John Le Carre - Mali grad u Njemackoj

Table of Contents Prolog Poglavlje jedan Poglavlje 2 Poglavlje tri Poglavlje četri Poglavlje pet Poglavlje šest Poglavlje sedam Poglavlje osam Poglavlje devet Poglavlje deset Poglavlje jedanaest Poglavlje dvanaest Poglavlje trinaest Poglavlje četrnaest Poglavlje petnaest Poglavlje šesnaest Poglavlje sedamnaest Epilog

www.balkandownload.org Prolog Lovac i lovina Deset minuta do ponoći, pobožni svibanjski petak i riječna sumaglica što je legla na tržnicu. Bonn je bio grad balkanski prljav i tajnovit, prevučen tramvajskom žicom. Bonn je bio tamna kuća gdje je netko umro, kuća zastrta katoličkom crninom i čuvana policajcima. Kožni kaputi ljeskali su im se pod svjetlom uličnih svjetiljki, crne zastave lebdjele su nad njima poput ptica. Kao da su svi osim njih čuli uzbunu i pobjegli. Tu i tamo mimo njih bi projurio automobil, pohitao pješak i tišina bi ih slijedila poput brazde za brodom. Začuo se tramvaj, ali daleko. U trgovini mješovitom robom, rukom ispisana obavijest iznad piramide limenki oglašavala je izvanredno stanje: “Opskrbite se sada!” Među mrvicama, marcipanski praščići nalik na miševe bez dlake objavljivali su zaboravljeni crkveni blagdan. Samo su plakati govorili. S drveća i svjetiljki vodili su svoj jalov rat, svi na istoj visini kao da je to propis; bili su obojeni svjetlucavim bojama, prilijepljeni na ljepenku te presvučeni tankim vrpcama crne tkanine za zastave, i živahno se pružali prema njemu dok je hitao mimo njih. “Pošaljite strane radnike kući!” , “Riješite nas kurve Bonna!” , “Najprije ujedinite Njemačku, a zatim Evropu!” A najveći se protezao iznad njih, na dugoj uskoj zastavi što se visoko popriječila preko cijele ulice: “Otvorite put na istok, put na zapad je propao!” Njegove tamne oči nisu im poklanjale nikakvu pažnju. Jedan od policajaca zatopta čizmama i naceri mu se, te dobaci grubu šalu o vremenu; drugi ga pokuša zaustaviti ali neuvjerljivo; treći uzvikne “guten Abend” , ali on ne odgovori; jer pred očima mu je bila samo debeljkasta prilika stotinjak koraka ispred njega, što je užurbano kaskala niz široku aleju, ulazeći u sjene crnih zastava i ponovo izranjajući kad bi je preuzele ulične svjetiljke, mutne poput lojanica.

Tama se spustila bez ceremonija, kao što je otišao i sivi dan, ali noć je barem jednom bila svježa i mirisala je na zimu. Veći dio godine Bonn ne poznaje godišnja doba: podneblje postoji samo u kući, podneblje glavobolja, toplo i bljutavo poput vode u boci, podneblje čekanja, oporih ukusa iz trome rijeke, umora i nevoljkog rasta, a zrak je iscrpljeni vjetar što je jenjao u ravnici; a sumrak je kad se spusti samo smračivanie dnevne magle, paljenje fluorescentnih svjetiljki na bučnim ulicama. No ove proljetne noći zima se vratila u posjet, došuljavši se uz dolinu Rajne pod plaštem grabežljive tame, i požurivala ih dok su hodali, peki a ih svojom neočekivanom studeni. Iz očiju nižeg čovjeka što je pred njim hitao od hladnoće su curile suze. Aleja je zavijala i povela ih mimo žutih zidova sveučilišta. “Demokrati! Objesite baruna štampe!” “Svijet pripada mladima!” “Neka engleski lordići mole!” “Na vješala s Axelom Springerom!” “Živio Axel Springer!” “Protest je sloboda”. Ti su plakati bili drvorezi izrađeni na studentskoj preši. Iznad njih svjetlucalo je tek propupalo lišće poput rupičasta baldahina od zelena stakla. Ovdje su svjetla bila jača, policajci rjeđi. Hitali su dalje, ni brže ni polaganije; prvi žustro, smeteno poput sudskog podvornika. Koraci su mu, iako brzi, bili teatralni i nespretni, kao da je sišao s nekog uzvišenijeg mjesta; hod zasićen dostojanstvom njemačkog građanina. Rukama je kratko zamahivao uz bokove, uspravio leđa. Je li znao da ga netko slijedi? Samosvjesno je ukočio glavu, ali mu samosvijest nije pristajala. Je li ga vuklo naprijed ono što je vidio? Ili tjeralo ono što je bilo iza njega? Je li ga, tada, strah sprečavao da se okrene? Ugledan čovjek ne okreće glavu. Drugi je muškarac lagano koračao njegovim tragom. Vilenjak, bestežinski kao tama, klteeći kroz sjene kao kroz mrežu: dvorska budala što se prikrada za dvorjaninom. Ušli su u usku uličicu: zrak je zaudarao na ukiseljenu hranu. Zidovi su im ponovo dovikivali, ovaj put izdajničkom liturgijom njemačkih reklama: “Pravi muškarci piju pivo!” “Znanje je moć , čitajte knjige Molden, ” Ovdje se prvi put jeka njihovih koraka miješala u nedvojbenu izazovu: ovdje se prvi put, čini se, ugledni čovjek probudio, osjećajući

opasnost za sobom. Bio je to samo nejasan nagovještaj, neznatno odstupanje u odlučnu ritmu njegova dostojanstvenog stupanja, no ono ga je odvelo na rub pločnika, dalje od tame zidova, i kao da su ga smirivala svjetlija mjesta, gdje su ga mogle zaštititi svjetiljke i policajci. Ipak njegov progonitelj nije popuštao. “Sastanimo se u Hannoveru!” galamili su plakati. “Karfeld govori u Hannoveru!” “U nedjelju nas dočekajte u Hannoveru!” Probao je prazan tramvaj, prozora zaštićenih mrežom ljepljivih traka. Osamljeno crkveno zvono počelo je monotono odbijati tužaljku za kršćanskom kreposti u praznom gradu. I dalje su hodali, bliže jedan drugome, ali se čovjek sprijeda nije osvrtao. Obišli su još jedan ugao; ispred njih, veliki zvonik katedrale urezao se u prazno nebo poput tanke metalne šipke. Nevoljko, zvucima prvog zvona odgovorila su druga, sve dok cijelim gradom nije odjeknula polagana kakofonija neusklađene zvonjave. Angelus? Zračni napad? Mladi policajac što je stajao u veži trgovine sportskim potrepštinama skine kapu. Na trijemu katedrale gorjela je svijeća u posudi od crvena stakla; s jedne strane bila je vjerska knjižara. Debeljkasti muškarac zastane, prigne se kao da hoće nešto pažljivo pogledati u izlogu, baci pogled niz ulicu i u tom trenu svjetlo iz izloga mu potpuno obasja lice. Niži muškarac potrči, zastane, ponovo potrči, i zakasni. Limuzina je prišla pločniku, “opel rekord” za upravljačem kojeg je sjedio blijedi muškarac, jedva se nazirući iza zatamljenih stakala. Stražnja vrata se otvoriše i zatvoriše; limuzina se polako pokrenula, ne obazirući se na prodorni uzvik, uzvik bijesa i optužbe, uzvik potpunog gubitka i ogorčenja što je, kao da je silom navro iz grudi onoga koji ga je izustio, nenadano odjeknuo praznom ulicom i isto tako nenadano zamro. Policajac se naglo okrene i uperi svjetiljku. Uhvaćen u snopu svjetla, niski se muškarac nije micao; zurio je za limuzinom. Podrhtavajući na kaldrmi, klizeći mokrim tramvajskim Iračnicama, ne obazirući se na semafore, nestala je prema zapadu, prema osvijetljenim brežuljcima.Tko ste vi? Snop svjetla pao je na kaput od engleskog tvida, preteškog za tako

nisku osobu, skupe, elegantne cipele posivjele od blata, tamne, netremične oči. Tko ste vi? ponovi policajac; jer zvuk zvona je sada bio posvuda i njihova je jeka sablasno ustrajala. Mala ruka nestala je u naborima kaputa i ponovo izronila s kožnim novčanikom. Policajac ga je pažljivo prihvatio, otvorio ga žonglirajući svjetiljkom i crnim pištoljem što ga je nespretno stiskao lijevom rukom. Sto se dogodilo? upita policajac vraćajući novčanik. Zašto ste vikali? Niski muškarac je šutio. Odšetao je nekoliko koraka pločnikom. Niste ga nikada ranije vidjeli? upita gledajući i dalje za automobilom. Ne znate tko je? Govorio je tiho, kao da gore spavaju djeca; ranjiv glas, glas koji poštuje tišinu, Ne. Izrazitim, naboranim licem prijeđe pomirljivi smiješak. Oprostite. Glupo sam pogriješio. Mislio sam da ga poznajem. Naglasak mu je bio ni potpuno engleski ni potpuno njemački, već privatno izabrana ničija zemlja, odabrana i postavljena između jednog i drugog. No pomjerio bi je, kao da je htio reći, malo u jednom ili drugom smjeru ako bi slučajno zasmetala slušaocu. To je zbog vremena reče niski muškarac, odlučivši se za razgovor. Iznenadna hladnoća, čovjek se više zagledava u ljude. Otvorio je limenu kutiju s malim holandskim cigarama i ponudio policajca. Policajac odbije, te on pripali sebi. To je zbog nereda polagano odgovori policajac. Zastave, parole. Svi smo nervozni ovih dana. Ovaj tjedan Hannover, prošli tjedan Frankfurt. Remeti se prirodni red. ? Bio je mlađ i pohađao je školu da bi postao policajcem. Trebali bi ih više zabranjivati doda, ponavljajući opći đictum. Kao komuniste. Mlitavo je salutirao; neznanac se još jednom nasmiješio: posljednji dirljivi, bespomoćni smiješak koji kao da je tražio prijateljstvo prije nego što je iščeznuo. I otišao. Ne mičući se s mjesta policajac je pažljivo slušao zvuk koraka što se gubio. Odjednom je zvuk nestao, a tada se opet začuo,

brže i je li to možda zamišljao? odlučnije nego prije. Na trenutak se zamislio. U Bonnu reče sam sebi, nečujno uzdahnuvši, sjećajući se neznančeva bestežinskog koračanja i muhe su službene. Izvadivši notes, pažljivo je zapisao vrijeme te mjesto i opis događaja. Nije bio od onih koji brzo razmišljaju, ali su cijenili njegovu temeljitost. Upisavši to, dodao je oroj automobila koji je ne bez razloga zapamtio. Odjednom je zastao i zabuljio se u ono što je zapisao; u ime i broj automobila; sjetio se debeljkastog muškarca i njegova dugog koraka nalik na marširanje, i srce mu poče brže kucati. Sjetio se tajne upute koju je pročitao na oglasnoj ploči u prostoriji za rekreaciju, i male, nejasne, davno snimljene fotografije. S notesom u ruci potrčao je što su ga čizme nosile prema telefonskoj govornici. Way over there in a Small town in Germany There lived a shoemaker Schumann was his name Ich bin ein Musikant Ich bin fiir das Vaterland / have a big bass drum And this is how I play! Tamo daleko U malom gradu u Njemačkoj Živio je postolar Zvao se Schumann Ja sam muzikant Ja sam za domovinu Imam veliki bubanj I evo kako sviram! Napitnica što su je pjevali u britanskim vojničkim menzama u okupiranoj Njemačkoj, s opscenim varijacijama, na melodiju Marche militaire.

Poglavlje jedan Gospodin Meadowes i gospodin Cork Zašto ne iziđete i ne pođete pješke? I ja bih da sam vaših godina. Brže je nego sjediti među tim šljamom. Ne smeta me reče Cork, albinoidni šifrant, i zabrinuto pogleda starijeg muškarca što je sjedio do njega za upravljačem. Morat ćemo jednostavno žuriti polako reče najpomirljivijim tonom. Cork je bio rođeni Londončanin, bistra glava, zabrinut zato što se Meadowes toliko ljutio. Morat ćemo jednostavno sve to otrpjeti, zar ne, Arthure? Najradije bih svu tu rulju pobacao u Rajnu. Znate i sami da to ne mislite ozbiljno. Bila je subota ujutro, devet sati. Ulica od Friesdorfa do ambasade bila je nabijena automobilima demonstranata, pločnici obrubljeni fotografijama vođe Pokreta, dok su preko ulice bili razapeti transparenti, poput parola na mitingu: “Zapad nas je prevario; Nijemci mogu bez stida gledati prema Istoku!” “Dosta nam je koka-kola kulture” U samom središtu duge kolone sjedili su Cork i Meadowes, kao brod što je ostao bez vjetra, dok je svuda oko njih odjekivao bučni, neprekidni koncert automobilskih sirena. Ponekad bi se oglasile u nizu, započinjući sprijeda i polako napredujući prema kraju kolone, te bi njihovo urlanje preletjelo iznad njih poput aviona; katkada bi se oglasile jednoglasno, crtica točka crtica, K za Karfelda našeg izabranog vođu; a povremeno bi se sve uključile u opću galamu, ugađajući se za simfoniju. Koga li vraga hoće s tim? Sa svim tim urlanjem? Trebalo bi ih ošišati, bar pola njih, dobro izlemati i natrag u školu. To su seljaci reče Cork. Rekao sam vam, demonstriraju pred Bundestagom. Seljaci? Ovi ovdje? Pola bi ih pomrlo da smoče noge. Dječurlija. Pogledajte samo one tamo. Odvratno, nemam druge riječi za to. Desno od njih, u crvenu “volkswagenu” , sjedilo je troje studenata, dva mladića i djevojka. Dugokosi vozač imao je na sebi kožnu jaknu, te

je napeto gledao kroz prednje staklo u automobil ispred sebe, mršavih ruku nad upravljačem, čekajući na signal da zatrubi. Njegovi suputnici, isprepleteni, strastveno su se ljubili. Oni su statisti reče Cork. To je za njih lakrdija. Ta znate studentsku parolu: “Sloboda ,je stvarna samo ako se za nju boriš.” Ne razlikuje se mnogo od onoga što se događa kod kuće, zar ne? Jeste li čuli što su sinoć izveli na Grosvenor Squareu? upita Cork, još jednom pokušavajući da skrene razgovor na drugu temu. Ako je to obrazovanje, držat ću se radije neznanja. No Meadowes se nije dao smesti. Trebali bi uvesti vojnu obavezu izjavi zureći bijesno u “volkswagen”. To bi ih sredilo. Već je imaju. Već dvadeset ako ne i više godina. Osjećajući da se Meadowes sprema popustiti, Cork je odabrao šutnju kao pametnije rješenje. Sve je pokušao, žiti. Recite mi kako je prošla Mvrina rođendanska zabava? Dobro, zar ne? Mora da se lijepo zabavljala. No pitanje je, ne bez razloga, samo izazvalo kod Meadowesa još veću potištenost, te je nakon toga Cork odabrao šutnju kao pametnije rješenje. Sve je pokušao, ali uzalud. Meadowes je bio simpatičan, pomalo dogmatičan svat, kakvi se više ne rađaju, čovjek vrijedan svačije pažnje, no i Corkova sinovska odanost imala je granica. Pokušao je s novim “roverom” što ga je Meadowes kupio pred penziju, bez poreza i uz popust od deset posto. Divio se njegovim oblicima, komforu i opremi sve dotle dok mu nije počeo izlaziti na uši, ali je Meađowes usprkos svim njegovim naporima samo nešto progunđao. Pokušao je s “Automobilskim klubom izgnanika” kojeg je Meadowes bio gorljivi član; pokušao je sa sportskim igrama djece iz zemalja Commonvrealtha što su ih, bar su se tako nadali, trebali tog poslijepodneva održati u vrtu ambasade. Na kraju je čak pokušao sa sinoćnjom velikom zabavom, na koju nisu otišli jer se Janet bližilo vrijeme poroda. Cork je time iscrpio repertoar; ako Meadowesu nije bio po volji, tim gore po njega. Bez odmora, zaključi Cork, bez dugog, sunčanog odmora daleko od Karfelda i briselskih pregovora, i daleko od svoje kćerke Myre, Arthur Meadowes

je bio na najboljem putu za ludnicu. Usput pokuša Cork još jednom “Dutch Shell” je skočio za još jedan šiling. A “Guest Keen” je pao za tri. Cork je odlučio ulagati u nebritanske dionice, ali je Meadowes radije plaćao cijenu patriotizma. Skočit će opet nakon Bruxellesa, ne brinite. Kome vi to pričate? Pregovori su praktički crkli, nije li tako? Možda nisam tako pametan kao vi, ali znam čitati. Meadowes je i te kako imao razloga da bude potišten, i Cork mu je to prvi priznavao, bez obzira na novac što ga je uložio u dionice britanske industrije čelika. Došao je u Bonn, praktički bez odmora, nakon četiri godine provedene u Varšavi, što bi svakoga izbacilo iz koncepta. Ovo mu je bio posljednji raspored i na jesen ga je čekala penzija, a po Corkovu iskustvu ljudi su postajali sve gori, a ne bolji, što se više bližio taj dan. A kamoli činjenica da mu je kćerka živčano propala: Myra Meadowes se doduše oporavljala, no ako je bilo točno i pola onoga što su o njoj pričali, čekao ju je još dug put do ozdravljenja. Ako se tome dodaju odgovornosti arhivara političkog odjela ambasade to jest, vođenje političkog arhiva u najvećoj krizi što je se itko od njih sjećao briga je bilo i previše. Čak je i Cork, podalje od svega u sigurnosti sobe za šifriranje, pomalo osjetio pritisak: dodatni promet vijesti, prekovremeni sati, Janetin skori porod i zaduženja tipa “rok je jučer” što ih je dobivao od većineiz političkog odjela; a ono što je on doživljavao, dobro je to znao, nije bilo ništa u usporedbi s onim sa čime se morao nositi stari Arthur. Upravo ta vjetrometina, zaključi Cork, danas zbunjuje čovjeka. Nisi znao što te čeka za minutu. Još nisi pravo ni otpremio hitan odgovor o neredima u Bremenu ili o sutrašnjem zboru u Hannoveru, a već bi ti sjeli za vrat s krizom zlata, ili Bruxellesom, ili namicanjem još nekoliko stotina milijuna u Frankfurtu ili Zurichu; ako je to bilo teško odjelu za šifriranje, bilo je još teže onima koji su morali pronalaziti dosjee, evidentirati nove dokumente, označavati ih i ponovo vraćati u opticaj ... što ga je ne bez razloga podsjetilo da mora telefonirati

svom burzovnom agentu. Ako spor Kruppa i radnika ovako nastavi mogao bi se malo pozabaviti švedskim čelikom, no samo na brzinu, kupiti i odmah prodati, za bebin bankovni račun ... Hej! uzvikne Cork veselije. Evo malo gužve, ha? Dva policajca su sišla s pločnika da nešto prigovore krupnom seljaku u “mercedesu” , “dizlašu”. Najprije je spustio staklo na prozoru i vikao na njih; zatim je otvorio vrata i ponovo dreknuo. Odjednom se policajci povukoše. Cork razočarano zijevne. Nekada, sjetno se sjećao Cork, panike su se javljale pojedinačno. Bilo je krike i vike oko berlinskog koridora, ruskih helikoptera što su se zezali oko granice, natezanja s inicijativnim komitetom četiriju sila u Washingtonu. Ili intrige: naslućena njemačka diplomatska inicijativa u Moskvi koju je trebalo ugušiti u zametku, sumnjiva igra s rodezijskim embargom, zataškivanje demonstracija protiv rajnske armije u Mindenu. Tako je to bilo. Pobacao si u sebe hranu, otvorio dućan i ostajao sve dok ne bi obavio posao; a tada si odlazio kući kao slobodan čovjek. Tako je to bilo; takav je bio život; takav je bio Bonn. I za profesionalne diplomate poput de Lislea i za one druge, nediplomate, iza vrata presvučenih zelenim pustom, scena je uvijek bila ista: malo dramatičnosti, mnogo mlaćenja prazne slame, malo više živahnosti na burzi, a tada natrag u dosadu, do slijedećeg rasporeda. Sve dok se nije pojavio Karfeld. Cork se žalosno zagleda u plakate. Devet mjeseci, razmišljao je golemo lice na plakatima doimalo se tusto i beživotno, a izraz nabuhlo iskren devet mjeseci otkako je Arthur Meadowes nahrupio kroz vrata što su vodila u arhiv s novostima o demonstracijama u Kielu, neočekivanom imenovanju, studentskim “sitin” demonstracijama i malim provalama nasilja na koje su se postepeno navikavali. Tko je tada izvukao kraći kraj? Neki socijalistički protudemonstranti. Jedan premlaćen nasmrt, jedan kamenovan ... tada ih je to šokiralo. Tada su još bili neiskusni. Bože, pomisli, kao da se sve to događalo prije deset godina; no Cork je gotovo na sat znao kad je počelo. Kiel... to je bilo onog jutra kad je liječnik iz ambasade objavio da je Janet u drugom stanju. Od tog dana sve se izmijenilo.

Sirene se ponovo bjesomučno oglasiše; konvoj naglo poskoči naprijed, a tada naglo zastane, usred treštanja i kriještanja svih mogućih tonova. Pa, jeste li što pronašli u vezi s tim dosjeima? raspitivao se Cork, odjednom shvativši što muči Meadowesa. Nisam. Kolica se nisu pojavila? Ne, kolica se nisu pojavila. Kuglični ležajevi, odjednom pomisli Cork; neko zgodno malo švedsko poduzeće s puno poduzetničkog duha, poduzeće koje se zaista može brzo pojaviti na tržištu ... uložiti dvije stotine funti i na konju smo ... Hajde, hajde, Arthure, nemojte zbog toga gubiti raspoloženje. Ovo nije Varšava, znate: sad ste u Bonnu. Eto znate li koliko im šalica nedostaje u kantini, samo u posljednjih šest tjedana? Ne zato što su se razbile, već zato što su nestale: dvadeset i četiri. Njegove riječi nisu se dojmile Meadowesa. Pitam vas, kome bi palo na pamet da krade šalicu iz ambasade? Nikome. Ljudi su rastreseni. Zaokupljeni su. To je zbog krize, znate. Svuda se to događa. Tako je i s dosjeima. Šalice nisu tajne, u tome je razlika. Sto se toga tiče branio se Cork nisu tajna ni kolica za spise. Niti električna pećica s dvije spirale iz dvorane za konferencije zbog koje su poludjeli oni iz administracije. Niti pisaći stroj s dugim valjkom iz daktilobiroa, niti slušajte, Arthure, vas ne mogu kriviti za to, ta pogledajte što se sve događa; kako onda možete sami sebe okrivljavati? Znate i sami kakvi su diplomati kad počnu sastavljati telegrame. Pogledajte de Lislea, pogledajte Gavestona: sanjalice. Ne kažem da nisu geniji, ali veći dio vremena ne znaju gdje su, glave su im u oblacima. Ne mogu vam to predbaciti. Mogu mi predbaciti. Ja sam odgovoram. U redu, mučite onda sami sebe prasne Cork izgubivši strpljenje. U svakom slučaju Bradfield je odgovoran, ne vi. On je šef političkog

odjela; on je odgovoran za sigurnost. S tom posljednjom primjedbom Cork se ponovo zagleda u odbojan prizor oko sebe. Karfeld je za štošta odgovoran, zaključi. Prizor što se ukazao pred Corkom ulio bi malo utjehe bilo kome, kakve ga god brige morile. Vrijeme je bilo očajno. Blijeda porajnska magla, poput daha na ogledalu, prekrivala je cijelu umjetnu divljinu birokratskog Bonna. Goleme, još nedovršene zgrade sumorno su se uzdizale iz neobrađenih polja. Ispred njega stajala je britanska ambasada, rasvijetljenih prozora, okružena smeđom pustopoljinom, nalik na privremenu bolnicu u sumraku bitke. Na ulaznim vratima turobno je visio Union Jack, tko zna zašto na pola koplja, iznad skupine njemačkih policajaca. Sam izbor Bonna kao čekaonice za Berlin već je dugo bio anomalija; sada je to bila zloupotreba. Možda je samo Nijemcima mogla pasti na pamet zamisao da izabravši kancelara dovedu prijestolnicu njemu na prag. Da bi smjestili najezdu diplomata, političara i državnih službenika, što je uslijedila nakon te neočekivane 19očasti a i zato da ih ne puste blizu građani su izgradili cijelo predgrađe izvan zidova svoga grada. Upravo se kroz južni dio tog predgrađa sada mučno probijao promet: kroz zbrku glomaznih solitera i niskih, suvremenih nastambi nalik na barake što su se pružale duž dvostrukog kolnika gotovo sve do ugodnog sanatorijskog naselja Bad Godesberg, kojega je glavna privredna grana nekoć bila flaširana mineralna voda, a danas je diplomacija. Istini za volju, nekim su ministarstvima dopustili da uđu u sam Bonn, da dodaju svoje lažno ziđe dvorištima popločenim oblim kamenjem; istini za volju, neke ambasade jesu u Bad Godesbergu; no, sjedište savezne vlade i velika većina od devedesetak inozemnih poslanstava što su joj akreditirana, da ne spominjemo kuloarske spletkare, štampu, političke partije, izbjegličke organizacije, službene rezidencije saveznih dostojan-Klvenika, “kuratorij za nedjeljivu Njemačku” i cijelu birokratsku nadgradnju privremene prijestolnice Zapadne Njemačke, nalaze se s jedne ili druge strane tog jedinog magistralnog puta između bivšeg sjedišta kelnskog biskupa i

viktorijanskih vila porajnskog ljekovitog kupališta. Britanska ambasada predstavlja nedjeljivi dio tog neprirodnog glavnog sela, ove otočne države kojoj nedostaje i politički identitet i društveno zaleđe, i koju stalno obavezuje stanje nestalnosti. Zamislite beznačajnu, nepravilno razgranatu tvorničku zgradu, zgradu kakvih možete vidjeti na desetke duž zapadne londonske obilaznice, obično sa znakom proizvoda istaknutim na krovu; obojite oko nje mrzovoljno rajnsko nebo, dodajte, tome neodrediv nagovještaj nacističke arhitekture, samo dašak, ništa više, te podignite na neravnu terenu iza nje dva izblijedjela gola za rekreaciju nižih slojeva, i dobili ste prilično točan portret engleskog duha i moći u Saveznoj Republici. Jednim nezgrapnim krilom potiskuje prošlost, drugim smiruje sadašnjost, dok trećim uznemireno kopa po mokroj rajnskoj zemlji ne bi li pronašla zakopanu budućnost. Izgrađena u doba kad se okupacija bližila svom prijevremenom kraju, ona odražava upravo to raspoloženje neuglađenog sarrujbđricanja; kameno pročelje okrenuto prema bivšem neprijatelju, sivi smiješak ponuđen sadašnjem savezniku., Corku slije-20a, kad su ponačno prošli kroz glavna vrata, bilo je sjedište Crvenog križa, a desno jedna od “Mercedesovih” tvornica; iza njega, s druge strane ceste, socijaldemokrati i skladište kokakole. Ambasada je odijeljena od tih nevjerojatnih susjeda pojasom pustog zemljišta gola ilovača obrasla tu i tamo kiselicom što se pruža ravno do zanemarene Rajne. To je polje poznato kao zeleni pojas Bonna i njime se urbanisti neobično ponose. Jednog dana, možda, preselit će se u Berlin; ta se nepredviđena okolnost tu i tamo spominje, Čak i u Bonnu. Jednog će dana, možda, cijelo sivo brdo kliznuti niz Autobahn i šutke se smjestiti na mokra parkirališta ispred spaljenog Reichstaga; sve dotle dok se to ne dogodi, ti će betonski šatori ostati, diskretno privremeni iz poštovanja prema snu, diskretno stalni iz poštovanja prema stvarnosti; ostat će, množiti se i rasti; jer u Bonnu kretanje je zamijenilo napredak, i sve što neće rasti mora umrijeti. Uparkiravši automobil na uobičajenu mjestu iza kantine, Meadowes ga polagano obiđe, kao i uvijek nakon vožnje, pritiskujući ručke i

provjeravajući nije li kakvi zalutali kamenčić oštetio karoseriju. Još uvijek duboko zamišljen, posao je prednjim dvorištem do trijema gdje su dva britanska vojna policajca, vodnik i narednik, pregledavali propusnice. Još uvrijeđen, Cork ga je pratio na određenoj udaljenosti, te je Meadowes već bio zaokupljen razgovorom sa stražarima kad je Cork stigao do vrata. Tko sve vi, prvo i prvo? htio je znati vodnik. Meadowes iz arhiva. On radi kod mene. Meadowes je pokušao baciti pogled preko vodnikova ramena, ali je vodnik primaknuo popis bluzi uniforme. Bio je na bolovanju, znate. Htio sam se raspitati. Zašto ga onda vodim pod “prizemlje”? Tamo mu je soba. Ima dvije funkcije. Dva različita zaduženja. Jedan kod mene, jedan u prizemlju. Ništa reče vodnik ponovo pogledavši popis. Skupina tipkačica, u suknjama kratkima koliko je to dopuštala supruga ambasadora, prolepršala je stepenicama iza njih. Meadowes je oklijevao, još uvijek neuvjeren. Hoćete li reći da nije došao? upita s onom naročitom blagošću koja žudi za protuslovljem. Upravo to hoću reći. Nula. Nije došao. Nije ovdje. Jasno? Ušli su za djevojkama u predvorje. Cork ga uhvati za ruku i povuče ga u sjenu rešetke na ulazu u suteren. Sto se događa, Arthure? U čemu je problem? Ne radi. se samo o nestalim dosjeima, zar ne? Sto vas muči? Ništa me ne muči. Šta onda znači to s Leovom bolesti? On nije bio bolestan ni jedan dan. Monđovves je šutio. Sto je Leo učinio? upita Cork glasom punim sumnje. Ništa. A zašto se onda raspitujete za njega? Valjda niste zametnuli i njega! Ti boga, pa njega već dvadeset godina pokušavaju zametnuti. Cork je osjetio Meađowesovo obzirno oklijevanje, bliskost otkrića I nevoljko povlačenje.

Ne možete biti odgovorni za Lea. Nitko ne možo. Ne možete biti svima otac, Arthure. Vjerojatno je otišao prošvercati nekoliko benzinskih bonova. Tek što je izustio te riječi, Meadowes se bijesno okrene prema njemu. Da niste tako nešto govorili, jeste li čuli? Kako no usuđujete! Leo nije takav; kako možete za bilo koga reći da šverca benzinskim bonovima! Samo zato što ima ugovor na određeni rok. Izraz Corkova lica, dok se na sigurnoj udaljenosti Izlaznim stepenicama penjao za Meadovesom na prvi kat, bio je više nego rječit. Ako godine tako djeluju na čovjeka, penzija u šezdesetoj zaista dolazi u posljedni čas. Corkov odlazak u penziju bit će drukčiji. Sanjao je a tko to ne čini? o bijegu od svega toga na neki grčki otok. Kreta, razmišljao je; Spetsai. Mogao bih to izvesti u četrdesetoj ako mi uspije ono s kugličnim ležajevim'a. No dobro, recimo u četrdeset i petoj. Korak od arhiva bila je prostorija za šifriranje, a još korak dalje hodnikom mali, svijetli ured što ga je zauzimao Peter de Lisle. Mladi ljudi što rade u političkom odjelu ambasade predstavljaju elitu. Upravo se ovdje, i nigdje drugdje, može ostvariti popularni san o blistavom engleskom diplomatu, a to je pogotovu vrijedilo za Petera de Lislea. Bio je to elegantan, visok i vitak, gotovo prekrasan muškarac, čija se mladost tvrdoglavo održala iako je prešao četrdesetu. Doimao se tromo, gotovo letargično. No ta letargija nije bila afektirana već jednostavno varljiva. Dva su rata katastrofalno okljaštrila de Lisleovo obiteljsko stablo, a niz malih ali naprasnih nesreća još ga je više okresao. Jedan mu je brat poginuo u prometnoj nesreći; jedan se ujak ubio; još jedan brat se utopio na ljetovanju u Penzanceu. I tako je, korak po korak, de Lisle stekao i sposobnosti i dužnosti nepojmljivo spašenog brodolomca. Svojim ponašanjem kao da je htio reći da bi mu bilo mnogo draže da ga nisu pozvali; no, s obzirom na razvoj događaja, nije imao drugog izbora već da preuzme teret dužnosti. Dok su Meadowes i Cork ulazili svaki u svoje carstvo, de Lisle se upravo spremao skupiti listove plavog konceptpapira što su bili umjetnički razbacani po njegovu stolu. Složivši ih ležerno poput igraćih

karata, zakopčao je prsluk, protegnuo se, bacio sjetan pogled na sliku jezera Windermere, izdanje Ministarstva javnih radova i objekata ljubaznom dozvolom “London, Midland and Scottish Railwaya” , te zadovoljno odšetao do ođmorišta na stubištu da pozdravi novi dan. Zadržavši se pri dugom prozoru, zagledao se na tren u hrptove crnih automobila seljaka i plave otočiće bljeskalica policijskih automobila. Njih upravo zanosi čelik dobaci Mickieju Crabbeu, kuštravom muškarcu krmeljivih očiju kojemu je mamurluk trajno otežavao život. Crabbe se polako uspinjao stepenicama, ne skidajući ruke s ograde, skupivši mršava ramena kao da se hoće od nečega zaštititi. Već sam posve zaboravio. Sjećao sam se krvi, ali sam zaboravio čelik. Svakako promrmlja Crabbe. Svakako. Glas se za njim vukao poput dronjaka njegova života. Samo mu kosa nije ostarjela; rasla je tamna i bujna na njegovoj maloj glavi kao da je alkohol gnoji. Natjecanje? uzvikne Crabbe i neplanirano si.ano. ..... Do vraga, još nisu podiglišator. Doći ćo ljubazno ga je uvjeravao de Lisle. ? Zadržala ga je seljačka buna. Stražnji prilaz s druge ceste je prazan kao crkva; prokleti Švabe neodređeno doda Crabbe kao da izgovara pozdrav, te mučno nastavi utvrđenim putom. Slijedeći ga polagano prolazom, de Lisle je otvarao jedna vrata za drugima, zagledao se u sobe te uzvikivao ime ili pozdrav, sve dok postepeno nisu stigli do sobe šefa političkog odjela; tu je glasno pokucao i zavirio u sobu. Svi na broju, Rawley reče. Možemo početi ako ste spremni. Spreman sam. Slušajte, niste li vi možda kojim slučajem digli moj električni ventilator? Jednostavno je nestao. Srećom nisam kleptoman. Luđwig Siebkron je zatražio sastanak u četiri - mirno doda de Lisle. U Ministarstvu unutrašnjih poslova. Nije htio reći zašto. Pokušao sam

nešto izvući iz njega, ali ga je to samo naljutilo. Rekao mi je samo da hoće razgovarati o našim mjerama sigurnosti. Naše su mjere potpuno primjerene onakve kakve jesu. Prošli smo ih tjedan raspravili s njim; u utorak je kod mene na večeri. Ne shvaćam što bismo još trebali učiniti. Već ionako svuda gmižu policajci. Neću mu dopustiti da nas pretvori u tvrđavu. Glas je bio strog i samosvjestan, obrazovan ali i vojnički; glas koji nije izražavao mnogo toga; glas koji je čuvao svoje tajne i svoju nezavisnost, otegnut ali odsječan. Zakoračivši u sobu, de Lisle zatvori vrata i spusti zasun. Kako je prošlo sinoć? Prihvatljivo. Možete pročitati zapisnik ako želite. Meadowes će izvijestiti ambasadora. Mislio sam da nas Siebkron za to zove. Nisam obavezan Siebkronu podnositi izvještaje, niti to namjeravam učiniti. I nemam pojma zašto je telefonirao u ovo doba, niti zašto želi sazvati sastanak. Mašta vam je bujnija od moje. Ipak, prihvatio sam u vaše ime. Smatrao sam to razboritim. U koje smo doba pozvani? ? U četiri. Poslat će kola. Bradfield se neodobravajući namršti. Brine ga promet. Misli da bi pratnja olakšala problem objasni de Lisle. A tako. Na trenutak sam pomislio da nam hoće uštedjeti troškove. Obostrana šutnja popratila je dosjetku.

Poglavlje dva “Čuo sam ih kroz slušalicu kako urlaju ...” Svakodnevni sastanak političkog odjela bonske ambasade održava se obično u deset sati, u doba koje svakome dopušta da otvori poštu, baci pogled na telegrame i njemačke novine, te da se možda oporavi od sinoćnjih zamornih društvenih obaveza. De Lisle je često uspoređivao taj obred s jutarnjom molitvom u agnostičkoj zajednici: iako je malo doprinosio u smislu nadahnuća ili objašnjenja, sastanak je ipak određivao raspoloženje dana, služio kao prozivka i davao osjećaj zajedničke aktivnosti. Nekada su subotnji sastanci bili poluprivatne zgode na koje se odlazilo dobrovoljno, u neslužbenoj odjeći, da se povrati izgubljena uzdržanost i osjećaj za slobodno vrijeme. Svega toga nije viSe bilo. Subote su preuzete u opće stanje uzbune i podvrgnute disciplini radnih dana. Ušli su jedan po jedan, s dc Lisicom na čelu. Oni koji su se obično pozdravljali, učiniše to; ostali se šutke smjestiše u polukrugu stolica, listajući snopove obojenih telegrama ili bezizražajno zureći kroz veliki prozor na ostatke vikenda. Jutarnja magla se raspršila; crni oblaci nadvili su se iznad stražnjeg betonskog krila ambasade; antene na ravnom krovu visile su poput nadrealističkog drveća na novoj tamnoj pozadini. Prilično zloslutno za natjecanje, moram reći javi se Mickie Crabbe, no Crabbe nije ništa značio u političkom odjelu i nitko se ne potrudi da mu odgovori. Okrenut prema njima, za svojim čeličnim stolom, Bradfield se nije obazirao na njihov ulazak. Pripadao je onoj školi državnih službenika koji čitaju perom, jer ono je hitro, praćeno očima, skakalo s retka na redak, u svako doba spremno na ispravku ili bilješku. Može li mi netko reći upita ne dižući glavu kako se prevodi Geltungsbedurfnis? Potreba za afirmacijom sama sebe predloži de Lisle, gledajući kako se pero obara na papir, ubija i ponovo se diže.

Jenny Pargiter iz odjela za informacije bila je jedina žena među prisutnima. Čitala je svadljivo, kao da hoće osporiti opće mišljenje; čitala je bez nade, potajno znajući da je to sudbina svake žene da ne vjeruju vijestima što ih saopćava. Osim seljaka, Rawley, glavna vijest je jučerašnji incident u Kolnu, gdje su studentski demonstranti, uz pomoć radnika iz Kruppovih čeličana, prevrnuli automobil američkog ambasadora. Prazan automobil američkog ambasadora. Ima tu razlike, znate. Nešto je nadrljao na rubu telegrama. Pogrešno pretpostavivši da je ta upadica smiješna, Mickie Crabbe se nervozno nasmijao sa svog mjesta pokraj vrata. Osim toga, napali su nekog starca i lancima ga vezali uz obradu na trgu pred kolodvorom, obrijavši mu glavu i objesivši mu oko vrata natpis “Derao sam plakate Pokreta”. Pretpostavlja se da nije ozbiljno povrijeđen. Pretpostavlja? Smatra. Peter, vi ste sinoć sastavili jedan telegram. Zacijelo ćemo dobiti kopiju? Naveo sam u njemu glavne implikacije. A to su? De Lisle je bio dorastao situaciji. Da savezništvo između studentskih demonstranata i Karfeldova pokreta brzo napreduje. Da se ukleti krug nastavlja: nemiri stvaraju nezaposlenost, nezaposlenost stvara nemire. Vođa studenata, Halbach, jučer je gotovo cijeli dan iza zatvorenih vrata razgovarao s Karfeldom u Kolnu. Zajedno su sve to smislili. Halbach je, zar ne, vodio i protubritansku studentsku delegaciju u Bruxelles u siječnju? Onu koja se nabacivala blatom na HalidayPridea? Naveo sam i to u telegramu. Nastavite, Jenny, molim vas. Većina glavnih novina objavila je komentare. Samo nekoliko primjera. Neue Ruhrzeitung i s njima povezane novine najviše naglašavaju mladost demonstranata. Uporno tvrđe da to nisu

smeđokošuljaši niti huligani već mladi Nijemci koji su potpuno razočarani bonskim institucijama. Tko nije? promrmlja de Lisle. Hvala vam, Peter reče Bradfield bez trunke zahvalnosti, a Jenny Pargiter posve nepotrebno pocrveni. I Welt i Frankfurter Allgemeine povlače paralele s nedavnim događajima u Engleskoj; posebno spominju antivijetnamske demonstracije u Londonu, rasne nerede u Birminghamu i proteste udruživanja kućevlasnika i zakupnika u vezi s iznajmljivanjem stanova obojenima. Oba govore o općem otuđenju glasača od njihovih vlada, radilo se o Engleskoj ili o Njemačkoj. Poteškoće počinju s oporezivanjem, prema Frankfurter u; ako porezni obveznik smatra da se njegov novac ne troši razborito, on zaključuje da se i njegov glas uludo troši. Nazivaju to novom inercijom. Ah. Iskovali su novu parolu. Umoran od dugog bdjenja i mučne upućenosti u predmet razgovora, de Lisle je rastreseno slušao; otrcane fraze dopirale su mu do ušiju kao s loše podešene stanice na radiju: sve zabrinutija zbog antidemokratskih osjećaja i ljevice i desnice... Savezna koaliciona vlada morala bi shvatiti da samo zaista jako vodstvo, makar i na štetu nekih neumjerenih manjina, može doprinijeti evropskom jedinstvu ... Nijemci moraju ponovo steći povjerenje, moraju politiku smatrati sredstvom, što spaja zamisli i djela ... Sto li to, uzaludno se pitao, čini žargon njemačke politike tako nestvarnim, čak i u prijevodu? Metafizi-28ka magla, taj je izraz sinoć ubacio u telegram i prilično mu se svidio. Nijemac se samo morao dotaći političke teme i već bi ga ponijela struja apsurdnih apstrakcija ... No, jesu li samo apstrakcije bile tako neuhvatljive? I najočitija činjenica postajala bi ćudno neuvjerljivom; i najjeziviji događaj kao da je gubio ton dok bi stigao do Bonna. Pokušao je zamisliti kako to izgleda kad te premlate Halbachovi studenti; kad te šamaraju sve dok ti obrazi ne prokrvare; kad te obriju i svezu lancima i udaraju nogama... sve se doimalo tako daleko. A kako je daleko bio Koln, zapravo? Sedamnaest milja? Sedamnaest

tisuća? Morao bih se više kretati okolo, reče sam sebi, morao bih prisustvovati skupovima, vidjeti kako to izgleda u stvarnosti. Ali kako, kad su on i Bradfield sami sastavljali svaku važniju službenu depešu? I kad se ovdje trebalo brinuti za tako mnogo osjetljivih i potencijalno neugodnih pitanja .. . Jenny Pargiter se polako zagrijavala. Neue Ziirčher je objavio članak u kojem je teoretizirao o našim izgledima u Bnrscellesu, govorila je; bilo bi bitno, po njenu mišljenju, da ga svi iz političkog odjela pročitaju s najvećom pažnjom. De Lisle glasno uzdahne. Neće li je Bradfield nikada isključiti? Pisac članka kaže da nam nije preostao ni jedan jedini argument za pregovore, Rawley. Ni jedan. Vlada Njena veličanstva se iscrpila kao i Bonn; nema podrške kog glasača, a vrlo malo i kod stranke u parlamentu. Vlada Njena veličanstva smatra Bruxelles magičnim lijekom za sve britanske boljke; međutim, ironijom sudbine moći će uspjeti samo uz podršku druge, isto tako boležljive vlade. Upravo tako. Što je još veća ironija, zajedničko tržište je praktički prestalo postojati. Upravo tako. Naslov članka je “Prosjačka opera”. Osim toga, ističu da Karfeld podriva naše izglede u pogledu stvarne njemačke podrške našem zahtjevu. Sve mi to zvuči vrlo vjerojatno. I da neki krugovi poklanjaju ozbiljnu pažnju Karfeldovu pledoajeu za trgovinsku osovinu Bonn-Moskva, koja bi isključila Francuze kao i Anglosaksonce. Koji krugovi, pitam se? promrmlja Bradfield i pero se ponovo spusti na papir. Odbijam izraz “Anglosaksonski” doda. Ne namjeravam dopustiti de Gaulleu da mi diktira podrijetlo. To je starijim imaocima diploma bio mig da se oštroumno, intelektualno nasmiju. Sto Rusi misle o osovini Bonn-Moskva? javi se netko iz sredine. Mogao je to biti Jackson, bivši kolonijalni službenik, koji je rado nudio

zdrav razum kao antidot intelektualističkoj praznoj slami. Hoću reći, to je isto tako važno. Je li im to netko predložio? Vidi našu posljednju depešu reče de Lisle. Činilo mu se da kroz otvoreni prozor još uvijek čuje tugaljivi zbor automobilskih sirena. To je Bonn, pomisli odjednom; ta cesta je naš svijet: koliko li je imena imala duž tih pet milja od Mehlema do Bonna? šest? Sedam? To smo mi: verbalna bitka za nešto što nitko neće. Stalna, jalova kakofonija zahtjeva i prosvjeda. Ma kako novi bili modeli, ma kako brz bio promet, ma kako silovit bio sudar, ma kako visoke bile zgrade, pravac je isti a odredište nevažno. Ostatak ćemo što više skratiti, u redu? Mickie? Da, svakako. Naglo oživjevši, Crabbe se upusti u dugu i nesuvislu priču koju je čuo od dopisnika New York Timesa u Američkom klubu, a taj ju je pak čuo od Karl-Heinza Saaba, a ovaj opet od nekoga iz Siebkronova odjela. Pričalo se da je Karfeld sinoć stvarno bio u Bonnu; da se nakon jučerašnjeg sastanka sa studentima u Kdlnu nije vratio u Hannover, kao što se općenito vjerovalo, da se pripremi za sutrašnji miting, već da Hi; sam drugim putom vratio u Bonn i prisustvovao nekakvom tajnom sastanku u gradu. Kažu da je razgovarao s Ludwigom Siebkronom, Rawley reče Crabbe, no bezbrojni kokteli razvodnili su i ono malo uvjerljivosti koju je njegov glas možda nekad imao.No Bradfielda je razdražio taj izvještaj te je oštro uzvratio. Stalno pričaju da je razgovarao s Ludwigom Siebkronom. Zašto, do vraga, ne bi njih dvojica razgovarali? Siebkron je zadužen za javni red; Karfeld ima mnogo neprijatelja. Javite Londonu doda umorno i ponovo nešto pribilježi. Pošaljite im telegram i izvijestite ih o toj glasini. Nikom zla od toga. Pljusak odjednom zatrese čelični okvir prozora i svi se trgnuše začuvši ljiutiti štropot. Jadno natjecanje prošapta Crabbe, no ni ovaj put se nitko nije obazirao na njegovu zabrinutost. Sto se tiče discipline nastavi Bradfield sutrašnji miting u

Hannoveru počinje u deset i trideset. Ponešto neobično vrijeme za demonstracije no, koliko mi je poznato, poslije podne je nogometna utakmica. Ovdje su utakmice nedjeljom. Ne shvaćam zašto bi to utjecalo na nas, ali ambasador zahtijeva da svi ostanu kod kuće nakon jutarnje mise, ako nemaju posla u ambasadi. Na Siebkronov zahtjev povećat će broj njemačkih policajaca na prednjim i stražnjim vratima tokom cijele nedjelje, a iz nekih neobičnih, samo njemu poznatih razloga, sportskim natjecanjima danas poslijepodne prisustvovat će agenti iu običnom odijelu. A običnijih odijela tiho izusti de Lisle sjetivši se nekog privatnog vica nisam nikad vidio. Šutite! Sigurnost: primili smo štampane poslaničke propusnice iz Londona, koje ćemo podijeliti u ponedjeljak i nakon toga stalno pokazivati. Protupožarna zaštita: da se znate ravnati, ponedjeljak u podne imat ćemo vježbu. Bilo bi možda dobro da se potrudite, te da svi budete prisutni, kako biste time dali dobar primjer nižim službenicima. Javne priredbe: danas poslijepodne, u vrtu iza ambasade, sportska natjecanja zemalja Commonvrealtha; kvalifikacijske utrke. Ponovo bih predložio da se svi pojavite. Sa suprugama naravno dodao je kao da im time nameće još veći teret. Mickie, trebat će paziti na ganskog otpravnika poslova. Ne dajte mu blizu supruzi ambasadora. Mogu li u vezi s tim nešto dodati, Rawley? Crabbe se uzrujano svijao; tetive na vratu bile su mu nalik na kokošje noge, ukrućenja u staračkom mesu. Ambasadorova supruga će dijeliti nagrade u četiri, znate, četiri. Ne biste li se svi mogli nekako naći pokraj glavnog šatora u četvrt do? Oprostite doda. Četvrt do četiri, Rawley. Oprostite. Pričalo se da je u ratu bio jedan od Montgomervjevih ađutanata, i to je bilo sve što je preostalo. Primljeno na znanje. Jenny? Ništa što bi oni htjeli saslušati, objavila je sliježući ramenima. Do Lisle im se svima obratio, usredotočivši pogled n odu točku na pola puta do sugovornika koja predutiivljd specijalni teritorij britanske vladajuće klase.

Smijem li pitati radi li netko od vas na “Pregledu lMl.itkiitit.ili ličnosti”? Meadowes me gnjavi time, ja je kunem se, mjesecima nisam ni dotakao. Tko je posudio prema službenoj evidenciji? - Pa, po svemu sudeći, ja. U tom slučaju odsječno će Bradley vi ste ju vjerojatno i podigli. Smatram da nisam, o tome se radi. Ako netkoreba snositi odgovornost, rado ću to biti ja, ali ne moi;u zamisliti zašto bi mi trebao pregled. Pa, da li ga uopće netko ima? Crabbeove izjave su uvijek bile priznanja. Prema evidenciji i ja sam ga uzimao, shvaćate li, Rawley prošapta sa svog tamnog mjesta uz vrata. Čekali su. Ja sam ga trebao imati prije Petera, i vratiti Kn na mjesto. Tako kaže Meadowes, Rawley. Još uvijek mu nitko nije pomagao. Dva tjedna, Rawley. Samo, nisam ga ni dotaknuo. Žao mi je. Meadowes me napao kao luđak. Uzalud, shvaćate li. Nije bio kod mene. Mnogo prljavog v”'fln njemačkih industrijalaca. To nije moj stil. Rekaosam Meadowesu: najbolje bi bilo pitali Lea. On se bavi pregledom. To je Leov fah. Bojažljivo se cerio jednom po jednom kolegi sve dok nije dospio do prozora gdje je stajala prazna stolica. Odjednom su se svi zabuljili u istom pravcu, u praznu stolicu, tek tada zamijetivši, ne uplašeno ili sa zaprepaštenjem otkrića, već znatiželjno, da jedan od njih nedostaje. Bila je to obična stolica od lakirane borovine, drugačija od ostalih i ružičasta tona; podsjećala je pomalo na budoar, s malim, izvezenim jastukom na sjedalu. Gdje je on? odsječno upita Bradfield. On jedini nije pratio Crabbeov pogled. Gdje je Harting? Nitko ne odgovori. Nitko ne pogleda Bradfielda. Crvena lica, Jenny Pargiter je zurila u muškaračke, praktične ruke što su joj počivale na

krilu. Zapeo je na onom užasnom trajektu, vjerojatno javi se de Lisle, priskačući prebrzo u pomoć. Bog zna što li seljaci rade na onoj strani rijeke. Pa, neka se netko raspita reče Bradfield potpuno nezainteresiranim tonom. Nazovite ga kod kuće, učinite nešto. No nitko od prisutnih nije primio taj nalog kao da je upućen njemu, pa su napustili sobu u neobičnom neredu, ne gledajući ni Bradfielda, ni jedan drugoga, ni Jenny Pargiter koja je, čini se, bila nepodnošljivo zbunjena. Završila je posljednja utrka u vrećama. Snažan vjetar što je brisao pustopoljinom vitlao je krupnim kapima kiše po lomatavim šatorskim krilima. Mokra oputa mučno je škriputala. U šatoru su .se kao preživjeli brodolomci oko jarbola okupili pobjednici, većinom tamnoputa djeca. Zgužvane pohranom i prorijeđeno otcjepljenjem, zastavice članica Commoiiweall.lin njihale su se u tužnom neredu. Uz pomoć Corka, Sifranta, Mickie Crabbe je pozivao pobjednike na zbor za dodjelu nagrada. M'Butu, Alistair šapne Cork. Gdje li se, do vraga, izgubio? Crabbe prinese megafon ustima. Molim mladog gospodina Alistaira M'Butua da priđe. Alistair M'Butu... Bože promrmlja. Neogu ih ni razlikovati. I Kitty Delassus. Ona je bjelkinja. I gospođica Kitty Delassus, molim doda Crabbe, nervozno promurnljavši završno “s”; jer imena su, kao što je gorko iskusio, izvor strašnih uvreda. Supruga ambasadora je u čupavom nercu dobrostivo čekala za stolom na nogarima, iza šarenila brojnih umotanih paketa iz Naafija. Vjetar ponovo pakosno zavitla šatorom; stojeći malodušno uz Crabbea, ganski otpravnik poslova zadrhti i podigne krzneni ovratnik kaputa. Diskvalificirajte ih navaljivao je Cork. Dajte nagrade drugoplasiranima. Zavrnut ću mu vratom izjavi Crabbe, žestoko trepćući. Zavrnut ću

mu tim prokletim vratom! Samo nek' se šunja s druge strane rijeke. Aha, evo ih! Janet Cork, u visokoj trudnoći, pronašla je nestalu djecu te ih priključila ostalim pobjednicima u ograđenom prostoru. Samo pričekaj do ponedjeljka prošapta Crabbe i prinese megafon ustima. čut će on svoje. Neće ništa čuti, kad zapravo o tome razmisli. Neće ništa reći Leu. U stvari, dobro će se čuvati Lea; pritajiti se i pričekati dok prođe oluja. Dame i gospodo, supruga našeg ambasadora će sada podijeliti nagrade! Pljeskali su, ali ne Crabbeu. Bližto se kraj. Savršenom insouciance koja bi bila isto toliko primjerena porinuću broda koliko i prihvaćanju ženindbene ponude, supruga ambasadora istupi da pročita govor. Crabbe je mehanički slušao: obiteljski događaj ... ravnopravni narodi Commonwealtha... kad bi se samo veća suparništva svijeta mogla riješiti na tako prijateljski način ... srdačna hvala sportskom odboru, gospodi Jacksonu, Crabbeu, Kartingu, Meadowesu ... Neumjesno ravnodušan, jedan od policajaca u civilu što su stražarili uz samo šatorsko platno izvadi rukavice iz džepa kožnog kaputa i bezizražajno se zagleda u kolegu. Hazel Bradfield, žena šefa političkog odjela, uhvati Crabbeov pogled i blaženo mu se nasmiješi. Kakve li gnjavaže, uspjela je reći pogledom, ali će brzo završiti i tada bismo mogli čak i nešto popiti. Brzo je skrenuo pogledom. Ne preostaje mi drugo, usrdno reče sam sebi, nego ništa ne znati i ništa ne vidjeti. Pritajiti se, to je bila prava riječ. Pritajiti se. Bacio je pogled na sat. Još jedan sat, pa će sunce biti iznad križa jarbola. U Greenwichu ako ne u Bomiu. Najprije će popiti pivo, tek toliko da dođe u formu, a zatim će popiti nešto malo oštrije. Pritajiti se. Ništa ne vidjeti i umaknuti kroz stražnji izlaz. Hej ? šapne mu Cork u uho slušajte. Sjećate li onog “tipa” što ste mi ga dali? Na žalost ne, stari moj. Južnoafrički dijamanti. “Consols”. Pali su za šest šilinga. Samo ih drž'te ustrajao je Crabbe potpuno neiskreno te se

promišljeno povukao do ruba šatora. Tek što je pronašao tamni, zaštitni kut, koji je prirodno privlačio njegov podlegli karakter, kad ga je za rame zgrabila nečija ruka i grubo ga okrenula. Oporavivši se od zaprepaštenja, našao se sučelice policajcu u civilnom odijelu. Što do vraga... izusti bijesno; bio je niska rasta i nije volio da netko tako postupa s njim. Što do vraga... no policajac je već tresao glavom i mrmljao ispriku. Neka oprosti, reče, zamijenio je gospodina s nekim drugim. De Lislea je u međuvremenu obuzimao sve jači bijes, koliko god se inače trudio da bude uglađen. Putovanje od ambasade ga je prilično razdražilo. Mrzio je motocikle i mrzio je vožnju pod pratnjom, a bučnu kombinaciju jednog i drugog jedva je uspijevao podnijeti. Mrzio je i namjernu osornost, bez obzira na to da li joj je bio izložen on sam ili netko drugi. A u ovom se slučaju, po njegovu mišljenju, radilo upravo o namjernoj osornosti. Nisu se još pravo ni zaustavili u dvorištu Ministarstva unutrašnjih poslova kad je ekipa mladića u kožnim kaputima, vičući u isti mah, stala silovito otvarati vrata automobila. Herr Siebkron će vas odmah primiti! Sada molim! Da! Odmah molim! Nitko me neće požurivati prasne Bradfield dok su ih uvodili u neobojeno čelično dizalo. Da se niste usudili meni zapovijedati! Obratio se de Lisleu. Ja ću razgovarati sa Siebkronom. Kakvih li majmuna! Pribrali su se na gornjim katovima. Ovo je bio Bonn koji su poznavali: blijedi, funkcionalni interijeri, blijede, funkcionalne reprodukcije na zidovima, blijeda neuglačana tikovina; bijele košulje, sive kravate i lica blijeda kao mjesec. Bilo ih je sedam. Siebkronu slijeva i zdesna sjedila su dvojica bezimenih, i de Lisle se zlobno pitao nisu li to činovnici dovedeni da popune broj. Njemu slijeva sjedio je Lieff, šupljoglavi paradni konj iz protokola; sučelice, Bradfieldu zdesna, stari Polizeidirektor iz Bonna koji se de Lisleu nagonski svidio: doimao se poput spomenika što su ga bitke izbrazdale brazgotinama, a put slična uštavljenoj koži bila mu je posuta bijelim mrljama nalik na pokrivene rupe od metka. Na pladnju su ležale kutije cigareta. Djevojka mrka lica ponudila ih je kavom bez kofeina, te su pričekali dok se nije povukla.

Sto li Siebkron zapravo hoće, pitao se stoti put otkako su tog jutra u devet sati primili kratki poziv. Kao i svi sastanci, i ovaj je započeo s kratkim pregledom onoga što je rečeno nekom ranijom prilikom. Lieff je pročitao zapisnik glasom punim sladunjava ulagivanja, poput osobe koja dodjeljuje odličje. Kao da je htio natuknuti da je ovo neobično povoljna prilika. Polizeidirektor otkopča zelenu bluzu i zapali dugu holandsku cigaru sve dok se nije razgorjela kao trijeska. Siebkron ljutito zakašlje, ali stari se policajac nije obazirao na nj. Nemate li primjedbi na ovaj zapisnik, gospodine Bradfielde? Siebkron bi se obično smiješio postavljajući to pitanje, no iako mu je smješak bio hladan poput sjevernjaka, de Lisle fei ga danas bio rado vidio. Naprečac nemam ležerno odvrati Bradfield. No morao bih ga vidjeti crno na bijelo prije nego što ga potpišem. Nitko od vas ne traži da potpišete. De Lisle naglo digne glavu. Dopustite mi izjavi Siebkron da vam pročitam slijedeću izjavu. Kasnije ćemo podijeliti kopije. Bila je posve kratka. Doyen je već razgovarao, reče on, s Herr Lieffom iz odjela za protokol, te s američkim ambasadorom o fizičkoj sigurnosti diplomatskih objekata u slučaju građanskih nemira izazvanih demonstracijama manjinskih grupa u Saveznoj Republici. Siebkron je izrazio žaljenje zbog potrebe za dodatnim mjerama, ali je bilo poželjnije predvidjeti neugodne eventualnosti, nego ih pokušavati prekasno ispravljati. Doyen je izrazio Siebkronu uvjerenje da će svi šefovi diplomatskih poslanstava do krajnjih granica surađivati sa saveznim vlastima. Britanski ambasador se već suglasio s predloženim mjerama. Siebkronov glas poprimio je rezak prizvuk neobično blizak ljutnji. Lieff i stari policajac napadno su se okrenuli prema Bradfieldu, s izrazom nedvojbenog neprijateljstva na licu. Uvjeren sam da ste suglasni s ovim mišljenjemeče Siebkron i pruži kopiju i/-jave preko stola. Bradfield nije ništa rekao. Izvadivži nalivpero iz unutrašnjeg džepa,

odvio je poklopac, pažljivo ga nataknuo na držalo te šiljkom pera, redak po redak, pratio tekst. Je li to aidememoire? Memorandum. Njemački prijevod je priložen. Ne nalazim ovdje ništa što bi trebalo pismeno utvrđivati mirno reče Bradfield. Dobro znate, Ludwig, da se uvijek slažemo u takvim pitanjima. Naši siu interesi identični. Siebkron se nije obazirao na taj prijazni poziv: Poznato vam je također da doktor Karfeld nije naklonjen Britancima. To stavlja britansku ambasadu u posebnu kategoriju. Bradfield se i dalje mirno smiješio. Ta činjenica nije izbjegla našoj pažnji. Vi ćete se, nadamo se, pobrinuti da osjećaji Herr Karfelđa ne poprime konkretan oblik. Potpuno smo uvjereni u vaše sposobnosti u tom pogledu. Točno! U tom slučaju, znat ćete uvažiti moju brigu za sigurnost cjelokupnog osoblja britanske ambasade. Bradfieldov glas poprimi gotovo bockav ton. Što je ovo, Luđwig? Ljubavna izjava? Ostatak je uslijedio vrlo brzo, bačen poput ultimatuma: “Prema tome, moram od vas zatražiti da do nove obavijesti svi službenici britanske ambasade ispod ranga savjetnika ograniče kretanje na područje Bonna. Obavijestite ih, molim vas, da radi vlastite sigurnosti izvole ostati u svojim stanovima... ponovo je čitao iz mape pred sobom od sada pa do nove obavijesti, najkasnije do jedanaest sati uvečer po lokalnom vremenu. Blijeda su lica zurila u njih kroz oblake duhanskog dima, kao svjetiljke u bunilu anestezije. Usred zbunjenosti i zaprepaštenja samo Bradfieldov glas, tečan i odlučan poput glasa zapovjednika u okršaju, nije podrhtavao. Jedno je od načela građanskog reda što su ga Britanci naučili na osnovi gorkog iskustva u mnogim dijelovima svijeta, govorio je, da upravo presložene mjere opreza izazivaju neugodne incidente.Siebkron nije ništa komentirao.

Uzimajući u svakom pogledu u obzir Siebkronovu službenu i osobnu zabrinutost, Bradfield je smatrao svojom dužnosti energično ga upozoriti da se kloni bilo kakve geste koju bi vanjski svijet mogao pogrešno protumačiti. Siebkron je čekao. Kao i Siebkron, uporno je nastavo Bradfield, i on sam je odgovoran za očuvanje morala u ambasadi, a time i za pripremu nižeg osoblja na buduće kušnje. U ovom trenutku nije mogao podržati bilo kakve mjere koje bi se doimale poput uzmaka pred neprijateljem koji praktički još nije ni napredovao... zar je Siebkron zaista htio da se okolo priča kako ne može stati na kraj šačici huligana? Siebkron je ustao, ostali s njim. Odrješit naklon zamijenio je obavezno rukovanje. Vrata se otvoriše i kožni kaputi ih žustro odvedoše do dizala. Našli su se na mokrom dvorištu. Tutnjava motocikla ih je zaglušivala. “Mercedes” je izjurio na cestu. Što smo zaboga učinili, pitao se de Lisle. Što smo zaboga učinili da smo to zaslužili? Tko li je sve uprskao? Ima li ovo kakve veze sa sinoćnjim događajem? upita konačno Bradfielda kad su se približili ambasadi. Nema ni zamislive veze odbrusi Bradfield. Sjedio je uspravno kao svijeća, ukočena i ljutita izraza. Koji god bio razlog doda, više podsjećajući sama sebe nego što se povjeravao de Lisleu Siebkron je jedina nit koju se ne usuđujem prerezati. Svakako reče de Lisle i oni iziđoše. Sportska natjecanja su se upravo bližila kraju. Na pošumljenu brežuljku iza anglikanske crkve, duž poluseoskog drvoreda izvan središta Bad Godesberga, ambasada je sebi izgradila neveliku imitaciju prigradskog Surrevja. Udobne kuće burzovnih mešetara s otvoenim kaminima i dugim hodnicima za poslugu, koje više nema, skrivaju se za rijetkom kalinom i zanovijeti u svojoj splendid isolation. Zrak podrhtava od nježne glazbe British Forces Network. Psi nedvojbeno engleske pasmine tumaraju dugim vrtovima; pločnici su

zakrčeni malim otvorenim dvosjedima supruga britanskih savjetnika. Na toj cesti, svake nedjelje u toku toplijih, mjeseci, ugodniji obred nadomještava sastanak u političkom odjelu. Nekoliko minuta prije jedanaest pozivaju pse u kuću, istjeruju mačke u vrt, i tucet supruga u šarenim šeširima i torbicama što uz njih pristaju izranja u tucet vrata, a za njima muževi u nedjeljnim odijelima. Ubrzo se na cesti skupi malo mnoštvo; netko se našali; netko se nasmije; zabrinuto pogledima traže zaostale, zagledavaju se u obližnje kuće. Jesu li Crabbeovi prespavali? Ne bi li im netko trebao pozvoniti? Ne, evo ih napokon. Polako kreću nizbrdo prema crkvi, žene sprijeda, muškarci straga ruku zarivenih duboko u džepove. Stigavši do stepenica pred crkvom, svi zastajti i smješkajući se upućuju poziv onoj među njima kojoj po položaju muža pripada prvenstvo. Kretnjom gotovo nezamjetna iznenađenja, ona se penje stepenicama ispred njih i nestaje kroz zeleni zastor, prepuštajući podređenima da se pridržavaju, posve slučajno, upravo onog redoslijeda što bi ga protokol zahtijevao, da. im je do nečeg takvog bilo stalo. Te nedjelje ujutro Rawley Bradfield, u pratnji svoje lijepe žene Hazel, ušao je u crkvu i sjeo na uobičajenu klupu pokraj Tillovih, koji su po prirodnim zakonima ušli prije njih u procesiji. Iako je na papiru bio rimokatolik, Bradfield je posjet kapeli ambasade smatrao strogom dužnosti; u tom pogledu nije se htio obraćati ni svojoj crkvi ni svojoj savjesti. Bili su zgodan par. Irska je krv bogato odbarila Hazel, i njena bi crvenkastokestenjava kosa bljesnula kad bi je dotakle sunčeve zrake što su prodirale kroz prozor olovnih okvira; Bradfield joj je javno iskazivao poštovanje galantnim ali i zapovjedničkim načinom. Odmah iza njih sjedio je bezizražajna lica Meadowes, arhivar, uz svoju plavokosu i vrlo nervoznu kćerku. Djevojka je bila zgodna,ali su se pogotovo supruge znale pitati kako čestit čovjek kakav je njen otac može dopustiti toliko šminke. Smjestivši se na klupi, Bradfield potraži u crkvenoj pjesmarici najavljene pjesme neke je od njih proskribirao kao neumjesne a tada pogledom preleti crkvom da provjeri koga nema. Budući da su svi bili na

broju, baš se htio vratiti pjesmarici kad se gospođa Vandelung, žena nizozemskog savjetnika i sadašnjaotpredsjednica Kluba “International Ladies” , nagnula svoje klupe da bi ga prigušenim, pomalo histeričnim ;otn upitala zašto nema orguljaša. Bradfield letimi- o pogleda mali osvijetljeni alkoven, prazni stolac bez naslona s izvezenim jastukom na sjedalu, a istovremeno kao da j” postao svjestan zbunjene tišine oko sebe, tišine naglašene škripanjem zapadnih vrata kad ih je Mickie Crabbe, na kojeg je došao red da odigra ulogu crkvenjaka, zatvorio bez podrške preludija. Naglo ustavši, Bradfield se uputi bočnom lađom. John Gaunt, stražar političkog odjela, promatrao ga je iz prvog reda kora, s jedva skrivenom bojazni. Uspravna poput nevjeste, Jenny Pargiter je ukočeno gledala preda se, ništa ne videći osim nebeskog svjetla. Pokraj nje je stajala Janet Cork, žena šifranta, razmišljajući o svom nerođenom djetetu. Muž joj je bio u ambasadi, na redovnoj smjeni u sobi za šifriranje. Gdje je, do vraga, Harting? upita Bradfield, ali mu je i letimičan pogled na izraz Crabbeova lica odao da uzalud pita. Izvukao se na cestu, pohitao nekoliko koraka uzbrdo, te otvorio mala željezna vrata što su vodila u sakristiju u koju je ušao bez kucanja. Harting se nije pojavio reče otresito. Tko još svira orgulje? Kapelan je pripadao puritanskom krilu anglikanske crkve; iako je ambasadu smatrao iskušenjem, vjerovao je da napreduje. Njegova žena i četvoro djece živjeli su u Walesu. Nitko nije znao zašto nisu s njim. Nije nikada prije izostao. Nikada. Tko još može svirati? Možda trajekt ne vozi. Čuo sam da su izbili ozbiljni nemiri. Mogao je doći dužim putom, preko mosta. Ne bi mu bilo prvi put. Ne može li ga netko zamijeniti? Ne, koliko mi je poznato reče kapelan, pipkajući odsutna duha vrh pozlaćene stole. Zapravo, to se pitanje nije nikada do sada postavilo. Sto ćete dakle učiniti? Možda bi netko mogao dati intonaciju neodlučno predloži kapetan, ali je pogled upro u razglednicu s krštenja što je bila zataknuta iza kalendara. Možda bi to bilo rješenje. Johnny Gaunt, kao Velšanin, ima

lijep tenor. U redu, tada zbor mora voditi. Bilo bi najbolje da im odmah kažete. Na žalost, gospodine Bradfielde, oni ne znaju crkvene pjesme reče kapelan. Nije ga bilo ni u petak na probi zbora, znate. Morali smo je otkazati. Izašavši na svježi zrak, Bradfield se našao licem u lice s Meadovvesom koji je neprimjetno napustio mjesto uz kćerku i pošao za njim iza crkve. Nestao je primijeti Meadowes užasno mirno. Svuda sam provjerio. Na popisu bolovanja, kod liječnika; otišao sam do njegove kuće. Auto mu je u garaži; mlijeko stoji pred vratima. Nitko ga nije vidio niti čuo za nj od petka. Nije došao u automobilski klub. Posebno smo se sastali da proslavimo rođendan moje kćerke, ali nije došao ni na to. Imao je obaveza, ali je trebao navratiti. Obećao joj je da će joj pokloniti fen; to nije njemu slično, gospodine Bradfielde, tako se on ne ponaša. Na trenutak, samo na trenutak, Bradfield kao da je izgubio prisebnost. Bijesno je pogledao Meadowesa, pa crkvu, kao da ne može odlučiti koga bi od njih uništio, kao da se sprema gnjevno ili očajnički odjuriti puteljkom, provaliti kroz vrata i doviknuti novosti onima što su tako samodopadno unutra čekali. Pođite sa mnom. Već kad su stigli do glavnog ulaza u dvorište ambasade, mnogo prije nego što su prošli policijsku kontrolu, prepoznali su znakove krize. Na travnjaku ispredzgrade bila su parkirana dva vojnička motocikla. Cork, dežurni šifrant, čekao ih je na stepenicama, držeći u ruci Everymanov priručnik za one koji žele špekulirati na burzi. Nedaleko od kantine stajao je njemački zeleni policijski kombi, bljeskajućeg plavog svjetla, iz kojega je dopiralo pucketanje radija. Hvala bogu što ste došli, sir obrati mu se Macmullen, zapovjednik straže. Poslao sam dežurnog vozača po vas; sigurno ste se mimoišli na cesti. Svuda po zgradi zvonila su zvonca. Dobili smo poruku iz Hannovera, gospodine, iz generalnog

konzulata; nisam je predobro čuo. Poludjeli su na mitingu, gospodine; pravi pakao. Napali su knjižnicu i marširat će na konzulat; ne znam kamo sve to vodi; gore nego na Grosvenor Squareu. Čuo sam ih kroz slušalicu kako urlaju, gospodine. Meadowes pohita za Bradfieldom uza stepenice. Rekli ste fen? Htio je vašoj kćer ci pokloniti fen? Kao da je namjerno prešao na tu nevažnu pojedinost, namjerno oklijevao poput nervozne geste prije stupanja u bitku. Posebno ga je naručio reče. Dobro, dobro odvrati Bradfield. Upravo se spremao uči u sobu za šifriranje kad mu se Meadowes ponovo obrati. Nestao je dosje prošapta. specijalne zapisnike. Nema ga od petka.

Poglavlje tri Zeleni dosje za Alan Turner Bio je to dan kad bi čovjek trebao biti gotovo potpuno slobodan; dan kad bi trebalo ostati u Londonu i maštati o prirodi. U St. James's Parku bližio se već treći tjedan preranog ljeta. Duž jezera ležale su poput odrezana cvijeća djevojke na neprirodnoj vrućini nedjeljnog svibanjskog poslijepodneva. Jedan od čuvara neumjesno je zapalio kriješ i miris spaljene trave lebdio je parkom zajedno s jekom prometa. Čini se da je samo pelikanima, što su užurbano šepesali oko svog paviljona na otočiću, bilo do kretanja; samo je Alan Turner, škripeći glomaznim cipelama po šljunku, imao neki cilj; iznimno, ni djevojke mu nisu mogle odvratiti pažnju. Na teškim cipelama od smeđe kože, na obrubu uz đon, nazirali su se tragovi mnogobrojnih popravaka. Na sebi je imao umrljano tropsko odijelo, a u ruci je nosio umrljanu platnenu torbu. Bio je to krupan i nezgrapan muškarac, plavokos, neupadljiva blijeda lica, visokih ramena i prstiju širokih kao u planinara; kretao se polako i neumoljivo poput šlepa široki, agresivni hod policajca, namjerno neelegantan. Bilo bi mu teško pogoditi dob. Studenti bi ga proglasili starim, ali starim za studenta. Mogao bi uzbuniti mlađe starošću, i ostarjele mladošću. Njegovi kolege već su davno prestali nagađati o tome. Znalo se da je kasno pristupio Službi, što je uvijek bio loš znak, te da je nekada bio član St. Anthonv's Collegea u Oxfordu, koji prima svakakve ljude. Službene publikacije Ministarstva vanjskih poslova bile su suzdržane. Iaiko su nesmiljeno osvjetljavale porijeklo svih svojih ostalih Turnera, što se tiče Alana nisu davale nikakve izjave, kao da su razmotrivši sve činjenice smatrale šutnju najobzirnijom politikom. I vas su, znači, pozvali reče Lambert sustižući ga. Moram reći, Karfeld se ovaj put zaista ne šali. Što li do vraga očekuju od nas? Da zaposjednemo barikade? Pletemo pokrivače?

Lambert je bio nizak i snažan, i volio je da se o njemu priča kako se može družiti sa svakim. Bio je na višem položaju u Zapadnom odjelu, te je vodio ekipu kriketa kojoj su mogli pristupiti službenici svih klasnih razreda. Počeli su se penjati Cliveovim stepenicama. Nikad se neće promijeniti govorio je Lambert. To je moje mišljenje. Narod psihopata. Uvijek misle da izvlače kraći kraj. Versailles, okruženje, nož u leđa; manija proganjanja, to je njihov problem. Dao je Turnenu vremena da se složi s njim. Pozvali smo cijeli odjel. Čak i djevojke. Zaboga, to će ih zaista uplašiti. Pa to je pozivanje rezerve, nije li? To bi moglo dokrajčiti Bruxelles, znate. Dobro ga opaliti po nosu. Ako njemački kabinet izgubi hrabrost na domaćem frontu, nači ćemo se svi u škripcu. Uživao je u toj mogućnosti. U tom slučaju morat ćemo iznaći posve drukčije rješenje. Mislio sam da ga nema. Ministar vanjskih poslova već je razgovarao s njihovim ambasadorom; koliko mi je poznato, pristali su na potpunu odštetu. Onda nas nema što zabrinjavati, nije li tako? Možemo nastaviti vikend. "Vratiti se svi u krevet. Stigli su do vrha stepenica. Ležerno isturene noge na platou poražene bronce, osnivač Indije zadovoljno je mimo njih buljio u čistine parka. Ostavili su vrata otvorena Lambertov glas se raznježio od poštovanja. Prešli su na radno vrijeme kao usred tjedna. Bogamu, zaista su prionuli poslu! Pa primijeti, ne naišavši ni na kakvo oduševljeno odobravanje vi idete svojim putom, a ja svojim. Znate doda pronicavo to bi nam moglo i te kako dobro doći. Ujediniti ostatak Evrope iza nas protiv nacističke opasnosti. Topot čizama najbolje će ojačati stara savezništva. Nakon što je još jednom kimnuo, pun nepokolebljive dobre volje, preuzela ga je imperijalna tama glavnog ulaza. Turner je tren zurio za njim, odmjeravajući svoje krhko tijelo s toskanskim stupovima velikog trijema, i licem mu štaviše preleti sjetan izraz, kao da bi stvarno

rado bio netko poput Lamberta, malen i uredan i upućen i neuznemiren. Napokon se trgnuo i krenuo prema manjim vratima sa strane zgrade. S unutrašnje strane stakla na zapuštenim vratima bio je pribijen smeđi lesonit, s natpisom koji je zabranjivao ulaz neovlaštenim osobama. Morao se pomučiti da ih otvori. Traži vas gospodin Lumlev reče mu portir. Čim budete imali minutu slobodnog vremena, naravno. Portir je bio mlad i ženskast, i osjećao je posebnu sklonost prema drugoj strani zgrade. Zapravo, posebno je pitao za vas. Znači, spakirali ste se za Njemačku. Portirov tranzistorski radio bio je neprekidno u pogonu: netko je izvještavao izravno iz Hannovera, i u pozadini se čuo huk nalik na šum mora. Pa, sudeći po zvuku, sprema vam se lijep doček. Već su sredili knjižnicu, a sada se spremaju da srede konzulat. Knjižnicu su sredili već prije ručka. Bilo je u vijestima u jedan. Policija je postavila kordon oko konzulata. Tri reda. Ne bi ni slučajno mogli prići. Otada se stanje pogoršalo uzvikne portir za njim. Spaljuju knjige na tržnici; samo pričekajte pa ćete vidjeti! I hoću. To upravo i hoću, do vraga. Glas mu je bio neobično tih, ali je dopirao daleko; jorkširski glas, glas priprost poput seoskog psa. Rezervirao vam je karte za Njemačku. Obratite se putnom odjelu! Željeznicom, drugi razred! Gospodin Shawn ide prvim! Gurnuo je vrata svoje sobe: za stolom se protezao Shawn, prebacivši bluzu kraljevske garde preko naslona Turnerove stolice. Osam dugmeta caklilo se pod zalutalim sunčevim zrakama što su, hrabrije od ostalih, prodrle kroz obojeno staklo. Telefonirao je. Neka sve strpaju u jednu sobu reče onim umirujućim tonom od kojeg i najmirniji ljudi postaju histerični. Očito je te riječi već izrekao nekoliko puta, ali ih je ponavljao zbog priprostijih umova. Zajedno s aparatima za gašenje požara i sa strojem za uništavanje povjerljivih spisa. To je prvo. Drugo, svi lokalni službenici neka odu kućama i neka iz njih ne pomaljaju nos.

Ne možemo plaćati odštetu njemačkim građanima koji stradaju radi nas. Najprije im to kažite, tada me ponovo nazovite. Dragi bože! vrisnuo je Turneru spuštajući slušalicu. Jeste li ikada pokušali nešto obaviti s tim čovjekom? Kojim čovjekom? Onim ćelavim prostakom iz organizacionog što bi trebao biti zadužen za praktična pitanja. Zove se Crosse. Bacio je torbu u kut. I nije prostak. On je slabouman promrmlja Shawn gubećirabrost. Kunem se da jest. Onda šutite o tome, jer će ga inače prebaciti službu sigurnosti. Traži vas Lumlev. Ne idem reče Turner. Ne mislim uzalud trošiti vrijeme. Hannover je mjesto D-kategorije. Nemaju šifri, nemaju ništa. Što bih trebao tamo raditi? Spašavati krunske dragulje, do vraga? Zašto ste onda donijeli torbu? Podigao je sa stola snop telegrama. Mjesecima su znali za taj miting. Svi su znali, od Zapadnog odjela pa sve do nas dolje. Politički odjel je o njemu izvijestio u ožujku. Tada smo iznimno vidjeli i telegram. Zašto nisu evakuirali osoblje? Zašto nisu poslali klince kući? Nemaju para, pretpostavljam. Nema sjedala u trećem razredu. Pa, nek se jebu! Lumlev je rekao, odmah. I Lumley nek se jebe! reče Turner i sjedne. Ne mislim otići k njemu dok ne pročitam novine. Ne šalju ih kući iz taktičkih razloga nastavi Shawn, nađovezujući se na Turnerove riječi. Shawn je sebe smatrao više pridruženim nego stalnim članom službe sigurnosti; kao da, tako reći, počiva između jednog i drugog zaduženja, i nije propuštao ni jednu priliku da pokaže kako dobro poznaje širi svijet politike. Posao kao obično, to je parola. Ne možemo sebi dopustiti da nas rulja natjera u bijeg glavom bez obzira. Uostalom, Pokret je manjina. Britanski lav doda neuvjerljivo se šaleći ne može sebi dopustiti da ga zbuni dodijavanje nekolicine huligana.

Oh, ne može; bože moj, zaista ne može. Turner odloži jedan telegram i počne čitati drugi. Čitao je brzo i bez napora, sa samopouzdanjem čovjeka sa sveučilišta, raspoređujući papire u odvojene hrpice prema nekakvom samo njemu poznatom kriteriju. Pa, što se događa? Sto još oni mogu izgubiti, osim časti? upita, i dalje čitajući. Zašto do vraga zovu nas? Zapadni odjel je zadužen za odštete, nije li tako? Organizacioni odjel je zadužen za evakuaciju, nije li tako? Ako ih brine zakup, zašto ne odu i ne plaču u Ministarstvu javnih radova? Prema tome, zašto nas do vraga ne mogu ostaviti na miru? Zato što je to Njemačka malodušno nabaci Shawn. Kad će već prestati s tim? Zao mi je ako vam je to nešto pokvarilo reče Shawn i neugodno se naceri jer je slutio da je Turnerov seksualni život bogatiji od njegova. Prvi bitan telegram bio je od Bradfielda. Bio je označen “hitno”; poslali su ga u jedanaest i četrdeset, a dežurni ga je primio u dva i dvadeset osam. Generalni konzul u Hannoveru, Skardon, pozvao je sve britansko osoblje s obiteljima u zgradu konzulata, te je slao hitne predstavke policiji. Uzeo je zatim Reuterovu brzojavnu vijest (vrijeme: jedanaest i pedeset tri): demonstranti su provalili iu britansku knjižnicu; policija48ije bila dorasla situaciji; sudbina Fraulein Eick (sic), bibliotekarke, bila je nepoznata. Odmah nakon toga slijedio je drugi hitan telegram iz Bonna: “Norddeutscher Rundfunk javlja da je rulja ubila Fraulein Eick ponavljam Eick”. No taj je telegram odmah zatim poreknut jer je Bradfield, zahvaljujući ljubaznoj pomoći Herr Siebkrona iz Ministarstva unutrašnjih poslova (“s kojim sam u vrlo dobrim odnosima”), do tog vremena uspio stupiti neposredno u vezu s hanoverskom policijom. Prema njihovoj najnovijoj ocjeni britanska knjižnica je poharana, a knjige spaljene pred velikom svjetinom. Pojavili su se tiskani transparenti s antibritanskim parolama, kao npr. “Seljaci neće plaćati vaš imperij!” i “Radite za svoj kruh, ne kradite naš!” Fraulein Gerdu Eich (sic), staru pedeset i jednu godinu, sa stanom u Hannoveru, Hohenzollernweg 4, vukli su kamenim stubištem, nogama i šakama udarali po glavi, te prisilili

da baca knjige u vatru. Iz susjednih gradova dovodili su policiju s konjima i opremom za suzbijanje nereda. Na rubu telegrama Shawn je zabilježio da je odsjek za istraživanje pronašao zapis o nesretnoj Fraulein Eich: penzionirana učiteljica, bivša namještenica britanskih okupacionih snaga, bivša tajnica hanoverske filijale Anglonjemačkog društva, kojemu je 1962. dodijeljeno britansko odlikovanje za doprinos međunarodnom razumijevanju. Ode još jedan anglofil -promrmlja Turner. Slijedio je dug, iako na brzinu sastavljen popis radiovijesti i biltena. Turner je i njega pažljivo proučio. Ćini se da nitko, a najmanje prisutni, nije mogao točno reći što je pokrenulo nerede niti .što je uopće i privuklo gomilu knjižnici. Iako su demonstracije postale uobičajenim dijelom njemacke .scene, to nije bio slučaj s neredima takvih razmjeni; vlasti Savezne Republike priznale su svoju “veliku zabrinutost”. Herr LudwiSicbkron iz Ministarstva unutrašnjih poslova prekinuo je svoju uobičajenu čut u ju te izjavio, na konferenciji za štampu, tlu ima “ni/.logn za vrlo stvarnu uznemirenost”. Oilmnh Je donijela odluka da se osigura dodatna zaštita svih službenih i poluslužbenih britankih zgrada i rezidencija u cijeloj Saveznoj Republici. Nakon stanovitog početnog oklijevanja, britanski ambasador je pristao da nametne dobrovoljni redarstveni sat osoblju ambasade. Policijski i novinarski izvještaji o incidentu, čak i izvještaji samih delegata, bili su beznadno nejasni. Neki su izjavili da je do incidenta došlo spontano; da je to bila masovna reakcija koju je još više otežala riječ “British” što se eto našla na zgradi knjižnice. Kako se dan odluke u Bruxellesu sve više bližio, bilo je prirodno, izjavljivali su, da će politika Pokreta, uperena protiv Zajedničkog tržišta, poprimiti specifično antibritanske oblike. Drugi su se kleli da su vidjeli nekakav znak, bijeli rupčić što je lepršao na jednom prozoru; jedan je svjedok čak tvrdio da se iza vijećnice uzdigla raketa te izbacila crvene i zlatne zvijezde. Neki su tvrdili da je gomila nahrupila na nečiju nedvojbenu zapovijed, drugi pak da se “prelila” , dok su neki opet izjavili da se “uzbibala”. “Centar je poveo gomilu” , izvijestio je jedan viši policijski funkcioner. “Periferija je

bila nepokretna sve dok se nije pokrenuo centar”. “Oni u sredini” , tvrdio je Westdeutscher Rundfunk, “zadržali su hlađnokrvnost. Za nasilje je odgovorna nekolicina huligana u prvim redovima. Ostali su ih tada morali slijediti.” Samo su se, čini se, slagali u jednom: do incidenta je doššlo kad je glazba bila najbučnija. Jedna od svjedokinja čak je izrazila mišljenje da je sama glazba bila znak koji je pokrenuo gomilu u trk. S druge strane, dopisnik Spiegela, govoreći na Norddeutscher Runđfunku, dao je opširan izvještaj o sivom autobusu što ga je iznajmio neki tajanstveni Herr Meyer iz Luneburga, i kojim se “tjelesna straža od trideset odabranih muškaraca” dovezla do središta Hannovera jedan sat prije početka demonstracija, te izjavio da je ta tjelesna straža, koja se sastojala djelomično od studenata a djelomično od mladih seljaka, formirala “zaštitni prsten” oko tribine s koje je govorio Karfeld. Upravo su ti “odabrani muškarci” pokrenuli lavinu. Prema tome, sam je Karfeld potakao cijelu akciju. “Otvoreno izjavljujemo” , naglasio je, “da će od,y . da Pokret marširati na vlastitu muziku.” A ta Eichova javi se konačno Turner. Koje su posljednje vijesti? Stanje joj je onakvo kakvo so može očekivati. To jest? To je sve što pišu. Oh, krasno. Na sreću, Britanci nisu odgovorni ni za Eichovu ni za knjižnicu. Knjižnica je osnovana za vrijeme okupacije, ali je ubrzo nakon toga predana Nijemcima. Danas je isključivo pod upravom i u vlasništvu nadležnih vlasti. Velika Britanija nema s njom nikakve veze. Znači, spalili su vlastite knjige. Shavra se iznenađeno nasmiješi. Pa, da, zapravo reče. Kad razmislim o tome, i jesu. To je prilično korisna potankost; mogli bissmo je čak predložiti odsjeku za štampu. Telefon je zazvonio. Shawn podigne slušalicu i stane slušati. Lumlev reče, pokrivši rukom slušalicu. ?Portir mu je rekao da ste došli. Turner kao da ga nije čuo. Proučavao je još jedan telegram: bio je posve kratak, dva odlomka i ništa više; gore je pisalo “na ruke Lumlevju” uz oznaku “hitno”. Turner je u ruci držao kopiju.

Hoće s vama razgovarati, Alane Shawn mu pruži slušalicu. Turner je pročitao tekst jednom, pa još jednom. Ustavši, prišao je čeličnom ormaru i izvukao mali, neupotrebljeni, crni notes, te ga strpao duboko u nutarnji džep tropskog odijela. Ti glupi pederu reče vrlo mirno s vrata. ?Zašto jednom ne naučiš čitati telegrame? Dok si ovdje meketao o aparatima za gašenje požara, imali smo na vratu političkog bjegunca. Podigao je Shawnu pod nos list ružičastog papira. Planirani odlazak, tako su to nazvali. Nedostaju četrdeset i tri dosjea, ni jedan ispod kategorije “povjerljivo”. Jedan zeleni dosje” , “strogo povjerljivo” , nedostaje od petka. I te kako je bilo planirano. Napustivši Shawna, koji je još uvijek držao slušalicu u ruci, Turner je teškim koracima pohitao hodnikom u pravcu sobe svog šefa. Oči su mu bile kao u plivača, blijede, kao da je more iz njih ispralo svu boju. Shawn je zurio za njim. Eto što se događa, zaključi, kad otvoriš vrata nižim slojevima. Napuštaju žene i djecu, psuju po hodnicima i nemilice krše sva uobičajena pravila pristojnosti. Uzdahnuvši, spustio je slušalicu, ponovo je podigao i nazvao novinarski odjel. “Na telefonu Shavra” , reče, “S-H-A-W-N.” Pala mu je na pamet prilično dobra ideja u vezi s neredima u Hannoveru, koju bi mogli iskoristiti na konferenciji za štampu: kakve to uostalom ima veze s nama ako su Nijemci odlučili da spaljuju svoje knjige... Činilo mu se da bi to prilično dobro prošlo kao primjer hladnokrvne engleske duhovitosti. “Da, Shawn, S-H-A-W-N. Nema na čemu; mogli bismo čak jednom zajedno ručati.” Lumlev je pred sobom imao otvorenu mapu i njegova staračka ruka počivala je na njoj poput pandže. Ne znamo ništa o njemu. Nije čak ni u kartoteci. Što se nas tiče, on ne postoji. Nije čak ni ispitan, a kamoli provjeren i proglašen pouzdanim. Morao sam užicati njegove dokumente od kadrovskog. I? Nešto smrdi, i to je sve. Smrdi na stranca. Izbjeglica, emigrirao tridesetih godina. Poljoprivredna škola, inženjerijske jedinice, onesposobljavanje neeksplodiranih bombi. Četrdeset i pete obreo se u

Njemačkoj. Privremeni vodnik; Kontrolna komisija; sudeći po svemu, jedan od starih kuferaša. Profesionalni emigrant. U ono doba bilo je takvih u svakoj oficirskoj menzi u okupiranoj Njemačkoj. Neki su se održali u vojsci, neki su završili u konzulatima. Mnogi su od njih krenuli suprotnim smjerom; nestali u nepoznatom ili ponovo uzeli njemačko državljanstvo. Neki su se počeli baviti sumnjivim poslovima. Većina ih nije imala pravo djetinjstvo, u tome je problem. Oprostite naglo stane Lumlev i gotovo pocrvenje. Obitelj? Ništa uzbudljivo. Pronašli smo podatke o najbližem rođaku. Stric, živio je u Hampsteadu; Otto Harting. Bilo mu je neko vrijeme i skrbnik. Nema drugih živih rođaka. Bio je u farmaceutskoj branši. Po svemu sudeći, prije bi se reklo da je bio alkemičar. Lijekovi što se prodaju bez recepta i tome slično. Nije više živ. Umro je prije deset godina. Bio je član britanske komunističke partije, ogranak u Hampsteadu, od četrdeset i prve do Četrdeset i pete. Jedna osuda zbog malih djevojčica. Kako malih? Je li to važno? Njegov nećak Leo živio je s njim neko vrijeme. Možda je nešto i upio. Tko zna, možda ga je stari tada i vrbovao... Ubacivanje na dugi rok. To bi odgovaralo načinu njihova rada. Ili ga je možda netko kasnije podsjetio. Oni te nikada ne puštaju, ne zaboravite, kad jednom pokažeš sklonost. Pokvareni su poput katolika. Lumlev je mrzio vjeru. Do čega je imao pristupa? To je nejasno. Službeno, njegova je funkcija bila “Odštete i konzularni poslovi” , iako sam bog zna što bi to zapravo trebalo značiti. Imao je diplomatski status, iako jedva. Drugi sekretar. Znate li već kako izgledaju takvi aranžmani. Nema unapređenja, nema novih rasporeda, nema penzije. Politički odjel mu je dao životni prostor. Nije bio pravi diplomat. Sretnik. Lumlev je prešao preko toga. Dodatak za reprezentaciju Lumlev pogleda u mapu stotinu i četiri

funte godišnje, što treba podijeliti na pedeset uzvanika za koktel i trideset i četiri uzvanika za večeru. I opravdavati računima. Prilično sitna riba. On je samo lokalni namještenik bonske ambasade. Na određeni rok, naravno. Već dvadeset godina radi na određeni rok. Šesnaest je godina ispred mene. Pedeset i šeste podnio je molbu za ženidbenu dozvolu. Zvala se Aickman, Margaret Aickman. Upoznao ju je u vojsci. Izgleda da dalje od molbe nije više ništa poduzimao. Nema nikakve evidencije o tome je li se otada ženio ili nije. Možda ga više nisu ispitivali. Na što se odnose nestali dosjei? Lumlev je oklijevao. Samo mišmaš reče ležerno opći mišmaš. Bradfield upravo pokušava sastaviti popis. U hodniku je opet odjekivalo treštanje portirova radija. Turner je shvatio aluziju, ali nije popuštao. Kakav mišmaš? Politika odvrati Lumlev. Nije uopće vaše područje. Hoćete reći, ne smijem znati? Hoću reći, ne morate znati. Rekao je to posve ležerno; Lumlevjev svijet je umirao i on nije nikome želio zlo. Odabrao je dobar trenutak, moram priznati nastavi. Sa svim tim događajima. Možda je samo zagrabio i odmaglio. Disciplina? Ništa posebno. Potukao se prije pet godina u Kolnu. Tučnjava u noćnom lokalu. Uspjeli su to zataškati. I nisu mu dali nogu? Mi rado dajemo ljudima još jednu priliku. Lumlev je još uvijek bio udubljen u mapu, ali mu se aluzija jasno osjećala u glasu. Bilo mu je šezdeset godina, ako ne i više: čovjek sirova rječnika i sijed, siva lica i siva odijela, nalik na sovu, pogrbljen i osušen. Nekad davno bio je ambasador u maloj zemlji, ali imenovanje nije dugo trajalo. Morate mi telegrafirati svaki dan. Bradfield će se pobrinuti za sve. Ali nemojte me nazivati, jasno?Ta direktna linija je prava napast. Zatvorio je mapu. Što se tiče sigurnosti, sve sam sredio sa Zapadnim odjelom, a Bradfield je sve sredio s ambasadorom. Složili su se s vašim

odlaskom pod jednim uvjetom. Lijepo od njih. Nijemci ne smiju znati. Nipošto. Ne smiju znati da je nestao; ne smiju znati da ga tražimo; ne smiju znati da je nešto procurilo. Što ako je ugrozio tajni NATO-materijal? To se njih tiče koliko i nas. Odluke te vrste vas se uopće ne tiču. Naređeno je da budete vrlo obzirni. Nemojte ići glavom kroza zid. Jasno? Turner je šutio. Ne smijete ometati, dosađivati ili biti neugodni. Oni tamo hodaju po oštrici noža, i sve bi moglo poremetiti ravnotežu. Sada, sutra, bilo kad. Štoviše, opasno je da Švabe ne pomisle kako igramo dvostruku igru s Rusima. Ako počne kružiti takva pomisao mogla bi sve razjebati. Čini mi se da nam je prilično teško igrati jednostruku igru sa Švabama reče Turner posižući za Lumlevjevim rječnikom. Ambasada misli samo na jedno, a to nije Harting niti Karfeld, a najmanje vi. To je Bruxelles. Prema tome, nemojte to zaboraviti. Dobro pripazite, jer ćete inače dobiti nogom u guzicu. Zašto ne pošalju Shawna? On je taktičan. Šarmirao bi ih sve po redu. Lumlev gurne preko stola podsjetnik s popisom Hartingovih osobnih podataka. Zato što ćete ga vi pronaći, a Shawn neće. Nemojte misliti da vam se zato divim. Iščupali biste cijelu šumu da pronađete jedan žir. Što vas tjera? što tražite? Nekakvu usranu apsolutnost. Ako nešto stvarno mrzim, onda je to cinik u potrazi za Bogom. Možda bi vam trebalo malo neuspjeha. Dosta je toga okolo. Jeste li nešto doznali o svojoj ženi? Nisam. Mogli biste joj oprostiti, znate. I drugi opraštaju. Bože, vi zaista pucate na slijepo dahne Turner. Što do vraga znate o mom braku? Ništa. Upravo sam zato pozvan da dajem savjete. Htio bih jedino da nas prestanete kažnjavati zato što nismo savršeni.

Što još? Lumlev ga je pogledao poput starog suca kojega čeka još samo nekoliko slučajeva. Bogamu, vi zaista brzo osuđujete ljude reče konačno. Plašite me, samo vam to mogu reći. Morat ćete ubrzo naučiti voljeti ljude, jer će inače biti prekasno. Trebat ćete nas, znate, prije nego što umrete. Makar i ne bili prva klasa. Gurnuo je Turneru dosje u ruku. Hajde, idite. Pronađite ga. Ali nemojte mislili da ste pušteni s lanca. Na vašem mjestu pošao bih ponoćnim vlakom. Stigli biste u doba ručka. Zatreptao je žutim očima opuštenih kapaka prema suncem obasjanu parku. Bonn je maglovito, usrano mjesto. Letio bih, ako je svejedno. Lumlev je polako klimao glavom. Ne možete čekati, zar ne? Ne možete pričekati da ga zgrabite. Kopkate kopitom po zemlji, zar ne? Bože, da mi je vaš entuzijazam. Jednom ste ga imali. T nabavite sebi nekakvo odijelo ili nešto slično. Nastojte izgledati kao da im pripadate. ?Iako ne pripadam, nije li tako? U redu reče Lumlev izgubivši strpljenje. Samo nosite radničku kapu. Bože doda mislio sam da je vama i vama sličnima već dozlogrdilo raspoznavanje. Nešto mi niste rekli. Što bi oni radije htjeli: čovjeka ili dosjee? Pitajte Bradfielda vajući njegov pogled.dvrati Lumley, izbjegaTurner se vratio u svoju sobu i nazvao ženin broj. Javila se njena sestra. Izišla je reče. Hoćeš reći da su još u krevetu. Sto hoćeš? Reci joj da odlazim u inozemstvo. Dok je spuštao slušalicu ponovo mu je pažnju privukao zvuk portirova radija. Uključio ga je na sav glas: Radio Evropa. Neka kultivirana dama davala je pregled vijesti. Slijedeći miting Pokreta održat će se u Bonnu, govorila je; u petak, za pet dana. Turner se naceri. Pomalo je nalikovalo na poziv na čaj. Podigavši

torbu, krenuo je u Fulham, područje poznato po pansionima i oženjenim muškarcima što su ih prognale žene.

Poglavlje četri Od prosincao prosinca De Litle ga je dočekao na aerodromu. Sportski automobil doimao se pomalo premladenački za njega, i divlje je štropotao po mokroj kaldrmi kroz sela. Iako je bio posve nov, boja je već izgubila sjaj od smole kestena u drvoredima Godesberga. Bilo je devet sati ujutro, ali su ulične svjetiljke još gorjele. S obje strane, na ravnim poljima, protezale su se seljačke kuće i nove stambene četvrti, uzdižući se iznad pruga magle poput brodskih trupina što ih je izbacilo more. Kapljice kiše bockale su malo prednje staklo. Smijestili smo vas u “Adler”; pretpostavljam da je to u redu. Nije nam zapravo poznato kakve dnevnice dobivate. Sto piše na plakatima? Oh, više ih gotovo i ne čitamo. Ponovno ujedinjenje ... savez s Moskvom ... protiv Amerike ... protiv Britanije. Lijepo je znati da smo još u prvoj ligi. Na žalost, naletjeli ste na pravi bonski dan. Katkada je magla nešto hladnija veselo nastavi de Lisle. Tada to nazivamo zimom. Katkada je toplija, i to je ljeto. Znate što kažu za Bonn: ili pada kiša ili su željezničke brklje spuštene. U stvari, naravno, i jedno i drugo događa se u isto vrijeme. Otok odrezan maglom, eto što smo. Ovo je vrlo metajizičko mjesto; snovi su posve zamijenili stvarnost. Živimo negdje između nedavne budućnosti i ne tako nedavne prošlosti. Ne osobno, shvaćate? Većina nas smatra da smo ovdje oduvijek. Imate li uvijek pratnju?Crni “opel” vozio je tridesetak metara iza njih, stalno na istoj udaljenosti. Sprijeda su sjedila dva blijeda muškarca, i prednja su svjetla bila upaljena. Štite nas. Tako bar tvrde. Možda ste čuli o našem sastanku sa Siebkronom? Skrenuli su desno, a “opel” ih je slijedio. Ambasador je izvan sebe od bijesa. A sada, naravno, kažu da Hannover sve to

opravdava: ni jedan Englez nije siguran bez tjelesne straže. To upoće nije naš stav. Ipak, možda ćemo ih se nakon petka otresti. Kako je u Londonu? Čuo sam da je Steed-Asprey dobio Limu. Da, svi smo time oduševljeni. Šest kilometara do Bonna, pisalo je na žutom prometnom znaku. Mislim da bismo mogli poći oko grada ako nemate ništa protiv; vjerojatno bismo se prilično zadržali na ulazu i izlazu. Provjeravaju propusnice i tako dalje. Činilo mi se da ste rekli kako vas Karfeld ne uznemirava. Svi to pričamo. To je dio naše lokalne religije. Dresirani smo da Karfelda smatramo iritacijom, ne epidemijom. Morat ćete se naviknuti na to. Usput, imam za vas poruku od Bradfielda. Žao mu je što nije sam došao po vas, ali je u prilično velikoj gužvi. Naglo su skrenuli s glavne ceste, prodrndali se preko tramvajske pruge i pohitali uskom otvorenom uličicom. Tu i tamo pojavio bi se pred njima plakat ili fotografija, koji bi zatim isto tako brzo nestali u magli. Je li to sve što mi je poručio Bradfield? Treba utvrditi tko što zna. Pretpostavljao je da biste to htjeli odmah raščistiti. Tajnost, biste li to tako nazvali? Možda. Nestanak našeg prijatelja je općenito zapažen nastavi de Lisle istim prijaznim glasom. To je bilo neizbježno. No, na sreću, u međuvremenu se zbilo ono u Hannoveru, te smo uspjeli pokrpati nekoliko ru59a. Službeno, Rawley mu je odobrio dopust iz privatnih razloga. Nije objelodanio nikakve pojedinosti; samo je aludirao na osobne probleme i ostao na tome. Niži činovnici mogu misliti što hoće: živčani slom, obiteljski problemi; neka sami izmišljaju svoje glasine. Bradfield je to spomenuo na jutrošnjem sastanku i svi smo ga podržali. Što se vas tiče... Da? Opća provjera sigurnosti s obzirom na krizu? Kako vam se to čini? Nama se činilo posve uvjerljivim.