s njim kao s podređenim. Postupajte s njim kako hoćete. Ali on dolazi sredinom siječnja i to je činjenica.” Znate i sami kako mu je malo stalo do ljudi. Naročito do Hartinga. Turner je nešto zapisivao u notes, ali Meadowes nije na to obraćao pažnju. Eto, tako je došao k meni. Tako i nikako drukčije. Nisam ga htio, nisam mu vjerovao, bar ne potpuno i, iskreno govoreći, mislim da sam mu to dao na znanje. Bili smo pretrpani poslom, i nisam htio gubiti vrijeme uvodeći u posao čovjeka poput Lea. Što sam uopće trebao početi s njim?Djevojka je donijela čaj. Čajnik je bio prekriven smeđim podstavljenim zvonom, a kocke šećera bile su pojedinačno umotane u papir sa znakom Naafija. Turner se naceri djevojci, ali se ona nije obazirala na nj. Vani je netko nešto vikao o Hannoveru. Kažu da je i u Engleskoj loše reče Meadowes. Nasilje, demonstracije, svi ti protesti. Sto je to spopalo vašu generaciju? Sto smo vam učinili? To je ono što ne razumijem. Počet ćemo s njegovim dolaskom reče Turner. Tako bi to bilo, razmišljao je, kad bi imao oca u kojeg vjeruješ: vrijednosti radi vrijednosti i jaz širok kao Atlantik. Rekao sam Leu, kad je došao: “Leo, samo se svakome klonite s puta. Ne uplićite mi se u posao, i ne ometajte ostale.” Primio je to kao janje. “Vrlo dobro, Arthure, kako god kažete.” Pitao sam ga ima li nešto čime će početi. Da, rekao je, imat će dosta posla s “ličnostima”. To je kao san reče Turner tiho dignuvši napokon pogled s notesa. Divan san. Najprije preuzima automobilski klub. Sam samcat, prava partijska taktika: ja ću obaviti neugodne poslove, a vi samo spavajte. Zatim prelazi vas, pa prelazi Bradfielda, i za nekoliko mjeseci ima arhiv na tanjuru. Kakav je bio? Arogantan? Mislim da je pucao od smijeha. Bio je miran. Nije uopće bio arogantan. Obuzdan, rekao bih. Nije uopće bio onakav kakvim su mi ga opisivali. Tko? Oh... ne znam. Mnogi ga ne vole, a još više njih bilo je kivno.
Kivno? Pa, bio je diplomat, nije li tako? Iako je imao ugovor na određeni rok. Govorili su da će za četrnaest dana on voditi cijelu baraku, uzimati deset posto na spise. Znate već kako ljudi pričaju. No, izmijenio se. Svi su to priznali, čak i mladi Cork i Johnnv Slingo. Gotovo ste mogli odrediti dan kad se izmijenio, govorili su; bilo je to kad je počela kriza. Ona ga je smirila. Meadowes je klimao glavom kao da mu se gadi kad dobar čovjek pođe krivim putem, I bio nam je koristan. Ma nemojte? Iznenadio vas je. Ne znam kako je uspijevao. Nije ništa znao o arhivskom poslu, barem ne o onakvom kakvim se mi bavimo, i da me ubijete, ne znam kako bi uopće mogao i pitati nekoga iz arhiva; no, sredinom veljače “Pregled istaknutih ličnosti” bio je sastavljen, potpisan i na putu, a rad ne programu uništavanja spisa je ponovo krenuo. Svi smo oko njega padali s nogu od posla: Karfeld, Bruxelles, koaliciona kriza i sve ostalo, a Leo se bavio svojim tricama i kučinama, miran kao bubica. Nitko mu nije ništa morao govoriti dva puta, mislim da je to polovica njegove tajne. Imao je divno pamćenje. Užicao bi nekakvu informaciju, negdje je strpao, a zatim, tko zna nakon koliko tjedana, izišao s njom na vidjelo kad ste je već potpuno zaboravili. Mislim da je pamtio svaku riječ što bi mu je netko rekao. Leo je znao slušati očima, kažem vam. Sjećajući se, Meadowes je klimao glavom. “Čovjek koji sve pamti” , tako ga je zvao Johnnv Slingo. Praktično. Naravno, za arhivara. Vi sve gledate drukčije primijeti Meadowes nakon stanke. Ne znate razlikovati dobro od lošega. Kažite mi kad pogriješim odvrati Turner pišući. Bit ću vam zahvalan. Vrlo. Uništavanje spisa je čudna igra nastavi Meadowes zamišljenim tonom čovjeka koji se osvrće na vlastitu vještinu. Na prvi pogled mislili biste da je to jednostavno. Odaberete poveliki dosje, na primjer dosje o nekom predmetu u dvadeset i pet knjiga. Dat ću vam primjer: razoružanje. To je pravo smetlište. Najprije pogledate stare brojeve da
provjerite datume i materijal, jasno? I što nalazite? Demontiranje industrije u Ruhru, 1946; politika Kontrolne komisije u vezi s izdavanjem dozvola za sačmarice, 1949. Ponovno uspostavljanje njemačkog vojnog potencijala, 1950. Dio toga je upravo smiješno star. Pogledajte radi usporedbe116anašnje novine, i što ćete naći? Bojeve glave za Bundesvrehr. To je milijun milja daleko. U redu, kažete, spalimo stare papire, nevažni su. Možemo baciti najmanje petnaest knjiga. Tko je zadužen za razoružanje? Peter de Lisle. Predlažete mu: “Molim vas, možemo li uništiti sve do šezdesete?” Nemam ništa protiv, kaže on, i vi krećete na posao. Meadowes zatrese glavom. Tako bar mislite. Niste još ni pola puta do polaska. Ne može se samo odvojiti prvih deset knjiga i baciti ih u vatru. Prije svega, tu je glavna knjiga: tko će poništiti sve upise? Zatim kartoteka; i nju treba oplijeviti. Je li bilo sporazuma? Znači: provjeriti u pravnom odjelu. Postoje li vojni interesi? Provjeriti s vojnim atašeom. Ima li duplikata u Londonu? Ne. Prema tome, svi sjedimo i čekamo još dva mjeseca: nema uništavanja originala bez pismenog odobrenja centralne knjižnice. Shvaćate li što hoću reći? Pa, uglavnom mi je jasno reče Turner čekajući. Zatim dolaze sva moguća upućivanja na druge spise, srodni dosjei iste serije: hoće li to utjecati na njih? Da li bi i njih trebalo uništiti? Ili bi bilo sigurnije neke zadržati? Još se niste ni snašli, a već tumarate po cijelom arhivu, tragajući u svakom kutku; kad jednom počnete, nema kraja; ništa nije sveto. Rekao bih da mu je to i te kako odgovaralo. Nema nikakvih restrikcija mirno primijeti Meadowes, kao da odgovara na pitanje. Možda vas to smeta, ali to je jedini sistem koji mi je prihvatljiv. Svatko može sve gledati, to je moje pravilo. Koga god pošalju ovamo, ja mu vjerujem. Drukčije ne možete voditi arhiv. Ne mogu valjda okolo njuškati tko što gleda? upita ne obazirući se na Turnerov zabezeknuti pogled. Snašao se kao riba u vodi. Bio sam zapanjen. Bio je sretan, to je prvo. Bilo mu je drago što radi ovdje, a ubrzo je i meni bilo drago što ga imam. Volio je društvo. Zastao je. Jedino što nas je zaista smetalo nastavi
i neočekivano se nasmiješi bile su te užasne cigare što ih je pušio. Mislim da su bile nizozemske, s Jave. Sve je njima zasmrdio. Ipak, mislim da mi sada nedostaju. Tiho je nastavio. U političkom odjelu je bio izgubio tlo pod nogama, on nije uopće poput njih, a mislim da mu ni prizemlje nije mnogo pružalo, ali ovdje je sve bilo posve u redu. Nagnuo je glavu prema zatvorenim vratima. Ovdje zna katkada biti kao u dućanu: tu su mušterije, pa svi mi. Johnny Slingo, Valerie... eto, i oni su ga zavoljeli, i to je sve. Svi su bili protiv njega kad je došao, i svi su ga prihvatili za tjedan dana, i to je sušta istina. Znao se ophoditi s ljudima. Znam što vam se mota po glavi: vjerojatno biste rekli da je to laskalo mome “ja”. U redu, i jest. Svakome je drago kad se sviđa drugima, a mi smo mu se sviđali. U redu, osamljen sam; Myra je problem, zatajio sam kao roditelj i nisam nikada imao sina; mislim da je bilo pomalo i toga, iako je među nama bilo samo deset godina razlike. On je malen, možda je u tome razlika. Jesu li ga zanimale djevojke? upita Turner, više da razbije neugodnu tišinu nego zato što je imao pripremljena pitanja. ?Samo ih je peckao. Jeste li ikada čuli za neku ženu po imenu Aickman? Ne. Margaret Aickman. Bili su zaručeni, ona i Leo. Ne. I dalje su gledali svatko na svoju stranu. Osim toga, volio je posao nastavi Meadowes. Onih prvih tjedana. Mislim da do tada nije shvaćao koliko zna u usporedbi s nama ostalima. O Njemačkoj, hoću reći, o samoj zemlji. Zastao je, utonuo u sjećanja, kao da se vratio pedeset godina unatrag. A i poznavao je taj svijet doda. Poznavao ga je skroznaskroz. Koji svijet? Poslijeratnu Njemačku. Okupaciju; godine za koje nitko više neće znati. Poznavao ih je kao svoj džep. “Arthure” , rekao mi je jednom, “vidio sam te gradove kad su bili parkirališta. Slušao sam ove ljude118ako govore kad im je i jezik bio zabranjen.” Katkada bi znao
posve skrenuti s puta. Znao sam ga naći kako je utonuo u neki dosje, miran kao miš, očaran. Ili bi skrenuo pogledom, obazro se po sobi ne bi li pronašao nekoga tko ima minutudvije vremena, samo da mu kaže što je pronašao: “Evo” , rekao bi, “vidite li ovo? Ovu smo tvrtku raspustili 1947. A pogledajte je sada!” Katkada bi pak ođlutao u maštanja, i tada biste ga posve izgubili; bio je u svom svijetu. Mislim da ga je smetalo što toliko zna. Čudno je to bilo. Mislim da se katkada gotovo osjećao krivim. Znao je mnogo pričati o svom pamćenju. “Silite me da uništavam svoje djetinjstvo” , rekao mi je jednom pripremali smo neke dosjee za stroj za uništavanje spisa “pretvarate me u starca.” Rekao sam mu, “ako to radim, vi ste najveći sretnik na zemlji”. Od srca smo se nasmijali. Je li ikada spominjao politiku? Nije. Sto je govorio o Karfeldu? Bio je zabrinut. Naravno. Zato mu je bilo tako drago što može pomoći. Pa da. Vjerovao sam mu prkosno odvrati Meadowes. Vi to ne biste shvatili. I bilo je točno, ono što je rekao: upravo smo se starih stvari htjeli riješiti, upravo njegova djetinjstva, onoga do čega mu je najviše bilo stalo. Dobro, dobro. Slušajte: ne mislim ga zagovarati. Koliko mi je poznato, uništio mi je karijeru, ono što je od nje ostalo nakon vas. Ali kažem vam: morate vidjeti i ono dobro u njemu. Ne prigovaram vam. Pamćenje ga je zaista smetalo. Sjećam se jednom, bilo je to u vezi s glazbom: nagovorio me da slušam gramofonske ploče. Uglavnom, valjda, da bi mi ih mogao prodati; sklopio je nekakvu nagodbu, kojom se neobično ponosio, s jednom prodavaonicom ploča u gradu- “Slušajte” , rekao sam mu, “ne pomaže, Leo; uzalud trošite vrijeme. Čim shvatim jednu ploču, moram slušati slijedeću. Do tada sam već zaboravio onu prvu.” Odgovorio mi je kao iz puške: “Tada biste trebali biti političar,
Arthure”. “Upravo to oni čine.” Mislio je to ozbiljno, vjerujte mi. To je baš smiješno Turner se odjednom naceri. Bilo bi smiješno reče Meađowes da to nije izgovorio tako gnjevno. Zatim smo, jednom drugom prilikom, razgovarali o Berlinu, nešto u vezi s krizom, i ja sam rekao: “Pa, nije važno, nitko više ne misli na Berlin” , što je zapravo točno. Mislim na dosjee: nitko ne uzima te dokumente niti ne misli na nepredviđene okolnosti, bar ne kao nekada. Hoću reći, politički je to propalo. “Ne” , kaže on, “svi mi imamo veliko pamćenje i malo pamćenje. Malo pamćenje da se sjećamo malih stvari, a veliko pamćenje da zaboravimo velike”. Upravo je to rekao; đirnulo me, zaista. Hoću reći, mnogi od nas misle isto, danas se ne možete tome oduprijeti. Je li znao dolaziti i k vama kući? Da ugodno provedete večer? Tu i tamo. Kad je Myra bila vani. Katkada bih i ja znao skočiti do njega. Zašto kad je Myra bila vani? zaskoči ga oštro Turner. Ipak mu niste vjerovali, ha? Govorkalo se jednoličnim će glasom Meadowes. Pričali su o njemu. Nisam htio da nju upleću. O njemu i o kome još? Samo o djevojkama. O djevojkama općenito. Bio je neženja i volio se zabavljati. S kim? Meadowes zatrese glavom. Pogrešno ste to shvatili reče. Igrao se s dvije spojnice, nastojeći ih zakvačiti. Je li ikada pričao o Engleskoj za vrijeme rata? O stricu u Hampsteadu? Pričao mi je jednom kako je stigao u Dover s ceduljom oko vrata. I to je bilo neobično. Što je bilo neobično? Da priča o sebi. Johnnv Slingo kaže da ga je poznavao četiri godine prije nego što je došao u arhiv i da nikad nije ni riječi izvukao iz njega. Odjednom se sav otvorio, upravo se tako Johnnv izrazio, zacijelo zbog godina. Nastavite.
Eto, imao je samo tu cedulju: Leo Harting. Obrijali su mu glavu, očistili ga od ušiju i poslali u poljoprivrednu školu. Čini se da je mogao birati: domaćinstvo ili poljoprivreda. Odabrao je poljoprivredu, jer je htio imati vlastitu zemlju. To mi se činilo luckastim, Leo kao farmer, ali tako je bilo. Ništa o komunistima? Ljevičarskoj skupini klinaca u Hampsteađu? Ništa u tom pogledu? Ništa. Da je nečega i bilo, biste li mi to rekli? Sumnjam. Je li ikada spominjao nekog Praschka? Iz Bundestaga. Meadowes je oklijevao. Rekao je jedne večeri da ga je Praschko napustio. Kako? Kako ga je napustio? Nije rekao. Rekao je da su zajedno emigrirali u Englesku, i zajedno se ovamo vratili nakon rata; Praschko je odabrao jedan put, a Leo drugi. Slegnuo je ramenima. Nisam navaljivao. Zašto bih? Nakon te večeri nije ga više nikada spomenuo. Sve te priče o njegovu pamćenju: što je po vašem mišljenju smjerao? Valjda nešto u vezi s povijesti. Neobično ga je privlačila povijest. No, pazite, to je bilo prije nekoliko mjeseci. Zar je to važno? To je bilo prije nego što se bacio na traganje. Na što? Počeo je nešto tražiti mirno odvrati Meadowes. Upravo vam to pokušavam reći. Htio bih nešto čuti o dosjeima koji nedostaju reče Turner. Htio bih provjeriti glavne knjige ioštu. Samo polako, doći će i to na red. Ima stvari koje nisu samo činjenice, i možda ćete ih saznati ako samo budete pažljivo slušali. Isti ste kao i Leo, zaista: uvijek hoćete odgovor, a niste još čuli ni pitanje. Od prvog dana otkako je došao ovamo, to je ono što vam pokušavam reći, znao sam da nešto traži. Svi smo to znali. Kod Lea ste to osjećali. Osjećali
ste da nešto traži. Naravno, svi mi nešto tražimo na ovaj ili onaj način, ali Leo je tražio nešto zaista stvarno. Nešto što ste gotovo mogli opipati, toliko mu je to bilo važno. A to je ovdje rijetko, vjerujte mi. Meadowes kao da je htio iscrpsti cijeli život. Arhivar je poput povjesničara; osjeća slabost za određena vremenska razdoblja, mjesta, krajeve, kraljice. Svi su dosjei ovdje međusobno povezani; zato i postoje. Dajte mi bilo koji dosje iz susjedne sobe, koji god hoćete, i ja ću vam ga jasno slijediti kroz cijeli arhiv, od islandskih pomorskih prava do najnovijeg kursa zlata. To je čar dosjea ?nema im nikada kraja. Dok je Meađowes govorio, Turner je proučavao sivo, očinsko lice, sive oči zamagljene brigom, osjećajući kako se u njemu budi uzbuđenje. Čovjek misli da upravlja arhivom govorio je Meadowes. Vara se. Arhiv je onaj koji upravlja. Ima pojedinosti u arhivu koje vas jednostavno zaokupe a da ništa ne možete učiniti. Uzmite, na primjer Johnnyja Slinga. Vidjeli ste ga kad ste ušli, tamo lijevo, onog postarijeg čovjeka u sakou. On je intelektualni tip, sveučilište i tako dalje. Johnnv je ovdje tek godinu dana, došao je k nama zapravo iz administrativnog, ali je zapeo na dokumentima iz skupine 994: odnosi Savezne Republike Njemačke s trećim zemljama. Mogao bi sjesti na vaše mjesto i izrecitirati vam datume i mjesta svakog pojedinog pregovora u vezi s Hallsteinovom doktrinom. Ili, uzmite mene, ja sam mehanički tip. Volim automobile, izume, cijeli taj svijet. Mislim da znam više o kršenju patentnih prava u Njemačkoj nego bilo koji službenik iz komercijalnog odjela. Za čime je Leo tragao? Samo polako. Ovo je važno, ovo što vam sada pričam. Mnogo sam o tome razmišljao u protekla dvadeset i četiri sata i ispričat ću vam sve kako treba, sviđalo vam se to ili ne. Spisi vas zaokupe, tome nema pomoći. Upravljali bi vam životom kad biste im dopustili. Nekima su oni i žena i djeca, imao sam prilike vidjeti takve slučajeve. A katkada vas jednostavno obuzmu, i tada ste na tragu i ne možete se istrgnuti; upravo se to dogodilo Leu. Ne znam kako do toga dolazi. Zapne vam za
oko neki papir, nešto smiješno: prijeteći štrajk radnika šećerane u Surabaji, to je sad naš omiljeni vic. “Aha” , kažete sam sebi, “zašto to gospodin XY nije parafirao?” Provjeravate ranije spise: gospodin XY to nije nikada vidio. Nije nikada pročitao taj telegram. No, tada bi ga morao vidjeti, zar ne? Jedino... sve se to dogodilo prije tri godine, a gospodin XY je ambasador u Parizu. I tako pokušavate saznati što se poduzelo ili nije poduzelo. Koga su konzultirali? Zašto nisu izvijestili Washington? Jedan dokument upućuje vas na drugi, i vi trčite za originalnim spisima. Tada je već prekasno: izgubili ste smisao za mjeru, udaljili ste se, a kad se napokon iz svega toga istrgnete, stariji ste za deset dana i nimalo pametniji, iako ste možda ponovno sigurni za koju godinu. Opsjednutost, ništa drugo. Privatno putovanje. Svima nam se to događa- Takvi smo. I to se dogodilo Leu? Da. Da, dogodilo se Leu, No, od prvog dana kad se ovdje pojavio, naslutio sam da on... eto, da čeka. Po načinu kojim je gledao, prevrtao spise ... Stalno spreman da ušićari nešto sa strane. Podigao bih glavu i zamijetio kako stalno zirka onim svojim smeđim očicama. Znam da ćete reći kako imam bujnu maštu; baš me briga. Nisam na to obraćao posebnu pažnju, zašto bih? Svi imamo problema; osim toga, tada je ovdje bilo kao u tvornici. No, ipak je tako bilo. Razmišljao sam o tome, i tako je. Isprva se nije dogodilo ništa posebno, samo sam to zamijetio. A tada je postepeno krenuo za tragom. Odjednom se začu zvono: dug, prodoran zvuk odjekivao je hodnicima, čuli su lupanje vratima i topot nogu. Gdje je Valerie, gdje je Valerie? vikala je neka djevojka. Protupožarna vježba primijeti Meadowes. Imamo ih sada dva do tri puta tjedno. Ne brinite. Arhiv je izuzet. Turner sjedne. Doimao se još bljeđe nego ranije. Prošao je krupnom rukom kroz čupavu plavu kosu. Slušam reče. Od ožujka je radio na velikom projektu: svi dosjei iz klase 707. To su statuti. Ima ih oko dvije stotine, ako ne i više, i uglavnom se
odnose na predavanje vlasti po završetku okupacije. Uvjeti povlačenja, preostala prava, prava priziva, faza autonomije i bogzna što još. Sve predmeti četrdeset i devete do pedeset i pete, koji ovdje uopće nisu važni. Mogao je početi uništavanje na petšest mjesta, ali čim je ugledao sedam--nulasedmice zaboravio je ostalo. “Evo” , rekao je, “to je ono pravo za mene, Arthure, na njima se mogu izviežbati. Znam o čemu govore: to mi je poznat teren.” Mislim da to nitko nije ni pogledao petnaestak godina. No, iako zastarieli, bili su to zamršeni predmeti. Vrvjeli su stručnim žargonom. No, iznenadilo me koliko Leo zna. Sve izraze, njemačke i engleske, sve pravne fraze. Meađowes zadivljeno strese glavom. Vidio sam jedan zapisnik što ga je poslao pravnom atašeu, rezime jednog dosjea; ja ga ne bih znao sastaviti, uvjeren sam, a sumnjam da bi to pošlo za rukom i bilo kom drugom u političkom odjelu. Sve o pruskom krivičnom zakoniku i suverenosti regionalnog pravosuđa. A pola toga još na njemačkom.o reći? Znao je više nego što je htio priznati: hoćete li “ Ne, neću odvrati Meadowes. I nemojte mi izvrtati riječi. Bio je koristan, to hoću reći; znao je mnogo toga što dugo nije koristio. Odjednom mu se pružila prilika da iskoristi to znanje. Kod tih spisa, 707, nije se zapravo radilo o uništavanju ?nastavi Meadowes već više o vraćanju ti London i pohrani, tako da nikome ne smetaju, ali je to sve ipak trebalo pročitati i davati na odobrenje kao i sve drugo, i posljednjih tjedana se zaista bacio na to. Već sam vam rekao da je ovdje bio vrlo tih; zaista tih. A kad je zašao u statute, bio je sve tiši i tiši. Bio je na tragu. Kad se to dogodilo? Turner je u notesu imao i kalendar pa ga otvori. Prije tri tjedna. Statuti su ga sve više i više zaokupljali. Doduše, još je bio veseo, još bi skočio da pomogne djevojkama donijeti stolicu ili odnijeti paket. No, nešto ga je zgrabilo, a to mu je bilo neobično važno. Nije ga napustila ni radoznalost: nitko ga neće od toga izliječiti. Morao je točno znati čime se bavi svatko od nas. Ali bio je nekako obuzdan. Stanje se još više pogoršalo, bivao je sve zamišljeniji, sve ozbiljniji. A tada,
u ponedjeljak, prošli ponedjeljak, odjednom se izmijenio. Prije tjedan dana reče Turner. Petoga. Sedam dana. Zar samo? Bože. Iz susjedne sobe odjednom je dopro zadah vrućeg voska, i mukli zvuk udarca pečata po omotu. Spremaju poštu za dva sata promrmlja Meadowes bez prijelaza i baci pogled na srebrni džepni sat. Treba stići ovamo u dvanaest i trideset. Vratit ću se nakon ručka ako želite. Radije bih završio s vama reče Meadowes ako nemate ništa protiv. Odložio je sat. Gdje je on? Da li vi znate? Sto se s njim dogodilo? Otišao je u Rusiju, zar ne? To vi mislite? Mogao je otići bilo kamo, tko bi to znao. Nije bio poput nas. Pokušavao je, ali bez uspjeha. Bio je više nalik na vas, mislim, na neki način. Čudan. Uvijek zaposlen, ali je uvijek sve izvrtao. Ništa nije bilo jednostavno, mislim da je to bio njegov problem. Previše djetinjstva. Ili nikakvo djetinjstvo. Zapravo, svodi se na isto. Mislim da bi ljudi morali polako sazrijevati. Pričajte mi o ponedjeljku. Izmijenio se: kako? Nabolje. Kao da se konačno oslobodio onoga što ga je opsjedalo. Traganju je došao kraj. Smiješio se kad je ušao, doimao se zaista sretno. I Johnnv Slingo i Valerie su to zamijetili kao i ja. Naravno, svi smo bili u punom pogonu; proveo sam ovdje veći dio subote i cijelu nedjelju; ostali su dolazili i odlazili. A Leo? Pa, i on je bio zaposlen, u to nema sumnje, no nismo ga mnogo viđali. Sat ovdje, tri sata dolje... Gdje dolje? U svojoj sobi. Znao bi to katkada učiniti, uzeti nekoliko dosjea u sobu i raditi na njima. Bilo je mirnije. “Hoću da mi ostane topla” , rekao je. “To je moja stara soba, Arthure, i ne bih htio da mi se ohladi.” I odnosio bi dosjee u nju? upita Turner vrlo mirno. Zatim služba božja; to mu je, naravno, oduzimalo dio nedjelje. Svirao je orgulje.
Kad je već riječ o tome, kako se dugo time bavio? Oh, godinama i godinama. To je za nj bilo reosiguranje reče Meađowes i kratko se nasmije. Kako bi ostao prijeko potreban. Znači u ponedjeljak je bio sretan. Vedar. Nema druge riječi za to. “Sviđa mi se ovdje, Arthure” , rekao je. “Htio bih da to znate.” Sjeo je i dalje radio. I ostao je takav sve dok nije otišao? Višemanje. Sto hoćete time reći, “višemanje”? Pa, malo smo se pograbili. Bilo je to u srijedu. Sve je bilo u redu s njim u utorak, bio je sretan kao ptica u zraku, a tada sam ga u srijedu uhvatio na djelu. Sklopio je ruke na krilu i promatrao ih, sagnute glave. Pokušao je zaviriti u “zeleni dosje”. Najpovjerljiviji dosje. Sitnom, nervoznom gestom dotakao je vrh glave. Uvijek je bio radoznao, rekao sam vam. Neki su ljudi takvi, ne mogu sebi pomoći. Bilo mu je svejedno o čemu se radi; mogao sam na stolu ostaviti pismo od vlastite majke i siguran sam da bi ga Leo pročitao da mu se pružila i najmanja prilika. Uvijek je mislio da drugi nešto snuju protiv njega. To nas je ponajprije ljutilo: svuda bi turao nos. U spise, ormare, posvuda. Nije bilo ovdje još ni tjedan dana, a već je potpisivao prijem pošte. I to svu poštu, dolje u sobi za prijem pošiljki. Isprva mi to nije bilo pravo, ali se sav natmurio kad sam mu rekao da prestane, pa sam ga konačno pustio na miru. Otvorio je ruke, tražeći odgovor. A tada, u ožujku, dobili smo iz Londona neke nepredviđene trgovinske dokumente posebne smjernice za ekonomski odjel u vezi s novim orijentacijama i planiranjem, i uhvatio sam ga kako cijeli dosje drži pred sobom na stolu. “Slušajte” , rekao sam mu, “Ne znate li čitati? Ovo je samo za naznačene osobe, ne za vas.” Nije ni trepnuo. U stvari, bio je vrlo ljut. “Mislio sam da mogu primati sve!” rekao je. Bio bi me najradije tresnuo. “Pogrešno ste mislili, eto” , rekoh mu. To je bilo u ožujku. Trebalo nam je obojici nekoliko dana da se ohladimo. Bože, spasi nas tiho izusti Turner. A zatim je iskrsnulo to sa “zelenim”. “Zeleni” je zaista rijedak. Ja ne
znam što je u njemu; ni Johnny, ni Valerie. “Zeleni” je uvijek u zasebnoj torbi za depeše. Njegova ekscelencija ima jedan ključ, a drugi dijele Bradfield i de Lisle. Torba se svake večeri mora vratiti ovamo u trezor. Uzima se i vraća samo uz potpis, i samo ja to radim. No, da nastavim: bilo je to u srijedu, u vrijeme ručka. Leo je bio ovdje, sam; Johnny i ja smo otišli u kantinu. Cesto je ovdje ostajao za vrijeme ručka? Da, volio je ostati ovdje. Sviđao mu se mir. Dalje. U kantini je bio veliki rep, a ja ne trpim repove pa sam rekao Johnnvju: “Ostanite ovdje, vratit ću se i obaviti malo posla pa opet pokušati za pola sata”. I tako sam se neočekivano pojavio. Jednostavno sam ušao. Lea nema, a trezor otvoren. Tamo je i bio: stajao je s torbom za “zelene” dokumente. Što hoćete reći, s njom? Držao ju je u ruci, eto. Koliko sam mogao razabrati, gledao je bravu. Sušta znatiželja. Nasmiješio se kad me ugledao, nimalo se ne uzbuđujući. “Arthure” , reče, “uhvatili ste me na djelu, otkrili ste moju grešnu tajnu.” Rekao sam mu: “Sto to do vraga radite? Pogledajte što držite u ruci!” Tako nekako. “Poznajete me” , on će, šarmirajući me. “Jednostavno se ne mogu svladati.” Spustio je torbu. “Zapravo, tražio sam neke sedamnulasedmice, jeste li ih vi možda negdje vidjeli? Za ožujak i veljaču pedeset i osme?” Nešto u tom smislu. A tada? Izgrdio sam ga na pasja kola. Što sam drugo mogao učiniti? Rekao sam da su ga prijaviti Bradfieldu, da ću mu sve ispričati. Bio sam zaista bijesan. Ali niste? Nisam. Zašto? Ne biste razumjeli reče napokon Meadowes. Mislili biste da sa mnom nije sve u redu, znam. U petak je bio Myrin rođendan, priredili smo nešto posebno u automobilskom klubu. Leo je imao vježbu zbora i večeru.
Večeru? Kod koga? Nije rekao. Nema ništa u njegovu dnevniku. To nije moja briga. Nastavite. Obećao je da će navratiti u toku večeri i dati joj dar. Fen, zajedno smo ga odabrali. Ponovo je stresao glavom Kako da to objasnim? Rekao sam vam: osjećao sam se odgovornim za nj. On je bio takav. Srušio bi se da ga samo malo gurnemo, vi ili ja. Turner ga je s nevjericom gledao. A mislim da ima tu još nešto. Pogledao je Turnera ravno u oči. Ako kažem Bradfieldu, gotovo je s Leom. Nema kamo otići, nije li tako? Shvaćate li što hoću reći? Kao ni sada, na primjer: hoću reći, nadam se da je zaista otišao u Moskvu jer ga nitko drugi neće primiti. Hoćete li reći da vam je bio sumnjiv? Pa da, mislim da je tako. Duboko u duši mislim da sam sumnjao. To zahvaljujem Varšavi, znate. Bilo bi mi drago da se Myra tamo sredila. Sa svojim studentom. U redu, oni su to namjestili: oni su ga prisilili da je zavede. Ali on je rekao da će se njome oženiti, zar ne? Radi djeteta. Nemam riječi kojima bih opisao koliko bih volio to dijete. To ste mi oduzeli. I njoj. Eto, to je sve. Niste to smjeli učiniti, znate. Bio je u tom trenutku zahvalan prometu, bilo kakvoj buci koja će ispuniti taj prokleti trezor i prigušiti optužujuću jeku Meadowesova bezizražajna glasa. A u četvrtak je torba nestala? Meadoves slegne ramenima kao da time hoće odagnati odgovornost. Ambasadorov ured ju je vratio u četvrtak u podne. Osobno sam potpisao prijem i ostavio je u trezoru. U petak je više nije bilo, eto. Zastao je. Trebao sam to odmah prijaviti. Trebao sam u petak poslije podne otrčati Bradfieldu kad sam to zamijetio. Nisam. Odložio sam sam odluku do jutra. Mučio sam cijelu subotu. Derao sam se na Corka, gnjavio Johnnvja Slinga, zagorčavao im život. Mislio sam da ću izludjeti. Nisam to htio objesiti na veliko zvono. Svašta smo izgubili za vrijeme krize.
Ljudi su postali lakih prstiju. Netko nam je digao kolica, ne znam tko:slim jedan od službenika vojnog atašea. Netko je pak prisvojio okretnu stolicu. Pa jedan pisaći stroj s dugim valjkom iz daktilobiroa, rokovnici svih mogućih vrsta, čak i šalice iz kantine. No, htio sam se time opravdati. Mislio sam da ju je možda uzeo netko od korisnika: de Lisle, ambasadorov ured ... Jeste li pitali Lea? Njega tada više nije bilo. Turner je opet neprimjetno pribjegao rutinskom ispitivanju. Nosio je torbu za spise, zar ne? Da. Da li ju je smio donositi ovamo? Donosio je sendviče i termosicu. Znači, bilo mu je dopušteno? Da. Je li u četvrtak imao torbu? Mislim da jest. Da, zacijelo jest. Je li bila dovoljno velika da u nju smjesti torbu za depeše? Da. Je li ovdje ručao u četvrtak? Izišao je oko dvanaest. A vratio se? Rekao sam vam: četvrtak je njegov poseban dan. Dan sastanka. To mu je preostalo od bivšeg zaduženja. Odlazi u neko ministarstvo u Bad Godesbergu. Nešto u vezi s neriješenim odštetnim zahtjevima. U četvrtak se valjda s nekim dogovorio za ručak, a tada otišao na sastanak. Je li uvijek odlazio na taj sastanak? Svakog četvrtka? Otkako je došao u arhiv. Imao je ključ, zar ne? Za što? Ključ čega? Turner je sondirao teren. Da uđe u arhiv i iziđe iz njega. Ili je znao kombinaciju-Meadowes se nasmijao. Samo ja i šef političkog znamo kako se ovamo ulazi i izlazi, i nitko drugi. Postoje tri kombinacije, pola tuceta alarmnih prekidača, a zatim i
sam trezor. Ni Slingo, ni de Lisle, nitko ne zna. Samo nas dvojica. Turner je brzo pisao. Kažite mi što još nedostaje. Meadowes otključa jednu od ladica svog stola i izvuče nekakav popis. Pokreti su mu bili hitri i začuđujuće pouzdani. Bradfield vam nije rekao? Nije. Meadowes mu pruži popis. Ovo možete zadržati. Ima ih četrdeset i tri; to su dosjei u zaključanim kutijama, s dokumentima poredanima abecednim redom, koji su nestali od ožujka. Otkako je krenuo tragom. Sto se tiče klasifikacije povjerljivosti, ima ih od “povjerljivih” do “vrlo povjerljivih” , iako je većina iz kategorije “običnih” tajnih spisa. Odnose se na organizacije, konferencije, ličnosti, a dva na ugovore. Ima svih mogućih predmeta: od demontiranja kemijskih koncerna u Ruhru 1947. godine do neslužbenih radnih anglo-njemačkih razgovora u posljednje tri godine. Zatim “zeleni dosje” , a to su “službeni i neslužbeni razgovori” Bradfield mi je rekao. Sve mi to nalikuje na komadiće, vjerujte mi, na komadiće mozaika ... tako sam isprva mislio ... stalno su mi se prevrtali po glavi. Sat za satom. Nisam spavao Tu i tamo ... zastao je ... tu i tamo činilo mi se da sam nešto pronašao, nekakvu sliku, polusliku rekao bih... Tvrdoglavo je zaključio: Nema nikakvog jasnog sustava, nikakvog opravdanog razloga. Za neke je Leo upisao da ih je izdao raznim ljudima, za neke da su “riješeni za uništavanje” , ali većine jednostavno nema. Ništa se ne zna, shvaćate. Dosjee ne možete kontrolirati, to je nemoguće, Sve dok netko ne zatraži dosje, ne znate da ga nemate. Rekli ste da su to dosjei u zaključanim kutijama? Upravo tako. Sva četrdeset i tri dosjea. Sve zajedno dobrih stotinjak kila, uvjeren sam. A pisma? Nedostaju i neka pisma. Da protiv volje potvrdi Meadowes. Nedostaju nam trideset i tri pisma
u ulaznoj pošti. Nikada uvedena u dosjee, zar ne? Samo su ležala okolo da ih uzme tko hoće? Na što su se odnosila? Niste to upisali. Ne znamo. Zaista ne znamo. To su pisma iz njemačkih ministarstava. Znamo pošiljaoce, jer su ih urudžbirali u sobi za poštu. No, pisma nisu nikada doprla do arhiva. Ali ste provjerili brojeve predmeta na koje se odnose? Pisma koja nedostaju reče Meađowes vrlo ukočeno pripadaju dosjeima koji nedostaju. Brojevi su isti. Samo to znamo. Budući da ih šalju njemačka ministarstva, Bradfield je naredio da ne tražimo duplikate sve dok u Bruxellesu ne odluče, kako naša znatiželja ne bi Nijemce upozorila na Hartingovu odsutnost. Vrativši notes u džep, Turner ustane i priđe prozoru s rešetkama, dodirujući brave, ispitujući čvrstoću žičane mreže. Bio je nekako drukčiji. Osobit. I to vas je ?prisiljavalo da ga motrite. S ceste se začu dvoglasno zavijanje kola za hitnu pomoć. Približavalo se, pa opet zamrlo u daljini. Osobit ponovi Turner. Stalno to slušam otkako pričate. Leo ovo, Leo ono. Držali ste ga na oku; ispipavali ste ga, znam da jeste. Zašto? Nije bilo ničega. A glasine? Što su to o njemu pričali, što vas jeplašilo? Je li bio nečija simpatija, Arthure? Nešto zaJohnnyja Slinga, ha, za stare dane? Je li se motao među pederima, jeste li zato pocrvenjeli? Meadowes strese glavom. Izgubili ste žaoku reče. Ne možete me više preplašiti. Znam vas, znam vas u najgorem izdanju. To nema veze s Varšavom. Nije bio takav. Nisam dijete, a ni Johnny nije homoseksualac. Turner ga je i dalje prodorno promatrao. Nešto ste čuli. Nešto ste znali. Promatrali ste ga, znam da jeste. Promatrali ste ga kako prolazi sobom, kako stoji, kako posiže za spisima. Radio je najblesaviji usrani posao u arhivu, a vi o njemu pričate kao da je ambasador. Ovdje je vladao kaos, sami ste to rekli. Svi osim Lea trčali su za spisima, obrađivali ih, upisivali, raspoređivali, svi ste se postavili naglavce da biste obavili posao u krizi. A što je radio Leo? Leo se bavi uništavanjem
dokumenata. Što se tiče važnosti njegova posla, mogao je isto tako presti konoplju. Vi ste to rekli, ne ja. Što ga je onda činilo osobitim? Zašto ste ga promatrali? Vi sanjate. Izopačeni ste i ne možete ništa gledati normalno. No, da kojim slučajem i imate pravo, ne bih vam to prišapnuo ni na smrtnoj postelji. Na cedulji što je bila pričvršćena na vratima sobe za šifriranje pisalo je: “Vraćam se u dva i petnaest. Nazovite 333 za hitne slučajeve.” Glasno je pokucao na Bradfieldova vrata i okrenuo kvaku; bila su zaključana. Prišao je ogradi i Ijutito se zagledao dolje u predvorje. Za stolom u recepciji sjedio je mladi stražar iz političkog i čitao nekakvu učenu tehničku knjigu. Na desnoj strani mogli su se vidjeti dijagrami. U zastakljenoj čekaonici ganski otpravnik poslova, u kaputu sa samtastim ovratnikom, zamišljeno je zurio u fotografiju Clvdesidea, snimljenu s velike visine. Svi su na ručku, stari moj začu za leđima šapat. Nijedan Švabo neće mrdnuti do tri. Dnevno primirje. Predstava se mora održati. Među aparatima za gašenje požara stajala je zgurena, lisičja prilika. Crabbe objasni. Mickie Crabbe, znate ?kao da je i samo ime isprika. Peter de Lisle se upravo vratio, ako nemate ništa protiv. Bio je u Ministarstvu unutrašnjih, spašavajući žene i djecu. Rawley ga je poslao da vas nahrani. Htio bih poslati telegram. Gdje je soba 333? Soba za odmor proletera, stari moj. Malo drijemaju nakon ove tarapane. Teška vremena. Opustite se predloži. Ako je hitno, ima vremena, ako je važno prekasno je, kažem vam. Crabbe ga je poveo šutljivim hodnikom, kao ostarjeli dvorjanin što osvjetljava put do spavaonice. Kad je prošao pokraj dizala, Turner zastane i ponovo se zagleda u nj. Bilo je čvrsto zabravljeno, a na cedulji je pisalo “ne radi”. Svaki je zadatak drugačiji, zašto brinuti, zaboga? Bonn nije Varšava. Varšava je bila prije sto godina. Bonn je danas. Činimo ono što nam je činiti i idemo dalje. Ponovo ju je ugledao, onu sobu u rokoko stilu u varšavskoj ambasadi, luster potamnio od prašine, i Myru Meadowes, samu na apsurdnoj sofi. “Kad vas opet pošalju na dužnost u neku zemlju
iza željezne zavjese” , vikao je Turner, “onda do vraga s više pažnje birajte ljubavnike!” Reci joj da odlazim u inozemstvo, pomisli; otišao sam da pronađem izdajnika. Pravog pravcatog, nepokolebljivog, crvenog, plaćenog izdajnika. Hajde, Leo, iste smo krvi, ti i ja: ljudi iz podzemlja, to smo mi. Progonit ću te kroz kanale, Leo; zato tako lijepo mirišem. Na nama je smeće ove zemlje, na tebi i meni. Ja ću progoniti tebe, ti mene, a svaki će od nas progoniti sebe.
Poglavlje sedam De Lisle Američki klub nije bio pod tako jakom stražom kao ambasada. Ovdje nemojte očekivati nikakva gastronomska čuda objasni de Lisle dok je američkom vojniku na vratima pokazivao dokumente ali zato imaju divan bazen. Rezervirao je stol uz prozor, s pogledom na Rajnu. Osvježeni kupkom, pili su martini i promatrali goleme smeđe helikoptere kako krivudaju uzvodno prema sletnoj stazi. Neki su bili označeni crvenim križevima, dok drugi nisu imali nikakvih oznaka. Tu i tamo klizili su rijekom bijeli putnički brodovi, prevozeći nagurane skupine putnika prema zemlji Nibelunga; muklo treštanje brodskih zvučnika slijedilo ih je poput prigušene grmljavine. Jednom je prošla skupina školske djece: sudeći po zvukovima, netko se na harmonici mučio s “Lorelei” , uz požrtvovnu pratnju anđeoskog iako nesavršenog zbora. Sedam brežuljaka K6nigswintera bilo je sada mnogo bliže, iako im se zbog sumaglice nisu mogli dobro razabrati obrisi. Napadno se ustručavajući de Lisle mu pokaže Petersberg, pravilni pošumljeni stožac okrunjen pravokutnim hotelom. Tu je Neville Chamberlain odsjeo tridesetih godina, tumačio je Turneru: Kad smo poklonili Čeholovačku, naravno. Prvi put, hoću reći. Nakon rata tamo je bilo sjedište Visoke savezničke komisije; u novije vrijeme u njemu je odsjela kraljica prilikom državnog posjeta. Desno od njega je Drachenfels, gdje je Siegfried ubio zmaja i okupao se u njegovoj čudotvornoj krviGdje je Hartingova kuća? ?Slabo se vidi odavde reče tiho de Lisle prekinuvši pokazivanje. U podnožju je Petersberga. On živi, tako reći, u Chamberlainovoj sjeni. Tim riječima skrenuo je razgovor na općenitija područja. Mislim da je glavni problem u vašem poslu letećeg vatrogasca u tome što često dolazite na lice mjesta nakon što se požar ugasio. Je li
tako? Je li često dolazio ovamo? Manje ambasade održavaju ovdje prijeme, ako su njihovi saloni premali. To je zapravo bio njegov nivo, naravno. U glasu mu se ponovo osjeti oklijevanje, iako je blagovaonica bila prazna. Samo je u kutu pokraj ulaza, iza staklenih stijena bara, gestikulirala, pila i kreveljila se neizbježna skupina inozemenih dopisnika, nalik na morževe zaokupljene svečanim obredom. Je li sva Amerika ovakva? upita de Lisle. Ili gora? Polagano se okrenuo. Doduše, mislim, osjeća se svakako dimenzija. I optimizam. To je zapravo problem s Amerikancima, zar ne? Sve to naglašavanje budućnosti. Zato se tako destruktivno odnose prema sadašnjosti. Uvijek sam smatrao da je mnogo ljepše gledati unatrag. Ne vidim nikakvu nadu u budućnosti, i to mi pruža divan osjećaj slobode. I osjećaj skrbi: mnogo smo međusobno ljubazniji u ćeliji osuđenika, nije li tako? Nemojte me preozbiljno shvaćati, molim vas. Kad bi vam kasno navečer trebao neki dosje iz političkog, što biste učinili? Pronašao Meadowesa. Ili Bradfielda? Oh, to bi zaista moralo biti nešto posebno. Rawley zna kombinacije, ali on dolazi u obzir samo za hitne slučajeve. Ako Meadowes padne pod autobus, Rawley može doći do dokumenata. Vidim da ste zaista imali teško jutro doda zabrinuto. Vidim da ste još omamljeni. Sto biste vi učinili? Oh, podigao bih dokumente poslije podne. Sada, kad svi rade noću? Ako je arhiv stalno otvoren zbog nekakve krize, nema problema. Ako je zatvoren, eto, većina nas136ma sefove i trezore, i dopušteno nam je da u njima preko noći pohranjujemo dokumente. Harting ga nije imao. Kako bi bilo da od sada govorimo “on”? Gdje je onda mogao raditi? Ako je podigao dokumente uvečer,
povjerljive dosjee, i radio do kasno u noć: što je tada mogao učiniti? Odnijeti ih u svoju sobu, valjda, i predati dokumente stražaru u političkom pri odlasku. Ako re radi u arhivu. Straža ima sef, I straža bi potpisala primitak? Oh, da, zaboga. Nismo tako neodgovorni. Prema tome, to bi se moglo ustanoviti iz noćne knjige koju vodi straža? Moglo bi. Odlazio je ne javljajući se straži. Zaista? reče de Lisle, očito vrlo zbunjen. Hoćete li reći da ih je odnosio kući? Kakav je auto imao? Minikaravan. Obojica su zašutjeli. Nije li negdje drugdje mogao raditi, u nekakvoj posebnoj čitaonici, nekakvom trezoru u prizemlju? Ne kratko odgovori de Lisle. No, smatram da bi sada bilo bolje da popijete još jedan, što mislite, da vam se mozak malo ohladi. Pozvao je konobara. Uh, proveo sam zaista užasan sat u Ministarstvu unutrašnjih poslova s bezličnim ljudima Ludwiga Siebkrona. Što ste tamo radili? Oh, oplakivali jadnu gospođicu Eich. Bilo je jezivo. I vrlo čudno prizna. Zaista vrlo čudno. Misli mu odlutaše. Jeste li znali da krvnu plazmu isporučuju u limenkama? U ministarstvu kažu da žele određenu količinu pohraniti u kantini ambasade, za svaki slučaj. Samo bi Orwellu mogle pasti na pamet ovakve stvari: Rawley će pobjesnjeti. Ionako smatra da su već otišli predaleko. Čini se da više nitko ne pripada nikakvim skupinama: unikrv. To doprinosi jednakosti, valjda. Nastavio je. Rawley je prilično bijesan na Siebkrona. Zašto? Sve te mjere na kojima on insistira, samo zbog jadnih Engleza. Priznajem, Karfeld je očajnički protiv Britanaca i protiv Zajedničkog tržišta. Isto tako, Bruxelles je kritičan, a britanski ulazak dira nacionalistički živac i izluđuje Pokret, miting u petak je uzbunio duhove,
svi su vrlo napeti. Sve se to može potpuno prihvatiti. Kao i činjenica da su se u Hannoveru zbile ružne stvari. Ali mi još ne zaslužujemo toliku pažnju, zaista ne. Najprije redarstveni sat, pa tjelesne straže, a sada i ti nesretni automobili. Slutimo da nas je namjerno pritijesnio. De Lisle pokraj Turnera posegne vitkom, ženskastom rukom za golemim jelovnikom. Što mislite o ostrigama? Nije li to jelo za prave ljude? Ovdje ih imaju cijele godine. Dobivaju ih iz Portugala ili tko zna odakle. Nisam ih nikada kušao odvrati Turner s jedva zamjetnom agresivnošću. Tada morate uzeti tuce da to nadoknadite ležerno odgovori de Lisle i otpije još malo martinija. Tako je ugodno upoznati nekoga izvana. Vjerojatno to nećete shvatiti. Na rijeci se niz šlepova utrkivao sa strujom. Rekao bih, i to je ono što uznemiruje, da se uopće ne čini da su u krajnjoj liniji te mjere opreza za naše dobro. Nijemci kao da su odjednom uvukli rogove, kao da smo mi oni koji namjerno izazivaju; kao da mi demonstriramo. U ministarstvu jedva razgovaraju s nama. Potpuno zamrzavanje. Da. To sam htio reći zaključi. Postupaju s nama kao da smo neprijateljski naklonjeni prema njima. Što nas dvostruko frustrira s obzirom na to da tražimo samo da nas vole. Bio je u petak navečer na nekakvoj večeri izusti odjednom Turner. Zaista? Ali nije bila upisana u njegov rokovnik. Baš glupo od njega. Virkao je uokolo, ali se nitko nije pojavio. Gdje je taj nesretnik? Gdje je Bradfield bio u petak uvečer? Jezik za zube! odbrusi de Lisle. Ne sviđa mi se to. Osim toga, tu je i sam Siebkron nastavi kao da se ništa nije dogodilo. No, svi mi znamo da je on prevrtljiv svi znamo da žonglira s koalicijom i svi znamo da ima političkih ambicija. Znamo također da ga u petak čeka užasan posao oko sigurnosti, i da ima mnogo neprijatelja koji samo čekaju na priliku da kažu kako ga je loše obavio. No, dobro... kimnuo je prema rijeci kao da je ona na neki način umiješana u njegove nedoumice. Prema tome,
zašto provesti šest sati pri samrtnoj postelji jedne Fraulein Eich? Što čini promatranje njenih posljednjih trenutaka toliko privlačnim? I zašto ići tako daleko, zaista smiješno, i postavljati straže oko svake kućice u okolini u kojoj stanuju Britanci? Opsjednut je nama, zakleo bih se u to; gori je od Karfelda. Tko je Siebkron? Čime se on bavi? Oh, mutnim vodama. To je i vaš svijet, na neki način. Oprostite, nisam to smio reći. Pocrvenio je, sav utučen. Spasio ga je tek pravovremeni dolazak konobara. Konobar je bio posve mlad, i de Lisle mu se obratio s pretjeranom ljubaznošću, pitao ga za mišljenje o koječem što je očito nadilazilo konobarove sposobnosti, smjerno se pokorio njegovu sudu u izboru mozelskog vina i podrobno se raspitivao o kvaliteti mesa. U Bonnu kažu nastavi kad su ponovo ostali sami ako ti je Ludwig Siebkron prijatelj, ne treba ti neprijatelja. Ludwig je zaista endemska vrsta. Uvijek nečija lijeva ruka. Stalno govori kako neće da netko od nas pogine. Upravo se zato doima tako zastrašujuće: govori o tome kao da je to vrlo vjerojatno. Lako se zaboravlja nastavi spokojno da Bonn možda i test demokracija, ali s užasno malo demokrata. Zašutio je. Teško je s datumima počne opet razmišljati jer stvaraju pretince u vremenu. Trideset i deveta do četrdeset i pete. Četrdeset i peta do pedesete. Bonn ne pripada predratnom, ni ratnom, čak ni poslijeratnom vremenu. Bonn je samo mali grad u Njemačkoj. Ne možete ga izrezati na kriške, kao ni Rajnu. Bonn uporno klipsa dalje, ili kako to već ide u onoj pjesmi. A magla ispija boje. Odjednom se zarumeni, odvije poklopac boce s “tabascom” i posveti se osjetljivom zadatku: jedna kap na svaku ostrigu. Posao ga je potpuno zaokupio. Svi se ispričavamo zbog Bonna. Po tome i prepoznajete domoroce. Da bar skupljam modele željeznica nastavi veselo. Rado bih mnogo više pažnje poklanjao banalnostima. Bavite li se vi nečim sličnim: nekakvim hobijem, hoću reći? Nemam vremena reče Turner. Nominalno, on je na čelu nekakvog odbora za vezu Ministarstva
unutrašnjih poslova; koliko mi je poznato, sam je odabrao taj naziv. Jednom sam ga pitao: vezu s kim, Ludwig? Smatrao je to izvrsnom šalom. Naših je godina, naravno. Frontovska generacija manje pet godina; mislim da je malo ljut što je propustio rat, i ne može dočekati godine. Hofira malo i s CIA-om, no to je ovdje znak prestiža. Glavni mu je posao poznavanje Karfelda. Kad god netko želi šurovati s Pokretom, Ludwig Siebkron se brine za to. Bizaran život, zaista prizna, zamijetivši izraz Turnerova lica. Ali Ludwig uživa u tom. Nevidljiva vlada: to je ono što mu se sviđa. Sedma sila. Weimar bi mu izvrsno odgovarao. Osim toga, morate shvatiti sistem ovdašnje vlade: sve su podjele vrlo umjetne. Kao da ih tjera jedinstveni poriv, inozemni dopisnici su napustili bar i poput duguljasta jata doplutali do stola u sredini koji je već bio pripremljen za njih. Ugledavši de Lislea, krupan muškarac navuče dugi uvojak crne kose nad desno oko i ispruži ruku u nacistički pozdrav. De Lisle odvrati podizanjem čaše. To je Sam Allerton objasni tiho. Prava pravcata svinja. Gdje sam ono stao? Kod umjetnih podjela. Da. Poludjet ćemo od njih. Uvijek isto: u svijetu sivila očajnički posižemo za apsolutnim vrijednostima. Antifrancuski, profrancuski, komunisti, antikomunisti. Sušta besmislica, ali to neprekidno ponavljamo. Zato toliko griješimo u vezi s Karfeldom. Užasno griješimo. Natežemo se oko definicija, a trebalo bi se natezati oko činjenica. Bonn će otići na stratište natežući se oko širine konopca o kojem ćemo visjeti. Ja ne znam kako vi definirate Karfelda; tko ga uopće i može definirati? Njemački Poujade? Građanska revolucija? Ako je tako onda smo zaista gotovi, slažem se, jer su svi u Njemačkoj građanska klasa. Kao u Americi: preko srca jednaki. Ne žele biti jednaki, tko to želi? Oni to jednostavno jesu. Unikrv. Konobar je donio vino i de Lisle saleti Turnera da ga kuša. Siguran sam da vam je nepce osjetljivije od mojega. Turner odbije, i de Lisle sam okuša vino s izvještačenom brižljivošću. Izvrsno pohvali konobara. Zaista dobro. Za njega vrijede sve pametne definicije, sve po redu, naravno; vrijede za svakoga. Kao u psihijatriji: pretpostavite simptome i uvijek
ćete im pronaći ime. On je izolacionist, šovinist, pacifist, revanšist. I hoće trgovinski savez s Rusijom. Progresivan je, što se sviđa starim Nijemcima, reakcionaran je, što se sviđa mladim Nijemcima. Ovdje su mladi takvi puritanci. Žele se pročistiti od prosperiteta; žele lukove i strijele i Barbarossu. Umorno je pokazao sedam brežuljaka. Žele sve ovo u suvremenoj odjeći. Nije čudo što stari hoće slatki život. Ali mladi... zastao je. Mlađi su reče s krajnjim gađenjem otkrili najokrutniju istinu: oponašanje je najdjelotvorniji način kažnjavanja roditelja. Karfeld je studentsko odraslo posvojče... oprostite. To je moja omiljena tema. Samo mi slobodno recite da prestanem. Turner kao da ga nije čuo. Zurio je u policajce što su stajali duž staze. Jedan od njih je uz obalu pronašao privezani dinghv te se igrao sa zategom, vrteći njime kao konopcem za preskakivanje. Stalno nas zapitkuju iz Londona: tko su njegove pristalice? Odakle dobiva novac? Definirajte, definirajte. Kako da im ja na to odgovorim? “Prosječni ljudi” , napisao sam jednom, “najneuhvatljivija društvena klasa”. Obožavaju ovakve odgovore, sve dok ne stignu do odjela za istraživanje. “Razočarani” , napisah, “siročad umrle demokracije, žrtve koalicione vlade.” Socijalisti koji misle da su ih prodali konzervativizmu, antisocijalisti koji misle da su ih prodali crvenima. Ljudi koji su jednostavno prepametni da bi uopće i glasali. Karfeld je onaj koji ih sve pokriva. Kako možete definirati raspoloženje? Bože, kako su tupi. Više ne dobivamo upute: samo pitanja. Rekao sam im: “Pa valjda je isto u Engleskoj? Danas je to svuda moda.” Na koncu konca, nitko nije posumnjao u svjetsku zavjeru u Parizu: zašto je tražiti ovdje? Raspoloženje ... neznanje ... dosada. Nagnuo se preko stola. Jeste li vi ikada glasali? Uvjeren sam da jeste. Kako to izgleda? Jeste li osjetili nekakvu promjenu u sebi? Kao možda na misi? Jeste li otišli s glasačkog mjesta ne obazirući se ni na koga? De Lisle proguta još jednu ostrigu. Mislim da su bombardirali London. Je li to odgovor? A vi ste samo varka da nas razvedrite. Možda je ostao samo Bonn. Užasne li pomisli! Svijet u izgnanstvu. To zapravo i jesmo. I
nastanjen izgnanicima. Zašto Karfeld mrzi Britance? upita Turner. Misli su mu bile daleko. To je, priznajem, jedna od neriješenih tajni u životu. Svi smo to pokušali riješiti, u političkom. Razgovarali smo o tome, čitali, svađali se. Nitko ne zna odgovor. Slegnuo je ramenima. Tko danas vjeruje u razloge, najmanje kod političara? Zaista smo se trudili da to utvrdimo. Možda zbog nečeg što smo mu nekada učinili. Nečeg što je on učinio nama. Kažu da dojmovi iz djetinjstva najduže traju. Usput, jeste li oženjeni? Kakve to veze ima? Zaboga zadivljeno će de Lisle. Baš ste razdražljivi. Od čega živi? On je tehnolog, kemičar: vodi veliku tvornicu u okolini Essena. Postoji teorija da su ga Britanci kinjili za vrijeme okupacije, demontirali mu tvornicu i poslovno ga uništili. Ne znam koliko u tome ima istine. Pokušali smo to donekle istražiti, ali podataka je vrlo malo, a Rawley nam je, posve ispravno, zabranio da se drugdje raspitujemo. Sam bog zna izjavi i lagano se strese što bi Siebkron mislio o nama da smo se time počeli zabavljati. Štampa samo kaže da nas mrzi, kao da nisu potrebna nikakva objašnjenja. Možda ima pravo. A prijašnji život? Sve predvidivo. Diplomirao je prije rata, mobiliziran u pionire. Ruski front kao stručnjak za rušenje; ranjen kod Staljingrada, ali se uspio izvući. Razočaranje mirom. Teška borba i polagani oporavak. Sve vrlo romantično. Smrt duha, postepeni preporod. Uobičajene dosadne glasine da je bio Himmlerova tetka ili tako nešto. Nitko na to ne obraća naročitu pažnju; kad istočni Nijemci danas iskopaju nekakvu nevjerojatnu tvrdnju protiv nekoga, to je u Bonnu znak uspješne karijere. Ali nema ništa u tome? Uvijek ima nešto; ali nikada dovoljno. No, to se doima samo nas, i zašto se onda gnjaviti? Postepeno je ušao u politiku, kaže; priča o svojim
godinama sna i godinama buđenja. Na žalost, rado govori kao Mesija, barem kad govori o sebi. Niste ga nikada upoznali? Nisam, zaboga. Samo sam čitao o njemu. Slušao ga na radiju. Na određeni način on je vrlo prisutan u našem životu. Turnerove plave oči opet su skrenule prema Petersbergu; provlačeći se koso između brežuljaka, sunce je neposredno obasjavalo prozore sivog hotela. Jedan od brežuljaka bio je izlomljen poput kamenoloma: u podnožju su gmizali sićušni strojevi, bijeli od prašine. Valja mu odati priznanje. U šest mjeseci izmijenio je cijelu galere. Kadrove, organizaciju, žargon. Prije Karfelda bili su čudaci: skitnice, lutajući propovjednici, “Hitler je uskrsnuo” , sve te besmislice. Sada je to elitna, intelektualna skupina. Nikakve horde u košuljama, niti slučajno; nikakve socijalističke besmislice, osim studenata, a on ih vrlo mudro tolerira. On zna koliko je mala razlika između pacifista koji napada palicajca i policajca koji napada pacifista. No za većinu nas Barbarossa nosi čistu košulju i ima doktorat iz kemijske tehnologije. Herr Doktor Barbarossa, to je danas glavni štos. Ekonomisti, povjesničari, statističari... prvenstveno pravnici, naravno. Pravnici su veliki njemački gurui, uvijek su to bili; znate i sami koliko su pravnici nelogični. Ali ne političari; političari nisu nimalo ugledni. A Karfeldu, naravno, oni i previše smrde na zastupništvo; Karfeld neće da ga itko zastupa, niti slučajno. Moć bez vladanja, to je njegov poklič. Pravo da sve zna bolje, pravo da ne bude odgovoran. To je kraj, shvaćate li, ne početak reče s uvjerenjem koje je bilo potpuno nerazmjerno njegovoj letargiji. I mi i Nijemci prošli smo demokraciju i nitko nam nije za to odao priznanje. To je kao brijanje. Nitko vam ne zahvaljuje na brijanju, nitko vam ne zahvaljuje na demokraciji. A sad smo stigli na drugi kraj. Demokracija je bila moguća samo u klasnom sistemu, eto zato; ona je bila milost koju su udijelili privilegirani. Više nemamo vremena za nju: bljesak svjetla između feudalizma i automatizacije, a sad ga više nema. Sto je ostalo? Glasači su odsječeni od parlamenta, parlament, je odsječen od vlade, a vlada je odsječena od svih. Vladanje
šutnjom, to je parola. Vladanje otuđenjem. O tome vam ne moram pričati; to je zaista pravi britanski proizvod. Zastao je, očekujući da će mu Turner ponovo upasti u riječ, ali Turner je utonuo u misli. Novinari za dugini stolom su se svađali. Netko je nekome prijetio da će ga udariti, dok je drugi obećavao da će im tresnuti glavama. Ja ne znam što branim. Ili što zastupam; tko to uopće i zna? “Džentlmen koji laže za dobro svoje zemlje” , rekli su nam namignuvši u Londonu. “Rado” , kažem, “ali najprije mi recite koju istinu moram tajiti.”Nemaju pojma. Izvan Foreign Officea jadni svijet sanja da imamo knjigu uvezanu u zlato, s riječi POLITIKA ispisanom na koricama... Bože moj, kad bi samo znali. Iskapio je čašu. Možda vi znate? Od mene se očekuje da postignem maksimalnu korist uz minimalno trvenje. Pitani se što hoće reći s tom “koristi”: moć? Nisam uvjeren da je moć nama u korist. Možda bismo trebali težiti opadanju. Možda nam je potreban nekakav Karfeld? Novi Oswald Moslev? Čini mi se da ga gotovo ne bismo ni zamijetili. Suprotnost ljubavi nije mržnja već apatija. Apatija je ovdje kruh naš svagdašnji. Histerična apatija. Izvolite još malo “mosela”. Što mislite, je li moguće reče Turner, i dalje gledajući brežuljak da Siebkron već zna za Hartinga? Jesu li zato tako neprijateljski raspoloženi? Objaš-Li to dodatnu pažnju?iho reče de Lisle. Ne pred djecom, ako nemate ništa protiv. Sunce je obasjalo rijeku, osvjetljavajući je niotkuda kao velika zlatna ptica, šireći krila nad cijelom dolinom, mreškajući površinu vode bezbrižnim pokretima novog proljetnog dana. Naloživši mladiću da donese dva najbolja konjaka u vrt uz tenisko igralište, de Lisle se elegantno počne provlačiti između praznih stolova do bočnih vrata. Novinari usred prostorije su zašutjeli; mrzovoljni od pića, otromboljeni u kožnim stolicama, bezobrazno su očekivali podražaj nove političke katastrofe. Jadni moj prijatelju primijeti kad su izišli na svježi zrak. Baš sam vam dosađivao. Prolazite li ovako svuda? Pretpostavljam da se svi povjeravamo strancu, nije li tako? Pitanje je, završavamo li svi kao
mali Karfeldi? Je li to problem? Građanski patriotski anarhist? To vam se zacijelo čini očajnim. Moram vidjeti njegovu kuću reče Turner. Moram saznati. Ne dolazi u obzir mirno odvrati de Lisle. Siebkron je drži pod stražom. Bilo je tri sata; bijelo se sunce probilo kroz oblake. Sjedili su u vrtu pod širokim suncobranima, pijuckajući konjak i promatrajući diplomatske kćeri kako odbijaju lopte i smiju se na mokrom, crvenom teniskom igralištu. Imam osjećaj da je Praschko negativac izjavi de Lisle. Nekada davno imali smo ga u evidenciji kao našeg prijatelja, ali je izgubio iluzije o nama. Zijevnuo je. Bio je svojevremeno prilično opasan; politički gusar. Nije bilo zavjere bez njega. Susreo sam se s njim nekoliko puta; Englezi mu još smetaju. Kao i svi obraćenici, on istinski čezne za izgubljenim lojalnostima. Sad je slobodni demokrat; ili vam je Rawley već to možda rekao? To je pravo utočište za izgubljene ideale; oko njih su se okupila zaista vrlo čudna stvorenja. Ali bio je prijatelj. Vi ste naivni pospano reče de Lisle. Leo. Ljude možete poznavati cijeli život i ne sprijateljiti se s njima. Ljude možete poznavati pet minuta i postati doživotni prijatelji. Zar je Praschko toliko važan? Samo mi je on ostao reče Turner. On mi je jedini trag. Kako sam čuo, on je jedina osoba koja ga je poznavala izvan ambasade. Trebao mu je biti vjenčani kum. Vjenčani kum? Leu? de Lisle se naglo uspravi na stolici; od njegove ranije spokojnosti nije ostalo ni traga. Bio je nekada davno zaručen s nekakvom Margaret Aickman. Čini se da su se poznavali prije nego što je Leo došao u ambasadu. De Lisle se ponovo nasloni, naoko s olakšanjem. Ako razmišljate o kontaktu s Praschkom... Ne, ne brinite; Shvatio sam što hoćete reći. Otpio je gutljaj. Ali netko je otkucao Leu što se sprema. Netko je to učinio. Poludio je. Znao je da mu je vrijeme odbrojeno i uzeo je sve čega se mogao do-146oći. Sve.
Pisma, dokumente... a kad je konačno odmaglio, nije se čak ni potrudio da zatraži dopust. Rawley mu ga ne bi odobrio; ne u ovoj situaciji. Dopust iz obiteljskih razloga; to bi svakako dobio, to je prvo što je Bradfieldu palo na pamet. Je li digao i kolica? Turner je šutio. Vjerojatno se poslužio mojim lijepim električnim ventilatorom. To će mu u Moskvi svakako trebati. De Lisle se još više zavali na naslon. Nebo je bilo posve plavo, a sunce vruće i žestoko kao da dopire kroz staklo. Ako ovako nastavi, morat ću sebi nabaviti novi. Netko ga je upozorio ustrajao je Turner. To je jedino objašnjenje. Uhvatila ga je panika. Zato sangle sjetio Praschka, shvaćate li; ljevičarska prošlost. Bi<BJP simpatizer, tako se Rawley izrazio. Bio je Leov stari drug; čak su i rat proveli zajedno u Engleskoj. Zagledao se u nebo. Vidim da se spremate izložiti nekakvu teorijuromrmlja de Lisle. Osjećam kako u vama kucka. Četrdeset i pete vraćaju se u Njemačku; služe neko vrijeme u vojsci; zatim se rastaju. Odlaze različitim putevima: Leo ostaje Britanac i pokriva taj cilj, Praschko postaje domaći i ubacuje se u njemačku politiku. Kao agenti na dugi rok bio bi to koristan par, ta dvojica, moram priznati. Možda su obojica igrala istu igru ... možda ih je vrbovala ista osoba, još u Engleskoj, dok je Rusija još bila saveznica. Njihov odnos se postepeno osipa. To je uobičajeno. Nije više sigurno družiti se... opasno za sigurnost ako nam se povezuju imena; ali oni održavaju vezu, održavaju je tajno. A tada Praschko jednog dana dobiva obavijest. Prije samo nekoliko tjedana. Možda iz vedra neba. Čuje ga u toj bonskoj tračerskoj kuhinji kojom se svi toliko ponosite: Siebkron je nešto nanjušio. Pojavio se nekakav stari trag; netko je progovorio; izdani smo. Ili ih možda zanima samo Leo. Spakuj se, kaže on, uzmi što stigneš i bjež'. Zaista imate monstruoznu maštu s užitkom izusti de Lisle. I gadan, domišljat duh. Problem je međutim što to ne štima.
Ne, zapravo. Ne u ljudskom smislu. Drago mi je da to shvaćate. Leo ne bi paničario, to mu nije u prirodi. Previše je sebe kontrolirao. I volio nas je, ma kako to glupo zvučalo. Na svoj skroman način, volio nas je. On je bio nalik na nas, Alane. Ne na njih. Užasno je malo očekivao od života. Cirkuski konjić. Tako sam ga sebi zamišljao u onim strašnim stajama u prizemlju. Čak i kad je došao gore, kao da je sa sobom donio dio tame. Smatrali su ga veseljakom. Ekstravertnim veseljakom ... Nitko od onih s kojima sam razgovarao nije ga smatrao veseljakom. De Lisle okrene glavu i zagleda se u Turnera s istinskim zanimanjem. Nitko? Odvratne li pomisli. Svatko od nas je mislio da se onaj drugi smije. Kao klaunovi u tragediji. To je vrlo ružno reče. No, dobro odstupi Turner. Nije vjerovao. Ali je možda vjerovao kad je bio mlađi, nije li tako? Možda. A tada je zaspao ... savjest mu je zaspala, hoću reći... Aha. Sve dok ga Karfeld nije opet probudio ... novi nacionalizam ... stari neprijatelj... Naglo ga probudio. “Hej, što se to događa?” Vidio je kako se opet sve ponavlja; pričao je ljudima o tome: o tome kako se povijest ponavlja. Je li Marx rekao “povijest se ponavlja, ali prvi put ona je tragedija, a drugi put komedija”? Čini mi S.e i suviše duhovitim za Nijemca. Iako priznajem da gledajući Karfelda komunizam zaista postaje neobično privlačnim. Kakav je on bio čovjek? navaljivao je Turner. Kakav je zaista bio? Leo? Bože moj, a kakvi smo mi? Vi ste ga poznavali, ne ja. Ne mislite me valjda ispitivati? upita de Lisle, ne posve u šali. Radije ću otići do vraga nego vas pozvati na ručak samo zato da me raskrinkate. Je li bio simpatičan Bradfieldu? Tko je Bradfieldu simpatičan? Je li ga držao na oku?
Što se posla tiče, svakako, tamo gdje je to bilo važno. Rawley je profesionalac. On je i rimokatolik, zar ne? Dragi bože izusti de Lisle s posve neočekivanom žestinom. Kako vam uopće padaju na pamet tako odvratne misli? Zaista ne smijete samo tako trpati ljud^ji pretince, to nrje u redu. Život se jednostavno ne flHpi °d toliko i toliko kauboja i toliko i toliko IndrpHfca. Pogotovo ne diplomatski život. Ako doista mislite da je život takav, bilo bi najbolje da i sami prebjegnete. Zabacio je glavu i zaklopio oči, prepuštajući se suncu da ga oporavi. Uostalom doda, opet potpuno smiren nije li upravo to ono što vas smeta kod Lea? On je otišao i priključio se nekakvoj luckastoj vjeri. Bog je mrtav. Ne možete imati i jedno i drugo, to bi previše sličilo na srednji vijek. Opet je utonuo u zadovoljnu tišinu. Ja imam posebnu predodžbu o Leu reče najzad. Evo nečega za vaš mali notes. Kako vam se ovo čini? Divno zimsko poslijepodne. Bio sam na nekakvom dosadnom njemačkom sastanku i bilo je pola pet i nisam imao nekog posebnog posla pa sam se odvezao prema brežuljcima iza Godesberga. Sunce, mraz, malo snijega, malo vjetra... tako zamišljam uzašašće. Odjednom, eto ti Lea. Leo... neosporno, nepobitno, nedvojbeno. Leo... umotan do ušiju u crni balkanski kaput, a na glavi jedan od onih nemogućih “homburg” šešira kakve nose u Pokretu. Stajao je na rubu nogometnog igrališta, promatrajući djecu kako se loptaju i pušeći jednu od onih malih cigara na koje su se svi žalili. Sam? Sam samcat. Isprva sam htio stati, ali nisam. Koliko sam mogao razabrati, bio je bez automobila, tko zna koliko milja od bilo čega. Odjednom sam pomislio: ne, nemoj stati; on je u crkvi. Promatra djetinjstvo koje nikada nije imao. Bio vam je drag, zar ne? De Lisle bi možda i odgovorio jer ga pitanje, čini se, nije zbunilo, ali ga je prekinuo neočekivan uljez. Zdravo. Nova ulizica? Glas je bio nejasan i škriputav. Osoba kojoj je pripadao stajala je baš prema suncu, i Turner je morao stisnuti oči da bi
nešto vidio; napokon je uspio razabrati teturavu priliku i crnu neurednu kosu engleskog novinara koji ih je pozdravio za ručkom. Pokazivao je na Turnera, ali je, sudeći po držanju glave, pitanje bilo namijenjeno de Lisleu. Sto je on upita pridošlica makro il Što vam se više sviđa, Alane? veselo upita de Lisle, no Turner je samo šutio. Alan Turner, Sam Allerton nastavi de Lisle posve ležerno. Sam zastupa mnogo novina, zar ne, Same? Strašno je moćan. Iako mu, naravno, nije stalo do moći. Novinarima nikada nije stalo do moči. Allerton je i dalje zurio u Turnera. Odakle dolazi? Iz Londona reče de Lisle. Koji dio Londona? Ministarstvo poljoprivrede. Lažete. Foreign Office, onda. Niste li već pogodili? Koliko ostaje ovdje? Došao je samo u posjet. Na kako dugo? Znate već kakvi su posjeti. Znam njegove posjete reče Allerton. On je njuškalo. Polako ga je odmjeravao beživotnim žutim očima: teSke cipele, tropsko odijelo, bezizražajno lice i svijetle oči što su ga netremice gledale. Beograd izusti konačno. Tamo je to bilo. Neki tip iz ambasade pofukao je špijunku i pri tom su ga fotografirali. Morali smo to svi zataškati, jer nam je ambasador zaprijetio da nam inače neće više davati porta. Turner-NJMŠkaZo, eto tko si. Bevinov momak. Obavio si posao i u Varšavi, zar ne? I toga se sjećam. Ispalo je poprilično sranje, zar ne? Neka djevojka se htjela ubiti. Netko s kim si bio pregrub. I to smo morali pomesti pod ormar. Gubite se, Same reče de Lisle. Allerton prasne u smijeh, užasan, neveseo i kancerozan; u stvari, kao da ga je od njega zaista zaboljelo, jer je sjedajući ispuštao mukle kletve. Crna, masna griva tresla mu se poput loše namještene perike, a trbuh što se prelijevao preko pojasa nemirno je drhturio.fl|^ , Peter, kako je bilo kod Luddija Siebkrona? HočBHiias očuvati živima i zdravima, ha? Spasiti
imperij?" Turner i de Lisle ustadoše bez riječi i uputiše se travnjakom prema parkiralištu. Usput, jeste li čuli novosti? poviče Allerton za njima. Kakve novosti? Vi, momci, zaista ništa ne znate, ha? Savezni ministar vanjskih poslova upravo je otputovao u Moskvu. Razgovori na najvišem nivou o sovjetskonjemačkom trgovinskom sporazumu. Pristupaju SEV-u i potpisuju Varšavski pakt. Sve da udovolje Karfeldu i zajebu Bruxelles. Britanija van, Rusija unutra. Neagresivni Rappallo. Kako vam se to sviđa? Mislimo da ste naj ordinarnij i lažac reče de Lisle. Eto kako je lijepo kad te vole odvrati Allerton, namjerno vrskajući kao homoseksualac. Ali nemojte mi reći da se to neće dogoditi, ljepotane moj, jer će jednog dana zaista biti tako. Jednog dana će to učiniti. Morat će. Pljusnuti Mamicu. Pronaći Taticu za Domovinu. Zapad više ne igra, nije li tako? Tko će onda doći? Nisu zastajali, i on povisi glas. To je ono što vi glupi lakaji ne shvaćate! Karfeld je jedini u Njemačkoj koji im govori istinu: hladni rat je gotov za sve osim za jebene diplomate! Njegova partska strijela doprla je do njih kad su zatvarali vrata. Ništa, ništa, lijepi moji čuli su ga kako govori. Sad svi možemo mirno spavati kad je Turner ovdje. Mali sportski automobil polako je klizio mimo higijenskih arkada američke kolonije. Iz snažnog pojačala dopirao je zvuk crkvenog zvona, slaveći sunce. Na stepenicama kalvinističke kapele mlada i mladoženja su gledali u fotoaparate iz kojih je bljeskalo. Ušli su u Koblenzerstrasse i buka ih je pogodila poput orkana. Iznad ceste elektronski su indikatori izbacivali teoretske podatke o brzini. Broj Karfeldovih fotografija se povećavao. Mimo njih su projurila dva “mercedesa” s arapskim slovima na registarskim tablicama, ubacila se pred njih, ponovo krenula u pretjecanje i nestala. Ono dizalo ?javi se odjednom Turner. U ambasadi. Otkad ne radi? Bože moj, tko zna kad se što dogodilo? Mislim od sredine travnja.
Sigurni ste? Razmišljate li o kolicima? Koja su također nestala sredinom travnja? Niste loši reče Turner. Niste uopće loši. A vi biste počinili užasnu pogrešku kad biste ikada mislili da ste stručnjak odbrusi de Lisle s onom nepredviđenom žestinom koju je Turner već ranije zamijetio. Samo nemojte misliti da ste u bijelom ogrtaču, eto; nemojte misliti da smo laboratorijski primjerci. Naglo je skrenuo da izbjegne kamion s prikolicom na što se iza njih razlegne urlik motoriziranog bijesa. Spašavam vam dušu, iako toga možda niste svjesni. Nasmiješio se. Oprostite. Siebkron mi stalno kopka po živcima, zato sam takav. Upisao je P. u rokovnik reče Turner odjednom. Iza Božića: sastati se s P. Pozvati P. na večeru. A tada P. opet nestaje. Možda je to bio Praschko. Možda. Koja se ministarstva nalaze u Bad Godesbergu? Građevinarstvo, znanost, zdravstvo. Koliko mi je poznato, samo ta tri. Odlazio je svakog četvrtka poslije podne na sastanak. Tko zna u koje od njih? De Lisle stane pred semaforom; Karfeld se na njih mrštio poput kiklopa; jedno mu je oko istrgla ruka nekog tko je imao drukčije mišljenje. Mislim da nije odlazio na sastanak oprezno reče de Lisle. Svakako ne u posljednje vrijeme. Sto time hoćete reći? Ništa, samo to. Zaboga?! Tko vam je rekao da je odlazio na sastanak? Meadowes. Meadowes je to doznao od Lea, a Leo je rekao da je to redovni tjedni sastanak i da ga je Bradfield odobrio. Nešto u vezi s odštetnim zahtjevima. O, Bože, tiho izusti de Lisle i prijeđe u lijevu traku usprkos grabežljivom žmiganju bijelog “porschea” iza sebe.
Što to znači, “o bože”? Ne znam. Ne ono što vi mislite, možda. Nije bilo nikakvih sastanaka, ne za Lea. Ni u Bad Godesbergu, niti drugdje; ni u četvrtak ni bilo koji drugi dan. Doduše, prije Rawleyjeva dolaska odlazio je na prilično beznačajne sastanke u Ministarstvo građevinarstva. Raspravljali su o privatnim ugovorima za popravak njemačkih kuća oštećenih za savezničkih manevara. Leo je samo rutinski potvrđivao njihove prijedloge. Sve dok Bradfield nije došao? Da. Što se zatim dogodilo? Prestali su sa sastancima? Kao što su zamrli i ostali poslovi kojima se bavio? Višemanje. Umjesto da skrene desno prema vratima ambasade, de Lisle se provuče u lijevu traku da bi napravio još jedan krug. Što time hoćete reći? Višemanje? Rawley je to prekinuo. Sastanke? Rekao sam vam: to je bio mehanički posao. Mogao se obaviti i poštom. Turner je gotovo očajavao. Zašto izbjegavate odoovor? Što se događa? Je li prekinuo sastanke ili ne? Kakvu on ulogu igra u svemu tom? Pazite upozori ga de Lisle dignuvši jednu ruku s upravljača. Ne zaliječite se. Rawley je slao mene umjesto njega. Nije mu se sviđalo da ambasadu zastupa netko poput Lea. Netko poput... Da je zastupa netko tko ima ugovor na određeno vrijeme. To je sve! Netko tko ne uživa puni status. Smatrao je to pogrešnim, pa je zato slao mene. Nakon toga Leo više nikada nije razgovarao sa mnom. Mislio je da sam rovario protiv njega. A sada dosta. Nemojte me više ispitivati. Ponovo se prošli mimo Aralove servisne stanice i krenuli prema sjeveru. Poslužitelj je prepoznao automobil i veselo mahnuo de Lisleu. Neka vam ovo bude nagrada ili mjerilo. Neću s vama raspravljati o Bradfieldu, pa
makar me gnjavili do besvijesti. On mi je kolega, pretpostavljeni i ... I prijatelj! Oprostite mi, Bože! Koga vi ovdje zastupate? Sebe ili sirotog blesavog poreskog obveznika? Reći ću vam koga: klub. Svoj klub. Usrani Foreign Office: a kad biste ugledali Rawleyja Bradfielda kako na Westminster Bridgeu tezgari svoje dosjee da bi zaradio još jednu penziju, okrenuli biste se na drugu stranu-Turner nije vikao. Govorio je teško i polagano, i to je njegovim riječima davalo još snažniji pečat. Povraća mi se od vas. Od svih vas. Od cijelog usranog cirkusa. Baš vam se fućkalo za Lea, svima vama, dok je bio ovdje. Obični prostak, zar ne? Bez porijekla, bez djetinjstva, bez ičega. Gurni ga na drugu stranu rijeke gdje ga nitko neće zamijetiti! Strpaj ga u katakombe s njemačkim osobljem! Dobar za čašicu, ali ne i za večeru! A onda? Zbrisao je, odnijevši pri tom i pola vaših tajni, a vas odjednom spopada osjećaj krivnje i crvenite kao gomila djevica držeći ruke na pički i ne razgovarajući sa strancima. Svi: vi, Međowes, Bradfield. Vi znate kako se uvukao, kako ih je sve prešao; kako je krao i varao. Vi znate i nešto drugo: jedno prijateljstvo, jedan ljubavni odnos, nešto što ga je u vašim očima učinilo posebnim, zanimljivim. Živio je u svom svijetu, a nitko od vaš ne želi tom svijetu dati ime. Kakav je to bio svijet? Tko se u njemu kretao? Kamo je, do vraga, odlazio u četvrtak poslijepodne ako ne u ministarstvo? Tko mu je bio “poslodavac”? Tko ga je zaštićivao? Tko mu je đavao naređenja i novac i primao od njega podatke? Tko ga je držao za ruku? On je špijun, zaboga! Zagrabio je u kasu! A čim ste to utvrdili, svi ste na njegovoj strani. Ne reče de Lisle. Prilazili su vratima; policajci su pristupili automobilu, kuckali po prozoru. Pustio ih je da čekaju. ? Nemate pravo. Vi i Leo ste ekipa za sebe. Vi ste s drugog kraja žice. Obojica. To je vaš problem. Ma kako to definirali, kako to god označili. Zato se uzalud i mučite. Ušli su na parkiralište i de Lisle doveze kola do kantine, do mjesta gdje je Turner tog jutra stajao i zurio preko polja. Moram vidjeti njegovu kuću reče Turner. Moram. Obojica su gledali pređa se, kroz prednje staklo.
Mislio sam da ćete me to pitati. Dobro, dobro, zaboravite što sam rekao. Zašto bih? Uvjeren sam da ćete ionako otići. Prije ili kasnije. Izišli su i polako hodali asfaltom. Na travnjaku su ležali kuriri, složivši motocikle oko stupa za zastavu. Vojnički raspoređene geranije ljeskale su se poput sitnih stražara uz travnate pruge. Volio je vojsku reče de Lisle dok su se penjali stepenicama. Zaista ju je volio. Kad su zastali da vodniku lasičjeg lica opet pokažu propusnice, Turner slučajno pogleda natrag prema cesti. Pogledajte! reče odjednom. To su ona dvojica što su nas pratila s aerodroma. Glomazni crni “opel” se zaustavio na traci za skretanje; sprijeda su sjedila dva muškarca. Sa stepenica Turner je lako mogao razabrati višestruke odbljeske sunčana svjetla s dugog retrovizora. Ludwig Siebkron nas je odveo na ručak reče de Lisle i oporo se nasmiješi a sad nas je doveo kući. Rekao sam vam: nemojte sebi umišljati da ste stručnjak. Gdje ste onda vi bili u petak navečer? U šupi prasne de Lisle i čekao lady Ann da je ubijem zbog njenih neprocjenjivih dijamanata. Soba za šifriranje bila je opet otvorena. Na niskom krevetu ležao je Cork, s priručnikom o karipskim bungalovima pokraj sebe na podu. Na stolu u sobi za odmor stajala je plava koverta ambasade, naslovljena na gospodina Alana Turnera. Ime je bilo napisano pisaćim strojem; stil je bio krut i prilično nezgrapan. Ima niz pojedinosti, pisalo je u pismu, koje bi možda zanimale gospodina Turnera u vezi s pitanjem zbog kojeg je došao u Bonn. Ako mu to odgovara, pisalo je dalje, možda bi mogao navratiti na čašicu serija na navedenu adresu u pola sedam. Adresa je bila u Bad Godesbergu, a pisac pisma bila je miss Jenny Pargiter iz odjela za štampu i informacije, trenutačno dodijeljena politi-156kom odjelu. Potpisala se i otkucala ime ispod potpisa radi jasnoće; P je bilo prilično velik, zaključi Turner, i dok je otvarao plavi rokovnik iznimno je sebi
priuštio zbunjeni smiješak očekivanja. P kao Praschko; P kao Pargiter. A P je bio inicijal iz dnevnika. Hajdemo, Leo, da malo pogledamo tvoju grešnu tajnu.
Poglavlje osam Jenny Pargiter Pretpostavljam započe Jenny Pargiter svoju očito pripremljenu izjavu da ste vični osjetljivim pitanjima. Seri je stajao među njima na zastakljenom stoliću uz sofu. Stan je bio taman i ružan: pletene viktorijanske stolice, njemačke, vrlo teške zavjese. U alkovenu-blagovaonici visile su reprodukcije Constableovih slika. Kao i liječnik, zacijelo imate mjerila u pogledu profesionalne tajne. Oh, naravno reče Turner. Jutros je na sastanku političkog odjela spomenuto da istražujete nestanak Lea Hartinga. Upozoreni smo da o tome ne razgovaramo, čak ni međusobno. Sa mnom smijete razgovarati reče Turner. U to ne sumnjam. No, naravno, rado bih znala dokle mogu dospjeti eventualne povjerljive informacije. Kakav je, na primjer, odnos između vas i kadrovskog odjela? Ovisi o informacijama. Podigla je čašu sa šerijem do očiju i kao da je odmjeravala sadržaj tekućine. Time je očito htjela dokazati emancipiranost i ležernost. Pretpostavimo da je netko... da sam ja bila nerazborita. U vezi s osobnim pitanjem. Ovisi o tome s kime ste bili nerazboriti odvrati Turner, i Jenny Pargiter odjednom porumeni. Nisam uopće tako nešto mislila. Slušajte reče Turner gledajući je ako ml158 povjerenju ispričate da ste ostavili svežanj spisa u autobusu, morat ću navesti pojedinosti kadrovskom odjelu. Ako mi kažete da ste tu i tamo izlazili s prijateljem, neću se onesvijestiti. Kadrovski odjel reče i primakne joj čašu da je ponovo napuni uglavnom ne želi znati da postojimo. Držao se ležerno, kao da mu i nije previše stalo do razgovora. Sjedio je ravnodušno,
ispunivši cijelu stolicu. Radi se o zaštiti nekih ljudi, o trećima koji ne mogu bezuvjetno govoriti u svoje ime. Radi se i o sigurnosti države reče Turner. Uostalom, ne biste me ni pozvali da to niste smatrali važnim. Ne mogu vam dati nikakve garancije. Pripalila je cigaretu naglim, ukočenim pokretima. Nije bila ružna, ali kao da se oblačila premladenački ili prestarački, te ni u kojem slučaju nije bila Turnerova vršnjakinja, bez obzira na njegove godine. Prihvaćam to reče i zamišljeno ga pogleda, kao da procjenjuje koliko Turner može izdržati. Međutim, pogrešno ste shvatili razlog zbog kojeg sam vas pozvala ovamo. Evo o čemu se radi. Budući da će vam zacijelo ispričati svakakve priče o Hartingu i meni, mislila sam da bi bilo najbolje da čujete istinu od mene. Turner spusti čašu i otvori notes. Stigla sam ovamo neposredno prije Božića reče Jenny Pargiter iz Londona. Prije toga bila sam u Džakarti. Vratila sam se u London da se udam. Možda ste čitali o mojim zarukama? Mora da mi je to promaklo reče Turner. Osoba s kojom sam bila zaručena otkrila je posljednji trenutak da ne odgovaramo jedno drugome. Bila je to vrlo hrabra odluka. Tada su me premjestili u Bonn. Poznavali smo se mnogo godina; slušali smo iste predmete na sveučilištu i uvijek sam pretpostavljala da nam je mnogo toga zajedničko. Ta osoba je bila drukčije?; mišljenja. Zato i postoje zaruke. Savršeno sam zadovoljna. Nema razloga zbog kojeg bi me itko trebao žaliti. Stigli ste ovamo o Božiću? Posebno sam tražila da ovamo stignem za praznike. Ranijih godina uvijek smo zajedno provodili Božić. Naravno, kad nisam bila u Džakarti. Znala sam da bi mi... razdvajanje ovaj put bilo teško. Htjela sam što prije ublažiti duševnu bol novom atmosferom. Razumljivo. Kao neudatu ženu u ambasadi često vas obasipaju pozivima za Božić.
Gotovo svi iz političkog odjela su me pozvali da provedem praznike kod njih. Bradfieldovi, Crabbeovi, Jacksonovi, Gavestonovi: svi su me pozvali. I Meadowes me pozvao. Sigurno ste upoznali Arthura Meadowesa. Da. Meadowes je udovac i živi s kćerkom Myrom. On je zapravo klasni razred B3, iako više ne koristimo te kategorije. Neobično me dirnulo što me pozvao netko od nižih službenika. U govoru joj se osjećao lagani naglasak provincije, naglasak malog grada prije nego li nekog određenog područja, i ma koliko se trudila da ga se odrekne stalno joj se rugao. U Džakarti smo se uvijek držali te tradicije. Više smo se međusobno družili. U velikoj ambasadi poput ove u Bonnu ljudi se nekako drže svojih skupina. Ne mislim time predlagati potpunu asimilaciju: čak bih to smatrala lošim. Oni iz klase A, na primjer, naginju drukčijim ukusima kao i drukčijim intelektualnim zanimanjima u odnosu na klasu B. Htjela sam samo ukazati na činjenicu da su te razlike u Bonnu previše krute, previše brojne. Oni iz klase A druže se s klasom A, oni iz B s B, čak i unutar pojedinih odjela: ekonomisti, atašei, politički odjel; svi stvaraju klanove. Mislim da to nije u redu. Hoćete li još serija? Hvala. I tako sam prihvatila Meadowesov poziv. Drugi gost bio je Harting. Proveli smo ugodan dan, ostali do navečer, a tada otišli. Myra Meadowes je išla nekamo van... bila je vrlo bolesna, znate; imala je nekakav160iaison u Varšavi, koliko mi je poznato, s jednom nepoželjnom tamošnjom osobom, i sve se gotovo tragično završilo. Osobno sam protiv braka prije braka. Myra Meadowes je trebala otići na zabavu za mladež, a i Meadowes je bio pozvan kod Corkovih, te smo, naravno, morali otići. Na odlasku Karting je predložio da prošetamo. Poznavao je nedaleko zgodno mjesto; bilo bi lijepo odvesti se tamo i udahnuti malo svježeg zraka nakon toliko jela i pića. Rado se krećem. Prošetali smo se, a tada je predložio da dođem k njemu na večeru. Bio je vrlo uporan.
Nije ga više gledala. Pritisnula je vrške prstiju jedne o druge na krilu, tvoreći rukama košaricu. Smatrala sam da bi bilo nepravedno odbiti njegov poziv. Takve odluke su ženama vrlo teške. Rado bih bila rano legla, ali nisam ga htjela uvrijediti. Uostalom, bio je Božić, a njegovo je ponašanje za vrijeme šetnje bilo savršeno besprijekorno. S druge strane, valja reći da sam ga do tog dana jedva viđala. Konačno sam pristala, ali nisam rekla da ne želim stići kasno kući. Prihvatio je taj uvjet, i slijedila sam ga svojim automobilom do K6nigswintera. Iznenadila sam se vidjevši da je već sve bio pripremio za moj dolazak. Stol je bio prostrt za dvoje. Čak je nagovorio ložača da dođe i naloži vatru. Nakon večere rekao mi je da me ljubi. Podigla je cigaretu i naglo povukla dim. Glas joj je poprimio krajnje realan i nepristran ton: neke je činjenice valjalo izreći. Rekao mi je da nikada u životu nije osjetio takvo uzbuđenje. Da gubi razum od prvog dana kad sam se pojavila na sastanku u političkom odjelu. Pokazao je svjetla šlepova na rijeci. “Stojim ovdje, kraj prozora spavaonice” , govorio je “i promatram ih, jednog po jednog, cijele noći. Jutro za jutrom gledam zoru kako se diže nad rijekom.” Sve zbog te opsjednutosti mnome. Zabezeknula sam se. Što ste vi rekli? Nisam imala prilike da nešto kažem. Htio mi je dati poklon. Makar me nikada više ne vidio, htio mi je dati taj božični dar kao znak svoje ljubavi. Otišao je u radnu sobu i vratio se s paketom, već umotanim i spremnim, sa ceduljom “mojoj ljubavi”. Naravno, bila sam na sto muka. “Ne mogu ga prihvatiti” , rekla sam. “Odbijam. Ne mogu vam dopustiti da mi poklanjate stvari. To me stavlja u nepovoljan položaj.” Iako se u mnogočemu ponašao potpuno kao Englez, objasnila sam mu, u ovom pogledu Englezi drukčije postupaju! Na kontinentu je običaj osvajati žene na juriš, ali u Engleskoj je udvaranje dug i promišljen proces. Morali bismo se bolje upoznati, usporediti gledišta. Pa razlika u godinama; morala sam misliti i na karijeru. Nisam znala što bih učinila doda bespomoćno. Glas joj više nije bio krut; doimala se bespomoćno i pomalo dirljivo. Pa Božić je, stalno je govorio; zašto to ne bih primila kao
obični božični dar? Što je bilo u paketu? Fen. Rekao je da se najviše divi mojoj kosi. Da promatra kako je sunce ujutro obasjava. Za vrijeme sastanka u političkom odjelu, znate. Zacijelo se izražavao metaforički; te smo zime imali odvratno vrijeme. Kratko je udahnula. Bit će da ga je stajao dvadeset funti. Nitko, ni moj bivši zaručnik kad smo bili najintimniji, nije mi nikada poklonio tako vrijedan dar. Ponovno se posvetila obredu s kutijom za cigarete, posežući rukom i naglo je zaustavljajući, birajući cigaretu kao da je čokoladni bombon, ne ovaj već onaj, paleći je namrštena lica. Sjeli smo, i stavio je ploču na gramofon. Na žalost nisam muzikalna, ali sam mislila da će glazba njega rastresti. Neobično sam ga žalila i nisam ga nikako htjela ostaviti u takvu stanju. Samo je zurio u mene. Nisam znala kamo bih gledala. Konačno je prišao i pokušao me zagrliti, a ja sam rekla da moram kući. Otpratio me do automobila. Bio je vrlo korektan. Srećom, imali smo još dva dana praznika, i mogla sam odlučiti što da učinim. Dva puta me telefonski pozvao na večeru, a ja sam odbila. Praznici su završili, i ja sam donijela odluku. Napisala sam mu pismo i vratila dar. Smatrala sam da mi jedino to preostalo. Došla sam rano u ambasadu i ostavila paket kod stražara političkog odjela. U pismu sam mu objasnila da sam pomno razmislila o svemu što mi je rekao i da sam uvjerena kako mu nikada ne bih mogla uzvratiti osjećaje. Prema tome, griješila bih kad bih ga ohrabrivala, a budući da smo kolege i da se često viđamo, bilo bi razborito da mu to odmah kažem, prije nego... Prije nego? Prije nego što počnu ogovaranja izusti s iznenadnom strašću. Nigdje drugdje nisam čula toliko ogovaranja. Ne možete se ni pomaknuti a da ne izmisle nekakvu opaku priču o vama. A kakvu su priču izmislili o vama? Tko to zna odgovori ona bespomoćno. Tko to zna. Kojem ste stražaru ostavili paket? Walteru, onom mlađem. Macmullenovu sinu.
Je li on to pričao drugima? Posebno sam ga upozorila da je pismo povjerljivo. Mora da ga se to dojmilo reče Turner. Ljutito ga je pogledala, porumenjevši od smetenosti. No, dobro. Dali ste mu košaricu. Sto je on učinio? Tog dana pojavio se na sastanku u političkom odjelu i zaželio mi dobro jutro kao da se ništa nije dogodilo. Nasmiješila sam mu se i ništa više. Bio je blijed, ali se hrabro držao... tužan ali se svladavao. Smatrala sam da je najgore prošlo... Srećom je upravo trebao preuzeti novi zadatak u arhivu političkog odjela i nadala sam se da će mu to pomoći da ne misli na drugo. Nekoliko tjedana jedva bismo progovorili koju riječ. Viđala sam ga, u ambasadi ili prilikom raznih društvenih prigoda, i činilo mi se da je posve zadovoljan. Nije spominjao ni Božić ni fen. Tu i tamo prišao bi mi na koktelima i stao tik do mene i znala sam da... da želi biti u mojoj blizini. Pokatkad sam bila svjesna njegova pogleda. 2ena to osjeća; znala sam da još nije potpuno napustio nadu. Znao mi je svratiti pažnju na način koji je bio... nedvosmislen. Ne znam zašto to nisam prije zamijetila. No, nisam ga ni tada ohrabrivala. Tako sam odlučila, i makar bih povremeno osjetila kratkoročno iskušenje da mu pomognem u nevolji, znala sam da dugoročno ne bi imalo smisla da ga... vučem za nos. Bila sam također uvjerena da tako iznenadni i... bezumni osjećaji moraju brzo proći. "Jesu li prošli? Tako se to nastavilo otprilike dva tjedna. Išlo mi je već na živce. Kao da nisam mogla otići ni na jednu zabavu, ni prihvatiti niti jedan poziv, a da ne vidim njega. Nije mi se čak više ni obraćao. Samo je gledao. Kamo god bih pošla, slijedio me očima... Ima vrlo tamne oči. Osjećajne oči, tako bih ih nazvala. Tamnosmeđe, što se moglo i očekivati, i u njima se nazirao izraz neobične ovisnosti... Na kraju sam se gotovo bojala izići. Moram priznati da mi je tada čak pala na um nedostojna pomisao. Pitala sam se ne čita li mi poštu. Ma nemojte? Svi imamo vlastite pretince u arhivu. Za telegrame i pisma. Svi u
arhivu pomažu pri sortiranju pošte. Naravno, kao i u Engleskoj, ovdje je običaj da se pozivi šalju u neotvorenim kovertama. Lako je mogao zaviriti u njih. Zašto bi to bila nedostojna pomisao? Jer nije bilo tako, eto zato odbrusi ona. Napala sam ga zbog toga, a on me uvjerio da to nije točno. Aha. Galas joj je poprimio još didaktičkiji prizvuk; tonovi su bili vrlo odsječni i nisu trpjeli nikakva pitanja. Ne bi nikada učinio tako nešto. To ne bi odgovaralo njegovoj prirodi, nije mu ni palo na pamet. Kategorički me uvjeravao da se ne... šulja za mnom. Ja sam upotrijebila taj izraz, i odmah sam to požalila. Ne znam ni sama kako mi je uopće pala na um tako smiješna metafora. Upravo suprotno, rekao je, on se samo kretao u uobičajenim društvenim krugovima; ako me to smeta, on će ih izmijeniti, ili odbiti sve buduće požive sve dok mi to odgovara. Nije me htio opterećivati, to mu je zaista bila posljednja pomisao na svijetu. Znači, nakon toga ste se pomirili, nije li tako? Pratio ju je kako traži pogrešne riječi, kako neprestano traži ravnotežu na rubu istine, a tada se nespretno povlači. Nije razgovarao sa mnom od dvadeset i trećeg siječnja provali iz nje. Usprkos otužnom svjetlu Turner je zamijetio suze što su joj klizile niz grube obraze prije nego što je oborila glavu i hitro ih prekrila rukama. Ne mogu dalje ovako. Stalno razmišljam o njemu. Turner ustane i otvori vrata ormarića za piće, te čašu za vodu napuni dopola viskijem. Evo reče blago to je ono što vam se sviđa. Popijte to i prestanite se prenemagati. Premorena sam. Uzela je čašu. Bradfield se nikada ne opušta. On ne voli žene. Mrzi ih. Htio bi nas sve stjerati pod zemlju. A sada mi ispričajte što se dogodilo dvadeset i trećeg siječnja. Sjedila je postrance na stolici, okrenuvši mu leđa, izgubivši vlast nad glasom.
Nije se uopće obazirao na mene. Pravio se da je zaokupljen poslom. Ušla bih u arhiv da uzmem dokumente, a on ne bi ni podigao glavu. Ne zbog mene. Ne više. Možda zbog drugih, ali ne zbog mene. Oh ne. Posao ga nikada nije naročito zanimao ... trebali ste ga samo promatrati za vrijeme sastanka u političkom odjelu da to shvatite. U duši je bio lijen. Površan. No onog trenutka kad bi me čuo kako dolazim, sav bi se predao poslu. Nije me gledao, kao da me nema, čak ni kad bih ga pozdravila, ni kad bih naletjela ravno na nj u hodniku. Nije me zamjećivao. Nisam postojala. Mislila sam da ću izludjeti. To nije u redu: konačno, on je samo činovnik klase B, znate, i to na određeni rok; nitko i ništa, zapravo. On ništa ne znači, da samo čujete što sve pričaju o njemu... Jeftin, kažu. Snalažljiv, ali posve nesolidan. Na trenutak se uzdigla visoko iznad njegova klasnog razreda. Pisala sam mu pisma. Nazivala njegov broj u Konigswinteru. Svi su to znali, zar ne? Napravili ste od toga predstavu, zar ne? Najprije trči za mnom ... opsjeda me izjavama ljubavi... kao pravi žigolo. Naravno, hoću reći da je dio mene sve to prozro, ne brinite. Najprije vruće, pa hladno: što li on to uopće zamišlja? Ležala je preko stolice, zarila glavu u pregib lakta, a ramena su joj podrhtavala u ritmu jecaja. Morate mi reći reče Turner. Stajao je nad njom i položio joj ruku na nadlakticu. Slušajte. Morate mi reći što se dogodilo potkraj siječnja. Nešto važno, nije li tako? Nešto što vas je zamolio. Nešto politički. Nešto posebno čega se bojite. Najprije vam se ulagivao. Obrađivao vas, zatekao vas... a tada je dobio što je htio; nešto vrlo jednostavno što sam nije mogao dobiti. A kad je to dobio, niste mu više bili potrebni. Jecanje prestane. Rekli ste mu nešto što mu je trebalo; napravili mu uslugu: uslugu da može ići dalje. Dobro, dobro, niste jedini. Ima ih podosta koji su isto učinili, na ovaj ili onaj način, vjerujte mi. No, što je to bilo? Kleknuo je pokraj nje. Što ste to nerazborito učinili? Kakve to ima veze s trećim licima? Recite mi! Nešto što vas je nasmrt preplašilo! Recite mi o čemu se radi!
Oh, bože, posudila sam mu ključeve. Posudila sam mu ključeve odgovori Jenny. Brzo, dalje. Ključeve dežurnog. Cijeli snop. Došao mi je i molio me ... ne, nije molio. Ne.Sjela je, blijeda lica. Turner ponovo napuni čašu i vrati joj je u ruku. Bila sam dežurna. Noćno dežurstvo. Četvrtak, dvadeset i trećeg siječnja. Leo nije smio dežurati. Neke dokumente službenici na određeni rok ne smiju vidjeti: posebna uputstva... planove za izvanredne situacije. Ostala sam da riješim hrpu telegrama; bilo je to između pola osam i osam. Izlazila sam iz sobe za šifriranje... na putu za arhiv, i ugledala sam ga kako stoji pred vratima. Kao da me čekao. Smiješeći se. “Jenny” , rekao je, “lijepa li iznenađenja.” Bila sam tako sretna. Ponovo je zajecala. Bila sam tako sretna. Čeznula sam da ponovo progovori sa mnom. Čekao me, znam da me čekao; pretvarao se da smo se slučajno sreli. A ja sam mu rekla: “Leo”. Nisam ga nikada prije tako zvala. Leo. Stajali smo u hodniku i razgovarali. Divna li iznenađenja, neprekidno je ponavljao. Pitao me može li me pozvati na večeru. Podsjetila sam ga, ako je to možda zaboravio, da sam dežurna. Ni to ga nije smetalo. Šteta, a sutra navečer? Ili za vikend? Rekao je da će me nazvati u subotu ujutro, pitao me što mislim o tome. Izvrsno, rekla sam, vrlo rado. Najprije ćemo prošetati, rekao je, gore kod nogometnog igrališta. Bila sam tako sretna. Još sam držala telegram u ruci, cijeli svežanj, pa sam rekla, eto, bilo bi bolje da pođem i odnesem ovo u sobu Arthura Meadowesa. Htio ih je uzeti od mene, ali sam rekla, ne, mogu i sama, sve je u redu. Baš sam se okrenula da pođem... htjela sam prva otići, znate, nisam htjela da on ode od mene... Upravo sam krenula kad je rekao: “Oh, Jenny, kad smo već ovdje...” Znate već kako govori. “Eto, dogodilo se nešto smiješno, sav se zbor skupio dolje, a nitko ne može otključati dvoranu za sastanke. Netko ju je zaključao, i ne možemo naći ključ, pa smo se pitali nemate li ga možda vi.” Bilo je to zapravo malo čudno; nije mi padalo na pamet zašto bi je netko uopće i zaključavao. Zato sam rekla, da, sići ću i
otključati dvoranu, samo da rasporedim telegrame. Hoću reći, znao je da imam ključ; dežurni ima rezervni ključ za svaku prostoriju u ambasadi. “Nemojte se gnjaviti i silaziti” , kaže on, “dajte mi samo ključ, i ja ću to obaviti umjesto vas. Neće trajati ni dvije minute.” Zamijetio je da oklijevam. Sklopila je oči. Bio je tako sitan bukne iz nje. Tako ste ga lako mogli povrijediti. Već sam ga bila optužila da mi otvara pisma. Ljubila sam ga... Kunem se da nikada nikoga nisam tako ljubila... Postepeno je prestala plakati. I tako ste mu dali ključeve? Cijeli svežanj? To su ključevi soba, sefova ... Ključevi svih stolova i čeličnih ormara; prednjih i stražnjih vrata zgrade, i ključ za isključivanje alarmnog uređaja u arhivu političkog odjela. Ključevi dizala? Tada dizalo još nije bilo zabravljeno... niti su bile postavljene rešetke. To su postavili slijedeći vikend. Kako ih je dugo imao? Pet minuta. Možda manje. To nije dovoljno dugo, nije li tako? Uhvatila ga je za ruku, zaklinjala ga. Recite da nije dovoljno dugo. Za uzimanje otisaka? Mogao je napraviti pedeset otisaka ako je znao što mu treba. Trebao bi mu vosak ili plastelin ili nešto slično: pitala sam. Pronašla sam to u knjizi. Pripremio bi ga u sobi ravnodušno reče Turner. A njegova je soba u prizemlju. Ne brinite doda blago. Možda je baš htio uvesti zbor. Ne smijete davati mašti toliko maha. Prestala je plakati. Glas joj se smirio. Te večeri zbor nije imao probu očito je i sama došla do neizbježnog zaključka. Proba zbora je u petak. A to je bilo u četvrtak. Utvrdili ste to, ha? Pitali ste stražara? Znala sam to već tada! Znala sam kad sam mu dala ključeve! Sama sebi govorim da nisam, ali to nije istina. Ali morala sam mu vjerovati.