralj Coenwulf je za stolom i vašu nazočnost ovdje neće pozdraviti dobrodošlicom, Sigurde, Haraldov sine«, oštro odgovori sivobradi. »Smjesta otiđi, dok ga netko ne izvijesti o vašem dolasku. Vjerojatno znaš na kakvomu je glasu naš kralj. Veliki je i neustrašivi ratnik, kršćanski borac.« Te riječi zvučale su prijeteće. »Kralj Coenwulf bi te mogao uništiti kao što čovjek zgnječi uš između kažiprsta i palca. Idi! Odlazi dok još možeš! Da sam na tvom mjestu, čak i onda bih pripazio što mi je za leđima.«

»Vaš kralj je otišao, pa maše mačem na sjeveru, sivobradi«, poviče Sigurd, pokazujući izgaženu stazu posutu konjskim izmetom, kojom je Coenwulf nedavno otišao. »Ako mi opet budeš lagao, izrezat ću ti jezik prije nego što te zadavim iznutricom koju ću ti iščupati.« Stražar se okrene i uzvikne zapovijed, a Mauger me zgrabi za rame. »Reci im da podignu štitove, Gavrane«, prosiktao je upravo kad su se mercijanski branitelji pojavili na ogradi od kolja, sa strijelama na tetivama lukova. Nordijci su na vrijeme skinuli okrugle štitove i podigli ih pred lica, pa su se strijele koje su doletjele zabile u lipovo drvo, ili se odbile od bojnih redova. Olaf, pokriven štitom, kimne poglavaru. Mercijanci su upravo otkrili snagu svojih strijelaca, i nije ih bilo dovoljno da bismo se trebali zabrinuti. Sigurd spusti štit u koje su se zabile dvije strijele s bijelim perjem. »Upravo si na ovo naselje dozvao strvinare, sivobradi«, rekao je, »pa će se pojaviti poput crnoga oblaka koji zastire sunce.« U tom trenutku otac Egfrith zastenje i sruši se, a Crveni Svein ga grubo odvuče od zida štitova koji se oblikovao pred vratima. Kad je pao mrak, zapalili smo baklje koje su šištale na kiši, pa smo oko Coenwulfove tvrđave stvorili vatreni obruč. Nordijci su se dobro izvježbali u podizanju skloništa od tankih grana i nauljenih kožnatih ogrtača koje su nosili kako ih ne bi prskalo more, pa nam je bilo razmjerno udobno čak i za vrijeme najgorih oluja. Prešao sam pogledom po tom prizoru – vatre koje je svaka skupina zapalila u svom taboru bacale su odsjaje na drvene zidove, pa mi se činilo da tvrđavu opsjeda velika vojska, ali zapravo nas i nije bilo dovoljno za ozbiljniju akciju. »Što ako se Coenwulf vrati?« upita Bjarni. Na licu mu je bio vrlo zabrinuti izraz. Popravljao je napuknuti kolut na brynji, svom oklopu. Potražili smo zaklon od kiše, spremni za mogući noćni napad. »Trebat će mu dva dana da dođe do sjeverne granice«, reče otac Egfrith. Trljajući ćelavo tjeme, besposleno je sjedio u skloništu, na hrpi ljeskova šiblja prekrivenoga dugom travom. »Iako Bog zna da će mu, kad dozna istinu, za povratak trebati samo pola toga vremena.« Žuti zubi bljesnuli su mu u svjetlu vatre, pa sam se upitao bi li redovnik smio uživati u činjenici da je prevario druge kršćane. »Kad pomisli da mu prijestolje možda grije netko iz Wessexa, ili još gore, neko velško kopile, stari Coenwulf u stanju je tako brzo jahati da će mu vjetar

otpuhati bradu«, doda Mauger, napravivši grimasu. Olaf nam se pridružio s bakljom koja je titrala u jednoj ruci, dok je u drugoj imao mokri šljem i štit. Vratio se iz obilaska vučjih čopora koji su okruživali tvrđavu. »Samo je jedan put kojim se može izaći iz toga mjesta, a pokriva ga Aslak. Nevolja je u tome što je teško i ući. Tvrđava je čvrsta kao lasičji šupak.« Pogledao je poglavara, koji je ustao da primi njegovo izvješće. »Sutra ćemo je morati spaliti, Sigurde«, zaključio je, pogledavši tamno nebo, »ako ova kiša ikad prestane.« »Ne, Ujače«, odvrati Sigurd, češkajući žutu bradu. »Imam drugu zamisao.« Okrenuo se prema meni s vatrom u očima. »Gavrane, znaš za Odina, Thora, Rana i Tyra, gospodara bitaka... Međutim, znaš li za Lokija?« »Samo ono što sam čuo od drugih, gosparu«, odgovorio sam. »Pričali su da je Loki okrutan bog i da mu jedino budale vjeruju.« »Čiste gluposti«, prokomentira Sigurd. »Da, Loki je poznat po zloći i psinama, ali svi bogovi su ponosni, pa čak i on. Koji od njih ne bi bio počašćen što ratnik traži njegovu pomoć protiv tih kršćana, sljedbenika Bijeloga Krista, koji svijetom šire svoje izopačeno vjerovanje kao što poljodjelac širom polja baca svinjsko govno? Loki je prije svega lukav. Zna više taktičkih poteza nego što ima dlaka u Bramovoj bradi.« Spomenuti ratnik se ponosno nasmije. »I ja sam lukavoga Lokija zamolio za pomoć«, radosno će Sigurd, »pa me on uslišao.« Tada sam doznao za Sigurdov naum. Ocu Egfrithu uopće nije pozlilo, nego se tom prilikom pred Mercijancima samo pretvarao da se srušio. »A grimizni ogrtač?« upitao sam redovnika koji se skrivao u zaklonu, kako ga s ograde od kolja ne bi vidio nijedan branitelj. Bio mi je nalik na štakora u rupi. »Ako Mercijanci povjeruju da sam biskup kojega su bezbožnici oteli od njegova stada, red je da se tako i odjenem«, odgovorio je, kvrcnuvši komadić prljavštine s ramena odjeće obrubljene krznom. »Tko se ne bi sažalio nad Gospodinovim glasnikom, zatočenikom među barbarima?« Očito je uživao što će sprovesti prijevaru koju je Sigurd istkao zajedno s nestašnim Lokijem. Mercijanci su te noći ostali iza zidova, nadajući se da ćemo otići u potragu za lakšim plijenom i očekujući povratak kralja. Sljedećega dana, Egfrith je spretno izvedenom prijevarom navodno umro. Kalf i krezubi Ingolf pronašli su

kredu koju su zdrobili i utrljali je redovniku u kožu kako bi je učinili smrtno blijedom. Onda smo ga čvrsto umotali u staro i olinjalo životinjsko krzno, a Sigurd je sebi preko ramena ogrnuo podstavljeni grimizni ogrtač, pa je zgrabio srebrni križ, omotavši njegov lanac oko šake. Kad se sunce s istoka popelo na nebo, Sigurd, Olaf i Svein stali su pred glavna vrata, nalik na pogana božanstva rata. Nakon što je neko vrijeme stajao ondje, držeći mač kao kakav sudac, Sigurd se napokon obratio braniteljima, koji cijelu noć nisu napustili svoja mjesta. »Dovedite sivobradoga s kojim sam jučer razgovarao!« zapovjedio je. »Ovdje sam, Sigurde«, začuo se glas stražara s kopljem u ruci. »Što želiš od nas? Za tebe ovdje nema ničega. Naš kralj će se ubrzo vratiti, a kad se to dogodi, ti i tvoji ljudi smjesta ćete umrijeti.« »Hajde, stari! Smežuran si kao jarčev kurac!« Podigao je ruku i pucnuo prstima. »Koristi taj jezik dok ga još imaš!« Na te riječi jedan od ratnika se nasmiješio, a valjda je pripadao vojnicima bliskima kralju Coenwulfu, pa je bio i iskusan borac. Uobičajeno je da protivnici prije bitke izmijenjuju uvrede, a Nordijci su u tome bili maštoviti. »Otvori vrata i pusti me unutra, vjeveričje govno«, nastavi Sigurd. »Uvest ću samo deset svojih ljudi, ne više. Dajem ti časnu riječ.« »Pogana riječ mi ništa ne znači«, odgovori sivobradi i pljune preko ruba ograde. »Svi ste vi đavolja govna i sprat će vas sveta kiša, baš kao i onu kopilad Velšane.« Sigurd nešto promrmlja ostalima, pa su se složno okrenuli na petama da se udalje. »Čekajte!« poviče sivobradi. »Gdje je čovjek koji je jučer nosio sivi ogrtač? Ako me oči nisu prevarile, pripadnik je svete Crkve.« »Bio je biskup područja Wilton«, odgovori Sigurd, pa ispruži ruku, pustivši da mu križ padne svom dužinom lanca. »Nikad nisam naišao na žalosnijega crva. Evo, uzmi to, ako vjeruješ da će ti imalo pomoći. Ionako ću ga ubrzo uzeti natrag.« Rekavši te riječi, bacio je križ prema sunčanome nebu tolikom silinom da je u trenutku završio s one strane ograde od kolja. »Jesi li ubio dobroga biskupa?« upita sivobradi, kojemu se na tu pomisao licem razlio izraz gnušanja. Smjesta je poslao vojnika da pokupi križ. »Učinio bih to«, odgovori Sigurd, »ali su me pretekli njegov strah, ili neka druga ništavna bolest. Neka u zagrobnomu životu vaš Bijeli Krist toga čovjeka

koristi kao pomoćnu klupicu za noge«, završio je, a onda se ponovno okrenuo. Toga dana nije se više ništa značajnoga dogodilo, a kad je pala noć, ljudi su počeli govoriti da ćemo ovakvom taktikom čekanja morati voditi tešku bitku protiv kralja željnoga osvete, no činilo se da Sigurd uopće nije zabrinut. Zamolio je za uslugu Lokija, boga nepodopština, kojega većina ljudi uplašeno izbjegava, ali čak i božanstva imaju svoj ponos. Sljedećega dana čuli smo kako nas netko zaziva s vrha glavnih vrata. Poglavar je dugo čekao, a onda je otišao čuti što taj čovjek hoće. Bio je to sivobradi, a doimao se uzrujano i umorno. »Da vidim biskupa«, zatražio je Mercijanac. »Zašto?« zanimalo je Sigurda, koji je ispružio ruke. »Taj žabac već počinje smrdjeti! Rekao sam svojim ljudima da mu odrežu udove i objese ih u šumi za hranu gavranima.« »Daj da ga vidim«, molio je sivobradi, pa Sigurd slegne ramenima i zapovjedi Sveinu da pred vrata donese mrtvački blijedoga Egfritha umotanoga u staru kožu. Svein grubo baci namješteno truplo na pod. Začudio sam se što otac Egfrith nije uzviknuo od boli. »Evo tvoga trupla, Mercijanče«, ispljune Sigurd. »Čini se kako tvoj Bog nije vidio razloga da ga održi na životu.« Olaf je pokrio nos i usta kao da truplo smrdi, pa se čak i Sigurd odmaknuo s grimasom na licu. »Kupit ću biskupa od vas za trideset srebrnjaka«, predloži vođa branitelja. »Baš!« prezirno će njegov sugovornik. Nehajno je odmahnuo rukom. »Uskoro ću imati hrpetine srebra, dovoljno da i tebe u njemu sahranim, sivobradi.« »Nećeš ako se kralj Coenwulf vrati dok ti stojiš ovdje i gledaš kako raste trava«, podsjeti ga Mercijanac, mračno se nasmiješivši. Sigurd nagne glavu, pretvarajući se da razmišlja o ponudi. »Možete uzeti svećenika, ja ne marim za njega«, pristao je. »To će mojim ljudima prištedjeti neugodnu zadaću da ga razrežu. Mislim kako ga ne bi htjeli čak ni gavrani, jer bi im od smrada otpali kljunovi.« Sivobradi kimne. »Dat ću da preko zida spuste mrtvački kovčeg, a vi ćete dobiti trideset srebrnjaka.« Prije nego što se blijedo sunce podignulo visoko na nebo, Crveni Svein i Medvjed Bram odnijeli su mrtvački kovčeg do mjesta gdje su naša na brzinu

podignuta skloništa Mercijancima zastirala vidik. »Jesi li siguran da to želiš učiniti, Gavrane?« upita Sigurd, položivši mi ruku na rame. »Ako te otkriju, istog trena možeš umrijeti.« Potvrdio sam glavom. »Samo da me smjesta ne zakopaju«, odgovorio sam, ali brinulo me nešto drugo. Živio sam među kršćanima, pa su mi misli bile natopljene hvalisanjima o tome da je njihov Bog jedino pravo božanstvo i da ima ima nezamislivu moć, a ja sam upravo namjeravao ukrasti blago koje pripada tom Bogu! »Ne, on neće to učiniti«, javi se Egfrith, mašući prstom. Kako mu je koža bila prekrivena kredom, činilo se da mu se oči i zubi još više žute. »Zašto bi kupili truplo samo da ga sahrane?« prezirno je upitao. »Nakon što tijelo obrade začinima, izložit će ga u crkvenoj kripti. Hodočasnici i dobri kršćani masno će platiti da vide mučenika.« Pogledao je Sigurda sa strogim izrazom lica. »Objavit će da su biskupa okrutno ubili pogani.« Jarl s nevjericom odmahne glavom, a onda slegne ramenima kao da ga se to ne tiče. »A sad, Gavrane«, nastavi Egfrith, »ako je knjiga ondje, bit će pokraj oltara, ili na kojem drugom doličnom mjestu. Moraš očekivati da će ju netko čuvati. Uz malo sreće, bit će to dijete... ili čak žena!« »A naši bogovi neka čuvaju tebe, momče«, reče Olaf i kimne. Lice mu se u jutarnjem svjetlu doimalo ljubazno. »Sigurd kaže da su tvoja i njegova životna nit istkane zajedno. To znači da ćeš dobro proći.« »Nadam se da je tako, Ujače«, s nelagodom sam se nasmiješio. Dlanovi su mi se ovlažili, a osjetio sam i nalet nervoze kad su me zajedno s mačem umotali u kožnati ogrtač. Nisam nosio ni oklop ni šljem. Prilikom dolaska u tvrđavu, jedina zaštita bit će mi vješto prikradanje. »Orm je u sanduku probušio nekoliko rupa«, izvijestio me Sigurd. »Male su, pa nisu vidljive kad je na njemu poklopac.« Potapšao me po prsima. »Zapamti da se moraš ukočiti. Biskup je mrtav već mnogo sati.« Nisam ispustio nikakav zvuk, niti sam pomaknuo ijedan mišić kad me Svein prebacio preko ramena i odnio na otvoreni prostor pred glavnim vratima. Čak i preko kože u koju sam bio umotan, osjećao sam da me Mercijanci gledaju. Ondje me položio u hrastov sanduk, a poklopac je zapečatio borovom smolom. Tada sam namirisao i zeca koji je trunuo – Crni Floki stavio ga je u sanduk kako bi njegov smrad varku učinio uvjerljivijom. Naravno, proklinjao sam ga zbog te ideje.

Začuo sam nekakav zveket i pretpostavio da je sivobradi Sigurdu dobacio kesu sa srebrnjacima. »Ostavite biskupa ovdje i povucite se sto koraka«, zatraži mercijanski vođa. Branitelji su me unosili u svoju tvrđavu, praćeni škripanjem teških vrata i ljutitim psovkama. Napokon su spustili sanduk, pa sam se ponadao da su me smjestili u Coenwulfovoj crkvi. Glasovi Mercijanaca odjekivali su od kamenih zidova. Ležao sam tiho i nepomično, kao da sam uistinu mrtvi biskup. Činilo mi se kako već cijelu vječnost čekam u smrdljivu mraku, pa sam se molio da me moji bogovi motre, ali i da me kršćanski Bog ne gleda. Poslije dosta vremena počeo sam osjećati da mi po koži nešto gmiže, vjerojatno crvi s uginulog zeca. Desnu ruku namjestio sam polako i bolno u bolji položaj, pa sam s očiju povukao kožnati ogrtač i provirio kroz rupicu za disanje. Sigurd je imao pravo – otvor je bio tako mali da uopće nisam vidio prostoriju, ali nagađao sam da se spustila noć. Pomislio sam da se već predugo pravim mrtav, a osim zagušljivog sanduka, sputava me i vlastiti strah. Kralj Coenwulf možda se već bori sa Sigurdom na livadama s onu stranu ograde od kolja, dok ja ležim u smrdljivu zatočeništvu ovog sanduka. Nisam se mogao obraniti od crva, nego sam zatvorio oči i usredotočio se na zvukove što su me okruživali. Nažalost, do ušiju mi je dopiralo samo pucketanje baklje i trčkaranje mišjih nožica preko rogoza na podu. Bio sam preznojen, po meni su puzali crvi, a cijelo tijelo me boljelo od ukočenoga ležanja. Kad sam se pokušao pomaknuti, u nogama sam osjetio trnce i bolne mišiće, pa sam stisnuo zube kako ne bih glasno opsovao. Laganim pokretima donekle sam vratio život u obamrlo tijelo, a odjednom mi je palo na um da moram pobjeći iz sanduka prije nego što sam sebe uvjerim kako sam doista mrtav – ili prije nego što se crvi počnu hraniti mojim živim mesom. Ipak, trebalo mi je poprilično mnogo vremena da se ohrabrim za izlazak – znao sam da bi mi ovi udisaji mogli biti posljednji. Orm je gornji dio poklopca premazao samo tankim slojem borove smole, pa sam iz ovoga zatvora izašao tek laganim udarcem, iako sam se bojao da ću uzbuniti stražare. Pluća su mi žedno udisala svježi zrak kad sam se, odmaknuvši poklopac, iz sanduka iskobeljao u mračnu unutrašnjost Coenwulfove crkve. Prošaptao sam zahvalu Lokiju. Nažalost, uskoro sam užasnuto shvatio da u svetim prostorijama ne boravim jedino ja. Pokraj maloga i kamenoga oltara spavao je ratnik u kratkomu oklopu, s kopljem od jasenovine u krilu, a glavu je naslonio na jastučić na kojemu je obično klečao svećenik. Glasno je hrkao, pa sam se začudio što taj zvuk nisam zamijetio i ranije. Pokraj njega, na drvenomu oltaru, osvijetljenomu titravim svjetlom visoke

svijeće, ležala je knjiga s evanđeljima koja je preveo sveti Jeronim. Bila je prekrasna! Korice su joj se sastojale od srebrnih ploča iskovanih do debljine oštrice noža, a u prednje je bio umetnut zlatni križ, optočen tamnocrvenim i zelenim draguljima. Zurio sam u knjigu, a onda sam zadrhtao, znajući kako već i samim pogledom izazivam svete moći. Još uvijek nije bila moja, a ja nisam bio njezin. Stražar je zadovoljno hrkao, ali nisam mogao riskirati da se probudi kad otvorim crkvena vrata. Stavio sam mu mač na vrat i gledao kako se njegova Adamova jabučica diže i spušta, gotovo dodirujući oštricu. »Odine, vodi mi mač«, prošaptao sam, iako nisam mogao promašiti. Zaškripao sam zubima i zario oštricu koja je zapela u hrskavici jednjaka. Kad je užasnuto otvorio oči, gurnuo sam je još dublje, sve dok vrh nije udario u zid iza stražara. Ispuštao je klokotavi i užasni zvuk, a tamna krv oblila mu je oklop, skupljajući mu se u krilu dok je umirao. Osjećao sam se poput pravoga izdajnika. Podigao sam knjigu koja je bila teška – i stražnje korice sastojale su se od srebrne ploče, pa sam je stavio u kožnu torbu na ramenima. Otišao sam do crkvenih vrata, lagano ih odškrinuo i provirio u noć. Unaokolo su se kretali ljudi s bakljama, a vatre su bacale neobične sjene na drvene zgrade i ogradu od kolja. Mercijanci nisu mogli baš lako zaspati dok im se s one strane zidova motala skupina ratobornih Nordijaca. Želudac mi se stegnuo kad su dvije mračne pojave krenule prema meni. Pridošlice su se držale za ruke i nekome mahale. Odviše bučno zatvorio sam vrata i zastao iza njih, zgrabio mač te poželio da na sebi imam oklop. Poslije nekoliko trenutaka začuo sam ženski kikot, a vrata su zaškripala i otvorila se. »Nemoj se ni pomaknuti – ili ćete umrijeti«, prosiktao sam i podigao mač, pokazavši zube. Kad sam nogom zatvorio vrata, muškarac je stao pred djevojku. »Nju nemojte ni pokušati ozlijediti«, rekao je, a u glasu mu se osjećala prijetnja. Bio je mlad. Na sebi je imao oklop, a za pojasom mu je visio mač. »Zaveži, Mercijanče!« zarežao sam, a onda sam mu izvukao mač iz korica, dok sam svoje oružje prislonio na njegov vrat. »Ovamo«, pokazao sam najmračniji kut crkve. »Na koljena.« Djevojka me poslušala, ali muškarac je oklijevao, zureći u mene tamnim očima punim mržnje. »Smjesta to učini, ili ću je ubiti«, zaprijetio sam. Kad je kleknuo, iz mrtvačkoga sanduka izvadio sam kožni ogrtač i razrezao ga na trake, pa sam ih svezao okrenute leđima jedno prema drugomu. Stavio sam im i povez na usta, a djevojka je zacviljela i

pokušala muškarca uhvatiti za ruku kad je vidjela blijedoga, mrtvoga stražara, čiji je prerezani vrat bio nalik na jezivu, crnu grimasu okruženu komadima razderanoga mesa. »Budite mirni i šutite, pa ćete ostati na životu«, upozorio sam ih i spremio mač u korice. »Imam ono po što sam došao.« Djevojka je pogledala prema praznomu oltaru, a izvana sam začuo viku. Ponovno sam izvukao mač, pripremivši se da vidim kako se vrata širom otvaraju, a kroz njih navaljuju bijesni ratnici s oštrim oružjem. To se nije dogodilo, ali do mene je i dalje dopirala dernjava, pa sam otišao do ulaza, a kad sam ga odškrinuo, bilo mi je jasno zašto Mercijanci viču. Trčali su na sve strane, a i ljude u tvrđavi obuzela je panika. Sigurd je zapalio glavna vrata. Jarke narančaste iskre letjele su u tamno nebo, a noć su parali ženski krici. Riskirao sam i potrčao van, ali ne na jug, prema glavnomu ulazu, nego na zapad, prema manjim vratima. Znao sam da ondje stražare Aslak, Osten, Halldor, Thormod i Gunnar. U sveopćoj panici nitko me nije ni pogledao. Prolazio sam pokraj ljudi koji su se naoružavali, dok su žene s djecom trčale na sigurno, a onda sam stigao pred zapadna vrata koja su osvjetljavale dvije goleme, zastrašujuće baklje. Dva stražara tjeskobno su se kretala u nemirnim sjenama, kao da im nije ni najmanje drago što moraju ostati ovdje, dok drugi odlaze prema glavnim vratima da bi se sukobili s neprijateljem. Pognuvši glavu, odlučnim koracima pošao sam prema njima. Čvrsto sam stiskao mač, osjećajući kako mi je krv uzavrela usred bitke. »Što se ondje dolje događa?« upitao je najbliži stražar, nemirno razgibavajući ramena. Umjesto odgovora posjekao sam ga mačem po licu, pa je pao. Drugi je podigao koplje, ali obranio sam se divljim udarcem, a onda sam mu zario mač u otvorena usta. Iščupao sam oštricu i otrčao do vrata, pa sam s ležišta podigao gredu koja je služila kao zasun i položio je pokraj dva mrtvaca. »Aslače! Aslače! To sam ja, Gavran«, vikao sam oprezno otvarajući debelu vratnicu, jer nisam želio da mi se u prsa zabije nordijsko koplje. Stajali su ondje u sjenama, podignutih mačeva, nalik na gladne vukove. »Mislio sam da su od tebe napravili kršćanina, Gavrane«, zareži Aslak. Oči su mu blistale kao i oštri zubi. »Da vidimo što možemo pronaći među ovim seljacima, momci!« zagrmio je. Prišao sam mu i zgrabio ga za ogrtač, pa se okrenuo prema meni. »Možemo otići, Aslače«, izvijestio sam ga. »Imam je! Imam knjigu!«

»Ondje unutra je srebro, Gavrane«, zarežao je, pokazujući glavom zgrade u dubokoj sjeni. »Ako u ovoj zemlji poginemo, barem ćemo umrijeti bogati!« Rekavši to, istrgnuo se iz mojega stiska, pa je mala skupina oklopljenih Nordijaca otrčala u ludilo sveopćega pokolja. »Ali imam je, Aslače!« povikao sam za njim i čvrsto stisnuo kožnu torbu u kojoj je bila dragocjena knjiga svetoga Jeronima. Ako su i čuli moje uzvike, nisu se osvrtali na njih – toliko su bili zaluđeni borbom. Što znači knjiga ljudima koji ne znaju čitati i ne mare za evanđelja? Što je knjiga u usporedbi sa srebrom, krznom i toplim ženskim tijelom? Otvorio sam vrata u srce prebivališta kralja Coenwulfa, pa su vukovi ušli da bi ubijali. Odjednom sam se sjetio mladića i djevojke koje sam ostavio svezane u crkvi. Pobješnjeli Nordijci sigurno će ih pobiti. Pozlilo mi je kad sam zamislio kako hladni čelik razdire djevojčinu bijelu put. Nošen tim mislima, potrčao sam natrag u ludu i gromovitu noć pokolja.

U Jedanaesto poglavlje bijanje nije dugo trajalo, a prije nego što je uopće i završilo, Odinove pomagačice Valkire odnijele su duše dvojice Nordijaca u Valhalu. Vidio sam truplo sivobradoga glasnogovornika Mercijanaca, ali sad mu se brada crnila od osušene krvi, a oči su mu zaprepašteno i beživotno zurile u užas borbe. Sigurd mu je odsjekao jezik, kao što je i rekao da će učiniti. Poglavar je poštedio žene i djecu, kako bi diljem Mercije sa strahom spominjali ime Sigurda Srećkovića i kako bi kralj Coenwulf doznao da se Nordijci bore poput demona. U zoru, dok je posvuda odjekivalo jezivo kriještanje ptica, pošli smo natrag na jug, a slabo sunce grijalo mi je promrzle obraze. Dokopali smo se knjige koja će nas učiniti bogatijima nego što smo i sanjali, a poveli smo Weohstana i Cynethryth, mladića i djevojku koji su me zatekli u Coenwulfovoj crkvi. U metežu te noći, dva Nordijca s Fjordskoga jelena ušla su u crkvu prije mene, a oči su im vjerojatno zasjale kad su ugledali Cynethryth! Obuzet ludilom borbe, ušao sam u crkvu režeći na Nordijce da zadovoljstvo potraže drugdje – te noći ubio sam troje ljudi, a to je bilo dovoljno. Očito su me bili spremni napasti, ali golemi Mauger upao je s krvavim mačem i stao pred zarobljenike, uvjeravajući ratnike da su njih dvoje zapravo vrijedni taoci. Savjetovao je Sigurdu da povede Mercijance kako bismo ih upotrijebili kao zaštitu ako nas sustigne kralj Coenwulf, a to će se vrlo vjerojatno i dogoditi – putovali smo pješice, a on je zapovijedao konjanicima. Koračao sam uz Sigurda koji je razgibavao ramena kao da u njima osjeća bol. Kad je zamijetio da ga radoznalo gledam, odvratio sam pogled. »O čemu razmišljaš, momče?« upitao je. »Ako ti je u ustima loš okus, najbolje je da ga ispljuneš.« Oklijevao sam. »Jesi li ozlijeđen, gosparu?« upitao sam, ali bio je to nespretan pokušaj skretanja s problema. Pogledao me kao da zna o čemu je riječ, pa sam duboko udahnuo. »Zašto si

napao Mercijance, gosparu? Već sam bio uzeo evanđelja. Mogli smo otići i bez takvoga krvoprolića.« Činilo se da neko vrijeme razmišlja o tome, a onda je kimnuo i odlučio mi odgovoriti. »Ti ljudi riskiraju živote svaki put kad razviju zmajevo jedro ili umoče vesla u sinje more«, odgovorio je. »Svaki dan koji provedemo u ovoj zemlji možda nam je posljednji. Čak i lovačkoga psa treba pustiti s lanca, Gavrane. Treba mu dopustiti da okusi slobodu i da bude ono što jest.« Glavom je pokazao Nordijce pred sobom. »A ovo su vukovi«, nasmiješio se. »Ne misliš li da bi jarl trebao srebrom i ženama nagraditi svoje ljude za uspješnu borbu?« Slegnuo je ramenima. »Zapravo, oni jedino to i žele.« »Razumijem, gosparu«, rekao sam i prvi put ga uistinu shvatio. Ti ljudi živjeli su iz dana u dan prkoseći smrtnoj opasnosti. Pljačkanje im je bilo nagrada, a već ih je i mnogo poginulo. Vježbao sam s tim ljudima, s njima sam jeo i upijao njihovu častohlepnost, a što je bilo najvažnije, postao sam ubojica poput Crnoga Flokija, Brama i Sveina, no ipak sam se pitao hoću li ikada ubijati lakoćom kojom su oni to činili. »Nemamo dovoljno ljudi da veslaju na Zmiji i Fjordskomu jelenu«, primijeti Knut, trljajući veliku i osušenu krvavu mrlju na kolutima svoje brynje kad smo se zaustavili kod obližnjega potoka i počeli piti. »Trebat će nam dobar vjetar.« »Gavrane, reci Englezu kako je bolje da se kopile Ealdred drži svog dijela pogodbe«, doda Bram, glasno se podrignuvši. »Ako na Zmiji nađemo samo ogrebotinu koje prije nije bilo...« Napravio je pokret kao da nevidljivomu protivniku otkida glavu. U boravištu kralja Coenwulfa popili smo i posljednju kap piva, pa smo to mjesto spalili do temelja, no sad nas je mučila glavobolja, a dim što smo ga udisali nepovoljno je djelovao i na naš vid. »Dobit ćeš svoje brodove, bezbožniče«, odgovori Mauger nakon što sam mu preveo Bramovu prijetnju. »Kad gospodaru Ealdredu donesemo knjigu, dat će vam i brodove i srebro.« Oteturao je da se pomokri. Otac Egfrith očito je bio izvan sebe od sreće i glasno je pjevao psalme. Na sebi više nije imao grimizni ogrtač, nego je odjenuo jednostavnu halju. Zapravo, redovnik mi se čak i više sviđao kad se pravio mrtav, a što je bilo još gore, činilo se da mi je zahvalan za moj udio u otimanju svete knjige, koju je sad nosio na vlastitim leđima. Otkako je posjedovao taj predmet, doimao se

doista presretno, a znam da se nisam samo ja pitao kakva kršćanska čarolija leži između tih srebrnih korica ukrašenih draguljima, na tintom ispisanim stranicama od tankoga pergamenta. »Vaš poglavar mudro je postupio predavši evanđelja meni na brigu«, ponosno primijeti Egfrith. Napokon smo se dokopali knjige i Sigurd se više nije želio baviti njome. Nije ju htio čak ni pogledati. »Ne bi mogla doći u sigurnije ruke«, nastavi redovnik. »Osim toga, i sama činjenica da se našao u blizini tih čudesnih, svetih stranica, bezbožniku bi mogla prouzročiti strašne boli.« Pogledao sam ga. »Tako je, Gavrane«, raširio je oči. »Ta knjiga na koži poganih ljudi može stvoriti plikove i učiniti da takvoj osobi iscuri utroba. No kako si je iz Coenwulfove crkve iznio neozlijeđen, vjerujem da za tvoju dušu još ima slabe nade.« Zastao je i pažljivo me promotrio. »Mislim da ćeš cijelu vječnost gorjeti u paklenomu ognju.« Počešao se po glavi. »Pa... kad razmislim, možda ipak postoje krhki izgledi za tvoj spas. Nemaju li leptiri na početku svog života oblik dlakavih crva?« Doimao se zadovoljan tom usporedbom. »Više marim za pseće govno nego za tvoju dragocjenu knjigu, redovniče«, odgovorio sam, zureći u njega krvavim okom. Ustuknuo je i napravio mi znak križa pred licem, a onda je lijenim korakom otišao dosađivati nekome drugome. Iako mi je zbog onoga što je rekao utrobu već počeo nagrizati crv straha, izabrao sam svoje božanstvo – a to nije bio Bog poniznih. Sigurd me imenovao osobom odgovornom za taoce, pa sam koračao pokraj njih, iako nisam očekivao da će zarobljenici praviti neprilike. Ruke su im bile vezane, a okruživali su ih krvlju umrljani pogani, pa su očito bili užasnuti činjenicom što još uopće dišu. Dakle, postoji nada. Ta ih je pomisao i sprečavala da u očaju poduzmu neku glupost. Dok sam ih gledao, prisjetio sam se kako je jadno biti u njihovu položaju. Pomislio sam na Ealhstana i u meni se uskomešalo neko mračno sjećanje. Nažalost, starca više nije bilo, stoga su takva razmišljanja bila sasvim beskorisna. Gledao sam zarobljenike, mozgajući o životu što su ga zauvijek napustili. Nikad nisam bio siguran koje sam zapravo dobi, ali pretpostavljao sam da je Weohstan dvije ili tri godine stariji od mene. Nosio je vješto izrađeni oklop, a pokrete mu je prožimalo samopouzdanje. Tamnu kosu podrezao je sasvim kratko, a doimao se dovoljno pristalo da se posramim svog slomljenog nosa i krvavog oka. Ramena su mu bila široka, ruke mišićave, a oči pune mržnje. Nedvojbeno je bio ratnik, spreman iskoristiti i najmanju priliku da mi prereže

vrat. Cynethryth je bila otprilike mojih godina, djevojka koja je upravo postala žena. Zlatokosa Cynethryth zelenkastih očiju! Bjarni je primijetio da je odviše mršava, a Bjorn je promrmljao da je veće sise vidio na ženki puha. Možda je imala pomalo neobičan nos i oči, no bila je najljepša osoba koju sam ikad vidio. Dok sam toga dana koračao pokraj nje, tiho sam proklinjao samoga sebe – vjerojatno sam je toliko preplašio da me sad mrzi. Nekoliko puta me pogledala, ali uvijek je skrenula pogled čim su nam se oči susrele, pa sam bio uvjeren da me smatra bezosjećajnim, divljim stvorenjem. Nije to bilo ništa novo. Sigurd je smatrao da me krvavo oko obilježilo kao Odinova miljenika, a njegovo uvjerenje svakako mi je spasilo život. Ipak, za dobru kršćansku djevojku bio sam izgubljena duša, mrska osoba koja je pripadala Sotoni. Te noći odmarali smo se dovoljno dugo da pojedemo nešto osušene ribe, sira i začinjenoga mesa, prvotno namijenjenoga Coenwulfovu stolu. Iako smo zašli u sigurni zaklon guste šume, Mauger nas je uvjeravao da se kralj Mercije nije tako dugo održao na prijestolju jer mu je mač neprestano počivao u koricama. »Možeš biti siguran da će njegovi psi slijediti naš trag, Sigurde«, upozorio je poglavara. »Morat ćemo se ogledavati preko ramena sve dok ne stignemo u Wessex, ali nam i ondje može prijetiti opasnost, pogotovo kad Coenwulf zaključi da iza svega stoji kralj Egbert.« »Ako nas pronađe, neka bude tako«, odgovori Sigurd dovoljno glasno da ga svi čuju. »Vidjet ćemo tko je lovac, a tko divljač.« Nismo zapalili vatru, pa smo izbjegli pjesmu i tučnjavu. Četrdeset pet ratnika, zajedno s redovnikom i mladom ženom, naprosto je odlučilo u miru se najesti i odmoriti umorne noge, a svi su očekivali da će Sigurd svakoga časa zapovjediti nastavak puta. Nitko se nije žalio što smo morali putovati noću – svakim korakom prema jugu, Nordijci su se sve više približavali svojim voljenim i dugim brodovima. Sjedili su i nestrpljivo čekali trenutak da žuljevitim dlanovima ponovno zgrabe vesla, a čak su i njihove mekane brade čeznule za tim da ih prekrije morska sol. »Časna riječ, radije bih veslao do samoga Asgarda, nego pješačio još kilometar!« poviče Crveni Svein, trljajući umorne noge da ih oživi. »Podsjetit ću te na te riječi sljedeći put kad Sigurd bude skupljao posadu veslača do prebivališta bogova, crvenobrada živino«, promrmlja Olaf, zadovoljno žvačući zobeni kolačić s medom. Pokraj jednog neprijateljskog ognjišta pronašao je desetak ili više takvih ispečenih poslastica, a našao je i ženu koja ih je ispekla.

»Dobaci mi kolačić, pa ću Odina povući za bradu kad stignemo onamo«, naceri se Svein. Uhvatio je zobeni slatkiš, pa ga je neko vrijeme mirisao, a pritom je tiho i duboko mrmljao od zadovoljstva. Olaf se nasmiješio i odmahnuo glavom. Činilo se da je Svein sklopio uistinu dobru pogodbu. Pitao sam se proživljavaju li zarobljenici strahove koje sam upoznao napuštajući spaljeni Abbotsend i pobijeno stanovništvo. Motrio sam njihova lica prepuna mržnje. Oči su im ponekad imale užasnuti izraz, no povremeno su i zasjale – znam, nadali su se osveti, kao da su vjerovali kako će nas njihov Bog uništiti naletom groma. S njima je sjedio otac Egfrith, pa je tješio Cynethryth, ali nisam čuo što joj je govorio, a onda mi se pogled susreo s Weohstanovim. »Olabavi spone na jadnoj djevojci, neznabošče.« U glasu mladića nije se osjećao strah. »Uže je toliko čvrsto stegnuto da joj nanosi bol.« Ustao sam i prišao zarobljenicima. Koža na njezinim zglavcima bila je izranjena, a ruke su joj gotovo obamrle od lošega protoka krvi. Uzeo sam nož i prerezao uže na rukama djevojke, a kad sam to učinio, pljunula mi je u lice. Weohstan se kiselo nacerio kad sam nadlanicom obrisao pljuvačku. »Neće ti biti dobra žena, Gavrane«, upozori me Bram. »Bolje ti je da se oženiš vlastitom desnom rukom, momče.« Glum prema meni mahne prstom zdrave ruke. »Ta engleska kuja odrezala bi ti crva dok spavaš i nagurala ga u tvoju gubicu«, izjavio je, napravivši grimasu. Bilo mi je drago što Cynethryth ne razumije Nordijce, jer sam još uvijek bio u dometu njezine pljuvačke. »Žao mi je zbog onoga što se dogodilo tvojim ljudima«, obratio sam se zatočenoj djevojci, ne osvrćući se na Weohstana. »Onaj stari sivobradi mogao je spasiti svoj narod. Došli smo samo po knjigu.« »Taj čovjek bio mi je prijatelj«, ispljune Weohstan, »a zvao se Aelfwald. Radije bi sebi rasporio utrobu tupom oštricom nego predao knjigu svetoga Jeronima u pogane ruke.« »Sad je mrtav, a mi ipak imamo knjigu«, podsjetio sam ga, motreći njegove tamne oči. »Aelfwald je bio budala.« »Pripazi na jezičinu, dječače«, zagrmi Weohstan. »Ovo uže neće me vječno zadržavati.« »Ali sada ipak obuzdava tvoj bijes«, odgovorio sam, pružajući komad

kruha Cynethryth, »pa te i žena mora hraniti.« Mržnja što je izbijala iz njega gotovo se osjetila u zraku. »Gavrane, neka ustanu«, obrati mi se Olaf. Taborom se odjednom proširio žamor. »Vrijeme je za polazak.« Povukao sam Weohstana na noge, pa smo se uputili u tamu što nas je skrivala od kralja Mercije. Sljedećih nekoliko dana prošlo je mirno, a već smo i zašli u srce stare šume. Asgord je moljakao Sigurda da žrtvuje Mercijance, no poglavaru su zarobljenici bili potrebni živi kako bi mu poslužili kao osiguranje protiv Coenwulfova napada, premda je sa svakim korakom prema jugu postajalo sve manje vjerojatno kako će do toga doći. »Ne poštuješ bogove, i to nije dobro za poglavara«, žalio se Asgot. U pletenicama su mu zveckale nove, male kosti, pa sam osjetio mučninu pri pomisli da bi mogle biti Ealhstanove. »Tvoja je dužnost prinositi žrtve, Sigurde! U doba tvoga oca ruke mi nikad nisu bile bez kapi krvi.« Zlobno se nasmiješio. »Ako se nešto micalo, Harald je tome biću prerezao vrat i prinio ga kao žrtvu.« »Da, ali je čudom i tebe ostavio na životu, starče«, odgovori Sigurd. »Zujiš oko nas kao dosadna muha. Jednoga dana toga će biti dosta.« »Ne, neće«, prezirno će Asgot. »Čak ni u toj silnoj bahatosti ne bi se usudio podići ruku na mene.« Ipak, u očima staroga godija bljesnula je sumnja, pa sam se nasmiješio primijetivši njegov izraz lica. Asgot je objesio Ealhstanovo meso na hrast kao žrtvu bogovima, i samo me odanost Sigurdu sprečavala da tog vrača ne skratim za glavu. Ne, to nije cijela istina – ja sam se pomalo i bojao Asgota, tog starog kopileta željnoga krvi. Po mom mišljenju, Sigurd je utjelovio uzvišene osobine stanovnika Asgarda, dok se u godiju Asgotu zrcalila zla strana zagrobnoga svijeta. Svake noći slušao sam kako Nordijci pričaju o svojim bogovima. Voljeli su legende koje je svatko od njih prilikom kazivanja još i ukrašavao, a pričama su rado očaravali i nove slušatelje. Govorili su o Thorovim bitkama protiv divova, o Lokijevim nepodopštinama i Odinovim lutanjima među ljudima, kao i o stvaranju devet svjetova koje zajedno drži golemi jasen Yggdrasil. Nisam se mogao naslušati tih priča, pa iako su mi bile poznate poput napola zapamćenih snova, upijao sam svaku izgovorenu riječ kao čovjek kojega muči neka neutaživa žeđ.

Svake noći vježbao sam s Bjornom i Bjarnijem, ali ponekad i s drugima. Čak me i Aslak, kojemu sam ne tako davno slomio nos, naučio svoje najdraže poteze, pa sam ubrzo bio u stanju borcu izbiti štit držeći sjekiru samo jednom rukom. Weohstan je uvijek motrio te vježbe, a mislim da je vrebao moje slabe strane, kako bi me mogao ubiti kad mu se ukaže prilika. Jednoga jutra, pun masnica i slomljen od vježbanja s Bjarnijem, koračao sam na čelu vučjega čopora s Weohstanom i Cynethryth. Crni Floki upozorio je Sigurda da će nas djevojka usporavati, pa sam pomislio da vjerojatno ima pravo – naime, Cynethryth je bila plemenitaška kći, i u svakodnevnom životu imala bi na raspolaganju poslužiteljicu. No pokazalo se da je djevojka jaka i prkosna, pa je lako držala korak s nama, neopterećena štitom, oklopom ili oružjem. Nisam joj ponovno vezao ruke, iako me Bram nazvao budalom mekoga srca. Znao sam da Cynethryth neće pobjeći s Weohstanom. Još je uvijek čuvala plavo cvijeće koje joj je u zoru nabrao u bujnoj i rosom prekrivenoj šumi, a krhke stabljike vezala je trakom napravljenom od brezove kore. Dok smo zalazili sve dublje u gustu i mračnu šumu ispunjenu svježim mirisima, osjećao sam kako mi ta djevojka počinje ulaziti pod kožu. »Taj Englez, Gavrane«, reče Sigurd, pokazavši Weohstana, »dao bi oči za priliku da ti zarije oštricu u grlo.« Zlobno se nasmijao. »Ali mislim da to ne bi bilo lako. Rođeni si borac. Bjarni bi se vjerojatno s tim složio.« »Ah, popuštao sam mladiću, Sigurde«, izjavi Bjarni i namigne mi. »Istina je, gosparu«, potvrdio sam, osjećajući se nelagodno. »Glumi premorenost i namjerno spušta štit da bi me ohrabrio.« »To radim zato da bih te zaskočio kad bezglavo navališ«, objasni Bjarni. »Svein je ipak malo profinjeniji od tebe!« Nasmiješio sam mu se i pogledao Sigurda. »Zahvalan sam za svaku pruženu priliku.« Stavio sam ruku na balčak mača da smirim nervozu. Tim Nordijcima uistinu sam htio izraziti zahvalu što su me naučili svojim vještinama, dali mi dobro oružje i primili me u svoje bratstvo, ali nisam znao kako to učiniti. »Znam, Gavrane, znam«, odgovori Sigurd. »Jednoga dana i ti ćeš postati veliki ratnik. Kad si se rodio, Norne su ti takvu budućnost utkale u životnu nit, u sudbinu. Siguran sam u to.« Zastao je, uhvatio me za ramena i pogledao moje oči, dok su nas ostali zaobilazili poput potoka koji teče oko velikoga kamena. »Nešto sam ti htio dati one noći u boravištu kralja Coenwulfa.«

»Više ne bih mogao pojesti nijedan kolačić, gosparu«, promrmljao sam, uhvativši se za želudac. Nasmijao se. »Kakav bi to jarl svoje ratnike nagrađivao zobenim kolačima? Olaf bi mu sigurno bio odan do samoga kraja.« Nasmiješio se svom prijatelju koji je upravo prolazio, a onda je s desne podlaktice skinuo debeli srebrni kolut i predao ga meni. S poštovanjem sam gledao to blago koje je imalo oblik dvoglave zmije, a na mjestu gdje se krug prekidao dvije glave režale su jedna na drugu. Provukao sam ruku kroz kolut, ali bio mi je prevelik za podlakticu, pa sam ga gurnuo iznad mišice, gotovo do samoga ramena. Te noći utaborili smo se pokraj stare jame s ugljenom. Zemlju koju su iskopali da dođu do rude naslagali su oko rupe u obliku velikoga zida odavno obraštenoga borovima, brezama i trnjem – to će nama i našim vatrama pružiti savršeni zaklon. Sigurd je na uzvisinu poslao četvoricu kao stražu, iako nitko od nas nije očekivao da će kralj Coenwulf upravo sada pronaći ovo mjesto. Mauger je Sigurdu savjetovao da skrene na jugozapad, podalje od zemalja mercijanskoga kralja, kako bismo prikrili činjenicu da smo zapravo došli iz Wessexa. Toga jutra prešli smo rijeku Severn – ubili smo kozičavoga skelara i njegovom skelom prebacili se na drugu obalu. »Ako Coenwulf dozna da iza ovoga pohoda stoji kralj Egbert, ugovor između naših kraljevstava neće vrijediti ni da se pljune na njega. Utopit će se u plimi engleske krvi«, reče Mauger, odmahujući glavom. »Naša mala varka trebala bi na neko vrijeme zbuniti tu mercijansku kopilad, te glupe kurvine sinove. Nažalost, oni neće vjerovati da ste vi Velšani... barem ne kad shvate da je razlog vašega dolaska bila knjiga. Tako mi svega, Sigurde, Velšani su demoni, kujini sinovi divljih očiju! Da vas moram usporediti, rekao bih kako su Nordijci pravi redovnici!« No ratnicima kralja Coenwulfa nije bilo ni traga, pa smo se smjestili uz vatre, pjevali pjesme i gostili se ostacima hrane koju smo ponijeli iz njegove tvrđave. Noć je rashladio svježi povjetarac s istoka, pa sam sjedio s prijateljima: Sveinom, Bjarnijem, Bjornom, Crnim Flokijem, Bramom, Olafom, Hakonom i ostalima, te zurio u žeravicu koja je sad samo tinjala. Preko brezove grane prebacili smo tri prazne mješine, a pivo koje je bilo u njima grijalo nam je želuce. Dvije mješine išle su iz ruke u ruku po taboru, ali većina ljudi spavala je pod ogrtačima i nauljenim kožama. »Sjećam se svog prvog ratničkog koluta, Gavrane«, počne Olaf, štucnuvši. Zatvorio je oči i dramatično se uhvatio za prsa, a onda se gromko podrignuo.

Samo Sigurd i Bram imali su više srebrnih kolutova od Olafa. »Dobio sam ga zato što sam vepra ubio ovime«, zaplitao je jezikom, izvukavši dugi nož s drškom od jelenjeg roga. »Jedino to sam koristio. Bio sam mlađi od tebe, Gavrane«, kimao je otežalom glavom. »Mnogo mlađi.« Bram zamahne rukom po zraku. »Ma daj! Tvoj brat je u tu zvijer odapeo dvije strijele prije nego što si živinu i primirisao, Olafe. Sjećam se toga dana«, primijetio je, mašući prstom kao da optužuje govornika. »To je vepra samo još više razbjesnilo! Uostalom, što ti znaš o tome, Brame. Vjerojatno si se nalio pivom, pa si ležao u krevetu kakve drolje«, zaplitao je Olaf jezikom, zaboravivši da je u to vrijeme i Bram bio samo dječak. Ponovno se podrignuo. »Najbolji prokleti vepar kojega sam ikad okusio«, zaključio je, u šali me udarivši po glavi. »Jednoga dana imat ću isto toliko kolutova kao i ti, Olafe«, rekao sam, opipavajući zmiju od tvrdoga srebra koja mi je sada gotovo postala dio tijela. »Možda i hoćeš, momče«, odgovorio je, češkajući gustu bradu. Glavom je pokazao Sigurda koji je hrkao malo podalje od nas. »Jedan je od najvelikodušnijih poglavara koji je ikad na zmaju otplovio preko mora. Ostani blizu njega, Gavrane, pa ćeš zaslužiti i prstenje.« »Naravno, ako ti nije teško zagaziti u nečiju utrobu«, doda Bjarni s osmijehom. »Sigurd nas je sve učinio bogatima.« »Da, a uskoro ćemo biti i bogati mrtvaci«, promrmlja Glum, pokazujući nešto osakaćenom rukom umotanom u kožu. »Pazi na jezik, Glume«, razljuti se Crveni Svein, »ili ćeš nogama kupiti zube!« Glumov rođak Thorgils ustane te isuče mač, a skočio je i Svein, pa je bijesnoga Nordijca izazivao da ga napadne. Između njih umiješao se još jedan Glumov rođak, krupni čovjek po imenu Thorleik, koji je svom prijatelju spustio ruku s mačem. Glum je sjeo, bijesno gledajući Sveina. »Dosta, rođače«, rekao je Thorleik, a Sveinu je mahnuo da se i on smiri. »Odložite proklete oštrice prije nego što vam s leđa ogulim pivom natopljenu kožu, krvožedni kurvini sinovi«, zareži Olaf, zaokruživši rukom po zraku. Oni koji su već zaspali, uključujući Sigurda, počeli su se meškoljiti, a i ja sam stavio ruku na dršku mača. Dio mene žeđao je za metežom koji će nastati ako prevagnu bijes i oružje, a ionako sam mrzio Gluma zbog onoga što je učinio Ealhstanu. Olaf nije dopustio emocijama da divljaju, pa su se Nordijci ipak smirili. Iako su se još rogušili, obuzdavalo ih je pivo u želucima.

Mauger se cerio. On bi uživao da su bezbožnici međusobno počeli prolijevati krv, a pomno ih je motrio i Weohstan, iako nisam mogao pogoditi o čemu razmišlja. Cynethryth je zaspala s glavom na njegovu ramenu, a žuta kosa pokrivala joj je pola lica i padala joj na prsa. Pogled na nju prigušio je ludilo u našim žilama, a kad je i Weohstan zaspao, motrio sam lice djevojke u odsjaju vatre. Napokon sam utonuo u snove koji su bili puni smrti.

K Dvanaesto poglavlje ažu da najmračniji noćni sat nastupa upravo pred svitanje. Tada je po mene došao Glum. Probudio sam se s mačem pod grlom, a možda bih se bio i odupro da Thorgils nije djevojci pod bradom držao nož. Malo dalje, u sjenama, Thorleik je čuvao Weohstana i oca Egfritha, a prije nego što sam zglobovima prstiju dospio protrljati snene oči i odagnati pivsku ošamućenost, vezali su mi ruke. Prijeteći mi oštricom mača, prisilili su me da koračam preko ljudi koji su hrkali. Bacio sam pogled prema uzvišici, misleći da nas stražari ondje svakako čuju dok se krećemo kroz drveće, no onda sam zadrhtao, sjetivši se kako su Glum i njegovi rođaci javili da će pred svitanje upravo oni preuzeti stražu. Ti psi dobro su osmislili svoju izdaju! »Ako ispustiš i najmanji zvuk, truplo ću ti ostaviti vukovima«, prosiktao je Glum, zabivši mi balčak mača među lopatice. Onda me okrenuo i s mojega pojasa istrgnuo nož s drškom od bjelokosti, tu jedinu vezu između mene i mračne prošlosti. Bacio ga je na šumsko tlo, među kupine. Weohstan, Cynethryth i otac Egfrith posrtali su pred nama. Glumovi ljudi brzali su kako bi se čim prije udaljili od vučjega čopora. Iz mraka su nas udarale grane drveća, a trnje nam je paralo lica i ruke, ali Glum je bio svjestan da je prešao crtu s koje nema povratka. Razbio je bratstvo i izdao svoga poglavara, pa će ga Sigurd ubiti ako se ponovno susretnu. Glumu je već oduzeo ruku, a sigurno će i samu dušu toga čovjeka poslati da urlajući odleti u zagrobni život. »Psst!« prosikće Thorgils, povlačeći Weohstana dolje, na lišćem i grančicama prekriveno šumsko tlo. Svi smo čučnuli. Negdje u blizini zanjištao je konj. Blagi povjetarac šumio je u lišću iznad naših glava, a do nas je doprlo zveckanje oružja i škripanje kože. Trenutak kasnije, tišinu mračne i vlažne šume razbio je zvuk lomljenja grančica, no jahači se nisu kretali prema nama, nego su pošli na zapad, prema vučjemu čoporu. Prikradali su se Nordijcima koji su spavali uvjereni da njihova braća po oružju stražare, pa će ih upozoriti ako naiđu neprijatelji. No stražari više nisu s uzvisine gledali u noć, nego su se žurno zaputili prema jugu s engleskim zarobljenicima i knjigom svetoga

Jeronima. Moj oklop brynja, šljem, mač i štit još su ležali pokraj vatre, pa sam se osjećao dosta bespomoćno odjeven samo u tuniku, kožnati kaputić, ogrtač i hlače, ali tješila me činjenica da sam barem zaspao s čizmama na nogama. Za utjehu sam opipao Odinovu amajliju koja mi je visjela oko vrata, no ponovno sam zadrhtao kad su šumski svod probile prve zrake sunca, pa su pozlatile lišće, pale na vlažno tlo i nježno mi pomilovale obraz. Čekao sam da se šumom prolomi grmljavina, da proplamsa žar bitke kad se Sigurdovi ljudi probude i oko sebe ugledaju konjanike kralja Coenwulfa. Na moju veliku žalost, bili smo toliko daleko od tabora da bi do nas dopirao samo poneki uzvik, a možda čak ni to. Pomolio sam se bogu rata Odinu i ljubitelju bitaka Tyru da moje prijatelje održe na životu. Neka Svein, Floki, Olaf i Sigurd nad poginulim engleskim protivnicima pobjedonosno ispiju posljednje kapi Coenwulfova piva. »Glume, ti si baš pokvareni crv«, dobacio sam mu, pljunuvši pred njegove noge, a on se okrenuo i tresnuo me šakom u lice. Nacerio sam se, a iz rasječene usnice tekla mi je krv. »Ne zna da ću mu odsjeći i drugu ruku i zabiti je u njegovu guzicu«, rekao sam na engleskom. »Nećeš ako ga ja prvi dograbim«, procijedi Weohstan, a Thorgils ga gurne, zaprijetivši mu na nordijskomu da će njegovim jezikom nahraniti vrane. »Kamo nas vode, Gavrane?« tiho zacvili redovnik, ali nisam znao što ovaj smjera, pa sam šutio. Thorleik ga je drškom koplja još udario u leđa. Dan je bio topao, a šuma se prorijedila, pa sam nad rascvjetanim granama na nebu ugledao jarki obris sunca. Niz čelo mi je tekao znoj, a od njega me pekla i rasječena usnica, ali Glum nam nije dao vode, pa smo mogli samo zavidno gledati kako Nordijci loču iz pune mješine. Cynethryth je bila blijeda kao i nebeski svod. Zlatna kosa bila joj je razbarušena, a rub suknje poderan i pun trnja. »Neka i djevojka pije, Glume«, obratio sam se gadu. »Mene se vjerojatno bojiš, ali ne valjda i nje?« Bio sam svjestan da je glupo zadirkivati ga u ovome trenutku. Iako je imao samo jednu ruku, bio je žestok ratnik i nije ga bilo lako uplašiti. »Živ si samo zato što govoriš njihov jezik«, odgovorio je, glavom pokazujući Weohstana, »pa mi možeš biti od koristi.« Možda se ipak pribojavao moga krvavoga oka, ili se još uvijek pitao zašto se Sigurd zanima

za mene... Thorleiku je naglim pokretom uzeo mješinu s vodom i podigao je do djevojčinih usnica, dopustivši joj da se napije. Weohstan je vjerojatno pogodio što sam rekao i kimnuo mi u znak zahvalnosti dok je Cynethryth gasila žeđ. »Upitaj redovnika približavamo li se njegovoj zemlji, Gavrane«, zatraži od mene Glum, pa spusti mješinu i ponovno je začepi. »Daj mi neki razlog da te ostavim na životu.« Šuma se povlačila pred površinama zemlje za ispašu nad kojom su se dizali šumarci s brijestovima i jasenima, pa sam se pitao jesmo li već prešli u Wessex. »Ti želiš dati knjigu starješini Ealdredu u zamjenu za srebro koje je obećao Sigurdu«, rekao sam Glumu. Znao sam da su ti ljudi postali izdajice samo zato što su očekivali veliko bogatstvo, ali želio sam čuti potvrdu iz njegovih usta. »Sigurd mi je dužnik, dječače«, rekao je i podigao batrljak umotan u kožu. »To mi kopile duguje i više nego što možeš pretpostaviti.« »A kamo ćeš onda, Glume? Misliš li da će ti Ealdred dopustiti da ostaneš u njegovoj zemlji? On sigurno neće trpjeti krvožedne bezbožnike poput vas... I što ti preostaje? Nemaš dovoljno ljudi da na Fjordskomu jelenu odveslaju preko mora.« »Uzet ću veslače plaćenike«, odgovori Glum, zaokruživši batrljkom po zraku, »ili ću platiti prijevoz na nekom brodu, nije me briga.« »Sigurd će te slijediti do kraja svijeta«, upozorio sam ga, prešavši vezanim rukama preko znojnoga lica. »Miljenik je bogova.« Pogledao sam Thorleika i Thorgilsa u nadi da ću barem u njihova srca posijati sjeme sumnje. »Pronaći će vas, svu trojicu. To znate i sami.« »Naći će stotinu ratnika željnih da mu upute pozdrave«, zareži Glum, kimajući svojim rođacima kako bi ih ohrabrio. »Stotinu Nordijaca vičnih maču, koji će mene nazivati jarlom! Imat ću dovoljno srebra da ih kupim«, napravio je grimasu, »a vidjet će i da sam velikodušniji gospodar od Sigurda Srećkovića.« Gotovo je ispljunuo te riječi. »Ha! Ionako je vjerojatno mrtav, jer mu je neko mercijansko štene zabilo koplje u trbuh dok je spavao. A sad... pitaj redovnika gdje se trenutačno nalazimo.« Ljutito sam ga gledao. »Zar doista vjeruješ da je Sigurd čovjek koji bi poginuo u snu, Glume? Misliš li da su mu Norne istkale takvu sudbinu?« Ponovno me udario i ovaj put je zaboljelo, a onda je tromo protegao vrat. »Pitaj redovnika gdje smo, Gavrane«, ponovio je češkajući bradu, »pa ću te

možda učiniti dovoljno bogatim da vodiš vlastitu skupinu ratnika.« Okrenuo sam se Egfrithu koji nas je napeto motrio, a dok je mrmljao molitve svom Bogu, lice mu je problijedilo od napora i straha. »Gdje smo, oče?« upitao sam, odlučan Glumu pokazati da sam mu korisniji živ nego mrtav. Kimnuo sam redovniku, upućujući ga da istinito odgovori i tako pomogne svakome od nas. Nakratko je nastavio mrmljati, a onda je glasno šmrcnuo i prevukao rukavom ispod dugoga nosa. »Sutra ćemo ponovno prijeći rijeku Severn«, odvratio je, podignuvši guste obrve, »i vrlo brzo naići na izviđače starješine Ealdreda. Ili još bolje, oni će naletjeti na nas... ako prije njih ne susretnemo Velšane.« Ponovno je šmrcnuo. Kad sam Glumu preveo taj odgovor, potvrdio je glavom. »Tko su ti Velšani?« opušteno je upitao. »Pogani narod, Glume«, odgovorio sam, a on je zadovoljno kimnuo, »ali to ih neće spriječiti da nas gađaju kopljima. Pljačkaši su koji dolaze sa zapada, pa kradu stoku i ubijaju Engleze.« »Već mi se sviđaju«, izjavi Glum i nasmiješi se Thorleiku, a onda priđe redovniku i prereze mu spone na rukama. »Hvala dobromu Gospodinu!« uzvikne Egfrith, trljajući izranjene zglobove. Glum se okrene, pogleda me u oči, a onda ponovno svrati pozornost na redovnika, pa mu naglim zamahom zabije mač u lubanju. Egfrithu su protrnule noge. Srušio se poput kamena. Cynethryth je vrisnula, a vidio sam da joj je lice poprskano crvenim mrljama. »Krv ovoga Kristova roba prolio sam u tvoju čast, Odine.« Glum zatvori oči i okrene lice prema nebu, dok su mu s mača kapale grimizne kapi krvi. Na licu sam mu vidio olakšanje – više se nije bojao da će Egfrith na njega baciti čarolije. Cynethryth se tresla, a Weohstan napravio grimasu i prekrižio se vezanim rukama. »Thorgilse, uzmi knjigu«, zapovjedi Glum. Prišao je da krvavi mač obriše u redovnikovu halju, no odjednom se predomislio i umrljano oružje spremio u korice. Prevukao je rukom preko rijetke brade i kao da se iznenadio kad je, pogledavši dlan, vidio tragove Egfrithove krvi. »Što čekaš, čovječe?« zaurlao je na Thorgilsa. »Uzmi knjigu! Ne moraš se upišati od straha, svećenik te više nije u stanju začarati.« Sagnuo se i obrisao krvavu ruku u tamnu hrpicu svijenoga lišća kiselice. No Thorgils je još oklijevao, a pogled plavih očiju zamutio mu se pod

gustim obrvama. »Neka Englez nosi knjigu«, predložio je, pogledavši Weohstana. »Uostalom, to može i ona«, okrenuo se prema Cynethryth, sumnjičavo suzivši oči. »Nemaš muda, Thorgilse?« upita Glum, a onda zakorači i podigne kožnatu torbu u kojoj je bila knjiga. Torbu je grubo objesio djevojci oko ramena, a još krvave ruke ruke obrisao je u njezinu tuniku na prsima. »Ako se knjizi nešto dogodi, rasporit ću te kao ribu.« Izvadio je nož i prislonio ga djevojci na trbuh. U tom trenutku ponosio sam se držanjem te djevojke – iako ga nije razumjela, u zelenim očima primijetio sam joj zloslutni izraz mržnje, i znao sam da bi mu htjela zabiti nož u srce. Kad smo pošli dalje, na Egfrithovu licu počeli su se skupljati rojevi muha. Truplo smo ostavili šumskim stvorenjima, a pitao sam se što će nam kršćanski Bog učiniti zato što smo ubili jednoga od njegovih slugu. Okrenuli smo se kad je do nas dopro zvuk od kojega se ledi krv u žilama. Bilo je to graktanje. Truplu se postrance približio veliki gavran, pa je redovniku skočio ravno na lice, gdje se ponovno triput oglasio. Licima naših otmičara razlili su se vučji osmijesi – Odinov crni žderač trupala prihvatio je njihovu žrtvu. Ta noć bez mjesečine pripadala je šumskim stvorenjima, duhovima i još moćnijim bićima, a neki pričaju da u takvim noćima bogovi uzimaju ljudski oblik i neznani lutaju među nama. Kažu da sam Odin, otac svijeta, ponekad tumara po bojištima i motri djela velikih ratnika koji bi se mogli boriti za njega u posljednjoj bitci na kraju vremena, nazvanoj Ragnarök. Bilo mi je žao što nismo zapalili vatru koja bi odagnala prijetnje skrivene u tamnoj šumi. Nije bilo prilike pjevati o tome kako nam se vitki brodovi penju na vrh golemih valova ili kako tjeramo neprijatelje stojeći iza zida štitova. Sjedili smo u tišini pod krošnjom prastaroga jasena, čije je duboko izbrazdano deblo bilo puno mirišljavoga cvijeća. Nastojao sam crpsti snagu iz tog stabla što odolijeva vjekovima, a nadao sam se da će jasen pakosnim noćnim duhovima pokazati izdajice i pravednike među nama. Ljudi starješine Ealdreda nisu nas pronašli ni sljedećega dana, pa sam se pitao je li otac Egfrith lagao kad je ustvrdio da smo tako blizu Wessexa. Možda se redovnik nadao da Glum više neće toliko budno paziti, pa će se Sigurdu i Maugeru pružiti prilika da nas sustignu, ili je naprosto pogriješio u procjeni. Kako bilo da bilo, uvidio sam da smo otišli dalje na zapad nego što smo trebali. Kad se probijate kroz gustu šumu, prirodno je poći najlakšim putem, pa

se s vremenom razlika u smjeru uvelike povećava. Posve smo skrenuli s puta. »Nisi smio ubiti to malo govno«, požalio se Thorgils Glumu sljedećega dana kad su nam otmičari napokon dopustili da se napijemo iz plitkoga potoka. Imao sam osjećaj da su mi se čak i kosti osušile poput starih štapova. »Samo je kršćanin poznavao ovu zemlju. Izgubili smo se, rođače.« »Ostavit ću te ovdje ako još jednom posumnjaš u mene, svinjski pimpeku«, odbrusi Glum, srčući vodu iz dlana, dok je krupni Thorleik šutke punio praznu mješinu. Glum nas je prisilio da putujemo noću, pa smo se izgubili. U ranu zoru toga jutra, Glum je shvatio da smo prošle noći uglavnom putovali prema istoku. Poslije smo izašli na čistinu posutu kamenjem, a kad se sunce spustilo za valovite brežuljke na zapadu, Thorgils je ugledao staru pastirsku kolibu koja se smjestila visoko na strmini, gdje su umjesto brijestova, jasena i hrastova rasli kleka i vrijes. Krupni Thorleik tako silovito odmahne glavom da su mu zaplesale žute pletenice. »Trebali bismo ostati ovdje, među drvećem. Rođače, tako je ipak najsigurnije.« Kopljem je pokazao kolibu, koja će ubrzo pasti u sjenu sunca na zapadu. »Budemo li se kretali prema gore, primijetit će nas kilometrima unaokolo.« »Tko će nas primijetiti, rođače? Zečevi i jazavci?« upita Thorgils, mahnuvši rukom prema brežuljcima i šumi. »Barem jednom želim spavati pod krovom.« Trgnuo se, a onda je sklopio ruke na leđima i snažno se protegnuo. »Boli me cijelo tijelo.« »U ovom trenutku više bih se volio dobro naspavati nego provesti noć s nekom mladom droljicom«, promumlja Glum i namršti se. »Uostalom, vidio si onog jebenog, debelog gavrana.« Podignuo je obrve. »Stari Asgot rekao bi da je takvo što dobar znak, a to i ja tvrdim, Thorleik.« Thorgils kimne i položi ruku Thorleiku na rame. »Odin je sklon hrabrima. On je s nama, rođače. Drago mu je što ćemo se uskoro vratiti u svoju zemlju noseći englesko srebro. Odat ćemo mu počast.« Pogledao je Gluma koji je ponosno zgrabio dršku mača. »To je i Sigurd trebao učiniti.« Thorleik sagne glavu i složi se s njima, pa s leđa skine okrugli štit i stavi ga na ruku kako bi bio spreman na svako iznenađenje, a onda smo se plitkim i poprilično mračnim klancem uputili prema skloništu. Ipak, nismo računali s Velšanima.

Thorleik je izašao iz kolibe da se pomokri, ali je ubrzo dojurio natrag i naslonio se na stara vrata. »Ondje su ljudi, Glume«, prosiktao je, »a možda i vukovi.« Vidio sam da je u Glumovim očima, obasjanima slabim svjetlom lojanice, bljesnuo neki neodređeni strah, pa mi je bilo jasno kako je pomislio da nas je Sigurd pronašao. »Što si vidio, rođače?« promrmljao je, a potom ustao i uzeo okrugli štit prislonjen uza zid kolibe. Slab vjetar fijukao je kroz pukotine na mjestima gdje se raspala krhka žbuka, pa se Cynethryth primaknula bliže Weohstanu. »Vani je sve crno kao Saracenov šupak. Nisam vidio dalje od vlastitog kurca«, izjavi Thorleik i nabije šljem. »Ali neki nepoznati ljudi svakako su ondje – i otkrili su da smo mi unutra. Sam Tyr zna da sam se gotovo popišao na jednoga od njih.« Razgibavao je široka ramena, a onda je zgrabio koplje od jasenovine. »Mrzim ovu zemlju«, promrmlja Glum, a onda i sam uzme koplje, pa su se za nekoliko trenutaka sva tri Nordijca naoružala, pripremivši se za borbu. Dok su u verižnim košuljama i sa šljemovima na glavi odvagivali koplja i pravili pokrete okruglim, od udaraca izbrazdanim štitovima, bili su nalik na smrknuta božanstva rata koja siju smrt. »Velšani su došli po nas. Daj nam oružje, Glume«, rekao sam, odgurnuo se od obližnjeg zida i ustao. Ispružio sam vezane ruke. »Borit ćemo se s tobom.« Zurio je u mene tamnim očima, pa sam pomislio da će me ubiti, ali onda mi je razrezao spone i predao mi koplje. Iako je počinio izdaju, još uvijek je bio Nordijac vjeran maču, pa mi ne bi uskratio mjesto u Valhali, na klupi za stolom gdje poginuli ratnici piju medovinu. Pogledao sam Engleza Weohstana. »Samo ti možeš s nama, Gavrane«, reče Glum, a onda mi okrene leđa i pogleda prema vratima. U tom trenutku mogao sam ga na mjestu ubiti, probosti ga vlastitim kopljem, ali i ja sam bio Nordijac, a moj bog me motrio. Glum nogom otvori vrata, pa smo sva četvorica izašli u mrak. Nismo vidjeli ništa. Nije bilo zvukova ili pojava koje bi se kretale poput duhova na mjesečini. Posvuda se pružala samo beskrajna smrčika. Thorgils se gromko nasmije, pa se okrene Thorleiku. »Uplašio si se vlastitoga kurca, ti veliko kopile!« povikao je, no onda smo začuli tup udarac. Thorgils je zastenjao i ustuknuo sa strijelom u prsima. Odjednom se činilo da

je vrijes oživio i vrišteći se bacio na nas, ali teški udarci Glumovoga mača koji je sjekao meso govorili su nam da su naši neprijatelji ljudska bića i da ih je moguće ubiti. Thorleik i Thorgils bacili su koplja, a onda su nekoga izudarali štitovima i dugim mačevima. Obuzet žarom borbe, navalio sam kopljem i zario ga u nečije rame. Oči su mi se privikle na mrak, pa sam vidio spodobe koje su nas napale – žilave ljude blatom namazanih lica, s grubo izrađenim oštricama i s malim, crnim štitovima. Dvojica su skočila na Thorleika, režeći poput pasa, pa su ga nastojali srušiti šakama i željeznim oružjem. Glum je zagrmio i rasjekao napadača od ramena do kuka, ali mač mu se zaglavio, pa je povikao od boli kad su ga dva blatom namazana ratnika probola kopljima. Okrenuo sam se i potrčao natrag u kolibu, gdje su Weohstan i Cynethryth stajali u mračnomu kutu, čekajući kraj borbe. Oštricom koplja presjekao sam im spone na rukama. »Trčite!« viknuo sam, spreman da se sučelim s podivljalim ratnikom koji je stajao u okviru vrata, a nosio je i crni štit. Gromko sam povikao i zabio mu koplje kroz štit u prsa, pa sam okrenuo oružje i tek tada ga izvukao. Istrčao sam van, gdje su se strijele zabijale u Thorgilsa, odbijajući mu se od štita i šljema, dok je ovaj urlao i ubijao. Weohstan je zgrabio Glumov mač i zabio ga napadaču u lice, a onda se okrenuo i odbio udarac kopljem. Dok je padao, Thorgils je posljednjim dahom vičući zazvao Odina. Cynethryth je svojim vrištanjem parala noć kao nožem, a odjednom mi se učinilo da je netko bacio čaroliju – crni štitovi su nestali, a ja sam pao na koljena, dok je Weohstan gromoglasno proklinjao svoga Boga, Isusa i sve svece. Da, crni su štitovi nestali... ali nestala je i Cynethryth. »Velška kopilad!« Weohstan je pljunuo na mrtvaca, a onda je počeo potezati Thorgilsov pojas i skidati brynju s njegova izubijanoga tijela. Kroz pukotinu u oblacima zvijezde su na cijeli taj prizor bacale srebrnkasti preljev, a u njihovu svjetlu vidio sam devet mrtvih Velšana među truplima Gluma, Thorgilsa i Thorleika. U tišini smo mrtvacima uzeli oklope, šljemove i oružje – obojica smo se opskrbili s po dvije velške sulice za bacanje, zajedno s težim nordijskim kopljima. Onda smo se, navukavši ratnu opremu sklisku od krvi koja se hladila, okrenuli jedan prema drugomu, a oblaci su sakrili zvijezde i krajolik zaogrnuli u mrak. »Dođi, Nordijče«, ispljune Weohstan. Zastao je kao ukopan, pa opako iskoraknuo, a pritom je i odvagivao okrugli ratni štit. »Hajde da svršimo s tim.«

»Želiš li umrijeti odmah«, upitao sam, »ili nakon što Cynethryth izbavimo od onih velških kurvinih sinova?« Već je čvrstim koracima pošao prema meni, ali se naglo zaustavio. »Namjeravaš li poći za njom?« Čak i u mraku, zamijetio sam njegovu sumnjičavost i mržnju. »Namjeravam poći u potragu za knjigom, Weohstane«, odgovorio sam, polako spuštajući štit, »ali dva mača imaju više izgleda od jednoga. Tvoja smrt može pričekati dok obojica ne dobijemo ono što želimo.« Weohstan podigne dva koplja, a onda progunđa i zabije vrhove u zemlju. Prišao mi je i zgrabio moju ruku, a pod obrubom šljema oči su mu bile tamne. Doimao se posve drukčije u punoj ratnoj spremi, pa sam shvatio da je ubojica – baš kao i ja. Štitove smo prebacili preko leđa i uzeli koplja. Weohstan se pomolio Bijelomu Kristu, pa sam i ja promrmljao molitvu Odinu, čije ime simbolizira mahnitost ratnika. Potrčali smo na zapad, preko brežuljaka prekrivenih vrijesom. Iako nismo mogli znati kamo je skupina velških ratnika odvela zarobljenicu, barem smo bili slobodni i u pokretu, a poticale su nas samo misli na osvetu.

N Trinaesto poglavlje akratko smo odspavali među vrijesom, a probudili smo se kad je obzor ukrasilo prvo ružičasto svjetlo. Još uvijek sam bio premoren. Onako gladan i promrzao, čistio sam jutarnju rosu s opreme i razmišljao o izbezumljenoj Cynethryth... ako je još uopće živa! »Gledaj, Gavrane!« pokaže Weohstan. Upravo sam mokrio, a kad sam se okrenuo, vidio sam da pokazuje prema zapadu, gdje su se dizali veliki zemljani zid i ograda od kolja. Sagradio ih je Offa, posljednji mercijanski kralj, i to za vrijeme ratova sa stanovnicima Powysa i Dyfeda. Nasip je bio golem, a jarak dubok, pa su ih vjerojatno godinama podizali. »Ne pokazujem zid, glupi i slijepi bezbožniče, nego ono, na kilometar od nasipa. Vidiš li što je to?« Odmahnuo sam glavom i osvrnuo se na nebo okupano izlaskom suncem. »Kopilad doručkuje«, rekao je, a grimasa mu je izobličila pristalo lice. Navukao sam hlače i dotaknuo Odinovu amajliju na vratu. »Bilo bi dobro nešto pojesti«, prokomentirao sam, prebacivši štit preko leđa. Nismo mogli znati koliko je ondje boraca, a činjenica da se nisu nećkali upaliti vatru govorila je kako su prilično samopouzdani. Sigurno nisu očekivali da će za njima poći dva progonitelja, no to nam je išlo u prilog, jer mi smo ipak ratnici velikih bogova. Kretali smo se nizinom kako nam ne bi vidjeli obrise na pozadini izlazećega sunca, a uskoro smo se našli na drugoj strani brežuljka koji je skrivao skupinu velških ratnika, pa smo odande gledali kako povjetarac polako odnosi dim prema istoku. Bilo je vruće. Znoj nam je curio niz lica i kapao s brada dok smo, dokopavši se vrta, puzali prema suprotnomu rubu, odakle smo vidjeli da Velšani sjede oko vatre. Nabrojali smo osmoricu, a lica su im još bila umrljana blatom od prošle noći. Cynethryth je ležala po strani, vezanih ruku i nogu, a pogled je okrenula od nas. Noga joj se trznula, pa sam zaključio da je još živa. »Previše ih je«, prošaptao sam. »Morat ćemo čekati do mraka i iznenaditi

ih.« »Ne«, proturječio mi je Weohstan, a onda me zgrabio za ruku i glavom pokazao Offin zid. »Dotle oni stignu prijeći jarak, pa ćemo s tom velškom kopiladi imati pune ruke posla.« Pogledao me u oči. »Smjesta ćemo udariti na njih.« Stisnuo je vilicu – bude li morao, on će poći sam. »Odmah«, prosiktao je, pa sam se složio kimanjem glave. Sviđalo mi se takvo razmišljanje. Uz malo sreće, Velšani će biti ošamućeni zbog velikih gubitka u borbi kod pastirske kolibe, ali uskoro se mogu okrenuti i engleskoj djevojci koju su odveli, a neće mariti što je mlada, raščupana i sasvim izubijana od bitke. Ako dođe do toga, Cyhethryth je najbolje da glavom udari u oštru stijenu. Sigurd je vjerojatno poginuo zajedno s vučjim čoporom, pa sam bio posljednji pripadnik nestaloga bratstva. Nisam imao doma, niti sam što mogao izgubiti, a Velšani su oteli ovu djevojku! Pričvrstio sam remen šljema pod bradom i pomolio se da dobro upotrijebim naučene vještine. Neka me posve obuzme ratna groznica, a bijes u očima podari mi zastrašujući izgled. »Sretno s ubijanjem, Weohstane«, poželio sam suborcu i nasmiješio se. Potvrdio je glavom. »I tebi, Gavrane«, odgovorio je, a pogled mu je bio krvožedan. Na vrhu brda stajali smo tako da nam je sunce sjalo u leđa. Silazeći niz padinu, bacali smo duge sjene pred sobom. Podigao sam lice prema nebu i zaurlao da me čuje Odin – neka mi pri ubijanju pomogne time što će voditi ruku u kojoj držim mač. Dok smo potrčali niz padinu, izvikujući bojne pokliče, Velšani su poskakali, zgrabili oružje i male štitove. Weohstan je bacio velško koplje kao da baca munju, pa je protivničkoga ratnika pogodio ravno u prsa. Nikada prije ili poslije nisam vidio takav pogodak! Sačekao sam kako bih bio siguran da ne mogu promašiti, a onda sam laganim kopljem protivniku probio vrat prije nego što je stigao podignuti štit. Glumov nož bacio sam pokraj Cynethryth, pa sam Velšaninu u lice zabio štit i smrskao mu nos željeznim ispupčenjem. Široko sam zamahnuo oružjem, prisilivši dva protivnika da ustuknu, a vidio sam kako je i Weohstan neprijatelju u prsa zabio nordijsko koplje. Dok sam udarao štitom i probadao kopljem, u meni je divljala želja za ubijanjem, ali mi je u tom trenutku nešto udarilo u šljem, a leđa mi je zarezalo koplje, okrznuvši mi lopaticu. Povikao sam i bijesno pljunuo, a onda sam se okrenuo, zamahnuo i drškom koplja pogodio napadača u sljepoočnicu tako snažno da se skljokao na tlo. Udarale su me oštrice koje su mi se odbijale od

brynje, ali neke su uspjele i probiti moju obranu. Čuo sam da i Weohstan divlje urla, a onda sam vidio kako ga je velška ratna toljaga pogodila ravno u glavu. Noge su ga gotovo izdale, a Cynethryth je kriknula poput divljega sokola, pa je Glumov nož zarila u napadača koji je stajao nad Weohstanom. Odbacivši teško koplje, izvukao sam mač upravo kad mi je ratnik sjekirom pogodio štit. Zamahnuo sam mačem prema njegovoj glavi i raskolio mu lice. »Kopilad! Kurvini sinovi i đavolja govna!« povikao sam, divljački mašući mačem s jedne na drugu stranu, a onda sam se brzo okrenuo, tražeći nove neprijatelje. Bio sam žedan krvi. Udario sam nečije tijelo, posrnuo i pao na jedno koljeno, no hitro sam se podigao i zgazio napadača pod nogama. Još dvaput sam pao prije nego što sam začuo kako glas prodorno ponavlja riječi koje su mi se tek postupno oblikovale u glavi. »Gavrane, gotovo je! Svršeno je!« Bacio sam štit u kleku, a kad sam se okrenuo i pogledao Cynethryth, oči su mi bile pune krvi. »Jesi li božica smrti?« čuo sam samoga sebe kako pitam, pokušavajući obuzdati neobjašnjivu drhtavicu koja mi je obuzela tijelo. U nogama sam osjetio slabost, no ipak sam stajao uspravno. »Hoću li se sad pridružiti poglavaru Sigurdu?« »Gavrane, to sam ja, Cynethryth!« povikala je, a niz obraze su joj tekle suze. »Cynethryth!« Obavila mi je ruke oko vrata, pa me čvrsto držala, kao da moju drhtavicu i bol nastoji upiti u svoje tijelo. Tek tada shvatio sam da nisam mrtav i da ona nije Valkira, nego Cynethryth, krasna Cynethryth. Nekako smo ipak pobijedili! »Oh, ne! Bog nam pomogao!« povikala je i naglo me odgurnula, pa je otrčala do Weohstana koji je ležao na zemlji, a onda se pokraj njega srušila na koljena. Okrenuvši se prema zapadu, gdje su se brežuljci prekriveni paprati uzdizali poput valovitoga i sivoga mora, vidio sam da nam se približava neka skupina. Iako su još bili daleko, razabrao sam njihove crne štitove. »Diše li?« doviknuo sam djevojci, pa sam joj prišao, spotičući se o poginule Velšane. Preko Weohstanove sljepoočice, na mjestu gdje ga je protivnik udario toljagom, pružala se posjekotina, a oklop mu je bio oštećen i okrvavljen, iako nisam znao je li to njegova krv. »Diše li, Cynethryth?« ponovno sam upitao. Osvrnuvši se oko nas, vidio sam da nam se Velšani približavaju poput krvoločnih pasa. Zažalio sam što to nisu engleski ratnici,

opterećeni brynjama, šljemovima i štitovima sa željeznim obrubima. Tada bismo barem imali više vremena. »Možeš li ga nositi, Gavrane?« upitala je, ali pogled zelenih očiju odavao je spoznaju kako to nije moguće, pa mu je prstima prešla kroz kratku, smeđu kosu i očajnički ga zagrlila. Odmahnuo sam glavom. »Gotov sam. Ne mogu se boriti s njima.« Upitao sam se jesu li mi Norne, sudbinske tkalje, u životnu nit utkale takav kraj. Pošteno sam se borio, pa mi smrt neće biti sramotna. Odjednom sam se uplašio za Cynethryth. Što će Velšani njoj učiniti nakon što mi probodu trbuh? Gledala je Weohstana, a onda ga je poljubila u čelo, ne mareći što će usnice umrljati krvlju. Nisam prekidao njezin očajnički izljev, nego sam umjesto toga prošaptao Odinu da ću prije smrti ubiti još jednoga neprijatelja. Cynethryth je ustala, zgrabila nordijski štit i prebacila mi ga preko ramena. Uzela je kožnatu torbu u kojoj je bila knjiga svetoga Jeronima i dohvatila čvrsto koplje. »Evo«, prosiktala je i tutnula mi koplje u jednu ruku, dok mi je drugu ruku prebacila preko svoga ramena. »Nasloni se na mene, glupa i bezbožna životinjo.« Snaga me napustila. Nisam znao jesam li teško ranjen, ali jedva sam se držao na nogama dok smo se verali uz istočni brežuljak, ostavivši polumrtvoga Weohstana u rukama neprijatelja. »Brže, Gavrane!« oštro je naredila i povukla me, dok sam se ja pri svakom koraku pomagao kopljem i pravio bolne grimase. »Pokreni, se, prljavi jarčev sine.« Natezala me i obasipala uvredama, a njima mi je zapravo i raspirivala žar u srcu. Oboje smo bili svjesni da će nas Velšani uhvatiti ako ne stignemo do drveća prije nego što se popnu na posljednji brežuljak. »Ostavi me«, zastenjao sam i klonuo na koljena. Vrtoglavica mi je pomutila pogled, a iz kutova očiju prikradao mi se mrak. »Idi!« »Ne, Gavrane!« povikala je. »Ostat ću ovdje! Ostat ću i gledati kako te ubijaju, a onda će me silovati do smrti!« Psujući joj sve po redu, skupio sam posljednje ostatke volje, zabio koplje u zemlju i pružio ruku Cynethryth da me povuče na noge. »Tvrdoglava kujo«, prokomentirao sam. Dokopali smo se crte drveća, ne okrećući se da vidimo jesu li se Velšani već popeli na posljednji brežuljak, a onda smo odšepali u šumu, poput divljih i progonjenih životinja. »Još samo malo i gotovo je.« Cynethryth me prisiljavala da napredujem i

podizala me kad sam pao. Šuma je postala gušća, pa smo se probijali kroz tanke donje grane borova i breza, a mrak koji mi je pao na oči ispunilo je pucketanje grana i šum krvi što mi je navirala u uši. Poslije toga, više se ničega ne sjećam. Kad sam otvorio oči, pomislio sam da postajem slijep. Trebalo je vremena da se priviknem na mrak koji se zadržavao oko mene. U tihoj šumi vladalo je tjeskobno ozračje, a jedini znakovi okolnoga života bili su sovin huk i šuštanje jazavca u grmlju. Tresao sam se pri pokušaju da sjednem, a čvrsta ruka gurnula me natrag na tlo. »Jača si nego što se čini, Cinethryth«, promrmljao sam i utonuo u mračne misli. Poslije nekoga vremena, začuo sam glas i na usnicama osjetio hladni rub šljema. »Pij, Gavrane.« Dok sam srkao vodu, curila mi je niz bradu. Nisam ni znao da sam tako žedan. »Ti si spavao, a ja sam pronašla potok.« Njezina raspuštena kosa škakljala me po čelu. »Slana je«, primijetio sam, oblizujući ispucale usnice, a onda sam ponovno legao. »Isprala sam šljem, ali koža je duboko upila znoj«, tiho je odgovorila, pa je Glumov šljem pažljivo položila na postolje koje je napravila od grančica. »Tvoj štit sakrila sam ispod kupina.« Glas joj je čudno zvučao u ovoj mračnoj noći. Zrak je mirisao po plijesni i vlazi, a kad sam protegnuo nogu, stopalom sam udario u drvo. »U hrastu smo, Gavrane«, tiho me izvijestila Cynethryth. »Jamačno je vrlo star.« Pomaknuo sam se teškom mukom, a zaboljela su me i leđa. »Miruj, ili će ti se rana ponovno otvoriti. Zašila sam te ovim«, podignula je tanku koštanu iglu. Dotaknuo sam je prstom i trgnuo se. »Nije baš oštra, je li?« rekao sam. Slegnula je ramenima. »Trnom sam ti probušila kožu. Dobro je što si spavao, mislila sam da si umro.« Čak i u mraku, vidio sam da je namreškala nos. »Smrdiš kao mrtvac.« »Čime si zatvorila ranu?« upitao sam, zadrhtavši. Izvila je usnicu kad je podigla oštećeni rub tunike iz kojega je izvukla nit da zašije posjekotinu, pa sam joj ugledao poderanu donju odjeću. »Moglo je biti i ljepše, ali najbolju odjeću ostavila sam u Merciji.«

»Oprosti mi, Cinethryth.« Uzeo sam njezinu ruku u svoju, pa sam je stisnuo, a leđima mi je prostrujao val boli. »Žao mi je zbog onoga što smo učinili.« Istrgnula je ruku iz mojega stiska. »Vi ste pogani narod i sve radite naglo. Nalik ste na životinje, divlja stvorenja koja se ne boje Gospodinova suda.« Uprla je prstom u mene. »Ali ti bi se trebao bojati, Gavrane.« Učinilo mi se da joj u očima vidim istu mržnju kakvu sam primijetio i kod Weohstana. »Zašto si mi onda spasila život?« upitao sam. »Mogla si pobjeći i ostaviti me tim kurvinim sinovima.« »Mogla sam«, kratko je odgovorila, a onda se naslonila na deblo i kroz usku pukotinu promatrala tamnu šumu. Uistinu mi nije jasno kako je tu unijela moje teško, onesviješteno tijelo u verižnoj košulji. »Žena sam«, nastavila je, »ali to ne znači kako ne znam što je čast. Vi muškarci svoju dragocjenu čast nosite kao ogrtač od hermelina, ali on ipak nije samo vaše vlasništvo.« »Mrziš me, Cynethryth.« »Došao si po mene«, odgovorila je, a onda je slegnula ramenima i ponovno pogledala kroz pukotinu. »Da, ipak si me pronašao.« »Ne«, odmahnuo sam glavom. »Weohstan je došao po tebe, a ja sam tražio knjigu.« U tom trenutku među drvećem je odjeknuo oštar prasak, pa smo zaustavili dah. Dugo smo šutjeli u vlažnomu mraku šupljega hrasta, a onda smo zaspali. Bojali smo se Velšana koji lutaju šumom. Ujutro mi je Cynethryth posjekotinu na leđima namazala svježim melemom od trava, zdrobljenoga lišća i gline, pa smo pojeli bobice i orahe što ih je još prije svitanja nabrala u moj šljem. »Trebat će ti mesa da obnoviš snagu«, zaključila je i teškom mukom progutala gorku bobicu. »Čovjek ne može živjeti samo na takvoj hrani.« »Najslađe su one koje ubereš s južne strane grmlja«, poučio sam je, trpajući u usta šaku nečega zelenkastoga, »jer su najizloženije suncu.« »Znam to, gosparu«, odgovorila je podrugljivo, pa sam slegnuo ramenima, žvačući kiselkasto voće. Jutarnja svjetlost bila je jarka, pa se naše skrovište u staromu hrastu više nije činilo toliko sigurno kad su kroz pukotinu prodirale sunčeve zrake. »Nisi li mi za doručak ostavila malo veprovine?« upitao sam, slabo se nasmiješivši. Zadirkivao sam je, a zapravo bih joj trebao zahvaliti. »Thorovih mi zubi, ti i ja nipošto nismo za ženidbu, curo.« Ali Cinethryth jutros za mene

nije imala osmijeha. »Misliš li da je živ?« upitala je. Knjigu s evanđeljima što ih je preveo sveti Jeronim položila je u krilo. Povukao sam se unatrag, uplašen tom tajanstvenom stvari s koricama ukrašenima dragim kamenjem. Između njih sigurno su bile skrivene nekakve tajne. »Reci mi istinu, Gavrane. Što misliš, je li preživio?« Odvratio sam pogled od svete knjige i pogledao djevojku u oči. »Mislim da je mrtav, Cynethryth«, tiho sam odgovorio. »Poslije onoga što smo im učinili...« Odmahnuo sam glavom. »Ta kopilad bi ga sigurno dovršila.« Zapravo sam se sjetio još jedne mogućnosti: Velšani bi Weohstana mogli zadržati kao taoca za kojega će tražiti otkupninu... ili će im poslužiti kao štit protiv mercijanskoga napada, no mogli bi ga i mučiti do smrti. Cynethryth se nije smjela zavaravati lažnom nadom, pa sam je uvjerio da je Weohstan mrtav. Zelene oči ispunile su joj se suzama, a kad ih je zatvorila, niz prljavo lice potekla su joj dva potočića. I drugu noć proveli smo u šupljini hrasta, a Cynethryth je pokraj drveta pronašla mrtvoga gavrana. Uzela je sjajno perje s jednoga krila i uplela ga u moju dugu kosu, tako da se presijavalo na mjesečini. »Doista si postao gavran«, prokomentirala je, a žalost za izgubljenim Weohstanom zamutila joj je oči poput ledene kore. »Sad možemo odletjeti – i to daleko.« Zahvalio sam joj, iako nisam bio siguran ni mogu li hodati kako treba, a kamoli letjeti. »Govoriš poput pravoga poganina«, čuvši moj ukor, brzo se prekrižila, no u kosi mi je svejedno ostavila gavranovo krilo, pa sam odlučio da ga nikad neću ukloniti. Odvažili smo se zaći u šumu, nadajući se da je skupina velških ratnika odustala od potrage za nama. Glumu su već uzeli mnogo mercijanskoga srebra. Uz malo sreće, šmugnut će natrag u svoju zemlju iza zida kralja Offe. Bio sam slab, ali Cynethryth je procijenila kako mi rana na leđima dobro zarasta s obzirom na to da klipšem preko teško prohodnoga zemljišta, umjesto da se odmaram na slami. Pošli smo prema jugu. Poslije svega što se dogodilo, još sam uvijek imao knjigu, znajući da moram ispuniti Sigurdovu stranu pogodbe i to blago predati u ruke starješine Ealdreda, koji će nam tada vratiti Zmiju i Fjordskoga jelena. Istina, nisam znao što učiniti s ta dva duga broda, ali zbog Sigurdove, a možda i moje časti, Ealdred mora dobiti knjigu, dok ću ja time steći slobodu.

»Hoće li Ealdred Glumu platiti znatnu svotu srebra za tebe i Weohstana?« upitao sam dok smo koračali kroz smrčiku i paprat, a kišica koja je padala ispirala mi je krv s oklopa. Znao sam kako riskiram da zaplače ako spomenem Weohstana, ali morao sam ponešto doznati o starješini s kojim ću se uskoro ponovno naći oči u oči. U hodu sam se još uvijek uvelike pomagao kopljem, kako se ne bih naprezao i riskirao otvaranje rane koju je Cynethryth sašila. Slegnula je ramenima i nije mi odgovorila, pa sam udahnuo zrak koji je mirisao na kišu i nastavio klipsati. »Glum je mislio da će, ako te preda Ealdredu, Mercijanci platiti da im se vratiš. Vjerojatno je imao pravo. Kladim se kako Ealdred ne bi propustio priliku da se dokopa onoga što Mercijanci žele. Oko vatri se šaptalo da si kći kralja Coenwulfa«, izvijestio sam je, motreći njezino lice kako bih procijenio jesam li pogodio. »Ne izgledaš mi kao kraljevna.« »A jesi li poznavao mnoge kraljevne?« upitala je. Potom sam ja slegnuo ramenima, pa je napućila usta, sagnula se i sa šumskoga tla podigla tanku ljeskovu granu. »Coenwulf bi mogao dati krzno ili dva da se vratim u njegovo prebivalište, Gavrane«, odgovorila je, »ako ga još ima, ali to ne bi učinio zbog onoga što ti zamišljaš u svojoj glavi.« »Dakle... nisi mu kći, ali si plemenita roda! Toliko valjda znam«, zaključio sam, a Cynethryth je podignula obrvu. »Prije sam te zadirkivao«, priznao sam. »Po tvojoj odjeći i držanju vidio sam da ti je otac bogat, tko god on bio. Vjerojatno je i poznat diljem Mercije.« »Pssst, Gavrane«, okrenula se prema meni i stavila mi prst na usta. »Nisam Mercijanka. Zvučim li tako?« Odmahnula je glavom. »Čudan si ti mladi poganin...« Naslonio sam se na koplje i ispružio ruku, pozivajući je da nastavi. Odmahnula je glavom kao da se pita kako mogu biti tako glup. »Kći sam starješine Ealdreda.« »Njegova kći?« Tu novost primio sam kao da me netko udario među oči. »Što si onda radila u Coenwulfovoj tvrđavi?« Preko napetoga lica preletio joj je bolni izraz. »Trebala sam se udati za rođaka kralja Coenwulfa«, objasnila je. »Time bih pomogla zaliječiti rane između Wessexa i Mercije. Trebala sam uspostaviti mir, Gavrane. Otac kaže da se ugovor raspada, a upravo je moj brak mogao pomiriti kraljevstva i dokrajčiti borbe.« Namrštila se. »Ali poznajem oca i znam koliko mu

vrijedim.« Te riječi gotovo je ispljunula, kao da sadrže otrov. »Dao bi me Mercijancima i time bi kupio vrijeme koje mu je potrebno da skupi vojsku za dan kad kralj Egbert napadne Coenwulfa. Ealdred želi tu zemlju, a ja sam cijena koju je spreman platiti za rat pod svojim vlastitim uvjetima, Gavrane.« Tkalje mira! Čuo sam da takve žene nazivaju i »kravama primirja«, pa iako su se moćnici oduvijek koristili kćerima za ostvarenje svojih ciljeva, nikad mi nije palo na um da bi se te žene, koje su i rođene u povlaštenu položaju, mogle pobuniti protiv svoje sudbine. Sjetio sam se da sam i ja pomogao Nornama, tkaljama sudbine, da iz moga života izvuku i prekinu nit kojom su prorekle kako trebam zauzeti Ealhstanovo mjesto za tokarskom klupom. »Tkalje mira plaćaju skupu cijenu, Gavrane«, uzdahne Cynethryth. »Trguju vlastitim dušama i tijelima za nakit i lijepu odjeću, a žive na hladnome i praznome mjestu, između dvije obitelji koje nikad ne mogu zakopati međusobnu mržnju. Te žene vode dvostruki život, a zapravo uopće ne žive.« Tada sam je shvatio, jer kao ni tkalje mira, ni ja nisam bio potpun. Kao čovjek bez prošlosti, nisam spadao ni među Engleze, a nisam bio ni Nordijac. Cynethryth je dlanom obrisala kišu s lica, a mokru je kosu namjestila iza ušiju – izgledala je toliko dobro da bih je mogao motriti danima! »Trebali smo se vjenčati poslije one večeri kad smo te Weohstan i ja zatekli u Coenwulfovoj crkvi«, rekla je, mašući ljeskovom granom po zraku. »Dakle... Weohstan je rođak kralja Coenwulfa«, pretpostavio sam, uvjeren da je upravo to njihova priča. »Svemoćni Kriste i svi sveci!« uzviknula je. »I dječji drveni mač oštriji je od tvoga uma, Gavrane.« Bacila je ljeskovu granu. »Čovjek za kojega sam se trebala udati zove se Ordlaf. Mislim da je možda mrtav. Odjahao je s kraljem kad su Northumbrijanci napali granice.« Na to joj nisam odgovorio. »Bilo kako bilo, ne sviđa mi se. Istina, kršćanin je«, dodala je, kao da je zato odmah i bolji čovjek, »ali i veća zvijer od tebe.« »Ne vjerujem«, nacerio sam se. »Smrdi li kao ja?« »Nitko ne bi mogao tako smrdjeti«, odgovorila je, gotovo se nasmiješivši, »ali pomislio bi da je bezbožnik. Nedvojbeno bi ti se svidio. Možda bi vas dvojica trebali stupiti u brak... ako je živ.« Oči su joj nestašno zasjale. »A Mauger? Jesi li primijetio da je uvijek nastojao biti blizu mene, još od trenutka kad ste nas ti i tvoji bezbožni prijatelji uzeli za taoce?« »Mislio sam da te taj vol želi iskoristiti«, odgovorio sam, a u obraze mi je