Bio je to znak odricanja. Znak odricanja, znak ljubavi. Zar to ne mo168ete shvatiti? Oh, tko bi to od muškarca i očekivao da tako nešto shvati? A kad ste se odrekli reče Turner i ustane nije vas više htio, zar ne? Nisu li svi muškarci takvi? Je li vas nazvao u subotu? Znate i sami da nije. Lice joj je i dalje bilo zariveno u podlakticu. Zatvorio je notes. Čujete li me? Da. Je li vam ikada spominjao neku ženu: neku Margaret Aickman? Bili su zaručeni. Poznavala je i Harryja Praschka. Nije. Nikakvu drugu ženu? Nije. Je li ikad pričao o politici? Nije. Je li vam ikada dao povoda za razmišljanje da bi mogao imati jakih ljevičarskih sklonosti? Nije. Jeste li ga ikada viđali u društvu sumnjivih osoba? Nisam. Je li ikada pričao o svom djetinjstvu? O svom stricu? Stricu koji je živio u Hampsteadu. Komunistu koji ga je othranio. Nije. O stricu Ottu? Nije. Je li ikada spominjao Praschka? No, je li? Je li ikada spominjao Praschka, čujete li me? Rekao je da mu je Praschko jedini prijatelj kojeg je ikada imao. Živci su joj ponovo popustili, i ponovo je pričekao. Je li spominjao Praschkove političke aktivnosti? Nije. Je li govorio da su još prijatelji?
Stresla je glavom. Netko je ručao s Hartingom prošli četvrtak. Dan prije nego što je otišao. Kod “Maternusa”. Jeste li to bili vi? Rekla sam vam! Kunem se! Jeste li to bili vi? Nisam! Zapisao je vaš inicijal. Zapisao je P. Tako je i inače zapisivao sastanke s vama. Nisam to bila ja! Onda je to bio Praschko, nije li tako? Odakle da znam? Zato što ste bili s njim intimni! Ispričali ste mi polovicu, a ostatak? Spavali ste s njim sve do dana njegova odlaska! To nije istina! Zašto ga je Bradfield štitio? Mrzio je Lea iz dna duše: zašto se toliko brinuo za nj? Davao mu zadatke? Držao ga na platnom spisku? Odlazite, molim vas reče ona. Molim vas. I nemojte se više vraćati. Zašto!? Ustala je. Gubite se! reče. Večerali ste s njim u petak. One večeri kad je otišao. Spavali ste s njim, a nećete to priznati! Ne! Pitao vas je o zelenom dosjeu! Smotao vas je da mu donesete torbu! Nije! Nije! Gubite se! Nazovite mi taksi. Čekao je dok je telefonirala. Sofort, rekla je, dođite sojort i odvedite ga. Prišao je vratima. Sto ćete učiniti kad ga pronađete? upitala ga je mlitavim glasom što obično slijedi nakon strasti. To nije moj posao. Zar vam nije stalo? Nikada ga nećemo pronaći, čemu se onda uzbuđivati? Čemu ga onda tražiti?
Zašto ne? Tako nam i prolazi život, zar ne? Tražeći ljude koje nikada nećemo pronaći. Polagano je sišao stepenicama u predvorje. Iz jednog stana čula se buka koktela. Skupina vrlo pijanih Arapa projuri mimo njega skidajući kapute i vičući. Čekao je na pragu. Na drugoj obali rijeke uska svjetla Chamberlainova Petersberga visila su poput ogrlice u toploj tami. Neposredno ispred njega uzdizala se nova zgrada. Kao da su je izgradili odozgo, počevši s dizalicom i gradeći nadolje. Učinilo mu se da ju je već vidio, iz drugog ugla. Preko kraja ulice raskrečio se željeznički nadvožnjak. Ugledao je nijeme putnike kako u vagonrestoranu brste večeru kad je preko nadvožnjaka protutnjao ekspres. Ambasada reče. Britanska ambasada. Englische Botschajtt Ne engleska. Britanska. Zuri mi se. Vozač opsuje i počne nešto vikati o diplomatima. Vozili su se krajnje brzo i jednom su se gotovo zabili u tramvaj. Požuri, što čekaš, do vraga! Zatražio je potvrdu. Vozač je na polici ispod prednjeg stakla držao pečat i blok. Udario je pečatom po papiru tako snažno da je gotovo zgnječio papir. Ambasada je sličila na brod, svi su prozori bili jarko osvijetljeni. U predvorju su se polako i ritmički kretale tamne prilike, nalik na plesače kadrile. Parkiralište je bilo pretrpano. Bacio je potvrdu. Lumley nije odobravao vožnje taksijem. Novi propis nakon posljednjeg kresanja. Nije ni od koga mogao tražiti naknadu. Osim od Hartinga, čiji su se dugovi izgleda počeli gomilati. Bradfield je na sastanku, rekla je miss Peate. Vjerojatno će s ambasadorom odletjeti za Bruxelles prije jutra. Odložila je spise i vrpoljila se oko plave kožnate mape za ? placement, raspoređujući imena oko stola redoslijedom važnosti, obraćajući mu se kao da joj je dužnost da ga frustrira. De Lisle je bio u Bundestagu, pratio je debatu o zakonodavstvu za izvanredno stanje. Htio bih vidjeti ključeve dežurnog. Na žalost, njih možete dobiti samo uz odobrenje gospodina Bradfielda.
Natezao se s njom, što je i htjela. Pobijedio je, što je također htjela. Dala mu je pismeno ovlaštenje koje je potpisao administrativni odjel i supotpisao otpravnik (političkih) poslova. Otišao je s ovlaštenjem do stola u recepciji gdje je Macmullen bio na dužnosti. Macmullen je bio krupan, miran muškarac, svojevremeno vodnik edinburške policije, i sve ono što je čuo o Turneru nije ga veselilo. I noćnu knjigu reče Turner. Pokažite mi noćnu knjigu od siječnja. Izvolite reče Macmullen. Stajao je nad njim dok je pregledavao knjigu, da je slučajno ne bi odnio. Bilo je pola devet i ambasada se praznila. Vidimo se ujutro, stari moj prošapta Mickie Crabbe u prolazu. Ni riječi o Hartingu. Upišite me reče Turner i gurne knjigu preko pulta. Bit ću ovdje cijelu noć. Kao što je i Leo bio, pomisli.
Poglavlje devet Četvrtak dan krivnje Ključeva je bilo pedesetak, od toga samo pola tuceta s ceduljama. Stajao je u hodniku prvog kata, na mjestu gdje je stajao Leo, povučen u sjenu stupa, zureći u vrata sobe za šifriranje. Bilo je oko pola osam. Leovo vrijeme, i zamišljao je Jenny Pargiter kako izlazi sa hrpom papira u naručju. Hodnik je sad bio vrlo bučan, i čelični prozorčić na vratima sobe za šifriranje dizao se i spuštao kao giljotina kako su djevojke iz arhiva predavale i preuzimale telegrame; no te večeri, u četvrtak, sve je bilo mirno, zatišje pred sve veću krizu, i Leo ju je oslovio ovdje, na mjestu gdje je Turner sada stajao. Pogledao je na sat, a tada opet ključeve i razmišljao: pet minuta. Što bi on bio uradio? Buka ga je zaglušivala; gore nego danju: ne samo glasovi već i lupanje strojeva objavljivali su ulazak jednog svijeta u izvanredno stanje. No te je večeri vladao mir, a Leo je bio biće tišine, čekajući na ovome mjestu da ugrabi lovinu i uništi. U pet minuta. Odšetao je hodnikom do predvorja i zagledao se nadolje u prostor stubišta, promatrao kako večernja smjena tipkačica nestaje u tami, poput preživjelih s gorućeg broda, prepuštajući se noći da ih spasi. Pošao bi žustro ali ležerno jer bi ga Jenny promatrala sve dovde, a i Gaunt ili Macmullen bi ga vidjeli kako silazi tim stepenicama; žustro, ali ne i slavodobitno. Stajao je u predvorju. No kakva li rizika, pomisli odjednom: kakve li opasne igre. Gomila se razdvojila da propusti dva njemačka funkcionera. Nosili su crne torbe za spise i hodali zloslutno kao da su došli obaviti operaciju. Sive su šalove odjenuli ispod kaputa, složivši ih široko i ravno poput ovratnika na ruskim uniformama. Kakve li opasnosti. Mogla ga je pozvati natrag; mogla ga je slijediti; znala bi za nekoliko minuta, ako to već i odmah nije znala, da Leo laže, znala bi onog trenutka kad bi stigla do predvorja i ne bi čula pjevanje iz dvorane, ne bi ugledala ni traga
tucetu pjevača u noćnoj knjizi, ne bi ugledala ni šešire ni kapute na onim istim kukama gdje su se sada rasterećivali njemački službenici; znala bi da joj je Harting Leo, izbjeglica, marginalna ličnost, promašeni ljubavnik i trgovac trećerazrednim štosovima, lagao da se domogne ključeva. Znak odricanja, znak ljubavi; tko bi od muškarca i očekivao da tako nešto shvati? Prije nego što je ušao u hodnik stao je i pregledao dizalo. Pozlaćena vrata bila su zatvorena zasunom; srednje staklo bilo je tamno, iznutra zabijeno daskama. Preko svega bile su vodoravno učvršćene dvije teške čelične šipke radi dodatne sigurnosti. Otkad je ovo ovdje? Od Bremena, sir reče Macmullen. A kad je to bilo? U siječnju, sir. Potkraj siječnja. Foreign Office nam je savjetovao da to učinimo, sir. Poslali su posebnog čovjeka. Uredio je podrume i dizalo, sir. Macmullen je iznosio podatke kao da daje izjavu pred edinburškim sudom, kao na usmenom egzerciru, dišući u redovnim razmacima. Radio je cijeli vikend doda Macmullen sa strahopoštovanjem jer je on bio komotan čovjek, i posao ga je brzo umarao. Polako se kroz polutamu uputio prema Hartingovoj sobi: ova bi vrata bila zatvorena, ova svjetla ugašena, ove prostorije tihe. Je li možda mjesec sjao kroz rešetke? Ili samo ove plave noćne svjetiljke koje su Britaniji štedjele energiju, i jeka vlastitih koraka pod svodovima? Mimo njega prođoše dvije djevojke, odjevene za izvanredno stanje. Jedna je na sebi imala traperice i otvoreno ga je odmjerila, kao da ga važe. Isuse, pomisli, ubrzo ću jednu zgrabiti, pa otključa vrata Leove sobe, zastavši u mraku. Sto si smjerao, pitao se, ti sitni lopove?Limenke. Limenke za cigare bi odgovarale svrsi, ispunjene bijelim kitom; i dječji plastelin iz one velike “Woolworthove” robne kuće u Bad Godesbergu bi odgovarao; malo bijelog talka do se dobije jasan otisak. Tri pokreta ključem, ova strana, ona strana, ravni ubod u meso, pazeći da se hrbat dobro vidi. Možda neće savršeno odgovarati; ovisi o fazonama i samom otiskivanju, ali prikladna mekana kovina će malo popustiti u bravi i
oblikovati se prema unutarnjim stijenkama... Hajde, Turneru, običavao je reći vodnik, pronašao bi je da je okružena dlakama. Znači, pripremio ih je. Svih pedeset limenki? Ili samo jednu? Samo jedan ključ. Koji? U kojoj su Aladinovoj pećini, u kojoj su tajnoj komori bila skrivena tajna blaga ove mrzovoljne engleske kuće? Harting, ti lopove. Počeo je s Hartingovim vratima, samo da ga naljuti, da pokaže odsutnom lopovu kako se i po njegovim vratima može prčkati, a tada polako krenuo prolazom, isprobavajući ključeve i brave, i kad god bi pronašao ključ koji je odgovarao bravi, skinuo bi ga s prstena, spustio u džep i pomislio: misliš da si sada pametniji? Većina vrata nije bila ni zaključana, pa su ključevi ionako bili suvišni: ormari, toalete, prostorije za umivanje, sobe za odmor, kancelarije, prostorija za prvu pomoć što je zaudarala na alkohol i razvodne kutije za električne vodove. Ili možda mikrofon? Je li to bio predmet tvog tehničkog zanimanja, lopove? Alat, gajtan, sušila za kosu, sve te trice i kučine: nije li to bila divna izlika za unošenje nekakvog ludog zavjereničkog uređaja za prisluškivanje? “Sranje” , izusti naglas i teškim se koracima, dok mu je po bedru lupetalo već tuce ključeva, uputi stepenicama na slijedeći kat, ravno u naručaj ambasadorovu osobnom tajniku, kočopernom, pedantnom čovjeku koji je posudio dobar dio autoriteta svog gospodara. Njegova ekscelencija se upravo sprema otići. Pokupio bih se da sam na vašem mjestu reče on s ledenom ležernošću. Ne bih rekao da mu je vaš soj suviše simpatičan. U većini hodnika još je bio dan. Komercijalni odjel je slavio “Škotski tjedan”. Slika svjetloljubičaste vrištine, uokvirena tkaninom s uzorkom klana Campbell, visila je pokraj fotografije kraljice u škotskoj odjeći. Bočice škotskog viskija bile su ukomponirane u kolaž sa slikama plesača i gajdi, uokviren letvama od šperploče. U velikoj dvorani, ispod sjajnih natpisa koji su opominjali da treba kupovati na sjeveru, činovnici blijeda lica uporno su udarali po zbrajalicama. Posljednji rok Bruxelles!, upozoravao ih je plakat, no čini se da to nije nimalo djelovalo na strojeve. Popeo se kat više te se našao u Whitehallu kod atašea i njihovih
sitnih ministarstava i titula ispisanih ličilačkom šablonom na vratima. Što do vraga radite ovdje? upita ga dežurni narednik i Turner ga upozori da se uljudnije ponaša. Odnekud je dopirao vojnički glas što se hrabro borio s diktiranjem. U daktilobirou djevojke su izgubljeno sjedile u školskim redovima: dvije niže službenice u zelenim kutama obazrivo su rukovale golemim strojem za umnožavanje dok je treća raspoređivala obojene telegrame kao da pakuje fino rublje za put. Iznad svih njih sjedila je na uzdignutom podiju šefica, plave kose i punih šezdeset ljeta, i provjeravala matrice. Samo je ona, nanjušivši neprijatelja, naglo podigla glavu i okrenula nos u vjetar. Zidovi iza nje bili su obloženi božićnim čestitkama šefica iz drugih diplomatskih predstavništava. Neke su prikazivale deve, druge pak kraljevski grb. Gledam brave promrmlja on, a njen je pogled govorio “gledaj što hoćeš, ali ne moje djevojke”. Bože, dobro bi mi došla jedna, kažem vam. Valjda biste mi mogli jednu prepustiti za kratak izlet u raj? Harting, lopove. Bilo je deset sati. Posjetio je sve sobe u koje je Harting mogao ući, ali mu je trud bio nagrađen samo glavoboljom. Harting je nešto tražio, ali toga više nije bilo, ili je bilo tako skriveno da bi ga trebalo tražiti tjednima, ili je bilo tako očito da je bilo nevidljivo. Osjetio je mučninu što slijedi nakon napetosti, a u glavi su mu se kovitlala nepovezana sjećanja. Bože: u jednom jedinom danu. Od oduševljenja do nemoći u jednom danu. Od aviona do stola u sobi za odmor, svi tragovi i nijedan; proživio sam cijeli usrani život, a tek je ponedjeljak. Zagledao se u prazne telegramske formulare, pitajući se što do vraga da napiše. Cork je spavao, a roboti su šutjeli. Ključevi su ležali pred njim na hrpi. Počeo ih je jedan po jedan nizati natrag na prsten. Spojiti, pomisli: konstruirati. Nećeš otići u krevet sve dotle dok barem ne utvrdiš trag kojim moraš poći. Zadatak je intelektualca, revao je njegov prdliivi mentor, uvesti red u kaos. Definirati anarhiju. To je um bez sistema. Molim vas, učitelju, što je sistem bez uma? Uzeo je olovku i lijeno nacrtao dijagram dana u tjednu, a tada podijelio svaki dan na polja po sat. Otvorio je plavi rokovnik. Preoblikovati djeliće, sastaviti jedan komad iz svih komada.
Pronaći ćeš ga, a Shawn neće. Harting Leo, odštetni zahtjevi i konzularni poslovi, lopove i lovce, progonit ću te dok te ne ulovim. Znate li slučajno nešto o dionicama? upita Cork prenuvši se iza sna. Ne, ne znam. Mene zanima, vidite nastavi on trljajući crvenkaste oči ako Wall Street pada i Frankfurt pada, a mi se ovaj put ne uspijemo uvući u Tržište, kako će to utjecati na švedski čelik? Na vašemu mjestu odgovori Turner stavio bih sve na crveno i ne bih više razmišljao. Vidite, čvrsto sam nešto naumio objasni Cork Rezervirali smo parcelicu u Karipskom ... Zavežite već jednom. Konstruirati. Stavi ideje na ploču i tada pogledaj što će se s njima dogoditi. Hajde, Turneru, ti si filozof, reci nam kako se svijet okreće. Kakvu ćemo apsolutnu volju pripisati Hartingu, na primjer? Činjenice. Konstruiraj. Niste li napokon, dragi moj Turneru, napustili ontemplativni život akademskog svijeta u korist funkcionalnog života državnog činovnika? Konstruiraj, primijeni svoje teorije i de Lisle će te nazvati pravom osobom. Najprije ponedjeljak. Ponedjeljak je za izlaske s pozivom. Svi daju prednost zabavama s bifeom, spomenuo mu je usput de Lisle za ručkom; onda nema poteškoća oko raspoređivanja gostiju po važnosti oko stola. Ponedjeljak je rezerviran za utakmice u gostima. Engleska protiv nerazvijenih. U gostima, iz jednog robovanja u drugo. Harting je u biti bio čovjek druge lige. Manje važne ambasade. Ambasade s malim salonima. Ponedjeljkom ekipa B igra u gostima. ... a ako bude djevojčica, mislim da bismo mogli uzeti obojenu dadilju, amah; mogla bi je i podučavati, barem do šesnaeste godine. Ne možete li šutjeti? Ako budemo imali novaca doda Cork. Siguran sam da nisu jeftine. Radim, ne shvaćate li?
Pokušavam, pomisli, i misli mu odlutaše drugim pravcima. Bio je u hodniku s onom malom čije su se pune usne tako nerado stapale s perjastom kožom; zamišljao je taj dugi, procjenjujući pogled u njegov trbuh što se tek počeo nazirati, čuo je kako se smije, kao što se smijala njegova vlastita žena: Alane dragi, trebao bi me uzeti, ne boriti se sa mnom. To je ritam, to je kao ples, ne shvaćaš li? A Tony tako divno pleše. Alane dragi, večeras ću doći malo kasnije, a sutra izlazim, imam utakmicu u gostima sa svojim ponedjeljnim ljubavnikom. Alane prestani. Prestani! Alane molim te ne tuci me! Neću ga više nikada dotaći, kunem se. Do utorka. Harting, ti lopove. Utorak je bio za primanje gostiju kod kuće. Kod kuće znači utorak, kod kuće znači primati ljude. Napavio je popis i pomislio: ovo je gore nego Blackheath. Gore od njene proklete majke i njene borbe za svojim djelićem moći; gore od Bournemoutha i kolači sa s kimom za pastora; gore od sumornih nedjelja u Yorkshireu i vjenčanja tempiranih za čaj u šest; ovo je po mjeri napravljeni, neosvojivi preventivni zatvor ispraznih društvenih konvencija. Vandelungovi (Nizozemci) ... Canardovi (Kanađani)... Obutuovi (Ganci)... Cortezzanijevi (Talijani)... Allertonovi, Crabbeovi i jednom, gle zbilja, Bradfieldovi; ta je sretna družina bila izmiješana sa čak četrdeset i osam dosadnih gnjavatora (opravdati računima), određenih samo količinom: Obutuovi plus šest.. . Allertonovi plus dva .. Bradfieldovi sami. Njima si poklonio punu pažnju, zar ne? “Koliko mi je poznato, održavao je određeni standard”. Šampanjac i dva priloga te večeri. Jaja zviždovke koja je platio ruski poreski obveznik. Žena ga je prekinula: dragi, zašto ne iziđemo večeras? Willoughbyjevi se neće ljutiti, znaju da mrzim kuhanje, a Tony obožava talijanska jela. Oh, svakako, svakako: sve samo da ugodimo Tonvju. ... a ako bude dječak govorio je Cork sam ću se primiti tog posla. Valjda imaju nekakve mogućnosti za dječake, čak i tamo. Hoću reći, to je raj, naročito za učitelje. Srijeda je bila za društvene aktivnosti. Večer ping--ponga. Večer singsonga. Podoficirska kantina: “Trgnite nešto oštro uz to pivo,
gospodine Turneru, da bolje ujede. Znate, sir, momci kažu za vas, i siguran sam da vam neće smetati ako to ponovim, s obzirom na to da je Božić: gospodin Turner, kažu oni uvijek vas zovu gospodin Turner, a to neće učiniti svakome. gospodin Turner je nepopustljiv, gospodin Turner je strog, ali gospodin Turner je fer. Znate, sir, što se tiče mog dopusta...” Večer automobilskog kluba “izgnanika”. Večer da se poput crva zarije još palacdva u meso ambasade; vrati se, mala, i samo sljušti te traperice. Večer isključivo za poslove. Detaljno je proučavao zaduženja i pomislio: moram priznati da si se zbilja naradio za svoje tajne. Zbilja si sebe kućario. Škotski plesovi, kuglaško društvo, automobilski klub, sportski odbor. Prije ti nego ja, momče: ti si doista vjerovao. I to ti moram priznati. Stvarno si se stuštio prema golu, nije li tako? Vodio si loptu i sve ih prešao, ti lopove. Znači, preostao je budući da za vikende nije bilo ničega osim bilješki u vezi s radom u vrtu i nekoliko putovanja u Hannover preostao je četvrtak. Četvrtak, dan krivnje. Nacrtaj pravokutnik oko četvrtka, telefoniraj u “Adler” i ustanovi kad zatvaraju ulazna vrata. Ne zatvaraju ih. Povuci još jedan pravokutnik oko prvoga, palac i pol puta pola palca, i ukrasi međuprostor vijugavim zmijama; neka njihovi rašljasti jezici sugestivno ližu milovidnu gotičku zakrivljenost slova, i pričekaj da ti se brujanje izmučene glave utopi u probuđenom bubnjanju strojeva za šifriranje. A rezultati? Tišina. Prokleta tišina. Rezultat je četvrtak obavijen seksualnom tajnovitošću, mučen uzdržavanjem. Četvrtak opkoljen pedantnim upisima, bombastičnim, dosadnim gradonačelničkim rukopisom besposlena čovjeka s mnogo vremena da se bavi besposlenošću. “Ne zaboravi mlinac za kavu za Mary Crabbe” , upozoravao je blagorodni gradonačelnik Turnerova rodnog građa u Yorkshireu svog sretnog biografa; ne zaboravi samljeti Mary Crabbe, ti lopove. “Razgovarati s Arthurom o Myrinom rođendanu” dobrohotno mu je u uho šaptao gospodin Crail, pastor, dobro poznat u cijelom Yorkshireu po svojim glupim propovijedima. “Zakuska
Anglonjemačkog društva za prijatelje slobodnog grada Hamburga” , “Dobrotvorna zakuska kluba International Ladies, nošnje svih zemalja, DM 15,00, uklj. vino” objavljivao je voditelj velikim slovima, nadutima poput svečanih uniformi na godišnjoj službenoj večeri u podoficirskoj kantini, na iscrtanim stranama. I ne zaboravi, to ne moraš zapisati, uništiti karijeru Jenny Pargiler. I Meadowesovu penziju. I Gaunta? I Bradfielđa? I koga još usput? Myru Meadowes? Harting, ti uništavatelju. Ne možete li isključiti te proklete stvari? Kamo sreće kad bih mogao reče Cork. ?Nešto se događa, ne pitajte me što. Na ruke Bradfieldu sami dešifrirajte. Slijedi osobna dostava Bradfieldu .. . valjda je seronji rođendan.Pogreb, bit će prije pogreb progunđa Turner i vrati se rokovniku. Ali četvrtkom je Harting zbilja imao nekakvog posla, nešto stvarno; i nešto još neostvareno. Nešto što je tajio. Dobro tajio. Nešto hitno i stvaralačko; nešto tajno. Nešto zbog čega su se svi ostali dani isplatili, nešto u što se moglo vjerovati. Četvrtkom je Leo Harting živio pravim životom, i šutio. Nije upisivao čak ni laž. Samo je posljednji četvrtak bio popraćen upisom: Maternus. Jedan sat. P. Ostali su bili isto toliko prazni, nevini i nedostupni koliko i one male djevice iz hodnika u prizemlju. Ili isto toliko puni krivnje. Tog se dana odvijao sav Hartingov život. Živio je od četvrtka do četvrtka kao što drugi žive od godine do godine. Kako su izgledali njihovi sastanci, sastanci Hartinga i njegova gospodara? Kakav je bio njihov odnos nakon svih tih godina suradnje? Gdje su se sastajali? Gdje je on vadio sve one dosjee i pisma, i bez daha deklamirao podatke? U sobi u tornju neke vile pokrivene crijepom od škriljevca? U podatnoj posteljini s podatnom svilenastom djevojkom, traperica prebačenih preko podnožja kreveta? Pod mostom kojim je prolazio vlak? Ili u nekoj derutnoj ambasadi pod prašnjavim lusterom, na pozlaćenoj sofi, držeći za ručicu starog tatu Meadowesa? U lijepoj baroknoj spavaonici nekog hotela u Godesbergu? U sivoj zgradi novog stambenog naselja? U čednom bungalovu s imenom od kovana željeza i obojenim staklenim ukrasima na vratima? Pokušavao ih je dočarati u mašti, Hartinga i
njegova gospodara, skrovite a ipak samosvjesne, prošaptane šale i prošaptani smijeh. Evo, ova je dobra, kaže prodavač pornića, najradije je ne bih ni prodao. Vama se sviđa bez okolišanja, zar ne? “Lijepo je kad te vole” , vrskao je Allerton. Jesu li sjedili za bocom dok su ležerno planirali slijedeći juriš na citadelu, dok je u pozadini škljocala kamera, a pomoćnik obazrivo šuštao papirima? Metni mi ga još jednom dragi, ali nježno, kao Tony. Nemaš samopouzdanja, dragi moj, nisi pročitao priručnike i nisi naučio dijelove puške. Ili je to bio “slučajni” sastanak na brzinu? Susret u zabačenoj ulici, izbezumljena razmjena dok su se vozili uličicama i molili se Bogu da ne dođe do prometne nesreće? Ili na vrhu nekog brežuljka? Pokraj nogometnog igrališta gdje je Harting nosio balkanski šešir i sivu uniformu Pokreta? Cork je telefonski razgovarao s miss Peate i u glasu mu se osjećalo strahopoštovanje: Budite pripremni za sedam stotina grupa iz Washingtona. London molim prenijeti i osobno dešifrirati. Bilo bi najbolje da ga odmah upozorite: bit će ovdje cijelu noć. Slušajte, draga moja, svejedno mi je, baš da i razgovara s engleskom kraljicom. Ovo je superhitno i moj je posao da ga obavijestim, a ako vi nećete ja ću... uf, prokleta beštija. Drago mi je što to čujem reče Turner i isceri se, što je rijetko činio. Mislim da je ona kapiten ekipe. Engleska protiv ostatka svijeta složi se Turner i obojica se nasmijaše. Je li, dakle, Praschko bio osoba s kojom je ručao u “Maternusu”? U tom slučaju, bilo bi teško vjerovati da je Praschko bio njegova redovna veza, jer on tada ne bi dopisao taj izdajnički P, taj Harting što je tako dobro prikrivao svoje tragove; ne bi ni ručao s Praschkom na javnom mjestu nakon što se toliko trudio da prekine taj odnos. Je li u tom slučaju postojao neki posrednik, neki osigurač između Praschka i Hartinga? Ili je tog dana sistem zatajio? Ostani na liniji, Turneru, ostani pri razumu jer će te nerazum upropastiti. Dovedi kaos u red. Je li taj P bio znak da mu je Praschko predložio sastanak u četiri oka, kako bi ga možda upozorio da mu je Siebkron za petama? Kako bi mu naredio evo mogućnosti kako bi
mu naredio da prije bijega ukrade zeleni dosje bez obzira na opasnost i po svaku cijenu? Četvrtak? Podigao je ključeve i prstom držeći prsten polako ih zanjihao. Četvrtak je bio dan sastanka ... dan pritiska ... dan kad je bio upozoren... dan kad je dobivao zadatke i davao podatke... dan kad je posudio ključeve od Pargiterove. Bože: zar je zbilja spavao s Pargiterovom? Postoje žrtve, generale Šlobodoviču, koje ni Leo Harting neće podnijeti u službi Majke Rusije. Beskorisni ključevi. Što je očekivao da će njima dobiti? Pristup torbi za depeše za kojom je toliko čeznuo. Ne seri. Znao je proceduru; Meadowes ga je čak uputio. Znao je vrlo dobro da u svežnju ključeva dežurnog službenika nije bilo rezervnog ključa torbe za depeše. Pristup samom arhivu, možda. Opet sereš. Znao bi na prvi pogled da je arhiv zaštićen boljim bravama nego što su bile ove. Koji je ključ onda htio? Kojeg se ključa htio domoći tako očajnički da je ugrozio cijelu špijunsku karijeru kako bi pribavio otisak? Da je podilazio Jenny Pargiter i izložio se opasnosti od negodovanja ambasade u stvari, i nakopao ga sebi na glavu ako se Meadowesu i Gauntu uopće i moglo vjerovati. Koji ključ? Ključ dizala, da prokrijumčari dokumente iz ureda, sakrije ih u nekakvom skrovištu na nekom gornjem katu, a tada ih pojedinačno i bez problema iznese u torbi za spise? Je li možda zato nedostaju i kolica? Fantastične vizije ukazaše mu se pred očima. Vidio je Hartingovu sitnu priliku kako trči tamnim hodnikom, gurajući pred sobom kolica u otvoreno dizalo, vidio je piramidu dosjea kako drhti na gornjoj ploči kolica, a na donjoj ploči usput pokupljene nusproizvode: pisaće potrepštine, pečat, rokovnici, pisaći stroj s dugim valjkom iz daktilobiroa ... Vidio je minikaravan kako čeka pri bočnom ulazu i Hartingova bezimenog gospodara kako drži vrata, i reče “jebi ga” , poput školarca, upravo u trenutku kad je miss Peate došla po telegrame, i uzdah miss Peate bio je iskaz seksualnog uzdržavanja. Trebat će mu i knjige sa šiframa upozori je Cork.
Slučajno mu je postupak dešifriranja posve dobro poznat, hvala. Kažite, što se događa, što je novo u Bruxellesu? upita Turner. Glasine. O čemu? Da su htjeli da to i vi doznate, ne bi valjda slali osobne poruke, ne čini vam se? Ne znate vi njih u Londonu odvrati Turner. Odlazeći, uspjela je čak i svojim hodom svojim dugim engleskim koracima koji kao da su govorili “ne diraj” , “nikakvi osjećaji, molim” , “seks je za niže klase” pokazati koliko prezire Turnera i njegova sabrana djela. Mogao bih je ubiti ? uvjereno reče Cork mogao bih joj prerezati taj opaki grkljan. Ne bih ni trenutka požalio. Već je ovdje tri godine, a nasmiješila se samo jednom, kad je gazda ogrebao svoj “rolls royce”. Besmisleno. Nije dvojio: znao je da je besmisleno. Špijuni Hartingova kova ne kradu; oni registriraju, pamte, fotografiraju; špijuni Hartingova kova ruju korumpirano i proračunato, ne impulzivno. Oni zameću tragove i preživljavaju da bi sutra opet prevarili. I ne pričaju prozirne laži. Oni ne pričaju Jenny Pargiter da zbor ima probu četvrtkom ako ona može za pet minuta doznati da je proba u petak. Oni ne pričaju Meadowesu da odlaze na sastanak u Bad Godesbergu kad i Bradfield i de Lisle znaju da to nije točno, da to već dvije ili više godina nije točno. Oni ne podižu saldo svoje plaće s dodacima prije bijega, kao signal nekome koga bi to slučajno moglo zanimati; oni se ne izlažu opasnoj Gauntovoj znatiželji kako bi do kasno u noć radili. Gdje radili? On je htio skrovitost. Htio je noću obavljati poslove što ih nije mogao obavljati danju. Kakve poslove? Raditi s fotoaparatom u nekoj zabitoj sobi gdje je sakrio dokumente, gdje se mogao zaključati? Gdje su kolica? Gdje je pisaći stroj? Ili možda, kao što je Meadowes pretpostavio, njihov nestanak nije imao nikakve veze s Hartingom? Za sada je odgovor bio samo jedan: Harting bi sakrio dokumente u skrovište u toku dana, noću bi ih neometan fotografirao, a tada ih slijedeće jutro vraćao... No,
nije ih vraćao. Zašto onda krasti? Špijun ne krade. Pravilo broj jedan. Otkrivši gubitak, svaka ambasada može izmijeniti planove, preraditi ili opozvati sporazume, poduzeti tuce profil aktičkih mjera da predusretne i svede na minimum počinjenu štetu. Najbolja djevojka je djevojka koju nemaš. Najdjelotvornija prevara je prevara koja se nikada ne otkrije. Zašto onda krasti? Razlog je već bio jasan. Harting je bio pod pritiskom. Ma kako proračunati bili njegovi potezi, jasno su odavali čovjeka koji se utrkuje s vremenom. Čemu žurba? Koji je bio posljednji rok? Polako, Alane; nježno, Alane; budi kao Tony, Alane. Budi kao divni, polagani, vitki, ritmički, anatomski vješti, prijateljski Tony Willoughby, dobro poznat u najboljim klubovima i slavan po svojoj kopulativnoj vještini. Zapravo bih radije najprije dečka reče Cork. Hoću reći, kad već imate dečka možete lako dalje. No moram reći da nisam baš pristalica velikih obitelji. Ne, ako ne možete riješiti problem posluge. Usput, jeste li oženjeni? Uh, oprostite na pitanju. Pretpostavimo na trenutak da je ono bjesomučno privatno putovanje u arhiv bilo rezultat uspavane simpatije za komuniste koju su probudili događaji prošle jeseni; pretpostavimo da ga je to potaknulo. No, u tom slučaju kakvom je hitnom cilju bila usmjerena njegova žestina? Samo posljednjem roku što ga je diktirao njegov pohlepni gospodar? Sto se tiče prvog stupnja, zaključak je bio lagan: Karfeld je došao na vlast u listopadu. Od tog trenutka popularna nacionalistička partija postala je stvarnost; ni nacionalistička vlada nije bila nevjerojatna. Mjesec dana, dva mjeseca, Harting se prepušta teškim mislima. Vidi Karfeldovo lice na svakoj ogradi, čuje poznate parole; “on doista mami na komunizam” , kako je de Lisle rekao... Buđenje je polako, neodlučno, stare veze i simpatije leže duboko i polako izranjaju na površinu. A tada, trenutak odluke, prekretnica. Ili sam ili na Praschkov nagovor, odlučuje se na izdaju. Praschko stupa s njim u kontakt: zeleni dosje. Pribavi zeleni dosje i pomoći ćeš našim nekadašnjim idejama ... pribavi zeleni dosje prije dana odluke u Bruxellesu... Sadržaj tog dosjea, rekao je Bradfield, mogao
bi stvarno ugroziti naš položaj u Bruxellesu... Ili su ga možda ucjenjivali? Je li se radilo o takvoj trci? Je li morao birati: zadovoljiti pohlepnog gospodara ili biti kompromitiran zbog nečije indiskrecije? Ne bi li nešto u vezi s incidentom u Kolnu, na primjer, moglo naškoditi njegovu dobru glasu: neka žena, ili nekakvi mutni poslovi? Je li možda pronevjerio novce Rajnske armije? Je li prodavao neocarinjeni viski i cigarete? Ili se možda spetljao s homoseksualcima? Je li, zapravo, podlegao bilo kojem od tuceta klasičnih iskušenja što su uvijek na jelovniku diplomatske špijunaže? Djevojko, navuci odmah traperice. Ne, ta mu uloga nije odgovarala. De Lisle je imao pravo: u Hartingovim postupcima bilo je nekakve silovitosti, energične svrhovitosti koja je prelazila okvirs samoodržanja; bilo je agresivnosti, bezobzirnosti, žara koji su bili beskonačno određeniji od nevoljkog udovoljavanja ucijenjena čovjeka. U tom podzemnom svijetu što ga je Turner istraživao, Harting je bio gazda a ne sluga, naredbodavac a ne puki izvršitelj. On nije bio potlačeni već tlačitelj, lovac, progonitelj. Barem u kome bilo je sličnosti između Turnera i Hartinga. Ali Turnerova lovina je imala ime. Njegovi su tragovi do određene točke bili jasni. Iza nje su nestajali u rajnskoj magli. No nešto ga je najviše zbunjivalo: iako je Harting lovio sam, razmišljao je Turner, nije mu manjkalo pokrovitelja... Je li Harting ucjenjivao Bradfielda? Pitanje mu je odjednom sinulo, i on se naglo uspravio. Je li u tome trebalo tražiti objašnjenje Bradfieldove nevoljke zaštite? Je li mu zato pronašao posao u arhivu, dopuštao mu da bez obrazloženja nestaje četvrtkom poslije podne, da luta hodnicima s torbom za spise? Pogledao je još jednom rokovnik i pomislio: ispitaj osnove. Gospođo, pokažite ovom umornom đaku svoje osnove; nauči dijelove, pročitaj knjigu iz početka... to je bio savjet tvog učitelja, a tko si ti da se ne obazireš na savjet svog učitelja. Ne pitaj zašto se Krist rodio na Božić, pitaj je li se uopće rodio. Ako nam je Bog dao razum, dragi moj Turneru, dao nam je i razum da prozremo njegovu jednostavnost. Prema tome,
zašto uopće četvrtak? Zašto poslijepodne? Zašto redovni sastanak? Ma kako očajan bio, zašto se Harting sastajao sa svojom vezom usred dana, za vrijeme radnog vremena, u Godesbergu, kad je kao prvo njegova odsutnost iz ambasade davala povoda laži? Besmisleno: sranje, Turneru, kako god da okreneš. Harting se mogao s vezom sastajati u bilo koje vrijeme. Noću u Konigswinteru; na zamrznutim obroncima Chamberleinova Petersberga; u Kolnu, Koblenzu, u Luksemburgu ili iza nizozemske granice u toku vikenda kad nikome nije trebalo nuditi ispriku, istinitu ili lažnu. Spustio je olovku i glasno opsovao. Problemi? upita Cork. Roboti su bjesomučno žagorili, a Cork ih je posluživao kao gladnu djecu. Ništa što se molitvom ne bi moglo riješiti reče Turner sjećajući se nečega što je tog jutra rekao Gauntu. Ako želite poslati taj telegram spokojno ga upozori Cork bilo bi bolje da požurite. Brzo se kretao od jednog stroja do drugog, vukao papire i pritiskao tastere kao da je zadužen da ih sve zaposli. Čini se da su se stvari u Bruxellesu zakomplicirale-Švabe prijete da će napustiti konferenciju ako ne povećama svoj doprinos poljoprivrednom fondu. Halidav-Pride kaže da je to po njegovu mišljenju samo izgovor. Ako ovako nastavimo, za pola sata ću rezervirati karte za lipanj. Kakav izgovor? Pogodan način napuštanja briselskih pregovora sve dok se situacija u Saveznoj Republici ne normalizira glasno pročita Cork. Turner zijevajući odgurne telegramske formulare. Poslat ću ga sutra. Već je sutra :prijateljski reče Cork. Da pušim, popušio bih jednu od tvojih cigara. Ne bi mi sada škodilo ni malo some* pomisli; kad već ne mogu dobiti jednu od onih, popušit ću umjesto toga cigaru. Znao je da mu je cijela teza pogrešna, od početka do kraja. Ništa nije bilo u redu, ništa se nije moglo međusobno povezati, ništa nije objašnjavalo energiju, ništa nije sebe objašnjavalo. Izradio je lanac,
ali ni jedna karika nije držala ostale. Naslonivši glavu na ruke, dao je furijama maha i promatrao ih kako grotesknim usporenim pokretima poziraju pred njegovom umornom maštom: anonimni Praschko, arhišpijun što s položaja parlamentarnog imuniteta rukovodi mrežom agenata--izbjeglica; Siebkron, sebični čuvar javne sigurnosti, sa svojim sumnjama da je ambasada sukrivac u golemoj izdajničkoj zavjeri u korist Rusije, naizmjenično čuvajući i progoneći one koje smatra odgovornima. Bradfield, kruti intelektualac iz gornjih slojeva, koji mrzi i štiti špijune, nedokučiv usprkos tajnama što ih ima na uši, čuvar ključeva arhiva, dizala i torbe za depeše, koji se upravo sprema nestati u Bruxelles pošto je cijelu noć proveo na nogama. Razbludna Jenny Pargiter, stjerana u mnogo mračniju sukrivnju varavom strašću što joj je već ocrnila ime u cijeloj ambasadi. Meadowes, zaslijepljen ljubavlju frustrirana oca prema malom Hartingu koji nesigurno tovari na kolica posljednji od četrdeset dosjea; de Lisle, moralni peder što se bori za Hartingovo pravo da izda prijatelje. Svi su se oni, uvećani i iskrivljeni, pojedinačno i zlokobno uzdizali pred Turnerom, plesali, krivili se i nestajali pred Turnerovim podsmješljivim zamjerkama. One iste činjenice što su ga prije samo nekoliko sati dovele na rub otkrivenja bacile su ga sada u prašumu vlastitih nedoumica. Pa ipak, kako bi se inače, reče sam sebi dok je zaključavao stvari u čelični ormar i prepuštao Corka buntovnim strojevima, kako bi se inače, upitao bi pastor lomeći mekom, krupnom rukom kolačić s kimom nad tanjurićem, kako bi se inače množile ideje, kako bi se inače kovala mudrost i konačno donosila odluka o kršćanskom putu kojim treba poći, ako ne sumnjom? Nije li sumnja, draga gospođo Turner, najveći dar našega Gospodina onima koji trebaju vjeru? Dok je išao hodnikom, obuzet vrtoglavicom i jakom mučninom, još se jednom upitao: kakve li tajne sadrži magični zeleni dosje? I tko će mi to, do vraga, reći: meni, Turneru, čovjeku na određeni rok? Rosa se dizala s polja i prelijevala na kolnik poput pare. Ceste su se ljeskale pod mokrim sivim oblacima, pod kotačima vozila je pucketalo od jake vlage. Natrag u sivilo, pomisli umorno. Danas više nema lova.
Nema nikakvog mladog anđela da se poda ovom starom golom majmunu. Nema još nikakvih apsolutnih istina na kraju puta; ničega što bi me potaklo da prebjegnem. Noćni portir “Adlera” ga ljubazno pogleda. Jeste li se zabavili? Ne mnogo. Treba ići u Koln. Tamo je kao u Parizu. De Lisleov smoking bio je pažljivo prebačen preko naslonjača. Na rukav je bila pričvršćena koverta. Na stolu je stajala boca viskija iz kantine. “Ako želite pogledati ono zemljište” , pročita Turner, “doći ću po vas u srijedu ujutro u pet”. Postkriptum mu je zaželio ugodnu večer kod Bradfieldovih, te usput šaljivo zatražio da ne prolijeva juhu od rajčice po reverima, jer de Lisle nije želio da se njegova politička uvjerenja pogrešno tumače; pogotovo zato, dodao je, što se očekivao i dolazak Herr Ludwiga Siebkrona iz Saveznog ministarstva unutrašnjih poslova. Turner pusti vodu u kadu, uzme čašu za vodu s umivaonika i napuni je dopola viskijem. Zašto je de Lisle popustio? Iz samilosti prema izgubljenoj duši? Izbavi nas. A budući da je došao kraj noći glupih pitanja, zašto su ga pozivali da upozna Siebkrona? Legao je u krevet i napola spavao do poslijepodne, sanjajući o Bournemouthu i bodljikavim, nepristupačnim četinarima što obrubljuju gole klisure kod Branksomea; i čuo je svoju ženu kako govori, dok je pakirala dječju odjeću u kovčeg, “ja ću pronaći svoj put, ti pronađi svoj, pa da vidimo tko će prije u nebo”. I čuo je opet plač Jenny Pargiter, plač što nije prestajao, poziv za samilošću u praznom svijetu. Ne brini, Arthure, pomisli, ne bih se približio Myri da mi o tome ovisi život.
Poglavlje deset Kultur kod Bradfieldovih Trebali biste ih više zabranjivati, Siebkrone lakoumno izjavi Herr Saab glasom muklim od burgunca. Oni su lude, proklete budale, Siebkrone. Divljaci. Saab ih je sve nadglasao i natpio, stjeravši ih u smetenu tišinu. Samo mu je žena, mala lutkasta plavuša nepoznata porijekla i dražesnog, dubokog dekoltea, i dalje milostivo dijelila poglede pune divljenja. Preostali gosti, invalidi nesposobni za uzvrate, sjedili su i umirali od krajnje dosadne tirade Herr Saaba. Iza njih kretalo se dvoje madžarskih poslužitelja, poput bolničarki među krevetima, a njima je rečeno Turner je u to bio čvrsto uvjeren da Herr Ludwig Siebkron zaslužuje više pažnje nego svi ostali pacijenti zajedno. A i trebala mu je. U blijedim, uvećanim očima preostale su mu još samo posljednje kapi života; bijele je ruke složio poput ubrusa uz tanjur, sav se mlitavo opustivši kao da jedva čeka da ga odnesu. Četiri srebrna svijećnjaka, iz 1729, djelo Paula de Lameriea, osmorokutne osnove i, prema riječima Bradfieldova oca, posve pristojnih oznaka, spajala su Hazel Bradfield i njena muža poput linije dijamanata duž dugog stola. Turner je sjedio u sredini, na pola puta između drugog i trećeg, kruto stegnut željeznim okovima de Lisleova smokinga. Cak mu je i košulja bila premalena. Nabavio ju je glavni portir nije nikada u životu toliko platio za košulju a sada ga je gušila, i vršci poluuškrobljenog ovratnika boli su mu vrat. ?Već dolaze sa sela. Dvadeset tisuća ljudi će imati na toj prokletoj tržnici. Znate što grade? Grade Schafott. Engleski ga je još jednom porazio. Kako se do vraga engleski kaže Schafott? obrati se društvu općenito. Siebkron se pomakne kao da su mu ponudili vode. Scaffold promrmlja, a umiruće oči, podignuvši se u Turnerovu smjeru, zatreptaše i
ugasiše se. Siebkronov engleski je fantastičan! sretno drekne Saab. Siebkron sanja o Palmerstonu danju, a o Bismarcku noću. Sada je večer, shvaćate; on je u sredini! Siebkron je čuo dijagnozu koja ga nije nimalo utješila. Stratište. Nadam se da će možda objesiti tog prokletog tipa. Siebkrone, preblagi ste s njim. Podigao je čašu prema Bradfieldu i izgovorio dugu zdravicu nabijenu nezgodnim komplimentima. I engleski Karl-Heinza je fantastičan javi se lutkica. -Ti se preskroman, Karl-Heinz. Dobar je kao 1 Herr Siebkronov. Duboko među njenim sisama Turner na trenutak opazi tračak nečeg bijelog. Rupčić? Pismo? Frau Saab nije bilo stalo do Siebkrona; zapravo, nije joj bilo stalo ni do kojeg muškarca čiju bi vrlinu više hvalili od vrline njena supruga. Njena upadica prekinula je nit: razgovor je legao poput dječjeg zmaja, i neko vrijeme ni njen muž nije smogao dovoljno daha da ga podigne. Zabraniti ga, rekli ste Siebkron mekom rukom podigne srebrni ribež za oraščiće i stane ga polako okretati pri svjetlu svijeća, tražeći izdajničke nedostatke. Tanjur pred njim bio je oblizan, kao mačkin tanjurić u nedjelju. Siebkron je bio mrzovoljan, blijedoput, ulickan muškarac, otprilike Turnerovih godina, pomalo nalik na hotelijera, čovjeka navikla da hoda na tuđini sagovima. Crte njegova lica bile su oble ali nepopustljive, a usne posve nezavisne, razdvajajući se da obave jednu funkciju, zatvarajući se da obave drugu. Njegove riječi nisu pomagale već izazivale, kao dio nijemog ispitanja što ga samo zbog umora, ili duboke, mučne studeni u srcu, nije mogao voditi naglas. Ja. Zabraniti ga složi se Saab, nagnuvši se dobrano preko stola da dosegne publiku. Zabraniti sastanak, zabraniti marširanje, zabraniti sve. Kao i komuniste. To je jedina prokleta stvar koju shvaćaju. Siebkron, Sie waren ja auch in Hannover!* I Siebkron je tamo bio: zašto to ne zabrani? To su divlje zvijeri. Imaju moć, nicht voahr Siebkronl Bože moj, i ja imam iskustva. Saab je bio postariji novinar koji je radio za niz novina, iako ih je većina nakon rata nestala. Čini se da nitko nije posebno sumnjao u iskustvo Herr Saaba. Ali ja nisam nikada mrzio
Engleze. Siebkron, vi to možete potvrditi. Das konnen Sie ja bestatigen. Dvadeset godina pišem o ovoj ludoj Republici. Znao sam biti kritičan katkada i prokleto kritičan ali nisam nikada bio nemilosrdan prema Englezima. To nisam nikada bio zaključi, promumljavši posljednje riječi načinom koji je odjednom bacio sumnju na cijelu tvrdnju. Karl-Heinz je fantastično za Engleze reče lutkica. On jede engleski, on pije engleski. Uzdahnula je kao da i u ostalim djelatnostima naginje Englezima. Stalno je jela, i dio hrane joj je još bio u ustima dok je govorila, a ručicama je već hvatala drugo što će ubrzo pojesti. Vaši smo dužnici reče Bradfield s tegobnom vedrinom. Samo tako dalje, Karl-Heinz. Vratio se iz Bruxellesa prije pola sata i nije skidao oka sa Siebkrona. Gospođa Vandelung, žena savjetnika nizozemske ambasade, mazno namjesti stolu preko širokih ramena. Odlazimo u Englesku svake godine reče samozadovoljno ni sa čim u vezi. Kćerka nam pohađa školu u Engleskoj, sin nam pohađa školu u Engleskoj ... ?Nastavila je blebetati. Nije ništa voljela, prigrlila ili posjedovala što ne bi u sebi imalo nešto englesko. Njezin muž, smežurani pomorac, dotakne prekrasni zglavak Hazel Bradfield i kimne s odraženim žarom. Uvijek prošapta, kao da se zavjetuje. Probudivši se iz snova Hazel Bradfield mu se pomalo svečano nasmiješi, uzdržano promatrajući sivu ruku što je još držala njenu. Večeras ste zaista dragi, Bernharde reče blagim glasom. Žene će biti ljubomorne. ŠaPa i vi ste bili u Hannoveru! Zar ne? joj ipak nije uspjela. Bilo je nečega odbojnog u njenu glasu; mogla bi biti jedna od nekoliko kćerki, zaključi Turner, opazivši kako je ljutito pogledala Saaba koji se ponovo upustio u monolog, ali očito nije bila milosrdna prema svojim priprostijim sestrama. Sjedim li na Leovu mjestu? pitao se. Jedem li Leovu porciju? Ali Leo je utorkom ostajao kod kuće... osim toga, Leo ovamo nije imao pristupa, podsjeti sam sebe i podigne čašu na Saabovu zdravicu, osim na čašicu. Saab je, začudo, još govorio o Britancima, iako je ovaj put
obogaćivao prikaz autobiografskim materijalom o neprijatnostima bombardiranja. Znate li što kažu za Hamburg? Pitanje: koja je razlika između Engleza i Hamburžanina? Odgovor: Hamburžanin govori njemački. Znate li što su govorili o onim podrumima? Hvala bogu, to su britanske bombe! Prosit Bradfield! Nikada više. Doista nikada više odgovori Bradfield i umorno mu odzdravi na njemački način, gledajući ga preko ruba čaše, ispijajući i opet ga gledajući. Bradfield, vi ste najbolji komad. Preci su vam se borili kod Waterlooa, a žena vam je prekrasna poput kraljice. Vi ste najbolji komad u britanskoj ambasadi i niste pozvali proklete Amerikance i niste pozvali proklete Francuze. Vi ste dobar momak. Francuzi su svinjeaključi on na opće zaprepaštenje, i na trenutak svi su osupnuto zašutjeli. Karl-Heinz, sigurna sam da to nije baš lojalnoeče Hazel i na njenu kraju stola netko se kratko nasmije beznačajna postarija Grafin koju su u posljednji čas pozvali kao par Alanu Turneru. Neugodan snop električnog svjetla obasja društvo. Iz kuhinje su poput jutarnje smjene umarširali Madžari te počeli s bezobzirnom panache odnositi boce i posuđe. Saab se još više nagne preko stola i upre krupan, ne naročito čist prst u počasnog gosta. Znate, taj Ludwig Siebkron je prokleto čudan momak. Svi mu se mi novinari divimo zato što ga nikada ne možemo zgrabiti, do vraga, a u novinarstvu se divimo samo onome do čega ne možemo doći. A znate li zašto ne možemo doći do Siebkrona?Pitanje je neobično zabavljalo Saaba. Sretno je pogledao sve oko stola dok mu se tamnoputo lice ljeskalo od užitka. Zato što ga je toliko prokleto zaokupio njegov prijatelj i... Kumpan. Nezadovoljno je pucnuo prstima. Kumpan? ponovi. Kumpan? Drinking companion predloži Siebkron. Saab se zaprepašteno zagleda u Siebkrona, osupnut pomoći s takve neočekivane strane. Drinking companion promrmlja. Klaus Karfeld i zašuti. Karl-Heinz, ne smiješ zaboraviti englesku riječ za Kumpan tiho mu reče žena, a on kinine i hrabro joj se nasmiješi.
Jeste li došli da nam se pridružite, gospodine Turneru? upita Siebkron obraćajući se ribežu za oraščiće. Turner se odjednom našao u središtu pažnje, a Siebkron se, ustavši iz kreveta, iznimno prihvatio kirurškog zahvata na tom privatnom pacijentu. Nekoliko dana odvrati Turner. Publika se polako skupljala te su se na trenutak našli sučelice, u tajnoj vezi, samo njih dvojica, dok su se ostali i dalje kretali svojim odvojenim putevima. Bradfield se upustio u površno natezanje s Vandelungom; koliko je Turner razabrao, bila je riječ o Vijetnamu. Saab se odjednom vratio na poprište, te preuzeo i posvojio temu. Jenkiji bi se borili u Sajgonu izjavi ali se ne bi borili u Berlinu. Šteta, zaista, što nisu izgradili berlinski zid u Sajgonu. Glas mu je poprimio bučniji i uvredljiviji ton, ali se Turneru činilo kao da dopire iz tame što se prostirala iza Siebkronova nepokolebljivog pogleda. Jenkiji su najednom poludjeli s tim samoopredjeljenjem. Zašto to malo ne isprobaju u Istočnoj Njemačkoj? Svi se bore za proklete crnce. Svi se bore za prokletu džunglu. Možda je šteta što ne nosimo perje. Kao da je htio izazvati Vandelunga, ali uzalud: siva koža starog Holanđanina bila je glatka kao mrtvački 195ovčeg i tu više ništa nije nicalo. Možda je šteta da nemamo palmi u Berlinu. Čuli su ga kako je zastao da otpije. Vijetnam je sranje. No barem ovaj put možda neće moći reći da smo mi započeli dodao je s priličnom dozom samosažaljenja. Rat je strašan zarže Grdfin. Sve smo izgubili. Ali zastor se već digao. Herr Ludwig Siebkron je nakanio progovoriti i spustio je ribež za oraščiće kako bi time objavio svoju volju. A odakle dolazite, gospodine Turneru? Iz Yorkshirea. Tišina. Proveo sam rat u Bournemouthu. Herr Siebkron je mislio na ministarstvo žustro reče Bradfield. Foreign Office reče Turner. Kao i svi ostali i ravnodušno ga pogleda preko stola. Siebkronove bijele oči nisu ni osuđivale niti se divile već čekale trenutak uvođenja skalpela. A smijemo li pitati gospodina Turnera koji se dio Foreign Officea
diči njegovim uslugama? Istraživanje. On je i poznati planinar ubaci Bradfield izdaleka; “die Berge!” , uzvikne lutkica iznenađeno i požudno. Turner je ispod oka pratio kako porculanskom rukom dodiruje naramenicu haljine, kao da je hoće strgnuti od oduševljenja. Karl-Heinz ... Slijedeće godine muklim ju je šapatom uvjeravao Saab. Slijedeće godine idemo u brda a Siebkron se nasmiješi Turneru kao da barem u tom vicu mogu uživati zajedno. Ali sada je gospodin Turner u dolini. Jeste li odsjeli u Bonnu, gospodine Turneru? U Godesbergu. U hotelu, gospodine Turneru? “Adler”. Soba broj deset. A kakvim se to istraživanjem, pitam se, bavite u hotelu “Adler” , soba broj deset? Dragi moj Ludwig umiješa se Bradfield ... šaljivi ton njegova glasa nije usprkos svemu zvučao šuplje... Ta valjda možete prepoznati špijuna na prvi pogled. Alan je naša Mata Hari. Prima kabinet u spavaonici. Smijeh ne traje vječno, govorio je izraz Siebkronova lica; pričekao je da se slegne. Alan ponovi mirno. Alan Turner iz Yorkshirea, iz odjela za istraživanje Forcign Officea, odsjeo u hotelu “Adler” , poznati planinar. Oprostite mi za znatiželji, gospodine Turneru. Svi smo ovdje u Bonnu nervozni, znate. Budući da su me kaznili zaduživši me za fizičku zaštitu britanske ambasade, zanimaju me, naravno, osobe koje štitim. Kadrovski odjel je nedvojbeno obaviješten o vašem boravku ovdje? Mora da mi je promakao bilten. Naveli smo ga kao tehničara reče Bradfield, sad već očito razdražen ispitivanjem pred gostima. Zaista razborito reče Siebkron. Toliko jednostavnije od “istraživanja”. Bavi se istraživanjem, ali vi ga evidentirate kao tehničara. S druge strane, svi se vaši tehničari bave istraživanjem. Savršeno jednostavan aranžman. No, je li vaše istraživanje praktične naravi, gospodine Turneru? Jeste li statističar? Ili ste više akademski orijentirani?
Posve općenito. Opće istraživanje. Zaista sveobuhvatna odgovornost. Hoćete li dugo ostati ovdje? Tjedan dana. Možda duže. Zavisi koliko će projekt trajati. Istraživački projekt? Ah. Znači, imate projekt. Isprva sam mislio da nekoga zamjenjujete. Ewana Waldeberea, na primjer; on se bavio komercijalnim istraživanjem, zar ne Bradfielde? Ili Petera McCreedvja, znanstveno istraživanje. Ili Hartinga; ne zamjenjujete li možda Lea Hartinga, na primjer? Zaista šteta što je otišao. Bio je jedan od naših najstarijih i najvrednijih suradnika. O, Harting! Gospođa Vandelung je preuzela ime i već je bilo jasno da ima o njemu posve određeno mišljenje. Znate li što već okolo pričaju? Da je Harting pijan u Kolnu. On dobiva napadaje, znate. Neobično ju je zabavljalo što im je privukla pažnju. Cijeli tjedan nosi anđeoska krila i svira orgulje i pjeva kao kršćanin, ali za vikenda odlazi u K61n i tuče se s Nijemcima. Pravi Jekvll i Hyde, kažem vam! Popustljivo se nasmijala. O, vrlo je zločest. Rawley, sigurno se sjećate Andrea de Hooga. On je sve to saznao od ovdašnje policije: Harting se pošteno potukao u Kolnu. U nekom noćnom lokalu. Sve to zbog nekakve nemoralne žene. O, vrlo je tajnovit, uvjerena sam. A sad nam nema tko svirati orgulje. Siebkron kroz maglu riječi ponovi pitanje. Ne zamjenjujem nikoga reče Turner i začuje slijeva glas Hazel Bradfield, potpuno miran, ali ipak podrhtavajući od neizrečene srdžbe. Gospođo Vandelung, vi poznajte naše glupe engleske običaje. Trebali bismo ostaviti muškarce nasamo s njihovim šalama. Žene se protiv volje udaljiše. Neutješna što mora napustiti muža, mala Frau Saab ga poljubi u vrat i iznudi od njega obećanje da će ostati trijezan. Grafin izjavi da u Njemačkoj čovjek očekuje konjak nakon obroka: on pomaže probavi. Jedino je Frau Siebkron pošla bez prigovora: bila je to mirna, napuštena ljepotica koja je u braku brzo naučila da se isplati ne opirati se. Bradfield je bio za kredencom i bavio se bocama od brušena stakla i
srebrnim poslužavnicima na kotačima; Madžari su već donijeli kavu u vrču (djelo Hester Bateman) što je u nezapaženu sjaju stajao na Hazelinu kraju stola. Mali Vandelung je utonuo u sjećanja; stajao je pri staklenim vratima i gledao niz tamni travnati obronak prema svjetlima Bad Godesberga. Sad ćemo dobiti porto uvjeravao ih je sve Saab. Kod Bradfielda je to uvijek fantastičan doživljaj. Odabrao je Turnera. Pio sam ovdje porto, kažem vam, koji je bio stariji od moga oca. Sto ćemo večeras dobiti, Bradfielđe? “Cockburn”? Možda će nam dati “Cruft's”. Bradfield poznaje sve marke. Ein richtiger Kenner*Siebkrone, kako se kaže Kenner auf Englisch? Connoisseur. Francuski! Saab se skandalizirao. Englezi nemaju riječ za Kenner? Upotrebljavaju francusku riječ? Bradfielđe! Telegram! Večeras! Sofort an Ihre Majestat! Osobna preporuka vrlo povjerljivo prokletoj kraljici. Svi connoisseuri su zabranjeni. Dopušteni su samo Kenneri. Jeste li oženjeni, gospodine Turneru? Bradfield sjedne na Hazelino mjesto i doda porto ulijevo. Poslužavnik je bio dvostruk, spojen pažljivo izrađenim srebrnim uzicama. Nisam reče Turner. Kao da je tu riječ žestoko bacio na pod, prepuštajući je svakome tko je želi podići. No Saab je čuo samo svoju muziku. Ludo! Englezi se moraju razmnožavati! Mnogo beba. Napraviti kulturu. Engleska, Njemačka i Skandinavija! Do vraga Francuzi, do vraga Amerikanci, do vraga Afrikanci! Klein-Europa, shvaćate li me, Turneru? Podigao je stisnutu šaku, ukrutivši podlakticu. Čvrsto i dobro. Da može govoriti i misliti. Nisam tako prokleto lud. Kultur. Znate li što to znači, Kultur? Otpio je. Fantastično! drekne. Najbolji do sada! Broj jedan. Podigao je čašu prema svijeći. Najbolji prokleti porto što sam ga ikada pio. Vidi se krv u srcu. Bradfielđe, što je ovo? Sigurno je “Cockburn” , ali on mi uvijek protuslovi. Bradfield je oklijevao, našavši se pred pravom dilemom. Pogledao je
najprije Saabovu čašu, zatim boce od brušena stakla, pa opet čašu. Neobično mi je drago što vam se sviđa, Karl-Heinz reče. Zapravo, rekao bih da upravo pijete maderu. Vandelung se počeo smijati kod staklenih vrata. Smijao se isprekidano, osvetljivo i dugo, a sitno mu se tijelo treslo u taktu smijeha što se dizao i jenjao s mijehom njegovih starih pluća. No, Saab reče konačno i polako priđe stolu možda ćete donijeti malo vaše kulture i u Nizozemsku. Ponovo se počeo smijati kao dječak, prinoseći kvrgavu ruku ustima da sakrije praznine, a Turneru je u tom trenutku bilo žao Saaba i nije mu uopće bilo stalo do Vanđelunga. Siebkron nije pio porto. Bili ste danas u Bruxellesu. Nadam se doista da vam je put bio uspješan, Bradfielđe. Čuo sam da su se opet pojavile poteškoće. Neobično mi je žao. Kolege mi kažu da je Novi Zeland ozbiljan problem. Ovce! vikne Saab. Tko će jesti ovce? Englezi su tamo napravili nekakvu prokletu farmu, a sada nitko neće jesti ovce. Bradfieldov glas bio je još promišljeniji. U Bruxellesu se nisu pojavili nikakvi novi problemi. Pitanja Novog Zelanda i poljoprivrednog fonda već su godinama na dnevnom redu. Nisu to problemi što ih dobri prijatelji ne bi mogli izgladiti. Dobri prijatelji. Nadajmo se da imate pravo. Nadajmo se da je prijateljstvo dovoljno dobro, a problemi dovoljno maleni. Nadajmo se da je tako. Siebkron se ponovo zagleda u Turnera. Znači, Harting je otišao primijeti i sklopi ruke kao za molitvu. Kakvog li gubitka za našu zajednicu. Naročito za crkvu. Gledao je ravno Turneru u oči i dodao: Kolege mi kažu da poznajete gospodina Sama Allertona, poznatog britanskog novinara. Držim da ste danas s njim razgovarali. Vandelung se poslužio čašom madere i razmetljivo je kušao vino. Namrgođen i sumorna lica, Saab je zurio sad u jednog sad u drugog, ništa ne shvaćajući. Neobične li pomisli, Luđwig. Što hoćete time reći, “Harting je otišao”? Na dopustu je. Ne mogu zamisliti odakle te glupe glasine. Jadnik, jedini mu je zločin što se nije javio pastoru. Bradfieldov
smijeh doimao se posve izvještačeno, iako je sam po sebi predstavljao junačko djelo. Na dopustu iz obiteljskih razloga. Čudite me, Ludwig, vi nemate običaj pogrešno tumačiti informacije. Vidite, gospodine Turneru, suočen sam s velikim poteškoćama. Kaznili su me odgovornošću za javni red za vrijeme demonstracija. Odgovoran sam svom ministru, shvaćate li, koliko god skroman bio moj posao. Ali ipak odgovoran. Doimao se svetački u svojoj skromnosti. S nabranim ovratnikom i misnom košuljom mogao bi u svako doba pjevati u Hartingovu zboru. U petak očekujemo male demonstracije. Na žalost, Englezi danas nisu popularni kod izvjesnih manjinskih grupa. Shvatit ćete da ne bih htio da itko bude povrijeđen; baš nitko. Stoga bih, prirodno, htio znati gdje se svi nalaze. Da ih mogu zaštititi. Ali jadni gospodin Bradfield je često toliko pretrpan poslom da mi ništa ne govori. Zastao je i dobacio pogled Bradfielđu, samo jedan pogled i ništa više. Naravno, ne zamjeram Bradfielđu zato što mi ne kaže. Zašto bi? Popustljivo je razdvojio bijele ruke. Ima mnogo sitnica, dapače i jedna ili dvije vrlo važne pojedinosti, koje mi Bradfield ne kaže. Zašto bi? To ne bi bilo u sklopu s njegovim diplomatskim pozivom. Imam li pravo, gospodine Turneru? To nije moj problem. Ali je zato moj. Da vam objasnim što se događa. Moje kolege su budni ljudi. Gledaju okolo, broje glave i primjećuju da nekoga nema. Raspituju se, ispituju možda primijete i sluge, i saznaju da je nestao. Ja se odmah zabrinem za njega. Kao i moje kolege. Oni ne vole da bilo tko zaluta. Ima li što prirodnije? Oni su mladi momci, neki od njih. Gotovo dječaci. Harting je otišao u Englesku? Posljednje pitanje bilo je upućeno neposredno Turneru, ali ga Bradfield preuzme, i Turner ga u sebi blagoslovi, Ima obiteljskih problema. Očito da ih ne možemo objesiti na veliko zvono. Ne kanim iznositi ničiji privatni život kako bih zadovoljio vašu evidenciju. To je zaista izvrstan princip. I princip kojeg se svi moramo držati. Jeste li to čuli, gospodine Turneru? Posebno je naglašavao riječi. Nećemo
se valjda kao djeca loviti po tragu bacanih papirića? čemu? Zašto vas, zaboga, Harting toliko muči? upita Bradfield kao da se radi o vicu koji mu je već dosadio. Zapanjen sam da uopće i znate da on postoji. Hajdemo popiti kavu, izvolite! Ustao je, ali se Siebkron nije micao s mjesta. Ali, naravno da znamo da postoji izjavi. Divimo se njegovu radu. Zaista se divimo. Domišljatost gospodina Hartinga nalazi mnoge obožavaoce u ministarstvu poput mojega. Moje kolege stalno pričaju o njemu. A o čemu pričaju? Bradfield se zajapurio od bijesa. Sto sve to znači? Kakav rad? Radio je nekada s Rusima, znate objasni Siebkron Turneru. U Berlinu. Bilo je to davno, naravno, ali sam uvjeren da je mnogo od njih naučio, ne slažete li se, gospodine Turneru? Malo metode, možda malo ideologije? I zahvat. Rusi nikada ne puštaju. Bradfield je stavio dvije boce na poslužavnik i stao na vratima čekajući da iziđu prije njega. Što je radio? otresito upita Turner dok je Siebkron preko srca ustajao. Bavio se istraživanjem. Samo općenitim istraživanjem, gospodine Turneru. Kao i vi, shvaćate li? Lijepo je što vi i Harting imate zajedničke interese. Zapravo, zato sam vas i pitao da li ga zamjenjujete. Moje su kolege saznale od gospodina Allertona da vi i Harting imate mnogo zajedničkog. Hazel Bradfield je tjeskobno podigla glavu kad su ušli, i pogled što ga je izmijenila s Bradfieldom rječito je govorio o izvanrednom stanju. Njene četiri gošće sjedile su na jednoj sofi. Gospođa Vandelung je nešto vezla; Frau Siebkron, u crkvenoj crnini, položila je ruke u kri-202o te opčarana tko zna kakvim mislima netremice gledala u kamin. Tješeći se zbog neplemenitog društva u kojem je morala sjediti Grafin je namršteno pijuckala pozamašni konjak. Škrto lice osulo joj se malim crvenim mrljama, nalik na cvjetove maka na bojištu. Samo se mala Frau Saab, svježe napudranih grudi, nasmiješila ugledavši ih kako ulaze.
Smjestili su se i pomirili se s dosadom. Bernharde reče Hazel Bradfield i potapša jastuk pored sebe. Dođite i sjednite kraj mene. Večeras ste mi naročito prijatni. Lukavo se nasmiješivši, starac se poslušno smjesti uz nju. A sada mi pričajte o svim užasima što ih trebam očekivati u petak. Igrala se razmažene ljepotice, i to dobro, ali joj se u glasu osjećala prigušena tjeskoba koju usprkos Bradfieldovoj obuci nije uspijevala potpuno potisnuti. Siebkron je sjedio sam za zasebnim stolom, kao čovjek navikao putovanju u boljoj klasi. Bradfield je razgovarao s njegovom ženom. Ne, priznala je, nije nikada bila u Bruxellesu; nije često putovala s mužem. Ali morate biti uporni! izjavi on i odmah krene u opis omiljenog briselskog hotela. “Amigo” , treba odsjesti u tom hotelu; nije nigdje naišao na bolju uslugu. Frau Siebkron nije bilo stalo do velikih hotela, ferije je provodila u Schwarzwaldu, djeci se tamo najviše sviđalo. Da, i Bradfield voli Schwarzwald; ima dobre prijatelje u Dornstettenu. Iako preko volje, Turner se morao diviti Bradfieldovu neiscrpnom ćaskanju. Nije ni od koga očekivao pomoć. Oči su mu potamnjele od umora, ali su mu riječi bile živahne, pažljive i besciljne kao da je na odmoru. Molim vas, Bernharde; vi ste mudra stara sova, a nitko mi nikada ništa ne priča. Ja sam samo Hausfrau. Od mene se očekuje da listam Vogue i cijeli dan pravim canapes. Ovdje kažu odgovori Vandelung što se još mora dogoditi u Bonnu prije negoli se nešto dogodi? Ne mogu ništa učiniti što već nismo vidjeli. Mogli bi mi zgaziti sve ruže primijeti Hazel i zapali cigaretu. Uzeti mi muža u svako doba noći. Jednodnevna putovanja u Bruxelles? Ta nemojte! To je posve besmisleno. Pogledajte samo što su uradili u Hannoveru. Možete li zamisliti što bi se dogodilo kad bi razbili ove prozore? Imati posla s tim užasnim odjelom za radove? Svi bismo ovdje sjedili u kaputima dok bi se oni dogovarali tko će platiti. Užasno je sve to, doista. Hvala bogu što je gospodin Turner ovdje da nas štiti. Pogledala ga je dok je govorila i njemu se učini da joj u očima nazire i tjeskobu i radoznalost. Frau Saab, je li vaš muž stalno putuje okolo ovih dana?
Uvjerena sam da su novinari mnogo bolji muževi od diplomata. On je vrlo vjeran lutkica se nesretno zarumeni. Ona hoće reći lojalan Saab joj zaljubljeno poljubi ruku. Otvorivši sićušnu torbicu, izvadila je pudrijeru i razdvojila, jednu po jednu, njene zlatne latice. Sutra će bitd godina dana da smo oženjeni. Tako je divno. Du bist noch schoner usklikne Saab i razgovor se raspao na razmjenu domaćinskih i financijskih podataka o novostvorenom domaćinstvu obitelji Saab. Da, kupili su zemljište gore kraj Oberwintera. Karl-Heinz ga je lani kupio za zaruke, a vrijednost je već porasla četiri marke po Quadratmeteru. Karl-Heinz, kako se kaže Quadratmeter? Isto utvrdi Saab. Quadrate meter i mrko pogleda Turner a kao da očekuje da će on drznuti i protusloviti mu. Odjednom se Frau Saab raspričala i nitko je više nije mogao zaustaviti. Rasprostrta je pred njima sav svoj život, istočnjački zveckajući svojim nadama i razočaranjima; boja što joj je tako lijepo zarumenila obraze zadržala se na njima poput toplog žara seksualnog ispunjenja. Bili su se nadali da će Karl-Heinz dobiti bonski Biiro svojih novina. Bonski urednik, to su očekivali. Plaća bi mu porasla još hiljadarku i imao bi stvarni položaj. Sto se međutim dogodilo? Urednikom je postao der Flitzdorf, a taj Flitzdorf bio još mladić, bez iskustva, bez ičega i potpuno homoseksualan, a Karl-Heinz, koji je radio za novine već osamnaest godina i imao toliko veza, bio je još drugi čovjek i morao sa strane zarađivati pišući za sve te ulične novine. Bulevarska štampa reče joj muž, ali se ovaj put uopće nije obazirala na nj. No, kad se to dogodilo, dugo su razgovarali i odlučili da će nastaviti gradnju kuće iako je Hypothek bila strašna; i tek što je Makler dobio novac, dogodilo se zbilja nešto užasno: Afrikanci su došli u Oberwinter. Bilo je to zaista strašno. Karl-Heinz je uvijek bio žestoko protiv Afrikanaca, ali sad su oni stvarno zauzeli susjednu parcelu i gradili Residenz za jednog od svojih ambasadora, i dva puta tjedno su svi
dolazili i penjali se kao majmuni po opekama i vikali da se ovo ili ono izmijeni; ubrzo će gore imati cijelu koloniju, s “cadillacima” i djecom i muzikom cijelu noć, a što se nje same tiče, bit će sama samcata kad KarlHeinz bude radio do kasno u noć, i već su stavljali posebne zasune na vrata da je ne bi... Govore fantastično! drekne Saab, dovoljno glasno da se Siebkron i Bradfield okrenu i oštro ga pogledaju, jer su se njih dvojica odmakli od prozora i tiho mrmljali u noć. Ali čaše su nam prazne! Karl-Heinz, jadni moj prijatelju, potpuno smo vas zanemarili. Zaključivši razgovor sa Siebkronom Bradfield priđe bocama na blistavom srebrnom poslužavniku. Tko će još jednu za bolji san? Vandelung bi mu se bio pridružio, ali mu je žena zabranila. I dobro pazite upozorila je mladu Frau Saab užasno glasnim šapatom jer će ga inače kap. Toliko jela i pića i vike: to djeluje na srce. A uz mladu ženu koju nije lako zadovoljiti doda zadovoljno ?mogao bi lako umrijeti. Odlučno zgrabivši svog malog sivog muža za ruku, Frau Vandelung ga povede prema predvorju. U istom trenutku Hazel Bradfield se promišljeno nagne preko napuštene stolice. Gospodine Turneru reče tiho mogli biste mi u nečemu pomoći. Smijem li vas ugrabiti na trenutak? Stajali su na verandi. Na prozorskim daskama bile su biljke u loncima i teniski reketi; na popločanom su podu bili razbacani traktorigračka, “pogo”-štap, i snop kolaca za biljke. Mirisalo je začudo na med. Koliko mi je poznato raspitujete se za Hartinga reče ona. Glas joj je bio odrješit i zapovjednički; glas kakav i dolikuje Bradfieldovoj ženi. Doista? Rawley je užasno zabrinut. Zbog Lea Hartinga, uvjerena sam. Da? Ne spava i neće o tome razgovarati. Već tri dana gotovo i ne razgovara sa mnom. Čak mi šalje poruke preko drugih. Potpuno se isključio iz svega osim posla. Na rubu je sloma. Nisam stekao taj dojam. On je slučajno moj muž.
Sretnik. Sto je Harting uzeo? Oči su joj sijevale od sržbe ili odlučnosti. Sto je ukrao? Zašto mislite da je nešto ukrao? Slušajte. Ja sam, a ne vi, odgovorna za dobrobit svog muža. Imam pravo znati ako Rawley ima problema; recite mi što je Harting učinio. Recite mi gdje je. Svi šapću o tome; svi. Ta smiješna priča o Kolnu; Siebkronova radoznalost; zašto ja ne mogu znati što se događa? To sam se i sam pitao reče Turner.Učinilo mu se da će ga udariti i znao je da će uzvratiti udarcem, ako to ona učini. Bila je prekrasna, ali joj je nemoćni bijes bogata djeteta izobličio vragolasta usta, a u njenu glasu i ponašanju bilo je nečega što mu je bilo užasno poznato. Idite. Ostavite me nasamu. Baš me briga tko ste. Ako želite znati službene tajne, do vraga, saznajte ih na izvoru reče Turner i pričeka novu provalu bijesa. No ona je samo prohujala mimo njega i otrčala gore stepenicama. Na trenutak je ostao na mjestu, smeteno zureći u nered dječjih i odraslih igračaka, u štapove za ribolov, rekvizite za kroket i svu tu nemarnu, rasipnu opremu jednog svijeta koji nikada nije poznavao. Utonuo u misli, polako je krenuo natrag prema salonu. Ušao je, a Bradfield i Siebkron, jedan uz drugoga kraj staklenih vrata, okrenuvši se istovremeno i uporno se zagledaše u nj, u predmet njihova zajedničkog prezira. Bila je ponoć. Pijanu i zanijemjelu Grafin utovarili su u taksi. Siebkron je već otišao, pozdravivši se samo s Bradfieldovima. Njegova žena je valjda otišla s njim, iako Turner nije zapazio njen odlazak; na jastuku na kojem je sjedila jedva se zapažalo uleknuće. I Vandelungovi su otišli. Njih petoro sjedilo je oko kamina u stanju postpraznične depresije, Saabovi na sofi držeći se za ruke i zureći u umiruću žeravicu, Bradfield šutke ispijajući razblaženi viski, dok se Hazel, u dugoj suknji od zelenog tvida, smotala poput sirene u naslonjaču, igrajući se s plavom perzijskom mačkom, kao plaha imitacija sna iz osamnaestog stoljeća. Iako bi rijetko pogledala Turnera, nije se trudila da ga ne zapaža; povremeno bi mu se čak i obraćala. Trgovac je bio drzak, ali Hazel Bradfield se nije htjela
spustiti tako nisko da ode u drugi dućan. Hannover je bio fantastičan promrmlja Saab. O, ne opet, Karl-Heinz preklinjala ga je Hazel. Mislim da sam toga čula dovoljno za cijeli život. Zašto su potrčali? pitao je sam sebe. I Siebkron je bio tamo. Potrčali su. Najprije oni sprijeda. Potrčali su kao ludi prema toj knjižnici. Zašto su to učinili? Svi odjednom: alle auf einmal. I Siebkron me stalno zapitkuje reče Bradfield iscrpljen do iskrenosti. Zašto su potrčali? Ako itko, on bi to trebao znati: on je bio pri krevetu Eichove, ne ja. On je valjda čuo što je rekla, ne ja. Što ga je, do vraga, spopalo? Uvijek isto: “Ono što se dogodilo u Hannoveru, ne smije se dogoditi u Bonnu”. Ne smije, naravno, ali on kao da smatra da sam prije svega ja kriv što je do toga došlo. Nikad nije bio takav. Tebe je pitao? javi se Hazel Bradfield s neprikrivenim prezirom. A zašto bi zaboga morao tebe pitati? Nisi čak ni bio tamo. Ipak me zapitkuje reče Bradfield i ustane; bio je u tom trenutku tako potpuno pasivan i nježan da je Turner odjednom osjetio potrebu da razmisli o njihovu odnosu. Ipak me zapitkuje. Stavio je praznu čašu na kredenc. Sviđalo se to tebi ili ne. Stalno me pita: “Zašto su potrčali?” Kao što je i Karl--Heinz upravo pitao. “Što ih je navelo da potrče? Što ih je to privuklo u knjižnici?” Mogao sam samo reći da je knjižnica britanska, a svi znamo što Karfeld misli o Britancima. Hajdemo, Karl-Heinz; moramo vas mlade strpati u krevet. I sivi autobusi promrmlja Saab. Jeste li čitali što su ustanovili o autobusima za tjelesnu stražu? Bili su sivi, Bradfielde, sivi! Je li to značajno? Bilo je, Bradfielde. Prije otprilike tisuću godina bilo je prokleto značajno, dragi moj. Na žalost, ne shvaćam o čemu se radi primijeti Bradfield i umorno se nasmiješi. Kao i obično reče njegova žena; nitko to nije shvatio kao šalu.Stajali su u predvorju. Od dvoje Madžara ostala je samo djevojka. Bili ste prokleto dobri prema meni, Bradfielde tužno reče Saab dok
su se opraštali. Možda previše pričam. Nicht wahr, Marlene: previše pričam. Ali ne vjerujem onom momku Siebkronu. Ja sam stara svinja, znate? Ali Siebkron je mlada svinja. Pazite se! Zašto mu ne bih vjerovao, Karl-Heinz? Zato što on nikada ne postavlja pitanje ako ne zna odgovor. S tim zagonetnim odgovorom Karl-Heinz Saab gorljivo poljubi domaćici ruku i zakorači u mrak, vođen čvrstom mladom rukom svoje zaljubljene žene. Turner je sjedio odostrag dok je Saab vrlo polako vozio lijevom stranom ceste. Žena mu je spavala na ramenu, i dalje ručicom nježno grebući crno krzno što je ukrašavalo šiju njena muža. Zašto su potrčali u Hannoveru? ponovi Saab veselo se motajući između automobila što su im hitali u susret. Zašto su te proklete budale potrčale? U “Adleru” Turner je naručio kavu u pola pet, a portir pribilježi njegovu narudžbu sa smiješkom punim razumijevanja, kao da od Engleza i očekuje ustajanje u to vrijeme. Kad je legao, misli su mu se odvojile od neukusnog i tajanstvenog ispitivanja Herr Ludwiga Siebkrona kako bi se posvetile ugodnijoj osobi Hazel Bradfield. Bilo je to zapravo isto tako tajnovito, zaključi tonući u san, da bi tako lijepa, poželjna i očito inteligentna žena mogla podnositi neizmjernu dosadu diplomatskog života u Bonnu. Kad bi mili, fini Anthonv Willoughby bacio oko na nju, pomisli, što bi zaboga Bradfield tada učinio? I zašto refren koji ga je uspavljivao bio je onaj isti što ga je stalno držao budnim cijelu dugu, napetu, besmislenu večer zašto su ga, do vraga, uopće i pozvali? I tko ga je pozvao? “Trebao bih vas pozvati na večeru u utorak” , rekao je Bradfield: ne krivite mene za ono što će se dogoditi. I, Bradfielde, čuo sam! Cuo sam te kako popuštaš pritisku; osjetio sam prvi put tvoju ranjivost; prišao sam korak, ugledao ti nož u leđima i čuo te kako govoriš mojim vlastitim glasom. Hazel, ti beštijo; Siebkrone, ti svinjo; Harting, ti lopove: ako mislite da je život takav, pederski mu se smijuljio u uho de Lisle, zašto sami ne prebjegnete. Bog je mrtav. Ne možete imati i jedno i drugo, to bi previše sličilo na srednji vijek... Namjestio je budilicu na četiri sata, i činilo mu se da već zvoni.
Poglavlje jedanaest Konigswinter Kad je de Lisle došao po njega bio je još mrak, i Turner je morao zamoliti noćnog portira da mu otključa vrata. Ulica je bila hladna, neprijateljska i pusta; magla je navirala prema njima u iznenadnim krpama. Morat ćemo poći dužini putom preko mosta. Trajekt ne vozi u ovo doba. Bio je kratak, gotovo otresit. Prešli su na cestu. S obje strane uzdizale su se nove zgrade, izgrađene od šupljih opeka i armiranog stakla, kao noćni korov iznikao iz neobrađenih polja, okrunjene svjetiljkama malih dizalica. Prošli su pokraj ambasade. Tama je polegla na mokri beton kao dim zamrzle bitke. Union Jack je mlohavo visio s jarbola, usamljeni cvijet na vojnikovu grobu. Na umornom svjetlu prednjeg trijema i dalje su se hrabro borili lav i jednorog, kojima su uzastopni namazi crvenila i pozlate zamutili profil. Klimave vratnice gola pijano su se nakrivile na polutamnoj pustopoljini. Temperatura u Bruxellesu raste primijeti de Lisle tonom koji nije obećavao mnogo objašnjenja. U prednjem dvorištu bilo je parkirano desetak automobila. Bradfieldov bijeli “jaguar” stajao je na svom rezerviranom mjestu. Za nas ili protiv nas?to vi mislite? Nastavio je: Zatražili smo tajne razgovore s Nijemcima; Francuzi su učinili isto. Ne zato što bi im to trebalo, već zato što uživaju u tom “povucipotegni”. Tko pobjeđuje? De Lisle nije odgovorio. Opustjeli grad utonuo je u ružičasti nezemaljski odsjaj što obavija svaki grad sat prije zore. Ulice su bile mokre i prazne, kuće okaljane kao stare uniforme. Pri sveučilišnom luku tri su policajca zagradila cestu barikadama tako da se moglo voziti samo jednom trakom, te ih zaustavili kad su se približili. Mrzovoljno su obilazili mali automobil, zapisali broj,
ispitali ovjes popevši se na stražnji odbojnik, virili kroz zamagljeno prednje staklo u zgurene putnike. Sto su to vikali? upita Turner kad su krenuli. Pazite na jednosmjerne ulice. Skrenuo je lijevo, slijedeći plavu strelicu. Kamo nas do vraga vode? Električni kamion je čistio slivnike; još dva policajca, u kaputima od zelene kože, savijenih šiljatih kapa, sumnjičavo su pratili njegovo kretanje. U jednom od izloga djevojka je namještala na lutku odjeću za plažu, držeći plastičnu ruku i navlačeći na nju rukav. Na nogama je imala čizme od debelog pusta i strugala nogama poput ratnog zarobljenika. Našli su se na trgu uz stanicu. Preko ceste i duž platenog krova na stanici protezali su se crni transparenti. “Dobro došao Klaus Karfeld!” “Lovački pozdrav, Klaus!” , “Karfelde! Ti si simbol našeg samopoštovanja!” Na masivnoj novoj ogradi podigli su fotografiju, veću od svih što ih je Turner do tada vidio. Freitag!, pisalo je ispod nje: petak. Reflektori su osvjetljivali riječ, ostavljajući lice u tami. Danas stižu. Tilsit, Meyer-Lothringen; Karfeld. Dolaze iz Hannovera da pripreme teren. A Ludwig Siebkron je domaćin. Vozili su se paralelno s tramvajskim tračnicama, i dalje slijedeći znakove skretanja. Skrenuli su lijevo pa opet desno. Prošli su ispod malog mosta, pa se vratili, našli se na još jednom trgu, zastali pred improviziranim semaforom, a tada su se odjednom nagnuli naprijed na tijesnim sjedištima, zapanjeno zureći preda se, na tržnicu što se lagano uzdizala prema vijećnici.Neposredno pred njima protezali su se štandovi, poredani poput kreveta u kasarni. Iza štandova, licitarske kućice pružale su svoje zabate u sve svjetlije nebo. Ali de Lisle i Turner su digli pogled prema uzvisini, gledali su jednu jedinu ružičastu i sivu zgradu što je dominirala cijelim trgom. Na zgradu su bile prislonjene ljestve; balkon je bio ovijen crnim girlandama, a ispred njega, na kaldrmi, bilo je parkirano stado “mercedesa”. Lijevo od njega, ispred apoteke, osvijetljena tucetom reflektora, uzdizala se bijela skela, obrisa što su podsjećali na srednjovjekovni opsadni toranj. Vrh joj se uzdizao do prozora na kosom
krovu susjedne zgrade; goleme noge, gole poput korijenja izraslog u mraku, opsceno su se protezale preko vlastitih crnih sjena. Pri podnožju su se već rojili radnici. Turner je čuo zviždukavu jeku čekića i cviljenje motornih pila. Nečujni koloturnik polako je dizao snop greda. Zašto su zastave na pola koplja? Korota. To im je štos. Oplakuju nacionalnu čast. Prešli su dugi most. Ovo je već bolje reče de Lisle i tiho ali zadovoljno progunđa, pa spusti ovratnik kao da je ušao u topliji svijet. Vozio je vrlo brzo. Prošli su jedno selo, pa još jedno. Ubrzo su se našli izvan grada, na novoj cesti duž istočne obale. Zdesna se nad uspavanim Godesbergom mrko uzdizala hrid, rascijepana slojevima magle. Prošli su uz nekakav vinograd. Brazde što su se nazirale u tajanstvenoj tami nalikovale su na šavove prišivene na cikcak raspoređene kolce. Iznad vinograda, šume sedam brežuljaka; iznad šuma, crne siluete ruševnih dvoraca i smiješnih gotičkih imitacija. Napustivši glavnu cestu našli su se u kratkom drvoredu što je vodio neposredno do vidikovca oivičenog nezapaljenim svjetiljkama i okljaštrenim drvećem. Onkraj je bila Rajna, maglovita i nejasna. Slijedeća lijevo kratko će de Lisle. Kažite mi ima li stražara. Pred njima se nejasno nazirala velika bijela kuća. Kapci da donjim prozorima bili su zatvoreni, vrtna vrata otvorena. Turner iziđe iz automobila i napravi nekoliko koraka pločnikom, a tada podigne kamen i baci ga snažno i precizno u zid kuće. Zvuk je muklo odjeknuo preko vode i uvis, prema crnim obroncima Petersberga. Nastojeći pogledima prodrijeti kroz maglu, čekali su povik, zvuk koraka. Ništa. Parkirajte na kraju ulice i vratite se reče Turner. Mislim da ću samo parkirati na kraju ulice. Koliko će vam trebati? Vi poznajete kuću. Dođite i pomozite mi. To mi ne leži. Zao mi je. Doveo sam vas, ali neću ulaziti. Zašto ste me onda doveli? De Lisle ne odgovori. Ne volite prljati ruke, nije li tako? Držeći se travnatog obruba Turner je kolnim prilazom pošao prema kući. Čak i uz slabo svjetlo zamjećivao je isti smisao za red kojim se
odlikovala Hartingova soba. Dugi travnjak bio je vrlo uredan, ružičnjaci podrezani i oplijevljeni, ruže obrubljene busenima i zasebno označene metalnim pločicama. Pri kuhinjskim vratima, u betonskoj niši, stajale su tri kante za smeće, numerirane i označene prema lokalnim propisima. Upravo se spremao staviti ključ kad je začuo zvuk koraka. Bio je to nedvojbeno korak: dvostruki zvuk, nejasan ali nepogrešivo ljudski, zvuk pete što pada na šljunak popraćena izravno prstima. Možda oprezan korak; napola izveden, a zatim povučen pokret, poslana i opozvana poruka; no nedvojbeno korak. Peter? Ponovo se predomislio, pomisli. Smekšao se. ?Peter! Ni sada nije bilo odgovora. Peter, jeste li to vi? Sagnuo se, podigao praznu bocu iz drvenog sanduka pokraj sebe i čekao, naćulivši uši na najtiše zvukove. Čuo je kukurijekanje pijetla sa sedam brežuljaka. Čuo je muklo coktanje raskvašene zemlje, pomalo nalik na pucketanje borovih iglica u šumi; čuo je šum sitnih valova na obali rijeke; čuo je daleko brujanje same Rajne, kao da se okreće nekakav nezemaljski stroj, jedan ton sastavljen od mnogo tonova što su se razdvajali i spajali poput nevidljivih voda; čuo je gunđanje skrivenih šlepova, štropot naglo spuštenog sidrenog lanca; čuo je jauk usamljene sirene što je odjeknuo s klisure poput mukanja goveda izgubljenih na vrištini. Ali nije više začuo nikakve korake, niti ugodne tonove de Lisleova uljudnog glasa. Okrenuvši ključ, naglo je gurnuo vrata, pa zastao i ponovo oslušnuo, ukočeno stišćući bocu u ruci, a tada mu se u nosnice nježno počeo uvlačiti slab i ustajali miris cigara. Čekao je, pustio sobu da mu priđe iz hladna polumraka. Postepeno se počeše javljati novi zvukovi. Najprije se s prozorčića za serviranje prema kuhinji začulo zveckanje stakla; iz predvorja, škripanje drva; u podrumu se po betonskom podu vukla šuplja kutija; negdje je zazvonio gong, jedan ton, bahat i upadljiv; a tada je odasvud, svuda oko njega, navrlo titravo, organsko brujanje, nejasno a ipak blisko, pritiskujući ga, sve glasnije i glasnije, kao da je neka ruka pljoštimice udarila cijelu zgradu pa je zadrhtala od udarca. Potrčao je u predvorje te uletio u
blagovaonicu, zapalio svjetla jednim jedinim pokretom dlana i divlje se obazro, skupivši ramena, stežući bocu u krupnoj šaci. Harting! sad je vikao. Harting? Čuo je struganje nogu natjeranih u bijeg i odgurnuo pregradna vrata. Harting! uzvikne još jednom, ali mu je odgovorila samo čađa što je klizila niz otvoreni kamin i lupanje kapka po bijednoj vanjskoj štukaturi. Prišao je prozoru i zagledao se u travnjak pa prema rijeci. Na drugoj obali američka je ambasada, blistava kao električna centrala, kroz maglu bacala žute snopove svjetla na neuhvatljivu vodu. A tada je, napokon, spoznao prirodu svog mučitelja: u magli je naglo nestajao lanac šest šlepova, lepršavih zastava i svjetlucavih radarskihvjetala nalik na plave zvijezde pribijene na jarbol. Kad je posljednji brod nestao, i čudnovati kućni orkestar je odložio svoje instrumente. Staklo je prestalo zvoniti, stepenice škripati, čađa padati, zidovi drhtati Kuća se ponovo slegla, duboko zamišljena, ali ne i umirena, čekajući slijedeći nasrtaj. Turner stavi bocu na prozorsku dasku, ispravi se i polako krene od sobe do sobe. Novac je očito bio uludo bačen na tu tanku baraku, izgrađenu za nekog pukovnika iz reparacionih sredstava, u vrijeme kad je visoka komisija odsjedala na Petersbergu; dio kolonije, rekao mu je de Lisle, a kolonija nije nikada dovršena jer je tada okupacija završila i projekt je napušten. Neželjena kuća za neželjena čovjeka. Imala je svijetlu i tamnu stranu, prema tome da li su sobe gledale na rijeku ili na Petersberg; žbuka je bila gruba i odgovarala bi zapravo vanjskim zidovima. Pokućstvo je bilo neodređeno, kao da nitko nije nikada mogao odlučiti na koliko prestiža Harting ima pravo. Jedini istaknuti komad bio je gramofon. Žice su se protezale od njega u svim pravcima, a zvučnici s obje strane dimnjaka bili su montirani na stožernim nosačima radi lakšeg usmjeravanja. Stol je bio postavljen za dvije osobe. Usred stola plesala su u krugu četiri porculanska kerubina. Proljeće je progonilo Ljeto, Ljeto je uzmicalo od Jeseni, a Zima ih je sve vukla naprijed. S jedne i druge strane bila su postavljena dva mjesta za večeru. Nove svijeće, šibice, boca burgunca, neotvorena, u košarici za vino; kita
uvelih ruža u srebrnoj vazi. Sve je prekrivao tanki sloj prašine. Brzo je zapisivao u' notes, a tada prešao u kuhinju. Kuhinja kao da je bila namještena za ženski časopis. Nije nikada vidio toliko aparata. Mikseri, rezalice, pržilice za kruh, otvarači. Na pultu je stajao plastični poslužavnik s ostacima doručka za jednu osobu. Podigao je poklopac čajnika: biljni čaj, svijetlocrven. U šalici je još ostalo taloga koji je obojio žlicu. Na polici za216osuđe bila je još jedna šalica, okrenuta naopako. Na hladnjaku je stajao tranzistorski radio, nalik na onaj što ga je vidio u ambasadi. Zabilježivši ponovo valne dužine, Turner priđe vratima, oslušne, a tada počne otvarati ormare, vadeći limenke i boce, zavirujući u pretince. Povremeno bi zapisivao što je pronašao. U hladnjaku, na unutarnjoj polici, bilo je uredno složeno mlijeko u polulitrenim pakovanjima od tetrapaka iz kantine. Izvadio je zdjelicu s paštetom i oprezno je onjušio, ispitujući joj starost. Na bijelom tanjuru stajala su jedan uz drugi dva bifteka, našpikana kriškama češnjaka. To je pripremio u četvrtak navečer, pomisli odjednom. U četvrtak navečer još nije znao da će u petak pobjeći. Hodnik na katu bio je prekriven tankim kokosovim prostirkama. Namještaj od borovine bio je vrlo klimav. Stao je izvlačiti odijela, jedno po jedno, gurajući ruke u džepove, pa ih bacati u stranu kao da su neupotrebljiva. Kroj im je bio vojnički, kao i kuća; strukirani sakoi s malim džepom desno u sredini; trapezhlače bez manšeta. Dok je tragao, tu i tamo bi izvukao rupčić, komadić papira ili komadić olovke, te bi ih pregledao, možda nešto i zapisao, prije nego što bi bacio odijelo u stranu i posegao za slijedećim u klimavom ormaru. Kuća je opet drhtala. Odnekuda ovaj put činilo se da dopire iz samih dubina zgrade začuo se zvuk klopotanja metala, nalik na kočnice teretnog vlaka, što je dozvao i odgovarao, penjući se od kata do kata. Zvuk još nije pravo ni zamro kad je opet začuo korak. Ispustivši odijelo, skočio je do prozora. Ponovo ga je začuo. Dvaput. Dva puta je čuo čvrst korak. Odmaknuvši kapak nagnuo se van u polumrak i zagledao se u kolni prilaz. Peter? Je li se to pomakla tama ili čovjek? Ostavio je u predvorju svjetlo i
ono je bacalo mrežastu sjenu na prilaz. Nije bilo vjetra da natjera breze na kimanje. Dakle čovjek? Čovjek što žuri ispod prozora? Čovjek čiji je oblik zatreperio na šljunku? Peter? Ništa. Ni automobila, ni stražara. Susjedne kuće su mirovale u tami. Iznad njega Chamberlainovo brdo se polako budilo zori. Zatvorio je prozor. Sad je brže radio. U slijedećem ormaru suočio se s još pola tuceta odijela. Bezobzirno ih je trgao s vješalica, udarao po džepovima i odbacivao ih; a tada ga je šesto čulo upozorilo: polako. Naišao je na odijelo od tamnoplavog gabardena, ljetno ali vrlo službeno odijelo, zgužvani je od ostalih, i odijeljeno od ostalih kao da čeka čistionicu ili sutrašnjicu. Pažljivo ga je vagao u ruci. Položivši ga na krevet, posegao je u džepove i izvukao smeđu pažljivo presavijenu kovertu: smeđu službenu kovertu u kakvoj se obično šalje poreska prijava. Izvana nije ništa pisalo, a preklop je bio zalijepljen i razderan. U koverti je bio ključ: patentni ključ mutne, olovne boje, ne nov već istrošen godinama ili upotrebom, dugi, starinski, komplicirani ključ za duboku i kompliciranu bravu, posve drukčiji od standardnih ključeva u svežnju dežurnog. Ključ torbe za depeše? Vratio ga je u kovertu, stavio ga u notes i pažljivo pregledao preostale džepove. Tri koktelštapića, jedan prliav na vrhu kao da je njime čistio nokte. Koštice od maslina. Nešto sitniša, četiri marke i osamdeset u malim apoenima. I račun za piće, bez datuma, iz nekog hotela u Remagenu. Ostavio je radnu sobu za kraj. Bila je jadna, ispunjena kutijama od ljepenke s viskijem i konzerviranom hranom. Uz prozor navučenih kapaka stajala je daska za glačanje. Na starom stolu za kartanje bile su nekarakterističnim neredom razbacane hrpe kataloga, trgovačkih prospekata i diplomatskih cjenika. U malom notesu bila je zabilježena roba koju je Harting očito obećao. Turner ga na brzinu pregleda a tada ga strpa u džep. U drvenoj kutiji stajale su limenke s nizozemskim igarama: bilo ih je najmanje dvanaest tuceta, ako ne i više.
Ormar za knjige sa staklenim vratima bio je zaključan. Turner čučne, pogleda naslove, uspravi se, oslušne, a tada iz kuhinje donese odvijač i jednim jedinim silovitim trzajem strgne drvo tako da se mjed odjednom probila poput kosti kroz meso, i vrata se otvoriše, viseći bespomoćno na šarkama. Prvih pet-šest knjiga bilo je uvezano u Njemačkoj i objavljeno prije rata, s jakim hrptovima i pozlatom. Nije točno mogao pročitati sve naslove, ali je neke pogađao: Stundingerov Leipziger Kommentar zum Strajgesetzbuch; Verivaltungsrecht; netko drugi o Zakonu o zastari. Na svakoj je bilo ispisano ime, Harting Leo, poput imena na vješalici; jednom je naišao na tiskani amblem berlinskog medvjeda iznad kojeg je šiljatim njemačkim rukopisom, tanko na oblim dijelovima i vrlo debelo na silaznim potezima, pisalo “Filr meinen geliebten Sohn Leo”. Na donjoj polici bilo je svega i svačega: pravilnik o ponašanju za britanske oficire u Njemačkoj, njemačko džepno izdanje o zastavama rajnskih brodova i engleskonjemački rječnik fraza objavljen u Berlinu prije rata, s bilješkama i jasnim tragovima upotrebe. Posegavši posve desno izvukao je pregršt tankih, u platno uvezanih mjesečnih biltena Kontrolne komisije u Njemačkoj od četrdeset devete do pedeset prve; neki su brojevi nedostajali. Kad je otvorio prvu knjigu, hrbat je zaškripao i ubrzo je u nosu osjetio prašinu. “Br. 18, jedinica za terensku istragu Hannover” glasio je natpis, ispisan, od prve do posljednje riječi, dobrim činovničkim rukopisom, debelim silaznim potezima i istančano na oblinama, crnom tintom što se lako mrvi i koju mogu kupovati samo državni organi. Naslov je bio prekrižen tankom crtom i zamijenjen drugime: “Br. 6, jedinica za opću istragu Bremen”. A istođ toga (jer je i Bremen bio prekrižen) pisalo je: “Vlasništvo odjela glavnog vojnog tužioca, Monchengladbach” , pa ispod toga opet “Komisija za amnestije, Hannover. Iznošenje iz arhiva zabranjeno”. Izabrao je nasumce jednu stranicu i odjednom mu je pažnju privukao retrospektivni prikaz berlinskog zračnog mosta. Sol se mogla objesiti ispod krila aviona, te se ni u kojem slučaju nije smjela unositi u trup... prijevoz benzina predstavljao je veliku opasnost pri slijetanju i uzletanju.. . bilo je poželjnije, u interesu morala ako već ne ekonomičnosti, dovoziti
avionom ugljen i žito, umjesto da se kruh pravi unaprijed i isporučuje već pečen ... primjenom dehidriranog umjesto svježeg krumpira moglo se uštedjeti sedam stotina i dvadeset tona na dnevnu količinu od devet stotina tona, potrebnih za civilno stanovništvo. Očaran, polako je okretao požutjele stranice, zastajući pri neočekivano poznatim rečenicama. “Prvi sastanak Savezničke visoke komisije održan je 21. rujna u Petersbergu kraj Bonna... U New Yorku je trebalo otvoriti Njemački turistički ured... Festivale u Bavreuthu i Oberammergauu trebalo je obnoviti što je prije moguće ... Bacio je pogled na rezime zapisnika sa sastanaka Visoke komisije: “Razmotrene su metode proširivanja mogućnosti i odgovornosti Savezne Republike Njemačke na polju vanjskih poslova i privrede ... Definirana su šira ovlaštenja Savezne Republike Njemačke na polju vanjske trgovine na osnovi odluka iz Okupacionog statuta ... Odobreno je neposredno njemačko sudjelovanje u još dvije međunarodne, organizacije ...” Slijedeća knjiga se sama od sebe otvorila na stranici koja je opisivala oslobađanje njemačkih zarobljenika pritvorenih na osnovi nekih kategorija za hapšenje. Opet se nije mogao oduprijeti čitanju: tri milijuna Nijemaca trenutačno u zarobljeništvu ... pritvorenima je bilo bolje nego onima na slobodi... Saveznici suočeni s nemogućim zadatkom odvajanja žita od kukolja .. . prema operaciji “sanduk za ugljen” trebalo bi ih poslati u rudnike, a prema operaciji “ječam” na žetvu ... Uz jedan je pasus bila plavom kemijskom olovkom povučena oštra plava crta: Prema tome, u znak blagosti, 31. svibnja 1948. odobreno je prema Uredbi 69 oslobođenje od postupka svim članovima SS-a izvan kategorije za automatsko hapšenje, osim onima koji su bili aktivni kao stražari koncentracionih logora. Riječi “u znak blagosti” , bile su potcrtane, a tinta se doimala neobično svježe. Nakon što je pregledao sve knjige, zgrabio je korice i divljački ih strgnuo iz uveza, kao da ptici lomi krila,220reokrenuo ostatak i stresao ga, provjeravajući nije li u njemu nešto skriveno, a tada ustao i prišao vratima. Ponovo je počelo štropotati, mnogo glasnije nego prije. Stajao je ne
mičući se, nagnuvši glavu u stranu, uzaludno pretražujući mrak bezbojnim očima; začuo je tih zvižduk, dug i monoton, kako turobno odjekuje i strpljivo poziva, tiho mameći, sablasno tugujući. Počeo je puhati vjetar; bio je to svakako vjetar. Iznova je začuo kapak kako lupa o zid: bio je uvjeren da ga je zatvorio. Bio je to vjetar: vjetar što se sa zorom pojavio uz dolinu rijeke. No jak vjetar, jer su stepenice glasno škripale, sve jače, poput brodskih konopaca kad vjetar počne nadimati jedra; staklenina, staklenina u blagovaonici, smiješno je cilikala; mnogo glasnije nego prije. Požuri šapne Turner. Govorio je sam sebi. Otvorio je ladice stola. Nisu bile zaključane. Neke su bile prazne. Žarulje, žica za osigurače, pribor za šivanje; kratke čarape, rezervne manšete za košulje; neuokvirena grafika galije pod punim jedrima. Okrenuo je i pročitao: “Dragom Leu od Margaret, Hannover 1949. S iskrenom ljubavlju.” Bilo je očito da to nije napisala engleska ruka. Grubo ju je presavio i stavio u džep. Ispod grafike ugledao je kutiju, četvrtastu i sudeći po opipu tvrdu, umotanu kao paket crnim svilenim rupčićem što je bio pričvršćen pribadačama. Skinuvši pribadače oprezno je izvukao limenu kutiju od potamnjela srebrnastog metala: mora da je nekoć bila obojena, jer je površina metala bila zagasita i neravna, poput površine sastrugane nekakvim finim alatom. Otvorio je poklopac i zagledao se unutra, a tada oprezno, gotovo s poštovanjem, ispraznio sadržaj kutije na rupčić. Pred njim je ležalo pet dugmeta. Sva su bila otprilike palac u promjeru, drvena, izrađena ručno i prema istom uzorku, nespretno ali s najvećom pažnjom, kao da je njihovu tvorcu nedostajao alat ali ne i marljivost, s dvije široke rupice kroz koje se mogao provući i vrlo debeo konac. Ispod limenke ležao je njemački priručnik, vlasništvo neke bonske knjižice, s pečatom i bilješkom bibliotekara. Nije posve razumio takst, ali mu se učinilo da se radi o tehničkoj raspravi o primjeni bojnih otrova. Posljednji pozajmljivač posudio je knjigu u veljači te godine. Neki su odlomci bili označeni postranim crtama, a sa strane su bile ispisane kratke bilješke: “izravno toksično djelovanje .. hladno vrijeme odgađa simptome”. Uperivši svjetlo na knjigu Turner sjedne za
stol, nasloni glavu na ruku i počne s najvećom koncentracijom proučavati knjigu, i samo ga je nagon natjerao da se okrene i ugleda visoku priliku na vratima. Bio je to prilično star čovjek, u vojničkoj bluzi i šiljatoj kapi kakvu su nekada nosili njemački studenti ili mornari trgovačke mornarice u prvom svjetskom ratu. Lice mu je bilo tamno od ugljene prašine; uz tijelo je poput trozupca držao zarđali žarač koji je strahovito drhtao u njegovim staračkim rukama; no crvene, glupe oči zurile su nadolje, u hrpu obeščašćenih knjiga, i doimao se zaista srdito. Turner ustane. Starac se nije pomakao, ali se žarač divlje tresao, a zglavci su se bjelasali kroz čađu. Turner se osmjeli i napravi korak prema njemu. Dobro jutro reče. Jedna se crna ruka odvojila od drška i mehanički se podigla do kape. Turner krupnim koracima priđe kutijama s viskijem što su bile naslagane u kutu. Strgnuo je poklopac s najgornje, izvukao bocu, otkinuo metalni čep. Starac je mumljao, tresao glavom, netremice gledajući knjige. Evo ljubazno reče Turner popijte malo i poturi bocu starcu pod nos. Apatično je spustio žarač na pod, uzeo bocu i prinio je tankim usnama dok je Turner mimo njega odjurio u kuhinju. Otvorio je vrata i na sav glas povikao. De Lisle! Jeka je pomamno jurnula pustom ulicom prema rijeci. De Lisle! Još se nije ni vratio u radnu sobu a na prozorima susjednih kuća počela su se već paliti svjetla.Turner je otvorio drvene kapke da pusti unutra svjetlo novog dana, i njih su trojica sada stajali u smetenoj skupini. Starac je trepćući zurio u rastrgane knjige i drhtavom rukom stiskao viski. Tko je on? Ložač. Svi ih imamo. Pitajte ga kad je posljednji put vidio Hartinga. Starac nije odmah odgovorio već je ponovo postao svjestan viskija, otpio gutljaj, a tada predao bocu de Lisleu u kojeg je, čini se, nagonski
imao povjerenja. De Lisle stavi bocu na stol, uz svileni rupčić, i mirno ponovi pitanje, dok je starac zurio sad u jednog sad u drugog, pa u knjige. Pitajte ga kad je posljednji put vidio Hartinga. Konačno je progovorio. Glas mu je zvučao bezvremenski: polagano seljačko otezanje, mrmor ispovjedaonice, gunđav ali ipak podjarmljen, glas potlačenog u beznadnoj potrazi za pažnjom. Jednom je posegao crnim prstima i dotakao slomljeni, na čislo nalik ukras ormara za knjige; jednom je kimnuo prema rijeci kao da u njoj živi; no mrmor mu je i dalje protjecao kroz pokrete kao da potječe od nekog drugog. Prodaje karte za turistički brod prošapta de Lisle. Dolazi ovamo u pet navečer kad se vraća kući, i rano ujutro kad odlazi na posao. Naloži kotlove, prazni kante za smeće i brine se za praznu ambalažu. Ljeti čisti brodove prije nego što stignu izletnički autobusi. Pitajte ga još jednom. Kad je posljednji put vidio Hartinga? Evo izvadio je novčanicu od pedeset maraka. Pokažite mu je ... recite mu da će je dobiti ako mi kaže što želim znati. Ugledavši novac, starac pažljivo odmjeri Turnera suhim, crvenim očima. Lice mu je bilo izborano i upalo, s tragovima gladi, i podržavale su ga samo duge trake navorane kože u kojoj se čađa ugnijezdila kao boja na slikarskom platnu. Pažljivo je po sredini savio novčanicu i dodao je smotku iz džepa na bedru. Kada? upita Turner. Wann? Starac oprezno počne slagati riječi, birajući ih jednu po jednu, kao artikle na prodaju. Skinuo je kapu; čađave čekinje prekrivale su mu smeđu lubanju. U petak tiho je prevodio de Lisle. Gledao je u prozor i doimao se rastreseno. Leo ga je isplatio u petak poslije podne. Otišao je k njemu kući i platio mu na pragu. Rekao je da odlazi na dugi put. Kamo? Nije rekao. Kad će se vratiti? Pitajte ga to. De Lisle je ponovo prevodio, i Turner je razabrao napola poznate
riječi: kommen... zuruck. Leo mu je platio za dva mjeseca. Kaže da nam može još nešto pokazati. Nešto što vrijedi još pedeset maraka. Starac je brzo pogledavao čas jednoga čas drugoga, prestrašen ali s iščekivanjem, i dugim rukama nervozno pretraživao platnenu bluzu. Bila je to mornarska bluza, bezoblična i izblijedjela, i visila je na njemu kao da nema nikakve veze s njegovim uskim stasom. Pronašavši ono što je tražio, oprezno je podigao donji rub, posegao nagore i nešto skinuo s vrata. Pri tom je opet počeo mrmljati, brže nego prije, nervozno i blagoglagoljivo. Pronašao ju je u subotu ujutro u smeću. Bila je to futrola od pletene zelene tkanine, vojnička futrola za pištolj 7,65 mm. Iznutra je pisalo “Harting Leo”. Bila je prazna. U kanti za smeće, odmah na vrhu; prva stvar koju je zapazio kad je digao poklopac. Nije ju pokazao onim drugima. Oni drugi su vikali na njega i prijetili da će mu izbiti zube. Oni drugi su ga podsjetili na ono što su mu uradili za vrijeme rata i rekli mu da će to ponovo uraditi. Koji drugi? Tko? Čekajte. Prišavši prozoru de Lisle ležerno izviri. Starac je još govorio.Kaže da je dijelio antinacističke letke za vrijeme rata dobaci i dalje promatrajući. Greškom. Mislio je da su to obične novine, a oni drugi su ga uhvatili i objesili za noge. To su izgleda ti drugi. Kaže da mu se Englezi najviše sviđaju. Kaže da je Harting bio pravi gospodin. Kaže i da će zadržati viski. Leo mu je uvijek davao skoč. I cigare. Male nizozemske cigare, kakve ne možete dobiti u trgovinama. Leo ih je posebno naručivao. A za prošli je Božić poklonio njegovoj ženi fen. Htio bi pedeset maraka i za futrolu doda, ali tada su automobili već ušli na kolni prilaz i mala se soba ispunila dvostrukim jaukom policijskih sirena i dvostrukim plavim bljescima. Čuli su povike i topot nogu i na prozorima su se okupile zelene prilike uperivši pištolje u sobu. Vrata se otvoriše i u sobu uđe mladić s pištoljem u ruci. Ložač je plakao, cvilio, očekivao udarac, a plavo svjetlo se okretalo kao svjetlo u plesnoj dvorani. Ništa ne