stroju; urezivalo se na bijeli vosak matrica i brujalo u svakom telefonu. Prešli su još niz stepenica do kratkog hodnika koji je mirisao na bazen za kupanje. Slijeva je odnekuda dopirao svježi zrak. Na vratima ispred njih pisalo je “Straža političkog odjela privatno” , a ispod toga “Mr. and Mrs. J. Gaunt, British Embassv, Bonn”. Ne moramo valjda ulaziti? Ovamo vam je dolazio u posjete? Petkom navečer poslije zbora? Ovamo gore? Gaunt kimne. Sto se događalo kad bi otišao? Jeste li ga pratili? Nije mi dao. “Samo ostanite gdje ste, stari moj, i gledajte televiziju. Sam ću sebe ispratiti.” A ono su vrata: stražnje stubište. Pokazivao je lijevo, odakle je dopirao propuh. Eto, zaključana su, vidite. Nisu ih otvarali godinama. To je jedini ulaz? Ide ravno do suterena. Htjeli su napraviti šaht za smeće, ali je ponestalo para pa su umjesto njega stavili stepenice. Vrata su bila masivna, s dvije čvrste brave koje nitko dugo nije dirao. Osvijetlivši nadvratnike malom džepnom svjetiljkom, Turner je oprezno opipavao drvene letvice s jedne i druge strane, a tada čvrsto uhvatio kvaku. Dođite ovamo. Vi ste otprilike njegove veličine. Pokušajte ih otvoriti. Primite kvaku. Nemojte je okretati. Gurnite. Čvrsto gurnite. Vrata su bez šuma popustila. Zrak je odjednom postao vrlo hladan i ustajao; američki zrak kad zataji klimatizacija. Stajali su na malom odmorištu. Ispod njih strmo su se spuštale stepenice. Mali prozor gledao je na teren Crvenog križa. Neposredno ispod njih, kapa na dimnjaku kantine otpuhivala je u tamu reflektorima osvijetljen dim. Žbuka je u velikim mjehurima visila sa zida. Ćulo se kapanje vode. Na drugoj strani dovratka drvo je bilo glatko otpiljeno. Počeli su se spuštati pri slabom svjetlu džepne lampe. Stepenice su bile kamene, s uskom trakom kokosove prostirke po
sredini. “Prema Klubu ambasade” pisalo je na vrlo starom znaku. “Dobro došli.” Začuli su zvuk čajnika kako poskakuje na kuhalu i djevojački glas kako ponavlja dio diktata: “Iako se u službenoj izjavi Savezne vlade navodi da je razlog za povlačenje posve tehničke prirode, i posve trezveni komentatori ...” i nagonski su obojica stali, sa srcem u petama, slušajući jasno i točno izgovorene riječi, kao da ih je netko govorio na stubištu. To je ventilacija prošapće Gaunt. Dopire kroz šaht, shvaćate. Zavežite. Ćuli su de Lisleov glas kako nehajno ispravlja djevojku. Umjereni govorio je. Umjereni bi bilo> mnogo bolje. Izmijenite trezveni u umjereni, molim vas. Ne bismo htjeli da pomisle kako utapamo tugu u piću. Djevojka je zahihotala. Mora da su stigli do prizemlja, jer su se pred njima ukazala ciglama zazidana vrata; komadi mokre žbuke ležali su na linoleumu. Improvizirana oglasna284loča pozivala je na iščezle priredbe: dramska družina ambasade prikazat će božičnu predstavu Gogoljeva “Revizora”. U rezidenciji će se održati svečana priredba za djecu iz zemalja Commonwealtha; popis imena, s pojedinostima u vezi s eventualnim posebnim zahtjevima u pogledu hrane treba dostaviti tajništvu ambasadora do 10. prosinca. Godina je bila 1954, a potpis Hartingov. Turner se na trenutak borio s osjećajem vremena i mjesta, i gotovo izgubio bitku. Ponovo je čuo šlepove i zveckanje čaša, pad čađe i škriputanje opute. Isto podrhtavanje, isti unutarnji puls izvan opsega sluha. Što ste rekli? upita Gaunt. Ništa. Obuzet vrtoglavicom i zbunjen, krenuo je naslijepo u prvi prolaz, dok mu je u glavi divlje kucalo. Nije vam dobro reče Gaunt. Tko vas je tako sredio? Našli su se u još jednoj prostoriji. U njoj je bila samo stara tokarilica, i zarđale metalne strugotine na podu. Na suprotnom zidu spazio je vrata.
Gurnuo ih je, i na trenutak izgubio hladnokrvr.ost, ustuknuvši i uzviknuvši od gađenja: no bile su to samo željezne šipke nove rešetke što se protezala od stropa do poda, samo mokro radno odijelo što je visilo na žici, i vlaga što je kapala na beton. Zaudaralo je na praonicu i napola sagorjelo gorivo; crveni odsjaj vratre drhtao je na zidu od opeke, i sitna su svjetla plesala po novom čeliku. Ništa apokaliptično, reče sam sebi, i oprezno krene prolazom prema slijedećim vratima; kao noćni vlak u ratu; pretrpani kupe, i svi spavamo. Bila su to čelična vrata, u istoj ravnini sa žbukom, vrata za plavljenje duboko ispod vodene linije, rđavog okvira i nadvratnika, na kojima je netko davno napisao ULAZ ZABRANJEN, službenom bojom što se ljuštila. Zid slijeva bio je nekada obojen bijelo. Ugledao je ogrebotine koje su napravila kolica. Svjetiljka nad njim bila je zaštićena žičanom košarom i sjena mu je poput tamnih prstiju padala na lice. Uporno se borio protiv nesvjestice. Izolirane cijevi za vodu duž stropa brektale su i klokotale u svojim kućištima, a peć iza željezne rešetke rigala je bijele iskre što su tu i tamo bacale male sjene. Bože, pomisli: pa to bi bilo dovoljno za Queen Elizabeth, za žigosanje cijele armije zarobljenika, umjesto da se uzalud troši na jednu osamljenu tvornicu snova. Morao se boriti s ključem; morao je tresti kvaku da se ključ okrene u bravi. Odjednom je brava prasnula kao štap i čulo se kako jeka odlijeće i odzvanja udaljenim prostorijama. Ostavi me ovdje; o, Bože, ostavi me ovdje, razmišljao je. Nemoj mi mijenjati prirodu ili život; nemoj mijenjati mjesto ili premještati stazu koju slijedim... Ispod vrata mora da je bilo pijeska jer su zakreštala, a tada zapela, i Turner je morao uprijeti cijelim tijelom, gurati ih protiv vođe, dok je Gaunt, Velšanin, stajao iza njega, promatrajući i žudeći, ali ne usuđujući se ništa dotaknuti. Isprva, dok je pipajući tražio prekidač, vidio je samo mrak; a tada se ukazao jedan jedini prozor, prekriven gustom paučinom, i preplašio ga jer je mrzio zatvore. Bio je visoko gore na zidu, presvođen kao peć u ciglani i zaštićen debelim šipkama. Kroz gornja stakla nazirao se mokri šljunak parkirališta. Dok je stajao, promatrajući i ljuljajući se, snop svjetla automobilske lampe polagano je prelazio stropom, zatvorski reflektor što
traži bjegunce, i katakombama se razliježe tutanj motora. Na prozorskoj dasci ležao je vojnički pokrivač, i on pomisli: sjetio si se zamračiti prozor; sjetio si se civilne zaštite u Londonu. Ruka mu je pronašla prekidač za svjetlo, ispupčen kao kupola, kao ženska dojka, i kad ga je pritisnuo, začuo se mukli zvuk, kao da ga je netko udario, a prašina se čeznutljivo zatalasala prema njemu po crnom betonu. Nazivaju je ropotarnicom prošapta Gaunt. Kolica su stajala u udubini pored stola: gore dosjei, dolje listovni papir raznih veličina, sve s lijepim grbovima, s odgovarajućim dugim, standardnim kovertama, sve lijepo složeno i pri ruci. Usred stola, pokraj288vjetiljke za čitanje, na pustenoj podlozi i uredno prekriven sivom plastičnom navlakom, stajao je nestali pisaći stroj s dugim valjkom, a do njega tričetiri limenke holandskih cigara. Na drugom stolu termosica i nekoliko šalica iz kantine; kuhalo za čaj sa satom; na podu, mali električni ventilator od dvobojne plastike, pogodno usmjeren prema stolu da rastjera neželjene efekte vlage; na novoj stolici s plastičnim sjedalom, ružičasti jastuk što ga je djelomično izvezla gospođica Aickman. Sve ih je prepoznao na prvi pogled, rezignirano, kratko ih pozdravio kao što pozdravljamo stare prijatelje, pa se iza njih zagledao u veliki arhiv kojim su bili obloženi zidovi od poda do stropa, u tanke crne dosjee, svaki sa zarđalim prstenom i okruglom rupom za palac; neki posivjeli od prašine, neki zgužvani i savijeni od vlage, kolona za kolonom u crnim uniformama, izvježbani veterani što čekaju poziv. Mora da je pitao o kakvim se dokumentima radi jer je Gaunt šaptao. Ne, ne bi mogao reći o čemu se radi. Ne. Ne bi se u to mogao upletati. Ne. Nitko se nije sjećao kako su već dugo ovdje. Doduše, neki su govorili da su to dokumenti GVT-a, to jest dokumenti glavnog vojnog tužioca, to su pričali brbljavci, a govorili su također da su spisi došli iz Mindena u kamionima, ovdje su ih istovarili da dobiju životni prostor, mora da je otada prošlo dvadeset godina, punih dvadeset godina, otkako su se okupacione snage pokupile. To je sve što je zapravo mogao reći, bio je siguran; to je sve što je načuo od brbljavaca, samo slučajno načuo,
jer Gaunt nije bio tračer, barem mu se to moglo priznati. O, više od dvadeset godina... kamioni su se pojavili jedne ljetne večeri... Macmullen i još netko su im pola noći pomagali da ih istovare... Naravno, tada se mislilo da će ih ambasada možda trebati... Ne, nitko nije imao pravo pristupa, ne tada, nitko ga nije ni tražio: a tko bi? Prije mnogo vremena rijetki bi službenik političkog odjela zatražio ključ i nešto potražio, ali to je bilo davno, Gaunt se uopće nije mogao toga sjetiti, i nitko nije ovamo kročio godinama, iako Gaunt nije bio posve siguran, naravno; morao je paziti što govori pred Turnerom, to je svakako već na287čio.. . Mora da su neko vrijeme držali ključ odvojeno, a tada ga dodali svežnju dežurnog službenika... No Gaunt ih je čuo kako pričaju o njemu, iako je to bilo prilično davno, nije se mogao sjetiti kada; Marcus> jedan od vozača, više nije ovdje; govorili su da to uopće nisu spisi GVT-a već dosjei Grupe, britanske specijalne jedinice... Glas mu je i dalje klepetao, uporno i zavjerenički, poput starice u crkvi. No Turner ga više nije slušao. Već je ugledao kartu. Običnu kartu, s natpisima na poljskom. Bila je pribadačom pričvršćena iznad stola, nedavno pričvršćena na svježu žbuku, na mjestu gdje bi netko možda stavio sliku djece. Na njoj nisu bili označeni najvažniji gradovi, ni državne granice, ni mjerila, ni lijepe strelice što pokazuju magnetske deklinacije: samo mjesta gdje su se nalazili logori. Neuengamme i Belsen na sjeveru, Dachau i Mauthausen na jugu; na istoku, Treblinka, Sobibor, Majdanek, Belzec i Auschwitz; u sredini, Ravensbriick, Sachsenhausen, Kulmhof i Gross Rosen. Dužni su mi sjeti se odjednom. Dužni su mi. Bože dragi kakva li sam budala bio, najobičnija slijepa, nespretna budala. Leo, lopove jedan, došao si ovamo prekopavati po svom užasnom djetinjstvu. Odlazite. Pozvat ću vas ako vas budem trebao. Turner je zurio u Gaunta ne videći ga, oslonjen desnom rukom na policu. Nemojte nikome reći. Bradfieldu, de Lisleu, Crabbeu ... nikome, jasno? Neću reče Gaunt. Nisam ovdje. Ne postojim. Nisam se ni pojavio” večeras. Jasno? Trebali biste otići doktoru
Odjebi.eče Gaunt. Odmaknuvši stolicu bacio je jastučić na pod i sjeo za stol. Podbočio je bradu rukom i pričekao da se prostorija umiri. Bio je sam. Bio je sam kao i Harting, kao prokrijumčarena roba; kao i Hartingu, vrijeme mu je bilo odbrojano; kao i Harting, tragao je za nestalom istinom. Uz prozor je bila pipa i on napuni kuhalo za čaj podešavajući ga sve dok nije počelo šištati. Vraćajući se opet stolu spotaknuo se o zelenu kutiju. Po obliku je nalikovala na usku torbu za spise, ali je bila tvrda i četvrtasta, od ojačane kožne tkanine od koje obično prave garniture za bridž i kutije za sačmarice. Neposredno ispod ručke bili su kraljičini inicijali, a uglovi su bili ojačani tankim čelikom; brave su bile otrgnute i kutija je bila prazna. Svi to činimo, nije U iako? Tražimo nešto čega nema. Bio je sam; samo su mu dokumenti i zadah tople vlage iz električne pećice pravili društvo, uz mutni povjetarac plastičnog ventilatora i brbotanje stroja za čaj. Počeo je polako listati stranice. Neki dosjei, skinuti s polica, bili su stari, pola na engleskom pola ispisani okrutnom goticom nazupčanom poput bodljikave žice. Imena su bila ispisana kao da se radi o sportašima, najprije prezime pa ime, samo nekoliko redaka na vrhu, a pri dnu površni potpis... ovlaštenje konačnog rješenja. Dosjei na kolicima bili su novi, papir je bio fin i gladak, a na zapisnicima su stajali potpisi poznatih imena. Bilo je i registratora, popisa izlazne i ulazne pošte, s potcrtanim naslovima i crtama na rubovima. Bio je sam, na početku Hartingova puta, i samo mu je njegov trag pravio društvo, uz mrzovoljno hroptanje cijevi za vodu u hodniku, nalik na struganje klompi na stratištu. Jesu li one kao konji?, pitao je glas Hazel Bradfield. Spavaju li stojeći? Bio je sam. A ono što je tamo pronašao drugi je dio vraćanja u život. Meadowes je spavao. Ne bi to ni slučajno priznao, a Cork ga ne bi, iz milosrđa, ni slučajno za to optužio; strogo govoreći, oči mu i jesu bile otvorene, kao oči Hazelinih konja. Zavalio se u tapecirani naslonjač, u položaju s pravom zasluženog mirovanja, dok su kroz otvoreni prozor dopirali lelujavi zvuči zore. Bili Sutcliffe će nastaviti reče Cork glasno i namjerno bezbrižno.
Hoćete li još nešto prije nego što zbrišem? Kuhamo čaj ako vam se pije. Sve je u redu nejasno izusti Meadowes i naglo se uspravi. Sve će biti u redu za minutu. Cork je gledao kroz otvoreni prozor na parkiralište, dajući mu vremena da se sabere. Kuhamo čaj ako vam se pije ponovi. Valerie je pristavila vodu. U ruci je stiskao mapu s telegramima. Nismo imali ovakvu noć od Bremena. Brbljarije, same brbljarije. Riječi. U četiri ujutro već su posve zaboravili sigurnost. Njegova ekscelencija i ministar vanjskih poslova upravo su čavrljali na direktnoj, otvorenoj liniji. Fantastično. Mislim da su sve odali: kodiranje, šifre, cijeli usrani orkestar. Njih su već odali odgovori Meadowes, više sebi nego Corku, i također priđe prozoru. Leo ih je odao. Zora nije nikada potpuno zlokobna: zemlja je previše svoj gospodar, i njeni su krici, boje i mirisi previše samosvjesni da bi podržali naše sumorne slutnje. Cak se i straža na glavnim vratima, podvostručena od sinoć, doimala odmoreno i domaće. Jutarnje svjetlo što se ljeskalo na njihovim dugim kožnim kaputima bilo je neupadljivo i neobično bezazleno, a koraci, dok su polako prelazili utvrđeni put, odmjereni i razboriti. Cork osjeti kako mu se popravlja raspoloženje.ini mi se da bi danas mogao biti veliki dan reče. Postat ću ocem do ručka: kako vam se to čini, Arthure? Nikada toliko ne žure odgovori Meadowes. Ne prvi put. Posvetili su se brojanju automobila. Puna kuća, gotovo su svi ovdje izjavi Cork. Tako je i bilo. Bradfieldov bijeli “jaguar” , de Lisleov crveni sportski automobil, mali “wolseley” Jenny Pargiter, Gavestonov karavan s dječjom stolicom montiranom na suvozačevu sjedalu, Jacksonov snažni “rover 2000”; čak je i Crabbeov derutni “kapitan” , koji je ambasador osobno dva puta prognao s parkirališta,290opuzao natrag u krizi, izvijenih blatobrana nalik na grbave pandže. “Rover” lijepo izgleda primijeti Cork. U tišini punoj poštovanja odali su dužno divljenje njegovim otmjenim obrisima što su se isticali prema ogradi s druge strane kantine. Nešto bliže stajao je na svome mjestu sivi
“rolls”. Kraj njega je stražario narednik. Je li bio kod njega? upita Mcadowes. Naravno. Cork lizne prst, odabere pravi telegram iz mape pod rukom i počne glasno čitati, smiješnim glasom kao da čita pjesmicu za djecu, ambasadorov izvještaj o razgovoru sa saveznim kancelarom: “... Odgovorio sam da se kao ministar vanjskih poslova prešutno uzdate u brojne garancije koje vam je kancelar osobno već dao, te da vjerujete kako kancelar neće ni na trenutak uzeti u obzir mogućnost popuštanja pritisku bučnih manjina. Također sam ga podsjetio na francuski stav prema pitanju njemačkog ujedinjenja, opisavši ga ne samo kao nepouzdan već kao krajnje antiamerički, antievropski i prije svega antinjemački...” Slušajte prekine ga odjednom Meadowes. Šutite i slušajte. Mir! Sto do... S drugog kraja hodnika čulo se uporno brujanje, nalik na zvuk automobila što se uspinje brijegom. Nemoguće odbrusi Cork. Bradfield ima ključeve, a on...” Začuo se škljocaj sklopivih vrata i tihi uzdah hidrauličke kočnice. Kreveti! To su kreveti, eto. Novi kreveti. Stavili su ga u pogon zbog kreveta; on im ga je otvorio. U potvrdu te teorije začuli su nedvojbeni zveket metala o metal i škripanje opruga. Do nedjelje će ovo biti prava Noina arka, kažem vam. Klinci, djevojke, čak i njemačko osoblje, do vraga: pravi Babilon. Sodoma i Gomora, to je bolje. Hej, što se događa ako počne dok demonstriraju? Baš bih imao peh, a? Moj prvi klinac: baby Cork, rođen u zatočeništvu! Nastavite. Da čujem ostatak. “Savezni kancelar je primio na znanje britansku zabrinutost, iako je smatra deplasiranom; uvjeravao me da će se konzultirati sa svojim ministrima i vidjeti što se može učiniti kako bi se ponovo uspostavio mir. Natuknuo sam da bi izjava o stavu bila vrlo korisna; kancelar pak smatra da se ponavljanjem slabi efekt. Zatim me je zamolio da vam kao ministru vanjskih poslova prenesem njegove najbolje želje i postalo je očito da
smatra razgovor završenim. Pitao sam ga ne bi li razmotrio mogućnost ponovnog rezerviranja hotelskog smještaja u Bruxellesu, kako bi se time dokrajčila dezinformativna nagađanja jer ste vi osobno bili zabrinuti doznavši da je njemačka delegacija platila račune i stornirala rezervacije. Kancelar je odgovorio kako je uvjeren da se nešto u tom smislu može poduzeti.” Nula rastreseno reče Meadowes. “Kancelar se raspitivao za kraljičino zdravlje. Cuo je da ima laganu gripu. Rekao sam kako mislim da je najgore prebrodila, ali da ću se raspitati i izvijestiti ga. Kancelar je izrazio nadu da će se Njeno Veličanstvo čuvati s obzirom na nezgodno doba godine. Odgovorio sam kako se svi iskreno nadamo da će se klima do ponedjeljka popraviti, i on se uljudno nasmijao. Oprostili smo se u prijateljskom tonu.” Ha, ha, ha. Malo su pročavrljali i o današnjim demonstracijama. Kancelar je rekao da ne moramo brinuti. London prosljeđuje kopiju Buckingham Palaceu. “Sastanak je završio” , doda Cork i zijevne, “uobičajenom razmjenom učtivosti u dvadeset i dva sata i dvadeset. Objavljeno je zajedničko saopćenje za štampu.” U međuvremenu naši iz privrednog čupaju sebi kosu, a komercijalci zbrajaju koliko će ta oluja stajati funti. Ili zlato ili tako nešto. Možda će i kurs pasti. Baš koga briga. Trebali biste položiti ispit reče Meadowes. Prebistri ste za ovaj posao. Dvojci su mi dovoljni odvrati Cork, a Valerie unese čaj.Meadowes je već prinio šalicu usnama kad je začuo zvuk kolica i poznato ćurlikavo škripanje kotača. Valerie s treskom spusti poslužavnik, i malo se čaja izlije iz čajnika u posudu sa šećerom. Na sebi je imala zeleni pulover i kad se okrenula prema vratima, Cork, koji ju je rado gledao, primijeti da je od visokog ovratnika dobila lagani osip na vratu. Brži od ostalih, Cork doda Meadowesu mapu, priđe vratima i zagleda se niz hodnik. Bila su to njihova kolica, natovarena cijelom hrpom crvenih i crnih dosjea, a gurao ih je Alan Turner. Bio je u košulji, a ispod oba oka nazirale su mu se debele masnice. Jedna mu je usna bila skroz rasječena i na brzinu
zašivena. Bio je neobrijan. Torba za depeše bila je na vrhu gomile. Izgledao je, pričao je kasnije Cork, kao da je sam samcat progurao kolica kroz neprijateljske linije. Dok se približavao hodnikom, vrata su se jedna za drugima otvarala za njegovim stopama; Edna iz daktilobiroa, Crabbe, Pargiterova, de Lisle, Gaveston: na vratima su im se jedna po jedna pojavljivale glave, pa tijela, a kad je stigao do arhiva, s treskom prebacio preklopni dio čeličnog pulta i nemarno gurnuo kolica usred sobe, ostala su zatvorena samo jedna vrata: vrata Rawleyja Bradfielda, šefa političkog odjela.* Ostavite ih tamo. I ne dirajte ih, ni jedan. Turner prijeđe hodnik i bez kucanja upadne u Bradfieldovu sobu.
Poglavlje šesnaest “Sve je to prijevara” Mislio sam da ste otišli. Glas mu je bio više umoran nego iznenađen. Nisam stigao na avion. Nije li vam rekla? Sto ste do vraga uradili s licem? Siebkron je poslao svoje momke da mi pretraže sobu. Tražio je novosti o Hartingu. Prekinuo sam ih u poslu. Sjeo je. Anglofili. Kao i Karfeld. Pitanje Hartinga je zaključeno. Bradfield vrlo promišljenom kretnjom odloži nekoliko telegrama. Poslao sam njegove dokumente u London s pismom u kojem sam ocijenio štetu za našu sigurnost. Ostalo će se tamo rješavati. Uvjeren sam da će se pravovremeno donijeti odluka o tome hoćemo li izvijestiti naše NATO--partnere ili ne. U tom slučaju možete stornirati pismo. I zaboraviti ocjenu. Bio sam obziran prema vama odbrusi Bradfield; kao da mu se vratio velik dio prijašnje oštrine. Do kraja obziran. Prema vašem odvratnom poslu, vašem nepoznavanju diplomatske prakse i vašoj neuobičajenoj neučtivosti. Vaš boravak donio nam je samo probleme, kao da ste čvrsto nakanili da budete nepopularni. Kako do vraga možete ostati u Bonnu kad sam vam rekao da odete? I upasti ovamo napola odjeveni? Nemate li pojma što se ovdje događa? Petak je! Dan demonstracija, ako ste slučajno zaboravili. Turner se nije micao, i Bradfieldova srdžba je napokon nadvladala zamor. Lumlev mi je rekao da ste neotesani ali efikasni: do sada ste bili samo neotesani. Nimalo me ne iznenađuje što vas je snašlo nasilje: vi294a privlačite. Upozorio sam vas na štetu koju možete počiniti; naveo sam vam razloge zbog kojih bismo mi trebali odustati od istrage; prešao sam preko vaših nepotrebno brutalnih postupaka prema mom osoblju. No sada mi je dosta. Zabranjujem vam ulazak u ambasadu. Napolje!
Pronašao sam dosjee reče Turner. Sve dosjee. I kolica. I pisaći stroj i stolicu. I električnu pećicu s dvije šipke i de Lisleov ventilator. Glas mu je bio isprekidan i neuvjerljiv, a pogled uprt u nešto čega nije bilo u sobi. I šalice za čaj i svu željeznariju što ju je bilo kad digao. I pisma što ih je uzimao iz odjela za prijem i otpremu pošte i nije nikada predavao Meadowesu. Bili su to odgovori na pisma koja je on slao. Vodio je cijeli odio tamo dolje: zasebni odsjek političkog odjela. Samo što vi to niste znali. Otkrio je istinu o Karfeldu, i sad ga traže. Rukom je lagano dodirnuo obraz. Ljudi koji su mi ovo uradili traže Lea. Pobjegao je jer je znao previše i postavljao previše pitanja. Tko zna, možda su ga već i uhvatili. Oprostite što vam dosađujem doda bezizražajno. No, takva je situacija. Rado bih popio kavu, ako nemate ništa protiv. Bradfield je nepomično sjedio. A zeleni dosje? Nema ga. Samo prazna torba. Uzeo ga je? Ne znam. Možda Praschko zna. Ja ne znam klimao je glavom. Zao mi je. Morate ga pronaći prije njih nastavi. Ako to ne učinite, ubit će ga. O tome se radi. Karfeld je varalica i ubojica, a Harting ima dokaze. Konačno je povisio glas. Jesam li se jasno izrazio? Bradfield ga ie i dalje promatrao, pažljivo ali ne uznemireno. Kad je Harting prozreo Karfelđa? pitao je Turner sam sebe. Isprva nije htio obraćati pažnju. Okrenuo je leđa. Okretao je leđa koječemu trudeći se da zaboravi. Trudeći se da ne obraća pažnju. Suzdržavao se kao i svi mj što se držimo discipline nemiješanja i nazivamo to žrtvom. Bavio se vrtom, odlazio na zabave. Snalazio se. Preživljavao. I nije se miješao. Spustio je glavu i pustio svijet da prelazi preko njega. Sve do listopada, kad je Karfeld došao na vlast. Poznavao je Karfelđa, shvaćate li? A Karfeld mu je bio dužan. To je Leu bilo važno. Sto mu je bio dužan? Čekajte. Postepeno, malo pomalo počeo se... otvarati. Dopustio je sebi osjećaje. Karfeld ga je mučio. Obojica znamo što to znači, zar ne: biti mučen. Karfeldovo lice je bilo posvuda, kao i sada.
Cereći se, mršteći, upozoravajući... Njegovo ime neprekidno je odzvanjalo u Leovim ušima: Karfeld je varalica; Karfeld je ubojica; Karfeld je falsifikat. O čemu to pričate? Krajnje ste smiješni. Leu se to više nije sviđalo; više mu se nisu sviđali falsifikati. Htio je istinu. Muški klimakterij, eto. Gadio se sam sebi... zbog onog što nije učinio, zbog grijeha neizvršenja... grijeha izvršenja. Bilo mu je dosta vlastitih štosova, vlastite šablone. Svi mi poznajemo taj osjećaj, nije li tako? Eto, Lea je on obuzeo. Potpuno. I zato je odlučio da uzme ono što su mu dugovali: pravdu za Karfelđa. Dugo je pamtio, znate. Danas to nije u modi, koliko mi je poznato. I zato je rovario. Najprije upasti u arhiv, pa obnoviti ugovor, a tada se domoći dokumenata: “Pregled istaknutih ličnosti”... stari dosjei, dosjei koji su dospjeli za uništenje... stari slučajevi iz ropotarnice. Ponovo prikupiti činjenice, obnoviti istragu... Nemam pojma o čemu govorite. Bolesni ste; buncate i bolesni ste. Predložio bih vam da prilegnete. Ruka mu je posegla za telefonom. Najprije se domogao ključa, to je bilo dovoljno lako. Spustite to! Ostavite taj telefon na miru! Bradfieldova ruka je oklijevala, pa se spustila na stol. Onda je počeo raditi u ropotarnici, namjestio svoj mali ured, napravio vlastiti arhiv, vodio zapisnike, dopisivao se... uselio se. Sto god bi mu trebalo iz arhiva.296krao bi. Bio je lopov; vi ste to rekli. Vi biste to trebali znati. Na trenutak se u Turnerovu glasu osjeti blagost i razumijevanje. Kad ste ono zagradili suteren? Nakon Bremena, zar ne? Jednog vikenda? Tada ga je uhvatila panika. Jedini put. Upravo tada je ukrao kolica. Govorim o Karfeldu, razumijete li! O njegovom doktoratu, vojnoj službi, ranjavanju kod Staljingrada, kemijskoj tvornici... Te glasine kruže već mjesecima. Otkako je Karfeld postao ozbiljnim političkim suparnikom, slušamo samo priče o njegovoj prošlosti, i svaki put ih je uspješno opovrgnuo. U Zapadnoj Njemačkoj gotovo da i nema značajnijeg političara kojeg komunisti nisu kađ-tad klevetali. Leo nije komunist reče Turner krajnje umornim glasom. Sami ste mi rekli: on je naivac. Godinama je izbjegavao politiku jer se bojao onoga što bi mogao čuti. Ne govorim o glasinama. Govorim o činjenicama:
našim domaćim britanskim činjenicama. Ekskluzivnim činjenicama. Sve se one nalaze u našim, britanskim dosjeima, zaključanim u našem, britanskom suterenu. Tu ih je i pronašao i nećete ih ni vi moći više zakopati. Glas mu se nije doimao ni slavodobitno ni neprijateljski. Ako želite provjeriti, informacije su sada u arhivu. Zajedno s praznom torbom za depeše. Nešto nisam mogao pratiti, ne vladam toliko njemačkim. Nacerio se sjećajući se... sjećajući se možda škripca u kojem se sam našao. Vi ste ga gotovo izolirali, samo što to niste znali. Odvezao je kolica tamo dolje onog vikenda kad su postavili rešetke i zabravili dizalo. Prepao se da neće moći nastaviti, da neće moći u ropotarnicu. Do tog trenutka bila je to dječja igra. Trebao je samo s dokumentima uskočiti u dizalo... mogao je ići posvuda, shvaćate li; pregled istaknutih ličnosti davao mu je to pravo. .. i odnijeti ih ravno u suteren. Ali vi ste tome stali na kraj, iako niste ništa znali; rešetke su mu pokvarile igru. I zato je nagurao sve što bi mu moglo trebati na kolica i čučao dolje cijeli vikend sve dok radnici nisu otišli. Morao je razbiti brave na stražnjem stubištu da iziđe. Nakon toga, oslanjao se na Gauntove pozive na najviši kat. Naravno, Gaunt je nevin. Svi su na neki način nevini. A meni je žao doda pomirljivo žao mi je zbog onoga što sam vam rekao. Pogriješio sam. Ne bih rekao da je ovo trenutak za isprike odvrati Bradfield i pozvoni miss Peate da donese kavu. Ispričat ću vam što piše u dokumentima reče Turner. Slučaj Karfeld. Učinili biste mi uslugu kad me ne biste prekidali. Obojica smo umorni i nemamo mnogo vremena. Bradfield je ispred sebe, na podlogu za pisanje, stavio list plavog konceptpapira; nalivpero se nad vilo nad papir. Miss Peate je nalila kavu i izišla. Izraz njena lica, letimični pogled pun gađenja što ga je dobacila Turneru, bili su rječitiji od bilo kakvih riječi što bi ih smogla. Reći ću vam što je on pronašao. Kasnije, ako želite, možete pronalaziti rupe. Potrudit ću se reče Bradfield s letimičnim smiješkom što je podsjećao na drukčijeg čovjeka.
Blizu Dannenberga, nedaleko od granice između zona, postoji selo. Zove se Hapstorf. Sve skupa tri i pol stanovnika. Selo leži u šumovitoj dolini. To jest, ležalo je. Trideset i osme Nijemci su tamo podigli tvornicu. U selu je prije toga bila stara tvornica papira pokraj brze rijeke, a uz nju i ljetnikovac pod klisurom. Adaptirali su tvornicu papira i duž rijeke izgradili laboratorije i sve to pretvorili u mali, strogo konspirativni pogon za istraživanje nekih vrsta plinova. Otpio je malo kave i zagrizao keks; čini se da ga je boljelo kad je jeo, jer je nagnuo glavu u stranu i vrlo oprezno žvakao. Bojni otrovi. Mjesto je očito bilo privlačno: bilo bi ga teško bombardirati, rijeka je bila brza i trebala im je za otpadne vode, a selo je bilo malo i mogli su lako izbaciti svakoga tko im se nije sviđao. Pratite li me? Da. Bradfield je izvadio pero i zapisivao ključne točke dok je Turner govorio. Turner zapazi brojeve s lijeve strane i pomisli: zar su brojevi važni? Činjenice se ne mogu uništiti numeriranjem. Stanovnici sela tvrde da nisu znali što se tamo radi, što je vjerojatno istina. Znali su da su demontirali tvornicu papira i montirali masu skupih postrojenja. Znali su da skladišta iza pogona čuva posebna straža, i da osoblju nije bilo dopušteno družiti se s mještanima. Radnici su bili stranci: Francuzi i Poljaci; oni uopće nisu smjeli izlaziti, tako da nije bilo nikakvog druženja ni na nižoj razini. A svi su znali za životinje. Uglavnom majmuni, ali i ovce, koze i psi. Životinje bi ulazile, ali ne bi izlazile. Postoji službeni zapis da je mjesni Gauleiter primao pismene pritužbe od ljubitelja životinja. Zapanjeno je pogledao Bradfielda. Radio je tamo dolje, noć na noć, i sve to prikupljao. Nije imao pravo da tamo odlazi. Pristup arhivu u suterenu već je godinama zabranjen. Imao je i te kako pravo. Bradfield je pisao. Dva mjeseca prije kraja rata Britanci su razorili tvornicu. Precizno bombardiranje. Eksplozija je bila golema. Bombe su uništile tvornicu, a s njom i selo. Strani radnici su poginuli. Kažu da se zvuk eksplozije čuo na milje, toliko je toga otišlo u zrak.
Bradfieldovo pero je brzalo po papiru. U vrijeme bombardiranja Karfeld je bio kod kuće u Essenu; u to nema nikakve sumnje. Kažu da je pokopao majku, poginula je prilikom bombardiranja. Da? Točno je da je bio u Essenu. Ali nije pokapao majku. Umrla je dvije godine prije toga. Glupost! uzvikne Bradfield. Novine bi već davno... U dosjeu postoji fotokopija originalne smrtovnice mirno reče Turner. Ne bih mogao reći kako izgleda nova. Niti tko ju je falsificirao. Doduše, mislim da bismo to obojica mogli pogoditi ne napinjući maštu. Bradfield ga pogleda s poštovanjem. Nakon rata Britanci su iz Hamburga poslali ekipu da pogleda što je preostalo od Hapstorfa, pokupe “suvenire” i snime mjesto. Mislili su da bi možda mogli pokupiti i znanstvenike koji su tamo radili... iskoristiti njihovo znanje, shvaćate li što hoću reći? Izvijestili su da ništa nije preostalo. U izvještaju su naveli i neke glasine. Jedan od malobrojnih preživjelih, neki francuski radnik, pričao im je o eksperimentima s ljudima kao pokusnim kunićima. Ne radnicima, rekao je, već drugim ljudima što su ih dovodili izvana. Isprva su vršili pokuse na životinjama, pričao im je, ali su kasnije htjeli ono pravo, pa su im posebno dopremili neke ljude. Pričao im je kako je jedne noći bio na dužnosti na ulazu u tvornicu u to vrijeme uživao je posebne povlastice a Nijemci su mu rekli da se vrati u svoju baraku, legne i ne pojavljuje se do jutra. Bio je sumnjičav pa se pritajio sa strane i ugledao nešto čudno: sivi autobus, običan sivi jednokatni autobus, prolazio je kroz jedna vrata za drugima bez ikakve provjere. Autobus je krenuo iza pogona prema skladištima, i Francuz više ništa nije čuo. Nekoliko minuta kasnije autobus je izišao, ovaj put brže. Prazan. Opet je zastao, izvadio maramicu iz džepa i oprezno obrisao čelo. -Francuz im je također ispričao da su jednom njegovom prijatelju, nekom Belgijancu, ponudili povlastice da radi u novim laboratorij ama pod klisurom. Radio je tamo nekoliko dana i vratio se nalik na sablast. Rekao je da ne bi ni za sve povlastice na svijetu
proveo tamo još jednu noć. Slijedećeg dana je nestao. Premješten, rekli su. No prije nego što je otišao, popričao je s prijateljem i spomenuo ime doktora Klausa. Doktor Klaus je bio administrativni šef, reka je: on se brinuo za pojedinosti i olakšavao znanstvenicima rad. On mu je ponudio posao. I vi to nazivate dokazima? Čekajte. Samo čekajte. Ekipa je napisala izvještaj o svojim nalazima. Primjerak izvještaja je upućen300okalnoj grupi za ratne zločine, pa su oni preuzeli slučaj. Ispitali su Francuza, zapisali cijeli iskaz, ali nisu uspjeli pronaći nikoga tko bi potvrdio njegove riječi. Jedna starica, koja je vodila cvjećarnicu, rekla im je da je noću čula krikove, ali nije mogla reći koje je to noći bilo; osim toga, moglo se raditi i o životinjama. Sve je to bilo vrlo neodređeno. To se i meni čini. Slušajte primijeti Turner sad smo na istoj strani, nije li tako? Sva su vrata otvorena. Možda će neka trebati zatvoriti odgovori Bradfield pišući. Usprkos tome. Grupa je imala previše posla a premalo ljudi, pa su slučaj stavili “ad acta”. Arhivirali i prekinuli. Brinuli su ih mnogi veći slučajevi. Evidentirali su doktora Klausa na karticu i zaboravili ga. Francuz se vratio u Francusku, starica je zaboravila krikove i tako je to leglo. Sve do nekoliko godina kasnije. Čekajte. Bradfieldovo pero nije žurilo. Oblikovao je slova kao i uvijek: čitljivo, obazrivo prema nasljednicima. A tada se dogodila nezgoda. Sto se moglo i očekivati. Neki seljak iz okolice Hapstorfa kupio je od općine nekakvu pustopoljinu. Težak teren, vrlo krševit i šumovit, no on je mislio da će nešto moći tamo zasaditi. Iskrčio je zemlju i preorao je... i pronašao trideset i dva tijela odraslih muškaraca. Njemačka policija je bacila pogled i pozvala okupacione vlasti. Saveznički su sudovi bili nadležni za zločine protiv državljana savezničkih zemalja. Britanci su poveli istragu i zaključili da je trideset i
jedan muškarac bio otrovan plinom. Trideset i drugi je na sebi imao odjeću kakvu su nosili strani radnici i bio je ustrijeljen u potiljak. Pronašli su još nešto... nešto što ih je zbilja zaprepastilo. Sva su tijela bila “obrađena”. Obrađena? Znanstveno istražena. Obducirana. Netko je stigao prvi. I zato su ponovo otvorili istragu. Netko se u gradu sjetio da je doktor Klaus bio iz Essena. Bradfield je spustio pero i promatrao ga sklopljenih ruku. Prosijali su sve kemičare kvalificirane za obavljanje znanstvenih istraživanja koji su živjeli u Essenu i čije je ime bilo Klaus. Nije im dugo trebalo da iščeprkaju Karfelda. Tada nije imao doktorsku titulu: ona dolazi kasnije. No, u to su doba svi pretpostavljali da je osoblje radilo pod lažnim imenima, zašto onda ne i s lažnim titulama? Essen je također bio u britanskoj zoni, pa su ga priveli. Sve je zanijekao. Naravno. Doduše, osim tijela bilo je vrlo malo tragova. Osim jednog uzgrednog podatka. Ovaj put ga Bradfield nije prekinuo. Ćuli ste za program eutanazije? Hadamar. Bradfield kimne. Putovanje bestraga. Hadamar ponovi. Hadamar, Weilmunster, Eichberg, Kalmenhof: klinike za eliminiranje nepoželjnih ljudi; “tko ne radi, ne mora ni jesti”. Sve to možete pročitati u ropotarnici, a ima mnogo materijala i u arhivu. Među dosjeima namijenjenima uništenju. Isprva su dijelili ljude koje će pobiti u kategorije. Ta znate: bogalji, duševni bolesnici, vrlo defektna djeca od osam do trinaest godina. Ona što mokre u krevet. S vrlo malo iznimaka žrtve su bili Nijemci. Nazivali su ih pacijentima primijeti Bradfield s intenzivnim gađenjem. Čini se da su povremeno neke odabrane pacijente izdvajali i koristili u medicinske svrhe. Djecu kao i odrasle. Bradfield kimne kao da mu je i to poznato. Kad je slučaj Hapstorf izbio na vidjelo, Amerikanci i Nijemci već su
prilično istražili program eutanazije. Između ostalog pronašli su podatak o jednom autobusu “radnikamješanaca” što je izdvojen za “opasne dužnosti u kemijskoj istraživačkoj stanici u Hapstorfu”. Jedan autobus je mogao prevesti trideset i jednu osobu. Kad je već o tome riječ, upotrebljavali su sive autobuse, ako vas to na nešto podsjeća. Hannover javi se odmah Bradfield. ?Transport za tjelesnu stražu. Karfeld je stručnjak za organizaciju. Svi su mu se oduvijek zbog toga divili. Tada kao i sada. Baš zgodno, zar ne, što nije izgubio stari grif? On je jedan od onih ljudi koji vole kolotečinu. Prestanite već s tim sitnicama. Hoću čuti cijelu priču, brzo. Znači, sivi autobusi. Trideset i jedno sjedalo i dodatni prostor za stražu. Prozori su izvana bili zacrnjeni. Prevozili su ih noću, kad god su mogli. Rekli ste da su pronašli trideset i dva tijela, ne trideset i jedno... A belgijski radnik? Onaj koji je radio pod klisurom i razgovarao s Francuzom? Znali su što će s njim, bez brige. Previše je toga saznao, zar ne? Kao i Leo sada. Evo reče Bradfield. ustane i prinese kavu. Popijte još malo, dobro će vam doći. Turner pruži šalicu, prilično mirnom rukom. I tako su priveli Karfelda, odveli ga u Hamburg i suočili s tijelima i dokaznim materijalom, iako ga nije bilo mnogo, no on se samo nasmijao. Potpuna besmislica, rekao je, sva ta priča. Nije nikada u životu bio u Hapstorfu. Bio je inženjer. Stručnjak za rušenje. Iscrpno im je opisao čime se bavio na ruskom frontu... dali su mu čak i medalje za sudjelovanje u toj kampanji i bogzna što. Pretpostavljam da se SS brinuo za takve slučajeve. Raspričao se nadugo i naširoko o Staljingradu. U njegovoj priči bilo je protuslovlja, ali ne mnogo, i nije se dao smesti u toku cijelog ispitivanja, poričući da je ikada nogom kročio u Hapstorf ili bilo što znao o postrojenju. Ne, ne, ne, stalno ne. Mjesecima i mjesecima. “Okej” , stalno je govorio, “ako imate dokaza, pokrenite postupak. Pred sudom. To me ne uzbuđuje; ja sam heroj. Nisam nikada u životu upravljao ničim osim našom obiteljskom tvornicom u Essenu, a Britanci su je demolirali, nije li tako? Bio sam u Rusiji, nisam trovao
mješance; zašto bih? Ja sam običan mali čovjek koji voli 303ijeli svijet. Pronađite živog svjedoka, pronađite koga god hoćete.” Nisu mogli nikoga pronaći. Kemičari su u Hapstorfu bili potpuno izolirani od ostalih, a vjerojatno je tako bilo i s administrativnim osobljem. Dokumenti su propali u toku bombardiranja, a svi koji su tamo radili bili su poznati samo po imenu ili po krivom prezimenu. Turner slegne ramenima. Time je slučaj, čini se, bio okončan. Štoviše, ubacio je priču o tome kako je u Rusiji pomagao pokretu otpora protiv nacista, no budući da su jedinice što ih je spominjao ili završile en masse u zarobljeništvu ili nestale u borbama, nije se ni tu moglo ništa učiniti. Čini se da otada nije više spominjao tu priču o pokretu otpora. To više nije u modi primijeti Bradfield. Pogotovu ne u njegovu krugu. I tako slučaj nije nikada dospio do suda. Iz mnogo razloga. Bližilo se rasformiran]e jedinica za istraživanje ratnih zločina; London i Washington počeli su vršiti pritisak da se zakopa ratna sjekira i sve preda u nadležnost njemačkim sudovima. Pravi kaos. Dok se jedinica trudila da pripremi materijal za optužnicu, njena je komanda pripremala amnestiju. Bilo je i drugih, tehničkih razloga za obustavu postupka. Žrtve zločina bili su najvjerojatnije Francuzi, Belgijanci i Poljaci, no budući da nije bilo načina kojim bi se mogla atvrditi nacionalnost žrtava, pojavili su se problemi u vezi sa sudskom kompetencijom. Ne materijalni već uzgredni problemi, a oni su još više otežali odluku. Znate i sami kako to izgleda kad hoćete pronaći poteškoće. Znam kako je tada bilo mirno odgovori Bradfield Ludnica. Francuzima nije bilo stalo, Poljacima je bilo jjreviše stalo, a sam Karfeld je već postao velika zvjerka. Sklopio je neke velike poslove sa saveznicima. Čak je dio poslova nuzugovarao s konkurentima samo da zadovolji potražnju. Bio je dobar organizator, shvaćate li. Efikasan. Slušajući vas čovjek bi pomislio da je to zlo- Tvornicu su mu nekoliko puta demontirali, ali tada je počela raditi punom parom. Činilo se da bi zbilja bilo štetno ometati je. Cak su se pronosile i glasine doda Turner ne mijenjajući ton glasa da je imao “fore” pred ostalima jer se
domogao pošiljke rijetkih plinova i uskladištio je pod zemljom u Essenu kad se rat počeo bližiti kraju. Time se on bavio dok je RAF bombardirao Hapstorf. Dok je navodno pokapao jadnu staricu majku. Drpio je perje da obloži gnijezdo. Prema onome što ste mi do sada ispričali mirno reče Bradfield nema ama baš nikakvih dokaza koji bi povezivali Karfelda s Hapstorfom, ničega što bi navodilo na njegovu sukrivnju u ubojstvima. Vrlo je lako moguće da je njegova priča istinita. Da se borio u Rusiji, da je bio ranjen... U redu. To je bilo i stanovište komande. Nema čak ni dokaza da tijela potječu iz Hapstorfa. Možda je plin bio odatle; no to bi teško bio dokaz da su ga sami kemičari davali žrtvama, a kamoli da je Karfeld znao za to, ili da je na bilo koji način bio sukrivac u... Zgrada u Hapstorfu imala je podrum. Njega bombe nisu uništile. Prozori su bili zazidani ciglama, a iz laboratorija bile su kroz strop u podrum provedene cijevi. Cigle na zidovima podruma bile su izgrebene. Sto hoćete time reći, “izgrebene”? Rukama reče Turner. Možda i prstima. Bilo kako da bilo, prihvatili su vaše stanovište. Karfeld je šutio, nije bilo novih dokaza. Nije bilo sudske tužbe. Posve pravično. Slučaj je stavljen “ad acta”. Jedinica je premještena u Bremen, pa u Hannover, pa u Monchengladbach, a dosjee su poslali ovamo. Zajedno s drugom kramom odjela glavnog vojnog tužioca. Dok ne odluče što će s njima konačno učiniti. I na tu je priču naletio Harting? Znao ju je iz početka. Bio je tada vodnik, i zadužen za istragu. On i Praschko. Cijeli dosje, zapisnici, bilješke, korespondencija, izvještaji s preslušavanja, rezimei dokaznog materijala, cijeli slučaj od početka do kraja... sad postoji i kraj ... sve je to evidentirano Leovim rukopisom. Leo ga je uhapsio, preslušavao ga, prisustvovao obdukcijama, tražio svjedoke. Žena kojom se maltene oženio, Margaret Aickman, bila je također u njegovoj jedinici. Ona se bavila istraživanjem
u uredu. Nazivali su ih lovcima na glave: to mu je bio život... Bilo im je svima neobično stalo da Karfeld bude propisno izveden pred sud. Bradfield je utonuo u misli. A ona riječ mješanac upita najzad. Nacistički stručni izraz za Polužidove. Shvaćam, da, shvaćam. Znači, bio je i osobno zainteresiran, zar ne? A to mu je bilo važno. Sve je primao osobno. Živio je za sebe: samo je to shvaćao. Pero je bilo posve mirno. No, to nije dovoljno za pravni postupak. Ponovio je sam sebi: No, to nije dovoljno za pravni postupak. U stvari, ni za kakav postupak, po bilo kojim mjerilima. Ni uz najobičniju, najpristraniju analizu. Ni za kakav postupak. Zanimljivo, naravno: to objašnjava Karfeldove osjećaje prema Britancima. Ali ga ni izdaleka ne čini zločincem. Ne složi se Turner, na Bradfieldovo prilično iznenađenje. Ne. Nije dovoljno. Ali Lea je taj slučaj izjedao. Nije ga zaboravio, ali ga je potisnuo što je dublje mogao. No nije ga se mogao riješiti. Morao je saznati istinu; morao je još jednom pogledati i provjeriti, i u siječnju je sišao u ropotarnicu i ponovo pročitao vlastite izvještaje i vlastite argumente. Bradfield se opet posve umirio. Možda je to učinio zbog svojih godina. Uglavnom zbog osjećaja da je nešto ostalo neriješeno. Turner kao da je govorio o problemu koji se odnosi na njegov, Turnerov slučaj, o problemu za koji nije imao rješenja. Zbog osjećaja za povijest, ako hoćete. Oklijevao je. Za vrijeme. Sustigli su ga paradoksi i nešto je morao učiniti. Bio je i zaljubljen doda i zagleda se kroz prozor. Iako to možda ne bi priznao. Nekoga je iskoristio i usput se upleo više nego što je računao... Oslobodio se letargije. To je ono, zar ne: suprotnost ljubavi nije mržnja već letargija. Ništavilo. Ovo ovdje. A bio je okružen ljudima koji su ga držali u uvjerenju da se može nositi s velikima... doda tiho. I tako je, iz kojeg mu god drago razloga, ponovo otvorio slučaj. Još jednom je pročitao dokumente od početka do kraja, proučio sve podatke, pregledao sve dosjee iz tog vremena, u arhivu i u ropotarnici. Provjerio je iznova sve činjenice i počeo se sam raspitivati. Kako raspitivati? upita Bradfield. Nisu se gledali.
Organizirao je svoj osobni ured. Pisao je pisma i primao odgovore. Sve na službenom listovnom papiru ambasade. Sačekivao je poštu za politički odjel i vadio sve što je bilo adresirano na njegovo ime. Vodio je svoj ured kao što je vodio vlastiti život: tajno i djelotvorno. Nikome ne vjerujući, nikome se ne povjeravajući, izigravajući jedne na račun drugih... Povremeno bi odlazio na kratka putovanja, obraćao se matičnim uredima, ministarstvima, župnim uredima, skupinama preživjelih ... sve na papiru ambasade. Izrezivao je članke iz novina, fotokopirao, sam tipkao pisma, stavljao na njih svoj pečatni vosak. Cak je ukrao nekakav službeni pečat. Kao pošiljaoca navodio je uvijek “Odštete i konzularni poslovi” tako da je većina odgovora ionako stizala njemu. Uspoređivao je svaku pojedinost: izvode iz matične knijge rođenih, brak, smrt majke, lovačke dozvole... neprekidno je tražio nesuglasnosti: bilo što da dokaže kako se Karfeld nije borio na ruskom frontu. Skupio je poveliki dosje. Nije ni čudo što ga je Siebkron nanjušio. Teško da bi se našao državni odjel kojemu se nije obraćao pod jednim ili drugim izgovorom ... O, bože prošapta Bradfield i spusti pero kretnjom što je odavala trenutačnu malodušnost. Potkraj siječnja došao je do jedinog mogućeg zaključka: da je Karfeld drsko lagao i da je netko čini se netko na visokom položaju, čini se da bi to vrlo lako mogao biti Siebkron da netko sve za njega zataškava. Čuo sam da i Siebkron ima osobnih ambicija... da puše na visoko i da mu nije bitno s kim puše sve dotle dok mu je dobro. To je i te kako točno prizna Bradfield, utonuvši u misli. Kao i Praschko u stara vremena... Vidite li kamo nas to vodi, zar ne? Naravno, Siebkronu nije dugo trebalo, a to je Leo dobro znao, da primijeti kako se ambasada raspituje za neobične pojedinosti, neobične čak i za “Odštete i konzularne poslove.” Leo je znao i da će se netko pošteno razljutiti, možda pribjeći i nasilju. Pogotovu kad pronađe dokaz. Kakav dokaz? Kako bi uopće mogao dokazati takvu optužbu, dvadeset ili više godina nakon zločina?
Sve je u arhivu Turner se odjednom počeo skanjivati. Bilo bi bolje da sami pogledate. Nemam vremena i navikao sam slušati neugodne činjenice. I odbacivati ih. Zahtijevam da mi kažete. Nije dramatizirao zahtjev. Vrlo dobro. Karfeld je lani odlučio da položi doktorat. Tada je već bio velika zvjerka; tvornica mu je vrijedila silne pare u kemijskoj industriji... smisao za organizaciju mu se zaista isplatio... prilično je dobro napredovao na lokalnom političkom polju u Essenu, i htio je postati doktorom. Možda je bio nalik na Lea; ostavio je nešto nedovršeno i htio je to ispraviti. Ili je možda mislio da će mu titula dobro doći: glasajte za doktora Karfelda. Ovdje vole da im kancelari budu doktori... I tako se vratio u školu i napisao učenu disertaciju. Nije mnogo istraživao i svi su bili vrlo impresionirani, naročito njegovi mentori. Divno, rekli su, gdje li je samo našao vremena za to. I? Bila je to studija o djelovanju nekih otrovnih plinova na ljudski organizam. Čini se da su je vrlo visoko ocijenili; u svoje doba izazvala je prilično uzbuđenje. Ne bih rekao da je to od presudne važnosti. Varate se, i te kako se varate. Cijela Karfeldova analiza temeljila se na detaljnom ispitivanju trideset i jednog smrtnog slučaja. Bradfield zaklopi oči. To nije dokaz javi se napokon Bradfield; bio je vrlo blijed, ali mu pero u ruci nije nimalo drhtalo. Znate i sami da to nije dokaz. Slažem se da potiče pretpostavke. Da daje naslutiti kako je bio u Hapstorfu. No to nije ni pola puta do dokaza. Šteta što to ne možemo reći Leu. Došao je do informacija u toku rada u kemijskoj industriji: to bi Karfeld ustvrdio. Dobio ih je od nekog trećeg: to bi mu bio rezervni položaj. Dobio od pravih svinja? Cak i kad bi se moglo dokazati da informacije potječu iz Hapstorfa, put kojim su dospjele u Karfeldove ruke mogao bi se objasniti na
desetak načina. Sami ste rekli, nije se čak ni bavio istraživanjem... Ne. Sjedio je za pisaćim stolom. I drugima je to već uspijevalo. Točno. A i sama činjenica što je uopće iskoristio informacije oslobađala bi ga zapravo krivnje u vezi sa stjecanjem tih istih informacija. Problem je, vidite, u tome reče Turner što je Leo samo napola pravnik: mješanac. Moramo računati i s drugom polovicom. Moramo računati s lopovom. Da zbunjeno odvrati Bradfield. I uzeo je zeleni dosje. Ipak, što se tiče Siebkrona i Karfelda, čini se da se toliko približio istini da je postao prilično opasan, ne čini li vam se? “Prima facie” slučaj primijeti Bradfield i još jednom pregleda bilješke. Ima razloga za ponovno otvaranje istrage, to vam priznajem. U najboljem slučaju moglo bi se možda uvjeriti javnog tužioca da pokrene ispitivanje. Bacio je pogled na telefonski imenik. Pravni ataše će to znati. Ne trudite se utješi ga Turner. Sto god da je učinio ili nije učinio, Karfeld je sada čist. Izvukao se. Bradfield ga oštro pogleda. Nitko ga sada ne može sudski progoniti, čak ni kad bi sam potpisao neoborivo priznanje. Naravno mirno će Bradfield. Gotovo sam zaboravio. U glasu mu se osjećalo olakšanje. Štiti ga zakon. Zakon o zastari. U četvrtak navečer Leo je dodao svom dosjeu bilješku. Slučaj je okončan. Nitko ništa ne može učiniti. Postoji postupak za obnovu... Postoji potvrdi Turner ali se ne može primijeniti. Slučajno je to greška Britanaca. Britanci su istraživali slučaj Hapstorf. Nismo ga nikada predali Nijemcima. Nije bilo nikakvog procesa, nikakvog izvještaja za javnost, a kad su njemački sudovi preuzeli isključivu nadležnost za nacističke ratne zločine, nismo im ništa rekli o Hapstorfu. Cijeli Karfeldov slučaj je pao u ponor između Nijemaca i nas. Načas je zastao. A sad se i Leo našao u istom položaju. Sto je Harting namjeravao uraditi? Čemu sva ta raspitivanja? Morao je doznati. Morao je zaključiti slučaj. Nije mu dao mira, kao ni upropašteno djetinjstvo ili život s kojim se ne možeš
pomiriti. Morao je sve srediti. Mislim da je ostalo improvizirao. Odakle mu taj takozvani dokaz? Disertacija je stigla one subote prije njegova odlaska. Imao je i pečat s datumima, znate; sve je uredno evidentirao. U ponedjeljak je došao u arhiv sav ushićen. Proveo je nekoliko dana razmišljajući što će dalje poduzeti. U četvrtak je ručao s Praschkom... Zašto, do vraga? Ne znam. Razmišljao sam o tome. Ne znam. Vjerojatno da porazgovara što bi trebali poduzeti. Ili da čuje pravno mišljenje. Možda je smatrao da ipak postoji nekakva mogućnost sudskog postupka... Ali nikakva mogućnost ne postoji? Ne. Hvala bogu. Turner se nije obazirao na njegove riječi. Ili možda da kaže Praschku kako situacija postaje prevruča. Da ga zamoli za zaštitu. Bradfield vrlo pažljivo pogleda Turnera. A zeleni dosje je nestao reče pribravši se. Torba je bila prazna. A Harting je pobjegao. Znate li možda i zbog čega? Nije skidao pogleda s Turnera. Je li u njegovom dosjeu evidentiran i razlog? Stalno je u svojim bilješkama ponavljao “imam vrlo malo vremena”. Svi s kojima sam razgovarao o njemu spominju tu njegovu utrku s vremenom ... iznenadnu žurbu... pretpostavljam da je razmišljao o zakonu o zastari. Ali mi znamo da je Karfeld prema zakonu o zastari već slobodan čovjek, naravno ukoliko se nešto nije moglo poduzeti. Zašto je onda otišao? Sto ga je toliko tjeralo? Turner slegne ramenima, ne osvrćući se na neobično prodoran, štoviše ujedljiv ton Bradfieldovih pitanja. Znači, ne znate točno zašto? Zašto je odabrao upravo taj trenutak da pobjegne? Ili zašto je ukrao upravo taj dosje? Pretpostavljam da mu je Siebkron bio za petama. Leo je imao dokaz, a Siebkron je znao da ga on ima. Od tog trenutka Leo je bio žigosan.
Imao je pištolj doda Turner stari vojnički pištolj. Toliko se preplašio da ga je uzeo sa sobom. Mora da ga je uhvatila panika. Točno reče Bradfield i u glasu mu se opet osjeti olakšanje. Točno. Uvjeren sam da je to objašnjenje. Turner ga je zabezeknuto gledao. Prošlo je možda desetak minuta a da se Bradfield nije pomaknuo niti progovorio. U jednom kutu stajao je stalak za čitanje napravljen od stare kutije za Bibliju i dugih, prilično ružnih metalnih nogu što ih je Bradfield naručio od nekog kovača u Bad Godesbergu. Stajao je i naslonio se laktovima na stalak, zureći kroz prozor na rijeku. Nije nikakvo čudo što nas Siebkron okružuje stražama izusti napokon takvim tonom kao da priča 0 magli. Nije čudo što nas tretira kao da smo opasni. Mislim da bi se jedva našlo ministarstvo u Bonnu, ili čak i novinar koji već nije saznao da je britanska ambasada krenula u hajku za Karfeldovom prošlosti. Sto očekuju od nas? Da ćemo ga javno ucjenjivati? Ponovo se pojaviti nakon dvadeset i pet godina, u dugim perikama, i optužiti ga na temelju savezničkih kompetencija? Ili jednostavno misle da smo nesmiljeno osvetljivi i da se želimo iskaliti na čovjeku koji kvari naše evropske snove? Pronaći ćete ga, zar ne? I biti obzirni prema njemu? Trebat će mu sva moguća pomoć. Kao i svima nama reče Bradfield i dalje gledajući u rijeku. On nije komunist. On nije izdajica. On misli da je Karfeld prijetnja. Za nas. On je vrlo naivan. Iz dosjea se vidi... Poznata mi je ta vrsta naivnosti. Ipak smo mi za nj odgovorni. Mi smo mu usadili u glavu pojam o apsolutnoj pravdi. Mi smo mu dali sva ta obećanja: Niirnberg, denacifikacija. Mi smo ga prisilili da vjeruje. Ne možemo ga otpisati kao gubitak samo zato što smo se predomislili. Vi niste vidjeli te dokumente... ne možete sebi ni zamisliti kako su onda gledali Nijemce. Leo se nije izmijenio. On je zauvijek zaostao. A to valjda nije zločin? Vrlo mi je dobro poznato kako su ih gledali. I ja sam bio ovdje.
Vidio sam što i on: dovoljno. Trebao je to prerasti; mi ostali jesmo. Hoću reći, zaslužuje da ga zaštitimo. On je na svoj način poštenjak... Osjetio sam to u ropotarnici. Njega paradoks ne obeshrabruje. Vi i ja ćemo uvijek pronaći desetak valjanih razloga da ništa ne uradimo. Leo je posve drukčiji. Za njega postoji samo jedan razlog da se nešto uradi: zato što se mora. Zato što se osjeća. Nadam se da ga ne nudite kao primjer koji bi trebalo slijediti? Još ga je nežto zbunjivalo. Da? U ovakvim slučajevima postoje uvijek nekakvi dokumenti. U komandi SS-a, u klinikama ili transportnim jedinicama. Naređenja za pokret, ovlaštenja, dokumenti u vezi s tim s nekog drugog mjesta, koji bi odali igru. No, ništa se nije pojavilo. Leo je stalno olovkom bilježio: zašto nema nikakvih podataka u Koblenzu? Zašto nema ovoga ili onoga? Kao da je sumnjao da je netko uništio ostale dokaze... Siebkron na primjer. Zar to ne možemo cijeniti? doda Turner gotovo molećivim glasom. Ovdje ništa nije apsolutno. Pogled mu je i dalje bio uprt u udaljeni prizor. Sve je sumnja. Magla. Magla ispija boje. Nema razlika, socijalisti su se za to pobrinuli. Svi su oni sve. Svi su oni ništa. Nije nikavo čudo što je Karfeld u koroti. Sto li je to Bradfield pomno promatrao na rijeci? Male brodove što su se borili s maglom? Crvene dizalice ravna polja, ili udaljene vinograde što su dopuzali tako daleko s juga? Ili Chamberlainov sablasni brežuljak i dugu betonsku kutiju gdje su ga nekada smjestili? Daljni pristup ropotarnici je zabranjen reče konačno pa opet ušuti. Praschko. Rekli ste da je u četvrtak ručao s Praschkom? Bradfielde... Da? Već je kretao prema vratima. Sada drukčije mislimo o njemu, zar ne? Zaista? Možda je ipak ostao komunist. U Bradfieldovu glasu osjećao se tračak ironije. Zaboravljate da je ukrao dosje. Zar vam se odjednom učinilo da mu se možete zagledati u dušu?
Zašto ga je ukrao? Sto je bilo u tom dosjeu? No Bradfield se već provlačio između kreveta i kroz gužvu na hodniku. Posvuda su iznikli natpisi: stanica za prvu pomoć... soba za odmor u slučaju opasnosti ... djeci zabranjen pristup. Dok su prolazili mimo arhiva političkog odjela začuše odjednom klicanje i isprekidano pljeskanje, i pred njih istrči Cork, blijeda lica. Gotovo je prošapta. Upravo su telefonirali iz bolnice. Nije htjela da me pozovu dok sam u smjeni. Strah mu je razrogačio crvene oči. Nije me ni trebala. Nije ni htjela da budem uz nju.
Poglavlje sedamnaest Praschko Iza ambasade nalazi se asfaltirani kolni prilaz. On vodi od istočnog dijela kruga ambasade prema sjeveru, kroz naselje novih vila, preskupih za britanske službenike. Svaka ima mali vrt velike vrijednosti s obzirom na cijene nekretnina, svaka se razlikuje od susjedne po onim opreznim arhitektonskim skretanjima što označavaju suvremeni konformizam. Ako jedna kuća ima roštilj od opeka i unutranje nenatkriveno dvorište popločano umjetnim kamenom, slijedeća će tome suprotstaviti vanjski zid od plavog škriljca, ili smiono izložen lomljeni kamen. Ljeti se mlade žene sunčaju uz minijaturne bazene. Zimi crni pudli ruju po snijegu. A svaki dan u podne, od ponedjeljka do petka, crni “mercedesi” dovoze gospodare kući na objed. U zraku se uvijek, iako neupadljivo, osjeća miris kave. Bilo je još hladno sivo jutro, ali zemlja je sjala jasnim bojama kao i uvijek nakon kiše. Vozili su vrlo polagano, potpuno spuštenih prozora. Prošli su uz nekakvu bolnicu, pa prešli na sumorniju cestu, preživjelo starije predgrađe; iza čupavih četinara i plavocrvenih grmova lovorike nazirali su se olovnosivi tornjići što su nekada slikali vajmarske akademske snove, nalik na koplja u šumi što trune. Pred njima se uzdizao Bundestag, gol, neutješan i neutješen; golemi motel požutjele mliječne boje za kojim su tugovale vlastite zastave. Iza njega, prekoračena Kennedvjevim mostom i obrubljena dvoranom “Beethoven” , smeđa je Rajna slijedila svoj nestalni kulturni tok Posvuda policija: teško da bi se sjedište demokracije moglo bolje zaštititi od svojih demokrata. Na glavnom ulazu čekao je nemirni rep školske djece, i policajci su ih čuvali kao da su njihova. Televizijska ekipa je postavljala reflektore. Pred kamerom je bezbrižno skakutao, s rukom na bedru, mladić u odijelu od tamnocrvenog kordsamta, dok mu je kolega pred nosom mahao svjetlomjerom; policija ga je podozrivo
promatrala, zbunjena njegovom drskosti. Uz kameni rub pločnika poslušno je čekala siva gomila, ulickana poput porotnika, uspravljenih zastava nalik na rimske stjegove. Parole su se izmijenile: Najprije ujedinjena Njemačka, onda ujedinjena Evropa; I ovo je ponosna nacija; Vratite nam najprije našu zemlju! Okrenuti prema gomili, u liniji, policajci su je čuvali kao što su čuvali djecu. Parkirat ću kraj rijeke reče Bradfield. Bogzna kako će ovo izgledati kad iziđemo. Sto se događa? Debate. Amandmani na zakone o izvanrednom stanju. Mislio sam da su s time davno završili. Ovdje se ništa ne rješava konačno. Na šetalištu uz rijeku, s obje strane, dokle im je dopirao pogled, čekali su sivi odredi, pasivno kao nenaoružani vojnici. Improvizirane zastave objavljivale su im porijeklo: Kaiserslautern, Hannover, Dortmund, Kassel. Stajali su u savršenom miru, čekajući naređenje za protest. Netko je donio tranzistorski radio i on je vrlo glasno treštao. Krivili su vratove da vide bijeli “jaguar”. Rame uz rame krenuli su polagano natrag, uz brijeg, dalje od rijeke. Prošli su pokraj kioska: čini se da nije sadržavao ništa drugo osim fotografija kraljice Soraje u boji. Dvije kolone studenata napravile su špalir do glavnog ulaza. Bradfield je pošao prvi, ukrutivši leđa. Stražar na vratima je nešto prigovorio zbog Turnera, i Bradfield ga je na brzinu otpravio. U predvorju je vladala nepodnošljiva vrućina; zaudaralo je na cigare i odzvanjalo od žamora debata. Novinari, neki od njih s fotoaparatima, znatiželjno pogledaše Bradfielda, ali on zatrese glavom i okrene pogled. Zastupnici su tiho pričali u malim skupinama, stalno i uzalud316ireći jedan drugome preko ramena u potrazi za nečim zanimljivim. Odjednom se pred njima pojavi poznati lik. Najbolji komad! Doslovno moje riječi. Bradfielde, vi ste najbolji komad! Došli ste da vidite kraj demokracije? Došli ste na debatu? Bože moj, vi ste tako prokleto efikasni! A tajna služba je još s vama? Gospodine Turneru, vi ste lojalni, nadam se? Bože mili, što se to do
vraga dogodilo s vašim licem? Ne čuvši odgovora nastavio je tišim glasom, kradomice. Bradfielde, moram s vama razgovarati. Nešto prokleto hitno, znate. Pokušao sam vas nazvati u ambasadu, ali za Saaba ste uvijek vani. Imamo stastanak. Kako dugo? Recite mi kako dugo. I Sam Allerton bi htio razgovarati: obojica bismo htjeli razgovarati. Prignuo je tamnu glavu Bradfieldovu uhu. Vrat mu je još bio prljav; nije se obrijao. Ne bih vam to mogao reći. Slušajte, pričekat ću vas. Zbilja važna stvar. Reći ću Allertonu: pričekat ćemo Bradfielda. Posljednji rokovi, naše novine: sve su to sitnice. Moramo razgovarati s Bradfieldom. Nema komentara, to znate. Sinoć smo dali izjavu. Mislio sam da ste dobili kopiju. Prihvaćamo kancelarovo obrazloženje. Sa zadovoljstvom očekujemo za nekoliko dana povratak njemačke ekipe u Bruxelles. Sišli su stepenicama u restoran. Evo ga. Ja ću govoriti. Morate ga potpuno prepustiti meni. Pokušat ću. To nije dovoljno. Držat ćete jezik za zubima. On je vrlo nezgodan svat. Prvo što je Turner ugledao bila je cigara. Bila je vrlo mala i stršala mu je iz ugla usta kao crni termometar; znao je također da je to holandska cigara, jedna od onih što ih je Leo besplatno dobavljao. Doimao se kao da je pola noći uređivao jutarnje izdanje novina. Pojavio se na vratima što su vodila prema prolazu s dućanima, s rukama u džepovima i sakoom odmaknutim od košulje, gurkajući stolove i nikome se ne ispričavajući: krupan, prljav muškarac kratko podšišane prosjede kose i široka grudnog koša što je prelazio u još širi trbuh. Naočale je zabacio na čelo kao zaštitne očale. Slijedila ga je djevojka s torbom u ruci. Doimala se bezizražajno, apatično ili od dosade i"" od kreposti; kosa joj je bila crna i bujna. Juhu viknuo je preko prostorije dok se rukovao s njima. Donesite
juhu. I nešto za nju. Konobar je na radiju slušao vijesti, ali kad je ugledao Praschka, utišao je ton i dobazao do stola da preuzme narudžbu. Mjedene kopče Praschkovih naramenica tvrdoglavo su se poput zubi žarile u prljavu pasicu hlača. I vi ste radili? Ona ništa ne razumije objasni im. Ni na kojem prokletom jeziku. Nicht wahr, Schatz? Glupa si kao guska. Sto vas muči? Govorio je engleski vrlo tečno, a ono malo naglaska kamuflirao je naglašenom američkom intonacijom. Jeste li možda postali ambasadorom? Na žalost nisam. Tko je ovaj momak? Posjetilac. Praschko vrlo pažljivo pogleda Turnera, pa Bradfielda, pa opet Turnera. Je li se to neka djevojka naljutila na vas? Samo su mu se oči micale. Malo je uvukao ramena prema vratu i odjednom se napeo, nagonski na oprezu. Spustio je lijevu ruku na Bradfeildovu podlakticu. To je lijepo reče. Fino. Volim promjenu. Volim nova lica. Glas mu je bio monoton, dubok i otresit; glas zavjerenika kojeg je iskustvo sputalo i poučilo kako će izricati riječi što ih drugi ne bi smjeli čuti. Pa, po što ste došli vas dvojica? Da čujete Praschkovo osobno mišljenje? Glas opozicije? Objasnio je Turneru: Kad imate koaliciju, opozicija je vraški ekskluzivan klub. Bučno se nasmijao, a Bradfield je slijedio njegov primjer. Konobar donese gulašjuhu. Oprezno, malim, nervoznim pokretima mesarske ruke Praschko je počeo pecati meso. Zašto ste došli? Hej, da možda ne želite poslati telegram kraljici? Nacerio se. Poruku od njena starog podanika? Okej. Pa pošaljite joj telegram. Kao da joj je do vraga stalo što Praschko kaže? Kome je uopće stalo? Ja sam stara kurva ovo je bilo namijenjeno i Turneru jesu li vam to rekli? Bio sam Englez, bio sam Nijemac, bio sam gotovo i Amerikanac. U ovom sam kupleraju duže od svih ostalih kurvi. Zato me više nitko
neće. Obradili su me sa svih strana. Jesu li vam to rekli? Slijeva, zdesna i iz centra. A kako vas sada obrađuju? upita Turner. Ne skidajući oči s Turnerova natučenog lica Praschko podigne ruku i protrlja kažiprst i palac. Znate li što je u politici važno? Lova. Prodavanje. Sve je ostalo samo sranje. Sporazumi, stavovi, savezi: sranje ... Možda sam trebao ostati marksist. Znači, sad su napustili Bruxelles. Tužno. Svakako, vrlo tužno. Više čovjek nema s kim razgovarati. Prelomio je pecivo i jednu polovicu umočio u juhu. Recite kraljici da Praschko kaže da su Englezi usrani, lažljivi hipokriti. Vaša žena je okej? Da, hvala. Već dugo nisam bio tamo na večeri. Živite li još uvijek u onom getu? Zgodno mjesto. Nema veze. Nikome nisam predugo simpatičan. Zato mijenjam stranke objasni Turneru. Nekad sam mislio da sam romantičar, stalno u potrazi za plavim cvijetom. No sada mislim da mi je samo dosadno. Sve je isto s prijateljima, sa ženama, s Bogom. Svi su oni vjerni. Svi vas oni varaju. Svi su oni svinje. Isuse. Znate što: novi prijatelji mi se više sviđaju od starih. Hej, imam 319ovu ženu: kako vam se sviđa? Podigao je djevojci bradu i namjestio lice ga da istakne, a djevojka se nasmiješi i potapša ga po ruci. Ja sam izvanredan. Nekada nastavio je prije nego što je bilo tko od njih mogao reći nešto primjereno nekada bih bio legao na svoj debeli trbuh da usrane Engleze dovedem u Evropu. Sada plaču na pragu, a meni se fućka. Klimao je glavom. Zaista sam izvanredan. No, takva je valjda povijest. Ili je to možda samo moja priroda. Možda me zanima samo moć: možda sam vas volio zato što ste bili jaki, a sad vas mrzim zato što niste ništa. Sinoć su ubili nekog mladića, jeste li čuli? U Hagenu. Javili su na radiju. Popio je “steinhager” s poslužavnika. Podložak se prilijepio za čašu. Strgnuo ga je. Jedan mladić. Jedan starac. Jedna luda bibliotekarka. Okej, to je nogometna ekipa ali nije Harmagedon. Kroz prozor su se nazirale duge sive kolone što su čekale na šetalištu.
Praschko uokolo zamahne rukom. Pogledajte ovo sranje. Papir. Papirnata demokracija, papirnati političari, papirnati orlovi, papirnati vojnici, papirnati zastupnici. Demokracija kuće lutaka; kad god Karfeld kihne, popišamo se u gaće. Znate zašto? Zato što se toliko primaknuo istini. Jeste li mu, znači, skloni? Hoćete li to reći? upita Turner ne obazirući se na Bradfieldov ljutiti pogled. Praschko je dovršio juhu, netremice gledajući Turnera. Svijet svaki dan postaje mlađi reče. Okej, Karfeld je znači hrpa dreka. Okej. Obogatili smo se, shvaćate li, mladiću? Najeli smo se i napili, gradili kuće, kupovali automobile, plaćali porez, odlazili u crkvu, pravili djecu. Sada hoćemo nešto s" amo. Znate li što je to, mladiću? Oči mu nisu napuštale Turnerovo ozlijeđeno lice. Iluzije. Kraljevi i kraljice. Kennedvjevi, de Gaulle, Napoleon. Wittelsbachovi, Potsdam. Ne više samo prokleto selo. Hej, a što se to događa sa studentskim nemirima u Engleskoj? Sto kraljica misli o tom? Zar im ne dajete dovoljno love? Omladina. Hoćete li da vam nešto kažem o omladini? Reći ću vam. Turner mu je sada bio jedina publika. “Njemačka omladina predbacuje svojim roditeljima što su započeli rat.” To je ono što čujete. Svaki dan nekakav pametnjaković piše o tome u ovim ili onim novinama. Želite li čuti pravu priču? Oni predbacuju roditeljima što su izgubili prokleti rat, a ne zato što su ga započeli! “Hej! Gdje je do vraga naše carstvo?” Tamo gdje i englesko, mi-' slim. Isto govno. Isti klinci. Opet hoće Boga. Nagnuo se preko stola sve dok mu lice nije bilo tik do Turnerova. Slušajte. Možda bismo se mogli nagoditi: mi ćemo vam dati lovu, a vi nama iluzije. Problem je u tome što smo već pokušali. Sklopili smo posao, a vi ste nam dali hrpu govana. Niste isporučili iluzije. Zato više ne volimo Engleze. Oni ne znaju poslovati. Vaterland je zaprosio Mutterland, ali se vi nikada niste pojavili na vjenčanju. Ponovo je odjeknuo njegov patvoreni smijeh. Možda je sada došao trenutak da se ostvari veza natukne Bradfield smiješeći se poput umorna državnika. Turner ispod oka ugleda dva muškarca, blijeda lica, u tamnim odijelima i antilopcipelama, kako se mirno smještavaju za jedan od
susjednih stolova. Konobar je hitro prišao naslutivši im zanat. Istovremeno je iz predvorja navrlo krdo mladih novinara. Neki su nosili najnovija izdanja novina; naslovi su spominjali Bruxelles ili Hagen. Na čelu je kročio Karl-Heinz Saab, kao otac, i zagledao se u Bradfielda tjeskobnim pogledom kao da ga muče vjetrovi. Iza prozora, u sumornom unutarnjem dvorištu, u trošni su beton bili usađeni redovi praznih plastičnih stolica nalik na umjetno cvijeće. To su pravi nacisti, to smeće. Podignuvši glas tako da su ga svi mogli čuti, Praschko prezirno mahne rukom prema novinarima. Plaze jezike i prde i misle da su izmislili demokraciju. Gdje je taj prokleti konobar: da nije umro? Tražimo Hartinga reče Bradfield. Naravno! Praschko je bio vičan krizama. Dok je ubrusom prelazio po ispucanim usnama, ruka mu uopće nije zadrhtala. 2ute oči u njihovim isušenim dupljama jedva su trepnule dok ih je obojicu promatrao. Nisam ga ovdje vidio odgovori bezbrižno. Možda je na galeriji. Vi, momci, imate gore posebnu ložu. Spustio je ubrus. Možda biste trebali pogledati. Nestao je u petak ujutro. Nema ga već tjedan dana. Što kažete: Leo? Taj će se momak uvijek vraćati. Konobar se pojavio. On je neuništiv. Vi ste mu prijatelj nastavi Bradfield. Možda i jedini prijatelj. Mislili smo da vam se možda obratio. Zbog čega? U tome i jest problem odgovori Bradfield i jedva se nasmiješi. Mislili smo da je on to možda vama rekao. Nije nikada pronašao prijatelja među Englezima? Praschko je gledao čas jednoga čas drugoga. Jadni Leo. U glasu mu se odjednom osjetila oštrina. Zauzimali ste posebno mjesto u njegovu životu. Na kraju krajeva, dugo ste radili zajedno. Mnogo ste toga zajedno doživjeli. Mislili smo da će vas nagonski potražiti ako mu je bio potreban savjet, ili novac, ili
nešto što čovjeku treba u određenim krizama u životu. Cak smo mislili da bi vas mogao zamoliti da ga zaštitite. Praschko se opet zagleda u posjekotine na Turnerovu licu. Da ga zaštitim? ?Usne su mu se jedva razdvojile, kao da radije ne bi bio svjestan činjenice da je uopće progovorio. Mogli biste isto tako zaštititi__ Ćelo mu se odjednom ovlažilo. Vlaga kao da je dolazila izvana i slegla se na nj poput pare. Odlazi dobaci djevojci. Ustala je bez riječi, zbunjeno im se svima nasmiješila i polako izišla iz restorana, a Turner je, obuzet na trenutak bezveznom, lakoumnom radošću, slijedio izazovnu rotaciju njenih bedara na odlasku; no Bradfield je već progovorio.m. Nemamo mnogo vremena. Nagnuo se naprijed i govorio vrlo brzo. Bili ste s njim u Hamburgu i Berlinu. Neke su pojedinosti možda poznate samo vama dvojici. Pratite li me? Praschko je čekao. Ako nam možete pomoći da ga pronađemo bez gužve, ako znate gdje je i možete ga uvjeriti, ako bilo što možete učiniti za volju starog prijateljstva, obavezujem se da ću biti prema njemu vrlo obziran i vrlo diskretan. Nešu spominjati ni vaše ni bilo čije ime. Na Turneru je bio red da čeka, i gleda sad jednoga sad drugoga. Samo je znoj izdavao Praschka; samo je nalivpero izdavalo Bradfielda. Stegao ga je u zatvorenoj šaci, nagnut nad stolom. Turner pogleda kroz prozor i ugleda sive kolone što su vani čekale; iz ugla su bešćutno vrebali “mjeseci” i jeli pecivo s maslacem. Poslat ću ga u Englesku; ako bude potrebno pobrinut ću se da se nikad više ne pojavi u Njemačkoj. Već je zgriješio; ponovno primanje u službu uopće ne dolazi u obzir. Učinio je nešto... ponio se neoprostivo, shvaćate li što hoću reći? Ono što on eventualno zna vlasništvo je britanske krune. Naslonio se. Moramo ga pronaći prije njih doda, no Praschko ga je i dalje promatrao sitnim nesmiljenim očima, ništa ne govoreći. Jasno mi je nastavi Bradfield da i vi imate posebnih interesa koje treba uzeti u obzir.
Praschko se malo pomaknuo. Samo polako -reče. Nije mi ni na kraj pameti da se miješam u unutrašnje poslove Savezne Republike. Vaše političke ambicije, budućnost vaše stranke u odnosu na Pokret, to su pitanja daleko izvan našeg kruga zanimanja. Ja sam ovdje da štitim savez, ne da sudim savezniku. Praschko se odjednom nasmiješi. Lijepo. Vaša veza s Hartingom prije dvadeset godina, vaši kontakti s nekim organima britanske vlade... Nitko ne zna za to naglo ga prekine Praschko. Pazite što govorite, bogamu. To sam upravo htio i sam reći reče Bradfield i uzvrati smiješkom olakšanja. Ne bih ni načas htio da se o ambasadi priča da smo kivni, da progonimo istaknute njemačke političare, da iznosimo stare, davno zaboravljene podatke, da stajemo na stranu zemalja koje nemaju razumijevanja za njemačke težnje kako bismo okaljali Saveznu Republiku. Uvjeren sam da ni u vašem krugu ne biste htjeli da se o vama priča to isto. Htio bih ukazati na istovjetnost interesa. Naravno reče Praschko naravno. Njegovo izbrazdano lice ostalo je nedokučivo. Svi mi imamo svoje hulje. Ne smijemo im dopustiti da nas otuđe. Isuse reče Praschko i iskosa se na trenutak zagleda u tragove na Turnerovu licu. Imamo i vraški čudnih prijatelja. Je li vas to Leo sredio? Sjede u uglu odgovori Turner. Oni su me sredili. I čekaju da i njega srede ako im se pruži prilika. Okej izusti najzad Praschko. Reći ću vam. Ručali smo zajedno. Otada ga više nisam viđao. Sto taj majmun hoće? Bradfielde javi se Saab s drugog kraja. Kada? Rekao sam vam, Karl-Heinz. Nemamo nikakve izjave. Samo smo razgovarali, eto. Ne viđam ga tako često. Nazvao me: možemo li jednog dana na ručak? Sutra, rekao sam. Otvorio je dlanove kao da time hoće pokazati da ništa ne skriva. O čemu ste razgovarali? upita Turner.
Slegnuo je obojici ramenima. Znate kako to već ide kod starih prijatelja. Leo je dobar momak, ali...eto, ljudi se mijenjaju. Ili možda ne volimo da nas se podsjeća da se ne mijenjaju. Pričali smo o starim vremenima. Malo popili. Znate već kako je to. O kojim starim vremenima? ustrajao je Turner i Praschko se gnjevno obrecne. O vremenima u Engleskoj, o čemu drugom? O usranim vremenima. Znate li zašto smo otišli u Englesku, Leo i ja? Bili smo klinci. Znate li kako smo tamo dospjeli? Njegovo ime počinje s H, moje s P. I zato sam ga promijenio u B. Harting Leo, Braschko Harry. Kakvih li vremena. Imali smo sreću što se nismo zvali Weiss ili Zacharv, znate: oni su bili prenisko na popisu. Englezi nisu voljeli drugi dio abecede. O tome smo pričali: pošiljka FOB Dover. Ta prokleta vremena. Prokleta poljoprivredna škola u Shepton Malletu, poznajete li to usrano mjesto? Možda su je otada obojili. Možda je odapeo onaj stari koji nas je znao isprebijati zato što smo Nijemci i koji je govorio da moramo Englezima zahvaliti što smo živi. Znate li što smo naučili u Shepton Malletu? Talijanski. Od ratnih zarobljenika. S njima smo jedino i mogli razgovarati! Okrenuo se Bradfieldu. Tko je uopće ovaj nacist? upita i prasne u smijeh. Hej, jesam li lud ili što mi je? Ručao sam s Leom. A on je pričao o svojim problemima, ma kakvi oni bili? upita Bradfield. Zanimao ga je zakon odgovori Praschko i dalje se smiješeći Zakon o zastari? Naravno. Htio je znati sadržaj zakona. U odnosu na određeni slučaj? Koji slučaj? Ja sam pitao vas. Mislio sam da možda vi imate na umu određeni slučaj. Ili ga je zanimao općenito, sa stanovišta pravnih načela? Naravno. Pitam se kome bi to služilo. Iskapanje prošlosti nije ni u vašem ni u našem interesu.
To je točno, ha? To je pitanje zdravog razuma odbrusi Bradfield. Pretpostavljam da vam to više znači od bilo kakve garancije što bih vam je mogao dati. Što je htio znati? Praschko je odjednom počeo govoriti vrlo polako: Htio je znati razlog. Htio je shvatiti moralna načela. Rekao sam mu: “To nije novi već stari zakon. On bi trebao povući konačnu crtu. Svaka zemlja ima konačni sud, konačnu instancu, okej? I u Njemačkoj mora postojati konačni dan.” Govorio sam mu kao da govorim djetetu... prokleto je naivan, jeste li to znali? Kao redovnik. Rekao sam mu: “Slušaj, voziš bicikl bez svjetla, jasno? Ako nitko ne dozna nakon četiri mjeseca, čist si. Ako se radi o ubojstvu bez predumišljaja, onda nije četiri mjeseca već petnaest godina; ako je ubojstvo s predumišljajem, dvadeset godina. Ako je nacističko ubojstvo, još duže, jer su za to predvidjeli još duži rok. Pričekali su nekoliko godina prije nego što su počeli brojati do dvadeset. Ako se ne povede istraga, prekršaj zastari.” Rekao sam mu: “Slušaj, zezali su se s tim sve dok nije gotovo crklo. Unijeli su amandmane da ugode kraljici, pa amandmane da ugode sebi; najprije su kao polaznu godinu uzeli četrdeset i petu, pa četrdeset i devetu, a sad su sve već opet izmijenili.” Praschko raširi ruke. Počeo je vikati na mene. “Po čemu je tih dvadeset godina tako prokleto sveto?” “Ništa nije sveto, ni dvadeset godina, ni bilo koji prokleti broj godina. Starimo. Umaramo se. Umiremo.” Rekao sam mu: “Ne znam što ti se mota u toj glupoj glavi, ali znam da je sranje. Svemu mora doći kraj. Moralisti kažu da je taj zakon moralan, apologeti da je svrsishodan. Slušaj, prijatelj sam ti i kažem ti, Praschko ti kaže: to je kruta zbilja i nemoj se time igrati.” Tada se naljutio. Jeste li ga ikada vidjeli ljutitog? Nisam. Nakon ručka doveo sam ga ovamo. Još smo se svađali, znate. Cijelim putom u autu. Zatim smo sjeli za ovaj stol. Ovaj isti gdje sada sjedimo. “Možda ću pronaći nove podatke” , rekao je. Rekao sam mu: “Ako pronađeš nove podatke zaboravi ih jer ne možeš učiniti ama baš ništa; ne gubi uludo vrijeme. Zakasnio si. Takav je zakon.”
Nije li slučajno natuknuo da već ima te podatke? Ima li ih? upita Praschko neobično hitro. Nemam pojma što bi moglo postojati. Praschko polako kimne netremice gledajući Bradfielda. I što se zatim dogodilo? javi se Turner. To je sve. Rekao sam mu: “Okej, recimo da dokažeš ubojstvo bez predumišljaja: već si tko zna koliko godina zakasnio. Recimo da dokažeš ubojstvo s predumišljajem: trebao si to uraditi lani do prosinca. I zato se možeš posrati na to.” Baš sam mu tako rekao. A on me zgrabio za ruku i počeo šaptati, kao ludi pop: “Nijedan zakon neće nikada moći riješiti ono što su učinili. Ti i ja to znamo. U crkvama poučavaju: Krist se rodio djevici i otišao u nebo u oblaku svjetla. Milijuni vjeruju u to. Slušaj, sviram im svake nedjelje, čujem ih.” Je li to točno? Svirao je orgulje u kapeli reče Bradfield. Isuse! zabezeknuto izusti Praschko. Leo? Radio je to godinama. Tada je nastavio: “Ali ti i ja, Praschko, mi smo za života vidjeli živo svjedočanstvo zla.” To je rekao. “Ne na vrhu planine, ne noću, već tamo, na polju gdje smo svi stajali. Mi smo povlašteni ljudi. A sad se sve opet ponavlja.” Turner ga je htio prekinuti, ali ga Bradfield spriječi. A onda sam se ja razbjesnio. Rekao sam mu: “Ne igraj se Boga preda mnom. Nemoj mi se derati o tisućgodišnjoj pravdi Niirnberga koja je trajala četiri godine. Zakon o zastari nam je barem dao dvadeset. A tko je uopće i nametnuo zakon o zastari? Vi, Britanci, mogli ste nas prisiliti da ga izmijenimo. Kad ste nam sve redali, mogli ste reći: evo, prokleti Nijemci, preuzmite ove slučajeve, pretresite ih pred svojim sudovima, presudite prema vašem kaznenom zakoniku, ali najprije ukinite zakon o zastari. Bili ste tada sudionici, budite i sada. Gotovo je. Gotovo i svršeno, bogamu.” To sam mu rekao. A on me samo i dalje gledao i izgovarao mi ime: “Praschko, Praschko”. Izvadio je iz džepa rupčić te obrisao čelo i usta. Ne obraćajte pažnju na me reče. Uzbuđujem se. Znate kakvi su
političari. Rekao sam mu, dok je u mene buljio, rekao sam: “Ovo je moj dom, shvaćaš. Ako mi je i preostalo srca, ono je ovdje, u ovom kupleraju. Nekada sam se tome čudio. Zašto ne Buckingham Palače? Zašto ne kokakola kultura? Ali ovo je moja zemlja. I to je ono što si trebao pronaći: zemlju. Ne samo usranu ambasadu.” A on me samo gledao; kažem vam, mislio sam da ću i ja poludjeti. Rekao sam mu: “No, pretpostavimo da i pronađeš dokaz, reci mi što onda: počiniti zločin u tridesetoj, biti kažnjen u šezdesetoj? Što to znači? Mi smo starci” , rekao sam mu, “ti i ja. Znaš i sam što nam je Goethe rekao: nitko ne može promatrati zalaz sunca duže od četvrt sata.”. Odgovorio mi je: “Ponavlja se. Pogledaj lica, Praschko, slušaj govore. Netko mora zaustaviti tu svinju jer ćemo inače ti i ja opet nositi oznake.” Bradfield se javio prvi: Da je pronašao dokaz, a znamo da nije, što bi učinio? Da ga je već pronašao, da nije dalje tražio, što onda? Isuse; kažem vam: poludio bi. Tko je Aickmanova? prekine Turner dugu šutnju. Tko, mladiću? Aickmanova. Tko je ona? Miss Aickman, miss Etling i miss Brandt... Bio je nekada s njom zaručen. Njegova prijateljica u Berlinu. Ili je to možda bio Hamburg? Možda oboje. Isuse, sve zaboravljam. Hvala bogu, ha? Sto je kasnije bilo s njom? Nemam pojma reče Praschko. Sitne oči bile su mu grubo zasječene u lice nalik na staru koru. Glatka lica u uglu su i dalje bezizražajno vrebala: na stolu su počivale četiri blijede ruke nalik na odloženo oružje. Zvučnik je pozivao Praschka: Fraktion je čekala da se pojavi. Izdali ste ga reče Turner. Otkucali ste ga Siebkronu. Prodali ste ga. On vam je sve ispričao, a vi ste upozorili Siebkrona jer se i vi želite pridružiti većini. Šutite javi se Bradfield. Šutite. Svinjo pokvarena zasikće Turner. Ubit ćete ga. Rekao vam je da je pronašao dokaz; rekao vam je o čemu se radi i zamolio vas da mu pomognete, a vi ste ga zauzvrat otkucali Siebkronu. Bili ste mu prijatelj, a
to ste uradili. On je lud prošapta Praschko. Ne shvaćate li da je lud? Trebali ste ga tada vidjeti. Niste ga nikada vidjeli s Karfeldom u podrumu. Mislite li da vas oni momci obradili? Karfeld nije mogao ni govoriti. “Priznaj! Priznaj!” Oči su mu se potpuno suzile. Nakon što smo vidjeli ona tijela na polju... bila su svezana. Svezali su ih prije nego što su ih otrovali plinom. Poludio je. Rekao sam mu: “Slušaj, nisi ti kriv. Nisi ti kriv što si preživio!” Je li vam možda pokazao dugmad? Novac iz logora? Ni to niste nikad vidjeli, zar ne? Niste nikada izišli s njim i s nekoliko djevojaka da nešto popijete? Niste ga nikada vidjeli kako plaća drvenim dugmetima da bi započeo tuču? Lud je kažem vam. Sjećanje ga je otjeralo u očaj. Rekao sam mu, dok rmo ovdje sjedili: “Hajde, idemo. Tko je, do vraga, ikada gradio Jeruzalem u Njemačkoj? Ne izjedaj sebi dušu, otiđi i poševi kakvu žensku!” Rekao sam: “Slušaj! Moramo obuzdati misli, duboko ih potisnuti, jer ćemo inače svi poludjeti.” On je fratar. Ludi fratar koji neće zaboraviti. Sto mislite da je svijet. Prokleto igralište za hrpu ludih moralista? Naravno da sam rekao Siebkronu. Vi ste pametan momak. Ali i vi morate naučiti zaboravljati. Zaboga, ako to Britanci ne mogu, tko može? Ćuli su viku kad su ušli u predvorje. Dva studenta u kožnim kaputima probili su se kroz kordon na vratima i stajali na stepenicama, natežući se s vratarima. Postariji zastupnik prinio je rupčić ustima i krv mu je tekla niz ruku. “Nacisti” , vikao je netko, “nacisti!” , ali je pokazivao na studenta na galeriji, studenta koji je mahao crvenom zastavom. Natrag u restoran reče Bradfield. Možemo izići s druge strane. Restoran se odjednom ispraznio. Privučeni ili odbijeni gužvom u predvorju zastupnici i posjetioci su nestali, svaki u svom pravcu. Bradfield nije trčao već hodao krupnim, dugim vojničkim koracima. Našli su se u prolazu s dućanima. Prodavaonica kožnih predmeta nudila je crne “diplomat” kovčežiće od finog boksa. U slijedećem izlogu brijač je sapunao nevidljivu mušteriju. Bradfielde, morate me saslušati: zaboga, zar vas ne mogu ni upozoriti što se priča?
Saab je bio potpuno bez daha. Krupno mu se tijelo nadizalo pod masnim sakoom, a suze znoja gnijezdile su se u kesicama pod žutim očima. Iznad njegova ramena virio je Allerton, zajapurena lica pod crnom grivom. Povukli su se u prvu vežu. Na kraju hodnika mir je ponovo zavladao predvorjem. Sto se priča, i tko priča? Allerton je odgovorio umjesto njega: Cijeli Bonn, stari moj. Cijela prokleta tvornica papira. Slušajte. Šapće se okolo. Slušajte. Fantastično što pričaju. Znate što se dogodilo u Hannoveru? Znate zašto su podivljali? Šapuću o tome u svim kavanama: delegati; Karfeldovi ljudi o tome pričaju. Već cijeli Bonn bruji o tom. Rečeno im je da ništa ne govore: sve je to fantastična tajna. Hitro je pogledom preletio prolaz. Već godinama nismo tako nešto čuli reče Allerton. Cak ni u ovoj selendri. Zašto su prvi redovi podivljali i kao bijesni psi potrčali prema knjižnici? Oni momci koji su došli sivim330utobusima? Netko je pucao na Karfelda. Usred muzike: pucao s prozora knjižnice. Neki prijatelj one žene, bibliotekarke: Eichove. Radila je za Britance u Berlinu. Bila je emigrantica, promijenila je prezime u Eich. Pustila ga je u knjižnicu da puca s prozora. Poslije je sve ispričala Siebkronu, prije smrti. Tjelesna straža ga je vidjela kako puca, Karfeldova tjelesna straža. Usred muzike! Ugledali su ga kako puca s prozora i potrčali da ga uhvate. Tjelesna straža, Bradfielde, koja se dovezla sivim autobusima! Slušajte, Bradfielde! Slušajte što pričaju! Pronašli su metak, metak ispaljen iz engleskog pištolja. Shvaćate li sada? Englezi su htjeli umoriti Karfelda: to je ta fantastična glasina. Morate ih spriječiti da to pričaju: razgovarajte sa Siebkronom. Karfeld je prestrašen; on je velika kukavica. Slušajte: zato je tako oprezan, zato svuda gradi taj prokleti Schafott. Kako se bogamu kaže Schafott? Stratište javi se Turner Gomila iz predvorja ih je ponijela na svježi zrak.
Stratište! Apsolutna tajna, Bradfielde! Samo za vas! Čuli su ga kako viče. Ne smijete me citirati, zaboga. Siebkron bi bio fantastično ljut! Ne brinite, Karl-Heinz odvrati mirni glas, apsurdno formalan usred gužve. Nećemo zloupotrijebiti vaše povjerenje. Stari moj Allerton primakne glavu Turnerovu uhu. Nije se obrijao, a s crnih pramenova kose kapao mu je znoj što se to događa s Leom? Čini se da je potpuno ispario. Kažu da je stara Eichova bila vrlo živahna ženska u svoje vrijeme... nekada je radila s lovcima na skalpove u Hamburgu. Sto su vam to uradili s licem, stari moj? Da nije prerano stisnula noge? Nema nikakve reportaže ?reče Bradfield. Ne, još nema potvrdi Allerton stari moj. Neće je ni biti. Kažu da ga je gotovo zgrabio u Bonnu, one noći prije mitinga u Hannoveru. Nije bio posve siguran radi li se o Karfeldu. Karfeld je išao s nekakvog tajnog sastanka na mjesto gdje ga je čekao automobil, i zamalo da ga Leo nije zgrabio. Siebkronovi frajeri su se pojavili u posljednjem trenutku. Na šetalištu duž rijeke siva je gomila čekala u strpljivim odredima. Crne zastave su lijeno mlatarale na slabom povjetarcu. S druge strane rijeke, iza reda plavičastog drveća, udaljeni tvornički dimnjaci lijeno su otpuhivali dim u sivo jutarnje svjetlo. Na sivoj travnatoj obali ležali su poput blistavih mrlja napušteni brodići. Turneru slijeva stajalo je staro spremište čamaca koje još nitko nije srušio. Bilo je vlasništvo, kako je pisalo na ploči, Instituta za fizičku kulturu Sveučilišta u Bonnu. Stajali su na obali, jedan uz drugoga. Blijeda sumaglica, poput daha na staklu, privlačila je smeđe obzore i ispunjavala obližnji most. Nije se ništa čulo osim jeke odsutnih stvari, osim krika izgubljenih galebova i stenjanja izgubljenih šlepova, osim neizbježnog zavijanja nevidljivih bušilica. Nije bilo ni traga ljudima: samo sive sjene duž obale i trupkanje bestjelesnih nogu; nije kišilo, ali bi tu i tamo osjetili vlagu u magli, poput štipkanja krvi na zagrijanoj koži. Nije bilo nikakvih brodova: samo pogrebne trupine što su plutale prema bogovima sjevera; nikakvih
zadaha: samo zadah ugljena i nevidljive industrije što je dopirao iz unutrašnjosti. Karfeld se skriva do večeri reče Bradfield. Siebkron se za to pobrinuo. Očekuju da će večeras ponovo pokušati. I hoće. Karfeld će se skrivati sve do demonstracija ponovi kao da želi upamtiti formulu. Nakon demonstracija Karfeld će se opet sakriti. Hartingove mogućnosti su vrlo, vrlo ograničene; ne može računati da će se još dugo slobodno kretati. Večeras će pokušati. Aickmanova je mrtva reče Turner. Ubiliu je. Da. Pokušat će večeras. Nagovorite Siebkrona da zabrani miting! I bih, da nisam nemoćan. I Siebkron bi, da nije nemoćan. Pokazao je kolone. Prekasno je. Turner ga oštro pogleda. Ne, ne mogu zamisliti da bi Karfeld otkazao miting, ma kako uplašen bio nastavi Bradfield kao da mu je mislima preletjela sumnja. Miting je kulminacija njegove dosadašnje kampanje u provinciji. Organizirao ga je tako da se poklapa s najkritičnijim trenutkom u Bruxellesu. Već je na pola puta do uspjeha. Okrenuo se i polako pošao stazom prema parkiralištu. Sive kolone nijemo su ga promatrale. Vratite se u ambasadu. Uzmite taksi. Od sada pa nadalje zabranjeno je svako kretanje. Nitko ne smije napustiti krug ambasade pod prijetnjom otkaza. Recite de Lisleu. Recite mu što se dogodilo i stavite dokumente o Karfeldu na stranu dok se ne vratim. Sve što ga optužuje: izvještaj o istrazi, disertaciju... sve iz ropotarnice što je u vezi s tom pričom. Vratit ću se rano poslije podne. Otvorio je vrata automobila. Kakva je nagodba sklopljena sa Siebkronom? upita Turner. Sto piše u njoj sitnim tiskom? Nema nikakve nagodbe. Ili će oni uništiti Hartinga, ili će on uništiti Karfelda. U oba slučaja moram ga dezavuirati. To je jedino važno. Ili biste možda radije da učinim nešto drugo? Vidite li nekakav izlaz? Obavijestit ću Siebkrona da treba ponovo uspostaviti red. Zaklet
ću mu se da nismo sudjelovali u Hartingovim djelatnostima, da nismo znali za njih. Možete li predložiti alternativno rješenje? Bio bih vam zahvalan. Upalio je motor. Sive kolone su se zainteresirano uskomešale, privučene bijelim “jaguarom”. Bradfielde! Da? Molim vas. Pet minuta. I ja imam adut. Nešto što nismo nikada spomenuli. Bradfielde! Ništa ne govoreći, Bradfield otvori vrata i iziđe. Kažete da s tim nemamo nikakva posla. Imamo. On je naš proizvod, to znate, mi smo ga pretvorili u ono što on jest, smrvili ga između svih tih svjetova... samljeli ga do srži, prisilili ga da gleda ono što nitko ne bi nikada smio gledati, da sluša ono što... poslali smo ga na samotni put... vi ne znate kako to izgleda tamo dolje. Ja znam! Bradfielde, slušajte! Dužni smo mu. On je to znao. Svima nama netko nešto duguje. Malo nas naplati dug. Vi ga hoćete uništiti! Hoćete ga pretvoriti u ništicu. Hoćete ga se odreći zato što je bio njen ljubavnik! Zato što . .. Bože tiho izusti Bradfield da mi je to bio cilj, morao bih ubiti i više od trideset i dvojice. Je li to sve što ste mi htjeli reći? Čekajte! Bruxelles... Tržište... sve to. Slijedeći tjedan bit će u pitanju zlato, tjedan nakon toga Varšavski pakt. Stupili bismo u prokletu Armiju spasa da ugodimo Amerikancima. Zar su važna imena?... Vi to vidite jasnije od svih nas: to prepuštanje struji. Zašto se i vi prepuštate? Zašto ne kažete: dosta? Sto bih trebao učiniti s Hartingom? Recite mi, ako ga ne dezavuiram, što mi drugo preostaje? Poznat vam je naš položaj ovdje. Krize su akademska pitanja. Skandali nisu. Niste li već shvatili da je važna samoanjština? Turner je očajnički tražio odgovor. To nije točno! JVe možete poklanjati toliku važnost površini.
A čega još ima kad je ispod površine sve trulo? Razbijte površinu i potonut ćemo. To je ono što je učinio Harting. Ja sam licemjer nastavi otvoreno. Ja čvrsto vjerujem u licemjerje. Samo nas licemjerje približava vrlini. Licemjerje proklamira ono što bismo trebali biti. Kao vjera, kao umjetnost, kao zakon, kao brak. Ja služim vanjštini. To je najgori sistem, ali je bolji od ostalih. To je moja profesija i to je moja filozofija. A za razliku od vas doda nisam se ugovorom334bavezao da će služiti snažnoj, a najmanje kreposnoj naciji. Moć korumpira. Gubitak moći korumpira još više. Na tom savjetu možemo zahvaliti jednom Amerikancu. I on je posve istinit. Mi smo korumpirana nacija i treba nam sva moguća pomoć.To je za žaljenje i, priznajem, povremeno ponižavajuće. Ipak, radije bih bio propali moćnik nego preživjeli nemoćnik. Radije bih bio poražen nego neutralan. Radije bih bio Englez nego Švicarac. Osim toga, također za razliku od vas, ja ništa ne očekujem. Ne očekujem od institucija ništa više nego od ljudi. Znači, nemate nikakav prijedlog? Razočaran sam. Bradfielde, poznajem vašu ženu. Poznajem vas, i znam što osjećate! Vi ga mrzite! Mrzite ga više no što se usuđujete priznati. Mrzite ga zato što osjeća: zato što voli, čak i zato što mrzi. Mrzite ga zato što vara i zato što je pošten. Zato što ju je probudio. Sto vas je postidio. Mrzite ga zbog vremena što ga je provela s njim... zbog njenih misli o njemu, snova o njemu! Ali vi nemate nikakvih prijedloga. Pretpostavljam da je vaših pet minuta isteklo. On se ogriješio doda mirno kao da još jednom preispituje temu. Da. Ogriješio se. Ne toliko o mene koliko biste možda mislili, već o red što proizlazi iz kaosa, o ugrađenu mjeru besciljnog društva. Nitko mu nije dao pravo da mrzi Karfelda niti da... Nitko mu nije dao pravo da se sjeća. Ako vi i ja još uopće i služimo bilo kojoj svrsi, onda bismo morali spasiti svijet od takvih preuzetnosti. Od svih vas... slušajte!... od svih vas on je jedini stvaran, jedini koji je vjerovao i nešto poduzimao! Za vas je to jalova, prljava igra, obiteljska igra riječima i ništa više; samo igra. Ali Leo je angažiran! On zna što hoće i otišao je po to!
Da. Već bi i to bilo toliko dovoljno za osudu. Zaboravio je Turnera. Nema više mjesta za ljude njegova soja. To smo bar zbilja naučili, hvala bogu. Zagledao se prema rijeci. Naučili smo da je i ništa prilično osjetljiv cvijet. Govorite kao da ima onih koji doprinose i onih koji to ne čine. Kao da svi radimo za onaj dan kad više nećemo biti potrebni, kad bi se svijet mogao spakovati i gajiti svoj vrtić. Nema proizvoda. Nema konačnog dana. Ovo je život za koji radimo. Sada. U ovom trenutku. Svake noći, kad odem spavati, kažem sam sebi: još jedan postignut dan. Još jedan dan dodan neprirodnom životu svijeta na samrtnoj postelji. I kad se nikada ne bih opustio, kad nikada ne bih podigao glavu, mogli bismo nastaviti još sto godina. Da. Govorio je rijeci. Naša politika je kao ova rijeka, malo gore, malo dolje: tri palca slobode uz i niz obalu. To je granica našeg djelovanja. Iza toga je anarhija, i sve te šuplje fraze o prosvjedu i savjesti. Svi mi tražimo širu slobodu, svi. Ona ne postoji. Dotle dok to prihvaćamo, možemo sanjati po želji. Harting prije svega nije nikada ni smio sići tamo dolje. A vi ste se trebali vratiti u London kad sam vam rekao. Zakon o zastari je ozakonio zaborav. Harting ga je prekršio. Praschko ima potpuno pravo. Harting je prekršio zakon mjere. Mi nismo automati! Rođeni smo slobodni, ja u to vjerujem! Ne možemo upravljati tokovima vlastitog duha. Bože dragi, tko vam je to ispričao? Okrenuo se prema Turneru, pokazavši mu sitne suze. Upravljam tokovima svoga duha već osamnaest godina braka i dvadeset godina diplomacije. Proveo sam pola života učeći da ne gledam, a drugu polovicu učeći da ne osjećam. Mislite da ne bih mogao naučiti i zaboravljati? Bože, katkada me tišti ono što ne znam! Zašto, do vraga, nije i on mogao zaboraviti? Mislite li da uživam u onome što moram učiniti? Mislite li da me nije on natjerao na to? On je sve to pokrenuo, ne ja! Njegova prokleta neumjerenost... Bradfielde! A Karfeld? Nije li i Karfeld prešao mjeru? Ima raznih načina kojima se njegov slučaj može riješiti. Ponovo se povukao u se. Leo je pronašao jedan. Slučajno je to pogrešan način.
Zašto? Nije važno zašto.Polagano je krenuo natrag prema automobilu. Turner je vikao za njim. Zašto je Leo pobjegao? Zbog nečega što je pročitao. Nečega što je ukrao. Što je bilo u tom zelenom dosjeu? Kakvi su to službeni i neslužbeni razgovori s njemačkim političarima? Bradfielde! Tko je s kim razgovarao? Tiše, čut će vas. Recite mi! Jeste li razgovarali s Karfeldom! Je li stoga Leo otišao na svoju noćnju šetnju! Je li se o tome radilo? Bradfield nije odgovarao. Svemogući bože prošapta Turner. I rni smo kao i svi ostali, na kraju krajeva. Kao i Siebkron i Praschko: i mi se pokušavamo kladiti na sutrašnjeg sretnog pobjednika! Pazite što govorite! upozori ga Bradfield. Allerton... što je ono rekao Allerton... Allerton? On ništa ne zna! Karfeld je došao iz Hannovera tog petka uveče. Došao je potajno u Bonn. Radi sastanka. Bio je tako tajan da je čak došao i otišao pješke. Vi ipak niste otišli u Hannover, nije li tako, tog petka uveče? Promijenili ste plan, stornirali kartu. Leo je to doznao od službenika u odjelu za putovanja... To je krajnje besmisleno. Sastali ste se s Karfeldom u Bonnu. Siebkron je to namjestio, a Leo vas je pratio jer je znao što smjerate! Poludjeli ste. Ne, nisam. Ali Leo jest, zar ne? Jer Leo je sumnjao. Oduvijek je znao, duboko u duši, da se potajno reosiguravate protiv neuspjeha u Bruxellesu. Sve dok nije ugledao taj dosje, sve dotle dok to nije stvarno vidio i doznao, mislio je da će još moći nešto učiniti u okviru zakona. Ali kad je ugledao zeleni dosje, znao je: zbilja se sve ponavlja. Znao je. Zato je žurio. Morao vas je zaustaviti, morao je zaustaviti Karfelda prije nego što bude prekasno!