informacije. Imamo telefone. Bićemo u kontaktu. Zanima me šta ćeš saznati večeras." Stigle su u Pariz. Dijana pogleda u ogledalo. "Nema sitroena. Najzad smo im pobegle. Gde hoćeš da te odvezem?" Keli pogleda kroz prozor. Približavali su se La Plas de la Konkordu. "Dijana, zašto ne predaš kola i nastaviš svojim putem? Ja ću uzeti taksi odavde." "Jesi li sigurna, partnerko?" "Sigurna sam, partnerko." "Čuvaj se." "I ti." *** Dva minuta kasnije, Keli je bila u taksiju, na putu prema svom stanu, i nije mogla dočekati da opet stigne kući. Uskoro će večerati sa Semom Medouzom. Kada se taksi zaustavio ispred Keline zgrade, ona oseti veliko olakšanje. Stigla je kući. Vratar joj otvori ulazna vrata. Keli diže pogled i htede da kaže: Vratila sam se, Martine, i stade. Vratar joj je bio potpuno nepoznat. "Dobar dan, madam." "Dobar dan. Gde je Martin?" "Martin više ne radi ovde. Otišao je." Keli je bila zatečena. "Oh. Žao mi je." "Molim vas, madam, dozvolite da vam se predstavim. Ja sam Zerom Malo." Keli klimnu glavom. Zatim uđe u predvorje. Neki visok i mršav, nepoznat čovek stajao je pored prijemnog pulta, uz Nikol Paradi, koja je neprestano nešto radila po tabli centrale. Nepoznati se osmehnu. "Dobro veče, gospođo Haris. Očekivali smo vas. Ja sam Alfons Žiroar, nastojnik zgrade." Keli pogleda okolo, zbunjena.
"Gde je Filip Sendr?" "Ah. Filip se sa porodicom odselio negde u Španiju." Sleže ramenima. "Mislim, poslom." Keli je osećala sve jaču uznemirenost. "A njihova kćerka?" "Otišla je sa njima." Keli se sećala Filipovih ponosnih reči: "Jesam li vam rekao da mi je kćerka primljena na Sorbonu? Ostvaruje nam se san." Keli se trudila da joj glas ostane miran. "Kada su otišli?" "Pre nekoliko dana ali molim vas, ne brinite, madam. Dobro ćemo brinuti o vama. Stan vam je sasvim spreman za vaš povratak." Operaterka, Nikol Paradi, diže pogled. "Dobrodošli kući." Ali njen pogled je govorio nešto drugo. "Gde je Anđela?" "Oh, vaša kuca? Filip ju je odneo sa sobom." Keli se borila protiv panike. Teško je disala. "Hoćemo li sada poći, madam? Imamo u stanu jedno malo iznenađenje za vas." Verujem da imate, razmišljala je Keli žurno. Da, samo jedan trenutak", reče ona. "Nešto sam zaboravila." Pre nego što je Žiroar stigao nešto da kaže, ona se našla van zgrade i žurila niz ulicu. Žerom Malo i Alfons Žiroar su stajali na trotoaru i gledali za njom. Iznenađeni, nisu stigli da je zaustave. Gledali su kako ulazi u taksi. Bože moj! Šta li su uradili sa Filipom, njegovom porodicom i Anđelom? pitala se Keli. "Kuda, madmoazel?" "Samo vozite!" Večeras ću dobiti neke odgovore od Sema, pomisli Keli. U međuvremenu, treba da ubijem četiri sata... ***
Sem Medouz je, u svom stanu, završavao telefonski razgovor. "...Da, shvatam važnost. Biće sređeno... Očekujem je kroz nekoliko minuta na večeru... da... Već sam pripremio ko će da se oslobodi njenog tela... Hvala vam... To je vrlo velikodušno od vas, gospodine Kingsli." Spuštajući slušalicu, Sem Medouz pogleda na sat, njegova gošća trebalo je ubrzo da stigne.
TRIDESETŠESTO POGLAVLJE
Berlin, Nemačka Kada je Dijana stigla na berlinski aerodrom Tempelhof, čekalo se po petnaest minuta u redu za taksi. Najzad je došao red i na nju. Vozač se osmehnuo. "Wohin?" "Govorite li engleski?" "Naravno, Frojlajn.'' "U hotel Kempinski, molim vas." "Ja wohl." Dvadeset pet minuta kasnije, Dijana se prijavila u hotel. "Htela bih da iznajmim kola sa vozačem." "Naravno, Frojlajn," On spusti pogled. "Vaš prtljag?" "Stiže." Kada su kola stigla, vozač upita: "Gde želite da idete, Frojlajn?" Bilo joj e potrebno vreme, da razmisli. "Samo malo vozite okolo, molim vas." "Dobro. U Berlinu ima mnogo toga da se vidi." Berlin je za Dijanu predstavljao iznenađenje. Znala je da je bio gotovo sravnjen u Drugom svetskom ratu. ali sada je gledala užurban grad sa lepim, savremenim građevinama i atmosferom uspeha. Nazivi ulica su joj bili vrlo čudni: Windscheidstmsse, Regensburger-strasse, Lutzowufer... Vozač je tokom vožnje pričao o istoriji parkova i zgrada, ali Dijana ga nije slušala. Morala je da razgovara sa ljudima sa kojima je radila frau Verbruge i da otkrije šta oni znaju. Prema podacima sa interneta, supruga Franca Verbrugea je ubijena, a on sam nestao. Dijana se nagnu napred i upita vozača: "Znate li gde se nalazi kompjuterski kafe Sajberlin?" "Naravno, frojlajn." "Hoćete li, molim vas, tamo da me odvezete?"
"Izvrstan je. Vrlo popularan. Tamo možete doći do svake informacije, koja vam je potrebna." Tome se i nadam, pomisli Dijana. Kafe Sajberlin nije bio veliki kao onaj na Menhetnu, ali izgledalo je da je isto toliko prometan. Kada je Dijana ušla na vrata, jedna žena ustade iza stola. "Imaćemo slobodan kompjuter za deset minuta." "Htela bih da razgovaram sa upravnikom", reče Dijana. "Ja sam upravnica." "Oh." "I zbog čega ste želeli da me vidite?' "Htela bih da razgovaramo o Sonji Verbruge." Žena odmahnu glavom. "Frau Verbruge nije ovde." "Znam", reče Dijana. "Mrtva je. Ja pokušavam da otkrijem kako je umrla." Žena ju je pažljivo gledala. "Bio je to nesrećan slučaj. Kada je policija konfiskovala njen kompjuter, našli su..." Na licu joj se pojavi prepreden izraz. "Ako biste sačekali ovde, frojlajn, pozvaću nekoga, ko može da vam pomogne. Odmah ću se vratiti." Ona ostavi Dijanu, a čim se ona izgubila iz vidokruga, Dijana izađe i uđe u kola. Tu neće dobiti pomoć. Moram da razgovaram sa Francovom sekretaricom, pomisli. U telefonskoj govornici, Dijana nađe broj KIG-a i nazva ga. "KIG, Berlin." Dijana reče: "Mogu li da razgovaram sa sekretaricom Franca Verbrugea, molim vas?" "Ovde je Suzan Stratford." "Samo trenutak."
Menhetn, Njujork U Tanerovoj kancelariji bljesnu plavo svetlo. On se osmehnu svom bratu. "To zove Dijana Stivens. Hajde da vidimo možemo li da joj pomognemo." On prebaci poziv na zvučnik. Telefonistkinja KIG-a reče: "Njegova sekretarica nije tu. Hoćete li da razgovarate sa njegovom pomoćnicom?" "Da, molim vas." "Samo trenutak." Začu se ženski glas. "Ovde Hajdi Fronk. Mogu li da vam pomognem?" Dijana je oklevela. "Ovde Suzan Stratford. Izveštavam za Vol Strit žurnal. Radimo priču o nedavnim tragedijama koje su zadesile neke od zaposlenih u KIG-u. Želela bih da razgovaram sa vama." "Ne znam..." "Samo zbog nekih prethodnih informacija." Taner je pažljivo slušao. "Šta mislite o ručku? Jeste li slobodni danas?" "Žao mi je, nisam." Onda večera?" Glas je oklevao. "Da, mislim da bih to mogla." "Gde biste želeli da se nađemo?' "Ima jedan lep restoran, zove se Rokendorf. Možemo tamo da se vidimo." "Hvala vam." "U pola devet?' "U pola devet." Taner se obrati Endruu:
"Odlučio sam da uradim ono što je trebalo odmah. Pozvaću Grega Holideja da to završi. On me nikad nije izneverio." Pogleda Endrua. "On ima preveliki ego. Ima običaj da dere poslodavce, ali", bledo se osmehnu, "i isporučiće odranu kožu."
TRIDESETSEDMO POGLAVLJE
Pariz, Francuska Prilazeći vratima stana Sema Medouza u Ru Burg Tiburg 14, u četvrtom arondismanu, Keli je oklevala. Sada, kad se potraga bližila kraju, najzad će dobiti neke odgovore. Ona shvati da okleva jer se boji onoga što će čuti. Pozvonila je na vratima. U trenutku kada su se otvorila i ona ugledala Sema Medouza, strahovi su nestali. Osećala je samo zadovoljstvo i olakšanje zbog viđenja sa čovekom koji je bio tako blizak sa Markom. "Keli!" On je primi u topao, medveđi zagrljaj. "Oh, Seme." On je uze za ruku. "Hajde, uđi." Keli uđe. Bio je to simpatičan stan sa dve spavaće sobe, u zgradi koja je nekada pripadala nekom francuskom plemiću. Gostinska soba je bila prostrana i postavljena luksuznim francuskim nameštajem, a u malom udubljenju stajao je neobično izrezbaren šank od hrastovine. Na zidu su stajali crteži Mena Reja i Adolfa Volfija. "Neopisivo je koliko sam potresen zbog Marka", reče Sem nespretno. Keli ga potapša po ruci. "Znam", šapnu. "Neverovatno je to." "Pokušavam da otkrijem šta se desilo", reče ona. "Zbog toga sam i došla. Nadam se da možeš da mi pomogneš." Ona sede na sofu, puna neke strepnje. Semovo lice se smrači. "Izgleda da niko ne zna sve. Mark je radio na nekom tajnom projektu. Očigledno je sarađivao sa još dvoje ili troje ljudi u KIG-u. Kažu da je počinio samoubistvo." "Ja u to ne verujem". reče Keli žustro. "Ni ja." Glas mu omekša. "A znaš li zašto? Zbog tebe." Keli ga zbunjeno pogleda. "Ne razumem...?"
"Kako bi ikada mogao da napusti takvu lepoticu?" Prilazio joj je. "To, što se desilo, velika je tragedija, Keli, ali život ide dalje, zar ne?" On spusti ruku preko njene. "Svima nama potreban je neko, zar ne? On je otišao, ali ja sam tu. Ženi poput tebe potreban je muškarac." "Ženi poput..." "Mark mi je rekao kako si strasna. Rekao mi je da voliš to." Keli ga iznenađeno pogleda. Mark to nikada ne bi tako rekao. Nikada, ni sa kim ne bi tako pričao o njoj. Sem joj stavi ruku na rame. "..Da. Mark mi je rekao da to zaista voliš. Pričao mi je da si izvanredna u krevetu." Keli u trenutku oseti neku uznemirenost. Sem reče: "..I, Keli, ako ti to nešto znači, Mark nije patio." Ona pogleda Sema Medouza u oči i shvati. "Počećemo sa večerom za nekoliko minuta", reče Sem. "Zašto ne pojačamo apetit u krevetu?" Keli odjednom oseti neku slabost. Prisili sebe da se osmehne. "To zvuči odlično." Misli su joj izbezumljeno jurile kroz glavu. Bio je suviše krupan da bi se borila sa njim, a nije imala ni čime da mu se suprotstavi. On je pomilova. "Znaš li da imaš divnu guzu, mala. Ja padam na to." Keli se osmehnu. "Stvarno?" Šmrcnu. "Ja sam gladna, a nešto lepo miriše." "Naša večera." Pre nego što je mogao da je zaustavi, Keli ustade i pođe prema kuhinji. Prolazeći pored trpezarijskog stola, ona stade šokirana. Sto je bio postavljen za jedno. Keli se okrenu. U gostinskoj sobi. Sem je prišao vratima i okrenuo ključ u bravi. Gledala je kako ostavlja ključ u fioku ormara. Ona se okrenu po kuhinji tražeći nož. Nije mogla znati u kojoj fioci ih drži. Na pultu je stajala kutija rezanaca. Na šporetu je stajala šerpa vrele vode i, pored nje jedna manja, u kojoj se kuvao neki crveni sos. Sem uđe u kuhinju i obgrli je. Ona se pretvarala da ne obraća pažnju na to. Gledala je u sos na šporetu. "Izgleda divno."
On ju je milovao. "..Takav i jeste. Šta bi volela da radimo u krevetu, mala?" Keli je grozničavo razmišljala, nežno reče: "Sve. Marku sam radila jednu nevaljalštinu, koja ga je izluđivala.'' Sem se ozari. "Šta je to bilo?" "Uzela bih topao, mokar peškir i..." ona primeti meku krpu pored sudopere. "Pokazaću ti. Spusti pantalone." Sem Medouz se isceri: "To." On otkopča pantalone i pustih da kliznu na pod. Ostao je u gaćama. "Sad i gaće." On spusti gaće, otkrivajući svoj nabubreli organ. Keli zadivljeno reče: "Oh, oh..." Zatim levom rukom dohvati onu meku krpu i pođe prema njemu. Desnom rukom dohvati onu šerpu sa vrelom vodom i pljusnu njen sadržaj na njegove genitalije. Još uvek je slušala njegove krike, vadeći ključ iz ormara i otključavajući vrata, da bi pobegla.
TRIDESETOSMO POGLAVLJE
Berlin, Nemačka Rokendorf je restoran poznat u Nemačkoj, a njegov savremeni dekor odavno predstavlja simbol berlinskog razvitka. Kada je Dijana ušla, dočeka je šef sale. "Mogu li vam pomoći?" "Imam rezervaciju. Stivens. Treba ovde da se nađem sa gospođicom Fronk." "Ovuda, molim vas." Šef sale je odvede do jednog stola u uglu. Dijana oprezno pogleda okolo. U restoranu je bilo četrdesetak, većinom poslovnih ljudi. Preko puta njenog stola, jedan privlačan, lepo odeven muškarac večerao je sam. Dijana je sedela i razmišljala o svom razgovoru sa Hajdi Fronk. Koliko ona zna? Kelner donese Dijani jelovnik. "Bite." "Hvala vam." Ona spusti pogled na sadržaj jelovnika. Leberkas, Kanodel, Haksen, Labskaus... Nije pojma imala kakva jela označavaju ti nazivi. Hajdi Fronk bi mogla da joj ih objasni. Ona pogleda na sat. Hajdi je kasnila dvadeset minuta. Kelner priđe stolu. "Da li biste sada naručili, frojlajn?" "Ne. Sačekaću svoju gošću. Hvala vam." Minuti su prolazili. Dijana poče da se pita nije li se nešto loše desilo. Petnaest minuta kasnije, kelner opet dođe do stola. "Mogu li nešto da vam donesem?" "Ne, hvala. Moja gošća bi trebalo da stigne svakog trenutka." U devet sati, Hajdi Fronk se još nije pojavila. Dijana poraženo shvati da više i neće doći. Digavši pogled, ona primeti da dvojica ljudi sedaju za jedan sto pored ulaza. Bili su grozno odeveni i opakog izgleda, i Dijani pade na pamet reč razbojnici. Gledala je kada je kelner prišao njihovom stolu, kako su ga grubo odbili. Nisu bili zanteresovani za hranu. Okrenuli su
se i zagledali u Dijanu, a ona sa užasom shvati da se našla u klopci. Hajdi Fronk ju je nasamarila. Dijani srce poče da tuče tako brzo, da ona pomisli da će se one-svestiti. Tražila je okolo način da pobegne. Nije ga bilo. Mogla je da ostane tu da sedi, ali naposletku će morati da izađe, i oni će je uhvatiti. Pomisli da upotrebi svoj mobilni telefon, ali nije znala nikoga ko bi joj pomogao. Dijana očajno pomisli: Moram da se izvučem odavde, ali kako? Gledajući po prostoriji, pogled joj pade na onog privlačnog muškarca koji je sedeo sam za stolom preko puta njenog. Pio je kafu. Dijana mu se osmehnu i reče: "Dobro veče." On, iznenađen, diže pogled i ljubazno uzvrati: "Dobro veče." Dijana mu uputi topao, izazovan osmeh. "Primetila sam da ste i vi sami." "Da." "Da li biste hteli da mi se pridružite?" On za trenutak oćuta, pa se osmehnu. "Naravno." Ustade i pređe za Dijanin sto. "Nije zabavno jesti sam, zar ne'.'" reče Dijana opušteno. "Sasvim ste u pravu. Nije." Ona pruži ruku. "Ja sam Dijana Stivens." "Greg Holidej."
Pariz, Francuska Keli Haris je bila sasvim ošamućena zbog onoga što je doživela od Sema Medouza. Pobegavši od njega, cele noći je hodala ulicama Monmartra, neprestano se osvrćući, iz straha da je neko ne prati. Ali ne mogu da odem iz Pariza dok ne saznam šta se dešava, mislila je ona. U zoru. svrati u jedan kafić i naruči šoljicu kate. Rešenje njenog problema ukazalo se neočekivano. Markova sekretarica. Ona je Marka obožavala. Keli je bila sigurna da će joj ona pomoći na svaki način. U devet sati, Keli okrenu jedan broj sa uličnog telefonskog boksa. Teiefonistkinja sa jakim francuskim naglaskom reče: "KIG." "Htela bih da razgovaram sa Ivon Rene." "Un moment, si vu ple." Trenutak kasnije, Keli začu Ivonin glas. "Ovde Ivon Rene. Mogu li vam pomoći?" "Ivon, ovde je Keli Haris." Ona iznenađeno uzviknu. "Oh! Gospođo Haris..."
Menhetn, Njujork U kancelariji Tanera Kmgslija bijesnu plavo svetio. On diže slušalicu i sasluša razgovor koji se odvijao u Parizu. "Tako mi je žao zbog onoga što se desilo gospodinu Harisu. To je strašno." "Hvala ti. Ivon. Moram da razgovaram sa tobom. Možemo li da se nađemo? Jesi li slobodna za ručak'?" "Jesam." "Negde na javnom mestu." "Znate li Le Sijel de Pari? To je na La Tur Monparnas." "Da." Taner Kingsli to upamti. "U dvanaest sati?" "Može. Videćemo se tamo." Taner Kingsli iskrivi usta u bled osmeh. Uživaj u svom poslednjem ručku, pomisli. Zatim otključa jednu fioku, otvori je i izvadi onaj zlatni telefon. Glas na drugom kraju veze reče: "Dobro jutro, Taneru." "Dobra vest. Gotovo je. Imamo ih obe." Slušao je jedan trenutak, pa klimnuo glavom. "Znam. Trajalo je duže nego što smo očekivali, ali sad smo spremni da krenemo... Slažem se... Zdravo."
Pariz, Francuska La Tur Monpamas je kula od čelika i stakla, visine 210 metara. U njoj je vrilo kao u košnici i bila je puna kancelarija u kojima se nešto radilo. Keli je prva stigla na pedeset šesti sprat, gde se nalaze bar i restoran. Ivon je stigla petnaest minuta kasnije, mnogo se izvinjavajući. Keli ju je srela samo nekoliko puta, ali dobro je se sećala. Ivon je bila damica prijatnog lica. Mark je često pričao Keli koliko je efikasna. "Hvala što si došla", reče joj Keli. "Učinila bih sve što mogu. Gospodin Haris je bio tako fin čovek. Svi u kancelariji su ga voleli. Nismo mogli da poverujemo kad smo čuli šta se desilo." "O tome bih htela da razgovaramo, Ivon. Ti si pet godina radila za mog muža?" "Da." "I verovatno si ga dobro upoznala?" "Oh, jesam." "Jesi li u poslednjih nekoliko meseci primetila bilo šta neobično? Mislim, neku pramenu u ponašanju ili razgovoru?'' Ivon je izbegavala njen pogled. "Nisam sigurna... Mislim..." Keli je ohrabri: "Šta god sad rekla, ne može mu naškoditi. A meni bi moglo pomoći da shvatim šta se dogodilo." Keli se spremi da postavi sledeće pitanje. "Da li je ikada pominjao Olgu?" Ivon je zbunjeno pogleda. "Olgu? Ne." "I ne znaš ko je ona?" "Nemam pojma." Keli oseti olakšanje. Nagnu se napred. "Ivon, da li ti meni nešto prećutkuješ?"
"Pa..." Kelner priđe njihovom stolu: "Bonjour, mesdames. Bienvenue au Ciel de Paris. Je m'appelle Jacques Brion. Notre chef de cuisine a prepare quelques specialites pour le dejeuner d'aujourd'hui. Avez-vous fait votre choix?" "Oui, monsieur. Nous avons choisi le Chateaubriand pour deux."* [9] Kada se kelner udaljio, Keli pogleda Ivon. "Počela si da govoriš..." "Pa, nekoliko dana pre nego što će poginuti, gospodin Haris je bio vrlo nervozan. Tražio je da mu obezbedim avionsku kartu za Vašington." "Znam. Mislila sam da je to običan službeni put." "Ne. Mislim da je to bilo nešto vrlo nesvakidašnje, nešto hitno." "Imaš li pojma o čemu se radilo?" "Ne. Sve je odjednom postalo vrlo tajanstveno. To je sve što znam." Keli je još sat vremena postavljala Ivoni pitanja, ali ona imala da doda više ništa, sem primedbe da je Mark primao neke telefonske pozive. Pošto su završile ručak. Keli reče: "Ivon, želela bih da ovaj susret ostane među nama." "Ne brinite za to, gospođo Haris. Neću reći nikom živom." Ivon ustade. "Moram da se vratim na posao." Usne joj zadrhtaše. "Ali nikada više neće biti isti..." "Hvala ti, Ivon." Koga je Mark trebalo da vidi u Vašingtonu? pitala se Keli. A sem toga, bili su tu i neki neuobičajeni telefonski pozivi iz Nemačke, Denvera i Njujorka. Keli se spusti liftom u predvorje. Nazvaću Dijanu, da čujem šta je ona otkrila. Možda, misli joj behu prekinute. Kada je stigla do ulaza u zgradu, Keli ih ugleda. Dvojica krupnih muškaraca, po jedan sa obe strane vrata. Oni je pogledaše, pa se isceriše
jedan drugome. Keli nije znala ni za kakav drugi izlaz u blizini. Da li me je Ivon odala? pomisli. Njih dvojica pođoše prema Keli, grubo gurajući ljude koji su ulazili i izlazili iz zgrade. Keli se izbezumljeno osvrnu oko sebe i stisnu uz zid. Rukom udari u nešto čvrsto. Ona pogleda, pa, dok su se ona dvojica približavala, uze mali čekić učvršen za hidrant na zidu i razbi staklo, a kroz zgradu se razleže signal za požar. Keli vrisnu: "Požar! Požar!" U istom trenutku nastade panika. Ljudi počeše da istrčavaju iz kancelarija, prodavnica i restorana, žureći prema izlazu. U roku od par sekundi, hodnik je bio zakrčen i svi su se gurali da što pre izađu. Ona dvojica pokušavala su da nađu Keli u gužvi. Kada su se najzad probili do mesta na kome su je videli poslednji put, ona je već nestala. *** Rokendorf restoran se počeo puniti. "Čekala sam prijateljicu,"objasni Dijana Gregu Holideju, zgodnom muškarcu koga je pozvala za svoj sto. "Izgleda da nije mogla da dođe." "Šteta. Jeste li u Berlinu turistički?" "Da." "Grad je lep. Ja sam srećno oženjen, inače bih vam se ponudio za vodiča! Ali ima nekoliko izvrsnih obilazaka Berlina, koje mogu da vam preporučim." "To bi bilo lepo", reče Dijana odsutno. Pogleda prema ulazu. Ona dvojica su izlazila. Čekaće je napolju. Bilo je vreme da ona nešto učini. "U stvari", reče Dijana, "ja sam tu sa grupom." Pogleda na sat. "I već me čekaju. Ako vam ne bi bilo teško, da me ispratite do taksija..." "Nikako." Nekoliko trenutaka kasnije, izlazili su kroz vrata. Dijana oseti duboko olakšanje. Ona dvojica bi je možda napali samu, ali sumnjala je da će je napasti kada je pored nje muškarac. To bi privuklo previše pažnje.
Kada su Dijana i Greg izašli napolje, njih dvojice nije bilo na vidiku. Ispred restorana stajao je taksi, a iza njega bio parkiran jedan mercedes. Dijana reče: "Drago mi je da smo se upoznali, gospodine Holideje." Holidej se osmehnu i uhvati je za ruku, tako jako da ona oseti strahovit bol. Ona ga iznenađeno pogleda. "Šta...?" "Zašto ne pođemo kolima?" reče on tiho, povukavši Dijanu prema mercedesu. Steže je još jače. "Ne, neću da..." Kada su stigli do kola, Dijana vide da ona dvojica iz restorana sede unutra, na prednjim sedištima. Ona, prestravljena shvati šta se desilo, i obuze je užas. "Molim vas", reče, „nemojte. Ja..." Oseti kako je on gura u kola. Greg Holidej sede pored Dijane i zatvori vrata. Kada su se kola uključila u gust saobraćaj, Dijanu poče da obuzima histerija, "Molim..." Greg Holidej je pogleda i osmehnu se ohrabrujući je. "Možete da se opustite. Neću vas povrediti. Obećavam vam da ćete do sutra otputovati kući." On posegnu u platneni džep na poleđini vozačevog sedišta i izvadi injekciju. Daću vam injekciju. Bezopasna je. Uspavaće vas na par sati." Pruži ruku prema Dijaninom ručnom zglobu. "Scheisse!" dreknu vozač. Jedan pešak je odjednom istrčao ispred mercedesa i vozač je morao da nagazi kočnicu da ga ne bi udario, na što njegovi putnici nisu bili spremni. Holidej udari glavom u metalni okvir naslona za glavu. On, ošamućen, pokuša da se ispravi i sedne. Zatim dreknu na vozača: "Šta..."
Dijana instinktivno dohvati Holidejevu ruku sa injekcijom, okrenu zglob i zari iglu u njegovo telo. Holidej je pogleda, šokiran. "Ne!" kriknu on. Dijana je, sa sve većim užasom, gledala kako se Holidej koči, grči i kolabira. Umro je u roku od nekoliko sekundi. Dvojica sa prednjih sedišta okrenuše se, da vide šta se dešava. Dijana izlete iz kola i neku sekundu kasnije uđe u taksi koji je išao u suprotnom smeru.
TRIDESETDEVETO POGLAVLJE Keli se iznenadi začuvši zvuk svog mobilnog telefona. Ona ga oprezno uze, "Halo?" "Ćao, Keli." "Dijana! Gde si?" "U Minhenu. Gde si ti?" "Na trajektu, plovim preko Lamanša, za Dover." "Kako je prošao susret sa Semom Medouzom?" Keli je još u glavi čula njegove krike. "Pričaću ti kad se vidimo. Jesi li ti došla do neke informacije?" "Ništa naročito. Treba da odlučimo šta ćemo sad da radimo. Nestaju nam mogućnosti. Avion Garija Rejnoldsa se srušio kod Denvera. Mislim da treba da odemo tamo. Možda nam je to poslednja šansa." "Dobro." "U čitulji piše da Rejnolds ima sestru u Denveru. Ona bi mogla nešto znati. Hajde da se nađemo u denverskom hotelu Smeđa palata. Ja polećem sa aerodroma Šenfeld za jedan sat." "Ja ću uhvatiti avion sa Hitroua." "Dobro. Soba će glasiti na Harijet Bičer Stouv." "Keli..." "Da." "Samo... znaš već." "Znam... i ti." *** Taner je razgovarao preko zlatnog telefona: "...I uspele su da se izvuku... Sem Medouz ie unesrećen, a Holidej mrtav." Ućutao je za trenutak, razmišljajući. "Logično, jedino mesto koje im je preostalo, je Denver. U stvari, to im je možda i poslednja mogućnost...
Izgleda da ću ovo morati lično da sredim. Osvojile su moje poštovanje, i zaslužile da se ja pobrinem za njih kako treba..." Poslušao je, pa se nasmejao. "Naravno... Zdravo." Endru je sedeo u svojoj kancelariji, lebdeći mislima i stvarajući sopstvene maglovite vizije... Ležao je u bolničkom krevetu, a Taner je govorio: "Iznenadio si me, Endru. Trebalo je da umreš. Sad mi lekari kažu da ćeš izaći za neki dan. Daću ti kacelariju u KIG-u. Hoću da gledaš kako ti spašavam guzicu. Ti jednostavno nećeš da shvatiš, imbecilu? Pa, pretvoriću tvoju džabaluk operaciju u zlatni rudnik, a ti možeš da sediš tamo i gledaš me dok to budem radio. Uzgred, prvo što sam uradio, bilo je da otkažem sve kretenske dobrotvorne projekte koje si ti započeo, Endru... Endru... Endru..." Glas je postajao sve jači. "Endru! Jesi li gluv?" Taner ga je dozivao. Endru ustade i pređe u bratovu kancelariju. Taner diže pogled. "Nadam se da te ne ometam u radu", reče mu ironično. "Ne, samo sam..." Taner se za trenutak zagleda u brata. "Ti stvarno nisi ni za šta, Endru? Niti žanješ, niti seješ. Meni to odgovara, jer imam s kim da razgovaram, ali ne znam dokle ću moći da te podnosim ovde..."
Denver, Kolorado Keli je stigla u Denver pre Dijane i prijavila se u dostojanstveni hotel Smeđa palata. "Moja prijateljica će stići danas posle podne." "Želite li dve sobe?" "Ne, jednu, dvokrevetnu." Pošto je sletela na međunarodni aerodrom u Denveru, Dijana je uzela taksi do hotela. Predstavila se službeniku na recepciji. "Oh, da, gospođo Stivens. Gospoda Stouv vas očekuje. Ona je u sobi 638." Laknulo joj je kada je to čula. Keli ju je čekala. Njih dve se toplo zagrliše. "Nedostajala si mi." "I ti si meni nedostajala. Kako si putovala?" upita je Keli. "Bez uzbuđenja. Hvala bogu." Dijana je pogleda i upita: "Šta ti se desilo u Parizu?" Keli duboko uzdahnu. "Taner Kingsli... Šta je bilo u Berlinu?" Dijana bezizrazno reče: "Taner Kingsli..." Keli pređe do stola, uze telefonski imenik i odnese ga natrag, do Dijane. "Garijeva sestra, Lojs Rejnolds, još uvek je u imeniku. Živi u ulici Merion." "Dobro." Dijana pogleda na sat. "Večeras je prekasno za bilo šta. Otići ćemo do nje odmah ujutru." Večerale su u sobi i razgovarale do ponoći, a zatim se spremile za spavanje. Dijana reče "Laku noć."
Ona pruži ruku do prekidača i spavaća soba utonu u pomrčinu. Keli vrisnu. "Ne! Uključi svetlo." Dijana ga brzo uključi. "Izvini, Keli. Zaboravila sam." Keli je disala ubrzano, pokušavajući da savlada paniku. Kada je uspela da progovori, reče: "Volela bih da prevaziđem ovo." "Ne brini. Kad se budeš osećala bezbedno, prevazići ćeš." Kada su Dijana i Keli sledećeg jutra izašle iz hotela, ispred ulaza je stajao red taksija. One uđoše u jedan od njih i Keli reče vozaču broj kuće Lojs Rejnolds u ulici Merion. Petnaest minuta kasnije, vozač stade uz ivičnjak. "Stigli smo." Keli i Dijana zaprepašćeno pogledaše kroz prozor. Gledale su ugljenisano zgarište kuće koja je izgorela do temelja. Od nje je ostalo samo pepeo, komadi izgorelog drveta i oštećeni betonski temelj. Dijana je teško disala. "Gadovi su je ubili", reče Keli. Očajnički pogleda Dijanu. "Ovo je kraj puta." Dijana je razmišljala. "Imamo još jednu, poslednju šansu." Rej Foler, izmoždeni upravnik denverskog aerodroma, mrštio se na Keli i Dijanu: "Da vidimo jesam li dobro shvatio. Vas dve istražujete pad aviona, bez ikakvog ovlašćenja, i hoćete da vam ja organizujem ispitivanje kontrolora vazdušnog saobraćaja koji je bio na dužnosti, da bi dobile neke važne informacije? Jesam li u pravu?" Dijana i Keli se pogledaše. Keli reče: "Pa, nadale smo se..." "Čemu ste se nadale?"
"Da ćete nam pomoći." "Zašto bih to uradio?" "Gospodine Foleru, samo želimo da se uverimo da je ono, što se desilo Gariju Rejnoldsu, zaista bio samo nesrećan slučaj." Rej Foler ih je pažljivo gledao. "Zanimljivo", reče. Sedeo je tako, razmišljajući, pa progovori. "Mnogo sam razmišljao o tome. Možda bi trebalo da razgovarate o tome sa Hauardom Milerom. On je bio na dužnosti kada se ta nesreća dogodila. Evo njegove adrese. Nazvaću ga i reći mu da dolazite kod njega." "Hvala vam. Zaista ste vrlo ljubazni", reče Dijana. Rej Foler zareža: "Jedini razlog zbog koga ovo radim je zato što Mislim da je izveštaj FAA o tom udesu sranje. Našli smo ostatke aviona, ali za divno čudo, crna kutija je nestala. Jednostavno je nestala." *** Hauard Miler je živeo u lepoj, malterisanoj kući, desetak kilometara od aerodroma. Miler je bio nizak, žustar čovek četrdesetih godina. Otvorio je vrata kada su Dijana i Keli stigle. "Uđite. Rej Foler mi je javio da dolazite. Šta to mogu da učinim za vas?" "Želimo da razgovaramo sa vama, gospodine Miler." "Sedite", ponudi im on. "Jeste li za kaficu?" "Ne, hvala." "Došle ste zbog nesreće u kojoj je stradao Gari Rejnolds?" "Da. Je li to bila nesreća ili...?" Hauard Miler sleže ramenima. "Iskreno, ne znam. Tokom svih godina, koliko radim ovde, nisam video ništa slično. Sve je bilo po protokolu. Gari Rejnolds je preko radija zatražio dozvolu da sleti i mi smo mu je dali. Odmah zatim, sa samo tri kilometra udaljenosti, prijavio je orkan. Orkan! Naši monitori vremena bili su čisti. Kasnije sam proverio u hidrometeorološkom zavodu. U to vreme nije bilo vetra. Da budem iskren, mislio sam da je pijan ili drogiran. Odmah zatim, udario je u planinu."
Keli reče: "Čule smo da crna kutija nije nađena." "To je još jedna stvar", reče Hauard Miler zamišljeno. "Sve drugo smo našli. Gde je nestala crna kutija? Prokletnici iz FAA su upali i pomislili da smo zabrljali zapisnik. Nisu verovali kad smo im rekli šta je bilo. Znate ono, kad osećate da nešto nije u redu?" "Da..." "I ja osećam da tu nešto nije u redu, ali ne znam šta. Žao mi je što ne mogu više da vam pomognem." Dijana i Keli, razočarane, ustadoše. "Pa, hvala vam mnogo, gospodine Mileru. Hvala na vremenu koje ste nam posvetili." "Nema na čemu." Pošavši da ih isprati do vrata, Miler reče: "Nadam se da će Garijeva sestra biti dobro. Ne znate da je u bolnici? Jadnica. Kuća joj je izgorela do temelja usred noći. Ne znaju hoće li se oporaviti." Dijana se ukoči. "Šta se desilo?" "Vatrogasci misle da je uzrok kratak spoj. Lojs je uspela da ispuzi ispred kuće i preko travnjaka, ali dok su vatrogasci stigli do nje, bila je u prilično lošem stanju." Dijana se trudila da zvuči mirno. "U kojoj bolnici se nalazi?" "U Centru za opekotine Univerzitetske bolnice Kolorada. Treće severno." *** Bolničarka za prijemnim pultom Trećeg severnog odeljenja reče: "Žao mi je, gospođica Rejnolds ne može da prima posete." Keli upita:
"Možete li nam reći u kojoj je sobi?" "Žao mi je, ali ne mogu." "Važno je", reče Dijana. "Moramo da je vidimo i..." "Niko ne može da je vidi bez pismene dozvole." Zvučala je odlučno. Dijana i Keli se pogledaše. "Pa, hvala vam." One se udaljiše. "Šta da radimo?" upita Keli. "Ovo nam je poslednja šansa." "Imam ideju." Na prijemnom pultu pojavi se uniformisani kurir sa velikim paketom, uvezanim trakom u boji. "Imam paket za Lojs Rejnolds." "Ja ću potpisati", reče bolničarka. Kurir odmahnu glavom. "Žao mi je. Moram da joj ga predam lično. Vrlo je vredan." Bolničarka je oklevala. "Moraću ja da pođem sa vama." "U redu je." On pođe za bolničarkom do kraja predvorja. Kada su stigli do sobe 391, bolničarka pođe da otvori vrata, a kurir joj predade paket. "Možete da joj ga predate", reče. Jedan sprat niže, kurir priđe pultu, kod koga su čekale Dijana i Keli. "Soba 391", reče im. "Hvala", reče Dijana zahvalno; pruži mu nešto novca. Njih dve pođoše stepeništem na treći sprat, uđoše u hodnik i sačekaše da bolničarka digne telefonsku slušalicu i okrene im leđa. Zatim hitro pođoše niz hodnik i uđoše u sobu 391. "Lojs Rejnolds je ležala u krevetu, zakačena na pravu mrežu cevčica i creva. Bila je sva umotana zavojima. Kada su Keli i Dijana prišle krevetu, oči su joj bile zatvorene. Dijana tiho reče:
"Gospođice Rejnolds, ja sam Dijana Stivens, a ovo je Keli Haris. Naši muževi su radili za KIG..." Lojs Rejnolds polako otvori oči i pokuša da usredsredi pogled. Zatim progovori glasom koji je podsećao na senku šapata. "Šta?" Keli reče: "Naši muževi su radili za KIG. Obojica su ubijeni. Mislile smo da biste, zbog onoga što se desilo vašem bratu, možda mogli da nam pomognete." Lojs Rejnolds pokuša da odmahne glavom. "Ne mogu da vam pomognem... Gari je mrtav." Oči joj se napuniše suzama. Dijana se sagnu prema njoj. "Da li vam je brat rekao bilo šta pre nesreće?" "Gari je bio divan čovek." Govorila je sporo i sa mukom. "Poginuo je u avionskoj nesreći." Dijana strpljivo reče: "Da li vam je rekao bilo šta, što bi nam pomoglo da otkrijemo šta se desilo?" Lois Rejnolds zatvori oči. "Gospođice Rejnolds, molim vas, nemojte sada da zaspite. Molim vas. Ovo je veoma važno. Da li vam je brat rekao bilo šta, što bi nam bilo od pomoći?" Lojs Rejnolds opet otvori oči i zbunjeno pogleda Dijanu. "Ko ste vi?" Dijana reče: "Mislimo da je vaš brat ubijen." Lojs Rejnolds promrmlja: "Da znam.,." Dijana i Keli osetiše jezu. "Zašto?" upita Keli. "Prima..." šapnu ona. Keli se sagnu još bliže. "Prima?"
"Gari je rekao... ispričao mi je to nekoliko.., nekoliko dana pre nego što je ubijen. Njihova mašina kojom mogu da kontrolišu... kontrolišu vreme. Jadni Gari. Nije... stigao u Vašington." Dijana ponovi: "Vašington'.'" "Da... Svi su pošli da... svi su pošli kod senatorke zbog... zbog Prime... Gari je rekao da je Prima loša..." Keli upita: "Sećate li se senatorkinog imena?" "Ne." "Molim vas, razmislite." Lojs Rejnolds je mrmljala. "Senatorka neka..." "Koja senatorka?" upita Keli. "Levin... čuven... van Luven. Pošao je kod nje. Da se sretne..." Vrata se otvoriše i u sobu uđe neki lekar u belom mantilu, sa stetoskopom oko vrata. On besno pogleda Dijanu i Keli. "Zar vam niko nije rekao da su posete ovde zabranjene?" Keli reče: "Žao mi je. Morale smo da razgovaramo sa..." "Molim vas, izađite." Njih dve pogledaše Lojs Rejnolds. "Zbogom, Oporavite se." Čovek ostade iza njih u sobi. Kada su se vrata zatvorila, on priđe krevetu, stade iznad Lojs Rejnolds i uze jastuk.
ČETRDESETO POGLAVLJE Keli i Dijana siđoše u glavno predvorje bolnice. Dijana reče: "Eto zašto su Ričard i Mark išli u Vašington, da vide senatorku van Luven." "Kako bismo mi mogle da dođemo do nje?" "Jednostavno." Dijana izvadi mobilni telefon. Keli diže ruku da je zaustavi. "Ne. Hajdemo u govornicu." Na Informacijama dobiše broj u zgradi sa senatorskim kancelarijama i Dijana ga nazva. "Kancelarija senatorke van Luven." "Mogu li da razgovaram sa senatorkom, molim vas?" "Mogu li znati ko zove?" Dijana reče: "Zovem privatno." "Vaše ime, molim vas?" "Ne mogu. Samo joj kažite da je veoma važno." "Žao mi je, ne mogu to da učinim." Veza se prekide. Dijana se okrenu Keli. "Ne možemo da koristimo svoja imena." Dijana opet nazva isti broj. "Kancelarija senatorke van Luven." "Molim vas, nemojte prekinuti vezu. Znam da samo radite svoj posao, ali u pitanju je stvar života i smrti. Zovem sa uličnog telefona, daću vam broj. Molim vas, neka me senatorka nazove." Ona reče sekretarici broj i ču kako je ova zalupila slušalicu. Keli upita. "Šta čemo sad?" "Čekaćemo." Čekale su dva sata i Dijana naposletku reče: "Ovo nije upalilo. Hajde da..."
Telefon zazvoni. Dijana udahnu duboko i hitro diže slušalicu. "Halo?" Nervozan ženski glas reče: "Ovde senatorka van Luven. Ko je to." Dijana okrenu slušalicu i prema Keli, da bi obe čule šta senatorka govori. Dijana je zbog ophrvanosti emocijama jedva govorila. "Senatorko, ovde Dijana Stivens. Pored mene je Keli Haris. Da li znate ko smo mi?" "Ne, ne znam, i bojim se da..." "Naši muževi su ubijeni na putu da se sretnu sa vama." Senatorka dahnu. "Oh, bože moj. Ričard Stivens i Mark Haris." "Da." "Vaši supruzi su zakazali sastanak sa mnom, ali mojoj sekretarici je kasnije rečeno da su promenili planove. Zatim su - poginuli." "Taj poziv nije došao od njih, senatorko", reče Dijana. "Oni su ubijeni da se ne bi videli sa vama." "Šta?" Zvučala je šokirano. "Zašto bi neko..." "Ubijeni su da ne bi razgovarali sa vama. Keli i ja hoćemo da dođemo u Vašington, da razgovaramo sa vama o onome što su naši muževi pokušali da vam kažu." Nastade kratka pauza. "Videću se sa vama, ali ne u mojoj kancelariji. Suviše je otvoreno. Ako je to što kažete tačno, moglo bi biti opasno. Ja imam kuću u Sauthemptonu, na Long Ajlendu. Tamo možemo da se vidimo. Odakle zovete?" "Iz Denvera." "Samo trenutak." Tri minuta kasnije, senatorka se vrati na vezu. "Sledeći let iz Denvera za Njujork je noćni. To je stalna, zajednička linija za Lagvardiju. Kreće u 12.25 ujutru i stiže u Njujork u 6.09 ujutru. Ako u tom avionu ne bude mesta, ima jedan..." "Bićemo u tom avionu."
Keli je iznenađeno pogleda. "Dijana, šta ako ne uspemo?" Dijana samouvereno diže ruku. "Bićemo u njemu." "Kada stignete na aerodrom, čekaće vas linkoln limuzina sa vozačem. Idite pravo do kola. Vozač je azijat. Zove se Kunio. On će vas odvesti mojoj kući, tamo ću vas ja čekati." "Hvala vam, senatorko." Dijana spusti slušalicu i duboko uzdahnu; zatim pogleda Keli. "Sve smo organizovali." Keli reče: "Kako znaš da ćemo stići na taj let?" "Imam plan." *** Hotelski službenik ini je obezbedio iznajmljena kola, i Dijana i Keli su četrdeset pet minuta kasnije bile na putu prema aerodromu. Keli reče: "Ne znam jesam li više uzbuđena ili uplašena." "Mislim da više nemamo zbog čega da se plašimo." "Izgleda da su mnogi pokušali da se sretnu sa senatorkom, ali niko to nije uspeo, Dijana. Svi su prethodno ubijeni." "Onda ćemo mi prve uspeti." Keli reče: "Volela bih da smo..." "Znam. Oružje. Ti si to rekla. Mi imamo mozak." "Da, ali volela bih da imamo oružje." Keli pogleda kroz prozor kola. "Zaustavi." Dijana skrenu i stade uz ivičnjak. "Šta je bilo?" "Moram nešto da uradim."
Zaustavile su se ispred frizerskog salona. Keli otvori vrata kola. Dijana upita: "Gde ćeš?" "Idem po novu frizuru." Dijana reče: "Šališ se." "Ne, ne šalim se." "Sad ćeš da praviš novu frizuru? Keli, žurimo na aerodrom, da uhvatimo avion, i nemamo vremena za..." "Dijana, nikad se ne zna šta će se dogoditi. A ako ću umreti, hoću da budem lepa." Dijana je ostala da sedi bez reči, a Keli ušla u salon. Dvadeset minuta kasnije, Keli izađe. Nosila je raskošnu, crnu periku, pozadi visoko podignute bujne kose. "Spremna sam", reče Keli. "Hajde da ih razbijemo."
ČETRDESETPRVO POGLAVLJE "Prati nas jedan beli leksus", reče Keli. "Znam. U njemu su šestorica muškaraca." "Možeš li da im pobegneš?" "Nema potrebe." Keli se zagleda u nju. "Šta?" "Gledaj." Približavale su se aerodromskoj kapiji sa znakom na kome je pisalo: Sumo isporuke. Stražar sa unutrašnje strane otvori kapiju, da uđu njihova kola. Ljudi u leksusu gledali su kako Keli i Dijana prelaze u službeno aerodromsko vozilo, koje odlazi dalje. Kada je leksus stigao do kapije, stražar reče: "Ovo je privatni ulaz." "Ali pustili ste ona, prethodna kola." "Ovo je privatni ulaz." Stražar zatvori kapiju. Službena aerodromska kola prešla su pistu i stala pored jednog džambo-džeta. Kada su Dijana i Keli izašle, čekao ih je Hauard Miler. "Niste li imale problema da dođete dovde?" "Ne," reče Dijana. "Hvala vam mnogo za sve što ste nam pomogli." "Moje zadovoljstvo." On se nasmeja. "Nadam se da će neko dobro proizaći iz toga." Keli reče: "Zahvalite Lojs Rejnolds u naše ime i kažite joj..." Hauard Miler se uozbilji. "Lojs Rejnolds je noćas preminula." Njih dve kao da doživeše šok. Keli je bio potreban jedan trenutak da progovori.
"Žao mi je." "Šta se desilo?" upita Dijana. "Valjda joj je srce popustilo." Hauard Miler pogleda prema avionu. "Oni su spremni za polazak. Vama sam rezervisao mesta pored vrata." "Hvala vam još jednom." One se popeše uz stepenice. Nekoliko trenutaka kasnije, stjuardesa zatvori vrata i avion se pokrenu. Keli se okrenu Dijani i osmehnu. "Uspele smo. Nadmudrile smo one pametnjakoviće. Šta si naumila posle razgovora sa senatorkom van Luven?" "Nisam baš razmišljala o tome", reče Dijana. "Hoćeš li se ti vratiti u Pariz?" "Zavisi. Hoćeš li ti ostati u Njujorku?" "Da." Keli reče: "Onda ću se i ja verovatno zadržati u Njujorku." "Posle možemo zajedno u Pariz." Sedele su tako i smeškale se jedan drugoj. Dijana reče: "Upravo sam pomislila koliko bi Ričard i Mark bili ponosni kada bi znali da ćemo mi završiti posao koji su oni započeli." "Naravno da bi." Dijana pogleda kroz prozor, prema nebu i šapnu. "Hvala ti, Ričarde." Keli pogleda Dijanu, odmahnu glavom i ništa ne reče. Dijana je ostatak misli zadržala za sebe. Ričarde, znam da možeš da me čuješ, dragi. Završićemo ono što ste vi počeli. Osvetićemo tebe i tvoje prijatelje. To te neće vratiti, ali biće nam malo lakše. Znaš li šta mi najviše nedostaje, ljubavi? Sve... *** Kada je avion, tri sata kasnije, sleteo na aerodrom Lagvardija, Dijana i Keli izašle su prve od putnika. Dijana se sećala reči senatorke va Luven:
"Kada stignete na aerodrom, čekaće vas linkoln limuzina sa vozačem." Kola su ih čekala na ulazu u terminal. Pored njih je stajao stariji Japanac u uniformi vozača. Uspravio se kada su mu prišle Keli i Dijana. "Gospođo Stivens? Gospođo Haris?" "Da." "Ja sam Kunio." On im otvori vrata i one uđoše. Nekoliko trenutaka kasnije, bili su na putu za Sauthempton. "Vožnja traje dva sata", reče im Kunio. "Priroda je divna." Priroda je bila poslednje što njih zanima. Obe su bile obuzete razmišljanjem kako najbrže da objasne senatorki šta se dogodilo. Keli upita Dijanu: "Misliš li da će senatorka biti u opasnosti kad joj ispričamo šta znamo?" "Sigurna sam da će ona biti zaštićena. Ona će znati kako ovo da sredi." "Nadam se da hoće." Limuzina stiže do velike, krečnjačke, plemićke kuće iz osamnaestog veka, u engleskom stilu, sa škriljčanim krovom i visokim, vitkim odžacima. Okolina je bila pažljivo održavana, a videla se i odvojena kuća za poslugu, kao i garaža. Zaustavivši kola ispred ulaza, Kunio reče: "Čekaću vas, za slučaj da vam budem potreban." "Hvala vam." Vrata je otvorio sluga. "Dobro jutro. Uđite, molim vas. Senatorka vas očekuje." One uđoše. Predvorje je bilo elegantno, mada neobavezno uređeno, opremljeno eklektičnom zbirkom antičkih i udobnih sofa i stolica. Na zidu iznad velikog kamina sa baroknim okvirom, stajali su zidni svećnjaci sa ogledalima. Batler reče: "Izvolite ovuda." Keli i Dijana pođoše za batlerom u veliki salon.
Senatorka van Luvcn ih je čekala. Bila je u svetloplavom kostimu i bluzi, sa puštenom kosom. Izgledala je ženstvenije nego što je Dijana očekivala. "Ja sam Polin van Luven." "Dijana Stivens." "Keli Haris." "Drago mi je da vas obe vidim. Predugo je trajalo." Keli zbunjeno pogleda senatorku van Luven. "Izvinite?" Iza leđa začuše glas Tanera Kingslija: "Misli da ste imale mnogo sreće, koju ste upravo izgubili." Dijana i Keli se okrenuše. U prostoriju uđoše Taner Kingsli i Hari Flint. Taner reče: "Sad, gospodine Flinte." Hari Flint bez reči diže pištolj i opali dva puta. Polin van Luven i Taner Kingsli su gledali kako se Keli i Dijana teturaju unazad i padaju na pod. Taner priđe senatorki van Luven i zagrli je. "Najzad je gotovo, princezo."
ČETRDESETDRUGO POGLAVLJE Flint upita: "Šta želite da uradim sa telima?" Taner nije oklevao. "Veži im tegove za zglobove, neka ih avionom odnesu dvesta kilometara i bace u Atlantik." "Nema problema." Flint izađe iz prostorije. Taner se okrenu senatorki van Luven. "To je kraj, princezo. Možemo da pođemo." Ona mu priđe i poljubi ga. "Toliko si mi nedostajao dragi." "Nedostajala si i ti meni." "Oni mesečni sastanci su mi bili mučni, jer sam znala da ćeš otići ." Taner je privuče uz sebe. "Od sada smo zajedno. Sačekaćemo neka tri ili četiri meseca, iz poštovanja prema tvom preminulom suprugu, a zatim ćemo se venčati." Ona se osmehnu i reče: "Neka bude mesec dana." On klimnu glavom: "Lepo zvuči." "Juče sam dala ostavku u Senatu. Bili su vrlo saosećajni u vezi moje žalosti zbog muževe smrti." "Divno. Sada možemo slobodno da se pojavljujemo zajedno. Želim da vidiš nešto u KIG-u, što ranije nisam mogao da ti pokažem." *** Taner i Polin stigoše do zgrade od crvene cigle. Taner se uspe do čvrstih, čeličnih vrata. U njihovom središtu nalazilo se udubljenje. On je nosio veliki prsten od kameje, sa likom grčkog ratnika. Taner, ispred Polin, snažno utisnu prsten u to udubljenje i vrata počeše da se otvaraju. Prostorija iza njih bila je ogromna, puna kompjutera i TV ekrana. Na suprotnom zidu nalazili su se generatori i elektronski uređaji, svi povezani sa kontrolnom tablom u sredini.
Taner reče: "Ovo je nulta tačka. Ti i ja ovde imamo nešto, što će zauvek izmeniti živote. Ova prostorija je komandni centar satelitskog sistema kojim može da se kontroliše vreme u bilo kom delu sveta. Možemo bilo gde da izazovemo oluju. Možemo da izazovemo glad ako zaustavimo kišu. Možemo da stvaramo orkane i ciklone koji će zaustaviti vetsku ekonomiju." Osmehnuo se. "Već sam demonstrirao deo naše moći. Mnoge zemlje rade na kontroli vremena, ali još nijedna to nije rešila." Taner pritisnu jedno dugme i uključi veliki TV ekran. "Ovde vidiš dostignuće koje vojska želi da ima." Okrenu se prema Polin i osmehnu. "Jedino zbog čega preko Prime nisam ostvario savršenu kontrolu jeste efekat staklene bašte, koji si ti divno rešila." Uzdahnuo je. "Znaš li ko je započeo ovaj projekat? Endru. Bio je pravi genije." Polin je zurila u tu raznovrsnu opremu. "Ne razumem kako kontrolišeš vreme." "Pa, jednostavna verzija je da se topao vazduh diže prema hladnijem, a ako ima vlage i..." "Nemoj da mi pametuješ, dušo." "Žao mi je, ali duža verzija je malo složenija", reče Taner. "Slušam." "To su tehnikalije, pa pokušaj da me pratiš. Kada se mikrotalasni laseri, koje je uz pomoć nanotehnologije stvorio moj brat, ispale u Zemljinu atmosferu, stvaraju slobodni kiseonik koji se vezuje sa vodonikom, stvarajući tako ozon i vodu. Slobodni kiseonik u atmosferi sparuje se, zato se i naziva O2, a moj brat je otkrio da ispaljivanje lasera iz svemira u atmosferu čini da se kiseonik vezuje sa dva atoma vodonika u ozon O2 i vodu H2O..." "Još uvek ne razumem kako to..." "Vremenske prilike su vezane za vodu. Endru je pomoću obimnih ogleda otkrio da se, kao nusproizvod njegovih ogleda stvara toliko vode, da se i vetrovi menjaju. Što više lasera, to više vetrova. A ako kontrolišeš vodu i vetar, kontrolišeš i vreme uopšte." Zamislio se za trenutak. "Kad sam saznao da su Akiro Izo u Tokiju, pa kasnije, i Madlen Smit u Cirihu blizu
rešenja problema, ponudio sam im posao. Ali oni su me odbili. Rekao sam ti da četvorica mojih vrhunskih meteorologa rade sa mnom na tom projektu." "Da." "A bili su dobri. Franc Verbruge u Berlinu, Mark Haris u Parizu, Gari Rejnolds u Vankuveru i Ričard Stivens u Njujorku. Svakog od njih sam zadužio da pokuša da reši zaseban aspekt kontrole vremena, misleći da, pošto rade svaki u svojoj zemlji, nikako neće moći da sastave deliće mozaika i shvate šta je krajnji cilj projekta. Ali, oni su to nekako uspeli. Došli su kod mene i pitali me šta planiram sa time. Kada sam im rekao da ne nameravam da ga ponudim našoj vladi, usprotivili su se i odlučili da odu u Vašington, da bi nekome ispričali za Primu. Nije bilo važno koga će odabrati jer sam nameravao da se pobrinem za njih pre nego što Stignu tamo, ali oni su odabrali tebe, jer si predsednica Senatskog izbornog komiteta za životnu sredinu. Sad gledaj ovo." Na monitoru se pojavi mapa sveta, išarana raznim linijama i simbolima. Taner je, govoreći, pomerao ručicu, i sa njom žižu na mapi, dok nije stigla na Portugaliju. "Poljoprivredne doline u Portugaliji navodnjavaju se iz reka koje teku iz Španije u Atlantik. Zamisli samo šta bi se desilo Portugaliji ako bi kiša nastavila da pada sve dok ne potopi te doline." Taner pritisnu jedno dugme i na velikom ekranu se pojavi slika velike, ružičaste palate, sa ceremonijalnim stražarima i divnim, bujnim vrtovima, obasjanim blistavom sunčevom svetlošću. "To je predsednička palata." Na slici se pojavi trpezarija palate, u kojoj je porodica bila na doručku. "Ovo je predsednik Portugalije, sa ženom i dvoje dece. Oni govore portugalski, ali ti ćeš ih čuti na engleskom. Imam na desetine nanokamera i mikrofona postavljenih u njihovoj palati. Predsednik ne zna da zapovednik njegovog obezbeđenja radi za mene." Pomoćnik je govorio predsedniku: "U jedanaest sati pre podne imate susret u ambasadi i govor za radnički sindikat. U trinaest, ručak u muzeju. Večeras imamo državničku večeru." Zazvoni telefon na stolu za doručak. Predsednik diže slušalicu:
"Halo." Tada Taner reče, simultano prevođen sa engleskog na portugalski: "Gospodine predsedniče?' Predsednik je bio iznenađen. "Ko je to?" upita, a njegov glas je za Tanera odmah prevođen na engleski. "Ja sam prijatelj." "Ko... odakle vam moj privatni broj?" "To nije važno. Hoću da me saslušate vrlo pažljivo. Ja volim vašu zemlju i ne želim da bude uništena. Ako ne želite da je strahovite oluje zbrišu sa mape, morate da mi pošaljete dve milijarde dolara u zlatu. Ako sada niste zainteresovani, nazvaću vas opet za tri dana." Na ekranu su videli kako predsednik treska slušalicu na viljušku. On zatim reče svojoj supruzi: "Neki luđak je došao do mog broja. Zvuči kao da je pobegao iz sanatorijuma." Taner se okrenu prema Polin. "To je snimljeno pre tri dana. Sad dozvoli da ti pokažem snimak našeg jučerašnjeg razgovora." Opet se pojavi slika velike, ružičaste palate i njenih predivnih vrtova, samo što je sada pljuštala kiša, a sa neba su neprestano udarali gromovi i bljeskale munje. Taner pritisnu dugme i kamera se preseli u predsednikovu kancelariju. On je sedeo za konferencijskim stolom, sa nekoliko pomoćnika, koji su govorili svi odjednom. Predsednik je bio namršten. Telefon na njegovom stolu zazvoni. . "Pazi sad", isceri se Taner. Predsednik oprezno posegnu za telefonom. "Halo." "Dobro jutro, g. predsedniče. Kako..."
"Vi uništavate moju zemlju! Uništili ste useve. Polja su poplavljena. Sela su..." On ućuta, da bi udahnuo vazduh. "Koliko će ovo da traje?" Glas mu je bio histeričan. "Dok ja ne dobijem dve milijarde dolara." Videli su da je predsednik a trenutak zagrizao usnu i zatvorio oči. "I tada ćete prekinuti oluju?" "Da." "Kako želite da vam isporučim novac?" Taner isključi televizor. "Vidiš kako je to lako, princezo? Novac smo već dobili. Dozvoli da ti pokažem šta Prima može da uradi. Ovo su naše ranije probe." On pritisnu drugo dugme i na ekranu se pojavi slika orkana u punom zamahu. „Ovo se dešava u Japanu", reče Taner. "U realnom vremenu. A kod njih je ova sezona uvek mirna." On pritisnu sledeće dugme i pojavi se prizor strahovite oluje u voćnjacima. "Ovo ide uživo sa Floride. Tamo je temperatura ispod nule, sada, u junu. Usevi su uništeni." Pritisnu sledeće dugme i na velikom ekranu se ukaza prizor tornada koji ruši kuće. "Ovo se dešava u Brazilu. Kao što vidiš", reče Taner ponosno, "Prima može sve." Polin mu se približi i reče nežno: "Kao i njen tata." Taner isključi televizor; zatim uze tri DVD-ja i pokaza joj ih.. "Ovo su još tri zanimljiva razgovora, koja sam održao sa Peruom, Meksikom i Italijom. Znaš li kako je zlato isporučeno? Poslali smo kamione u njihove banke i oni su ih napunili. Međutim, tada dolazi glavni štos. Ako na bilo koji način pokušaju da otkriju kuda zlato odlazi, obećavam im da će se oluja nastaviti i da neće prestati." Polin ga pogleda zabrinuto. "Taneru, mogu li na bilo koji način da prate tvoje pozive?" On se nasmeja. "Nadam se da mogu. Ako neko pokuša da ih prati, stići će do jednog releja, u jednoj crkvi, a drugi će ih odvesti do škole. Treći relej će pokrenuti
oluje koje će poželeti da nikad nisu videli. Četvrti relej vodi do Ovalne sobe u Beloj kući." Polin se nasmeja. Vrata se otvoriše i uđe Endru. Taner se okrenu. "Evo i mog brata." Endru je zurio u Polin, zbunjenog izraza na licu. "Znam li ja vas?" Gledao ju je gotovo pun minut, koncentrišući se, a zatim mu se lice ozari. "Ti... ti i Taner... trebalo je da se venčate. Trebalo je da ja budem dever. Ti si... ti si princeza." Polin reče: "Vrlo dobro, Endru." "Ali ti... ti si otišla. Nisi volela Tanera." Taner progovori. "Razjasniću ti to. Otišla je zato što me je volela" Uze Polin za ruku. "Telefonirala mi je dan posle svadbe. Udala se za vrlo bogatog i uticajnog čoveka, da bi uz pomoć muževog uticaja obezbedila važne klijente za KIG. Zbog toga smo se tako brzo razvijali." Taner zagrli Polin. "Viđali smo se tajno svakog meseca." Sa ponosom reče: "Onda se ona zainteresovala za politiku i postala senator." Endru se namršti. "Ali... ali Sebastijana... Sebastijana..." "Sebastijana Kortez." Taner se nasmeja. "Ona je bila mamac, koji je okolinu skrenuo sa pravog puta. Pobrinuo sam se da svi na poslu saznaju za nju. Princeza i ja nismo mogli dozvoliti da bilo ko posumnja." Endru nesigurno reče: "Oh, shvatam." "Dođi ovamo, Endru." Taner ga povede do kontrolnog uređaja. Stali su ispred Prime. Taner reče: "Sećaš li se ovoga? Pomogao si da se razvije. Sad je gotovo." Endru raširi oči. "Prima..."
Taner mu pokaza jedno dugme i reče: "Da. Kontrola vremena." Pokaza mu drugo dugme. "Lokacija." Pogleda brata. "Vidiš kako je jednostavna?" Endru tiho reče: "Sećam se..." Taner se okrenu Polini. "Ovo je tek početak, princezo." Zatim je zagrli. "Istražujem još trideset država. Dobićeš ono što si želela. Moć i novac." Polin radosno reče: "Takav kompjuter bi bio vredan..." "Dva takva kompjutera", reče Taner. "Imam iznenađenje za tebe. Jesi li čula za ostrvo Tamoa u južnom Pacifiku?" "Ne" "Upravo smo ga kupili. Ima sto pedeset kvadratnih kilometara i neverovatno je lepo. U ostrvima Francuske Polinezije, a ima stazu za sletanje i poletanje, i luku za jahtu. Ima sve, uključujući i..." tu napravi dramatičnu pauzu, "...Primu 2." Polin reče: "Misliš, postoji još jedna...?" Taner klimnu glavom. "Tačno, pod zemljom, gde niko, nikad ne može da je nađe. Sad, kad smo se najzad oslobodili onih dveju radoznalih kučki, svet je naš."
ČETRDESETTREĆE POGLAVLJE Keli je prva otvorila oči. Ležala je na leđima, gola, na betonskom podu u podrumu, ruku sputanih lisicama i vezanih lancem dužine četrdeset pet santimetara za zid, tik iznad poda. Prostorija je imala na suprotnom kraju prostorije mali prozor sa rešetkama i teška, zatvorena vrata. Keli se okrenu i ugleda Dijanu odmah pored sebe, takođe golu i vezanu. Njihova odeća bila je bačena u ugao. Dijana ošamućeno upita: "Gde smo to?" "U paklu, partnerko." Keli zateže lisice, čvrsto su je držale oko zglobova. Mogla je da digne ruke oko osam do deset santimetara, ali to je bilo sve. "Ušle smo pravo u njihovu klopku", reče Keli gorko. "Znaš li šta mi je najgore u svemu ovome?" Keli pogleda po praznoj prostoriji, pa reče: "Nemam pojma." "Što su oni pobedili. Znamo da su nam ubili muževe i zašto će ubiti i nas, ali nema načina da to ikada kažemo drugima. Izvući će se. Kingsli je bio u pravu. Sreća nas je najzad izdala." "Ne, nije." Vrata se otvoriše i uđe Hari Flint. Osmeh mu se raširi. On zaključa vrata za sobom i spusti ključ u džep. "Pucao sam zilokeinskim* [10] mecima. Trebalo je da vas ubijem, ali sam pomislio da se prvo zajedno zabavimo." Prilazio im je. One izmeniše prestravljene poglede. Gledale su kako Flint, cereći se, svlači košulju i pantalone. "Pogledajte šta imam za vas", reče. Spusti gaće. Organ mu je bio krut i nabrekao. On pogleda obe žene i pode prema Dijani. "Počeo bih s tobom, lutko, a onda..." Keli mu upade u reč: "Stani malo, frajeru. Zašto ne uzmeš prvo mene? Ja sam malo napaljena." Dijana je pogleda zapanjeno.
"Keli...?" Flint se okrenu prema Keli i zlobno se osmehnu. "Naravno, lutko. Svideće ti se ovo." On se spusti i poče da naleže na Kelino golo telo. "Oh, da", zastenja Keli. "To mi je nedostajalo." Dijana zatvori oči. Nije imala snage da ih gleda. Keli raširi noge i Flint poče da ulazi u nju, a ona diže desnu ruku nekoliko santimetara i približi je svojoj dignutoj kosi. Kada ju je spustila, držala je u njoj češalj sa čeličnim špicem dugim dvanaest santimetara. Jednim brzim pokretom ona zari taj čelični špic u zadnji deo Flintovog vrata i gurnu ga do kraja. Flint htede da krikne, ali uspeo je samo glasno da zakrklja. Krv mu poteče iz vrata. Dijana, zapanjena, otvori oči. Keli pogleda prema Dijani. "Sad možeš da se opustiš." Ona odgurnu mlitavu priliku sa sebe. "Mrtav je." Dijani je srce udaralo tako jako, da joj se činilo da će joj iskočiti iz grudi. Lice joj je bilo avetinjski bledo. Keli ju je gledala sa nemirom. "Jesi li dobro?" "Plašila sam se da će..." Usta joj ostadoše suva. Ona pogleda krvavo telo Harija Flinta i prodrhta. "Zašto mi nisi rekla za..." Ona pokaza češalj sa špicem u njegovom vratu. "Zato što, da nije upalilo... pa, nisam htela da pomisliš da sam te izneverila. Hajde da odemo odavde." "Kako?" "Videćeš." Keli ispruži dugu nogu do mesta gde je Flint skinuo odeću. Prstima posegnu za pantalonama. Nekoliko santimetara predaleko. Ona se pomeri bliže. Još par santimetara. A onda, najzad, dosegnu. Keli se uzviknu: Vojla!" Nožnim prstima dohvati nogavicu pantalona i poče polako da ih privlači, sve dok nije mogla da ih dohvati rukama. Keli poče da pretresa džepove, tražeći ključ od lisica; nađe ga. Trenutak kasnije, oslobodila je ruke. Ona požuri da oslobodi Dijanu. "Gospode, pa ti si čudo", reče Dijana.
"Zahvali mojoj novoj frizuri. Hajdemo odavde." One pokupiše odeću sa poda i brzo se obukoše. Keli uze ključ od vrata iz Flintovog džepa. Zatim priđoše vratima i oslušnuše. Tišina. Keli otvori vrata. Nalazile su se u dugom, praznom hodniku. "Mora da postoji neki izlaz odavde", reče Dijana. Keli klimnu glavom. "Dobro. Ti idi tim, a ja ću ovim, drugim putem i..." "Ne. Molim te. Hajde da ostanemo zajedno, Keli." Keli joj stisnu ruku i klimnu glavom. "Dobro, partnerko." Nekoliko minuta kasnije, stigle su u garažu. Unutra su bili jaguar i tojota. "Biraj", reče Keli. "Jaguar je suviše uočljiv. Hajde da uzmemo tojotu." "Nadam se da je ključ" Bio je. Dijana sede za upravljač. "Imaš li ikakvu ideju, gde da odemo?" upita Keli. "Na Menhetn. Još nemam nikakav plan." "To je dobra vest." Keli uzdahnu. "Treba da nađemo prenoćište. Kad Kingsli sazna da smo pobegle, poludeće. Nigde nećemo biti bezbedne." Keli je razmišljala. "Oh, hoćemo." Dijana je pogleda. "Kako to misliš?" Keli sa ponosom reče: "Imam plan."
ČETRDESETČETVRTO POGLAVLJE Dok su se vozile prema Vajt Pleinsu, mirnom američkom gradiću, četrdeset kilometara severno od Menhetna, Dijana reče: "Ovo izgleda kao pristojan gradić. Što tu tražimo?" "Imam tu jednu prijateljicu. Ona će nam pomoći." "Pričaj mi o njoj." Keli polako reče: "Moja majka je bila udata za pijanca koji je uživao da je tuče. Kada sam postala sposobna da se brinem o majci, nagovarala sam je da ga napusti. Jedna od manekenki koje sam poznavala, pobegla je od momka koji ju je maltretirao, i rekla mi za pansion, koji vodi jedan ženski anđeo, po imenu Grejs Sidel. Odvela sam majku tamo, dok joj ne nađem stan. Obilazila sam je svakog dana kod Grejs. Majci se tamo svidelo i sprijateljila se sa nekima od stanara. Najzad sam našla stan za majku i otišla po nju." Zaćutala je. Dijana je pogleda. "Šta se desilo?" "Vratila se mužu." Stigle su do pansiona. "Evo nas." Grejs Sidel je bila u pedesetim godinama, okretna i energična žena. Kada je otvorila vrata i ugledala Keli, lice joj se razvedri. "Keli!" Zagrliše se. "Tako mi je drago što te vidim." Keli reče: "Ovo je moja prijateljica Dijana." One se pozdraviše. "Tvoja soba te čeka", reče Grejs. "U stvari, bila je to soba tvoje majke. Ubacila sam unutra rezervni krevet." Prateći Grejs do svoje sobe, prođoše kroz udobnu dnevnu sobu, u kojoj je desetak žena igralo karte i bavilo se raznim drugim aktivnostima. "Koliko ćete ostati?" upita Grejs. Keli i Dijana se pogledaše.