John Le Carre - Mali grad u Njemackoj

poduzimajte reče de Lisle. Ne slušajte nikakva naređenja. Razgovarao je s mladićem u kožnom kaputu, pružajući mu crvenu diplomatsku legitimaciju na pregled. Glas mu je bio tih ali vrlo čvrst, glas pregovarača, ni drzak niti popustljiv, ukrućen autoritetom i s prizvukom povrijeđenog prava. Lice mladog policajca bilo je bezizražajno, kao i Siebkronovo. De Lisle je čini se postepeno sticao premoć. U glasu mu se sad osjećalo zgražanje. Počeo je postavljati pitanja i mladić je postao pomirljiv, čak je počeo uzmicati. Turner je postepeno shvaćao kamo đe Lisle smjera svojim prigovorima. Pokazivao je prstom Turnerov notes, pa starca. Popis, govorio je, pravili su popis. Zar je diplomatima bilo zabranjeno praviti popis? Da ocijene stanje zgrade, da naprave inventuru namještaja ambasade? Bilo je to svakako prirodno u vrijeme kad je britanskoj imovini prijetila opasnost od uništenja. Gospodin Harting je otišao na duži dopust i bilo je uputno poduzeti neke mjere, isplatiti ložaču njegovih pedeset maraka... I otkada je, htio je znati de Lisle, britanskim diplomatima bio zabranjen ulaz u stambene objekte britanske ambasade? Kojim je pravom, htio je znati de Lisle, sva ta silna policija upala u kuću eksteritorijalnih osoba? Razmijenili su još legitimacija, uzajamno pregledali još dokumenata; uzajamno su zapisali imena i brojeve. Policajac je govorio da mu je žao, vremena su teška, i dugo je i uporno gledao Turner a kao da prepoznaje kolegu. Teška vremena ili ne, čini se da je de Lisle odgovarao, prava diplomata moraju se poštovati. Što je veća opasnost, to je imunitet potrebniji. Rukovali su se. Netko je salutirao. Postepeno su se svi povukli. Zelene uniforme se raspršiše, plava svjetla nestadoše, automobili se odvezoše. De Lisle je pronašao tri čaše te u svaku nalio malo viskija. Starac je cmizdrio. Turner je vratio dugmad u limenku, te je stavio u džep zajedno s knjižicom o bojnim otrovima. Jesu li to oni? upita. Jesu li to oni koji su ga ispitivali? Kaže ... nalik na policajca, ali malo stariji. Bljeđi, kaže; izgledao je bogatije. Mislim da obojica znamo o kome govori. Evo, bit će bolje da se vi brinete o ovom. Izvukavši futrolu iz nabora smeđeg kaputa de Lisle je bez ponosa

gurne u ispruženu Turnerovu ruku. Trajekt je bio okićen zastavama njemačkih Landova. Na most je bio pribijen grb K6nigswintera. Pramac je vrvio policijom. Njihovi čelični šljemovi bili su četvrtasti, a lica blijeda i tužna. Iako vrlo mladi, bili su sasvim tihi i bešumno su tapkali gumenim čizmama po čeličnoj palubi, zureći u rijeku kao da im je zapovijeđeno da je ne zaborave. Turner je stajao sa strane, promatrao posadu kako odvezuje brod, i sve je jasno raspoznavao jer je bio umoran i preplašen i jer je još uvijek bilo rano jutro; teško vibriranje željezne palube dok su automobili bubnjali preko rampe hitajući naprijed do najboljeg mjesta; jecanje strojeva i zveket lanaca, povici posade dok je trajekt manevrirao od obale, prodorno zvono koje je nadglasalo sve tiša zvona gradskih crkvi, ujednačeno neprijateljstvo vozača što su izlazili iz automobila i tražili sitniš u novčarkama od svinjske kože kao da su muškarci nekakvo tajno društvo pa ne smiju na javnome mjestu odati dase poznaju; i pješaci, pocrnjeli i siromašni, što su čeznuli za automobilima od kojih su bili odvojeni. Obala rijeke se polako udaljavala, a zvonici maloga grada opet su utonuli u brežuljke poput kulisa u operi. Brod je polako napredovao nespretnim kursom, opisujući dugi luk nizvodno kako bi izbjegao svog blizanca, trajekt s druge obale. Odjednom su usporili, gotovo se zaustavivši, i plutali niz struju, kad je pored njih projurio John F. Kennedy, natovaren podjednakim piramidama ugljena, s dječjim rubljem što je lepršalo na vlažnom zraku. A tada su se ljuljali na njegovoj brazdi i putnice su veselo dovikivale. Još vam je nešto rekao. O nekoj ženi. Čuo sam ga kako je rekao Frau i Auto. Nešto o nekakvoj ženi i nekakvom automobilu. Žao mi je, stari moj hladnokrvno odvrati de Lisle. Taj rajnski dijalekt. Katkada jednostavno ništa ne razumijem. Turner se opet zagleda u obalu Kvnigswintera, štiteći oči rukom u rukavici jer se usprkos bijednom proljeću svjetlo oštro odbijalo od vode. Konačno je ugledao ono što je tražio: s jedne i druge strane, poput ruku u žičanom oklopu ispruženih u pravcu Siegfriedovih sedam brežuljaka, smeđe vile s tornjićima, izgrađene bogatstvom Ruhra, a između njih,

bijela mrlja na pozadini drveća u drvoredu, Hartingova kuća što je polako nestajala u magli. Progonim duha promrmlja. Prokletu sjenu. Vlastitu sjenu odbrusi de Lisle glasom punim gađenja. Oh, svakako, svakako. Odvest ću vas natrag u ambasadu nastavi de Lisle. Od sada se sami brinite za prijevoz. Zašto ste me, do vraga, uopće i doveli ovamo ako ste toliko gadljivi? Odjednom se nasmijao. Naravno reče. Baš sam budala! Uspavao sam se! Bojali ste se da bih mogao pronaći zeleni dosje, pa ste smatrali da bi bilo bolje pričekati iza pozornice. Nepodesno za osobe na određenom roku. Bože! Cork je upravo čuo vijesti u osam sati. Njemačka delegacija se u toku noći povukla iz Bruxellesa. Službeno, Savezna je vlada htjela “preispitati određene tehničke probleme koji su se pojavili u toku razgovora”. Neslužbeno, kako je to Cork formulirao, pobjegli su iz škole. Bezizražajno je zurio u obojeni papir kako na trzaje izlazi između valjaka i pada u žičanu košaru. Poziv je uslijedio nakon desetak minuta. Netko je pokucao na vrata i na prozorčiću se ukaže glupa glava miss Peate. Gospodin Bradfield bi htio odmah s njim razgovarati. Opake oči oživjele su joj od užitka. Jednom zauvijek, kao da je htjela reći. Pošao je za njom, zapazivši usput Corkov prospekt o zemljištima na Bahamskom otočju, i pomislio: ovo će mi dobro doći kad završi sa mnom.

Poglavlje dvanaest “Kad eto ti Lea. U drugom razredu” Već sam razgovarao s Lumlevjem. Večeras se vraćate kući. Odjel za putovanja pobrinut će se za karte. Bradfieldov stol bio je pretrpan telegramima. I ispričao sam se Siebkronu u vaše ime. Ispričali? Bradfield navuče zasun na vratima. Moram li vam to sricati? Kao i Harting, vi ste očito nekakav politički naivac. Ovdje privremeno uživate diplomatski status; da nije tako, bili biste nedvojbeno u zatvoru. Problijedio je od gnjeva. Sam bog zna što je de Lisleu palo na pamet. S njim ću posebno razgovarati. Namjerno se niste pokoravali mojim uputama; no, pretpostavljam da ljudi vašeg kova imaju svoja pravila, i ja sam isto toliko sumnjiv koliko i svi drugi. To vi sebi uobražavate. Međutim, u ovom slučaju bili ste odgovorni izričito meni... tako je dogovoreno s Lumlevjem, s ambasadorom, s obzirom na potrebe ovdašnje situacije... i bilo vam je izričito naređeno da ne poduzimate ništa što bi moglo imati reperkusija izvan ambasade. Šutite i slušajte me! No umjesto da pokažete minimalni obzir koji se od vas tražio, odlazite u Hartingovu kuću u pet ujutro, preplašite namrtvo njegova slugu, budite susjede, derete se za đe Lisleom i napokon privlačite pravu pravcatu policijsku raciju o kojoj će, nedvojbeno, za nekoliko sati pričati cijeli grad. No to vam nije bilo dovoljno, pa ste policiji ispričali tu glupu laž o inventuri; mislim da će se čak i Siebkron nasmiješiti kad čuje kako ste opisali sinoćnji posao. Sto još? Mnogo toga, hvala vam lijepa! Kakve god bile Siebkronove sumnje u vezi s Hartingom, sad ste mu dostavili dokaze. Sami ste vidjeli kakav je. Bog zna što li sad misli da smjeramo. Onda mu recite predloži Turner. Zašto ne? Umirite ga. Zaboga, on

zna više od nas. Zašto tajimo nešto što oni svi znaju? Ta već su svim silama krenuli u lov. U najgorem slučaju možemo im samo osujetiti planove. Neću da se o tome govori! Sve je bolje, bilo kakve sumnje, bilo kakva nagađanja s njihove strane, od našeg priznanja, u ovom trenutku, da je član našeg diplomatskog osoblja bio dvadeset godina u sovjetskoj službi. Zar ne možete ništa shvatiti? Neću da se o tome govori! Neka razmišljaju i rade što hoće, bez naše suradnje mogu samo pretpostavljati. Riječi su mu zvučale poput iskaza osobne vjere. Sjedio je mirno i uspravno kao stražar što čuva nacionalno svetište. Je li to sve? Od vas se očekuje tajnost. Poziva vas se očekujući određenu mjeru diskrecije. Mogao bih vam dosta toga reći o vašem ponašanju ovdje da već niste posve jasno pokazali kako vam uglađenost ništa ne znači. Trebat će mnogo vremena da se očisti svinjac što ste ga za sobom ostavili u ovoj ambasadi. Vi, čini se, mislite da ništa ne dopire do mene. Već sam morao smiriti Gaunta i Meadowesa, a ima nedvojbeno još ljudi koje ću morati smirivati. Bilo bi najbolje da odem danas poslijepodne predloži Turner. Nije skidao oči s Bradfieldova lica. Zasrao sam sve, zar ne? Žao mi je. Zao mi je što niste zadovoljni uslugom. Pisat ću vam i ispričati se; Lumlev to voli. Pismeno vam se zahvaliti na gostoprimstvu. Eto, učinit ću to. Pisat ću. Uzdahnuo je. Osjećam se pomalo kao Jona. Zbilja je najbolje izbaciti me. To će vas pomalo boljeti, zar ne? Ne volite izbacivati ljude, nije li tako? Bolje je dati im ugovor. Što time hoćete natuknuti? Da i te kako imate razloga da insistirate na diskreciji. Rekao sam Lumlevju bogamu, to je bio dobar vic pitao sam ga: hoće li on dokumente ili čovjeka? Što do vraga smjerate? Čekajte! Najprije mu dajete posao, a odmah zatim ga ne želite zamjećivati. Baš bi vam se fućkalo, bogamu, da sad ovamo unesu njegov leš: potapšali biste ga po džepovima da provjerite nema li u njima kakvih papira i zaželjeli mu sve najbolje!

Posve bez veze zapazio je Bradfieldove cipele: ručni rad, ulaštene do one nijanse tamnog mahagonija koja polazi za rukom samo slugama ili onima koji su s njima odgojeni. Što do đavola hoćete time reći? Ne znam tko vam sjedi za vratom: baš me briga. Siebkron, rekao bih, sudeći po tome kako pužete pred njim. Zašto ste nas sinoć obojicu pozvali ako ste se toliko bojali da će se uvrijediti? Čemu sve to, na primjer? Ili vam je on to naredio? Nemojte još odgovoriti, na meni je red. Vi ste Hartingov anđeo čuvar, shvaćate li? To je jasno na milju, i napisat ću to slovima od šest stopa kad se vratim u London. Obnovili ste njegov ugovor, točno? Samo to, za početak. Iako ste ga prezirali. No niste mu samo davali posla; pronalazili ste mu posao. Znali ste prokleto dobro da se Foreign Officeu fućka za program uništavanja spisa. Ne bi me čudilo kad bi im se fućkalo i za pregled istaknutih ličnosti. No vi ste se pretvarali; napuhali ste sve to za njega. Nemojte mi govoriti da ste to radili iz sažaljenja prema čovjeku koji nije pripadao vašem krugu. Ako je toga i bilo, već se dobro iscrpio primijeti Bradfield, i Turner je u njegovu glasu sad povremeno zamjećivao prizvuk očaja, ili samoprezira. A što je bilo sa sastancima u četvrtak? Izraz prave boli preleti Bradfieldovim licem. Bože, nepodnošljivi ste izusti, više kao bilješku za sebe, privatno registrirani sud, nego kao namjernu uvredu. Sastanci u četvrtak kojih nikada nije bilo! Vi ste oduzeli Hartingu to zaduženje; vi ste taj posao dali de Lisleu. Ali Harting je i dalje izlazio četvrtkom poslije podne. Jeste li ga zaustavljali? Jeste vraga. Dapače, rekao bih da znate kamo je odlazio. Podigao je tamnosivi ključ što ga je uzeo iz Hartingovog odijela. Zato što postoji posebno mjesto, shvaćate. Skrovište. Ili vam možda pričam ono što vam je već poznato. S kim se tamo sastajao? Znate li i to? Prije sam mislio da je to Praschko, sve dok se nisam sjetio da ste mi vi podvalili tu ideju. Vi i nitko drugi. I zato ću i te kako pažljivo razmisliti o Praschku. Turner se nagnuo preko stola i vikao nad Bradfieldovom pognutom

glavom. Što se Siebkrona tiče, on će po svojoj prilici iskopati cijelu usranu mrežu. Možda tuce agenata; Harting je bio samo karika u lancu. Nećete moći kontrolirati što Siebkron zna i što ne zna. Imamo posla sa stvarnošću koju poznajete, ne s diplomacijom. Pokazao je prozor i nejasne brežuljke s druge strane rijeke. Oni tamo ne znaju za obzir! Jebu se okolo, pričaju s prijateljima, putuju; bili su u bijelom svijetu, znaju kako izgleda! Inteligentnoj osobi ne treba mnogo za to reče Bradfield. Upravo ću to reći Lumlevju kad se vratim u smog. Harting nije radio sam! Imao je mecenu kao i gazdu i tko zna nije li to jedan te isti čovjek! I tko zna, do vraga, nije li Leo Harting bio Bradfieldov dragi! Onako usput, za malo intematskog poroka! Bradfield je ustao, lica zgrčena od srdžbe. Recite Lumlevju što želite prošapta ali se gubite odavde i ne vraćajte se više i upravo u tom trenutku na vratima što su vodila u sobu miss Peate ukaže se crveno, podbuhlo lice Mickieja Crabbea. Doimao se zbunjeno i pomalo ogorčeno, i budalasto je grickao riđi brk. Eto, Rawley reče i ponovo krene iz početka kao da je započeo u pogrešnoj oktavi. Oprostite što ovako upadam, Rawley. Pokušao sam ući s hodnika, ali zasun je bio povučen. Žao mi je, Rawley. Radi se o Leu. Ostatak kao da je izjurio iz njega. Upravo sam ga vidio na kolodvoru. Kako pije pivo. Govorite i to brzo reče Bradfield. Učinio sam uslugu Peteru de Lisleu. To je sve branio se Crabbe. Turner osjeti zadah pića pomiješan s mirisom peperminta. Peter je morao otići u Bundestag. Debata o zakonodavstvu za izvanredno stanje, izgleda velika stvar, drugi dan, pa me zamolio da odem na zbor na kolodvoru. Lideri Pokreta što su trebali doći iz Hannovera. Promatrati tko stiže, gledati tko će se pojaviti. Često obavljam takve izvanredne poslove za Petera doda ispričavajući se. Ispao je pravi Lord Mavor's Show. Štampa, televizijski reflektori, masa automobila na cesti nervozno je dobacio Bradfieldu pogledamo gdje stoje taksiji, Rawley, znate. I tko zna koliko ljudi. Samo su vikali “hura” i mahali onim crnim zastvama. Malo muzike. Stresao je glavom, kao da se u sebi nečemu čudi. A trg je

zažbukan plakatima. I vidjeli ste Lea? nestrpljivo reče Turner. U gomili? ?Tako nekako. Što hoćete time reći? Pa potiljak. Glavu i ramena. Samo na tren. Nisam ga stigao zgrabiti: ode. Turner ga uhvati krupnim, željeznim rukama. Rekli ste da ste ga vidjeli kako pije pivo! Pustite ga javi se Bradfield. Hej, polako! Crabbe se na trenunak doimao gotovo divlje. Vidio sam ga kasnije, shvaćate. Kad je predstava završila. Licem u lice, kako kažu. Turner ga pusti. Vlak je došao i svi su počeli prilično glasno klicati i gurati se ne bi li ugledali Karfelda. Bilo je čak i nekakve gužvice sa strane, mislim, ali to su uglavnom bili novinari. Pederi doda i iz njega bljesne mržnja. Onaj govnar Sam Allerton je bio tamo, usput. Mislim da je on pokrenuo gužvu. Zaboga! vikne Turner, a Crabbe ga pogleda ravno u oči, s izrazom lica koji je pokazivao što misli o njegovoj neuglađenosti. Najprije se pojavio Meyer-Lothringen policija mu je napravila ograđeni prolaz, kao obor za stoku ?pa Tilsit, pa Halbach, i svi su vikali kao cigani. Beatlesi reče ništa ne shvaćajući. Klinci, uglavnom, dugokosi studenti i tome slično, naslanjali su se preko ograde pokušavajući dotaći ramena tih tipova. Karfeltl se nije pojavio. Netko do mene reče da je zacijelo izišao s druge stane, kroz prolaz da izbjegne gomilu. Ne voli da mu se ljudi previše približavaju, priča se; zato svuda i građi te proklete goleme tribine. I tako je pola gomile odjurilo da ga potraži. Ostatak se zadržao na kolodvoru, za svaki slučaj, a tada najava na zvučnik: možemo svi otići kući jer je Karfeld još u Hannoveru. Sreća za Bonn, eto to sam pomislio. Nacerio se. Molim? Bradfield i Turner su šutjeli. Novinari su bili bijesni, a ja sam htio nazvati Rawleyja i obavijestiti ga da se Karfeld nije pojavio. London voli znati što se događa, znate. S

Karfeldom. ?To je bilo namijenjeno Turneru. Pažljivo ga prate, da ne razgovara s čudnim ljudima. Nastavio je. Uz predvorje je pošta, radi cijelu noć, i upravo sam izlazio kad mi je palo na pamet traljavo ih je nastojao uvući u zavjeru kako bih možda trebao na brzinu popiti kavu da se saberem, i slučajno sam pogledao kroz staklena vrata čekaonice. Vrata su jedna uz druga, znate. Restoran s jedne, čekaonica s druge strane. To je zapravo nekakav bife s nekoliko stolova gdje se može sjesti. Hoću reći, sjesti ne piti objasni kao da je to neka posebna ekscentričnost s kojom se povremeno susretao. Prvi razred je lijevo, a drugi desno, oba sa staklenim vratima. Smilujte se! uzdahne Turner. Kad eto ti Lea. U drugom razredu. Za stolom. U trenčkotu, nalik na on vojničke. Izgledao je prilično bijedno. Pijan? Ne znam. Isuse, to bi bilo nečuveno, zar ne; u osam ujutro. Držao se vrlo nevino. Ali bio je umoran, i eto, ne baš uredan, znate, ne kakav je obično.Glanc, razmetljivost; ništa od toga. Ipak doda glupo svima se to valjda događa. Niste mu se obratili? Ne, hvala. Znam ga kad je takav. Sklonio sam mu se s puta i vratio se da javim Rawleyju. Je li što nosio? brzo upita Bradfield. Je li imao torbu za spise sa sobom? Bilo što u čemu se mogu nositi papiri? Ništa slično promrmlja Crabbe žao mi je, Rawley. Šutke su stajali, sva trojica, a Crabbe je treptao od jednog lica do drugog. Dobro ste postupili promrmlja napokon Bradfield. U redu, Crabbe. Dobro? drekne Turner. Očajno je postupio! Leo nije u karanteni. Zašto nije razgovarao s njim, zgrabio ga za vrat i dovukao ovamo, pokušao ga urazumiti? Svemogući Bože, vas dvojica kao da niste živi, ni jedan ni drugi! Dobro? Možda je već otišao: to nam je bila posljednja prilika! Vjerojatno je čekao zadnju vezu; isprljali su ga za put! Je li netko

bio s njim? Otvorio je vrata. Rekao sam, je li netko bio s njim? Hajde! Klinka reče Crabbe. Djevojčica. Sto?est ili sedam godina. Nečija klinka. Razgovarao je s njom. Je li vas prepoznao? Sumnjam. Kao da je gledao kroza me. Turner zgrabi kabanicu s vješalice. Radije ne bih reče Crabbe odgovarajući na pokret a ne na opomenu. Oprostite. A vi? Što vi čekate? Idemo! Bradfield se nije micao. Zaboga! Ostajem ovdje. Crabbe ima automobil. Neka vas on odveze. Mora da je već prošao gotovo jedan sat otkako ga je ugledao, ili mislio da ga je ugledao, uza sav taj promet. Sad je zacijelo otišao. Ne mislim uzalud trošiti vrijeme. Ne obazirući se na Turnerov zaprepašteni pogled, on nastavi: Ambasador me već zamolio da ne napuštam zgradu. Svakog trenutka očekujemo vijesti iz Bruxellesa; vrlo je vjerojatno da će htjeti posjetiti kancelara. Isuse, na što vam ovo nalikuje? Na tripartitnu konferenciju? A on možda tamo sjedi s punom torbom tajni! Nije čudo što loše izgleda. Što vas je odjednom spopalo? Hoćete li da ga Siebkron pronađe prije nas? Hoćete li da ga uhvati na djelu? Već sam vam rekao: tajne nisu nepovredive. Naravno, bilo bi nam draže da ne iziđu na vidjelo. U odnosu na ono što me ovdje čeka... One tajne jesu, zar ne? A onaj zeleni dosje? Bradfield je oklijevao. Ja mu ne mogu naređivati vikne Turner ne znam ni kako izgleda! Što bih ja trebao učiniti kad ga ugledam? Reći mu da hoćete s njim porazgovarati? Vi ste mu šef, nije li tako? Hoćete li da ga Ludwig Siebkron prvi pronađe? Koliko god je to bilo apsurdno, gotovo je zaplakao, pokorno ga zaklinjući. Bradfielde! Bio je posve sam promrmlja Crabbe ne gledajući Bradfielda. On i nitko drugi, stari moj. I klinka. U to sam siguran. Bradfield prodorno pogleda Crabbea, pa Turnera, i lice kao da mu je opet razdirala tajna bol koju je jedva držao u šahu.

Točno je izusti konačno, vrlo nevoljko. Ja sam mu pretpostavljeni. Ja sam odgovoran. Bilo bi bolje da odem na lice mjesta. Pažljivo zaključavši vanjska vrata, dva puta, rekao je miss Peate neka ga Gaveston zamijeni, i prvi sišao stepenicama. Novi aparati za gašenje požara, tek pristigli iz Londona, stajali su kao crveni stražari duž hodnika. Na odmorištu236e pošiljka čeličnih poljskih kreveta čekala na montažu. Kolica za spise bila su natovarena sivim pokrivačima. U predvorju su dvojica muškaraca, svaki na svojim Ijestvama, podizala čeličnu rešetku. Gaunt ih je sumorno i zaprepašteno pogledao kad su kroz staklena vrata prohujali na parkiralište, s Crabbeom na čelu. Bradfield je vozio s drskošću koja je iznenadila Turnera. Projurili su kroz žuto na semaforu, držeći se lijeve trake radi skretanja prema kolodvoru. Jedva se zaustavio pri kontrolnoj rampi: i on i Crabbe su već bili izvadili crvene legitimacije i držali ih uz prozor. Prešli su na mokre kocke, kliznuli na tramvajskim tračnicama i Bradfield čvrsto uhvati upravljač, čekajući da se auto opameti. Približavali su se križanju i projurili kroz njega ne obazirući se na znak prednosti, te se zamalo sudarili sa autobusom koji je nailazio. Automobila je bilo sve manje, a ulice su bile pretrpane svijetom. Neki su nosili zastave, drugi pak sive gabardenske kabanice i crne “homburg” šešire, uniformu pristaša Pokreta. Nevoljko su se micali s puta, mrko gledajući registarske tablice i sjajni inozemni lak. Bradfield nije ni trubio ni mijenjao brzinu već ih je puštao da osjete blizinu automobila i uklone mu se kako znaju. Jednom je zakočio pred nekakvim starcem koji je bio ili gluh ili pijan; jednom je neki dječak golom rukom udario po krovu automobila, i Bradfield se ukočio i problijedio. Stepenice su bile prekrivene konfetima, a stupovi parolama. Neki vozač taksija se derao kao da su ga udarili. Parkirali su na mjestu rezerviranom za taksi. Lijevo dovikne Crabbe kad je Turner potrčao ispred njega. Ušli su u glavno predvorje kroz visoki ulaz. I dalje lijevo Crabbe ponovo dovikne Turneru. Tri su pregrađena ulaza vodila na peron; tri su kontrolora sjedila u

svojim staklenim kavezima. Natpisi su ga na tri jezika upozoravali da od njih ne traži nikakve usluge. Skupina svećenika prestala je šaptati, okrenula se i prijekorno ga pogledala; žurba, govorili su im pogledi, nije kršćanska vrlina. Nekakva plavuša preplanula lica opasno se progegala pokraj njega s naprtnjačom I dobro izlizanim skijama, i zapazio je kako joj pulover podrhtava. Upravo tamo je sjedio prošapće Crabbe, ali Turner je već otvorio staklena vrata i uporno kroz dim cigareta gledao od stola do stola. Iz zvučnika se začuo štektav glas s obavijesti o presjedanju u Kolnu. Ode govorio je Crabbe. Kidnuo je, kurvin sin. Posvuda je lebdio dim, dižući se na svjetlu dugih fluorescentnih cijevi, spiralno se uvijajući u tamnijim kutovima. Osjetio je zadah piva i šunke i raskužnog sredstva; šank na drugoj strani prostorije, obložen bijelim holandskim pločicama, bjelasao se poput ledene sante u magli. U niši od smeđa drva sjedila je siromašna obitelj i čekala vlak za tko zna kamo: žene su bile stare i odjevene u crno, a kovčezi svezani konopom; muškarci su čitali grčke novine. Za posebnim stolom djevojčica je koturala podloške za čaše prema nekakvom pijancu, i to je bio stol koji je pokazao Crabbe. Tamo gdje je klinka, vidite. Pio je “pils”. Ne obazirući se ni na pijanca ni na djevojčicu, Turner podigne čaše i bespomoćno se zagleda u njih. U pepeljari su ležala tri opuška malih cigara. Jedan je još tinjao. Dijete ga je promatralo kad se sagnuo i pretražio pod, pa se ponovo uspravio praznih ruku; promatrala ga je kako krupnim koracima ide od stola do stola, prodorno se zagledava u lica, grabi nečije rame, odgurava nečije novine, dodiruje nečiju ruku. Je li to on? drekne. Osamljeni svećenik u uglu čitao je Bildzeitung; pokraj njega, skrivajući se u sjeni, tamnoputi Ciganin jeo je pečene kestene iz vrećice. Nije. Ovo? Žao mi je, stari moj reče Crabbe, već vrlo nervozan. Baš peh. Samo polako, čujte.

Uz prozor od obojena stakla dva su vojnika igrala šah. Neki bradonja je pravio pokrete kao da jede, iako pred njim nije bilo hrane. Vani, na peronu, upravo je stizao vlak i posuđe se zatreslo. Crabbe se obraćao konobarici. Nagnuo se nad nju, šapćući, dodirujući joj rukom golu nadlakticu. Vrtjela je glavom. Pokušat ćemo s drugom reče kad im se Turner pridružio. Zajedno su se uputili salom, i druga je konobarica kimnula, ponosna što se sjeća, i ispričala dugu priču, pokazujući na dijete i spominjući “der kleine Herr” , niskog gospodina, povremeno ga nazivajući samo “der Kleine” kao da “gospodinom” odaje poštovanje ispitivačima a ne Hartingu. Bio je ovdje do prije nekoliko minuta reče Crabbe pomalo unezvjereno. To je bar njena verzija. Je li sam otišao? Nije vidjela. Je li zapazila nešto posebno? Polako. Nije ona veliki um, stari moj. Nemojte, da nam ne zbriše. Zbog čega je otišao? Je li nekoga ugledao? Je li mu netko dao znak s vrata? Pretjerujete, dragi moj. Nije ga vidjela kad je odlazio. Nije se brinula za nj, plaćao je nakon svake narudžbe. Kao da se spremao na brzinu otići. Uhvatiti vlak. Izišao je na peron da pogleda predstavu kad su stigli dečki, zatim se vratio, popušio još jednu cigaru i popio još jednu. O čemu se onda radi? Zašto tako čudno gledate? Čudno mi je, do vraga promrmlja Crabbe smiješno se mršteći. Što vam je čudno? Bio je ovdje cijelu noć. Sam. Pio je, ali se nije napio. Igrao se tu i tamo s djetetom. Grčkim djetetom. To mu se najviše sviđalo: dijete. Dao je ženi novčić i ona mu se nadugačko i naširoko zahvaljivala. I bolje da nam je izmakao izjavi Crabbe. Svadljiv je, peder mali, kad je u takvom stanju. Tukao bi se sa svima kad mu pukne petlja. Odakle znate? Crabbeovo se lice izobliči od bolnog sjećanja. Trebali ste ga vidjeti one noći u Kolnu progunđa, i dalje zureći za konobaricom. Isuse.

Ona tuča? Bili ste tamo? Kažem vam izusti Crabbe iz dna duše. Kad taj momak zaista pošizi, najbolje ga je potpuno izbjegavati. Pogledajte. Ispružio je ruku. Na dlanu je ležalo drveno dugme, posve jednako dugmadi iz istrugane kutije u Konigswinteru. Našla je ovo na stolu reče. Mislila je da će mu možda trebati. Zadržala ga je ako se slučajno vrati, shvaćate. Bradfield je polako ušao u bife. Lice mu je bilo napeto ali bezizražajno. Vidim da nije ovdje. Nitko mu ne odgovori. Tvrdite li još da ste ga vidjeli? Pogreška isključena, stari moj. Zao mi je. Pa, pretpostavljam da vam moramo vjerovati. Predlažem da se vratimo u ambasadu. Letimično je pogledao Turnera. Ukoliko ne biste radije ostali. Ako želite ispitati još nekakvu teoriju. Ogledao se bifeom. Sva su lica bila uprta u njih. Iza šanka se dizala para iz kromiranog stroja koji nitko nije posluživao. Nitko se nije ni pomakao. Uostalom, čini mi se da ste ovdje ostavili nedvojben dojam. Polako su pošli prema automobilu. Možete ući u ambasadu da pokupite stvari reče Bradfield ali je do ručka morate napustiti Ako imate bilo kakvih papira, ostavite ih Corku, pa ćemo ih dostaviti po diplomatskom kuriru. U sedam imate avion. Otputujte njime. Ako ne dobijete mjesto, pođite vlakom. Ali pođite. Čekali su dok je Bradfield razgovarao s policajcima i pokazivao im crvenu legitimaciju. Govorio je njemački s izrazitim engleskim naglaskom ali gramatički besprijekorno. Policajac kimne glavom, salutira i oni krenuše. Polako su pošli u ambasadu između mrzovoljnih lica besciljne gomile. Jednostavno ne mogu vjerovati da bi Leo tamo mogao provesti noć promrmlja Crabbe, ali Turner je u džepu pipkao tamnosivi ključ u službenoj koverti, neprekidno se pitajući, usprkos osjećaju neuspjeha što ga je obuzeo, čija li je vrata njime otključao.

Poglavlje trinaest “... Jer se svim silama trudite da budete gad” Sjedio je za stolom u sobi za šifriranje, još u kišnoj kabanici, i pakirao beskorisne trofeje svog istraživanja, vojničku futrolu za pištolj, presavijenu grafiku, gravirani nož za rezanje papira od Margaret Aickman; rokovnik u plavom uvezu za savjetnike i one iznad njih, mali notes za diplomatske popuste i izgrebenu limenku s pet drvenih dugmeta iste veličini; a tada i šesto dugme i tri opuška od cigare. Ne sekirajte se! reče Cork prijateljski. Pojavit će se. O svakako. Kao i vrijednosni papiri i san o Karibima. Leo je svačiji miljenik. Svačiji izgubljeni sin, to je Leo. Svi ljubimo Lea iako nas je zaklao. Znate, taj je znao ispresti priču. Sjedio je na niskom krevetu u košulji i navlačio cipele. Iznad laktova nosio je metalne opružne držače za rukave, a košulja mu je nalikovala na reklamu u podzemnoj željeznici. Iz hodnika nije dopirao nikakav zvuk. To je ono što vam kod njega zapne za oko. Miran, ali kurvin sin. Jedan od strojeva je zaštekao i Cork ga prijekorno pogleda. Bio je okretan na jeziku nastavi Cork. To je ono. Čarobnjak. Mogao vam je ispričati kakvu god hoćete priču i vi biste joj povjerovali. Stavio je stvari u papirnatu vrećicu za otpatke. Izvana je na etiketi pisalo “POVJERLJIVO. Uništiti samo u prisutnosti dvaju ovlaštenih svjedoka.” Neka se ovo zapečati i pošalje Lumlevju reče, i Cork napiše potvrdu i potpiše je. Sjećam se kad sam ga upoznao reče Cork usiljeno veselim glasom koji je Turnera podsjetio na ručak poslije sprovoda. Bio sam zelen. Zaista zelen. Bio sam tek šest mjeseci oženjen. Da ga nisam pročitao, bio bih... Bili biste slušali njegove tipove za špekuliranje na burzi. Bili biste mu

posuđivali knjige za šifriranje da ih čita prije spavanja. Presavio je rub vrećice i učvrstio ga spajalicom. Ne knjige za šifriranje. Janet. Bio bi nju čitao u krevetu veselo se nasmiješi Cork. Bezobraznik jedan usrani! Ne bi čovjek vjerovao. Hajdemo. Ručak. Turner još jednom divljački stisne krakove spajalice. Je li de Lisle u ambasadi? Sumnjam. London je poslao hrpu uputa debelu kao vaša ruka. Svi na palubu. Diplomati su izmarširali u punom sastavu. Nasmijao se. Trebali bi nešto poduzeti u vezi s tim crnim zastavama. Hvatati zastupnike po kuloarima i nastojati utjecati na njih. Energični prosvjedi na svim nivoima. Poduzeti sve i sva. I zatražiti još jedan zajam. Katkada zbilja ne znam odakle Švabama pare. Znate što mi je Leo jednom rekao? “Znate što, Bille, zabilježit ćemo veliku diplomatsku pobjedu. Otići ćemo u Bundestag i ponuditi im zajam od milijun funti. Samo vi i ja. Mislim da će se onesvijestiti.” Imao je pravo, znate. Turner okrene de Lisleov broj ali se nitko nije javljao. Recite mu da sam nazvao da ga pozdravim reče Corku, i predomisli se. Nemojte se gnjaviti. Nazvao je odjel za putovanja i raspitao se za kartu. Sve je bilo u redu, uvjeravali su ga; gospodin Bradfield se osobno za to pobrinuo, i karta ga je čekala na šalteru. Izgleda da su bili impresionirani. Cork podigne kaput. Još nešto: nazovite Lumlevja i javite mu kad dolazim. Žao mi je, Bradfield je to već učinio reče Cork i gotovo pocrveni. Pa, hvala. Stao je na vratima i pogledao sobu kao da je nikad više neće vidjeti. Nadam se da će sve biti u redu s bebom. Nadam se da će vam se snovi ostvariti. Nadam se da će se svačiji snovi ostvariti. Nadam se da će svi dobiti što traže. Slušajte, razmislite malo reče Cork suosjećajno. Ima nešto od čega morate dići ruke, nije li tako? Tako je. Hoću reći, ne možete uvijek sve lijepo i fino srediti. Ne u životu, to

je nemoguće. To su priče za djevojke. Čista romantika. Inače krenete Leovim putem: ne možete se ničega okaniti. Recite mi što ćete sa sobom cijelo poslijepodne? Ima nekakva zgodna popodnevna predstava u američkom kinu... Ne. Ne bi to bilo za vas: gomila vrištave dječurlije. Sto ste time htjeli reći... ne može se ničega okaniti? Cork je lutao po sobi, provjeravajući strojeve, stolove i povjerljivo smeće. Bio je osvetoljubiv. Dozlaboga osvetoljubiv. Jednom se posvadio s Fredom Angerom iz upravnog. Kažu da je to trajalo pet godina, sve dotle dok Freda nisu premjestili. Zbog čega su se posvadili? Ni zbog čega. Podigao je komad papira s poda i čitao. Baš ni zbog čega. Fred je posjekao lipu u Leovu vrtu, rekao je da je opasna za ogradu. Sto je bilo točno. Fred mi je pričao: “Bille” , rekao mi je, “to bi drvo bilo palo na jesen”. Bio je pomalo opsjednut zemljom reče Turner. Htio je vlastiti komadić. Nije volio biti ni na nebu ni na zemlji. Znate li što je Leo učinio? Napravio je od lišća vijenac. Donio ga u ambasadu i prikucao na vrata Fredova ureda. Dvama povelikima čavlima od dva palca. Gotovo da ga je razapeo na križ. Njemačko osoblje je mislilo da je Fred odapeo. No Leo se nije smijao. Nije se šalio: zaista je to ozbiljno shvatio. Bio je nasilan, eto. Naravno, diplomati ništa ne primjećuju. Prema njima se raspadao od ljubaznosti i uljudnosti. 1 volio je pomoći, to mu moram priznati, svakako. No, htio sam reći, kad je Leo bio kivan na nekoga, ne bih htio biti taj netko. Samo to kažem. Motao se oko vaše žene, a? To sam prekinuo reče Cork. I bolje da jesam. S obzirom na to što se dogodilo drugdje. Društveni ples, tada je to počelo. Prije nekoliko godina. Počeo se ukrcavati. Ništa ružno, znate. Htio joj je pokloniti fen ili tako nešto. Sastanimo se na brijegu, i takvi štosovi. Rekao sam mu “sami sebi pronađite kosu za sušenje” , rekoh, “ona je moja žena”. No ipak ga čovjek ne može kuditi, što vi mislite? Ta znate što kažu za izbjeglice: gube sve osim naglaska. Imaju potpuno pravo, znate. Problem je s Leom bio

u tome što je htio sve natrag. Mislim da se upravo o tome radi: izabrati najvažnije dokumente i zbrisati. Prodati ih ispod tezge najboljem nudiocu. Ništa više od onoga što mu dugujemo, mislim. Zadovoljan rezultatima kontrole, Cork složi svoje prospekte i priđe vratima gdje je stajao Turner. Vi ste sa sjevera, zar ne? upita. Pogodio sam po glasu. Kako ste ga dobro poznavali? Lea? O, kao i svi ostali, zapravo. Kupio bih koju stvarčicu, bacio mu tu i tamo kost; dao narudžbu za Holanđanina. Holanđanina? Firma diplomatskih izvoznika. Iz Amsterdama. Jeftinije je ako vam se dade gnjaviti se. Sve će vam isporučiti: maslac, meso, radioaparate, automobile, što god hoćete. Sušila za kosu? Sve. Svakog ponedjeljka dolazi trgovački putnik. Popunite formular ovaj tjedan, dobacite ga Leu, i dobijete pošiljku slijedeći tjedan. Mislim da se i on pri tom malo ogrebao, znate već kako to ide. No niste ga nikada mogli uhvatiti. Hoću reći, mogli ste provjera-244ati do besvijesti, ali ne biste nikada pronašli gdje i kako dobiva svoj dio love. Iako mislim da su to bile one proklete cigare. Bile su zbilja strašne, znate. Mislim da nije u njima uživao; pušio ih je samo zato što su bile besplatne. I zato što smo ga zbog njih zafrkavali. Nasmijao se. Sve nas je preveo žedne preko vođe, to je istina. I vas, mislim. No, idem ja polako. Do viđenja. Nešto ste spominjali prvi put kad ste ga upoznali. Jesam? O, pa da. Opet se nasmijao. Hoću reći, niste mu ništa mogli vjerovati. Moj prvi dan Mickie Crabbe me odveo dolje. Već smo sve obišli. “Hej” , reče Mickie odjednom, “još je jedno mjesto na programu” , i odvede me dolje Leu. “Ovo je Cork” , reče “upravo nam se pridružio u šifrantskom odjelu.” A Leo je tada krenuo. Cork sjedne na stolicu kraj vrata i zavali se, kao bogati direktor iz vlastitih snova. “Čašicu serija?” pita me on. Ovdje se ne bi smjelo piti, no to nikada nije smetalo Lea, iako sam nije pio. “Moramo proslaviti

dolazak. Pjevate li kojim slučajem, Cork? “Samo u kadi” , kažem, i svi se lijepo nasmijemo. Vrbovanje za zbor, shvaćate: to ih je uvijek impresioniralo. Vrlo pobožan džentlmen, gospodin Harting, pomislio sam. Vrlo vrlo pobožan. “Cigaru, Cork?” Ne hvala. “Onda čik?” “Nema ništa protiv, gospodine Harting.” I tako sjedimo, kao pravi diplomati, pijuckamo seri, a ja razmišljam “no, moram reći ovdje ti je baš kao malom kralju”. Namještaj, karte, sag... sav luksuz. Fred Anger je velik dio toga počistio, znate, prije odlaska. U stvari, pola je toga maznuo. Oslobodio, znate, kao nekada za vrijeme okupacije. “Pa, što ima novo u Londonu, Cork?” pita on. “Sve je manjeviše isto, pretpostavljam?” Hoće da se opustim, seronja jedan bezobrazni. “Je li onaj stari portir na glavnim vratima još drzak prema ambasadorima, Cork?” Zbilja je šibao. “A kamini, da li još uvijek lože u kaminima svako jutro, Cork?” “Pa” , kažem ja, “nije im ni tako loše, ali kao i sve drugo, sve u svoje vrijeme” , takve blezgarije. “Oh, ah, zaista” , kaže on, “pisao mi je Ewan Waldebere, nema tome ni dva mjeseca, da uvode centralno grijanje. A onaj stari što je znao moliti na stepenicama pred brojem 10, je li još tamo, Cork, ujutro i navečer, da li se još moli? No, čini se da nam to nije mnogo pomoglo?” Kažem vam, još malo pa bih ga oslovio sa “sir”. Ewan Waldebere je tada bio načelnik Zapadnog odjela, samo što nije postao bogom. A tada opet stane pričati o zboru i o Holanđaninu i još koječem, tu je ako što treba pomoći, a kad smo izišli ja pogledam Mickieja Crabbea, a Mickie se upisao. Previjao se od smijeha. “Leo?” kaže on. “Leo? On nikada nije bio u Foreign Officeu. Nije štaviše bio ni u Engleskoj od četrdeset i pete.” Cork zastane i strese glavom. “Ipak” , ponovi i srdačno se nasmije, “ne možete ga zapravo kriviti, što vi mislite?” Ustao je. I, hoću reći, svi smo ga prozreli, ali smo ipak pali na njegove štosove, zar ne? Hoću reći, Arthur i ja i... hoću reći svi. To je kao s mojom vilom doda iskreno. Znam da je nikada neću imati, ali ipak vjerujem u nju. Znate, čovjek zbilja mora... ne može se živjeti, ne bez iluzija. Ne ovdje. Izvadivši ruke iz džepova kabanice, Turner se najprije zagleda u Corka a tada u tamnosivi ključ na svom krupnom dlanu, kao da ga

razdiru sumnje, kao da se ne može odlučiti. Koji broj ima Mickie Crabbe? Cork ga je zabrinuto promatrao dok je dizao slušalicu, nazivao i počeo govoriti. Oni ne računaju da ćete ga i dalje tražiti uznemireno reče Cork. Zbilja to mislim. Pa i ne tražim ga, do vraga. Ručat ću s Crabbeom i uhvatiti večernji avion, i ništa na svijetu me ne bi zadržalo u ovoj kutiji snova ni sat duže nego što je potrebno. Tresnuo je slušalicom i izjurio iz sobe. Vrata de Lisleove sobe bila su širom otvorena, ali je stol bio prazan. “Navratio da kažem zbogom. Zbogom. Alan Turner” , napisao je na komadu papira. Ruka mu se tresla od srdžbe i poniženja. U predvorju su grupice bazale prema sunčanom svjetlu da pojedu sendvič ili ručak u kantini. Uz vrata je stajao ambasadorov “rollsroyce”; motocikli policijske pratnje strpljivo su čekali. Gaunt je nešto šaptao Meadowesu za stolom u recepciji i naglo zašutio kad se Turner približio. Evo reče i doda mu kovertu. Evo vaše karte. “A sad se vratite tamo gdje vam je1 mjesto” , govorio je izraz njegova lica. Možemo krenuti kad god hoćete prošapta Crabbe iz svog uobičajenog tamnog kuta. Tu sam. Konobari su bili tihi i neobično taktični. Crabbe je zatražio puževe koji su, kako je rekao, vrlo dobri. Uokvirena grafika na zidu niše u kojoj su sjedili prikazivala je pastire kako plešu s nimfama, prizor što je pomalo odisao skupim grijehom. Bili ste s njim one noći u Kolnu. One noći kad se potukao. Izvanredno reče Crabbe. Zbilja. Hoćete li malo vode? upita i nalije malo u sadržaj svake čaše, ne više od suze prolivene za trezvene. Ne znam što ga je spopalo. Jeste li često izlazili s njim? Neuspješno se nacerio. Obojica otpise gutljaj. To je bilo prije pet godina, znate. Marvna majka je bila bolesna i Mary je stalno odlazila u Englesku. Bio sam slamnati udovac, tako reći.

I tako ste se povremeno zezali s Leom; popili nešto zajedno, jurili mačke. Manjeviše. U Kolnu? Polako, stari moj reče Crabbe- Gori ste od advokata, bogamu. Ponovo je otpio, i kad mu je piće kliznulo niz grlo, sav se stresao, kao loš komičar kad kasno reagira. Bože reče. Kakva li dana. Bože. Koln ima najbolje noćne lokale, zar ne? Ovdje to ne možete raditi, stari moj reče Crabbe i nervozno se trgne. Ne ako ne želite poševiti pola vlade. U Bonnu morate biti vraški oprezni. Dodao je, posve nepotrebno: Vraški oprezni. Naglo je zatresao glavom u znak potvrde. Koln je mnogo sigurniji. Bolje mačke? Više ne ide, stari moj. Već godinama. Ali Leo je trčao za njima, nije li? Sviđale su mu se djevojke reče Crabbe. I tako ste te večeri otišli u Koln. Žena vam je bila u Engleskoj, a vi ste otišli malo u kvar s Leom. Sjedili smo mirno za stolom. Pili, znate. Kretnjom je popratio riječ. Leo je pričao o vojsci: znate već, sjećaš li se ovoga ili onoga. Leo je ljubio vojsku, zaista, ljubio ju je. Mislim da je trebao ostati u njoj. Iako ga ne bi bili zadržali, ne u redovnom sastavu. Trebalo mu je discipline, po mom mišljenju. Pravi fakin. Kao i ja. To je u redu kad ste mladi, tada vam je svejedno. Znali su me prebiti kao mačku u Sherborneu. Pravi pakao. Držao sam se za pipe, glavu zabio u umivaonik, dok su me stariji đaci mlatili. Tada me to nije smetalo. Mislio sam da je to život. Stavio je ruku na Turnerovo rame. Stari moj prošapta sad ih mrzim. Nisam znao da to tinja u meni. Sve je izišlo na površinu. Najradije bih se vratio i zadavio ih, kurve jedne. Zaista. Jeste li ga poznavali u vojsci? Nisam. Koga ste se onda zajedno sjećali? Znao sam naletjeti na nj u Kontrolnoj komisiji. U

Monchengladbachu. Grupa četiri. Kad je radio na odštetnim zahtjevima? Čovjeka bi obuzela malodušnost gledajući kako Crabbe reagira na dodijavanje. Poput svog imenjaka imao da je na nekakav tajnovit način uvlačio ekstremitete svoje ličnosti pod zaštitnu ljušturu, te pasivno čekao sve dok opasnost ne prođe. Zabio je glavu u čašu i nije ju dizao, vireći u Turner a crvenkastim očima što su se jedva nazirale pod opuštenim kapcima. Znači, pili ste i pričali. Potpuno mirno. Čekajući program. Volim dobar program. Odlutao je u potpuno nevjerojatnu priču o pokušaju s nekom djevojkom u Frankfurtu prilikom posljednje konferencije slobodnih demokrata. Fijasko izjavi ponosno. Verala se po meni kao majmunica, a ja nisam ništa mogao. Znači do tuče je došlo nakon programa? Prije. Za šankom je bila gomila Švaba i galamila, pjevala. Leo se naljutio. Počeo je bijesno zuriti u njih. Meškoljiti se. Odjednom je zatražio račun. “Zahlen!” Samo toliko. I to prilično glasno. “Hej, stari moj, što se dogodilo?” , rekoh. Nije se obazirao na me. “Ne odlazi mi se” , rekao sam, “hoću vidjeti cice.” Kao da me nije bilo. Konobar donese račun. Leo ga provjeri, gurne ruku u džep i stavi dugme na tanjurić. Kakvo dugme? Dugme, eto. Nalik na ono što ga je ona ženska pronašla na Bahnhofu. Obično drveno dugme s rupama. Još je negodovao. ?Ne možeš plaćati račun diigmetom, bogamu. Nije li tako? Mislio sam isprva da se šali. I nasmijao se. “A gdje joj je ostatak?” upitao sam ga. Mislio sam da se šali, znate. No nije se šalio. Nastavite. “Evo” , reče on, “zadržite ostatak” , i ustane, nimalo se ne uzbuđujući. “Hajdemo, Mickie, ovdje smrdi.” Tada su skočili na njega. Isuse. Fantastično. Nisam nikada mislio da je za tako nešto sposoban. Trojica na podu, preostao je još jedan, a tada ga je netko raspalio bocom. Pravi East End. Dobro ih je ispreturao. Tada su za zgrabili. Nabili ga leđima na šank

i obradili ga. Nisam nikada vidio tako nešto. Nitko nije izustio ni riječi. Ama baš ništa. Sistematski. Ne znam ni sam kad smo se našli na ulici. Leo je ležao ničice, a oni su izišli i raspalili ga još par puta za sretan put, dok sam je bljuvao dušu na pločniku. Pod gasom? Potpuno trijezan, stari moj. Raspalili su me nogom po trbuhu, shvaćate? Vas? Glava mu se užasno tresla dok je tonula prema čaši. Pokušao sam mu pomoći promrmlja. Pokušao sam ih zadržati dok Leo ode. Na žalost objasni i potegne dobar gutljaj viskija nisam više onaj stari. Praschko je u međuvremenu zbrisao. Zacerekao se. Kad je dugme palo na tanjur, bio je već na pola puta do vrata. Čini se da je znao o kakvoj se igri radi. Ne krivim ga. Praschko je često bio s vama? U to vrijeme? upita Turner kao da se raspituje o starom prijatelju. Tad sam ga prvi put vidio, stari moj. I posljednji. Nakon toga smo prekinuli prijateljstvo. Ne krivim ga. Član Bundestaga i tome slično. Loše za posao. Sto ste zatim učinili? Isuse. Nastojao sam se oprezno izvući iz govna, stari moj. Stresao se. Mislio sam da će me premjestiti kući. Da ću završiti u nekakvom ušljivom stanu u Bushevju ili u sličnoj rupi. S Mary. Hvala lijepa. Kako je to završilo? Mislim da je Praschko javio Siebkronu. Cajkani su nas prebacili do ambasade. Stražar nam je pozvao taksi, pa smo se odvukli do mog stana i pozvali doktora. Zatim se pojavio Ewan Waldebere, bio je tada savjetnik za politička pitanja. Pa Ludwig Siebkron u velikom prljavom “merceđesu”. Bogzna što se sve nije događalo. Siebkron ga je šarafio. Sjedio je u mojoj sobi za primanje i beskrajno ga šarafio. Fućkalo mi se, moram reći. Ipak, prilično ozbiljna stvar kad o tome razmislite: diplomat popizdi u noćnom lokalu, napada građane. Trebalo je mnogo toga izgladiti.

Konobar je donio bubrege kuhane u octu i vinu. Bože reče Crabbe. Pogledajte ovo. Divno. Savršeno nakon puževa. Sto je Leo rekao Siebkronu? Niks. Ništa. Ne znate vi Lea. Zatvoren nije prava riječ. Waldebere, ja, Siebkron: ni slovca bilo kome od nas. No, zbilja su se pobrinuli za nj. Waldebere mu je isposlovao dopust; novi zubi, šavovi, bog te pita što još. Rekli su svima da mu se to dogodilo na kupanju u Jugoslaviji. Skočio u plitku vodu. Slupao lice. Divno kupanje, bogamu! Zašto se to dogodilo po vašem mišljenju? Nemam pojma, stari moj. Nisam nakon toga htio s njim izlaziti. Nesigurno. Nikakvih mišljenja? Žao mi je reče Crabbe. Lice mu utone pod površinu, zamagljeno besmislenim borama. Jeste li ikad vidjeli ovaj ključ? Ne. Srdačno se nasmiješio. Jedan od Leovih, ha? Leo bi poševio koga bi stigao u stara vremena. Sad je mirniji. Znate li kakvo ime? I dalje je zurio u ključ. Pokušajte s Mvrom Meadowes. Zašto? Ona je radodajka. Već je jednom imala bebu. U Londonu. Kažu da je svaki tjedan gazi polovina vozača. Je li ikada spominjao nekakvu ženu po imenu Aickman? Ženu kojom se trebao oženili? Na Crabbeovu licu se ukaže izraz zbunjena sjećanja. Aickman reče. Smiješno. To je bila jedna iz stare klape. Iz Berlina. Da, pričao je o njoj. Kad su radili s baćuškama. Tako je. I ona je bila jedna od onih čas tu čas tamo. Berlin, Hamburg, i tako dalje. Izvezla mu je ona vražje jastuke. Ljubav i pažnja. Sto je on radio s Rusima? upita Turner nakon stanke. Kakav je to posao bio? Kvadripartitni, bipartitni... tako nešto. Berlin je svijet za sebe, znate. Drukčiji svijet, naročito onih dana. Otok. No drukčiji otok. Stresao je

glavom. Nije mu to ležalo doda. Svi ti komunistički štosovi. Nije to uopće bilo za njegovu kuću. Bio je previše realan za takva sranja. A ta Aickmanova? Miss Brandt, miss Etling i miss Aickman. Tko su one? Tri mačke. U Berlinu. Došao je s njima iz Engleske. Lijepe kao slike, govorio je Leo. Nije nikada upoznao takve djevojke. Da mene pitate, nije nikada ni upoznao nikakvu djevojku. Izbjeglice što su se vraćale u Njemačku. U sastavu okupacionih snaga. Kao i Leo. Aerodrom u Crovdonu, sjedio je na sanduku i čekao avion, a tada se pojaviše te tri mačke u uniformi, mrdajući guzicom. Miss Aickman, miss Brandt i miss Etling. Dodijeljene istoj jedinici. Od tada ništa drugo nije više postojalo za njega. On i Praschko i još jedan momak. Svi su krenuli iz Engleske četrdeset i pete. S tim mačkama. Izmislili su i pjesmu o tome: miss Aickman, miss Etling i miss Brandt... napitnicu, s masnim stihovima Zapravo, pjevali su je te noći. Dok su se vozili automobilom, sretni i veseli. Bože. Kao da bi je najradije i sam zapjevao. Aickmanova je bila Leova djevojka. Njegova prva djevojka. Uvijek bi se njoj vratio, znao bi govoriti. “Nijedna nije ravna prvoj” , govorio bi, “sve su ostale imitacije.” Tim riječima. Znate već kako Švaberičaju. Tntrospektivni tipovi. Sto se s njom dogodilo? Ne znam, stari moj. Ofucala se. Kao i sve, zar ne? Ostarjela. SmežuraJa se. Hoops...! Komad bubrega spao je s viljuške i umak mu je poprskao kravatu. Zašto se nije njome oženio? Pošla je drugim putem, stari moi. Kojim drugim putem? Nije joj se sviđalo što se on poenglezio, rekao je. Htjela je da ponovo bude Švabo, da pogleda činjenicama u oči. Metafizika joj je bila jaka strana. Možda je otišao da je pronađe.

Uvijek je govorio da hoće, jednog dana. “Pio sam na mnogim izvorima, Mickie” , govorio je, “ali nikada neće biti djevojke poput Aickmanove.” No, to svi pričamo, zar ne? Uronio je u mozelsko vino kao u sklonište. Mislite li? Usput, jeste li oženjeni? Drž'te se dalje od toga. Kimnuo je. Bilo bi u redu kad bih nešto mogao u spavaonici. Ali ne mogu. Samo se mučim i znojim. Ne ide mi. Zacerekao se. Oženite se u pedeset i petoj, to vam savjetujem. Uzmite šesnaestogodišnju lutkicu. Tada ne znaju što gube. I Praschko je bio tamo, zar ne? U Berlinu? S Rusima i Aickmanovom? Bili su nerazdruživi. Sto vam je još pričao o Praschku? Tada je bio boljševik. Ništa drugo. A Aickmanova? Možda, stari moj. Nije nikada ništa rekao; nije ga toliko zanimalo. A Harting? Ne Leo, stari moj. Sto se politike tiče, nije znao gdje mu je dupe a gdje glava. Umirujuće. Pastrvu prošapta. Rado bih sad pastrvu. Bubrezi su samo predjelo. Ako to ide na tajni konto, naravno. Sala mu se očito sviđala jer ju je neprestano ponavljao za vrijeme jela. Samo se jednom dao navesti na razgovor o Leu... kad ga je Turner upitao je li imao mnogo posla s njim posljednjih mjeseci. Niti slučajno prošapta Crabbe. Zašto ne? Postao je mrzovoljan, stari moj. Primijetio sam to. Spremao se da opet nekoga zvizne. Ratoborna zvjerica reče i iskesi zube kad ga je uhvatio alkoholni grč. Počeo je okolo ostavljati tu dugmad. Vratio se u “Adler” u četiri; bio je prilično pijan. Dizalo je bilo zauzeto pa je pošao stepenicama. Eto tako, razmišljao je. To je slatki kraj. Nastavit će piti poslijepodne, i pit će u avionu, a ako bude imao sreće, neće moći ni govoriti kad se pojavi pred Lumleyjem. Crabbeovo rješenje: puževi, bubrezi, pastrva i skoč, i ne diži glavu dok prelaze veliki kotači.

Kad je stigao do svog kata, primijetio je da su vrata dizala ukliještena kovčegom, te pretpostavio da nosač skuplja prtljagu iz nečije sobe. Mi smo jedini sretnici ovdje, pomisli. Mi odlazimo. Pokušao je otvoriti vrata sobe, ali brava se zaglavila; mučio se ključem, ali brava nije popuštala. Brzo je ustuknuo kad je začuo korake, iako zapravo nije imao mnogo izgleda. Vrata se otvoriše iznutra. Načas je ugledao blijedo okruglo lice i plavu, pažljivo unatrag začešljanu kosu, spokojno lice izbrazdano nemirom, ugledao je šavove na koži, kad je kao na usporenom filmu krenula prema njemu, i pitao se da li šavovi režu kožu na glavi kao što režu lice. Osjetio je kako ga naglo obuzima mučnina i kako mu se grči želudac, i udarac drvene toljage sa stražnje strane koljena; čuo je tihi glas kirurga što ga je dozivao iz tame dok mu je topla trava jorkširskih dolina bockala dječje lice. Čuo je podrugljivi glas Tonvja Willoughbyja, mekan kao baršun, pripijen kao ljubavnik, vidio je kako njegove pijanističke ruke lutaju po njenim bijelim bedrima, i čuo je Leovu muziku kako cvili Bogu u svakoj crvenoj drvenoj bogomolji njegova djetinjstva. Mirisao je dim holandskih cigara, i opet se javio Willoughbyjev glas, nudeći mu fen: ja sam samo na određenom roku, Alane, stari moj, ali evo deset posto popusta za kućne prijatelje. Ponovo je osjetio bol, mukle zvukove kad su ga počeli udarati, i vidio mokri crni granit sirotišta u Bournemouthu i teleskop na Constitution Hillu. “Ako nešto stvarno mrzim” , primijeti Lumley, “onda je to cinik u potrazi za Bogom.”Na trenutak ga je bol potpuno svladala kad su ga udarili u prepone, a kad je polako popustila ugledao je djevojku što ga je napustila da luta crnim ulicama prkosne osamljenosti. Cuo je vrištanje Myre Meadowes dok ju je slamao, laž po laž, vrisak dok su je razdvajali od njena poljskog ljubavnika i vrisak dok su je razdvajali od njena djeteta; pomislio je da bi i sam mogao viknuti sve dok nije shvatio da su mu u usta gurnuli ručnik. Osjetio je kako ga je nešto hladno i tvrdo poput željeza udarilo po potiljku, zadržavši se na njemu poput komada leda, čuo je tresak vrata i znao da je sam; gledao je cijeli prokleti put prevarenih i ravnodušnih; čuo je glupi glas engleskog biskupa kako hvali Boga i rat; i zaspao je. Bio je u lijesu, glatkom hladnom lijesu. Na mramornoj ploči s ulaštenim pločicama i bljeskom

kroma na kraju tunela. Čuo je kako mu de Lisle mrmlja, ljubazno i obuzdano, i jecaje Jenny Pargiter nalik na jauk svih žena što ih je napustio; čuo je Meadowesov očinski glas kako ga opominje na milosrđe, i veselo zviždukanje neopterećenih ljudi. A tada su Meadowes i Pargiterova nestali, izgubili se na drugim pogrebima, i ostao je samo de Lisle, i samo mu je de Lisleov glas nudio kakvutakvu utjehu. Dragi moj govorio je i znatiželjno virio nadolje navratio sam da vas pozdravim, ali ako se kanite kupati, mogli biste bar skinuti to užasno odijelo. Je li četvrtak? De Lisle je skinuo ručnik sa šipke i namakao ga u toploj vodi. Srijeda. Cijeli dan je srijeda. Vrijeme za koktel. Nagnuo se nad njim i oprezno mu počeo skidatirv s lica. Ono nogometno igralište. Na kojem ste ga vidjeli. Kamo je odveo Pargiterovu. Recite mi kako da dođem do njega. Budite mirni. I ne pričajte jer ćete probuditi susjede. I dalje je skidao slijepljenu krv što je opreznije mogao. Oslobodivši desnu ruku, Turner oprezno posegne u džep od sakoa. Ključ je još bio u džepu. Jeste li ikada ovo vidjeli? Ne. Ne, nisam. Niti sam bio u stakleniku u tri sata ujutro drugog u mjesecu. No, ovo je baš slično na Foreign Office reče, odmaknuvši se, i kritički pregleda svoj ručni rad poslati bika da uhvati matadora. Nadam se da nemate ništa protiv ako uzmem svoj smoking? Zašto me Bradfield pozvao? Pozvao na što? Na večeru. Da upoznam Siebkrona. Zašto me pozvao u utorak? Bratska ljubav, zašto bi inače? Čega li se u toj torbi za depeše Bradfield toliko boji? Otrovnih zmija. Ovo nije ključ za tu torbu? Nije. De Lisle sjedne na rub kade. Ne biste to smjeli raditi reče. Znam što

ćete mi reći: netko mora prljati ruke. No, nemojte očekivati da mi je drago što ste to vi. Vi niste samo netko; to je vaš problem. Prepustite to ljudima koji su rođeni s naočnjacima. Briga mu je zasjenila sive, nježne oči. To je potpuno besmisleno. Ljudi svaki dan doživljavaju slom živaca jer se svim silama trude da budu sveci. A vi ste na rubu sloma jer se svim silama trudite da budete gad. Zašto ne ode? Zašto se i dalje mota ovuda? Sutra će to pitati za vas. Turner se ispružio na dugoj de Lisleovoj sofi. U ruci je držao viski, a lice mu je bilo prekriveno žutim antiseptikom iz de Lisleove dobro opskrbljene kućne apoteke. Njegova platnena torba stajala je u kutu. De Lisle je sjedio za čembalom. Nije svirao već samo gla-256io tipke glazbala iz osamnaestog stoljeća, od atlasnog drva, poklopca izblijedjelog od tropskog sunca. Vučete li tu stvar posvuda? Jednom sam imao violinu. Raspala se u Leopoldvilleu. Rastopilo se ljepilo. Užasno je teško primijeti oporo baviti se kulturom ako se ljepilo rastopi. Ako je Leo tako prokleto pametan, zašto ne ode? Možda mu se ovdje sviđa. Bio bi prvi, moram reći. A ako su oni tako vraški pametni, zašto ga ne odvedu? Možda ne znaju da je zbrisao. Sto ste rekli? Rekao sam, možda ne znaju da je strugnuo. Na žalost, nisam špijun, ali sam ljudsko biće i zbilja sam poznavao Lea. On je krajnje svojeglav. Ne mogu sebi ni na trenutak zamisliti da bi učinio točno ono što bi mu rekli. Ako “oni” uopće i postoje, u što sumnjam. On nije bio rođeni sluga. Stalno ga pokušavam strpati u nekakav kalup reče Turner. Ali ne ide. De Lisle prstom odsvira nekoliko nota. Recite mi, što biste htjeli da bude? Poštenjak ili lopov? Ili samo hoćete slobodu potrage? Nešto valjda hoćete? Jer bolje je išta nego ništa. Vi ste kao i ovi odvratni studenti: ne možete izdržati vakuum. Turner je sklopio oči i utonuo u misli.

Mislim da je mrtav. To bi bilo stravično. Jutros nije bio mrtav, nije li tako? reče Turner. I ne sviđa vam se što je on u limbu. To vas smeta. Htjeli biste da sleti ili uzleti. Kod vas nema nijansi, zar ne? Valjda vas zabavlja traganje za ekstremistima: tragate za njihovim uvjerenjima, je li u tome čar? On je još u bijegu nastavi Turner. Od koga li samo bježi? Od nas ili od njih? Možda radi za svoj groš. S pedeset ukradenih dosjea? O, svakako. Svakako. De Lisle pogleda Turnera preko poklopca čembala. Vas dvojica se međusobno dopunjujete. Gledam vas i sjetim se Lea. Vi ste Saksonac. Krupne ruke, velike noge1, veliko srce i taj divni um što se muči idealima. Leo je na posve drugom kraju. On je izvođač. On nosi našu odjeću, upotrebljava naš jezik ali je samo napola ukroćen. Zapravo, mislim da sam na vašoj strani: vi i ja smo koncertna publika. Zatvorio je čembalo. Mi smo oni koji načas ugledaju, posežu i odstupe. Leo se skriva u nama svima, ali obično umire kad stignemo do dvadesete. Sto ste onda vi? Ja? O, dirigent, ali protiv volje. Ustao je i pažljivo zaključao klavijaturu malim mjedenim ključem iz svežnja na lancu. Ne znam čak ni svirati na ovome reče i elegantnim prstima kucne po izblijedjelom poklopcu. Neprestano sebi govorim da ću jednog dana naučiti svirati: uzimati satove ili nabaviti knjigu. No, zapravo, nije mi ni stalo: saživio sam se s vlastitom neodgovornošću. Kao i većina nas. Sutra je četvrtak ?primijeti Turner. Ako oni ne znaju da je prebjegao, očekivat će da se pojavi, zar ne? Vjerojatno zijevne de Lisle. No u tom slučaju oni znaju kamo valja otići, nije li tako, tko god oni bili? A vi ne znate. U tome je problem. Ne mora biti. Ma nemojte!? Znamo barem gdje ste ga vi vidjeli, onog četvrtka poslije podne, nije li tako, kad je navodno trebao biti u ministarstvu? Na istome mjestu na

koje je odveo Pargiterovu. Kao da mu je to lovište… De Lisle je stajao posve mirno i dalje držeći svežanj ključeva u rukama. Pretpostavljam da nema smisla govoriti vam da ne idete tamo, nije li tako? Nema. Hi Vam narediti? Postupate protiv Bradfieldoih naređenja. Ni tada. I bolesni ste. No, dobro. Otiđite i potražite svoju neukroćenu polovicu. A ako zbilja pronađete taj dosje, očekujemo od vas da ga vratite neotvorenog. I to je, posve nenadano, bilo naređenje.

Poglavlje četrnaest Dijete četvrtka Vrijeme na visoravni iskralo se iz drugih godišnjih doba i drugih mjesta. Ožujski morski vjetar pjevao je u žicanoj ogradi, povijao čuperke divlje trave i mlatarao po šumi iza njega, i da je nekakva luda tetka zasadila araukariju u pjeskovitu zemlju Turner bi mogao odskakati ravno niz stazu i uhvatiti trolejbus za Bournemouth Square. Novembarski mraz stegao je ledenim cijevima stabljike paprati, jer hladnoća se ovdje sakrila od vjetra i ščepala mu gležnjeve poput arktičke vode; mraz kao u kamenoj raspuklini na sjevernoj stijeni kad samo strah nagoni ruke na djelo, a život se visoko cijeni jer je i preživljenje pobjeda. Posljednje trake oksfordskog sunca hrabro su umirale na praznom igralištu, a nebo je bilo nalik na jorkširsku jesensku večer, tamno i prekriveno ustalasanim oblacima, uokvireno čađom. Drveće je bilo iskrivljeno od djetinjstva, povijeno od jakih udaraca vjetra, poput dječaštva Mickieja Crabbea povijenog nad pipama u praonici, a kad bi zapuši zamrli, drveće je nepomično čekalo, pognuvži leđa da dočeka slijedeći nasrtaj. Posjekotine na licu nesmiljeno su ga pekle, a svijetle su mu oči blistale od besane boli. Čekao je, zureći niz brijeg. Daleko dolje, desno, ležala je rijeka: ovaj put ju je vjetar utišao, i šlepovi su uzalud dozivali. Prema njemu se polako uspinjao crni “mercedes” kelnske registracije, za upravljačem žena; nije usporio pri prolasku. Onkraj žice stajala je nova šupa, zatvorenih kapaka, s lokotom na vratima. Na krovu se smjestila vrana, i vjetar joj je trzao perje. “Renault” s francuskom diplomatskom tablicom, žena za upravljačem, jedan putnik: Turner zapiše broj u crni notes. Rukopis mu je bio ukočen i dječji, i mučio se ispisujući slova.Mora da je ipak uzvratio udarac jer su mu dva zgloba na prstima desne ruke bila prilično posječena, kao da je udario po nečijim otvorenim ustima i zahvatio prednje zube. Hartingov rukopis bio je uredan i blagim je oblinama sjekao oštre uglove, ali je Turnerov bio

krupan i neposredan, obećavajući sudar. Vi ste obojica selice, vi i Leo rekao je de Lisle sinoć, tko zna kad, dok su sjedili u dubokim naslonjačima. Bonn je stacionaran, ali vi ste selice ... Borite se jedan protiv drugoga, ali borba se zapravo vodi između vas i nas... Suprotnost ljubavi nije mržnja već apatija ... Morate se pomiriti s apatijom. Zaboga jadikovao je Turner. Ovo je vaša stanica rekao je de Lisle otvarajući vrata automobila. Ako se do sutra ujutro ne vratite, javit ću službi spašavanja. Kupio je ključ u Bad Godesbergu, francuski ključ s teškom glavom, i osjećao ga je uz bedro kao olovni uteg. Tamnosivi autobus “volkswagen” , registracija SU, pun djece, stao je kod drvene svlačionice. Odjednom je začuo njihovu buku, jato ptica što se utrkuje s vjetrom, rastrganu zveku smijeha i tužakanja. Netko je dao znak zviždaljkom. Sunce ih je obasjavalo, nisko na obzoru, poput svjetla iz džepne svjetiljke u hodniku. Supa ih je progutala. Nisam još upoznao čovjeka očajnički je sinoć uzviknuo de Lisle koji bi toliko pretjerivao sa svojim nedostacima. Brzo se povukao iza drveta. Jedan “opel rekord” , dva muškarca. Bonska registracija. Ključ ga je gurkao dok je pisao. Muškarci su nosili šešire i kapute, a lica su im bila profesionalno bezizražajna. Bočni su prozori bili od tamna stakla. Automobil je vozio dalje, ali brzinom koraka. Ugledao je njihova bezizražajna blijeda lica, okrenuta prema njemu, udvojeni mjeseci u umjetnoj tami. Tvoji zubi, pitao se Turner. Jesam li tebi izbio zube? Ne mogu vas razlikovati. Znao sam da ćete doći na zabavu. Krenuli su do vrha brijega, vozeći ni deset milja na sat. Prošao je kombi, pa dva kamiona. Negdje je zvono otkucavalo sat; ili je to možda bilo školsko zvono? Ili angelus, ili posljednja služba božja,li čađave ovce u dolinama, ili zvono trajekta s rijeke? Nikad ga više neće čuti; a ipak nema istine, kao što bi rekao gospodin Crail, koja se ne može potvrditi. Ne, dijete moje; ali grijesi drugih su žrtva Bogu. Tvoja žrtva. Vrana je napustila krov. Sunce je zašlo. Na putu se ukazao mali “citroen”. Deux chevaux, prljav kao magla, s jednim ulupljenim blatobranom, jednom nečitkom registarskom tablicom, jednim vozačem skrivenim u

sjeni, jednim prednjim svjetlom što se palilo i gasilo, i jednom sirenom što je pozivala u lov. “Opel” je nestao. Požurite, mjeseci, jer ćete inače propustiti Njegov dolazak. Kotači se trzaju kao iščašeni udovi dok mali auto skreće s ceste i trucka se prema njemu po kolotragovima u smrznutom blatu šumskog puta, a drski se rep ljulja amotamo na osovini. Vrata se otvaraju i do njega dopire treštanje plesne glazbe, usta su mu suha od tableta, a posjekotine na licu nalik na mrežu grančica. Jednog dana, kad svijet bude slobodan, uvjeravao ga je grozničavi um, oblaci će prasnuti kad se sudare i božji će anđeli omamljeni pasti na rsemlju da ih vidi cijeli svijet. Tiho je spustio ključ u džep. Stajala je ni deset jardi od njega, okrenuvši mu leđa, nimalo se ne obazirući na vjetar i na djecu što su sad nahrupila na igralište. Zurila je niz brijeg. Motor je još radio, i auto se tresao kao od unutarnje boli. Brisač je beskorisno mlatarao po prljavom prednjem staklu. Nije se gotovo ni pomaknula cijeli sat. Cijeli je sat čekala s istočnjačkim mirom, mareći samo za osobu koja nije dolazila. Stajala je kao kip, sve viša i viša kako ju je napuštalo svjetlo. Vjetar joj je navlačio kaput. Jednom joj se ruka podigla da skupi odlutale pramenove kose, jednom se odšetala do kraja šumske staze i zagledala u dolinu rijeke, prema K6nigswinteru; zatim se polako vratila, utonula u misli, i Turner je kleknuo iza drveća zaklinjući sjene da ga zaštite.Strpljivost ju je napustila. Bučno je ušla u auto, zapalila cigaretu i otvorenim dlanom lupila po sireni. Djeca su zaboravila igru i cerekala se hrapavom podrigivanju iscrpljenog akumulatora. Ponovo je zavladala tišina. Brisač stakla je zastao, ali motor je još radio, pa je dodavala gas da potakne grijač. Prozori su se maglili. Otvorila je torbicu i izvukla ogledalo i ruž. Zavalila se na naslon, sklopljenih očiju, slušjući plesnu glazbu, jednom rukom lagano udarajući u taktu po upravljaču. Začuvši zvuk automobila, otvorila je vrata i lijeno se zagledala van, no bio je to samo crni “rekord” što se vraćao niz brijeg; iako su se mjeseci okrenuli prema

njoj, nije se uopće obazirala na njihovo zanimanje. Igralište je bilo prazno. Kapci na svlačionici bili su zatvoreni. Uključivši svjetiljku u autu, pogledala je na pat, no u međuvremenu su se dolini već palila prva svjetla i rijeka je utonula u nisku sumaglicu sumraka. Turner teškim koracima pođe stazom i otvori vrata na strani suvozača. Čekate li nekoga? upita i sjedne do nje, brzo zatvorivši vrata tako da se svjetlo opet ugasilo. Zatvorio je radio. Mislila sam da ste otišli reče ona bijesno. Mislila sam da vas se moj muž oslobodio. Obuzeo ju je strah, gnjev, poniženje. Stalno me uhodite! Čučite u grmlju kao detektiv! Kako se usuđujete? Vulgarna, prokleta sitna dušo! Digla je stisnutu šaku i možda je zastala kad je ugledala na što mu lice nalikuje, no to nije bilo važno jer ju je u istom trenutku Turner oštro raspalio po ustima tako da joj je glava tresnula o nosač vrata. Otvorio je vrata i obišao auto, izvukao je i ponovo udario otvorenim dlanom. Hajdemo prošetati reče i popričati o vašem prokletom jeftinom ljubavniku, Poveo ju je stazom do vrha brežuljka. Hodala je ne opirući se, držeći ga objema rukama za nadlakticu, oborene glave, nijemo plačući. Gledali su Rajnu. Vjetar je zamro. Iznad njih već su treperile prve zvijezde, kao fosforescirajuće iskre na lagano ustalasanom moru. Svjetla duž rijeke palila su se u nizu, kolebajući se u trenutku rođenja, a tada čudesno oživljavajući, rasplamsavajući se u male vatre, kao da ih raspiruje noćni povjetarac. Do njih su dopirali samo zvuči rijeke; brektanje šlepova i zvuk zvona što su poput dječjih satova odbijala četvrti. Osjećali su natruli zadah same Rajne, i njen hladni dah na rukama i obrazima. Sve je počelo kao izazov. Stajala je podalje od njega, gledajući u dolinu i obuhvaćajući rukama tijelo kao da drži ručnik. Neće više doći. Gotovo je. Znam da jest. Zašto neće?

Leo nije nikada mnogo pričao o nekim stvarima. Bio je preveliki puritanac. Zapalila je cigaretu. Zato što nikada neće prestati tragati, eto zato. Za čime? A za čim svatko traga? Za roditeljima, djecom, ženom. Okrenula se prema njemu. Hajde izazivala ga je. pitajte me za ostalo. Turner je čekao. Kad smo postali intimni, nije li to ono što vezanima? Da me pozvao, otišla bih te iste večeri s njim u krevet, ali nije se mogao odlučiti jer sam Rawleyjeva žena, a on je znao da su dobri muškarci rijetki. Hoću reći, znao je da mora preživjeti. Znao se ulagivati, ne shvaćate li? Znao bi šarmirati gusku da mu dade perje. Prekinula je. Budala sam što vam uopće nešto i pričam. Bili biste još veća da to ne činite. U velikom ste sosu reče Turner ako to niste znali. Ne sjećam se kad nisam bila. Kako da inače potučem sistem? Bili smo dvije stare kurve i zaljubili smo se.Sjedila je na klupi i igrala se rukavicama. Bilo je to na nekom prijemu s hladnim bifeom. Tipični bezvezni bonski prijem s glaziranom patkom i odvratnim Nijemcima. Nečija dobrodošlica nekome. Nečiji oproštaj. Amerikanci, mislim. U čast gospodina i gospođe togi-tog. Nekakva dinastička svečanost. Užasno provincijalna. Glas joj je bio osebujan, žustar i varavo pouzdan, no uza sve njene napore u njemu se još osjećala ona teško stečena spretnost koju je Turner zapažao kod britanskih diplomatskih žena u cijelom svijetu: glas za premoštenje tišine, izglađivanje neugodnih situacija, ispravljanje uvreda; glas koji nije bio ni posebno kulturan ni posebno rafiniran već glas koji je, kao dadilja što se drži izgubljenih pravila ponašanja, uporno kročio svojim putem. Došli smo ravno iz Adena i tada smo bili ovdje točno godinu dana. Prije toga bili smo u Pekingu, a tada smo se našli u Bonnu. Konac listopada: Karfeldova listopada. Upravo je počelo kuhati. U Adenu su nas bombardirali, u Pekingu nas je napadala rulja, a sad nas je čekalo spaljivanje na tržnici. Jadni Rawley: on kao da privlači

poniženje. Bo je i ratni zarobljenik, znate. Trebalo bi mu pronaći ime: ponižena generacija. Ljubio bi vas da to čuje reče Turner. Ljubi me i bez toga. Zastala je. Smiješno je, zapravo, da ga nikada prije nisam zamjećivala. Mislila sam da je samo prilično dosadan, mali... službenik na određenom roku. Pedantan mali čovjek koji svira orgulje u crkvi i puši one odvratne cigare na koktelima... Nitko i ništa... Prazno. A te večeri, onog trenutka kad je ušao, onog trenutka kad se pojavio na vratima, osjetila sam kako me odabrao i pomislila “Pazi. Zračni napad.” Odmah mi je prišao. “Hulio, Hazel.” Nije me nikada prije zvao Hazel, i ja sam pomislila: “Vraže jedan bezobrazni, za ovo ćeš se narađiti”. Lijepo od vas što ste riskirali reče Turner. Počeo je pričati. Ne znam o čemu; nisam nikada mnogo obraćala pažnju na ono Ho govori, ništa više od njega samoga. O Karfeldu, valjda. O neredima. O tom silnom toptanju i urlanju. Ali na njega sam obraćala pažnju. Tada sam to prvi put zbilja učinila. Zašutjela je. I pomislila sam: “Hej, gdje si bio cijelog mog života?” Kao kad gledate u staru bankovnu knjižicu i ustanovite da imate pokriće a ne prekoračenje. Bio je živ. Nasmijala se. Nimalo nalik na vas. Vi ste valjda najmrtvija stvar što sam je ikada upoznala. Bio bi je ponovo udario da mu njeno izrugivanje nije bilo tako užasno poznato. Bio je napet, to bi čovjek najprije osjetio. Sam je sebe patrolirao. Njegov govor, ponašanje... sve je to bilo lažno. Bio je na oprezu. Slušao je vlastiti glas kao što je slušao glas sugovornika, trudio se da govori pravom inotnacijom, da upotrebljava priloge pravilnim redoslijedom. Pokušala sam ga nekamo smjestiti: tko bi ti mogao biti kad ne bih znala? Južnoamerički Nijemac? ... Argentinski trgovinski predstavnik? Jedan od onih. Zalizani, latinizirani Švabo. Ponovo je zastala i izgubila se u sjećanjima. Navela sam ga da priča o sebi, gdje stanuje, tko mu kuha, kako provodi vikende. Odjednom mi je počeo davati savjete. Diplomatske savjete: gdje kupovati jeftino meso. Pravi garnizonski izvještaj. Holanđanin je najbolji za ovo, Naafi za ono; maslac

u automatskom supermarketu, orasi u službenom diplomatskom skladištu. Kao žena. Pričao je i o biljnim čajevima; Nijemci pošašave kad je riječ o probavi. Tada mi je ponudio da kupim fen. Zašto se smijete? odjednom se razbjesnjela. Zar se smijem? Znao je kako se može dobiti popust: dvadeset i pet posto, rekao je. Usporedio je sve cijene, znao je sve tipove. Gledao je i vašu kosu. Bijesno ga je pogledala: Tko ste vi uopće? prasnula je. Ne zaslužujete ni da mu čistite cipele. Ponovo ju je udario, dugim zamahom ruke koja se duboko zarila u meso njena obraza. Svinjo izustila je i problijedjela u tami, drhteći od srdžbe. Idemo dalje.Konačno je opet progovorila. I tako sam pristala. Bilo mi je ionako svega dosta. Rawley se zakopao u kutu sa savjetnikom francuske ambasade; svi su se tukli za hranu oko stola. I zato sam rekla: “Da, htjela bih fen”. Uz popust od dvadeset i pet posto. Na žalost, nisam imala .novaca kod sebe: hoće li primiti ček? Mogla sam isto tako reći: “Da, spavat ću s tobom”. Tada sam ga prvi put vidjela kako se smiješi; u pravilu se niie često smiješio. Cijelo mu je lice zasjalo. Poslala sam ga da donese nešto za jelo i stalno ga promatrala, pitajući se čemu će sve to biti slično. Hodao je oprezno, kao po jajima... ovdje to zovu Eiertanz... baš kao u crkvi ali tvrde. Nijemci su se gurali oko stola s jelom, tukli se za špargu, a on se samo migoljio između njih i izronio s dva tanjura puna hrane, zataknuvši viljuške i noževe u džep za rupčić, cereći se od uha do uha. Imam brata, Andrewa, igra “scrumhalfa” u ragbiju. Jedva biste ih mogli razlikovati. Od tog trenutka nisam više brinula. Nekakav odvratni Kanađanin pokušavao mi je održati predavanje o poljoprivredi, i ja sam ga srezala. Mislim da su Kanađani jedini koji još vjeruju u sve te priče. Oni su kao Britanci u Indiji. Začuvši nekakav zvuk, naglo je okrenula glavu i zagledala se prema stazi. Debla su se ocrtavala poput tamnih prilika na niskom obzoru; vjetar je popustio; noćna rosa vlažila im je odjeću.

Neće doći. I sami ste to rekli. Idemo dalje. Požurite. Sjeli smo na stepenicu i on je opet počeo pričati o sebi. Nije ga trebalo poticati. Samo je naviralo... upravo očaravajuće. O Njemačkoj odmah poslije rata. “Samo su rijeke bile čitave.” Nisam nikada saznala je li to preveo s njemačkog, ili se služio maštom, ili jednostavno ponavljao ono što je negdje čuo. Oklijevala je, i iznova bacila pogled na stazu. Kako su noću žene gradile pod svjetlom lučnih lampi... dodavale jedna drugoj kamenje kao da gase požar... Kako je naučio spavati u kamionetu s aparatom za gašenje požara kao jastukom. Odglumio je to, nakrenuvši glavu na jednu stranu i iskri vi vši usta da pokaže kako mu se ukočio vrat. Salio se kao da smo u spavaćoj sobi. Naglo je ustala. Idem natrag u auto. Ako vidi prazan auto, pobjeći će; nervozan je kao mače. Pošao je za njom šumskom stazom, ali na visoravni nije bilo ničeg osim “opel rekorda” , parkiranog na stajalištu, ugašenih svjetala. Sjednite u auto reče ona. Ne obazirite se na njih. Tek je tada, pri svjetlu u autu, stvarno primijetila tragove na njegovu licu i osupnuto uzdahnula. Tko je to uradio? I Lea će tako srediti ako ga oni prvi pronađu. Naslonila se i sklopila oči. Netko je poderao platno na krovu i sad je visilo poput prosjačkih krpa. Na podu je bio dječji volan, na koji je bila pričvršćena plastična cijev, i Turner ga odgurne nogom. Ponekad bih pomislila: “Prazan si; samo oponašaš život”. No kako čovjek može na taj način razmišljati o ljubavniku. On je bio posrednik, glumac, što ja znam. Uhvaćen među svim tim svjetovima: Njemačka i Engleska, Konigswinter i Bonn, crkva i popusti, prvi kat i prizemlje. Mislim da nitko ne može voditi sve te bitke i ostati živ. Katkada nas je samo služio mirno je objašnjavala. Ili služio mene. Kao natkonobar. Svi smo bili njegove mušterije, trebali smo samo reći što hoćemo. On nije živio, on je preživljavao. Uvijek je preživljavao. Do sada. Ponovo je zapalila cigaretu. U autu je bilo vrlo hladno. Pokušala je upaliti motor i uključiti grijač, ali je paljenje zatajilo.

Nakon te večeri sve je bilo gotovo osim kreveta. Rawley se pojavio i pronašao me, i mi smo otišli posljednji. Zbog nečega se bio posvadio s Lćsereom i bio je zadovoljan što je pobijedio. Leo i ja smo još sjedili na stepenicama i pili kavu, a Rawley je samo prišao i poljubio me u obraz. Sto je to bilo? Ništa. Ugledala sam nekakvo svjetlo tamo dolje. Bicikl je prešao cestu. Nema ga više.Mrsko mi je kad me ljubi pred ostalima; no on zna da ga ne mogu spriječiti. Nikad to ne čini kad smo sami. “Hajdemo, draga, vrijeme je da pođemo kući.” Leo je ustao kad ga je ugledao kako prilazi, ali Rawley ga nije ni zamjećivao. Odveo me do Leserea. “Ovo je osoba kojoj biste se zapravo trebali ispričati” , rekao je. “Sjedila je cijele večeri sama na stepenicama.” Prošli smo prema vratima, i Rawley je stao da uzme kaput, i odjednom se tu stvorio Leo i pridržao mu ga. Nasmiješila se; smiješak prave ljubavi što uživa u sjećanju. Kao da me više nije primjećivao. Rawley mu je okrenuo leđa i uvukao ruke u rukave, a ja sam stvarno vidjela kako su se Leu ukočile ruke i zgrčili prsti. No bilo mi je drago. Htjela sam da se Rawley tako ponaša. Slegla je ramenima. Upecala sam se. Tražila sam muhu, a sada sam je imala, s udicom i svime. Slijedeći dan potražila sam njegovo ime u popisu diplomatskog osoblja. Sad već znate tko je: nitko i ništa. Nazvala sam Mary Crabbe i raspitivala se o njemu. Iz vica. “Jučer sam naletjela na neobičnog malog čovjeka” , rekoh. Mislila sam da će je udariti kap. “Draga moja, on je otrov. Sto dalje od njega. Jednom je odvukao Mickieja u noćni lokal i uvukao ga u užasnu gužvu. Hvala bogu” , dodala je, “ugovor mu ističe u prosincu i tada će otići”. Pokušala sam kod Sally Askew, ona strašno pazi na svoj društveni položaj. Gotovo sam umrla prasnula je u smijeh, a tada spustila bradu na prsa i oponašala glasni govor žene privrednog atašea: “Koristan neženja ako nema dovoljno Švaba”. Ovdje ih često nema dovoljno, znate; nas ima više nego njih. Previše diplomata progoni premalo Nijemaca: to je Bonn. Na žalost, rekla mi je Sally, Nijemci su opet postali prilično konzervativni u odnosu na ljude kakav je Leo, tako da su ga ona i Aubrey protiv volje prestali

pozivati. “On je podsvjesno sredstvo za draženje, draga moja, ako shvaćaš što hoću reći.” Bila sam posve oduševljena. Spustila sam slušalicu i odjurila u salon i napisala mu veliko, dugo pismo baš ni o čemu. Ponovo je pokušala upaliti motor, ali nije ni zakašljao, pa se još više umotala u kaput. Bože moj prošaptala je. Hajde, Leo. Ti zaista znaš stavljati prijateljstvo na kušnju. U crnom “opelu” upalilo se i ugasilo sićušno svjetlo, kao signal. Turner nije ništa rekao, ali je krupnim vršcima prstiju lagano dodirnuo ključ u džepu. Pismo kakva pišu djevojčice u školi. “Hvala vam što ste bili tako pažljivi. Žao mi je što sam vam oduzela toliko vremena i molim vas ne zaboravite fen.” Zatim divna izmišljena priča o tome kako sam otišla kupovati u Spanischer Garten i kako je neka starica ispustila kovani novac od dvije marke u sanduk s narančama, i nitko ga nije mogao pronaći, a ona je tražila da joj to priznaju kod naplate jer je ipak ostavila novac u dućanu. Sama sam odnijela pismo u ambasadu a on me nazvao isto poslijepodne. Postoje dva tipa, rekao mi je, a skuplji ima nekoliko brzina i nije potreban adaptor. Transformator. A boja? Samo sam slušala. Rekao je da bi mu bilo vrlo teško odlučiti umjesto mene, s obzirom na te brzine i boju. Ne bismo li se mogli sastati i porazgovarati? Bio je četvrtak, i sastali smo se ovdje. Rekao je da dolazi ovamo svakog četvrtka da udahne malo svježeg zraka i promatra djecu. Nisam mu vjerovala, ali sam bila vrlo sretna. Je li još nešto spominjao u vezi s dolascima ovamo? Rekao je jednom da mu duguju vrijeme. Tko? Ambasada. Nešto što mu je Rawley oduzeo i dao nekom drugom. Neki posao. I zato je umjesto toga dolazio ovamo. Klimala je glavom, iskreno se diveći. Tvrdoglav je kao mazga izjavi. “Oni mi to duguju” , rekao je, “i zato ja to uzimam. Samo se tako živi.”

Činilo mi Le da ste rekli da nije nikada pričao o nekim stvarima? Ne o značajnim stvarima. Čekao je. Šetali smo i gledali rijeku, i kad smo se vraćali, držali smo se za ruke. Na odlasku je rekao: “Zaboravio sam vam pokazati fen” , a ja sam tada rekla: “Baš šteta, morat ćemo se ovdje sastati slijedećeg četvrtka, zar ne”. Silno se zaprepastio. I za njega je imala poseban glas: i podrugljiv i posjednički, glas koji nije uključivao Turnera u njihov krug već ga isključivao. “Draga gospođo Bradfield...” “Ako dođete idući tjedan, dopustit ću vam da me zovete Hazel.” Ja sam kurva opravdavala se to je ono što mislite o meni. A nakon toga? Svakog četvrtka. Ovdje. Parkirao bi auto u drvoredu, a ja sam svoj ostavljala na cesti. Bili smo ljubavnici, ali još nismo spavali zajedno. Ponašali smo se kao dvije ozbiljne odrasle osobe. Katkada je znao pričati, katkada pak nije. Stalno mi je pokazivao svoju kuću na drugoj obali rijeke kao da mi je želi prodati. Lutali smo stazom od jednog malog brežuljka do drugog da bismo je vidjeli. Jednom sam ga zadirkivala. “Ti si vrag. Pokazuješ mi cijelo kraljevstvo.” To mu se nije svidjelo. Sve je uvijek pamtio. Zbog te silne volje za preživljenjem u sebi. Nije volio da govorim o zlu, o boli, o takvim stvarima. To je sve poznavao skroznaskroz. A ono drugo? Nakrenula je lice i na njemu je izbio smiješak. U Rawleyjevu krevetu. Bio je petak. U Leu se skriva osvetnik, ne tako duboko. Uvijek je znao kad je Rawley odlazio na put; provjeravao je u odjelu za putovanja, gledao rezervacije. Znao bi reći: slijedećeg tjedna je u Hannoveru... u Bremenu. Zašto je Bradfield tamo odlazio? O, bože. Posjećivao je konzulate... I Leo me to pitao: odakle bih ja znala? Rawley meni nikada ništa ne govori. Ponekad bih pomislila da prati Karfelda po Njemačkoj... kao da je uvijek odlazio u mjesta u kojima su se održavali mitinzi. Da. Nakon toga. Kad god

A nakon toga? Slegla je ramenima.mo mogli. Je li Bradfield znao? O, bože. Znati? Ne znati? Gori ste od Nijemaca. Ni jedno ni drugo. Vi hoćete da vam se sve uvijek točno objasni, zar ne? Neke se stvari ne mogu točno objasniti. Neke stvari nisu istinite sve dok se ne izreknu. Rawley to zna bolje od bilo koga. Bože šapne Turner. Vi uvijek tražite priliku da se opravdate i sjeti se da je to isto rekao Bradfieldu prije tri dana. Zurila je preda se kroz vjetrobran. Što ljudi vrijede? Djeca, muževi, karijera. Ako propadnete, zovu vas žrtvom. Ako preživite, zovu vas kurvom. Rastrgati se na komade? Za što? Nisam Bog. Ne mogu ih sve nositi na leđima. Svi smo mi budale. Zašto ne živimo za sebe i ne nazovemo to uslugom, za promjenu? Je li znao? Zgrabio ju je za ruku. Je li?! Suze su joj curile bočno niz nos. Obrisala ih je. Rawley je diplomat izusti konačno. Umijeće mogućeg, to je Rawley. Ograničen cilj, izvježban um. “Ne uzbuđujmo se. Ne nazivajmo sve pravim imenom. Nemojmo pregovarati ako ne znamo što želimo postići.” On ne može... on se ne može razljutiti, to nije u njegovoj prirodi. Ne može ni za što živjeti. Osim za mene. Ali je znao. Mislim da je znao reče ona umorno. Nisam ga nikada pitala. Da, znao je. Jer ste ga nagovorili da obnovi onaj ugovor, nije li tako? U prosincu. Obradili ste ga. Da. Bilo je užasno. Baš užasno. Ali potrebno tumačila je kao da se poziva na neku višu ideju, koje su oboje bili svjesni. Inače bi otjerao Lea. A to je Leo htio. Zato vas je smotao. Leo me uzeo iz interesa. Radi onoga što je mogao izvući od mene reče ona. Ostao je sa mnom iz ljubavi. Jeste li sad zadovoljni? Turner nije odgovorio. Nije mi to nikada rekao. Rekla sam vam. Nije nikada govorio o

velikim stvarima. “Treba mi još samo jedna godina. Samo jedna godina, Hazel. Jedna godina da te volim, jedna godina da uzmem ono što mi duguju. Jedna godina počevši od prosinca i tada ću otići. Ne shvaćaju koliko sam im potreban.” I tako sam ga pozvala na čašicu. Kad je Rawley bio kod kuće. U početku, prije nego što su počela ogovaranja. Samo nas troje; rekla sam Rawleyju da se rano vrati kući. “Rawley ovo je Leo Harting, radi za tebe i svira orgulje u crkvi.” “Naravno, već smo se upoznali” , rekao je. Pričali smo ni o čemu važnom. O orasima iz diplomatskog skladišta. O proljetnom dopustu. O K5nigswinteru ljeti. “Gospodin Harting nas je pozvao na večeru” , rekla sam, “nije li to ljubazno od njega?” Slijedećeg tjedna otišli smo u K6nigswinter. Počastio nas je svim i svačim, sve do kolačića od mljevenih badema i halve uz kavu. I to je bilo sve. Sto je bilo sve? Bogamu, ne shvaćate li? Pokazala sam mu! Pokazala sam Rawleyju što hoću da mi kupi! Sve se potpuno smirilo. Vrane su se poput stražara smjestile na granama koje su lagano lelujale, i više nije bilo vjetra da im kostriješi perje. Jesu li one kao konji? upitala je. Spavaju li stojeći? Okrenula je glavu i pogledala ga, ali nije odgovovorio. Mrzio je tišinu sanjarski je nastavila Plašila ga je. Zato je volio glazbu; zato je volio svoju kuu. .. bila je puna šumova. Ni mrtvi ne bi mogli tamo spavati. A kamoli Leo. Smiješila se, utonuvši u sjećanja. On nije stanovao u njoj, on je bio njena posada. Kao na brodu. Cijele bi noći skakao amotamo, učvršćivao prozor ili kapak ili nešto slično. Cijeli mu je život bio takav. Tajne bojazni, tajna sjećanja; o tome nije nikada pričao, ali je očekivao da sve to znate. Zijevnula je. Neće više doći reče. Mrzio je i mrak. Gdje je on? navaljivao je Turner. - Sto radi? Nije ništa rekla. Slušajte: šaputao vam je. Noću se hvalio, pričao kako je naveo svijet da se okreće za nj. O tome kako je pametan, o lukavštinama što ih

je izveo, o ljudima koje je prevario! Pogrešno ste ga shvatili. Potpuno pogrešno. Onda mi recite! Ništa vam ne bih mogla reći. Bili smo kao dvoje ljudi što prijateljuju posredstvom pisama. On se javljao iz drugog svijeta. Kojeg svijeta? Iz Moskve, do vraga, i borbe zair? Imala sam pravo. Vi ste zaista vulgarni. Htjeli biste da sve crte budu povezane i sve boje jednolične. Nemate petlje da se suočite s polutonovima. A ima li je on? Činilo se da ga je odagnala iz misli. Hajdemo, zaboga reče kratko kao da je Turner zadržava. Morao je prilično dugo gurati auto stazom prije nego što se motor upalio. Dok su jurili nizbrdicom gledao je kako “opel” kreće sa stajališta i žurno zauzima mjesto tridesetak metara za njima. Odvezli su se u Remagen, u jedan od velikih hotela na obali što ga je vodila nekakva starica koja ju je potapšala po ruci kad je sjela. Gdje je mali čovjek, pitala je, đer nette kleine Herr koji je uvijek bio tako veseo i pušio cigare i tako izvrsno govorio njemački. Pa, što je Rawley smjerao? upita Turner. Kako se pokazalo, ništa. Nije otišao. A Leo je to valjda saznao jer je otkazao. Kada? Nazvao je u petak ujutro. Što je rekao? Što je konkretno rekao? Konkretno, rekao je da ne može doći te večeri. Nije naveo razlog. Ne stvarni razlog. Bilo mu je užasno žao; nešto je morao obaviti. Nešto što je postalo hitno. Konferencijski glas: “Strašno mi je žao, Hazel”. I to je bilo sve? U redu, rekla sam. Borila se protiv dramatičnosti. I sretno. Slegla je ramenima. Od tog dana nije se više javio. Nestao je, i bila sam zabrinuta. Nazivala sam njegovu kuću danju i noću. Zato ste i došli na večeru. Mislila sam da možda nešto znate. Iako niste ništa znali; to je svakoj

budali bilo jasno. Plavuša je ustala. Na sebi je imala tijesno pripijeni kaputić i hlače od antilopa, i morala je dobro pritegnuti onaj dio gdje se spajaju nogavice da bi ispravila oštre nabore. Starica je pisala račun. Turner je pozove i zamoli još vode, i ona iziđe da je donese. Jeste li ikada vidjeli ovaj ključ? Nespretno ga je izvukao iz službene smeđe koverte i položio na stolnjak pred nju. Podigla ga je i oprezno držala na dlanu. Odakle vam ovo? Iz Kvnigswintera. Našao sam ga u plavom odijelu. Odijelo što ga je imao u četvrtak reče ona pregledavajući ključ. To je ključ što ste mu ga dali, zar ne? ?reče on s neprikrivenom odvratnošću. Ključ od važe kuće? Možda je to upravo ključ koji mu ne bih dala odgovorila je nakon nekog vremena. Jedino to ne bih učinila za nj. Nastavite. Valjda je ovo htio od Pargiterove. Ona beštija Mary Crabbe mi je rekla da se motao oko nje. Zagledala se prema šetalištu, prema “opelu” što je čekao parkiran u sjeni između svjetiljki, a zatim preko rijeke, na Leovu stranu. Rekao je da ambasada ima nešto što pripada njemu. Još odavno. “Dužni su mi, Hazel.” Nije mi htio reći o čemu se radi. Sjećanja, rekao je, u vezi s nečim što se davno dogodilo; pitao me ne bih li mu mogla pribaviti ključ da to uzme natrag. Rekla sam mu: “Razgovaraj s njima. Reci Rawleyu, on je ljudsko biće.” Ne, rekao je, Rawley je bio posljednji čovjek na svijetu s kojim bi mogao razgovarati. Nije to bilo ništa vrijedno. Bilo je zaključano, nisu čak ni znali da to imaju. Vidim da me hoćete prekinuti. Nemojte. Samo slušajte. Pričam vam i više nego što zaslužujete. Otpila je malo viskija. Mislim da je to bilo treći put... u našoj kući. Ležao je u krevetu i opet počeo pričati o tom: “Ništa loše” , rekao je, “ništa političko, već samo nešto što mi duguju”. Da je dežurao, ne bi bilo poteškoća, ali njemu s

obzirom na status nisu dopuštali da dežura. Radilo se o jednom ključu, ne bi nikada otkrili da nedostaje, nitko ionako nije znao koliko ih ima. O jednom ključu što ga je morao imati. Zastala je. Rawley ga je fascinirao. Bio je očaran njegovom garderobom. Svim rekvizitima džentlmena. Volio ih je gledati. Katkada sam i ja za njega bila samo Rawleyjeva žena. Dugmad za manšete, slika Edwarda Leara... Htio je znati sve što se događa iza kulisa kuće, tko mu čisti cipele, tko mu šiva odijela. I tada je, dok se oblačio, odigrao svoju kartu. Pretvarao se da se sjeća o čemu smo cijele večeri razgovarali. “Slušaj, Hazel, ti bi mi mogla pribaviti ključ. Kad Rawley jedne večeri bude radio do kasno navečer, nije li tako? Hoću reći, mogla bi otići k njemu, reći da si nešto zaboravila u sali. Bilo bi strašno jednostavno. To je drukčiji ključ” , rekao je. “Nije nalik na ostale. Vrlo bi ga lako prepoznala, Hazel.” Ovaj ključ bezizražajno je dodala i vratila mu ga. “Ti si pametan” , rekla sam mu, “već ćeš pronaći načina.” To je bilo prije Božića? Da. Kakva li sam budala -Mili bože!rošapta Turner. Zašto? Što se dogodilo? Ništa. Oči su mu zasjale od uspjeha. Na trenutak sam zaboravio da je lopov, eto. Mislio sam da će napraviti otisak ključa, a on ga je jednostavno ukrao. Pa naravno! On nije lopov! On je ljudski stvor. Deset puta više od vas. Svakako, svakako. Bili ste iznad svega toga, zar ne, vas dvoje. Poznato mi je to sranje, vjerujte mi. Živjeli ste u velikom neiskazanom dijelu života, zar ne? Vi ste bili umjetnici, a Rawley je bio bijedni tehničar. Imali ste dušu, vas dvoje, čuli ste glasove; Rawley je samo kupio komadiće jer vas je volio. A cijelo sam vrijeme mislio da se smijulje zbog Jenny Pargiter. Svemogući bože! Jadni govnar reče i pogleda kroz prozor. Jadna budala. Bradfield mi nikada neće biti simpatičan, u to sam uvjeren, ali, tako mi svega, potpuno suosjećam s njim. Ostavio je novac na stolu i sišao za njom kamenim stepenicama. Bila

je uplašena. Vjerojatno vam nije nikada spominjao Margaret Aickman. Trebao se njome oženiti, znate. Bila je jedina žena koju je volio. Nije nikada nikoga volio osim mene. Ali nju nije spominjao, nije li tako? Drugima je pričao o njoj, znate. Svima osim vama. Ona je bila njegova velika ljubav! Ne vjerujem. Neću to nikada vjerovati! Otvorio je vrata automobila i nagnuo se nad nju. Vama ništa ne manjka, nije li tako? Upoznali ste pravi život. Volio vas je. Cijeli usrani svijet može se zaratiti, samo neka vama ostane vaš mali dečko! Da. Upoznala sam pravi život. Leo je sa mnom bio stvaran. Ja sam ga učinila stvarnim. Stvaran je,ez obzira na to čime se sada bavi. To je bilo naše vrijeme i neću vam dopustiti da ga uništite, ni vama ni bilo kom drugom. On me pronašao. Što je još pronašao? Za čudo, motor je upalio. Pronašao je mene, a ono što je pronašao tamo dolje drugi je dio vraćanja u život. Dolje? Gdje dolje? Kamo je otišao? Recite mi! Vi to znate! Što vam je to rekao? Odvezla se šetalištem, ne osvrćući se, vrlo polagano, prema večeri i malim svjetlima. “Opel” se izvukao, spremajući se da je slijedi. Turner ga propusti, a tada potrči preko ceste i uskoči u taksi. Parkiralište ambasade bilo je puno, a straža na vratima udvostručena. Ambasadorov “rollsroyce” opet je čekao pred ulazom poput drvenog broda što će ga odvesti u oluju. Turner potrči stubištem, držeći ključ u ruci, dok je kabanica vijorila za njim.

Poglavlje petnaest Ropotarnica Za stolom su stajala dva kurira ambasade, s crnim kožnim torbama što su im kao padobrani visile preko pukovskih jakni. Tko je dežurni? prasne Turner. Mislio sam da ste otišli reče Gaunt. Jučer u sedam, tako je... Koža je zaškripala kad su mu se kuriri žurno maknuli s puta. Hoću ključeve. Gaunt ugleda posjekotine na Turnerovu licu i širom otvori oči. Nazovite dežurnog. Turner podigne slušalicu i pruži mu je preko stola. Recite mu da dođe s ključevima. Odmah! Gaunt je prosvjedovao. Predvorje mu se malo zaljuljalo pred očima, a tada se umirilo. Turner je slušao njegovo priglupo velško blejanje, napola jadanje napola ulagivanje, pa ga grubo zgrabio za ruku i povukao u tamni hodnik. Ako me ne poslušate, pobrinut ću se da vas do Kraja života prebace u najgoru selendru. Nitko nije uzeo ključeve, kažem vam. Gdje su? Ovdje, u sefu. Ali ne možete ih dobiti bez potpisa, to dobro znate! Ne trebaju mi. Prebrojte ih, to je sve što hoću. Prebrojte te usrane ključeve! Upadljivo nenametljivi, kuriri su međusobno razgovarali smetenim prigušenim glasovima, ali ih je Turnerov glas presjekao poput sjekire. Koliko bi ih trebalo biti?etrdeset i sedam. Gaunt dozove mlađeg stražara i otvori sef ugrađen u pult, te izvadi poznati svežanj svijetlih mjedenih ključeva. Svladani znatiželjom, kuriri su gledali kako krupni, rudarski prsti prebrojavaju ključ po ključ, kao kuglice na računalu. Izbrojio ih je jednom, pa još jednom, te ih predao mladiću koji ih je još jednom izbrojio.

No? Četrdeset i šest reče mrzovoljno Gaunt. Nema sumnje. Četrdeset i šest ponovi mladić kao jeka. Jedan nedostaje. Kad su posljednji put izbrojani? Teško je reći promrmlja Gaunt. Već tjednima ih uzimaju i vraćaju. Turner pokaže novu sjajnu rešetku što se ispriječila na stepenicama prema suterenu. Kako da siđem tamo? Rekao sam vam. Bradfield ima ključ. To je zaštita za slučaj nereda. Stražari nisu ovlašteni za to. Kako onda silaze čistači? I ložači? Kotlovnica sad ima zaseban ulaz, shvaćate li, nakon Bremena. I tamo su postavili rešetke. Mogu ići vanjskim stepenicama, ali zbog mjera sigurnosti ne mogu dalje od kotlova. Gaunt je bio vrlo preplašen. A izlaz za slučaj nužde... dizalo za osoblje? Samo stražnje stubište, a i ono je zaključano, shvaćate. Zaključano. Tko ima ključeve? Bradfield. Kao i ključeve dizala. Gdje počinje stubište? Na najvišem katu. Kod vašeg stana? Pa što onda? Kod vašeg stana ili ne? Blizu njega. Pokažite mi! Gaunt pogleda u pod, pogleda mladića, pa Turnera i ponovo mladića. Nevoljko je spustio ključeve mladiću u ruku pa, ne rekavši ni riječi kuririma, brzo poveo Turnera uza stepenice. Kao da je bio dan. Sva su svjetla bila upaljena, sva vrata otvorena. Hodnicima su hitale tajnice, službenici i diplomati, ne obazirući se na njih dok su prolazili. Pričalo se o Bruxellesu. Ime grada širilo se šapatom poput lozinke. Bilo je na svačijem jeziku i kucalo na svakom pisaćem