OSMO POGLAVLJE Kada je Keli napunila deset godina, Etel ju je zaposlila kao pomoćnicu u pansionu. Keli je ustajala svakog jutra u pet sati, čistila toalete, ribala kuhinjski pod i pomagala u spremanju doručka za stanare. Posle škole prala je veš, čistila, brisala prašinu i pomagala oko večere. Život joj je postao grozna i monotona svakodnevica. Volela je da pomaže majci, nadajući se da će čuti neku rcč pohvale. Nju nikada nije čula. Njena majka je bila prezauzeta stanarima, da bi obratila pažnju na svoju kćerku. Još dok je Keli bila vrlo mala, jedan fini stanar pročitao joj je priču Alisa u zemlji čuda, i ona je bila očarana načinom na koji je Alisa pobegla u onu čarobnu zečju rupu. To je i meni potrebno, pomislila je Keli, način da pobegnem. Ne mogu provesti ostatak života ribajući toalete, čisteći pod i pospremajući nered koji su pravili traljavi stranci. I Keli je jednog dana našla svoju čarobnu zečju rupu. Bila je to njena mašta, koja je mogla da je odnese kud god poželi. Zamislila je ceo svoj život... Imala je oca, a i on i majka su bili iste boje. Nikada se nisu ljutili, ni vikali na nju. Živeli su zajedno u lepoj kući. Njena majka i otac su je voleli. Majka i otac su je voleli. Majka i otac su je voleli... Kada je Keli imala četrnaest godina, majka se udala za jednog od stanara, konobara po imenu Den Berki, nabusitog sredovečnog čoveka, koji je prema svemu imao negativan stav. Keli nije mogla da učini ništa, čime bi on bio zadovoljan. "Večera je loša..." "Ta haljina ti ne stoji zbog boje..." "Roletna u spavaćoj sobi je još uvek pokvarena. Rekao sam ti da je popraviš..." "Nisi završila čišćenje kupatila..." Kelin očuh imao je problem sa pićem. Zid između Keline sobice i sobe njene majke i očuha bio je tanak, pa je ona noću uvek čula udarce i vrisku.
Ujutru bi Etel izlazila jako našminkana, ali nije uspevala da prekrije modrice i masnice na licu. Keli je osećala da propadaju. Trebalo bi da se izvučemo odavde, mislila je. Majka i ja volimo jedna drugu. Jedne noći, dok je bila u polusnu, Keli je čula glasove iz susedne sobe. "Zašto se nisi otarasila tog deteta pre nego što se rodilo?" "Pokušala sam, Dene. Nisam uspela." Keli se osećala kao da su je šutnuli u stomak. Njena majka je je želela. Niko je nije želeo. Keli je našla još jedan izlaz iz svakodnevnog užasa: svet knjiga. Postala je nezasita čitateljka i sve slobodno vrcme provodila u biblioteci. Na kraju nedelje nikada nije ostajalo novca za Keli, pa je ona počela da čuva tuđu decu, zavideći srećnim porodicama. U sedamnaestoj godini, razvila se u lepoticu kakva je nekada bila njena majka. Dečaci u školi su je pozivali na sastanak. Ona je osećala gađenje. Sve ih je odbijala. Subotom, kada nije bilo škole i kada bi završila kućne poslove. Keli je žurila u biblioteku i provodila popodneva u čitanju. Bibliotekarka, gospođa Liza Mari Hjuston, bila je inteligentna i saosećajna žena, tiha i ljubazna, koja se odevala skromno, u skladu sa svojom ličnošću. Primetivši da Keli često dolazi u biblioteku, zainteresovala se. Jednog dana joj je rekla: "Lepo je videti kad neko mlad toliko uživa u čitanju. Ti mnogo vremena provodiš ovde." Bio je to početak prijateljstva. Kako su nedelje prolazile, Keli je otkrivala bibliotekarki svoje strahove, nade i snove. "Šta bi htela da uradiš sa svojim životom. Keli?" "Da budem učiteljica." "Mislim da bi bila divna učiteljica. To je najzahvalniji posao na svetu." Keli je htela nešto da kaže. ali se uzdržala. Setila se razgovora sa majkom i očuhom za doručkom, nedelju dana ranije. Keli je kazala:
"Hoću da idem na koledž. Želim da budem učiteljica." "Učiteljica?" Berki se nasmejao. "To je tupava ideja. Učitelji ništa ne zarađuju. čuješ li me. Ništa. Više ćeš zaraditi ako budeš prala podove. U svakom slučaju, tvoja stara i ja nemamo para da te pošaljemo na koledž." "..Ali ponuđena mi je stipendija i..." "Pa šta? Protraćićeš četiri godine. Zaboravi. Sa tim izgledom, verovatno bi traćila i svoju guzicu." Keli je ustala i otišla od stola. Požalila se gospođi Hjuston: "Imam problem. Neće da me puste na koledž." Glas ju je izdavao. "Provešću ceo život radeći ovo što i sad radim!" "Ma nećeš." Kazala je gospođa Hjuston čvrstim glasom. "Koliko godina imaš?" "Za tri meseca, napuniću osamnaest." "Uskoro ćeš biti dovoljno odrasla da sama odlučuješ. Ti si prelepa mlada žena, Keli. Znaš li to?" "Ne. Zaista ne." Kako da joj kažem da se osećam kao nakaza? Ne osećam se lepo, pomislila je. "Mrzim ovaj život, gospođo Hjuston. Ne želim da budem kao... hoću da odem iz ovog grada. Želim nešto drugo, a nikada to neću imati." Sa mukom je kontrolisala svoja osećanja. "Nikada neću dobiti priliku da nešto učinim, da postanem neko." "Keli..." "Nije trebalo ni da čitam sve te knjige", govorila je ogorčeno. "Zašto?" "Zato što su pune laži. Svi ti divni ljudi, raskošna mesta i čarolija..." Keli odmahnu glavom. "Nema čarolije." Gospođa Hjuston ju je gledala jedan trenutak. Shvatala je da je Kelino samopoštovanje vrlo oštećeno. "Keli, čarolija postoji, ali moraš da budeš čarobnica. Moraš sama da izvodiš čarolije." "Stvarno?" kazala je Keli cinično. "Kako se to radi?"
"Prvo. treba da poznaješ svoje snove. Ti sanjaš da imaš uzbudljiv život, pun zanimljivih ljudi i raskošnih mesta. Kada sledeći put dođeš, pokazaću ti kako da ostvariš svoje snove." Laže, pomislila je Keli. Nedelju dana pošto je maturirala. Keli je opet otišla u biblioteku. Gospođa Hjuston joj je rekla: "Keli, sećaš li se šta sam ti kazala o stvaranju sopstvene čarolije?" Keli uzdržano reče: "Da.'' Gospođa Hjuston posegnu ispod pulta i izvadi gomilu časopisa: Kosmogerl, Seventin, Glamur, Madmoaiel, Esens, Alur... i pruži ih Keli. Ona ih pogleda. "Šta treba da radim sa njima?" "Jesi li ikada pomislila da postaneš manekenka?" "Ne." "Pregledaj ove časopise. Posle ćeš mi reći jesu li te podstakli da uneseš čaroliju u svoj život." Ona mi misli dobro, pomislila je Keli, ali ne razume. "Hvala vam, gospodo Hjuston, hoću." Keli je ponela časopise u pansion, ćušnula ih u ugao i zaboravila na njih. Veče je provela radeći po kući. Pošavši te večeri umorna ukrevet, setila se časopisa koje joj je dala gospođa Hjuston. Uzela ih je nekoliko, iz radoznalosti, i počela da prelistava. Bio je to neki drugi svet. Manekenke su bile predivno odevene, sa zgodnim i elegantnim muškarcima pored sebe, u Londonu, Parizu i egzotičnim mestima širom sveta. Keli je odjednom osetila neku čežnju. Hitro je navukla kućnu haljinu i otišla niz hodnik, do kupatila. Pogledala se u ogledalu. Nadala se da je privlačna. Svi su joj uvek govorili da jeste. Čak i ako jesam, pomislila je ona, nemam nikakvog iskustva. Pomislila je na svoju budućnost u Filadelfiji i opet se odmerila u ogledalu. Svako mora negde da počne. Moraš da budeš čarobnica, da stvoriš sopstvenu čaroliju, pomislila je.
*** Rano sledećeg jutra, Keli je otišla u biblioteku, da vidi gospođu Hjuston. Ona je digla pogled i iznenadila se videvši Keli tako rano. "Dobro jutro, Keli. Jesi li stigla da pogledaš časopise?" "Jesam." Keli je duboko uzdahnula. "Volela bih da pokušam da budem manekeknka. Samo, ne znam gde da počnem." Gospođa Hjuston se osmehnula. "Ja znam. Pogledala sam telefonski imenik Njujorka. Kazala si da hoćeš da odeš iz ovog grada" Gospođa Hjuston je izvukla odštampani list papira iz svoje tašne i pružila ga Keli. "Ovo je spisak desetak modnih agencija na Menhetnu, sa adresama i brojevima telefona." Stisnula je Kelinu ruku. "Počni sa vrha." Keli je bila zapanjena. "Ja... ne znam kako da vam se zahvalim..." "Ja ću ti kazati. Potrudi se da jednog dana vidim tvoju sliku u ovim časopisima." Toga dana, za večerom, Keli je kazala: "Odlučila sam da postanem manekenka." Njen očuh je zagroktao. "To ti je najgluplje što si smislila do sad. Šta je tebi? Sve manekenke su kurve." Njena majka je uzdahnula. "Keli, nemoj ponoviti moju grešku. I ja sam imala prazne snove. Oni će te ubiti. Ti si crnoputa i siromašna. Nigde nećeš stići." Te reči su joj zazvučale kao spuštanje poklopca na kovčeg. *** Sledećeg jutra, u pet sati, Keli je spakovala kofer i otišla na autobusku stanicu. U tašni je imala dve stotine dolara, koje je uštedela čuvajući decu. Vožnja do Menhetna trajala je dva sata, koje je Keli provela maštajući o svojoj budućnosti. Postaće profesionalna manekenka. "Keli Hakvort" nije
joj zvučalo profesionalno. Znam šta ću, pomislila je, koristiću samo ime. Neprestano je to ponavljala u sebi. A ovo je naša vrhunska manekenka. Keli. Prijavila se u neki jeftin hotel i u devet sati ušla na vrata jedne od modnih agencija sa vrha svoga spiska. Nije bila našminkana i na sebi je imala haljinu pogužvanu od putovanja. Za prijemnim pultom u holu nije bilo nikoga. Ona je prišla nekom čoveku koji je nešto pisao za stolom u kancelariji. "Izvinite", rekla je Keli. Čovek je nešto progunđao, ne dižući glavu. Keli je oklevala. "Razmišljala sam da li su vam potrebne manekenke." "Ne", promrljao je čovck, "ne zapošljavamo." Keli je uzdahnula. "Hvala vam, ipak." Okrenula se i htela da ode. Čovek je digao pogled i promenio izraz lica. "Stani! Sačekaj trenutak! Dođi ovamo." Skočio je na noge. "Bože moj. Odakle si ti došla?" Keli ga je zbunjeno pogledala. "Iz Filadclfije." "Mislim... nije važno. Jesi li ikad radila kao manekenka?" "Ne." "Nije važno. Naučićeš ovde, dok radiš." Keli se odjednom osušilo grlo. "Je li to znači da ću... da ću biti manekenka?" On se nasmejao. "Rekao bih da hoćeš. Imamo klijente koji će po ludeti kad te vide." Nije mogla da poveruje. To je bila najveća modna agencija i oni... "Ja sam Bil Lerner i vodim ovu agenciju. Kako se ti zoveš?" To je bio trenutak o kome je Keli sanjala. To će biti prvi put da koristi svoje novo, profesionalno ime od jedne reći. Lerner je zurio u nju. "Zar ne znaš sopstveno ime?"
Keli se sasvim uspravila i samouvereno rekla: "Naravno da znam. Keli."
DEVETO POGLAVLJE Zvuk aviona koji je leteo nisko iznad Lojs Rejnolds, namami osmeh na njene usne. Gari. Kasnio je. Lojs je ponudila da izađe na aerodrom da ga dočeka, ali on je rekao: "Ne trudi se, seko. Uzeću taksi." "Ali Gari, biće mi drago da..." "Bolje je da me sačekaš kod kuće." "Kako hoćeš, bato." Brat je uvek imao važnu ulogu u Lojsinom životu. Njena mladost u Keluni bila je slična noćnoj mori. Lojs je još od vremena kada je bila mala, osećala da je svet protiv nje: posramljena pred slikama u sjajnim časopisima, fotografijama manekenki i poznatih glumica, i to samo zbog toga što je bila bucmasta. Gde to piše da punačke devojke ne mogu biti isto tako lepe kao i bledunjave mršavice? Lojs Rejnolds je neprestano procenjivala svoj odraz u ogledalu. Imala je dugu, plavu kosu, plave oči, prefinjene crte bledog lica i smatrala je da je elegantno popunjena. Muškarci mogu da šetaju okolo dok im pivske trbušine vise preko kaiša i niko neće reći ni reči, razmišljala je ona, ali neka se žena popravi par kilograma, i počeće da je preziru. Koji muški kreten je imao pravo da odluči da su idealne mere ženskog tela 91-66-919 Jer, koliko se ona sećala, školski drugovi su joj se iza leđa rugali: "guzica", "debela", "gica", Te reči su je duboko vređale. Ali Gari ju je uvek branio. Kada je diplomirala na univerzitetu u Torontu, dosadilo joj je to ruganje. Ako onaj pravi traži odgovarajuću ženu, ja sam tu, govorila je sebi. I jednog dana, iznenada, Pravi se pojavio. Zvao se Henri Loson. Upoznali su se na crkvenom druženju i on se odmah svideo Lojs. Bio je visok, mršav i plav, sa licem koje kao da je uvek bilo spremno za osmeh i sličnom naravi. Otac mu je bio sveštenik u toj crkvi. Lojs je na tom druženju veliki deo vremena provela sa Henrijem, i u razgovoru saznala da on uspešno održava staklenu baštu i da je ljubitelj prirode.
"Ako nisi zauzeta sutra uveče", rekao je, "voleo bih da te izvedem na večeru." Lojs nije oklevala. "Da, hvala ti." Henri Loson ju je izveo u Sasafras, jedan od najfinijih restorana u Torontu. Jelovnik je bio izazovan, ali Lojs je naručila lagano jelo, da Henri ne bi pomislio kako ona voli da jede. Henri je primetio da ona jede samo salatu i rekao: "To ti nije dovoljno." "Pokušavam da oslabim", slagala je Lojs. On je spustio ruku na njenu. "Ja ne želim da oslabiš, Lojs. Sviđaš mi se takva, kakva jesi." Ona odjednom oseti neko uzbuđenje. On je bio prvi muškarac koji joj je to ikada rekao. "Naručiču ti biftek, krompiriće i Cezarovu salatu", reče Henri. Bilo je to divno, najzad naći čoveka koji shvata njen apetit i odobrava ga. Tokom nekoliko sledećih dana viđali su se kad god su mogli. Zatim, manje od mesec dana posle njihovog prvog sastanka, Henri je rekao: "Volim te, Lojs. Želim da mi budeš žena." Lojs nije očekivala da će ikada čuti te reći. Zagrlila ga je i kazala: "I ja tebe volim, Henri. Želim da budem tvoja žena." *** Venčanje je održano pet dana kasnije, u crkvi u kojoj su se i upoznali. Prisustvovao je Gari i nekoliko prijatelja, i bila je to divna ceremonija, u organizaciji Henrijevog oca. Lojs nikada nije bila tako srećna. "Gde vas dvoje idete na medeni mesec?" upitao je prečasni Loson. "Na jezero Luiz", rekao je Henri. "Vrlo je romantično." "Zvuči izvrsno." Henri je obgrlio Lojs. "Mislim da će nam svi dani u životu biti kao medeni mesec." Lojs je bila ushićena.
Odmah posle venčanja otišli su za jezero Luiz. To je bila veličanstvena oaza u nacionalnom parku Banf, u srcu kanadskih Stenovitih planina. Stigli su kasno posle podne, dok je sunce bljeskalo iznad jezera. Henri je zagrlio Lojs. "Jesi li gladna?" Ona ga je pogledala u oči i nasmešila se. "Ne." "Nisam ni ja. Hajde da skinemo odeću." "Oh, da, dragi." Dva minuta kasnije bili su u krevetu i Henri je divno vodio ljubav sa njom. Bilo je čudesno. Iscrpljujuće. Slasno. "Oh, dragi, mnogo te volim." "Volim i ja tebe, Lojs", rekao je Henri. Zatim je ustao. "Sad treba da se izborimo sa putenim grehom." Lojs ga je zbunjeno pogledala. "Šta?" "Klekni." Ona se nasmejala. "Zar nisi umoran, dragi?" "Klekni." Ona se osmehnula. "Dobro." Klekla je i zbunjeno gledala kako Henri izvlači širok kaiš iz pantalona. Prišao joj je i, pre nego što je shvatila šta se dešava, snažno je udario kaišem po golim guzovima. Lois je vrisnula i htela da ustane. "..Šta to..." On ju je gurnuo dole. "Rekao sam ti, draga. Moramo da se borimo protiv putenog greha." Digao je kaiš i opet je pljesnuo. "Stani! Prestani!"
"..Ostani tu." Glas mu je bio pun žestine. Lojs se borila da ustane, ali Henri ju je jednom rukom snažno pritiskao dole i opet je pljesnuo kaišem. Lojs se činilo da joj je dere zadnjicu. "Henri! Bože! Prestani!" Henri se najzad uspravio i duboko, drhtavo udahnuo vazduh. "Sada je u redu." Lojs se mučila da se pomeri. Osećala je kako joj otvorene posekotine krvare. Uspela je da sa mukom ustane. Nije bila u stanju da govori. Samo je užasnuto zurila u svog muža. "Seks je grešan. Moramo se boriti protiv iskušenja." Odmahnula je glavom, još uvek ne mogući da progovori, još uvek ne verujući u ono što se upravo dogodilo. "Seti se Adama i Eve, početka propasti ljudskog roda", nastavio je on. Lojs poče da jeca, krupnim, zacenjujućim jecajima. "U redu je sad." Zagrlio je Lojs. „U redu je. Volim te." Lojs je nesigurno rekla: "I ja tebe volim, ali..." "Ne brini. Pobedili smo ga." Znači, ovo je i poslednji put, pomislila je Lojs. To verovatno ima veze sa tom što mu je sveštenik otac. Hvala bogu da je gotovo. Henri ju je držao uz sebe. "Mnogo te volim. Hajde da izađemo na večeru." U restoranu. Lojs je jedva sedela. Osećala je užasan bol, ali bilo joj je neprijatno da zatraži jastuče. "Ja ću naručiti", rekao je Henri. Zatražio je salatu za sebe i ogroman obrok za Lojs. "Moraš da čuvaš snagu, najdraža." Za vreme obroka, Lojs je razmišljala o onome što se upravo desilo. Henri je bio najdraži čovek koga je ikada upoznala. Bila je zapanjena njegovim... fetišem? U svakom slučaju, završeno je. Mogla je početi da razmišlja kako će se ostatak života posvetiti brizi o tom čoveku i predavanju njegovoj brizi.
Kada su završili sa glavnim jelom, Henri je naručio dupli desert za Lojs i rekao: "Volim veliku ženu." Ona se osmehnula. "Drago mi je da ti odgovaram." Pošto su večerali, Henri je rekao: "Hoćemo li da se vratimo u sobu?" "Važi." U sobi su opet poskidali odeću i, kada ju je Henri uzeo u ruke, njen bol kao da je nestao. Vodio je ljubav slatko i nežno, i bio još draži nego pre. Lojs je zagrlila muža i kazala: "Bilo je divno." "Da", klimnuo je glavom. "Sad treba da se iskupimo za puteni greh. Klekni." *** U gluvo doba noći, dok je Henri spavao, Lojs je tiho spakovala svoj prtljag i pobegla. Odletela je u Vankuver i nazvala Garija. Našli su se na ručku i ona mu je ispričala šta se desilo. "Tražiću razvod", rekla je Lojs, "ali moram da odem iz grada." Gari je razmišljao jedan trenutak. "Seko, imam jednog drugara, koji ima agenciju za osiguranje. U Denveru je, skoro dve i po hiljade kilometara odavde." "To bi bilo savršeno." Gari je kazao: "Razgovaraću sa njim." Dve nedelje kasnije, Lojs je radila u agenciji za osiguranje. Gari je ostao u stalnom kontaktu sa njom. Ona je kupila mali, šarmantan bugalov sa pogledom na Stenovite planine u daljini, a brat joj je povremeno dolazio u posetu. Proveli su neke divne vikende zajedno, skijajući se, pecajući ili prosto sedeći na kauču i razgovarajući. "Ponosam sam na tebe, seko", uvek joj je govorio, a i Lojs je bila isto tako ponosna na Garijeve uspehe. On je postao doktor i naučnik, radio za
jednu međunarodnu korporaciju i bavio se letenjem iz hobija. Dok je razmišljala o Gariju, Lojs ču kucanje na vratima. Ona pogleda kroz prozor, da vidi ko je to, i poznade ga. Tom Hjubner. Bio je to visoki pilot čartera, traljavog izgleda, Garijev drugar. Lojs otvori vrata i Hjubner uđe. "Ćao, Tome." "Zdravo, Lojs." "Gari još nije stigao. Mislim da sam čula njegov avion skoro. Trebalo bi da stigne svakog trenutka. Hoćeš li da ga sačekaš ili..." Tom je zurio u nju. "Ti nisi gledala vesti?" Lojs odmahnu glavom. "Ne. Šta se dešava? Nadam se da se nećemo upetljati u još neki rat i..." "Lojs, bojim se da imam loše vesti. Stvarno loše." Glas mu je bio napet. "U vezi sa Garijem." Ona se ukoči. "Šta u vezi s njim?" "Poginuo je dok je leteo ovamo, da te vidi." Gledao je kako nestaje sjaj iz njenih očiju. "Žao mi je. Znam koliko ste se voleli." Lojs pokuša da progovori, ali počela je da uzdiše, gubeći vazduh. "Kako... kako... kako...?" Tom Hjubner je uhvati za ruku i povede do kauča. Lojs sede i nekoliko puta duboko udahnu vazduh. "Šta... šta se desilo?" "Garijev avion je udario u planinu nekoliko kilometara od Denvera." Lojs oseti da gubi svest. "Tome, htela bih da budem sama." ' On ju je zabrinuto gledao. "Jesi li sigurna, Lojs? Mogu da ostanem i..." "Hvala ti, ali molim te, idi." Tom Hjubner je stajao neodlučno, pa klimnu glavom. "Imaš moj broj. Javi se ako ti budem potreban."
Lojs nije čula kada je otišao. Sedela je tu, u stanju šoka. Kao da je ona sama umrla. U mislima, na trenutke poče da se vraća u njihovo detinjstvo. Gari ju je uvek štitio, tukao se sa dečacima koji su je zadirkivali i, kako su odrastali, pratio je na utakmice bezbola, u biskope i na žureve. Poslednji put su se sastali nedelju dana ranije, i ona se seti prizora koji se poput zamagljenog filma odvijao pred njenim očima. Oboje su sedeli za stolom u dnevnoj sobi. "Gari, ti ne jedeš." "Ukusno je, seko. Samo nisam baš gladan." Gledala ga je jedan trenutak. "Hoćeš li da razgovaramo o nečemu?" "Ti to uvek znaš, je li?" "To je nešto u vezi s tvojim poslom?" "Jeste." Odgurnuo je tanjir. "Mislim da mi je život u opasnosti." Lojs ga pogleda iznenađeno. "Šta?" "Seko, samo pet-šest ljudi na svetu zna šta se dešava. U ponedeljak ću opet doleteti ovde, da prenoćim. U utorak ujutru idem u Vašington." Lojs je bila zbunjena. "Zašto u Vašington?" "Da im kažem za Primu." Zatim joj je ispričao. Sada je Gari bio mrtav. "Mislim da mi je život u opasnosti", rekao je. Njen brat nije poginuo u nesreći. Ubijen je. Lojs pogleda na sat. Bilo je već kasno da bilo šta učini odmah, ali ujutru će obaviti jedan telefonski razgovor, kojim će se osvetiti za ubistvo svoga brata. Ona će dovršiti ono što je Gari isplanirao. Lojs se odjednom oseti iscrpljeno. Bilo joj je teško i da ustane sa kauča. Nije još večerala, ali i pomisao na izazivala joj je mučninu.
Lojs pođe u spavaću sobu i stropošta se na krevet, preumorna da bi skinula odeću. Ležala je tako ošamućena, dok najzad nije zaspala. Lojs je sanjala da se ona i Gari nalaze u brzom vozu, u kome svi putnici puše. Bilo je sve toplije i od dima joj se kašljalo. Kašalj je probudi i ona otvori oči. U šoku pogleda oko sebe. Soba joj je bila u plamenu: vatra je lizala uz zavese, a soba se punila dimom. Lojs se diže iz kreveta, gušeći se. Pokušavajući da zadrži dah, otetura se u dnevnu sobu. I ova je bila sva u vatri i puna dima. Lojs napravi desetak koraka prema vratima, oseti kako je noge izdaju i pade na pod. Poslednje čega se Lojs Rejnolds sećala, bili su plamenovi koji gladno ližu prema njoj.
DESETO POGLAVLJE Za Keli, sve se dešavalo kao u magli. Brzo je savladala sve najvažnije vidove manekenstva, jer joj je agencija omogućila da prođe kurseve poziranja, ravnoteže i držanja. Manekenstvo je umnogome zavisilo od stava, a to je za Keli značilo glumljenje jer ona se nije osećala ni lepom, niti poželjnom. Fraza „uspeh preko noći" mogla je biti izmišljena zbog Keli. Ona je zračila uzbuđenjem i provokacijom, ali i nedodirljivošću, što je bio izazov muškarcima. Za dve godine Keli je postala vrhunska manekenka. Reklamirala je prozvode u preko deset zemalja. Najveći deo vremena Keli je provodila u Parizu, gde su se nalazili neki od najvažnijih klijenata njene agencije. Jednom, posle jedne raskošne modne revije, u Njujorku, pre povratka u Pariz, Keli je otišla da vidi majku. Ona je izgledala starije i umornije. Treba da je izvučem odavde, pomislila je Keli. Kupiću joj lep stan i brinuti o njoj. Majka je izgledala radosno jer je vidi. "Drago mi je da ti je tako dobro. Keli. Hvala ti za mesečne čekove." "Uvek, majko. Hoću da razgovaram sa tobom. Smislila sam jedan plan. Hoću da odeš..." "Vidi ko nam je došao u posetu, njeno visočanstvo." Njen očuh je upravo ušao. "Šta ti radiš ovde? Zar ne treba negda da se šepuriš u onoj finoj odeći?" Moraću ovo drugi put, pomislila je Keli. Keli je morala da svrati na još jedno mesto. Otišla je u biblioteku u kojoj je provela toliko prijatnih sati; dok je prolazila kroz vrata sa nekoliko časopisa u ruci, počeše da joj se javljaju uspomene. Gospođa Hjuston nije bila za pultom. Keli uđe i nađe je u jednom od bočnih prolaza, kako, blistava u lepoj šivenoj haljini stavlja knjige na jednu od polica. Začuvši da se vrata otvaraju, gospođa Hjuston je doviknula: "Odmah ću doći." Okrenula se. "Keli!" Bio je to gotovo krik. "..Oh, Keli!"
Potrčale su jedna prema drugoj i zagrlile se. Gospođa Hjuston se izmaknu i pogleda Keli. "Ne mogu da verujem da si to ti. Šta radiš u ovom gradu?" "Došla sam da vidim majku, ali htela sam da vidim i vas." "Toliko sam ponosna na tebe. Ni ne znaš koliko." "Gospođo Hjuston. sećate li se kada sam pitala kako da vam se zahvalim? Tražili ste da vam omogućim da vidite moju sliku u nekom modnom časopisu. Izvolite." Keli stavi gomilu časopisa u ruke gospođe Hjuston. Bili su tu Elle, Cosmopolitan, Vanity Fair i Vogue. Na svim koricama bila je ona. "Divni su." Gospođa Hjuston je bila oduševljena. "Hoću nešto da ti pokažem." Ona ode iza pulta i izvuče nekoliko primeraka istih časopisa. Keli je za trenutak zanemela. "Kako da vam se stvarno zahvalim? Promenili ste mi život." "Ne, Keli. Sama si ga promenila. Ja sam te samo malo pogurala. I Keli..." "Da?" "Zahvaljujući tebi, i ja sam postala modistkinja!" *** Pošto je Keli brinula o svom privatnom životu, slava joj je ponekad stvarala probleme. Neprestano navaljivanje fotoreportera joj je smetalo, a imala je i neku vrstu fobije od nepoznatih ljudi. Keli je volela samoću, a razmišljanje o Marku vraćalo ju je u prošlost. Sećala se prvog puta... Bila je na ručku u restoranu Le Sink hotela Žorž V, kada je neki loše odeven eovek u prolazu zastao i zagledao se u nju. Imao je nezdrav, bled ten nekoga ko ne izlazi iz kuće. Nosio je primerak Elle, otvoren na strani sa Kelinom fotografijom. "Izvinite", rekao je nepoznati. Keli je nervozno digla pogled. "Da?"
"Video sam vašu... pročitao sam ovaj članak o vama, gde piše da ste rođeni u Filadclfiji." Njegov glas zvučao je napadno. "I ja sam tamo rođen i, kad sam video vaše slike, učinilo mi se da vas znam i..." Keli je hladno rekla: "Ne znate me, a ne volim da me gnjave nepoznati ljudi." "Oh, izvinite." Progutao je knedlu. "Nisam hteo da... nisam nepoznat. Mislim... zovem se Mark Haris i radim za Kingsli internejšenel. Kada sam vas ugledao ovde, pomislio sam da možda ne volite da ručate sami, pa bismo vi i ja mogli..." Keli ga je oštro pogledala. "..Pogrešno ste pomislili. Sada bih volela da odete." On je zamucao. "Ja... nisam hteo da smetam. Samo sam...'' primetio je izraz na njenom licu. "Odlazim." Keli ga je gledala dok je izlazio kroz vrata sa onim svojim časopisom. Dobro da sam uspela da ga se otarasim, pomislila je. Keli je potpisala jcdnonedeljni ugovor sa nekoliko modnih časopisa. Dan posle susreta sa Markom Harisom bila je u manekenskoj svlačionici, kada je stiglo trideset šest ruža za nju. Na kartici je pisalo: Molim vas, oprostite što sam vas uznemirio. Mark Haris. Keli je pocepala njegovu karticu. "Pošaljite to cveće u dečju bolnicu." Sledećeg jutra, pomoćnica iz garderobe je opet ušla u svlačionicu, sa nekakvim paketom. "Keli, neki čovek je ostavio ovo za vas." Unutra je bila samo jedna orhideja. Na kartici je pisalo: Nadam se da ste mi oprostili. Mark Haris. Keli pocepa karticu. "Zadržite cveće," Posle toga. Mark Haris je slao cveće gotovo svakodnevno: korpicu sa voćem, prsten raspoloženja, igračku Deda Mraza. Keli ih je sve odbijala.
Zatim je stigao drugačiji poklon: bilo je to slatko štene francuske pudlice, sa crvenom trakom oko vrata i zakačenom karticom: Ovo je Anđela. Nadam se da ćete je voleti koliko i ja. Mark Haris. Keli je nazvala informacije i dobila broj Kingsli internejšenal grupe. Pošto se njihova tefonistkinja javila, Keli je upitala: "Da li kod vas radi Mark Haris?" "Qui, Mademoiselle." "Molim vas, mogu li da razgovaram sa njim?" "Samo trenutak." Minut kasnije, Keli je začula poznati glas. "Halo?" "G. Haris?" "Da." "Ovde Keli. Odlučila sam da prihvatim vaš poziv na ručak.'' Nastala je zapanjujuća tišina, pa: "Zaista? To je... izvrsno." Keli je osećala uzbuđenje u njegovom glasu. "Da se nađemo kod Lorana danas, u jedan?" "To bi bilo odlično. Hvala vam mnogo. Ja..." "Ja ću rezervisati. Doviđenja." Mark Haris je stajao, čekajući na sto kod Lorana, kada je žurno stigla i Keli, sa kučencetom u rukama. Markovo lice se ozarilo. "Vi... došli ste. Nisam bio siguran da... a doneli ste i Anđelu." "Da." Keli predade kuče Marku. "Ona može da vam se pridruži za ručak", rekla je Keli ledeno, okrenula se i htela da ode. Mark je rekao: "Ne razumem. Mislio sam..." "Pa, objasniću vam poslednji put", odsečno je rekla Keli. "Prestanite da mi dosađujete. Shvatate li to?" Mark Haris je pocrveneo.
"Da. Da, naravno. Izvinite. Nisam... nisam hteo to... samo sam mislio... neznam šta da... voleo bih da vam objasnim. Da li biste seli samo za trenutak?" Keli je htela da kaže „ne", ali je sela, sa izrazom prezira na licu. "Da?" Mark Haris je duboko uzdahnuo. "Zaista mi je vrlo žao. Nisam nameravao da vam dosađujem. Slao sam ove stvari da bih se izvinio za ometanje. Samo sam želeo šansu da... kad sam video vašu sliku, učinilo mi se da vas poznajem celog života. A kad sam video i lično, bili ste još više..." mucao je, mučeći se. "Ovaj... trebalo je da znam da neko poput vas nikada ne bi mogao da se zainteresuje za nekoga kao što sam... ja. Poneo sam se kao glupi školarac. Toliko mi je neprijatno. Samo sam... nisam znao kako da vam kažem kako se osećam i..." glas mu zamuknu. Očigledno da je bio povređen. "Jednostavno nisam dobar u... u objašnjavanju onoga što osećam. Celog života sam bio sam. Niko nikada... kad sam imao šest godina, roditelji su mi se razveli i sporili se zbog starateljstva. Nijedno od njih nije me želelo." Keli ga je gledala ćuteći. Njegove reči su odzvanjale, vraćajući joj davno pokopane uspomene: "Zašto se nisi otarasila tog deteta pre nego što se rodilo?" On je nastavio. "Odrastao sam u nekoliko različitih starateljskih porodica, u kojima niko nije mario..." "To su tvoji ujaci. Ne gnjavi ih." Keli se još uvck sećala majčinog glasa. "….činilo mi se da ništa ne mogu da uradim kako treba..." nastavljao je Mark, kao i glas u Kelinoj glavi: "Večera je loša... Ta haljina ti ne stoji zbog boje... Nisi završila čišćenje kupatila..." "Htcli su da prekinem školovanje da bih radio u garaži, a ja sam želeo da budem naučnik. Govorili su da sam suviše glup..." Keli se, sećajući se sopstvene prošlosti, sve više uživljavala u ono što je on govorio:
"Sve manekenke su kurve..." "Sanjao sam da odem na koledž, ali oni su govorili da mi nije potrebno obrazovanje za ono što ću raditi. Kad sam dobio stipendiju za MIT* [3] , usvojitelji su rekli da ću verovatno biti izbačen iz škole..." To što je govorio taj neznanac, zvučalo je kao ponavljanje njenog, sopstvenog života: "Koledž? Straćićeš četiri godine života..." Keli je tako sedela, duboko dirnuta, osećajući se isto kao i taj stranac preko puta nje. "Pošto sam završio MIT, došao sam ovde, da radim za ogranak Kingsli internejšenel grupe. Ali bio sam strašno usamljen." Nastala je duga pauza. "Negde, davno, čitao sam da je u životu najvažnije naći nekoga, koga možete voleti i ko voli vas... i poverovao sam u to." Keli je sedela ćuteći. Mark Haris reče nespretno: "Ali nisam uspeo da nađem takvu ženu i bio sam spreman da dignem ruke. A onda, onog dana, ugledao sam vas..." Nije bio u stanju da nastavi. Ustao je, sa Anđelom u rukama. "Strašno me je sramota zbog svega ovoga. Obećavam da vam neću smetati nikada više. Zbogom." Keli je gledala kako kreće. "Gde nosite mog psa?" doviknula je. Mark Haris se okrenuo, zbunjen. "Izvinite?" "Anđela je moja. Zar mi je niste dali?" Mark je stajao ne shvatajući. "Da, ali rekli ste..." Dogovorićemo se nešto, gospodine Harise. Ja ću zadržati Anđelu, a vi ćete moći da je posećujete." Prošao je jedan trenutak prč nego što je njegov osmeh obasjao prostoriju. "Mislite da mogu... dozvolićete mi?" Keli odgovori:
"Zašto ne porazgovaramo o tome kasnije, za večerom?" Nije imala pojma da je upravo postala meta za ubistvo.
JEDANAESTO POGLAVLJE
Pariz, Francuska U policijskoj stanici Rajli, u ulici Henard, u 12.arondismanu u Parizu, upravo je trajalo saslušavanje. Upravnika Ajfelove kule ispitivali su detektivi Andre Belmondo i Pjer Mare. ISTRAGA SAMOUBISTVA NA AJFELOVOJ KULI Ponedeljak, 6. maj 10.00 sati pre podne Rene Paskal BELMONDO: Mesje Paskal, imamo razloga da verujemo da je Mark Haris, čovek koji je pao sa osmatračnice Ajfelove kule, ubijen. PASKAL: Ubijen? Ali, meni je rečeno da je to bio nesrećan slučaj i... MARE: Nije mogao slučajno pasti preko te ograde. Previsoka je. BELMONDO: A ustanovili smo i da žrtva nije bila sklona samoubistvu. U stvari, imao je određene planove za taj vikend sa svojom suprugom. To je manekenka Keli. PASKAL: Žao mi je, gospodo, ali ne vidim šta to... zašto ste mene doveli ovde? MARE: Da nam pomognete da odgovorimo na neka pitanja. U koje vreme je restoran zatvoren te večeri? PASKAL: U deset sati. Žil Vern je zbog oluje bio prazan, pa sam odlučio da... MARE: U koje vreme su isključeni liftovi? PASKAL: Obično rade do ponoći, ali te večeri, pošto nije bilo posetilaca na vidikovcu ni na večeri, isključio sam ih oko deset uveče. BELMONDO: Uključujući i lift koji ide do osmatračnice? PASKAL: Da. Sve. MARE: Da li je moguće da neko stigne do osmatračnice ne koristeći taj lift? PASKAL: Ne. Te večeri sve je bilo isključeno. Ne razumem o čemu je ovde reč. Ako...
BELMONDO: Kazaću vam o čemu je reč. Mesje Haris je bačen sa osmatračnice. Znamo da je u pitanju osmatračnica jer kada smo pregledali ogradu, vrh je bio izgreban, a tragovi cementa na đonovima Harisovih cipela poklapaju se sa uzorkom cementa koji smo uzeli sa te ograde. Ako je taj sprat bio zatvoren, a liftovi nisu radili, kako je on u ponoć dospeo gore? PASKAL: Ne znam. Bez lifta bi bilo nemoguće. MARE: Ali lift je upotrebljen da bi mesje Haris stigao do osmatračnicc, kao i njegov ubica, ili ubice, koji su se posle i spustili njime. BELMONDO: Može li neko sa strane da upravlja liftovima? PASKAL: Ne. Operatori ih nikada ne napuštaju dok su na dužnosti. a noću su zaključani specijalnim ključem. MARE: Koliko ključeva postoji? PASKAL: Tri. Ja imam jedan, a preostala dva stoje ovde. BELMONDO: Jeste li sigurni da je taj, poslednji lift isključen u deset sati? PASKAL: Jesam. MARE: Ko je upravljao njime? PASKAL: Tot. Žerar Tot. MARE: Voleo bih da razgovaram sa njim. PASKAL: I ja bih. MARE: Izvinite? PASKAL: Tot posle te večeri nije dolazio na posao.Zvao sam ga kući. Niko se ne javlja. Našao sam njegovog stanodavca. Tot se odselio. MARE: I nije ostavio novu adresu? PASKAL: Tako je. Ispario je. "..ispario. Pričamo li mi to o Velikom Hudiniju ili o prokletom liftboju?" Govorio je generalni sekretar Klod Reno, zapovednik štaba Interpola. Reno je bio nizak, žustar čovek, pedesetih godina, koji se već dvadeset godina uspinjao na lestvici policijske hijerarhije. Reno je predsedavao sastankom u glavnoj sali za konferencije sedmospratnog štaba Interpola. Ta međunarodna policijska organizacija
predstavlja središte razmene informacija za sto dvadeset šest policija iz sedamdeset osam zemalja. Zgrada se nalazila u Saint-Cloudu, udaljenom devet i po kilometara zapadno od Pariza, i u njoj rade bivši detektivi iz Surete Nationale i Prefecture de Pans. Za velikim konfercncijskim stolom sedela su dvanaestorica ljudi. Protekli sat vremena oni su ispitivali detektiva Belmonda. Generalni sekretar Reno reče kiselo: "Znači, vi i detektiv Mare niste uspeli da dođete ni do kakve informacije o tome kako je čovek ubijen u zoni u kojoj je bilo nemoguće da se neko uopšte nalazi, kao i da njegove ubice dospeju u nju i pobegnu iz nje? Da li to tvrdite?" "Mare i ja smo razgovarali sa svima koji..." "Nema veze. Možete ići:' "Da, gospodine." Gledali su kako ukoreni detektiv izlazi iz prostorije. Jedan od prisutnih reče: "Pa, nije nam bio od pomoći." Generalni sekretar Reno uzdahnu. "Naprotiv. Sve što je rekao potvrđuje ono što smo pretpostavljali." Svi ga pogledaše iznenađeno. "Gospodo, imamo zagonetku uvijenu u misteriju, unutar enigme. U petnaest godina, koliko sedim u ovoj kancelariji, istraživali smo serijske ubice, međunarodne bande, nanošenje povreda, oceubistvo i sve druge zločine koji se mogu zamisliti." Zastao je. "Ali tokom svih ovih godina nikad nišani naišao na nešto slično ovome. Obavestiću kancelariju u Njujorku."
Menhetn, Njujork Šef detektiva sa Menhetna, Frank Bigli, čitao je dosije koji je poslao generalni sekretar Reno, kad Eri Grinberg i Robert Pregicer uđoše u njegovu kancelariju. "Hteli ste da nas vidite, šefe?" "Da. Sedite." Šef Bigli diže jedan papir. "Ovo je obaveštenje koje je jutros stiglo od Interpola." On poče da čita: "Pre šest godina, japanski naučnik po imenu Akiro Izo počinio je samoubistvo obesivši se u svojoj hotelskoj sobi u Tokiju. Gospodin Izo bio je savršeno zdrav, upravo je bio unapređen i, prema izveštajima, pun energije." "Japan? Kakve veze to ima sa...?" "Dozvoli da nastavim. Pre tri godine, tridesetdvogodišnja švajcarska naučnica Madlen Smit počinila je samoubistvo pustivši gas u svom stanu u Cirihu. Bila je u drugom stanju i pred venčanjem. Prijatelji su tvrdili da nikad nije izgledala srećnije." On pogleda dvojicu detektiva. "U toku poslednja tri dana, Berlinka po imenu Sonja Verbruge udavila se u svojoj kadi. Iste noći, Amerikanac Mark Haris je napravio lastu sa osmatračnice Ajfelove kule. Dan kasnije. Kanađanin po imenu Gari Rejnolds udario je svojom cesnom u planinu kod Denvera." Grinberg i Pregicer su ga slušali, sve zbunjeniji. "A juče, vas dvojica ste našli telo Ričarda Stivensa na obali Ista." Eri Grinberg ga je gledao zbunjeno. "Kakve veze svi ti slučajevi imaju s nama?" Šef Bigli tiho reče: "Sve je to isti slučaj." Grinberg je zurio u njega. "Šta? Da vidim jesam li to dobro shvatio. Japanac pre šest godina. Švajcarkinja pre tri godine i u poslednjih nekoliko dana Nemica, Kanađanin i dva Amerikanca." Ućutao je za trenutak. "Šta povezuje te slučajeve?" Šef Bigli pruži Grinbergu obaveštenje iz Interpola. Dok ga je ovaj čitao, sve više je širio oči. Zatim diže pogled i reče polako:
"Interpol pretpostavlja da istraživački centar Kingsli internejšenel grup (KIG) stoji iza tih ubistava. Pa to je smešno." Pregicer reče: "Šefe. mi pričamo o najvećem istraživačkom centru na svetu." "Svi ti ljudi su pobijeni i svi su bili povezani sa KIG-om. Vlasnik kompanije je Taner Kingsli. On je predsednik kompanije i na čelu je izvršnog odbora Kingsli internejšenel grupa, predsednik Državnog naučnog komiteta, glavni u Nacionalnom institutu za napredno planiranje, i član Odbora za odbrambenu politiku u Pentagonu. Mislim da bi trebalo da ti i Grinberg razgovarate sa gospodinom Kingslijem." Eri Grinberg proguta knedlu: "Dobro." "I Eri..." "Da?" "Koračajte pažljivo i nosite kratak štap." Pet minuta kasnije. Eri Grinberg je razgovarao sa sekretaricom Tanera Kingslija. Kada je završio, okrenuo se Pregiceru. "Imamo zakazano u utorak, u deset pre podne. Ovog trenutka gospodin Kingsli se nalazi na saslušanju pred Kongresnim komitetom, u Vašingtonu."
Vašington, DC Na saslušanju pred Senatskim izbornim komitetom za životnu sredinu, u gradu Vašingtonu, grupa od šest članova senatskog komiteta i trideset šest gledalaca i reportera pažljivo je slušala svedočenje Tanera Kingslija. Bio je u četrdesetim godinama, visok i zgodan, čeličnoplavih očiju i blistave inteligencije. Imao je kukast nos, jaku bradu i profil koji bi lepo izgledao na metalnom novčiću. Predsednica Komiteta, starija senatorka Polin Meri van Luven. bila je upečatljiva figura, gotovo agresivnog samopouzdanja. Pogledala je Tanera i rekla suvo: "Možete početi, gospodine Kingsli." Taner klimnu glavom. "Hvala, senatorko." Okrenuo se ostalim članovima Komiteta i progovorio emotivnim glasom: "Dok neki od političara iz naše vlade još uvek raspravljaju o posledicama globalnog zagrevanja i efektu staklene bašte, rupa u ozonskom omotaču i dalje se širi. Zbog toga na jednoj polovini sveta preovladava suša, a na drugoj polovini poplave. U Rosovom moru, zbog globalnog otopljavanja, upravo se odvalio ledeni breg veličine Jamajke. Ozonska rupa iznad Južnog pola dostigla je rekordnu veličinu od dvadeset pet miliona kvadratnih kilometara." Zastao je zbog utiska, pa polako ponovio: "Dvadeset pet miliona kvadratnih kilometara." " Svedoci smo rekordnog broja orkana, ciklona, tajfuna i oluja koji pustoše delove Evrope. Zbog radikalnih promena vremena, milioni ljudi širom sveta suočavaju se sa glađu i izumiranjem. Ali to su samo reči: glad i izumiranje. Ne mislite o njima samo kao o rečima. Mislite o njihovom značenju, muškarci, žene i deca, gladni i bez domova, umiru. Prošlog leta. više od dvadeset hiljada ljudi umrlo je tokom toplotnog talasa u Evropi." Taner diže glas. "A šta smo mi učinili u vezi s tim? Naša vlada je odbila da ratifikuje Protokol iz Kjota, svetski sporazum o očuvanju životne sredine. Zaključak je da uopšte ne brinemo o onome što se dešava ostatku sveta. Samo ćemo ići i raditi što nam je volja. Zar smo toliko glupi i samoživi, da ne primećujemo šta radimo..." Senatorka van Luven ga prekide:
"Gospodine Kingsli, ovo nije rasprava. Zamoliću vas da govorite umerenijim tonom." Taner duboko udahnu vazduh, pa kimnu glavom. Zatim nastavi manje emotivnim glasom: "Kao što svi znamo, efekat staklene bašte prouzrokovan je sagorevanjem fosilnih goriva i drugih odnosnih činilaca koji su sasvim izvan naše kontrole, ali te emisije su dostigle najviši nivo u poslednjih pola miliona godina. One zagađuju vazduh koji naša deca i unuci udišu. To zagađivanje može biti zaustavljeno. A zašto nije? Zato što bi to koštalo mnogo novca iz velikih poslova." On opet podiže glas. "Novac! Koliko vredi jedan udah svežeg vazduha, u poređenju sa životom ljudskog bića? Galon goriva? Dva galona goriva?" Glas mu postade još žešći. "Koliko znamo, ova planeta je jedino mesto na kome možemo da živimo, pa ipak trujemo zemlju, okeanc i vazduh koji udišemo, i to velikom brzinom. Ako ne prestanemo..." Senatorka van Luven ga opet prekide: "Gospodine Kinasli..." "Izvinjavam se, senatorko. Ljut sam. Ne mogu da gledam uništavanje našeg sveta, a da se ne usprotivim." Kingsli je govorio još trideset minuta. Kada je završio, senatorka van Luven reče: "Gospodine Kingsli, molim vas, dođite u moju kancelariju. Ovo saslušanje je završeno." Kancelarija senatorke van Luven u početku je bila nameštena u tipičnom, sterilnom, birokratskom maniru: pisaći i konferncijski sto, šest stolica i niz ormana za kartoteku, ali senatorka je dodala svoj, ženski ulicaj pomoću raznobojnih tkanina, slika i fotografija. Kada je Taner ušao, u kancelariji su, sem senatorke van Luven, bile još dve žene. "Ovo su moje pomoćnice. Korin Marfi i Keroli Trast." Korin Marfi, privlačna riđokosa i Keroli Trast, mala plavuša, obe dvadesetih godina, sedoše pored senatorke. Bilo je jasno da su očarane Tanerom. "Sedite, gospodine Kingsli", reče senatorka van Luven.
Taner sede. Senatorka ga je posmatrala jedan trenutak. "Iskreno, ne razumem vas." "Oh, zaista? Iznenađen sam, senatorko. Mislio sam da sam se otvoreno izjasnio. Ja mislim..." "Znam šta mislite. Ali vaša kompanija ima mnogo projekata pod ugovorima sa našom vladom, koju vi napadate zbog životne sredine. Zar to ne može loše da se odrazi na posao?" Taner hladno reče: "Ovo nema veze sa poslom, senatorko van Luven. Ovo je vezano za humanost. Prisustvujemo početku katastrofalne globalne destabilizacije. Pokušavam da navedem Senat da usmeri fondove i ispravi to." Senatorka van Luven reče sa nevericom: "Neki od tih fondova mogli bi otići i vašoj kompaniji, zar ne?" "Uopšte me ne zanima ko će dobiti novac. Samo želim da vidim da se nešto čini pre nego što bude prekasno." Korin Marfi reče toplo: "To je divno. Vi ste vrlo neobičan čovek." Taner se okrenu njoj: "Gospođice Marfi, ako time mislite da je većini ljudi više stalo do novca nego do morala, sa žaljenjem moram reći da ste verovatno u pravu.'' Umeša se i Keroli Trast. "..Mislim da je to što pokušavate, divno." Senatorka sa neodobravanjem pogleda obe pomoćnice, pa se okrenu Taneru. "Ne mogu ništa da vam obećam, ali razgovaraću sa kolegama i saznati šta oni misle o životnoj sredini, pa ću vam se javiti." "Hvala vam, senatorko. Mnogo bih to cenio." Oklevao je, "Možda bih jednom, kad se zateknete na Menhetnu, mogao da vas provedem kroz KIG i pokažem vam naše operacije. Mislim da bi vas zanimalo." Senatorka van Luven ravnodušno klimnu glavom. "Javiću vam se."
I sastanak je bio završen.
DVANAESTO POGLAVLJE
Pariz, Francuska Od trenutka kada je objavljeno da je Mark poginuo, Keli Haris je bila preplavljena telefonskim pozivima, cvećem i elektronskim porukama. Prvi ju je nazvao Sem Medouz, Markov kolega i drug. "Keli! Gospode. Ne mogu da verujem! Ne znam... ne znam šta da kažem, ja sam izgubljen. Svaki put kad se okrenem, očekujem da tamo ugledam Marka. Keli, mogu li bilo šta da učinim za tebe?" "Ne, hvala ti, Seme." "Ostanimo u kontaktu. Pomoći ću ti na svaki način " Posle toga bilo je desetak poziva od Markovih prijatelja i manekenki sa kojima je Keli radila. Telefonirao je i Bil Lcrner, upravnik modne agencije. Izjavio joj je saučešćc i rekao: "Keli, znam da ovo nije trenutak za to, ali mislim da bi ti upravo sada koristilo da se vratiš na posao. Telefoni nam zvone kao ludi. Šta misliš, kad bi mogla početi da radiš?" "Kad mi se Mark vrati." I Keli spusti slušalicu. Telefon opet zazvoni. Keli naposletku diže slušalicu. "Da?" "Gospođa Haris?" Da li je i dalje gospođa Haris? Gospodina Harisa više nema, ali ona će uvek, uvek biti Markova žena. Čvrstim glasom reče: "Ovde gospoda Haris." "Ovde kancelarija Tanera Kingslija." Čovek za koga Mark radi, za koga je radio, pomisli Keli. "Da?" "Gospodin Kingsli bi cenio ako biste došli da se vidite sa njim, na Menhetnu. Želeo bi da se sastane sa vama u direkciji kompanije. Da li ste slobodni?" Keli je bila slobodna. Javila je u agenciju da otkažu sve njene obaveze. Međutim, bila je iznenađena.
Zbog čega Taner Kingsli hoće da me vidi? Razmišljala je. "Jesam." "Da li bi vam odgovaralo da napustite Pariz u petak?" Njoj nikada više ništa neće odgovarati. "Petak. U redu." "Dobro. Karta Junajted erlajnsa će vas čekati na aerodromu Šarl de Gol." On joj reče broj leta. "Auto će vas dočekati u Njujorku." *** Mark joj je pričao o Taneru Kingsliju. Upoznao ga je i mislio da je genije i divan poslodavac. Možda bismo mogli da podelimo uspomene na Marka, ta misao obradova Keli. Anđela dotrča i skoči joj na krilo. Keli je zagrli. "Šta da uradim s tobom dok sam na putu? Mama bi te povela sa sobom, ali biću odsutna samo nekoliko dana." Keli se odjednom seti ko će pripaziti na kuče. Ona siđe niz stepenište, do kancelarije nastojnika zgrade. Radnici su postavljali novi lift i Keli je uvek sa strahom prolazila pored njih. Nastojnik Filip Sendr bio je visok i privlačan čovek prijatne naravi, a i njegova žena i kćerka su uvek bile na usluzi. Kada su čuli za Marka, bili su slomljeni. Mark je sahranjen na groblju Per Lašez, a prisustvovala je i porodica Sendr. Keli priđe vratima Filipovog stana i pokuca. Kada je otvorio, Keli reče: "Zamolila bih vas za jednu uslugu.'' "Uđite. Sve što vam zatreba, madam Haris." "Treba da odem do Njujorka na tri ili četiri dana. Pomislila sam da li biste pričuvali Anđelu dok sam na putu.'' "Zar pitate? Ana Marija i ja ćemo uživati sa njom." "Hvala vam. činite mi veliku uslugu." "Obećavam da ćemo se svojski truditi da je razmazimo."
Keli se osmehnu. "Prekasno. Ja sam je razmazila," "Kada nameravate da pođete?" "U petak." "Dobro. Pobrinuću se za sve. Jesam li vam rekao da mi je kćerka primljena na Sorbonu?" "Ne. To je divno. Mora da ste vrlo ponosni." "Jesam. Počinje za dve nedelje. Svi smo vrlo uzbuđeni. Ostvaruje nam se san." U petak ujutru, Keli je odnela Anđelu dole, do stana Filipa Sendrea. Pružila je nastojniku i neke papirne kese. "Ovde je Anđelina omiljena hrana i neke od njenih igračaka..." Filip se skloni i Keli na podu iza njega ugleda gomilu psećih igračaka. Ona se nasmcja. "Anđela, u dobrim si rukama." Zatim zagrli kuče za oproštaj. "Zdravo, Anđela. Hvala vam mnogo, Filipe." Dok je Keli izlazila, telefonistkinja stambene zgrade, Nikol Paradi, takođe je izašla na vrata da je pozdravi. Ta debeljuškasta, sedokosa žena bila je tako niska, da joj se, kada sedne za pult centrale, video samo vrh glave. Ona se osmehnu Keli i reče: "Nedostajaćete nam, madam. Molim vas vratite nam se brzo." Keli prihvati njenu ruku. "Hvala vam. Brzo ću se vratiti, Nikol." Nekoliko minuta kasnije, bila je na putu za aerodrom. Aerodrom Šarl de Gol je, kao i uvek, bio prepun. Bio je to nadrealistički lavirint šaltera za prodaju karata, prodavnica, restorana, stepeništa i ogromnih eskalatora koji pužu uzbrdo i nizbrdo, poput praistorijskih čudovišta. Kada je Keli stigla, menadžer aerodroma je odvede u zasebnu čekaonicu. Četrdeset pet minuta kasnije, najavlje je njen let. Kada je Keli pošla prema izlazu na pistu, jedna žena koja je stajala u blizini isprati je pogledom. U
trenutku kada joj je Keli nestala iz vidokruga, žena izvadi mobilni telefon i nazva nekoga. Keli je sedela na svom mestu u avionu, neprestano misleći na Marka, nesvesna činjenice da većina muškaraca i žena u kabini krišom zuri u nju. Šta je Mark radio na osmatračnici Ajfelove kule, u ponoć? S kim je trebalo da se sretne? I zašto? pitala se. Najteže pitanje bilo je: Zbog čega bi se Mark ubio? Bili smo tako srećni. Toliko smo se voleli. Ne verujem da se ubio. Ne Mark... ne Mark... ne Mark. Keli zatvori oči i pusti misli da odlutaju natrag... Bio je to njihov prvi sastanak. Ona je za to veče obukla svečanu crnu suknju i belu bluzu uz vrat, da Mark ne bi mogao da pomisli kako ga na bilo koji način izaziva. To je trebalo da bude opušteno, neobavezno veče. Keli je primetila da je nervozna. Zbog onog neopisvog doživljaja iz svoga detinjstva, Keli nikada nije izašla ni sa jednim muškarcem, sem iz poslovnih razloga ili prilikom obaveznih, dobrotvornih priredbi. Ovo sa Markom u stvari i nije sastanak, neprestano je govorila sebi. On i ja ćemo jednostavno biti prijatelji, može da mi bude pratilac u gradu, i neće biti nikakavih romantičnih zavrzlama. Dok je još tako razmišljala, začulo se zvono sa vrata. Keli optimistički udahnu i otvori vrata. Tu je stajao Mark, smeškajući se, sa nekom kutijom i papirnom kesom. Na sebi je imao loše sivo odelo, zelenu košulju, svetlocrvenu kravatu i smeđe cipele. Keli se umalo ne nasmeja glasno. Činjenica da Mark nema nikakvog osećaja za stil nekako joj je bila simpatična. Znala je suviše ljudi čiji ego je zavisio od njihovog mišljenja o svojoj eleganciji. "Uđi", rekla je Keli. "Nadam se da ne kasnim." "Ne, nikako." Došao je dvadeset pet minuta ranije. Mark je pružio Keli onu kutiju. "Ovo je za tebe." Bila je to kutija sa više od dva kilograma čokolade. Keli su tokom godina nudili dijamante, krzna i stanove, ali nikada čokoladu. Upravo ono što je svakoj manekenki potrebno, pomislila je raspoloženo. Keli se osmehnula.
"Hvala ti." Mark joj je pružio i kesu. "A ovo su poslastice za Anđelu." Anđela je, kao na znak, ušla u sobu i pritrčala Marku, mašući repom. Mark je digao Anđelu i počeo da je mazi. "Seća me se." "Htela bih zaista da ti se zahvalim za nju", rekla je Keli. "Divno je društvo. Nikada pre nisam imala nešto takvo." Mark je pogledao Keli, a njegov pogled je govorio sve. Veče je proteklo neočekivano prijatno. Mark je bio šarmantan, a Keli je bila dirnuta njegovim uživanjem u njenom društvu. Bio je inteligentan i opušten sagovornik, i vreme je proticalo brže nego što je ona to očekivala. Na kraju večeri, Mark je rekao: "Nadam se da ovo možemo da ponovimo." "Da, volela bih to." "Keli, šta najviše voliš da radiš?" "Volim fudbal. A ti?" Markovo lice je postalo bezizrazno. "Oh, ovaj, da, volim ga." Kako loše laže, pomislila je Keli. Javila joj se nestašna ideja. "U subotu igraju prvenstvenu utakmicu, da li bi išao?" Mark je progutao knedlu i neubedljivo rekao: "Naravno. Odlično." Kada su se vratili pred Kelinu zgradu, ona je osetila napetost. To je uvek bio trenutak za: Šta misliš o poljupcu za laku noć...? Mogao bih da svratim na pićence...? Nećeš valjda da provedeš noć sama... Kada su stigli do Kelinih vrata, Mark ju je pogledao i rekao: "Keli, znaš li šta sam prvo primetio na tebi?" Ona je zadržala dah. Evo, počinje, pomislila je: Imaš divnu guzu... Sviđaju mi se tvoje sike... Voleo bih tvoje duge noge oko vrata...
"Ne", reče Keli ledeno. "Šta si prvo primetio?" "Bol u pogledu." Pre nego što je stigla da odgovori, Mark je rekao: "Laku noć." I Keli ga je gledala dok je odlazio.
TRINAESTO POGLAVLJE Mark je sledeće subotnje večeri doneo još jednu kutiju sa čokoladom i veliku papirnu kesu. "Slatkiši su za tebe. Poslastica za Anđelu." Keli je prihvatila kese. "Anđela i ja ti se zahvaljujemo." Gledala je kako Mark miluje Anđelu i naivno upitala: "Raduješ li se utakmici?" Mark je klimnuo glavom i optimistički rekao: "Oh, da.'' Keli se osmehnula. "Dobro. Kao i ja." Znala je da Mark nikada nije bio ni na jednoj fudbalskoj utakmici. Stadion Pari Sen Žermena bio je dupke pun, a šezdeset sedam hiljada vatrenih navijača čekalo je da počne finale kupa između Liona i Marseja. Kada su seli na svoja mesta tačno iznad sredine terena, Keli je rekla: "Impresionirana sam. Ova mesta je teško dobiti." Mark se osmehnuo i kazao: "Kad voliš fudbal kao ja, ništa nije nemoguće." Keli je zagrizla usnu da se ne bi nasmejala. Jedva je čekala početak utakmice. U dva časa oba tima su izašla na teren i stala mirno dok je orkestar svirao Marseljezu, francusku državnu himnu. Dok su se igrači Liona i Marseja u prolazu pozdravljali, jedan igrač je istupio, sa grbom Liona u klupskim bojama, plavoj i beloj. Keli je odlučila da popusti i objasni Marku šta se dešava. Nagnula se prema njemu. "To je njihov golman", objasnila je. "On je..." "Znam", rekao je Mark. "Gregori Kupe. Najbolji golman u ligi. Prošlog aprila protiv Bordoa, osvojio im je šampionat. Isto tako i u Kupu Uefa i Ligi šampiona, prethodne godine. Ima trideset jednu godinu, visok je sto osamdeset santimetara i težak osamdeset kilograma."
Keli je zapanjeno pogledala Marka. Spiker je nastavljao. "Napada Sidni Govu..." "Broj četrnaest", oduševio se Mark. "Neverovatan je. Prošle nedelje, protiv Oksera, dao je gol u poslednjem minutu utakmice." Keli je začuđeno slušala Markove stručne primedbe o svim ostalim igračima. Utakmica je počela i masa je podivljala. "Gledaj. Počinje biciklističkim potezom", uživao je Mark. Bila je to izvrsna, uzbudljiva utakmica, u kojoj su se golmani oba tima svojski trudili da spreče suparnike da postignu gol. Keli nije uspevala da se koncentrišc. Neprestano je pogledavala Marka, zadivljena njegovim znanjem. Kako sam mogla tako da pogrešim? pitala se. Usred igre. Mark je uzviknuo: "Govu će lagano da je doda! Uspeo je!" Nekoliko minuta kasnije, Mark je rekao: "Gledaj! Karijer će biti kažnjen zbog igre rukom." I bio je u pravu. Pošto je Lion pobedio. Mark je likovao. "Kakav je to tim!" Dok su izlazili sa stadiona, Keli ga je pitala: "Mark, od kada pratiš fudbal?" On je pogleda nesigurno, pa reče: "Oko tri dana. Proučavao sam ga na računalu. Pošto si toliko zainteresovana, pomislio sam da bi trebalo da naučim nešto o tome." Keli je bila dirnuta. Bilo je neverovatno da je Mark uložio toliko vremena i napora, samo zbog toga što ona voli tu igru. Dogovarali su se za sastanak sledećeg dana, kad Keli bude završila zakazani posao. "Mogu da dođem po tebe u garderobu i..." "Ne!" Nije želela da ga upoznaje sa ostalim manekeknkama. Mark je bio zbunjen. "..Mislim... muškarcima je zabranjen ulaz u garderobe."
"Oh." Keli je u stvari mislila: Neću da mi se zaljubiš u... *** "Dame i gospodo, molimo, vežite pojaseve i vratite svoje naslone i poslužavnike u uspravan položaj. Približavamo se aerodromu Kenedi i sletećemo za nekoliko minuta." Keli se vrati u sadašnjost. Došla je u Njujork da se vidi sa Tanerom Kingslijem, čovekom za koga je Mark radio. Neko je obavestio medije. Kada je avion sleteo, reporteri su čekali Keli. Opkolili su je izveštači sa TV kamerama i mikrofonima. "Keli, hoćete li da pogledate ovamo?" "Možete li nam reći šta mislite, šta se desilo vašem suprugu?" "Hoće li biti policijska istraga?" "Jeste li vi i suprug planirali razvod?" "Vraćate li se u Države?" "Kako ste se osećali kad ste čuli šta se desilo?" Najbezosećajnije od svih pitanja. Keli primeti jednog napetog čoveka, prijatnog izgleda, u pozadini. On se osmehnu i mahnu Keli, a ona ga, uzvrativši, pozva da joj priđe. Ben Roberts je bio jedan od najpopularnijih i najpoštovanijih voditelja govornih emisija na TV mreži. Intervjuisao je Keli i ranije, i sprijateljili su se. Gledala je kako se Ben probija kroz masu reportera. Svi su ga znali. "Hej, Bene! Hoće li se Keli pojaviti u tvojoj emisiji?" "Hoće li pričati šta se desilo?" "Mogu li da slikam tebe i Keli?" Ben je sada već stigao do Keli. Masa reportera se gurala prema njima. Ben uzviknu: "Pustite je malo! Kasnije ćete pričati s njom." Reporteri protiv volje počeše da se razilaze. Ben uze Keli za ruku i reče: "Ne mogu ti opisati koliko mi je žao. Mnogo sam voleo Marka."
"I on je tebe voleo, Bene." Dok su išli prema izlazu, Ben je upita: "Nezvanično, zbog čega si u Njujorku?" "Da vidim sa Tanera Kingslija." Ben klimnu glavom. "On je moćan čovek. Siguran sam da će se dobro brinuti o tebi. Keli, ako mogu bilo šta da učinim za tebe, uvek ćeš me naći preko mreže." On se osvrnu. "Hoće li te sačekati? Ako neće, ja ću..." U tom trenutku, jedan uniformisani vozač priđe Keli. "Gospođa Haris? Ja sam Kolin. Kola su odmah tu, napolju, a gospodin Kingsli vas je prijavio u hotel Metropoliten. Ako mi date svoju kartu, pobrinuću se za vaš prtljag." Keli se okrenu Benu. "Hoćeš li me nazvati?" "Naravno." Deset minuta kasnije, Keli je bila na putu prema hotelu. Dok su se probijali kroz saobraćajnu gužvu, Kolin reče: "Sekretarica gospodina Kingslija će vam telefonirati i ugovoriti sastanak. Kola će vam biti na raspolaganju kad god vam zatrebaju." "Hvala vam." Šta radim ovde? upita se Keli. Uskoro će saznati.
ČETRNAESTO POGLAVLJE
Menhetn, Njujork Taner Kingsli je čitao naslov u popodnevnom izdanju novina: Oluja besni u Iranu. U ostalom delu teksta nazvana je „čudnim događajem". Sama pomisao na oluju usred leta i u predelima vrele klime, bila je bizarna. Taner pozvoni sekretarici. Kada je ušla, reče joj: "Keti, izdvoji ovaj članak i pošalji ga senatorki van Luven, sa porukom: Ažuriranje globalnog otopljavanja. Iskreno..." "Odmah, gospodin Kingsli." Taner Kingsli pogleda na sat. Dvojica detektiva bi trebalo da dođu u KIG za pola sata. On pogleda po svojoj ekstravagantnoj kancelariji. Sve je to njegovo delo. KIG. Pomisli na moć koja se krije iza ta tri jednostavna inicijala, i kako bi ljudi bili iznenađeni kada bi znali zapanjujuću pripovest o skromnom početku KIG-a, samo sedam godina ranije. Prošlost mu se vrati u mislima... Sećao se dana kada je osmislio novi logo KIG-a. "Prilično kitnjasto za tako beznačajnu kompaniju'', rekao je neko, a Taner je sam samcat tu beznačajnu kompaniju pretvorio u kuću svetskog uticaja. Razmišljajući o počecima, činilo mu se kao da je izveo čudo. *** Taner Kingsli rođen je pet godina posle svog brata Endrua. i to je apsolutno usmerilo njegov život. Roditelji su im se razveli, a majka se preudala i odselila. Otac im je bio naučnik, a dečaci su, sledeći njegov primer, odrasli kao čuda od dece. Otac im je umro u četrdesetoj godini, od srčanog napada. Za Tancra je ta petogodišnja razlika između njega i brata predstavljala izvor neprestane frustracije. Kada je dobio vrhunsku nagradu za naučnike svoje klase, rekli su mu: "Endru je bio prvi u svojoj klasi pre pet godina. To ti je genetski..." Kada je Taner pobedio na takmičenju govornika, profesor je kazao: "Čestitam, Taneru. Ti si drugi Kingsli koji dobija ovu nagradu." Kada je primljen u tenisku ekipu:
"Nadam se da si dobar kao tvoj brat Endru..." Kada je Taner diplomirao: "Tvoj oproštajni govor je bio inspirativan. Podsetio me je na Endruov...'" Odrastao je u bratovoj senci, i nerviralo ga je to što je uvek smatran drugim najboljim samo zato što je Endru tuda prvi prošao. Braća su bila slična: obojica su bili privlačni, inteligentni i talentovani, ali kako su starili, glavne razlike bile su sve uočljivije. Dok je Endru bio nesebičan i skroman, Taner je bio otvoren, društven i ambiciozan. Endru je bio stidljiv sa ženama, dok su ih Tanerov izgled i šarm privlačili kao magnet. Njihovi životni ciljevi bili su najveća razlika između braće. Dok je Endru bio obuzet organizovanjem dobrotvornih priredbi i pomaganjem drugima, Taner je imao ambiciju da postane bogat i moćan. Endru je diplomirao na koledžu summa cum laude* [4] i odmah prihvatio ponudu da radi u jednom istraživačkom centru. Tu je shvatio koliko koristi može da pruži takva ustanova, i pet godina kasnije odlučio je da osnuje sopstveni, skroman istraživački centar. Kada je tu ideju ispričao Taneru, ovaj se oduševio. "To je sjajno! Ti istraživački, centri sklapaju ugovore vredne na milione, da ne pominjcmo korporacije koje unajmljuju..." Endru ga je prekinuo. "Taneru, nisam mislio na to. Ja hoću na taj način da pomognem ljudima," Taner se zagledao u njega, "Da pomogneš ljudima?" "Da. Desetine nesvrstanih zemalja nemaju pristup savrememm metodama u poljoprivrednoj i industrijskoj proizvodnji. Poslovica kaže da, ako daš čoveku ribu, on može da spremi obrok. A ako ga naučiš da jelovi, moći će da jede celog života." Pa to je jasno kao dan, pomislio je Taner. "Endru. takve zemlje ne mogu da nam plate..." "Nije važno. Slaćemo stručnjake u nesvrstane zemlje, da im uvedu tehnike koje će im promeniti život. Uzeću te za partnera. Nazvaćemo naš istraživački centar Grupa Kingsli. Šta kažeš?"
Taner se zamislio za trenutak. Klimnuo je glavom. "U stvari, nije to loša ideja. Možemo početi sa takvim zemljama, pa preći na veliki novac - ugovore sa vladom i..." "Taneru. hajde da pokušamo samo da poboljšamo ovaj svet." Taner se osmehnuo. Biće to kompromis. Počeće tako kako je Endru zamislio, pa će postepeno preći na puni potencijal kompanije. "Pa?" Taner je pružio ruku. "Za našu budućnost, partneru." Šest meseci kasnije, dva brata su stajala na kiši, ispred male zgrade od crvene cigle, sa neprimetnim, malim znakom na kome je pisalo: Grupa Kingsli. "Kako izgleda?" upita Endru ponosno. "Odlično." Taner se trudio da ne zvuči ironično. "Taj znak će usrećiti mnoštvo ljudi širom sveta, Taneru. Već sam počeo da angažujem stručnjake koji treba da idu u nesvrstane zemlje." Taner je hteo da se usprotivi, pa se uzdržao. Njegovog brata nije vredelo napadati. Imao je žicu tvrdoglavosti u sebi. Ali vreme dolazi, vreme dolazi, pomislio je Taner, digavši opet pogled prema tom malom znaku. Jednog dana na njemu će pisati: KIG, Kingsli internejšenal grup. *** Džon Hajolt, Endruov drug sa koledža, uložio je sto hiljada dolara da bi pomogao pokretanje istraživačkog centra, a Endru je dodao ostatak novca. Nekoliko ljudi je angažovano i poslato u Mombasu. Somaliju i Sudan, da nauče lokalno stanovništvo kako da poboljšaju svoj život. Međutim, prihoda nije bilo. Taneru to nije imalo smisla. "Endru, možemo dobiti ugovore sa nekim od velikih kompanija i..." "Mi to ne radimo, Taneru." A šta, do đavola, radimo? pitao se Taner. "Korporacija Krajsler traži..."
Endru se osmehnuo i rekao: "Hajde da mi radimo svoj posao." Tada je Taner izgubio želju da se kontrolišc. I Endru i Taner su vodili sopstvene laboratorije i istraživanja. Obojica su razvijali svoje projekte. Endru je često radio do duboko u noć. Kada je jednog jutra Taner došao na posao, Endru je još uvek bio tamo. Ugledavši Tanera, skočio je na noge. "Uzbuđen sam zbog ovoa, novog eksperimenta sa nanotehnologijom. Razvijam metod..." Taner je u mislima odlutao do nečeg važnijeg: jedne vrele crvenokose, koju je upoznao prethodne noći. Pridružila mu se za šankom, popili su piće, odvela ga je u svoj stan i pružila mu fantastičan provod. Kada ga je držala za... ".....i mislim da će to zaista promeniti stvar. Kako ti zvuči, Taneru?" Taner je, zatečen, rekao: "Oh. Da, Endru. Izvrsno." Endru se osmehnuo. "Znao sam da ćeš shvatiti mogućnosti." Tanera je više interesovao sopstveni eksperment, Ako upali, mislio je, svet je moj. Jedne večeri, ubrzo posle diplomiranja, Taner je bio na nekom koktelu, kada je čuo prijatan ženski glas iza njega: "Mnogo sam slušala o vama, gospodine Kingsli." Taner se radoznalo okrenuo i pokušao da prikrije razočarenje. To je izgovorila jedna mlada žena običnog izgleda. Izdvajala se samo po paru žarkih smeđih očiju i veselom, pomalo ciničnom osmehu. Tanerovo sine qua noif bila je fizička lepota žene, a ta žena se tu očito nije uklapala. Već izgovarajući: "Nadam se, ništa loše", počeo je da smišlja opravdanje kojim bi se izvukao od nje. "Ja sam Polin Kuper. Društvo me zove Pola. Na koledžu ste izlazili sa mojom sestrom Džini. Bila je luda za vama."
Džini, Džini... Niska? Visoka? Crna? Plava? Taner je stajao, smeškao se i pokušavao da je se seti. Toliko njih. "Džini je želela da se uda za vas." To nije bilo od pomoći. Mnoge su to htele. "Tvoja sestra je bila vrlo fina. Jednostavno, kao da nismo bili...'' Pogledala je Tanera znalački. "Ne trudite se. Ne možete ni da je se setite." Bilo mu je neprijatno. "Pa, ja..." "U redu je. Upravo sam bila na njenom veličanju.'' Taneru je laknulo. "Ah. Znači. Džini se udala." "Jeste." Nastade pauza, "Ali ja nisam. Hoćete li da večeramo sutra uveče?" Taner ju je pogledao pažljivije. Iako nije bila dorasla njegovim standardima, izgledalo je da je zgodna i dovoljno prijatna. A i lako će je odvesti u krevet. Taner je o svojim partnerkama razmišljao koristeći bezbol pojmove. Izvešće joj jedno bacanje. To je to. Ako ne postigne houm ran, otpada. Ona ga je gledala. "Ja častim.'' Taner se nasmejao. "Mogu ja to, ako nisi svetski gurman." "Proveri." Pogledao ju je u oči i rekao tiho: "Hoću." Sledećeg dana večerali su u pomodnom restoranu u gornjem delu grada. Pola je bila u beloj, svilenoj bluzi sa dubokim dekolteom, crnoj suknji i štiklama. Dok ju je gledao kako ide kroz restoran, učinilo mu se da izgleda mnogo bolje nego prošlog dana. U stvari, imala je držanje princeze iz neke egzotične zemlje. Taner je ustao. "Dobro veče."
Prihvatila je njegovu ruku. "Dobro veče." Zračila je gotovo kraljevskim samopouzdanjem. Pošto su seli, rekla je: "Hajde da počnemo iz početka, hoćeš li? Ja nemam sestru." Taner ju je pogledao zbunjeno. "Ali rekla si mi..." Ona se osmehnula. "Samo sam htela da vidim tvoju reakciju, Taneru. Mnogo sam čula o tebi od nekih drugarica, pa sam se zainteresovala." Da li je govorila o seksu? Pitao se sa kime je razgovarala. Moglo ih je biti toliko... "Ne zaključuj prebrzo. Ne govorim o tvom mačevanju. Govorim o mozganju." Kao da mu je čitala misli, "Znači, tebe, ovaj, zanimaju mozgovi?" "Između ostalog", rekla je ona izazovno. Ovo će biti lak houm ran, pomislio je Taner, posežući za njenom rukom. "Ti si prava zverka." Pomilovao ju je po ruci. "Stvarno si posebna. Noćas ćemo se lepo provesti." Ona se osmehnula. "Jesi li uzbuđen, dragi?" Taner je bio iznenađen njenom neposrednošću. Baš je raspoložena mala. Klimnuo je glavom, "Uvek. princezo." Ona se osmehnula. "Fino. Izvadi svoju crnu sveščiću, pa ćemo pokušati da ti nađemo nekoga za noćas." Taner se ukočio. Bio je naviknut na prepucavanje sa ženama, ali nijedna ga nikada nije uvredila. Taner se zagledao u nju. "Šta to pričaš?" "Da ćemo pokušati da ti popravimo učinak, ljubavi. Imaš li pojma koliko je to banalno?"