Bradfield je šutio. Sto je bilo u zelenom dosjeu, Bradfielde? Što je uzeo sa sobom kao suvenir? Zašto je ukrao samo taj dosje? Možda zato što je sadržavao zapisnike s onih sastanaka? I zato je na se navukao vaš gnjev! Vi se morate ponovo domoći zelenog dosjea! Jeste li ih potpisali, Bradfielde? Tim vašim spremnim perom? Blijede su mu oči gnjevno plamtjele. Kad je ono ukrao torbu za depeše, samo da razmislim : u petak... u petak ujutro je dobio dokaz, zar ne? Vidio ga je, crno na bijelom: to je bio onaj drugi dokaz što ga je tražio. Odnio ga je Aickmanovoj... “Opet su počeli sa svojim starim majstorlucima, moramo ih spriječiti prije nego što bude prekasno... mi smo oni odabrani.” Zato je uzeo zeleni dosje! Da im pokaže! Da im kaže: “Gledajte, djeco, povijest se zaista ponavlja, i nije to nikakva komedija!” Bio je to krajnje povjerljiv dokument. Samo bi za to mogao dobiti tko zna koliko godina zatvora. Ali nikada neće, jer vi hoćete dosje a ne čovjeka. I to je dio one slobode od tri palca, zar ne? Zar biste radije da sam fanatik? Sumnjao je mjesecima, pabirčio informacije na vjetrometini bonskih ogovaranja, i iz mrvica što ih je od nje dobivao; no sad je imao dokaz: dokaz da se Britanci na drugoj strani osiguravaju protiv gubitaka. Osiguravaju se policom na osovinu Moskva-Bonn, i to s profitom. Kakav je posao sklopljen, Bradfielde? Da čujemo što piše sitnim tiskom? Bogamu, nije nikakvo čudo što je Siebkron mislio da igrate trostruku igru! Najprije ste sve uloge stavili na Bruxelles, i to vrlo mudro. “Neka ništa ne ometa pothvat.” Zatim ste se radi pokrića kladili na Karfelda i naveli Siebkrona da se kladi za vas. “Spojite me potajno s Karfeldom” , rekli ste mu, “i Britanci su zainteresirani za osovinu s Moskvom.” Vrlo neslužbeno zainteresirani, naravno. Posve informativni razgovori i bez svjedoka, naravno. No buduće trgovačko svrstavanje s Istokom nije uopće isključeno, Herr Doktor Karfeld, ako slučajno ikada postanete vjerodostojna alternativa ruševnoj koaliciji! U stvari, i mi smo ovih dana raspoloženi prilično antiamerički, to je u krvi, znate, Her Doktor
Karfeld... Promašili ste zvanje. A što se zatim događa? Tek što vam je doveo Karfelda u krevet, Siebkron saznaje dovoljno da mu se sledi krv u žilama: britanska ambasada prikuplja dosje o Karfeldovoj nezgodnoj prošlosti! Ambasada već ima dokumente jedine dokumente, Bradfielde a sad ocjenjuju situaciju da ga usput i ucijene. A to nije sve! Nije. Siebkron i Karfeld se još nisu pravo ni svikli na taj mali šok, a vi ste im već pružili veći. Koji ih je zaista prodrmao. Čak ni Albion, mislili su, ne bi mogao biti toliko perfidan: Britanci stvarno pokušavaju izvršiti atentat na Karfelda! Bez glave i repa, naravno. Zašto ubiti čovjeka kojeg želiš ucjenjivati? Mora da su bili nasmrt zbunjeni. Nije nikakvo čudo što je Siebkron izgledao tako bolesno u utorak uvečer! Sad sve znate. I vi znate tajnu: čuvajte je. Bradfielde! Da? Koga vi hoćete kao pobjednika? Danas poslije podne, tamo u gradu, na koga ste se kladili ovaj put, Bradfielde? Na Lea ili na saveznika uz sniženu cijenu? Bradfield upali motor. Prijatelji uz sniženu cijenu! Samo takve možemo sebi priuštiti! Samo se s takvima imamo petlje družiti! Mi smo ponosna nacija, Bradfielde! Karfelda sada možete dobiti s popustom od dvadeset i pet posto, nije li tako? Sto onda ako nas mrzi. Predomislit će se! Ljudi se mijenjaju! A on neprekidno razmišlja o nama! To je ohrabrujući početak! Samo da ga malo gurnemo i trčat će zauvijek. Ili pripadate ili ne pripadate. Ili ste angažirani ili niste. Na tren je oklijevao. Ili biste radije bili Švicarac? Ne rekavši više ni riječi, ne pogledavši ga, Bradfield se odveze uz brijeg, skrene desno i nestane u pravcu Bonna. Turner je čekao sve dok nije nestao, a tada stazom uz rijeku pošao do stajališta taksija. Dok je hodao, iza njega se odjednom digla izvanzemaljska tutnjava nogu i
glasova, najtužniji, najdublji zvuk što ga je ikada čuo. Kolone su se počele kretati; mučno su krenule naprijed, prosječne, glomazne i zastrašujuće, bezglavo sivo čudovište koje se više nije moglo zadržati, dok se iza njih, gotovo skriven u magli, uzdizao šumovit obris Chamberlainova brijega.ml
Epilog Bradfield je vodio; de Lisle i Turner su ga slijedili. Bila je rana večer i na ulicama nije bilo prometa. Ništa se u Bonnu nije micalo osim nijemih, u sivo odjevenih stranaca što su vrvjeli uličicama i hitali prema tržnici. Vjetar je napustio crne zastave i one su lijeno, poput crnih povoja, lelujale nad osekom. Bonn nije nikada vidio takva lica. Stari i mladi, izgubljeni i nađeni, nahranjeni i gladni, pametni, glupi, vođeni i nevođeni, sva djeca Republike kao da su ustala u jednoj jedinoj legiji da krenu na njene male bedeme. Neki od njih bili su gorštaci, tamnokosi, raskrečenih nogu, ulickani za izlet; neki su bili sitni činovnici koje je štipao oštri zrak; neki su bili ljudi od nedjelje, spora pješadija njemačkih šetališta, u sivom gabardenu i sivim “homburg” šeširima. Neki su posramljeno nosili zastave, kao da su ih prerasli, neki kao borbene barjake, neki pak kao gavrane nanizane za tržnicu. Birnamska šuma je došla u Dunsinane. Bradfield je pričekao da ga sustignu. Siebkron nam je rezervirao mjesta. Morali bismo ući na trg gore više. Morat ćemo se probiti zdesna. Turner kimne; jedva ga je čuo. Gledao je posvuda, u svako lice i svaki prozor, svaki dućan, ugao i uličicu. Jednom je zgrabio de Lislea za ruku, no tko god da je to bio, nestao je, izgubio se u valovitoj masi. Ne samo trg već i balkoni, prozori, dućani, svaki najmanji prostor i pukotina, bili su ispunjeni sivim kaputima i blijedim licima, te zelenim uniformama vojnika i policajaca. I dalje su pristizali, sve mnogobrojniji, natrpavajući ušća sve tamnijih uličica, kriveći vratovee bi li ugledali tribinu, tražeći vođu, bezlični ljudi u potrazi sa jednim licem, dok je Turner očajnički zavirivao među njih da pronađe lice koje nikada nije vidio. Iznad njihovih glava, ispred reflektora, visili su sa žica zvučnici nalik na znakove upozorenja; iza njih, nebo je tamnjelo. Neće mu nikada poći za rukom, potišteno pomisli Turner; neće nikada prodrijeti u ovakvu gužvu. No tada je ponovo čuo glas Hazel
Bradfield: imam mlađeg brata, igrao je “scrumhalfa” , jedva biste ih mogli razlikovati.elu. Lijevo reče Bradfield. Krenite prema hoVi ste Englezi? raspitivao se ženski glas. .. kao na čaju u prijateljskoj kući. Kćerka mi živi u Yarmouthu. No plima ju je odnijela. Smotane zastave ispriječile su im se na putu, spuštene poput kopalja. Zastave su stvorile prsten u kojemu su stajali studenti okupljeni kao Cigani oko vatrice. “Spalite Axela Springera” , poviče jedan mladić, ne previše uvjerljivo, a drugi razdere knjigu i baci je u plamen. Knjiga je slabo gorjela, gušeći se prije nego što je umrla. Ne bi se to smjelo raditi s knjigama, pomisli Turner, jer će nakon toga prijeći na ljude. Na madracima se izležavala skupina djevojaka, i vatra im je ispisivala pjesme na licima. Ako nas razdvoje, sastat ćemo se na stepenicama pred “Sternom” naredi Bradfield. Neki ga je mladić čuo i pritrčao, obodren sa strane. Dvije djevojke su već nešto vikale na francuskom. Vi ste Englezi! vikao je mladić, iako mu je lice bilo mlado i nervozno. Engleske svinje! Začuvši ponovo djevojke divlje je zamahnuo malom pesnicom preko kopalja. Turner požuri naprijed i udarac je pao na Bradfieldovo rame, ali se on nije na nj obazirao. Gomila ih je odjednom propustila, njena je volja tajanstveno nestala, i pred njima se ukazala vijećnica, na drugom kraju trga, i to je bio prvi san večeri: magični barokni brijeg ružičast kao bombon i jarko pozlaćen; vizija stila i elegancije, svile i filigrana i sunčanog svjetla. Vizija sjaja i južnjačke divote, palača gdje su de Lisleovi neodsvirani menueti ugađalimi srcu debeljuškastog građanina. Slijeva je čekalo stratište, još u tami, odrezano paravanom reflektora uperenih na zgradu, kao što krvnik čeka carsku prisutnost. Herr Bradfield? upita blijedi detektiv. Nije promijenio kožni kaput od one zore u K6nigswinteru, ali su mu u pocrnjelim ustima manjkala dva zuba. Mjegečasta lica njegovih kolega uznemiriše se prepoznavši ime. Ja sam Bradfield, da. Naređeno nam je da vam oslobodimo stepenice. Bilo je očito da je uvježbao svoj engleski: mala uloga za pridošlicu. Na radiju u njegovom
kožnom džepu zapucketalo je žurno naređenje. Prinio ga je ustima. Stigli su gospoda diplomati, izvijesti, i smještena su na sigurno. I gospodin iz istraživanja je tu. Turner zajedljivo pogleda razbijena usta i nasmiješi se. You sod izusti zadovoljno. I njemu je pukla usna, iako ne toliko koliko Turneru. Please? Sod objasni Turner. Sodomite. Zavežite! javi se Bradfield. Sa stepenica se vidio cijeli trg. Poslijepodne je već prešlo u sumrak; pobjednički reflektori dijelili su bezbrojne glave na bijele mrlje što su poput blijedih diskova plutale na crnome moru. Kuće, dućani, kinematografi nestali su u mraku. Preostali su samo zabati; njihovi su se obrisi ocrtavali na tamnom nebu kao kulise iz bajke, i to je bio drugi san, Hoffmannove priče, u drvu izrezbareni svijet njemačkih fikcija da se produži njeinačko djetinjstvo. Visoko na jednom krovu namigivala je reklama kokakole i bojila okolne crijepovne ružičastom kozmetikom; jednom je lutajući reflektor prešao pročeljima, zavirujući okom ljubavnika u prazne izloge dućana. Na prvoj stepenici čekali su policajci, leđima okrenuti prema njima, s rukama u džepovima, tamne prilike u sumaglici. Karfeld će doći sa strane javi se odjednom de Lisle. Lijevo iz one uličice. Turner se zagleda u pravcu de Lisleove ispružene ruke i tek tada, neposredno ispod nogu stratišta, ugleda uski prolaz između apoteke i vijećnice, širok ni tri metra, duboko između visokih zidova susjednih zgrada. Ostat ćemo ovdje, jasno? Na ovim stepenicama. Sto god se dogodilo. Ovdje smo kao promatrači; samo promatrači, ništa više. Dilema je još više ukrutila Bradfieldovo strogo lice. Ako ga pronađu, predat će ga nama. Takav je sporazum. Odvest ćemo ga odmah u ambasadu i pritvoriti na sigurnom. Glazba, sjeti se Turner. U Hannoveru je pokušao kad je glazba bila
najglasnija. Glazba bi trebala prigušiti pucanj. Sjetio se i sušila za kosu i pomislio: on nije čovjek koji bi mijenjao metodu; ako je prije uspjelo, uspjet će ponovo, i to je ono njemačko u njemu: kao Karfeld i sivi autobusi. Misli su mu se gubile u žamoru gomile, u veselom mrmljanju punom iščekivanja koje je preraslo u srditu molitvu kad su se reflektori ugasili. Ostala je samo vijećnica, neokaljani i blistavi oltar koji je posluživala mala skupina što se pojavila na balkonu. Svuda oko njega navirala su iz bezbrojnih usta imena kad je započela polagana litanija: Tilsit, Tilsit je bio tu, Tilsit, stari general, treći slijeva, i pogledaj, nosi odlikovanje, ono što su mu htjeli uskratiti, njegovo posebno odlikovanje iz rata, nosi ga oko vrata, Tilsit je hrabar čovjek. Meyer-Lothringen, ekonomist! Da, der Grosse, onaj visoki, kako li samo elegantno maše, zna se da je iz najbolje obitelji; kažu da je napola Wittelsbach; krv nije voda; i veliki znanstvenik; u sve se razumije. I svećenici! Biskup! Pogledaj, sam nas biskup blagoslivlja! Broji pokrete njegove svete ruke! Sad gleda desno! Ispružio je ruku! I Halbach, mlada usijana glava: pogledaj, ima pulover! Baš je fantastično drzak: pulover u ovakvoj prilici? U Bonnu? Halbach! Du toller Hund! No Halbach je iz Berlina, a Berlinčani su poznati po aroganciji; jednog će nas dana sve voditi, tako mlad a već tako uspješan. Zamor je prerastao u riku, nagonsku, gladnu, odanu riku, dublju od bilo kojeg pojedinog grla, pobožnijmT Ku od bilo koje pojedine duše, odaniju od bilo kojeg pojedinog srca, pa ponovo zamro u šapat kad su se začuli prvi tihi akordi glazbe. Vijećnica se polako izgubila iz vida i pred njima je stajala skela. Propovjedaonica, kapetanski most, dirigentski pult? Dječja zipka, običan lijes od napadno jednostavnog drva, grandiozan ali nenakićen, drveni Graal što čuva njemačku istinu. A na njemu, sam ali smion, jedini branitelj istine, obični čovjek poznat pod imenom Karfeld. Peter. Turner neupadljivo pokaže tijesnu uličicu. Ruka mu je drhtala, ali pogled mu nije kolebao. Sjena? Stražar što zauzima mjesto? Na vašem mjestu ne bih više pokazivao šapne de Lisle. Mogli bi vas
pogrešno shvatiti. No u tom trenutku nitko nije na njih obraćao pažnju jer su vidjeli samo Karfelda. Der Klaus! pozivala je gomila. Der Klaus je tu! Mašite mu, djeco; der Klaus, čarobnjak, je došao sve do Bonna na štulama od njemačke borovine. Doima se kao pravi Englez, der Klaus čuo je kako mrmlja de Lisle. Iako nas mrzi iz dna duše. Doimao se tako sitno tamo gore. Pričalo se da je visok, i bilo bi posve lako, s nekoliko majstorija, uzdignuti ga stopu, a možda i više, no čini se da je on želio ostati malen, kao da time hoće naglasiti da velike istine izviru iz poniznih usta; jer Karfeld je bio smjeran čovjek i Englez u svojoj prevelikoj skromnosti. Karfeld je bio i nervozan čovjek, čovjek kojeg su zasmetale naočale, koje čini se nije stigao očistiti ovih živahnih dana jer ih je sad skinuo i trljao kao da ne zna da ga promatraju; drugi prave predstavu, govorio im je prije nego što je izustio i riječ; no vi i ja znamo zašto srno došli. Pomolimo se. Svjetla su mu prejaka reče netko. Trebalii prigušiti svjetla. On je bio jedan od njih, taj osamljeni doktor; nedvojbeno dosta mozga, dosta soli u glavi, ali ipak na kraju krajeva jedan od njih, spreman da u bilo koje vrijeme siđe s tog visokog mjesta ako se pojavi netko bolji. I sve samo ne političar. Posve bez ambicija, zapravo, ta još je jučer obećao da će ustupiti mjesto Halbachu ako tako narod odluči. Gomila je zabrinuto Saptala. Karfeld izgleda umorno; izgleda svježe; dobro izgleda; Karfeld izgleda bolesno, stariji, mlađi, viši, niži. . . Priča se da se želi povući; ne, ostavit će tvornicu i baviti se stalno politikom. Ne može to sebi priuštiti; on je milijunaš. Počeo je tiho govoriti. Nitko ga nije predstavio, nije rekao svoje ime. Zvuči glazbe su najavili njegov dolazak i zamrli, jer Klaus Karfeld je sam tamo gore, posve sam, i nikakva ga glazba ne može utješiti. Karfeld nije bonsko klepetalo; uza sav svoj intelekt on je jedan od nas; Klaus Karfeld, doktor i
građanin, pošten čovjek pošteno zabrinut za sudbinu Njemačke koji se zbog osjećaja časti mora obratiti nekolicini prijatelja. Bilo je to izvedeno tako mirno, tako neupadljivo da se Turneru učinilo kako je sva ta masa stvarno nagnula uho da bi Karfelda poštedjela truda, poštedjela dizanja glasa. Turner kasnije nije mogao reći koliko je razumio, ni kako je tako mnogo razumio. Isprva mu se činilo da Karfelda zanima samo povijest. Govorio je o porijeklu rata i Turner je razabrao stare krilatice stare vjere, Versailles, kaos, ekonomska kriza i okruženje; greške što su ih počinili državnici s obje strane jer Nijemci ne mogu izbjegavati vlastitu odgovornost. Slijedilo je kratpo priznanje žrtvama nerazuma: previše je ljudi poginulo, govorio je Karfeld, a premalo ih je znalo zašto. To se ne smije više nikada dogoditi, Karfeld je toga bio svjestan: nije se vratio iz Staljingrada samo s ranama; vratio se sa sjećanjima, neizbrisivim sjećanjima na ljudsku patnju, sakaćenje i izdaju...ml Zaista, šaptali su, jadni Klaus. Patio je za sve nas. Još uvijek nikakve retorike. Vi i ja, govorio je Karfeld, naučili smo pouku povijesti; vi i ja možemo na to gledati uzdržano: to se ne smije nikada ponoviti. Istina, ima ljudi koji bitke iz četrnaeste i trideset i devete smatraju dijelom stalne križarske vojne protiv neprijatelja njemačkog nasljeđa ali Karfeld... htio je da to znaju svi njegovi prijatelji... Klaus Karfeld nije uopće jedan od tih. Alane. Bio je to de Lisleov glas, nepokolebljiv kao u vojskovođe. Turner je pratio njegov pogled. Komešanje, pokret tijela, prenošenje poruke? Nešto se uznemirilo na balkonu. Vidio je kako Tilsit, general, naginje svoju vojničku glavu, kako mu Halbach, studentski vođa, šapće u uho, vidio je kako se Meyer-- Lothringen naginje preko filigranske ograde, slušajući nekoga ispod sebe. Policajca? Detektiva u civilu? Ugledao je svjetlucanje naočala i strpljivo lice kirurga kad je Siebkron ustao i nestao; a tada se sve opet smirilo, osim Karfelda, znanstvenika i razumna čovjeka, koji je govorio o današnjici. Danas, govorio je, kao nikada prije, Njemačka je igračka svojih
saveznika. Kupili su je, a sada je prodaju. To je činjenica, govorio je Karfeld, njega ne zanima teorija. Već ionako u Bonnu ima previše teorija, tumačio je i nije namjeravao unositi još više zabune. To je činjenica, i trebalo bi, ma kako to bolno bilo, raspraviti s dobrim i razumnim prijateljima kako su njemački saveznici postigli to čudno stanje. Njemačka je na kraju krajeva bogata; bogatija od Francuske, i bogatija od Italije. Bogatija od Engleske, dodao je nenametljivo, ali ne smijemo biti grubi prema Englezima, jer su Englezi ipak dobili rat, jer su Englezi ipak narod izvanrednih dostignuća. Glas mu je ostao čudesno umjeren dok je nabrajao sva engleska dostignuća: njihove minisuknje, njihove poppjevače, njihovu Rajnsku armiju što sjedi u Londonu, njihovo carstvo što se raspada, njihov nacioalni deficit... bez tih engleskih dostignuća Evropa bi zacijelo propala. Karfeld je to uvijek tvrdio. Nasmijali su se; uzbuđen, ljutit smijeh, a Karfeld... šokiran, a možda i mrvicu razočaran što su se ti ljubljeni grešnici, koje je božjom milosti ponizno trebao poučiti, drznuli nasmijati se u hramu... Karfeld je strpljivo čekao sve dok smijeh nije zamro. Ako je tako, ako je Njemačka tako bogata, ako ima najveću stalnu armiju u Evropi, i ako može dominirati takozvanim Zajedničkim tržištem, kako je onda mogu javno prodavati kao kurvu? Nagnuo se natrag na propovjedaonici, skinuo naočale i oprezno mahnuo rukom, jer sad se začuo šum prosvjeda i negodovanja, a Karfeldu posve očito nije uopće bilo stalo do toga. Moramo se truditi da to pitanje riješimo na plemenit, razuman i posve intelektualan način, upozoravao je, bez uzbuđenja i bez ogorčenosti, kao što dolikuje dobrim prijateljima! Bila je to debeljuškasta, okrugla ruka, i nije ni jednom razdvojio prste, kao da su srasli opnom, već je koristio cijelu šaku kao toljagu. Prema tome, u traženju racionalnog objašnjenja za tu čudnu i, barem za Nijemce, vrlo važnu povijesnu činjenicu bila je bitna objektivnost. Prvo i prvo šaka je opet sunula uvis imali smo dvanaest godina nacizma i trideset i pet godina antinacizma. Karfeld nije shvaćao u čemu je nacizam toliko zgriješio a bi to trebalo vječno kažnjavati neprijateljstvom cijeloga
svijeta. Nacisti su progonili Zidove, i tu su zgriješili. Htio je da se službeno konstatira kako je on izjavio da su zgriješili. Kao što je osuđivao i Olivera Cromwella zbog njegova postupka prema Ircima, Sjedinjene Države zbog njihova postupka prema Crncima i zbog njihovih genocida, njihovih kampanja protiv Indijanaca i protiv žute opasnosti u jugoistočnoj Aziji; kao što je osuđivao i crkvu zbog progona heretika, i Britance zbog bombardiranja Dresdena, tako je osuđivao i Hitlera zbog onoga što je učinio Židovima, i zbog toga što je uvezao onaj348ritanski izum, koncentracioni logor, koji se pokazao tako uspješnim u burskim ratovima. Turner spazi kako ruka mladog policajca što je stajao tik pred njim polako klizi prema otvoru na kožnom kaputu, i opet začu tiho pucketanje radija. Ponovo je napinjao oči, sondirao gomilu, balkon, uličice; ponovo je pretraživao veže i prozore; ništa. Ništa osim stražara na krovovima i policije što je čekala u kombijima; ništa osim bezbrojne gomile nijemih muškaraca i žena, nepokretnih poput pomazanika pred riječi božjom. Da pogledamo, predloži Karfeld jer to će nam pomoći da dođemo do logičnog i objektivnog rješenja mnogih pitanja što nas danas tište da pogledamo što se dogodilo poslije rata. Poslije rata, tumačio je Karfeld, bilo je naravno pravično da se s Nijemcima postupa kao sa zločincima, a budući da su Nijemci provodili rasizam, da se i s njihovim sinovima i unucima postupa kao sa zločincima. No, budući da su saveznici bili ljubazni, dobri ljudi odlučili su da Nijemce bar donekle rehabilitiraju; kako bi ih posebno počastili, primit će ih u NATO. Nijemci su isprva zazirali od toga: nisu se htjeli ponovo naoružavati, mnogima je bilo dosta rata. I sam je Karfeld pripadao toj kategoriji: pouke Staljingrada nagrizale su mu poput kiseline još svježe uspomene. No saveznici nisu bili samo ljubazni već i odlučni. Nijemci će osigurati vojsku, a njome će zapovijedati Britanci i Amerikanci i Francuzi... i Nizozemci... i Norvežani... i Portugalci; i bilo koji drugi general kojemu je stalo da zapovijeda poraženima. Da, čak se moglo dogoditi da afrički generali zapovijedaju
Bundeswehrom! Nekolicina -oni iz prednjih redova, iz zaštitnog prstena muškaraca u kožnim kaputima oko stratišta nekolicina se počela smijati, ali ih je Karfeld odmah obuzdao. Prijatelji! obratio im se. Prijatelji moji, morate me saslušati! To smo zaslužili! Izgubili smo rat! Progonili smo Zidove! Nismo bili dostojni zapovijedanja! Samo plaćanja! Gnjev im je postepeno zamro. ? Zato tumačio je zato plaćamo i britansku armiju. I zato su nas pustili u NATO. Alane! Vidio sam ih. Pokraj apoteke bila su parkirana dva siva autobusa. Svjetlo reflektora dotakne njihove sumorne karoserije i brzo skrene dalje. Prozori su bili potpuno tamni, iznutra čvrsto zatvoreni. I bili smo zahvalni nastavi Karfeld. Zahvalni što su nas primili u tako ekskluzivan klub. Zahvalni, naravno. Klub nije postojao; nismo bili simpatični njegovim članovima; članarine su bile vrlo visoke; a s obzirom na to da su Nijemci još djeca, ne smiju se igrati oružjem koje bi moglo nauditi njihovim neprijateljima; no bili smo ipak zahvalni jer smo Nijemci i jer smo izgubili rat. Opet je zabrujao ljutiti žamor, no on ga opet uguši kratkim pokretom ruke. Nećemo nikakav afekt podsjetio ih je. Radi se o činjenicama! Visoko gore, na sitnom izbojku prozora, majka je držala dijete. Pogledaj dolje šaptala je čovjeka kao što je on nećeš više nikada vidjeti. Ništa se nije micalo na cijelom trgu; glave su bile mirne, oči ukočeno zurile iz duplji. Da naglasi svoju veliku nepristranost, Karfeld se opet povuče natrag na propovjedaonici i, ne žureći, malo nagne naočale i zagleda se u stranice pred sobom. Učinivši to, oklijevao je, sumnjičavo bacio pogled na najbliža lica, nesiguran do koje mjere može očekivati da će njegovo stado moći pratiti ono što se upravo spremao reći. Koja je, u tom slučaju, bila funkcija Nijemaca u tom otmjenom klubu? To je izgledalo otprilike ovako: navest će najprije formulu, a zatim dati jedan ili dva jednostavna primjera primjene te formule.
Ukratko,350unkcija Nijemaca u Atlantskom paktu bila je slijedeća: biti pokoran Zapadu i neprijateljski raspoložen prema Istoku; shvatiti da i među pobjedničkim saveznicima ima dobrih pobjednika i loših pobjednika... Ponovo je odjeknuo i zamro smijeh. Der Klaus, šaptali su, der Klaus se zna našaliti; kakav li je to samo klub, taj NATO. NATO, Tržište, sve je to prijevara, sve je to isto; u Tržištu primjenjuju ista načela koja su primijenili u NATO-u. Klaus nam je tako rekao i zato se Nijemci moraju držati podalje od Bruxellesa. To je samo još jedna klopka, ponovno okruženje ... Ono je Lesere promrmlja de Lisle. Niski, prosijedi muškarac, koji je Turnera neobjašnjivo podsjetio na autobusnog konduktera, pridružio im se na stepenicama i zadovoljno nešto zapisivao u notes. Savjetnik francuske ambasade. Veliki Karfeldov prijatelj. Dok je opet dizao pogled prema stratištu, Turner slučajno baci pogled u bočnu ulicu; i tada je, prvi put, ugledao u mraku ludu, sićušnu vojsku što je čekala znak. Točno nasuprot njemu, u neosvijetljenoj bočnoj ulici s druge strane trga, čekala je nijema skupina. Nosili su zastave koje se u sumraku nisu doimale posve crno, a pred njima su stajali, Turner je bio uvjeren, ostaci vojne kapele. Kose zrake lučnih svjetiljki zasvjetlucale su na trubi, obasjale vrpce što su ukrašavale polja na valjku bubnja. Ispred svih stajao je osamljeni lik, umirujući ih uzdignutom rukom kao dirigent. Radio je ponovno zapucketao, ali je smijeh prigušio riječi, smijeh što je popratio još jednu Karfeldovu šalu, grubu šalu, dovoljnu da im podjari gnjev, aluziju na propadanje Engleske i ličnost vladara. Ton se izmijenio i izoštrio: lagano tapšanje po njihovim leđima, žustrije, svrhovito milovanje što je obećavalo žaoku i povijaloe poput kraja biča duž sitnih kralješaka njihove političke ogorčenosti. I tako je Engleska sa svojim saveznicima preodgojila Nijemce. A tko bi bio podobniji? Na kraju krajeva, Churchill je pustio divljake u Berlin; Truman je bacio atomske bombe na nebranjene gradove; zajedno su pretvorili Evropu u ruševinu.
Tko je, prema tome, bio podobniji da pouči Nijemce smislu civilizacije? Ništa se nije micalo u uličici. Ruka predvodnika bila je još uzdignuta ispred malog orkestra dok je čekao znak da počne svirku. To su socijalisti dahne de Lisle. Organizirali su protudemonstracije. Tko ih je do vraga pustio? I tako su saveznici prišli poslu: Nijemce treba naučiti dobrom ponašanju. Bilo je pogrešno ubijati Zidove, objašnjavali su; bolje ubijajte komuniste. Bilo je pogrešno napasti Rusiju, objašnjavali su, ali mi ćemo vas zaštititi ako Rusi napadnu vas. Bilo je pogrešno boriti se za svoje granice, objašnjavali su, ali mi podržavamo vaše zahtjeve za teritorijima na istoku. Svi mi znamo kakva je to podrška! Karfeld ispruži ruke, nagore okrenutih dlanova. Izvolite, dragi moj, samo izvolite! Možete posuđivati moj kišobran koliko god puta hoćete: sve dotle dok ne počne kiša. Je li se to Turner u samo učinilo ili je zaista u toj teatralnoj tiradi osjetio tračak onog tona dodvoravanja što je nekada u njemačkim kabareima bio tradicionalna oznaka Zidova? Počeli su se smijati, ali ih je opet ušutkao. U uličici, dirigentova je ruka bila još uzdignuta. Neće li ga nikada umoriti, pitao se Turner, taj sablasni pozdrav. Ubit će ih ustrajao je de Lisle. Gomila će ih ubiti! I tako, prijatelji moji, eto što se dogodilo. U svoj svojoj čistoći, i u svojoj mudrosti, naši su nas pobjednici poučili smislu demokracije. Hura za demokraciju. Demokracija je kao Krist: nema ničega što ne možeš učiniti u ime demokracije. Praschko mirno izjavi Turner. Praschko mu je to napisao. On mu mnogo toga piše reče de Lisle. Ubijati Crnce u Americi i poklanjati im zlatne krevete u Africi, to je demokracija! Voditi kolonijalno carstvo, boriti se u Vijetnamu, napadati Kubu, to je demokracija; kažnjavati Nijemce svojom savješću, to je demokracija! Demokracija je spoznaja da nikada, što god učinio, nikada nećeš biti tako zao kao Nijemci! Podigao je glas da dade znak, znak što ga je očekivala kapela. Turner
još jednom pogleda preko gomile u uličicu, ugleda bijelu ruku, bijelu kao ubrus, kako se lijeno spušta na svjetlu, spazi blijedo lice samog Siebkrona koji je brzo napustio komandno mjesto i povukao se u sjenu na pločniku, ugleda kako se prva glava pred njim okrenula, a zatim i druga, a tada začu i sam udaljeni zvuk glazbe, zvuk udaraljki i pjevanje muških glasova; gledao je kako se Karfeld naginje preko propovjedaonice i nešto dovikuje nekome ispod sebe; promatrao ga je kako se povlači posve unatrag, i dalje govoreći, i čuo je, dok je Karfeldov glas odjednom poprimio prizvuk ogorčenja, čuo je, uza sav Karfeldov nenadani gnjev i uzbuđeno opominjanje, uza sve zaklinjanje, grdnju i bodrenje, nedvojbeni prizvuk straha. Sozisi! vikne mladi policajac iznad glava gomile. Skupio je pete, isprsio kožom presvučena ramena i zaurlao, obgrlivši dlanovima usta. Sozisi su u uličici! Socijalisti nas napadaju! Ovo je diverzija reče Turner posve mirno. Siebkron je organizirao diverziju. Da ga izmami, pomisli; da izmami Lea i prisili ga da riskira. A evo i muzike da priguši pucanj, doda sam sebi kad su se začuli zvuči Marseljeze. Sve je namješteno da ga navedu na pokušaj. Isprva se nitko nije micao. Početni zvukovi su se jedva čuli: male, nevažne note što ih svira dijete na usnoj harmonici. Ni popratno pjevanje nije bilo ništa glasnije od pjeva muškaraca, dalekog i nesigurnog, što subotom uvečer dopire iz jorkširskog puba, iz usta neičnih pjesmi. Gomila se isprva nije uopće obazirala, nju je zanimao Karfeld. No Karfeld je čuo glazbu, i ona ga je osjetno podrajžila;. Ja sam star čovjek! vikao je. Ubrzo ću biti star čovjek. Sto ćete reći sebi, omladino, kad se ujutro probudite? Sto ćete reći sebi kad pogledate Bonn, tu američku kurvu? Reći ćete: kako dugo, omladino, možemo živjeti bez časti? Pogledat ćete svoju vladu, pogledat ćete Sozise i reći: moramo li slijediti i psa ako je na vlasti? Citira Lear a, sjeti se besmisleno Turner, i reflektori se odjednom svi ugasiše, kao da je iznenada pala crna zavjesa; duboki mrak ispunio je trag, a s njim se začulo i glasnije pjevanje Marseljeze. Osjetio je opori zadah smole što ga je pronosio noćni zrak kad su na bezbroj mjesta
zatreptale iskre i nestale u tami; čuo je šapat poziva i šapat odgovora, čuo je kako naređenje, žurno i zavjerenički, prelazi od usta do usta. Pjevanje i glazba prerasli su u riku kad su ih iznenada i posve namjerno preuzeli zvučnici; u ludu, čudovišnu, plebejsku, grubu riku, pojačanu i iskrivljenu gotovo do nesuvislosti, zaglušujuću i izluđujuću riku. Da, ponovi Turner sam sebi saksonskom jasnoćom, upravo bih to učinio da sam na Siebkronovu mjestu. Potakao bih diverziju, uzbudio gomilu, i napravio dovoljno buke da ga izazovem na pucanje. Glazba je treštala sve glasnije. Jedan od policajaca okrenuo se prema njemu, a mladi detektiv u civilu upozoravajući digne ruku. Ostanite ovdje, molim, gospodine Bradfield! Gospodine Turner, ostanite ovdje, inolim! Gomila je uzbuđeno šaptala; svuda uokolo čulo se piskavo i požudno piskanje. Izvadite ruke iz džepova, molim! Uokolo su se posvuda palile baklje; netko je dao znak. Rasplamsale su se poput pomamnih nadanja, pozlaćivale sumorna lica vjerovanjem, pretvarale im suhoparne crte lica u lude snove, usađujući im gorljivost apostola u bezizražajne oči. Mala kapela kročila je nartrag; nije ih moglo biti više od dvadesetak, a vojska što je za njom stupala bila je rastrgana i neodlučna, ali sad se njihova glazba čula posvuda, socijalistička strava pojačana Siebkronovim zvučnicima. Sozisi! ponovo zaurla gomila. Sozisi nas napadaju! Propovjedaonica se ispraznila, Karfeld je nestao, ali socijalisti su i dalje stupali za Marxa, Zidove i Rat. Na njih, na naše neprijatelje! Na Židove! Na crvene! Slijedi tamu, šaptali su glasovi, slijedi svjetlo, slijedi špijune i sabotere; Sozisi su odgovorni za sve. Glazba je i dalje bivala sve glasnija. Sad mirno reče de Lisle. Izmamili su ga. Oko neobrađenih, bijelih nosača Karfeldova stratišta okupila se užurbana, nijema skupina; kožni su se kaputi prigibali, mjesečasta lica lepršala i dogovarala se. Sozisi! Ubijte Sozise! Gomila se sve burnije komešala; stratište je bilo zaboravljeno. Ubijte ih! Ubijte sve što mrzite, šaptali su glasovi, ubijte,
ovdje: Zidove, crnce, dvostruke agente, zavjerenike, otpadnike, uništavaoce, roditelje, ljubavnike; dobre, zle, glupe, pametne. Ubijte socijalističke Zidove! Naprijed, šaptali su glasovi; marširaj! marširaj! Moramo ga ubiti, Praschko, motalo mu se zbunjeno po glavi, jer ćemo inače opet nositi oznake. Koga ubiti? obrati se de Lisleu. Sto to rade? Progone san. Glazba je nabujala u jedan jedini ton, u promuklu, sirovu, zaglušnu riku, poziv na bitku i poziv na gnjev, poziv na ubijanje rugobe, na uništavanje bolesnih i nepokretnih, osakaćenih, gnusnih i nesposobnih. Odjednom su se na svjetlu buktinja uzdigle crne zastave, dršćući poput probuđenih moljaca, a gomila kao da se prepustila struji i nagnula, sve dok se vrh vala nije razbio i sve dok baklje nisu odlebdjele u uličicu tjerajući pred sobom kapelu, aklamirajući je kao svog vođu,u?eći je vrućim poljupcima, plešući po njoj nestašnim bijesom, razbijajući prozore i instrumente, a crvene su zastave cvale i tonule kao mlazovi krvi, pa nestajale pod masom što je, glomazna i gunđava, vođena obijesnim buktinjama, pokuljala u uličicu i krenula dalje. Radio je pucketao. Turner je začuo Siebkronov glas, hladnokrvan i savršeno jasan, resko naređenje i jednu riječ: Schafott. A tada je potrčao kroz valove, prema stratištu; rame mu je gorjelo od udarca; osjetio je kako ga hvataju ruke utopljenika i istrgnuo se, kao da se oslobađa dječjih ruku. Trčao je. Ruke su ga zadržavale, ali ih je otresao poput grana. Pred njim se ukaže lice i on ga odbije udarcem, jašući na valovima da stigne do stratišta. A tada ga je ugledao. Leo! poviče. Zgurio se kao da slika na pločniku, okružen nepomičnim nogama. Potpuno su ga opkolili, ali ga nitko nije dirao. Zbili su se oko njega, ali su mu ostavili mjesta da umre. Turner ga je gledao kako se diže, pa opet pada, i ponovo povikao: Leo! Gledao je tamne oči kako se okreću prema njemu i začuo odgovor na svoj povik, odgovor Turneru, svijetu, Bogu ili smilovanju, odgovor milosti svakoga onog tko će ga spasiti od stvarnosti.
Vidio je kako se serum* sagnuo, pokopao ga i krenuo; vidio je šešir, “homburg” , kako se kotrlja po vlažnim kockama i pritrčao, ponavljajući ime. Leo! Zgrabio je nečiju baklju i osjetio zadah spaljene tkanine. Mahao je bakljom, rastjerivao ruke, i odjednom nije više nailazio ni na kakav otpor; stajao je na obali, pod stratištem, gledajući vlastiti život, vlastito lice, ruke ljubavnika što su posizale za kamenim kockama, letke koji su se gomilali na sitnom tijelu kao lišće na sve jačem vjetru. Pokraj njega nije bilo nikakva oružja; ničega što bi odavalo kako je umro, samo čudan položaj vrata koji kao da više nije pristajao trupu. Ležao je kao mala lutka koju su razbili na komade pa pažljivo sastavili, pritisnuli, na toplom bonskom zraku. Čovjek koji je nekada osjećao i koji više nije osjećao; bezazlen čovjek što je posizao onkraj trga za ciljem koji nikada neće pronaći. Odnekle izdaleka do Turnera su dopirali jarosni povici sive gomile što je uličicama progonila nestalu glazbu, dok se iza njega bližio šum lakih koraka. Pretražite mu džepove začu se hladnokrvan saksonski glas. www.balkandownload.org