Vile sudjenice - Pratchett Terry

Terry Pratchett Vile suñenice VILE SUðENICE (U glavnim ulogama: Tri Vještice, te kraljevi, bodeži, krune, oluje, patuljci, mačke, utvare, majmuni, lupeži, demoni, šume, prijestolonasljednici, dvorske lude, sprave za mučenje, trolovi, okretne bine, sveopće veselje i različite uzbune i prolomi.) Vjetar je zavijao. U tlo je udarila zalutala munja, poput kakvog neučinkovitog ubojice. Oluja se valjala naprijednatrag preko mrkih, kišom šibanih brda. Noć je bila mračna poput mačje utrobe. Vjerujte, bila je to noć u kakvoj bogovi ljude pomiču kao pijune na šahovnici sudbine. Usred tog divljanja prirodnih elemenata, meñu namočenim grmljem žutilovke poput bijesnog je sjaja u očima lasice treperila vatra. Osvjetljivala je tri pognuta lika. Dok je u kotlu pred njima ključalo, jedan je jezoviti glas zakriještao: "Kad ćemo se nas tri ponovno okupiti?" Uslijedila je stanka. Napokon je jedan drugi glas daleko normalnijim tonom uzvratio: "Dakle, ja sam slobodna sljedećeg utorka." Beskrajnim dubinama svemira pliva zvjezdana kornjača Velika A'Tuin, noseći na oklopu četiri divovska slona koji pak svojim leñima podupiru cijelu masu Svijeta Diska. Oko njih se u složenim orbitama što djeluju na izmjenu godišnjih doba vrte sićušno sunce i mjesec, i to tako da se, vjerojatno za razliku od cijelog ostatka multiverzuma, ponekad ukaže potreba da neki od slonova podigne nogu kako bi suncu oslobodio put. Zašto mora biti baš tako, to možda nikad neće biti razjašnjeno. Možda je Stvaratelju univerzuma dojadilo ono

uobičajeno petljanje s otklonima središnjih osi, stupnjem odbijanja svjetlosti od površine planeta i brzinama vrtnje, pa je odlučio barem jednom se malo zabaviti. Bila bi vrlo blizu istini pretpostavka da bogovi takvoga svijeta vjerojatno ne igraju šah. Zapravo, doista je tako. Bogovi nigdje ne igraju šah. Jer nemaju mašte. Bogovima su draže jednostavne, opake igre u kojima Ne Dostižete Transcedentnost već Idete Ravno U Zaborav; ključ razumijevanja svih religija jest u tome što se božje shvaćanje zabave svodi na Zmije i Ljestve s podmazanim prečagama. Svijet Diska na okupu drži magija - magija koju stvara vrtnja samog svijeta, magija ispredena poput svilene niti iz pozadinske strukture bitka kako bi se njome zašile rane stvarnosti. Većina te magije završava u planinama Srednjogorja, koje se protežu od smrznutih krajeva uz Središte, pa preko podužeg arhipelaga, sve do toplih mora koja se beskrajno prelijevaju preko Ruba u svemir. Sirova magija nevidljivo pucketa od vrha do vrha i užemljuje se u planinama. Baš Srednjogorje svijet opskrbljuje većinom njegovih vještica i čarobnjaka. U Srednjogorju lišće na drveću treperi čak i kad ne puše povjetarac. A kamenje se zna zaputiti u večernju šetnju. Ponekad se čak i zemlja čini živom... A s vremena na vrijeme i nebo. Oluja je doista davala sve od sebe. Jer ovo joj je bila velika prilika. Godine je provela dangubeći nad provincijom, obavljajući poneki koristan posao poput proloma oblaka, stječući iskustvo, uspostavljajući veze, povremeno zaskačući bezazlene pastire ili munjom pržeći posve mala hrastova stabla. A sada joj je praznina u sveopćim vremenskim prilikama pružila mogućnost da se raskočoperi i odigra ulogu koja bi mogla upasti u oko nekoj od velikih klimatskih zona. Bila je to dobra oluja. Bilo je u njezinu nastupu prilično učinkovite izvedbe prožete strašću i svi su se kritičari

suglasili da će, ako samo uspije naučiti obuzdavati svoju grmljavinu, u sljedećim godinama postati oluja na koju treba obratiti pažnju. Šume su tutnjile ovacijama, a zrak u njima bio je prepun izmaglice i otpalog lišća. Kako je već naglašeno, u takvim noćima bogovi sa sudbinama smrtnika i prijestoljima kraljeva ne igraju šah, već neke posve druge igre. Važno je imati na umu da pritom neprestano varaju, sve do samog kraja... I neravnim se šumskim putem obrušila kočija, divlje poskakujući kad bi joj kotači naletjeli na ogoljeno korijenje. Kočijaš je bijesno tjerao zapregu, a zdvojno pucanje njegova biča na baš zgodan je način odgovaralo grmljavini oluje što je dopirala s neba. Iza nje - samo malo iza i sve više se približavajući - slijedila su tri jahača s duboko prebačenim kapuljačama na glavama. U takvim se noćima čine zla djela. I dobra, naravno. Ali, sve u svemu, uglavnom zla. U noćima poput ove uokolo lutaju vještice. Dakle, ne baš uokolo. Hrana nije baš najbolja, vremenu nije za vjerovati, a i šamani se uvijek otimaju za najbolja mjesta u parteru. Ali zato se nad raskidane oblake nadnio pun mjesec, a vjetar je bio prepun šapata i velikih količina magije. A na svojem proplanku nad šumom vještice su ovako zborile: "U utorak idem čuvati bebu", rekla je jedna od njih. Na glavi nije imala šešir, ali kosa od bijelih uvojaka joj je bila tako gusta daje mogla poslužiti umjesto kacige. "Jasonovu prinovu. Ali, slobodna sam u petak. Ljubavi, požuri malo s tim čajem. Tako sam ožednjela." Najmlaña članica trija je uzdahnula i u čajnik zahvatila nešto uskipjele vode iz kotla. Treća vještica ju je nježno potapšala po ruci. "Baš si to dobro rekla", pohvalila ju je. "Treba još samo malo poraditi na vrištanju. Nije li tako, Dadiljo Ogg?" "Vrlo korisnom vrištanju, to sam mislila", požurila je Dadilja

Ogg. "A vidim da ti je Dobrica Whemper, laka joj zemlja, mnogo pomogla oko zrikanja." "Zbilja dobro zričeš", rekla je Bakica Vremenovoštana. Najmlaña je vještica, a ime joj je bilo Magrat Bjeloluk, vidljivo odahnula. Prilično se grozila Bakice Vremenovoštane. U cijelom Srednjogorju je bilo dobro znano da gñica Vremenovoštana nema običaja bilo što previše odobravati. Ako je ona rekla da zriče dobro, tada su Magrat oči sigurno buljile u vlastite nosnice. Za razliku od čarobnjaka, kojima ništa nije draže od složene hijerarhije, vještice nisu previše sklone nekim izgrañenim obrascima kad je u pitanju napredovanje u poslu. Na svakoj je vještici da sama odabere djevojku koja će preuzeti njezino područje kada ona umre. Vještice po prirodi nisu društvene, barem kad su u pitanju druge vještice, i sigurno meñu sobom nemaju predvodnica. Pa ipak, Bakica Vremenovoštana je bila najštovanija od svih predvodnica koje nisu imale. Dok je spravljala čaj, Margat su ruke lagano podrhtavale. Naravno, sve je to bilo vrlo ugodno čuti, ali bilo je pomalo uznemirujuće karijeru seoske vještice započeti izmeñu Bakičina područja sjedne strane i, na drugom kraju šume, područja Dadilje Ogg. Osnivanje vještičjeg zbora je bila njezina zamisao. Smatrala je to nekako više, no, okultnim. Na njezino čuñenje, druge dvije su na to pristale, ili se u najmanju ruku tome nisu previše protivile. "Zbor?" rekla je Dadilja Ogg. "Zašto bismo trebale osnivati pjevački zbor?" "Gytha, ona misli na vještičji zbor", pojasnila joj je Bakica Vremenovoštana. "Pa znaš, kao ono u starim danima. Okupljanje." "S plesom?" ponadala se Dadilja Ogg. "Bez plesa", upozorila je Bakica. "Meni nije do plesa. Niti do pjesme ili pretjeranog uzbuñivanja ili bilo kakvog petljanja s pomastima i sličnim stvarima." "Baš će biti dobro malo izaći iz kuće", veselo je rekla Dadilja. Margat je bila razočarana zbog plesa i laknulo joj je što nije

izlanula još nekoliko drugih zamisli koje je imala na umu. Počela je prekapati po zavežljaju koji je sobom donijela. Bilo joj je to prvo blagdansko okupljanje i čvrsto je odlučila sve obaviti kako valja. "Želi li netko pogačicu?" rekla je. Bakica je svoju prodorno pogledala, prije nego je zagrizla. Magrat je kolačiće bila ukrasila likom šišmiša. Kojima su male oči bile načinjene od zrna ribiza. Kočija se probila kroz drveće na rubu šume, nakon sudara s povećim kamenom nekoliko sekunda nastavila na dva kotača, ponovno se nasuprot svim zakonima ravnoteže ispravila i nastavila se dalje kotrljati. Ali sad je išla sporije. Pred njom se ispriječila uzbrdica. Sjedeći ukočeno poput kakvog vozara kraljevskih kočija, kočijaš je sklonio kosu s očiju i zagledao se u tamu. Ovdje u samom krilu Srednjogorja nitko nije živio, pa ipak je pred sobom ugledao neko svjetlo. Doista, u ime sveg milosrña ovoga svijeta, tamo se vidjelo neko svjetlo. U krov kočije iza njegovih leña zabola se strijela. U meñuvremenu je kralj Verence, vladar Lancrea, upravo nešto važno otkrio. Poput većine ljudi - u svakom slučaju, većine ljudi mlañih od šezdeset - Verence nije vježbao svoj um razmišljanjem o tome što se s čovjekom dogaña kad umre. Poput većine ljudi još od same zore vremena, pretpostavljao je da na koncu ipak sve nekako ispadne na dobro. I, poput većine ljudi još od same zore vremena, sada je bio mrtav. Zapravo, ležao je na dnu jednog od svojih vlastitih stubišta u dvorcu Lancre, s bodežom u leñima. Sjeo je i iznenadio se kad je otkrio kako netko za kojega je vjerovao daje on osobno sjedi, dok nešto vrlo slično njegovu tijelu ostaje ležati na podu. Uzgred, sada kad gaje po prvi put vidio izvana, bilo je to prilično dobro tijelo. Premda mu je oduvijek bio jako privržen, morao je priznati da sada nije tako. Bilo je krupno i mišićavo. Dobro je pazio na njega. Dopustio mu je da pusti brkove i dugu, lepršavu kosu. Viñao

gaje kako se marljivo bavi tjelovježbom pod vedrim nebom i jede obilje crvenog mesa. A sada, baš kad mu je to tijelo trebalo biti od koristi, ono ga je iznevjerilo. Ili istjeralo iz sebe. Povrh svega toga, napokon je uspio uočiti visok mršavi lik kako stoji nad njim. Većim je dijelom bio zaklonjen crnom odorom s kapuljačom, ali jedna ruka, ispružena kako bi mogla pridržavati kosu, bila je od gole kosti. Kad je čovjek mrtav, neke stvari nagonski prepoznaje. Zdravo. Verence se uspravio u svojoj punoj visini, ili bi to bila puna visina da onaj njegov dio kojem bi riječ "visina" trebala biti pridružena nije ukrućen ležao na podu, suočen s budućnošću kojoj bi jedino riječ "dubina" bila primjerena. "Upozoravam te, ja sam kralj", rekao je. Bio, vaša visosti. "Što?" zalajao je Verence. Rekoh, bio. To se zove prošlim vremenom. Ubrzo ces se na to naviknuti. Visoki lik tapkao je vapnenim prstima po kosi. Očito je zbog nečega bio zabrinut. Kad smo već kod toga, pomislio je Verence, i ja sam. Ali različiti neodreñeni nagovještaji svojstveni za okolnosti u kojima se zatekao probijali su se čak i kroz ludo hrabru glupost koja mu je većim dijelom obilježavala karakter i počelo mu je svitati da, u kakvom se god kraljevstvu sada nalazio, on više nije njegov kralj. "Momče, jesi li ti Smrt?" pokušao je. Imam ja mnogo imena. "A kojim se trenutačno služiš?" mrvicu popustljivije je rekao Vrenece. Oko njih je vrvjelo ljudima; zapravo, nekoliko ih je vrvjelo i kroz njih, poput kakvih duhova. "Ah, dakle, bio je to Felmet", rastreseno je rekao kralj, gledajući lik koji je s opscenim zadovoljstvom kriomice virio s vrha stuba. "Otac me upozorio da mu nikad ne smijem okretati leda. Zašto ne osjećam nikakvu ljutnju?" Žlijezde, kratko je rekao Smrt. Adrenalin i tako dalje. I emocije. Vise ih

nemaš. Sve sto ti je sada ostalo je misao. Visoki lik kao daje napokon donio odluku. Ovo je vrlo nepropisno, nastavio je, očito za sebe. Pa ipak, TKO SAM JA DA OKO TOGA PROSVJEDUJEM? "Doista, tko?" ŠTO? "Rekoh, doista, tko." Začepi. Smrt je stajao lubanje nagnute u stranu, kao da osluškuje neki unutarnji glas. Kad mu se pritom smaknula kapuljača, pokojni je kralj primijetio da Smrt u svakom pogledu sliči uglačanom kosturu, osim u jednom. Očne duplje bile su mu ispunjene plavim sjajem. Ipak, Verence nije bio preplašen; ne samo stoga stoje teško biti u strahu kad komadići kojima bi trebao biti preplašen leže sklupčani nekoliko metara dalje, već zato što se ni za života ničega nije bojao, a sada doista više nije bilo izgledno očekivati neku promjenu. Bilo je to dijelom stoga što uopće nije imao mašte, ali i zato što je pripadao onim rijetkim pojedincima koji su posve usredotočeni na vrijeme. Što većina ljudi ne čini. Oni svoj život žive u nekakvoj vremenskoj izmaglici oko točke na kojoj im se u tom trenutku nalazi tijelo - predviñajući budućnost ili se držeći prošlosti. Obično su toliko zaokupljeni iščekivanjem što će se sljedeće dogoditi da onoga što se zbiva u sadašnjosti postaju svjesni tek kad kasnije o tome razmišljaju. Većina ljudi je takva. Uče kako se bojati jer na podsvjesnoj razini zapravo mogu naslutiti što će se sljedeće dogoditi. Jer im se to već dogaña. Ali Verence je oduvijek živio samo za sadašnjost. U svakom slučaju, sve dosad. Smrt je uzdahnuo. Pretpostavljam date nitko nikad nije upozorio? nagañao je. "Ponovi to." Nikakvih predosjecaja? Čudnih snova? Starih ludih proroka što ti dovikuju na ulici? "O čemu? O umiranju?" Ne, pretpostavljam ništa od toga. Bilo bi to previše za očekivati, kiselo je ustvrdio Smrt. Uvijek sve prepuštaju

meni. "Tko to?" zbunjeno je rekao Verence. Usud. Sudbina. I svi ostali. Smrt je položio ruku kralju na rame. Bojim se da je stvar u tome da ceš se pretvoriti u duha. "Ah." Spustio je pogled na svoje... tijelo, koje je izgledalo dovoljno čvrsto. A onda je netko prošao kroza nj. Nemoj se zbog toga uzbuñivati. Verence je gledao kako njegovo ukrućeno tijelo s poštovanjem iznose iz predvorja. "Pokušat ću", rekao je. Dobar čovjek. "Ipak, ne vjerujem da sam previše prikladan za taj posao s bijelim plahtama i lancima", rekao je. "Moram li baš šetati uokolo zavijajući i vrišteći?" Smrt je slegnuo ramenima. Želiš li to? rekao je. "Ne." Onda se na tvojem mjestu ne bih time opterećivao. Smrt je iz tajnih pretinaca svoje odore izvukao pješčani sat i izbliza ga proučio. A sada zbilja moram poći, rekao je. Okrenuo se na peti, prebacio kosu preko ramena i kroz zid se zaputio van iz predvorja. "Hej! Čekaj malo!" uzviknuo je Verence, potrčavši za njim. Smrt se nije osvrtao. Verence gaje slijedio kroz zid; bilo je to kao da hoda kroz gustu maglu. "I to je sve?" bio je uporan. "Mislim, koliko dugo ću biti duh? Zašto sam uopće duh? Ne možeš me ovakva ostaviti." Zastao je i zapovjednički podigao pomalo proziran prst. "Stani! Zapovijedam ti!" Smrt je mrzovoljno odmahnuo glavom i zakoračio kroz sljedeći zid. Kralj je pohitao za njim, najdostojanstvenije što je još mogao, i zatekao Smrt kako petlja s oputama velikog bijelog konja stoje stajao uz dvorski grudobran. Na njušci mu je bila zobnica. "Ne možeš me ovakva ostaviti!" ponovio je, pokazavši na

svoj lik. Smrt se okrenuo prema njemu. Mogu, rekao je. Vidiš, ti si zombi. Duhovi naseljavaju svijet izmeñu Živih i mrtvih. Nisam ja za to odgovoran. Potapšao je kralja po ramenu. Ne brini, to neće biti vječno. "Dobro." Premda bi moglo izgledati kao vječnost. "Koliko će to doista trajati?" Pretpostavljam, dok ne ispuniš svoju sudbinsku zadaću. "A kako ću znati kakva je to zadaća?" u očaju je zapitao kralj. Tu TI NE MOGU POMOĆI. ŽАO MI JE. "Dakle, kako ću to onda znati?" Koliko znam, takve stvari postanu same po sebi jasne, rekao je Smrt i skočio u sedlo. "A dotad moram opsjedati ovo mjesto." Kralj Verence se ogledao po kruništima prepunim propuha. "Pretpostavljam, posve sam. Hoće li me itko moći vidjeti?" O, ONI FIZIČKI SKLONI. BLISKI SRODNICI. I, NARAVNO, MAČKE. "Mrzim mačke." Smrti se lice još malo više stvrdnulo, ako je to uopće bilo moguće. Na trenutak je onaj plavi bljesak u očnim dupljama zasjao crveno. Shvaćam, rekao je. Ton njegova glasa nagovještavao je kako misli da je za mrzitelje mačaka smrt previše dobra stvar. Pretpostavljam da voliš prave velike pse. "Ako ćemo pravo, to je istina." Kralj je mračno promatrao rañanje zore. Njegovi psi. Oni će mu doista nedostajati. A činilo se da će dan biti odličan za lov. Zapitao se idu li duhovi u lov. Gotovo zasigurno ne, pretpostavio je. Niti jedu ili piju, iz istog razloga, a to je uistinu bilo deprimirajuće. Volio je velike bučne bankete i nalokao1se mnogo litara dobrog piva. I lošeg, ako ćemo već o tome. Obično sve do sljedećeg jutra ne bi znao prepoznati razliku. Malodušno je šutnuo nogom o stijenu i neraspoloženo utvrdio kako mu je noga zapravo prošla ravno kroz nju. Nema lova, pića, bančenja, nema pijančevanja, nema

sokolarenja... Počelo mu je svitati da su užitci puti vrlo rijetki kad puti više nema. Odjednom više nije vrijedilo živjeti. I uopće ga nije razvedrilo to što zapravo više niti nije živio. Neki ljudi vole biti duhovima, rekao je Smrt. "Hmm?" mrzovoljno je rekao Verence. Koliko shvaćam, to bas i nije previše bolno. Mogu pratiti kako im potomci napreduju. oprosti? jesam li rekao nešto krivo? Ali Verence je jednostavno nestao u zidu. Nemoj na mene obraćati paŽnju, mo2e? svadljivo je ustvrdio Smrt. Bacio je uokolo pogled što se mogao probiti kroz vrijeme i prostor i kroz duše ljudi, i primijetio odron zemlje u dalekom Klatchu, uragan u Howandalandu, kugu u Hergenu. Posao, uvijek posao, promrmljao je i natjerao konja prema nebu. Verence je trčao kroz zidove svojeg vlastitog dvorca. Nogama je jedva doticao tlo - zapravo, zbog neravnog poda ponekad ga uopće nije niti dodirivao. 1Lokanje je poput običnog ispijanja, samo tako uspijevate više uliti. Kao kralj je bio naviknuo prema slugama se odnositi kao da ih tamo uopće nema, a trčanje ravno kroz njih bilo je gotovo ista stvar. Jedina je razlika bila u tome što mu se sada nisu sklanjali s puta. Verence je došao do dječje sobe, ugledao skršena vrata, razbacanu posteljinu... Začuo topot kopita. Dospjevši do prozora, ugledao je svojeg vlastitog konja kako upregnut u kočiju u punom galopu izlijeće kroz otvorene vratnice dvorca. Nekoliko sekunda kasnije za njim su izjurila tri jahača. Topot kopita još je kratko odjekivao po uličnim pločama, a zatim utihnuo. Kralj je bijesno udario u okvir prozora, propuštajući primijetiti kako mu je pritom šaka desetak centimetara uronila u kamen. Zatim se probio van, na zrak, ne obazirući se na visinu i mogućnost pada, te se napola leteći, a napola trčeći zrakom

zaputio prema konjušnici. Trebalo mu je tek dvadeset sekunda da shvati kako obilju stvari koje duhovi ne mogu činiti treba dodati i uzjahivanje konja. Zapravo, uspio je sjesti u sedlo, ili barem ostati lebdjeti u zraku odmah poviše njega, ali kad je konj zaprepašten izvan svih očekivanja tajanstvenim stvarima što su mu se zbivale iza ušiju napokon pojurio, Verence je ostao sjediti u zraku metar i po iznad tla. Pokušao je potrčati i dospio otprilike do vratnica dvorca, kad se zrak oko njega počeo zgušnjavati, sve dok nije postao gust poput katrana. "Ne možeš", za leñima mu se oglasio tužan, stari glas. "Moraš ostati ondje gdje si ubijen. U tome i jest bit opsjedanja. Vjeruj mi. Ja to dobro znam." Bakica Vremenovoštana je zastala, s drugom pogačicom na pola puta do usta. "Nešto dolazi", rekla je. "Predviñaš li to po peckanju u palcima?" ozbiljno je upitala Magrat. Magrat je mnogo toga o vještičjim poslima naučila iz knjiga. "Po peckanju u ušima", rekla je Bakica. Podigavši obrve, pogledala je Dadilju Ogg. Stara Dobrica Whemper je na svoj način bila izvrsna vještica, ali strašno maštovita. Previše cvijeća i romantičnih primjedbi i sličnih stvari. Povremeno bljeskanje munje osvjetljivalo je vrištinu što se protezala do šume, ali kiša što je padala na toplo ljetno tlo ispunila je zrak maglenim utvarama. "Topot kopita?" rekla je Dadilja Ogg. "U ovo doba noći nitko se ne bi usudio zaputiti ovamo." Magrat se bojažljivo osvrnula uokolo. Tu i tamo vriština je bila posuta velikim kamenjem čije se porijeklo izgubilo u vremenu, a za koje se tvrdilo da vodi vlastiti živahan i samozatajan život. Zadrhtala je. "Čega se to treba bojati?" uspjela je protisnuti. "Nas", samozadovoljno je uzvratila Bakica Vremenovoštana. Topot kopita se približio i usporio. A zatim se kočija klopočući pojavila meñu grmljem žutilovke, konja obješenih o opute. Vozar je skočio na tlo, otrčao do vrata kočije, iznutra izvukao veliki zavežljaj i pojurio prema triju. Već je bio dospio na

pola puta do promočenog tresetišta, kad je odjednom zastao i prestravljeno se zagledao u Bakicu Vremenovoštanu. "Sve je u redu", prošaptalaje ona, a taj se šapat sijekući probio kroz tutnjavu oluje, jasan poput zvonjave zvona. Krenula mu je nekoliko koraka u susret, a jedna je zgodna munja svojim bljeskom omogućila da se na trenutak čovjeku zagleda ravno u oči. Njihov neobičan pogled govorio je onima što su posjedovali Znanje da njima na ovom svijetu više nitko ne gleda. Posljednji put se trgnuvši, ispustio je zavežljaj Bakici u ruke i srušio se na nos i otkrio pera strelice samostrijela što su je virila iz leña. Tri lika su istupila na svjetlo vatre. Bakica je pogledala u sljedeći par očiju, čiji je pogled bio jezovit poput padina Pakla. Njihov je vlasnih odbacio samostrijel u stranu. Dok je izvlačio mač, pod plaštem mu je nakratko bljesnula žičana košulja. Nije njime zavitlao. Oči koje nije skidao s Bakičina lica nisu bile od onih što bi se zamarale razmahivanjem. Bile su to oči nekoga tko točno zna čemu mačevi služe. Ispružio je ruku. "Dat ćeš mi to", rekao je. Bakica je uklonila rub pokrivača u svojim rukama i spustila pogled na maleno lice, zaogrnuto u san. Podigla je pogled. "Neću", principijelno je uzvratila. Vojnik je prešao pogledom s nje na Magrat i Dadilju Ogg, koje su još uvijek stajale nepokretne poput stijena u vrištiнi. "Vi ste vještice?" rekao je. Bakica je potvrdno klimnula glavom. Nebo je proparala munja i grm udaljen nekih stotinjak metara procvjetao je u plamenu. Dva vojnika iza predvodnika su nešto promrmljala, ali on se nasmiješio i podigao ruku u žicanoj rukavici. "Odbija li se mač od vještičje kože?" rekao je. "Ne, koliko ja znam", ravnodušno je uzvratila Bakica. "Mogli biste pokušati." Jedan od vojnika je istupio naprijed i oprezno dotaknuo vodu po ruci. "Gosparu, uz sve dužno

štovanje, nije baš dobra zamisao..." "Tišina." "Ali, strašna je nesreća dirati u..." "Moram li ponavljati?" "Gosparu", rekao je čovjek. Pogled mu se na trenutak susreo s Bakičinim i u njemu se ogledao beznadni užas. Voña se nacerio Bakici, u kojoj se nije pomaknuo niti jedan mišić. "Majko noći, vaša seljačka magija je samo za lude. Mogu vas tu na licu mjesta sasjeći." "Tada sijeci, čovječe", rekla je Bakica, gledajući mu preko ramena. "Ako ti srce tako govori, udari što sijače usuñuješ." Čovjek je podigao mač. Munja je ponovno zaparala i pogodila u stijenu tek nekoliko metara dalje, ispunivši zrak dimom i mirisom rastaljenog vapnenca. "Promašaj", rekao je on samozadovoljno i Bakica je primijetila kako mu se mišići naprežu dok se sprema zadati udarac. A zatim mu je licem prešao izraz krajnje zbunjenosti. Naklonio je glavu u stranu i otvorio usta, kao da pokušava prihvatiti neku novu zamisao. Mač mu je ispao iz ruke i zario se oštricom u treset. Zatim je uzdahnuo, presavio se i sklupčao u gomilu pod Bakičinim nogama. Ona gaje blago gurnula vrhom cipele. "Možda nisi shvatio u što ciljam", prošaptala je. "Majka noći, kako da ne!" Vojnik koji je pokušavao odgovoriti svojeg voñu zaprepašteno je pogledao krvavi bodež u svojoj ruci i ustuknuo. "Ja-ja-ja nisam to mogao dopustiti. To - to nije ispravno", promucao je. "Mladiću, jesi li ti iz ovih krajeva?" rekla je Bakica. On se srušio na koljena. "Iz Bijesnog Vuka, gospoja", rekao je. Zagledao se u mrtvog zapovjednika. "Ubit će me zbog ovoga!" jauknuo je. "Ali, učinio si ono što si smatrao ispravnim", rekla je Bakica. "Nisam zbog toga pošao u vojsku. Ne da bih uokolo ubijao ljude." "Baš tako. Na tvojem mjestu, ja bih pošla u mornare", mudro je primijetila Bakica. "Da, pomorska karijera. I to bih

učinila stoje prije moguće. Zapravo, ovoga trena. Bježi odavde, čovječe. Bježi na more, na kojem ne ostaju tragovi. I imat ćeš dug i sretan život, obećavam ti to." Kratko ga je zamišljeno promatrala, a zatim pridodala: "U svakom slučaju duži nego ako se nastaviš ovuda motati." Čovjek se uspravio na noge, uputio joj pogled prepun pomiješane zahvalnosti i prestravljenosti i odjurio u maglu. "A sad će nam netko možda reći o čemu se zapravo ovdje radi?" rekla je Bakica, okrećući se trećem čovjeku. Odnosno prema mjestu na kojem je taj treći čovjek do maloprije stajao. Začuo se prigušeni topot kopita po tratini, a nakon toga je zavladala tišina. Dadilja Ogg je šepajući pristupila. "Mogla bih ga uhvatiti", rekla je. "Što misliš?" Bakica je odmahnula glavom. Sjela je na kamen i pogledala dijete u svojim rukama. Bio je to dječak, ne stariji od dvije godine i posve gol pod pokrivačem. Rastreseno ga je ljuljala, zagledana u prazno. Dadilja Ogg je pretražila dva trupla, izgledajući poput nekoga u kome petljanje s mrtvacima ne budi nikakav strah. "Možda su ovo bili neki razbojnici", nesigurno je prozborila Magrat. Dadilja je odmahnula glavom. "Čudna stvar", rekla je. "Oboje nose isti grb. Dva medvjeda na crnozlatnom štitu. Znade li tko što predstavlja?" "To je grb kralja Verencea", rekla je Magrat. "Tko je to?" rekla je Bakica Vremenovoštana. "On je vladar ove zemlje", rekla je Magrat. "Ah. Taj kralj", rekla je Bakica, kao da se radi o nečemu posve beznačajnom. "Vojnici se tuku meñusobno. To nema nikakva smisla", rekla je Dadilja Ogg. "Magrat, baci malo pogled u tu kočiju." Najmlaña je vještica pretražila unutrašnjost i vratila se s vrećom u rukama. Istresla je sadržaj na pod i nešto je muklo palo u travu. Oluja se dotad već bila otkotrljala na drugu stranu planine i vodnjikavi je mjesec sada kašastim svjetlom prelio vrištinu. I

jednako tako obasjao nešto što je, bez ikakve sumnje, bila nekakva krajnje važna kruna. "To je kruna", rekla je Magrit. "Ima sve one šiljaste komade po sebi." "O, Bože", rekla je Bakica. Dijete je zagugutalo u snu. Bakica Vremenovoštana nije bila najbolja u sagledavanju budućnosti, ali sad je mogla osjetiti kako budućnost gleda u nju. I njezini joj se izgledi uopće nisu svidjeli. I Kralj Verence se zagledao u prošlost i učinilo mu se kako ona u velikoj mjeri nije različita od sadašnjosti. "Ti me možeš vidjeti?" rekao je. "O, da. Zapravo, prilično jasno", rekao je pridošlica. Verenceu su se nabrale obrve. Činilo se da biti mrtav zahtijeva mnogo više mentalne snage nego što mu je trebalo za života; uspio je prilično uspješno proživjeti četrdeset godina bez potrebe da uposli mozak više od jednom ili dvaput dnevno, a sada je morao neprestano razmišljati. "Ah", rekao je. "I ti si duh." "Dobro opažanje." "Nosiš glavu pod rukom", rekao je Verence, zadovoljan samim sobom. "Po tome sam zaključio." "Smeta li ti to? Ako ti smeta, mogu je opet vratiti natrag", susretljivo je rekao duh. Ispružio je slobodnu ruku. "Drago mi je što smo se upoznali. Ja sam Champot, kralj Lancrea." "Verence. Isto tako." Zagledao se starom kralju u lice i pridodao: "Ne sjećam se da sam tvoju sliku vidio u Dugoj galeriji..." "Ah, sve to je nastalo tek nakon moje smrti", bezbrižno je ustvrdio Champot. "Pa koliko onda već lutaš ovdje?" Champot je spustio ruku i počešao se po nosu. "Oko tisuću godina", rekao je, s blagim prizvukom ponosa u glasu. "Kao čovjek i kao duh." "Tisuću godina!" "Zapravo, ja sam sve ovo izgradio. Upravo sam sve bio lijepo uredio kad mije nećak u snu odrubio glavu. Ne mogu ti

iskazati koliko me to ljuti." "Ali... tisuću godina..." jedva je protisnuo Verence. Champot gaje uhvatio za ruku. "Nije to baš tako loše", povjerljivo mu je rekao, povevši bez ikakva otpora kralja preko dvorišta. "U mnogo stvari je bolje nego biti živ." "Onda to moraju biti neke vrlo čudne stvari!" prasnuo je Verence. "Ja sam volio biti živ!" Champot se nacerio, bodreći ga. "Uskoro ćeš se naviknuti", rekao je. "Ne želim se na to naviknuti!" "U tebe je snažno morfogenetičko polje", rekao je Champot. "Siguran sam. Vidim ja te stvari. Da. Vrlo snažno, rekao bih." "Što je to?" "Znaš, nikad nisam bio previše dobar na riječima", rekao je Champot. "Uvijek mi se činilo lakšim ljude nečim tresnuti. Ali pretpostavljam da sve to zavisi od toga kako si živio. Mislim, dok si još bio živ. To je nešto što se zove...", zastao je, "... životinjskom životnošću. Da, baš tako. Životinjska životnost. Što si je više imao, to više ostaješ svoj, hoću reći, kad jednom postaneš duh. Pretpostavljam da si ti bio sto posto živ, dok si još bio živ", pridodao je. Unatoč svemu, Verence se osjetio polaskanim. "Trudio sam se ne besposličariti", rekao je. Kroz zid su ušli u Veliku dvoranu, koja je sada bila prazna. Pogled na duge stolove automatski je u kralja probudio reakciju. "Kako se snalazimo oko doručka?" rekao je. Na Champotovoj glavi se pojavio izraz iznenañenja. "Nikako", rekao je. "Mi smo duhovi." "Ali ja sam gladan!" "Znaš, uopće nisi. To samo umišljaš." Od kuhinje se začuo nekakav zveket. Kuhari su već bili ustali i, u nedostatku drukčijih uputa, pripremali uobičajeni dvorski jelovnik. Iz mračnog lukom natkrivenog prolaza prema kuhinji širili su se pramenovi poznatih mirisa. Verence je onjušio zrak. "Kobasice", sanjalački je rekao. "Slanina. Jaja. Dimljena riba." Zagledao se u Champota. "Crni puding", prošaptao je.

"Više zapravo niti nemaš želuca", upozorio ga je stari duh. "Sve je to samo privid. Stvar navike. Samo misliš da si gladan." "Zapravo mislim da bih i vola proždro." "Jest, ali, shvaćaš, ne možeš ništa niti dotaknuti", obzirno mu je pojasnio Champot. "Baš ništa." Verence se oprezno spustio na klupu, tako da nije kroz nju propao, i uhvatio se rukama za glavu. Čuo je kako smrt može biti gadna. Samo dosad nije shvaćao koliko gadna. Poželio je osvetu. Poželio je otići iz ovog odjednom užasnog dvorca i pronaći svojeg sina. Ali bio je još više užasnut kad je shvatio kako je ono što ovoga časa najviše želi zapravo pun tanjur bubrežnjaka. Vlažna zora plavila je krajolik, uspela se kruništima dvorca Lancre, na juriš osvojila stražaru i napokon preskočila prag prozora solarija. Vojvoda Felmet natmureno je promatrao mokru šumu. A uokolo je bilo tako mnogo šume. Zapravo, zaključio je, nije imao ništa protiv samih stabala, jedino je pogled na njih bio tako strašno depresivan. Neprestano je osjećao poriv da ih prebroji. "Svakako, ljubavi", rekao je. Vojvoda je ljude koje je susretao više smatrao nekakvim gušterima, vjerojatno onima koji žive na vulkanskim otocima, što se pomiču samo jednom dnevno i imaju zakržljalo treće oko koje trepće samo jednom mjesečno. A sebe je držao civiliziranim čovjekom za kojega je primjereniji bio suhi zrak i sjajno sunce neke bolje organizirane klime. S druge strane, snatrio je, bilo bi lijepo biti drvo. Drveće nema ušiju, u to je bio prilično siguran. I činilo se da nekako preživljavaju i bez blagoslovljenog bračnog stanja. Muško drvo hrasta - morat će to pomnije proučiti - muško drvo hrasta samo je rasipalo svoj pelud na povjetarcu, a cijeli taj posao oko žireva, osim ako se nije radilo o hrastovim jabukama, ne, bio je prilično siguran da su ipak u pitanju žirevi, dogañao se negdje posve drugdje...

"Da, ljubljena moja", rekao je. Jest, drveće je sve to tako dobro sredilo. Vojvoda Felmet je buljio u šumski pokrov. Sebični kučkini sinovi. "Svakako, draga moja", rekao je. "Što?" rekla je vojvotkinja. Vojvoda je oklijevao, očajnički pokušavajući u glavi ponoviti monolog koji je slušao posljednjih pet minuta. Bilo je to nešto o njemu koji nije niti pola čovjeka, i... koji je namjerno neodlučan? I bio je siguran kako mu je prigovarala oko hladnoće u dvorcu. Da, vjerojatno je to u pitanju. Dakle, ako ništa drugo, ta prokleta stabla rnogu barem jednom za nešto korisno poslužiti. "Odmah ću zapovjediti da posijeku nekoliko stabala i popune zalihe ogrjevom, mila moja", rekao je. Gospa Felmet je na trenutak ostala bez riječi. Što je zapravo bio dogañaj godine. Bila je to krupna, impresivna žena, koja je kod ljudi što bi joj se po prvi put našli na putu stvarala sliku galije pod punim jedrima; ukupni je dojam bio još više pojačan njezinim nesretnim uvjerenjem da joj crveni baršun izvrsno pristaje. Pa ipak, to nije narušavalo njezin cjelokupni karakter. Zapravo mu je posve pristajalo. Vojvoda je često mozgao o tome kako je imao sreću oženiti se njome. Da nije bilo njezine nepresušne ambicioznosti, bio bi samo još jedan običan lokalni zemljoposjednik, kojemu ne ostaje mnogo toga za činiti osim lova, pijančevanja i uvježbavanja droit de seigneur. 2Umjesto toga, sada se našao na samo korak od prijestolja i uskoro mogao postati vladarom svega ovoga što pogledom može obuhvatiti. Uz uvjet da pogledom može obuhvatiti samo drveće. Uzdahnuo je. "Što da posijeku?" ledenim je glasom rekla gospa Felmet. "Ah, pa stabla", rekao je vojvoda. "Što stabla imaju s time?" "Pa... ima ih toliko puno", osjećajno je primijetio vojvoda. "Ne mijenjaj temu!" "Oprosti, slatkice." "Ja sam pitala kako si mogao biti tako blesav i pustiti ih da odu? Rekla sam ti daje taj sluga previše vjeran gospodaru.

Nekome takvom ne možeš vjerovati." "Ne, ljubavi." "Pretpostavljam da se nisi, kojim slučajem, dosjetio nekoga poslati za njima?" "Poslao sam Bentzena, draga. I još dva vojnika." "Ah." Vojvotkinja je zastala. Bentzen je kao zapovjednik vojvodine osobne tjelesne straže bio ubojica učinkovit poput umno poremećenog mungoa. I sama bi njega izabrala. Razljutilo ju je što je privremeno ostala bez razloga za predbacivanje svojem suprugu, ali se ubrzo uspjela posve dobro snaći. "Da si me slušao, ne bi niti bilo potrebe da ga šalješ. Ali, ti to nikad ne činiš." "Što ne činim, željo moja?" Vojvoda je zijevnuo. Bila je to duga noć. S olujom posve nepotrebno dramatičnih razmjera, i svom tom petljavinom oko noževa. Već je spomenuto da se vojvoda Felmet nalazio na korak od prijestolja. A taj se korak nalazio na vrhu stubišta stoje vodilo do Velike dvorane i niz koje se kralj Verence u mraku otkotrljao sve do podnožja i tamo, nasuprot svim zakonima vjerojatnosti, sletio točno na svoj vlastiti bodež. Pa ipak, njegov je osobni liječnik objavio kako se radilo o prirodnoj smrti. Bentzen gaje prije toga posjetio i pojasnio mu daje pad niz cijelo stubište s bodežom u leñima zapravo bolest koja se dobije ako se usta previše otvaraju. Zapravo, zaraza je već bila zahvatila nekoliko pripadnika kraljeve tjelesne straže koji su bili malo tvrdi na ušima. Zavladala je prava mala epidemija. Vojvoda je zadrhtao. Neke pojedinosti iz prethodne noći bile su i maglovite i grozne. Pokušao se uvjeriti daje svim neugodnostima došao kraj, a on je imao kraljevstvo. Nije to bilo neko kraljevstvo, jer se očito sastojalo uglavnom od drveća, ali ipak je bilo kraljevstvo i imalo je krunu. Kad bije samo mogli pronaći. Dvorac Lancre je na vrhu litice izgradio arhitekt koji je možda i čuo za Gormenghasta, ali kojemu je proračun bio slabija strana. Ipak, učinio je stoje najbolje mogao sa skromnim količinama tornjića nabavljenih upola cijene i na

popust kupljenih podruma, potpornja, kruništa, gargojla, tornjeva, dvorišta, stražara i tamnica; zapravo, sve što jednom dvorcu treba, osim možda razumno čvrstih temelja i žbuke koja se ne ispire već pri blagom pljusku. Dvorac se vrtoglavo nadnosio nad brzim zapjenjenim vodama rijeke Lancre, koja je mračno hučala tristo metara pod njim. Svako malo bi s njega poneki komad u nju upao. Koliko god bio malen, u dvorcu je ipak postojalo tisuću mjesta na koja se moglo skriti krunu. Vojvotkinja se odvukla potražiti nekoga drugoga na kojega bi se otresala i ostavila gospara Felmeta da mračno razgleda krajolik. Počelo je kišiti. Upravo u tom času na vratnicama dvorca se začulo gromoglasno lupanje. To je ozbiljno uznemirilo dvorskog vratara koji je u toplini kuhinje s kuharom i dvorskom ludom baš igrao karata. Zarežao je i ustao. "Ispred netko kuca", rekao je. "Ispred čega?" rekao je dvorska luda. "Ispred vrata, idiote." Luda gaje zabrinuto pogledao. "Kucanje pred vratima?" sumnjičavo je rekao. "To nije nekakva Zen mudrolija, je li?" Kad je gunñajući vratar nestao u pravcu vratarske kućice, kuhar je gurnuo još jedan novčić na gomilu s ulogom i oštro preko karata pogledao Ludu. "Stoje to Zen?" rekao je. Ludi su zvona na kapi zveckala dok je prebirao po kartama. Bez razmišljanja je rekao: "Ah, niža sekta filozofskog sustava Sumtin, iz onog dijela Klatcha okrenutog u smjeru vrtnje, poznata po svojoj priprostoj strogoći, koja nudi postizanje duševnog mira kroz meditaciju i pomoću tehnika disanja; zanimljivo u njoj je postavljanje očigledno besmislenih pitanja s ciljem proširenja vratnica percepcije." "Ponovi, što si rekao?" sumnjičavo je izjavio kuhar. Već je ionako bio na rubu živaca. Kad je toga jutra nosio doručak u Veliku dvoranu, nikako se nije mogao oteti dojmu da mu nešto neprestano pokušava uzeti pladanj iz ruku. I, kao da to nije dovoljno zlo, onaj novi vojvoda ga je poslao natrag po... Zadrhtao je. Po zobene pahuljice! I po meko kuhano jaje! Kuhar je bio prestar za takve stvari. I tvrdoglav. Bio je kuhar

u duhu pravog feudalnog nasljeña. Ako nešto nije imalo jabuku u ustima i nisi ga mogao peći, tada on to nije htio posluživati. Luda je oklijevajući zastao s kartom u ruci, potisnuo paniku i brzo promislio. "Vjere, ujo", skviknuo je, "ma, krcatije pitanjima nego što šipak ima koštica." Kuhar se opustio. "No, dobro", rekao je, premda ne do kraja zadovoljan. Luda je namjerno izgubio sljedeće tri ruke, samo da se ne bi dalje uvlačio u nevolje. Vratar je u meñuvremenu otvorio prozorčić na glavnim vratnicama i provirio van. "Tko je to kucao ispred?" zarežao je. Koliko god prokisao do kože i prestravljen, vojnik je oklijevao. "Ispred? Ispred čega?" rekao je. "Ako mi se tu misliš izmotavati, možeš slobodno ostati ispred i cijeli dan", mirno je ustvrdio vratar. "Ne! Moram istoga trena vidjeti vojvodu!" viknuo je vojnik. "Vještice su izašle iz svojih kuća!" Vratar mu je upravo htio uzvratiti s "U pravo doba godine", ili "Kad bih bar i ja mogao", ali je zastao, ugledavši čovjeku lice. Nije to bilo lice čovjeka koji bi mogao razumjeti dvosmislene izjave. Bilo je to lice nekoga tko je vidio stvari s kojima se pristojan čovjek ne bi šalio... "Vještice?" rekao je gospar Felmet. "Vještice?" rekla je vojvotkinja. U propuhom ispunjenim hodnicima jedan je jedva čujan glas, poput hujanja vjetra kroz daleke ključanice, s iznenada probuñenom nadom rekao: "Vještice!" Spiritistički nastrojen glas... "To je miješanje u tuñe posle, eto stoje", rekla je Bakica Vremenovoštana. "A iz toga ništa dobroga neće izaći." "Alije vrlo romantično", zadihano je rekla Magrat i uzdahnula. "Buji baji", rekla je Dadilja Ogg. "Osim toga", rekla je Magrat, "baš si ti ubila onog groznog čovjeka!" "Nipošto. Samo sam malo ohrabrila... pravi tijek

stvari." Bakica Vremenovoštana se namrštila. "Taj čovjek uopće nije imao respekta. A kad čovjek izgubi respekt, to znači nevolje." "Ićići bičići, ba." "Onaj ga je drugi čovjek donio ovamo da bi ga spasio!" uzviknula je Magrat. "Želio je da mu mi pružimo sigurnost! Pa to je očito! To je sudbina!" "Ah, očito", rekla je Bakica. "Jamčim ti da je očito. Nevolja je jedino u tome što nešto što je očito ne mora biti i istinito." Odvagnula je krunu u svojim rukama. Činila se vrlo teškom, na neki način težom od onoga što su govorili kilogrami i unce. "Da, ali stvar je u tome što..." započela je Magrat. "Stvar je u tome", rekla je Bakica, "što će ga ljudi doći tražiti. Ozbiljni ljudi. Ozbiljnog izgleda. Srušit-ću-ti-zidove i zapalit-ću-ti-krov izgleda. I..." "Kako ći, djetiću?" "... I, Gytha, sigurna sam da ćemo sve biti mnogo sretnije ako prestaneš tako tepati!" prasnula je Bakica. Mogla je osjetiti kako joj se živci napinju. Živci su joj se uvijek napinjali kad u nešto nije bila sigurna. Osim toga, kako su se u meñuvremenu bile povukle u Magratinu kolibu, na živce joj je išlo i unutrašnje ureñenje, jer je Magrat vjerovala u mudrost Prirode i u šumske duhove i ljekovitu moć boja i izmjene godišnjih doba i u mnoge druge stvari s kojima Bakica Vremenovoštana nije htjela imati baš nikakve veze. "Nećeš mi ti govoriti kako postupati s djecom", blago je prasnula Dadilja Ogg. "Meni, koja skrbim o njih petnaest?" "Samo želim reći da o svemu ovome moramo dobro promisliti", rekla je Bakica. Ostale dvije su je neko vrijeme šutke promatrale. "Dakle?" rekla je Magrat. Bakica je prstima tupkala po rubu krune. Namrštila se. "Prije svega ga moramo odnijeti odavde", rekla je i odmah podigla ruku. "Ne, Gytha, sigurna sam daje tvoja koliba idealna i sve to, ali nije sigurna. Moramo ga smjestiti negdje daleko odavde, vrlo daleko odavde, gdje nitko ne zna tko je

on. A, osim toga, tu je i ovo." Prebacivala je krunu iz ruke u ruku. "Ah, za to je lako", rekla je Magrat. "Mislim, jednostavno je sakrij pod kakav kamen, ili nešto slično. To je lako. Mnogo lakše nego s bebama." "Pa i nije", rekla je Bakica. "Zato jer je zemlja prepuna beba koje svejednako izgledaju, ali ne vjerujem da ima baš mnogo kruna. Osim toga, one kao da poznaju način kako postići da ih se pronañe. Kao da dozivaju ljudske umove. Ako je gurneš pod neku stijenu ovdje gore, za tjedan dana će se sama pobrinuti da je netko slučajno pronañe. Pazi što ti kažem." "Istina je, istina", pošteno je priznala Dadilja Ogg. "Koliko si puta bacila čarobni prsten u najveće dubine oceana i vratila se kući, napunila sebi dobar tanjur juhe od ribe lista, kad ono, eto ga opet?" U tišini su promislile o tome. "Nikad", razdražljivo je rekla Bakica. "A nisi ni ti. Ipak, on bije mogao poželjeti natrag. Jer, ona je po pravu njegova. Kraljevi pomoću kruna obavljaju mnoge poslove. Zbilja, Gytha, ponekad znaš reći takve..." "Idem ja pripraviti malo čaja, može?" bistro je uskočila Magrat i nestala u kuhinji. Dvije starije vještice ostale su sjediti svaka sa svoje strane stola, u pristojnoj i škakljivoj tišini. Napokon je Dadilja Ogg rekla: "Lijepo je ovo uredila, zar ne? Cvijeće i sve ostalo? A kakve su ono stvari po zidovima?" "Magični znakovi", kiselo je odgovorila Bakica. "Ili nešto slično." "Zgodno", pristojno je ustvrdila Dadilja Ogg. "A sve one odore i štapići i ostalo?" "Moderne tričarije", nezadovoljno je šmrknula Bakica. "Kad sam ja bila cura, imale smo samo grudu voska i par igala i morale se s time zadovoljiti. U tim smo danima morale same pripravljati svoje čarolije." "Ah, ipak je otad proteklo mnogo vode", mudro je primijetila Dadilja Ogg. Malo je zaljuljala dijete, smirujući ga. Bakica Vremenovoštana je opet šmrcnula. Dadilja Ogg se tri puta udavala i zapovijedala pravim plemenom djece i unuka

raspršenih širom kraljevstva. Naravno, vješticama nije bilo izričito zabranjeno udavati se. Premda nerado, bakica je to morala priznati. Vrlo nerado. Još je jednom nezadovoljno šmrcnula; što je bila pogreška. "Kakav je to miris?" prasnula je. "Ah", rekla je Dadilja Ogg, pažljivo odlažući bebu. "Mislim da ću poći provjeriti ima li Magrat kakvu čistu krpu, može?" I tako je Bakica ostavljena sama. Osjećala se neugodno, kao i uvijek kad bi je ostavili samu u tuñim odajama, i pokušala suzbiti nagon da ustane i poñe pogledati knjige na polici iznad kredenca i istražiti ima li prašine nad kaminom. Neprestano je u rukama vrtjela krunu. Opet joj se učinila većom i težom nego što je uistinu bila. Uhvatila je svoj odraz u zrcalu nad kaminom i spustila pogled na krunu. Koja ju je izazivala. Praktično ju je preklinjala da iskuša kako joj pristaje. Dakle, a zašto ne? Još se jednom uvjerila da je sama i tada brzim pokretom skinula šešir i stavila krunu na glavu. Činilo se da joj dobro pristaje. Bakica se ponosito uspravila i bahato zamahnula rukom prema zrcalu. "No, odrubite mu glavu", zapovjedila je. Mračno se nasmiješila. I ukočila se kad je začula krikove i topot konja i oštro zujanje strijela i potmuli zvuk zabijanja kopalja u meso. Napad za napadom odjekivali su joj lubanjom. Mač se sudarao sa štitom, ili s mačem, ili s kosti - nemilosrdno. U sekundi su joj glavom prohujale godine. Povremeno bi ležala meñu mrtvima, ili visjela s neke grane; ali uvijek bi se tu našle neke ruke koje bije opet podigle i položile na baršunaste jastuke... Bakica je vrlo oprezno podigla krunu s glave - učinila je to s naporom, jer kruni kao da se to nije svidjelo - i odložila je na stol. "Dakle, to za tebe znači biti kralj, je li?" tiho je rekla. "Pitam se zašto svi tako priželjkuju taj posao?" "Hoćeš li šećera?" iza leña joj se oglasila Magrat. "Treba biti roñena budala da bi se postalo kraljem", rekla je

Bakica. "Molim?" Bakica se okrenula. "Nisam vidjela da si ušla", rekla je. "Što si ono rekla?" "Hoćeš li šećera u čaj?" "Tri žličice", bez razmišljanja je rekla Bakica. Jedan od Bakičinih životnih jada je bio stoje, unatoč svim naporima, doživjela vrhunac karijere s obrazima glatkim poput jabuke i sa svim zubima. Nikakav urok nije mogao uvjeriti neku bradavicu da joj se ukorijeni na pristalom i pomalo konjskom licu, a neumjereno trošenje šećera samo joj je još više jačalo ionako bezgraničnu energiju. Čarobnjak s kojim se posavjetovala pojasnio joj je daje to stoga što ima dobar metabolizam, što joj je barem dalo za pravo osjećati se nešto nadmoćnijom kad je u pitanju bila Dadilja Ogg, za koju je sumnjala da ga uopće nema. Magrat je marljivo dodala tri u vrh pune žličice. Bilo bi lijepo, čeznutljivo je pomislila, kad bi joj netko barem ponekad rekao "hvala". Postala je svjesna da kruna bulji u nju. "I ti to možeš osjetiti, zar ne?" rekla je Bakica. "Spomenula sam to, nisam li? Krune same dozivaju ljude!" "To je grozno." "Ne, ne. Ona je to što jest. Ne može ništa oko toga učiniti." "Ali, to je magija!" "Ona je samo to što jest", ponovila je Bakica. "Pokušava me nagovoriti daje stavim na glavu", drhtavih ruku je rekla Magrat. "Da, baš to čini." "Ali moram biti jaka", rekla je Magrat. "Tako i ja mislim", rekla je Bakica, iznenada drvenog lica. "Što radi Gytha?" "Kupa bebu u sudoperu", nemarno je uzvratila Magrat. "Kako ovakvu stvar možemo skriti? Što bi se dogodilo kad bismo je negdje jako duboko zakopale?" "Iskopao bi je jazavac", umorno je rekla Bakica. "Ili bi netko pošao u potragu za zlatom, ili nešto slično. Ili bi stablo ovilo korijenje oko nje i zatim je izbacilo u oluji, a onda bije netko pokupio i stavio na glavu..." "Osim ako nije tako karakteran kao mi", naglasila je Magrat. "Osim u tom slučaju, naravno", rekla je Bakica, proučavajući

nokte na prstima. "Premda s krunama nije problem u stavljanju na glavu, već u njihovu skidanju." Magrat je dohvatila krunu i počela je prevrtati u rukama. "Premda mogu reći da niti ne sliči previše na krunu", rekla je. "A ti si ih, pretpostavljam, u životu mnogo vidjela", rekla je Bakica. "Naravno, pa ti bi mogla biti stručnjak za krune." "Ipak sam ih ponešto vidjela. Imale su po sebi mnoštvo dragulja i komadića tkanine u sredini", branila se Magrat. "A ovo je samo nekakva mala limena stvarčica..." "Magrat Bjeloluk!" "Jesam, vidjela sam. Još dok me poučavala Dobrica Whemper..." "... počivala u miru..." "... počivala u miru, običavala me voditi u Razorback ili u Lancre svaki put kad bi u grad došla putujuća glumačka družina. Jako je voljela kazalište. Imali su oni više kruna nego što bi mogla i zamisliti, premda...", zastala je, "premda je Dobrica rekla da su sve one načinjene od lima i papira i sličnih stvari. I da su umjesto draguljima urešene običnim staklom. Ali one izgledaju stvarnije od ove ovdje. Ne čini li ti se to čudnim?" "Stvari koje pokušavaju izgledati poput drugih stvari doista izgledaju bolje od izvornika. Dobro poznata činjenica", rekla je Bakica. "Alija nisam sklona to odobravati. I, kako su se to igrali s tim krunama?" "Ne znaš stoje kazalište?" rekla je Magrat. Bakica Vremenovoštana, koja nikad nije priznavala svoje neznanje o nečemu, nije oklijevala niti trenutka: "O, da", rekla je. "To je jedna od onih uglañenih stvari, zar ne?" "Dobrica Whemper je rekla da je ono zrcalo života", rekla je Magrat. "Tvrdila je kako je ono uvijek oraspoloži." "Pretpostavljam daje tako", rekla je Bakica, izvlačeći se iz nezgodnog položaja. "Barem ako se dobro odglumi. Dobri ljudi, ti kazališni glumci?" "Mislim da jesu." "I, kažeš, lutaju uokolo zemljom?" zamišljeno je rekla Bakica,

pogledavajući prema vratima kuhinje. "Posvuda. Čula sam da baš sada u Lancreu gostuje jedna skupina. Ali još ih nisam pogledala", Magrat je spustila pogled. "Nije u redu da žena sama ide na takva mjesta." Bakica je klimnula glavom. Snažno je podržavala takve stavove sve dok joj, naravno, netko ne bi ukazao da bi ih se i sama trebala pridržavati. Kuckala je prstima po Magratinu stolnjaku. "Dobro", rekla je. "Zašto ne? Poñi reci Gythi da dobro umota dijete. Već odavno nisam slušala kazalište kako dobro igra." Magrat je po običaju bila ushićena. Teatar zapravo nije bio ništa više od nekoliko plahti obojane jutene tkanine, pozornice načinjene od dasaka položenih na nekoliko bačava i pola tuceta klupa poredanih na seoskom trgu. Alije ipak istodobno uspijevalo izgledati poput dvorca, nekog dugog dijela dvorca, pa malo kasnije opet istog dijela dvorca, bojnog polja, a sada je izgledalo poput ceste izvan grada. Da nije bilo Bakice Vremenovoštane, popodne bi bilo upravo savršeno. Nakon stoje nekoliko puta pogledom prostrijelila tročlani orkestar pokušavajući utvrditi na kakvim se to instrumentima kazalište igra, stara je vještica napokon pažnju usmjerila na pozornicu i Magrat je počelo svitati da ima nekih temeljnih obilježja kazališta koja Bakica još nije uspjela razumjeti. A ova je upravo poskakivala na klupi, pjeneći se od bijesa. "Pa on gaje ubio", siktalaje. "Zašto ga nitko nije pokušao spriječiti? Ubio gaje! I to svima pred očima!" Magrat je u očaju uhvatila svoju kolegicu za ruku, kad je ova napokon pokušala skočiti na noge. "Sve je u redu", prošaptala je. "Nije zaozbiljno mrtav!" "Djevojko, nazivaš li ti to mene lažljivicom?" prasnula je Bakica. "Pa sve sam svojim očima vidjela!" "Čuj, Bakice, sve ovo nije zaozbiljno, shvaćaš?" Bakica Vremenovoštana se malo primirila, još uvijek gunñajući ispod glasa. Počelo joj se pričinjati da te stvari

pokušavaju od nje načiniti budalu. Gore na pozornici neki čovjek zaogrnut plahtom upravo je izgovarao nadahnuti monolog. Bakica gaje neko vrijeme pažljivo slušala, a zatim laktom probola Magrat u rebra. "O čemu on to sada govori?" raspitivala se. "Govori kako mu je žao stoje onaj drugi mrtav", rekla je Magrat i, pokušavajući promijeniti temu, hitro dodala: "Ima ovdje mnoštvo kruna, zar ne?" Ali Bakicu ništa nije moglo omesti. "A zašto ga je onda ubio?" rekla je. "Dakle, to je pomalo složeno...", nemoćno je rekla Magrat. "To je sramotno!" prasnula je Bakica. "A onaj jadni mrtvac još uvijek tamo leži." Magrat je pogledom potražila pomoć kod Dadilje Ogg, koja je mirno žvakala jabuku i proučavala pozornicu pogledom nekakvog znanstvenog istražitelja." "Ja cijenini', sporo je rekla, "ja cijenim daje sve to samo pretvaranje. Vidiš da još diše." Ostatak se publike, zaključivši daje i taj komentar dio predstave, zagledao poput jednoga u truplo. Koje je pocrvenjelo. "A i pogledaj mu samo čizme", kritički je primijetila Dadilja. "Pravi kralj bi se sramio takvih čizama." Truplo je pokušalo skriti noge iza kartonskog grma. Osjetivši na neki opskuran način da su izborile malu pobjedu nad trgovcima lažima i smicalicama, Bakica se poslužila jabukom iz vrećice, pokazujući obnovljeno zanimanje za dogañaje na pozornici. U Magrat su se živci počeli opuštati i ponovno je pokušala uživati u predstavi. Ali, kako se pokazalo, ne zadugo. Svjesno poticanje nevjerice prekinuo joj je glas stoje upitao: "Što sad ovo znači?" Magrat je uzdahnula. "Dakle", pokušala je pojasniti, "on misli da je on princ, ali zapravo je kćer drugoga kralja, preobučena u muškarca." Bakica je glumca proučila dugim analitičkim pogledom. "On jest muškarac", rekla je. "Sa slamnatom vlasuljom. I trudi se da mu glas zvuči piskutavo."

Magrat je zadrhtala. Ponešto je znala o kazališnim običajima. Plašila se ovog dijela predstave. Bakica Vremenovoštana je imala vlastita Uvjerenja. "Da, ali", nesretno je prozborila, "ovo je Kazalište, shvaćaš. Muškarci igraju sve ženske uloge." "Zašto?" "Jer ne puštaju žene na pozornicu", jedva je protisnula Magrat. Sklopila je oči. Bakica nije prestajala žvakati onaj isti zalogaj jabuke, ne skidajući pogled s glumca. "Esme, nemoj praviti gužvu", rekla je Dadilja, koja je takoñer dobro znala za Bakičina Uvjerenja. "Ovo je dobar dio. Držim da počinjem shvaćati suštinu." Netko je Bakicu potapšao po ramenu i začuo se glas: "Gospoja, biste li bili ljubazni i skinuli svoj šešir?" Kao da je pokreću neki skriveni motori, bakica se vrlo sporo okrenula na klupi i nametljivca podarila dijamantno plavim pogledom od stotinu kilovata. Čovjek je pod njim klonuo i ponovno se skupio na svojoj klupi, dok ga ona nije prestajala očima pratiti. "Ne", rekla je. Ovaj je razmotrio sve opcije. "Dobro", rekao je. Bakica se okrenula natrag i klimnula glavom glumcu, koji je zastao u nastupu i ostao zagledan u nju. "Što ti sad tamo buljiš?" zarežala je. "Nastavi s time." Dadilja Ogg joj je dodala drugu vrećicu. "Uzmi jedan lancreburger", rekla je. Tišinu koja je ponovno ispunila priručno kazalište prekidali su samo nesigurni glasovi glumaca koji nisu prestajali pogledavati u nakostriješeni lik Bakice Vremenovoštane i mljackanje od nemilosrdnog natiskivanja par kuhanih lancreburgera od jednog do drugog obraza. Glasom tako prodornim da je od njega glumac ispustio svoj drveni mač, Bakica je izjavila: "Onaj tamo sa strane im šapće!" "To je kazališni šaptač", rekla je Magrat. "On ih podsjeća što trebaju reći." "Zar to oni sami ne znaju?"

"Mislim da počinju zaboravljati", kiselo je rekla Magrat. "Iz nekog razloga." Bakica je laktom podbola Dadilju. "Što se to sada zbiva?" rekla je. "Zašto su se tamo gore sad okupili svi ti kraljevi i ljudi?" "To je banket, shvaćaš", autoritativno je rekla Dadilja Ogg. "U čast mrtvog kralja, onoga tamo u čizmama, samo što se on sada, ako dobro pogledaš, pretvara da je običan vojnik, a svi drže govore o tome kako je bio dobar i pitaju se tko gaje ubio." "Je li?" namršteno je rekla Bakica. Pogledom je prešla preko cijele glumačke skupine, u potrazi za ubojicom. Napokon se odlučila. Zatim je skočila na noge. Plašt joj je zalepršao oko tijela poput krila anñela osvetnika što se spustio na zemlju da svijet oslobodi svih tih gluposti i prijevara i opsjene. Nekako se činila većom nego obično. Uprla je bijesno prstom u krivca. "On je to učinio!" trijumfalno je uzviknula. "Pa svi smo ga vidjeli! Učinio je to bodežom!" Publika se zadovoljna razišla. Sve u svemu, bila je to dobra predstava, zaključili su, premda je nije bilo lako pratiti. Ali bilo je baš smiješno kad su svi kraljevi pobjegli sa scene, a na nju skočila žena u crnom i razvikala se. Samo to je već bilo vrijedno novca koji su dali za ulaznice. Tri vještice su ostale same sjediti na rubu pozornice. "Pitam se kako uspijevaju sve te kraljeve i lordove nagovoriti da doñu ovamo i to čine?" krajnje smiono je rekla Bakica. "Mislila sam da su oni neprestano puni posla. Oko vladanja i sličnih stvari." "Ne", umorno je rekla Magrat. "Još uvijek ne vjerujem da sve ovo baš do kraja razumiješ." "Dakle, onda ću ići do srži", prasnula je Bakica. Vratila se natrag na pozornicu i razgrnula juteni zastor. "Ti!" viknula je. "Ti si mrtav!" Nesretni bivši leš, koji je za smirenje živaca upravo jeo sendvič sa šunkom, sa svoje je klupice sletio na leda.

Bakica je nogom šutnula grm. Čizma joj je proletjela ravno kroz njega. "Vidite?" neobično zadovoljnim glasom se obratila cijelom svijetu. "Ništa ovdje nije stvarno! Sve su to samo daske i papir premazan bojom." "Dobre dame, mogu li vam kako pomoći?" Začuo se bogat i čudesan glas, kojemu je svaki dvoglas prekrasno klizio na svoje mjesto. Bio je to zlatnosmedi glas. Ako je Stvaratelj multiverzuma uopće imao glasnice, bio je to takav glas. Ako je imao kakvih sporednih učinaka, tada je to bio glas kojim ne biste smjeli, primjerice, naručivati ugljen. Ugljen naručen tim glasom pretvorio bi se u dijamante. Očito je pripadao krupnom, debelom čovjeku jako poružnjenom brkovima. Na obrazima su mu plave vene činile kartu prilično velikog grada; nos bi mu se mogao uspješno skriti u zdjeli jagoda. Na sebi je nosio pohaban kožni kaputić i tajice prepune rupa, ali tako samouvjereno da vas je to posve dobro uspijevalo uvjeriti kako mu je ona druga odora od baršuna i krzna upravo na pranju. U jednoj je ruci držao ručnik, kojim je očito pokušao skinuti šminku što mu se još sjajila na licu. "Tebe znam", rekla je Bakica. "Ti si onaj što je počinio umorstvo." Pogledala je postrance u Magrat i gunñajući priznala: "U svakom slučaju, tako je izgledalo." "Tako mi je milo. Uvijek je pravo zadovoljstvo upoznati pravog poznavatelja. Olwyn Vitoller, vama na usluzi. Voditelj ovih skitnica", rekao je čovjek i, skinuvši od moljaca izjedeni šešir, duboko joj se poklonio. A bio je to više napredni tečaj iz topologije nego iskaz poštovanja. Šešir je zakrivudao i poskočio u nizu složenih lukova, završivši napokon na vrhu ispružene ruke sada uperene prema nebu. U meñuvremenu mu je jedna noga odlutala nekud iza leda. Ostatak tijela mu se objesio sve dok mu glava nije dospjela negdje u razinu Bakičinih koljena. "Da, dakle", rekla je Bakica. Osjetila je kako joj je odora nekako narasla i postala mnogo toplija.

"I ja mislim da ste bili vrlo dobri", rekla je Dadilja Ogg. "Kako ste samo otmjeno vikali na njih. Reklo bi se da ste pravi kralj." "Nadam se da nismo ništa pokvarili", rekla je Magrat. "Draga moja damo", rekao je Vitoller. "Mogu li vam za početak samo reći koliko je običnom glumcu tek zadovoljstvo spoznati kako gaje publika doživjela dublje od obične šminke, sve do same duše što se pod njom skriva?" "Mislim da biste mogli", rekla je Bakica. "Gospodine Vitoller, vjerujem da biste vi bili u stanju svašta reći." Ovaj je vratio šešir na glavu. Dugo i proračunato su se pogledali, meñusobno procjenjujući snage. Vitoller je prvi popustio, hineći kako se nije niti htio nadmetati. "A sada", rekao je, "čemu dugujemo posjet tri tako očaravajuće dame?" Zapravo je ipak odnio pobjedu. Bakici su se usta širom otvorila. Ona sebe ne bi opisivala nikakvim riječima koje bi išle dalje od "pristala, promišljena". S druge strane, Dadilja je bila bezuba poput male bebe i imala lice slično maloj suhoj grozdići. Najbolje što ste mogli reći o Magrat je bilo to daje pristojno jednostavna i dobro izribana i da joj grudi izgledaju poput daske za peglanje s ugrañena dva zrna graška, unatoč tome što joj je glava bila dobro opremljena modnim uresima. Bakica je mogla osjetiti daje tu nešto na djelu, nekakva magija. Ali ne ona na koju je ona navikla. Radilo se o Vitollerovu glasu. On je već samim izgovorom mijenjao sve o čemu je govorio. Pogledaj ove dvije, rekla je sebi, uvijek sreñene poput para maloumnica. Bakica je zastala u pokušaju da se rukom potapša po čelično čvrstoj punñi i znakovito pročistila grlo. "Gospodine Vitoller, htjele bismo s vama popričati." Pokazala je na glumce koji su držeći se podalje od njih skidali dekoraciju i konspirativnim šapatom pridodala: "Negdje na osami." "Moja draga damo, ali svakako", rekao je on. "Moje su odaje trenutačno smještene u obližnjoj visoko štovanoj rupi za

nalijevanje." Vještice su se osvrnule uokolo. Napokon je Magrat riskirala: "Mislite, u krčmi?" U Velikoj dvorani dvorca Lancre bilo je hladno i prepuno propuha, što uopće nije djelovalo pomlañujuće na mjehur novog komornika. Stajao je tamo i vrpoljio se pod pogledom gospe Felmet. "O, da", rekao je. "Doista ih imamo. I to mnogo." "I ljudi po tome ništa ne poduzimaju.'' rekla je vojvotkinja. Komornikje trepnuo očima. "Oprostite?" rekao je. "Ljudi ih toleriraju?" "O, kako da ne", veselo je rekao komornik. "Smatra se srećom ako u tvom selu živi neka vještica. Da, vjerujte mi na riječ." "Zašto?" Komornik je oklijevao. Posljednji put kad je posjetio neku vješticu bilo je to zbog problema sa stolicom koji su mu nužnik svakodnevno pretvarali u odaju za mučenje, a vrč pomasti koji mu je ona pripravila ponovno je svijet pretvorio u ljepše mjesto za život. "One ublažuju naše male životne nevolje i padove", rekao je. "Tamo otkud ja dolazim vješticama nije dozvoljeno djelovati", kruto je ustvrdila vojvotkinja. "Niti to podupiremo ovdje. Izvijestit ćeš nas o njihovim prebivalištima." "Prebivalištima, vaše gospodstvo?" "Mjestima na kojima žive. Pretpostavljam da vaši poreznici znaju gdje ih se može pronaći?" "Ah", jadno je uzvratio komornik. Vojvoda se sa prijestolja nagnuo prema njemu. "Vjerujem", rekao je, "da i one plaćaju poreze?" "Pa, moj lorde, nije baš da plaćaju poreze", rekao je komornik. Nastupila je tišina. Napokon gaje vojvoda požurio: "Nastavi, čovječe." "Dakle, shvaćate, prije bi se moglo reći da ne plaćaju. Nikad nismo smatrali, hoću reći, stari kralj nije mislio... No, dakle, jednostavno ne plaćaju." Vojvoda je položio ruku na vojvotkinjinu. "Dakle tako", hladno je prozborio. "No, dobro. Možeš ići." Komornik se s olakšanjem

kratko naklonio i na leña izмilio iz dvorane. "Dakle!" rekla je vojvotkinja. "Baš tako." "Sad vidiš kako je tvoja porodica običavala upravljati ovim kraljevstvom, zar ne? Zapravo ti je bila dužnost ubiti svojeg roñaka. To je posve jasno bilo u interesu naše vrste", rekla je vojvotkinja. "Slabići ne zaslužuju vlast." Vojvoda je zadrhtao. Ona neće prestati na to ga podsjećati. Sve u svemu, nije se on libio ubijanja ljudi, ili barem davanja zapovijedi da se nekoga smakne i promatranja kako se to dogaña. Ali ubijanje roñaka pomalo ti zastane u grlu ili prisjetio se - u jetri. "Upravo tako", uspio je prozboriti. "Naravno, pokazat će se da vještica ima mnogo i moglo bi biti teško pronaći one tri što su se zatekle na vrištini." "To nije važno." "Naravno da nije." "Uzmi stvari u svoje ruke." "Da, ljubavi moja." Stvari u svoje ruke. Već je itekako uzeo stvari u svoje ruke. Kad bi sklopio oči, još uvijek je mogao vidjeti ono tijelo kako se kotrlja niza stube. Nije li se ono iz mraka dvorane začuo nekakav uzdah zaprepaštenja? A bio je siguran da su posve sami. Stvari u svoje ruke! Pokušao je sa svojih ruku sprati krv. Kad bi mogao sprati krv s ruku, rekao je sebi, bilo bi to kao da se ništa nije ni dogodilo. Trljao je i trljao. Trljao je sve dok nije vrisnuo od bola. Bakica se u javnim ustanovama nije nimalo osjećala kao kod kuće. Napeta od opreza sjedila je iza svojeg vina s limunom, kao daje to nekakav štit protiv svih svjetskih poročnih iskušenja. Dadilja Ogg je, s druge strane, s puno entuzijazma iskapila već svoje treće piče i, kiselo je pomislila Bakica, dobro odmakla putem koji je obično završavao plesom na stolu, pokazivanjem podsuknji i pjesmom "S ježom se nikad ne može bludničiti". Stol je bio prekriven bakrenim novčićima. Vitoller i njegova žena sjedili su s jedne strane stola i brojali ih. Bilo je to poput kakve utrke. Bakica je proučavala gospodu Vitoller dok je ova izvlačila

kovanice ispod muževljevih prstiju. Činila se razboritom ženom, koja se prema mužu odnosila na način vrlo slično onome kako se pas ovčar odnosi prema omiljenom janjetu. Bakica je složenost bračnog života poznavala tek neodreñeno, jednako kao što astronom može vidjeti površinu nekog dalekog i stranog svijeta, ali joj se već učinilo da bi Vitollerova supruga mogla biti vrlo posebna žena s neograničenim zalihama strpljenja i organizacijskih sposobnosti, te s vrlo spretnim prstima. "Gospoño Vitoller", napokon je rekla, "mogu li biti tako slobodna i upitati vas je li vaša veza do sada već donijela ploda?" Par ju je blijedo pogledao. "Želi reći...", započela je Dadilja Ogg. "Ne, znate", tiho je rekla gospoña Vitoller. "Nije. Nekoć smo imali malu curicu." Mali se oblak nadnio nad stol. Na trenutak je Vitoller poprimio izgled posve prosječno velikog i mnogo starijeg čovjeka. Zagledao se u malu hrpu novca pred sobom. "Ali, znate, tu je ovo dijete", rekla je Bakica, pokazujući na bebu u rukama Dadilje Ogg. "I potreban mu je dom." Vitolleri su se zagledali u dječaka. Zatim je čovjek uzdahnuo. "Nije to život za dijete", rekao je. "Uvijek u pokretu. Svakoga dana u drugom gradu. I nema vremena za školovanje. A govore da je to ovih dana vrlo važno." Ali pritom nije skidao pogleda s djeteta. Gospoda Vitoller je rekla: "Zašto mu je potreban dom?" "Jer ga nema", rekla je Bakica. "Barem ne onakav u kojem bi bio dobrodošao." Ponovno je zavladala tišina. Zatim je gospoña Vi toller rekla: "A vi, koje to pitate, vi ste mu zapravo...?" "Kume", spremno je rekla Dadilja Ogg. Bakicu je to malo zateklo. Ona se toga nikad ne bi dosjetila. Vitoller se rastreseno poigravao s novčićima pred sobom. Žena mu je posegnula preko stola i dotaknula mu ruku, nakon čega je uslijedilo kratko nijemo vijećanje. Bakica je svrnula pogled u stranu. Bila je ona pravi stručnjak za

čitanje s ljudskih lica, ali ponekad to radije nije činila. "Ali, avaj, s novcem smo prilično skučeni..." započeo je Vitoller. "Ali se možemo nekako rastegnuti", odlučno je rekla njegova žena. "Da. Mislim da možemo. Bili bismo sretni pobrinuti se za njega." Bakica je klimnula glavom i zavukla ruku u najdublje skute svojeg ogrtača. Napokon je otud izvukla malu kožnu vrećicu i stavila je na stol. Unutra je bilo mnoštvo srebrnjaka, pa čak i nekoliko tananih zlatnika. "Ovo bi trebalo poslužiti za...", oprezno je zastala, "... za pelene i tome slično. Odjeću i druge stvari. No, za što već." "To je stotinu puta više od potrebnog", tiho je rekao Vitoller. "Zašto to niste prije spomenuli?" "Da sam vas morala kupovati, ne biste bili vrijedni cijene." "Ali vi o nama ništa ne znate!" rekla je gospoña Vitoller. "I ne znamo, zar ne?" mirno je uzvratila Bakica. "Prirodno, htjele bismo čuti kako napreduje. Možete nam pisati, ili takvo što. Ali, nakon odlaska odavde ne bi bilo mudro o ovome govoriti, shvaćate li? Za dobrobit djeteta." Gospoña Vitoller je pogledala dvije starice. "Ima tu još nešto, zar ne?" rekla je. "Nešto veliko stoji iza svega toga?" Bakica je kratko oklijevala, a zatim klimnula glavom. "Ali bilo bi bolje da mi o tome ne znamo ništa?" Ponovno klimanje glavom. Bakica je ustala kad je unutra nahrupilo nekoliko glumaca, narušivši čaroliju trenutka. Glumci inače imaju običaj zaposjesti cijeli prostor koji ih okružuje. "Moram se pobrinuti za još neke stvari", rekla je. "Stoga molim da me sada ispričate." "Kako mu je ime?" rekao je Vitoller. "Tom", rekla je Bakica, gotovo ne oklijevajući. "John", rekla je Dadilja. Dvije su vještice razmijenile poglede. Bakica je pobijedila. "Tom John", odlučno je rekla i odstupila od stola. Pred vratima je naletjela na Magrat. "Pronašla sam kutiju", rekla je. "U kojoj se nalaze sve one krune i druge stvari. Stavila sam je unutra, baš kao što si

rekla, skroz na dno." "Dobro", rekla je Bakica. "Naša je kruna u usporedbi s ostalima izgledala baš jeftino!" "To se baš dobro u sve uklapa, zar ne?" rekla je Bakica. "Je li te netko vidio?" "Ne, svi su bili previše zaokupljeni poslom, ali...", Magrat je oklijevajući zastala i pocrvenjela. "Na sunce s time, djevojko." "Baš nakon toga došao je neki čovjek i uštinuo me za stražnjicu." Magrat je lice od crvenog postalo grimizno i brzo je rukom poklopila usta. "Je li?" rekla je Bakica. "I, stoje onda bilo?" "I onda, i onda..." "Da?" "Rekao je, rekao je..." "Što je rekao?" "Rekao je: 'Zdravo, ljepojko, što činiš večeras?'" Bakica se malo o tome premišljala, a zatim rekla: "Stara Dobrica Whemper nije previše izlazila i hodala uokolo, zar ne?" "Zbog one njezine noge, znaš već", rekla je Magrat. "Ali te naučila sve o porodiljstvu i svemu tome?" "O, da, o tome", rekla je Magrat. "U tome imam bogatu praksu." "Ali...", Bakica je oklijevala, pokušavajući pronaći put kroz nepoznato područje, "... nikad ti nije govorila o onome što možemo nazvati prethodnicom." "Molim?" "Pa, znaš", zdvojnim je glasom rekla Bakica. "O muškarcima i takvim stvarima." Magrat je izgledala kao da će je svakog časa obuzeti panika. "Što o njima?" Bakica Vremenovoštana je svojedobno činila mnoge neobične stvari i stoga ju je bilo teško nagnati da se ogluši na izazov. Ali ovaj put se ipak predala. "Mislim", bespomoćno je izgovorila, "da bi bilo mudro kad bi ovih dana o tome diskretno malo popričala s Dadiljom Ogg. I to što prije." Kroz prozor za njihovim leñima prolomio se smijeh i kucanje

čašama, a zatim je tanki glasić poveo pjesmu: "... sa žirafom, ako na stolu stojiš. Ali s ježom..." Bakica je odlučila to ne slušati. "Samo ne odmah sad", pridodala je. Skupina je krenula na put nekoliko sati prije zalaska sunca. Četvora su kola posrtala cestom što je vodila dolje prema visoravni Sto i velikim gradovima. U Lancreu je vrijedio gradski propis po kojem su svi pantomimičari, nadriliječnici i drugi potencijalni kriminalci morali kroz gradska vrata izaći prije sumraka; to zapravo nikoga nije vrijeñalo, jer grad uopće nije imao spomena vrijednih zidina i nikoga nije bilo previše briga ako bi se ljudi po mraku ponovno u njega uvukli. Bila je to samo stvar principa. Vještice su to promatrale iz Magratine kolibe, pomoću prastare zelene kristalne kugle Dadilje Ogg. "Već bi bilo vrijeme da naučiš kako na ovoj stvari dobiti i ton", promrmljala je Bakica. Gurnula je kuglu, od čega je slika nakratko postala valovita. "Bilo je vrlo neobično", rekla je Magrat. "U tim kolima. Kakve sve tamo stvari imaju! Papirna stabla, i svakakve kostime, i...", zamahnula je rukama, "... bila je ijedna velika slika nekog stranog kraja, sa svim onim dvorcima i drugim stvarima, sve tako zamotano. Bilo je prekrasno." Bakica je nešto progundala sebi u bradu. "Pomislila sam kako je začudno na koji način svi ti ljudi postaju kraljevi i tako to. Zar ti nisi? Bilo je to poput magije." "Magrat Bjeloluk, što to govoriš? Sve je to samo obična boja i papir. To je svatko mogao vidjeti." Magrat je otvorila usta da bi uzvratila, odvrtjela u glavi svañu koja bi iza toga uslijedila, pa ih ponovno zatvorila. "Gdje je Dadilja?" "Leži vani na livadi", rekla je Bakica. "Osjećala se pomalo malaksalo." A izvana se začulo kako se Dadilja Ogg punim glasom osjeća malaksalo. Magrat je uzdahnula. "Znaš", rekla je, "ako doista jesmo njegove kume, trebale smo mu dati tri poklona. Takav je običaj."

"O čemu to govoriš, djevojko?" "Tri dobre vještice bi bebu trebale darivati s tri poklona. Znaš već, poput dobrog izgleda, mudrosti i sreće." prkosno je upirala Magrat. "Tako se znalo činiti u starim danima." "Ah, misliš u doba koliba od slatkiša i sličnih stvari", rekla je Bakica, ne uzevši to za ozbiljno. "Preslice i bundeve i ubadanje prsta na ružin trn i tome slično. Ja se time nikad nisam opterećivala." Zamišljeno je obrisala kuglu. "Da, ali...", rekla je Magrat. Bakica ju je pogledala ispod oka. Eto što ti je Magrat. Glava puna bundeva. Svačija kuma, za samo par sitnica. Ali ispod svega toga ipak dobra duša. Poput kakve male krznene životinje. Osoba kakva bi skrbila za ptiće što su ispali iz gnijezda. "Čuj, ako te to čini imalo sretnijom", promrmljala je, iznenañena samom sobom. Zamahnula je rukama nad prizorom kola što su se udaljavala. "Što bi to trebalo biti - bogatstvo, ljepota?" "Dakle, nije sve u novcu, a ako se uvrgne u oca bit će dovoljno lijep", neočekivano ozbiljno je rekla Magrat. "Što misliš o mudrosti?" "To je nešto što će sam trebati steći", rekla je Bakica. "Savršen vid? Dobar sluh i glazbeni dar?" Vani s livade je dopro promukao ali poletan glas Dadilje Ogg, stoje noćnom nebu priopćavao kako čarobnjakov štap na kraju ima čvor. "Nebitno", glasno je rekla Bakica. "Moraš upotrijebiti glavologiju, shvaćaš? Sve to o ljepoti i bogatstvu. To nije bitno." Ponovno se okrenula kugli i na pola srca odmahnula rukom. "Onda je bolje da poñeš po Dadilju, jer očito nas mora biti tri." Dadilja je napokon uz izvjesnu pomoć doteturala unutra i moralo joj se sve iznova pojasniti. "Tri dara, ha?" rekla je. "Te stvarčice nisam radila još otkad sam bila cura i to me vraća - što to činiš?" Magrat se uzvrtjela sobom i počela paliti svijeće.

"Ah, moramo stvoriti pravi magični ugoñaj", pojasnila je. Bakica je slegnula ramenima ali nije ništa rekla, čak niti suočena s tom krajnjom provokacijom. Sve vještice čarolije rade na svoj način, a ovo je ipak bio Magratin dom. "Dakle, čime ćemo ga podariti?" rekla je Dadilja. "Upravo smo o tome raspravljale", rekla je Bakica. "Znam ja što bi on htio", rekla je Dadilja. Iznijela je svoj prijedlog, koji je dočekan ledenom tišinom. "Ne znam od kakve bi to koristi bilo", napokon je rekla Magrat. "Ne bi li to bilo prilično neudobno?" "Zahvaljivat će nam kad odraste, pazite što vam kažem", rekla je Dadilja. "Moj je prvi muž uvijek govorio..." "Običaji nalažu nešto malo manje tjelesno", uskočila je Bakica, oštro pogledavajući Dadilju Ogg. "Gytha, ne moraš baš sve pokvariti. Zašto uvijek moraš..." "Dakle, ja barem mogu reći da...", započela je Dadilja. Oba su se glasa postupno pretvorila u mrmljanje. Zatim je uslijedila dugotrajna napeta tišina. "Ja mislim", bistro ali neodlučno je primijetila Magrat, "da bi možda najbolje bilo da sve mi poñemo do svojih malih kolibica i učinimo to na svoj način. Znate već. Odvojeno. Bio je ovo dug dan i sve smo prilično umorne." "Dobra zamisao", čvrsto je ustvrdila Bakica i ustala na noge. "Dolazi, Dadiljo Ogg", prasnula je. "Bio je ovo dug dan i sve smo prilično umorne." Magrat je čula kako se još uvijek prepiru odlazeći niz puteljak. Sjedila je prilično tužna medu raznobojnim svijećama, držeći u ruci bočicu krajnje čudotvornog tamjana što gaje bila naručila iz dućana magičnih potrepština u dalekom AnkhMorporku. I prilično je nestrpljivo iščekivala prigodu da ga iskuša. Ponekad bi bilo lijepo, pomislila je, kad bi ljudi bili malo ljubazniji... Zagledala se u kuglu. No, dobro, mogla bi započeti. "Lako će stjecati prijatelje", prošaptala je. Znala je da to nije mnogo, ali bilo je to nešto što njoj nikad nije polazilo od

ruke. Sjedeći sama u svojoj kuhinji s ogromnim mačkom sklupčanim u krilu, Dadilja Ogg je sebi natočila jednu čašicu za laku noć i kroz izmaglicu se pokušala prisjetiti riječi sedamnaestog stiha Pjesme o ježu. Bilo je to nešto o kozama, sjećala se, ali pojedinosti su joj neprestano izmicale. Vrijeme je nagrizlo sjećanja. Nazdravila je nekom nevidljivom posjetitelju. "Ono što mora imati je vraški dobra memorija", rekla je. "On će se uvijek sjećati riječi." A Bakica Vremenovoštana se, hrleći u ponoć zaogrnutom šumom, dobro zamotala šalom i razmišljala. Bio je to dug dan, prepun iskušenja. Najgore je bilo ono kazalište. Svi ti ljudi što se pretvaraju da su netko drugi, komadići krajolika koje možete probiti nogom... Bakica je voljela znati na čemu je, a sada u to uopće nije bila sigurna. Svijet kao da se nije prestajao mijenjati. A od svih tih promjena nije bilo nikakve koristi. Bilo je to tako zbunjujuće. Brzo je hodala kroz tamu, odlučnim korakom nekoga tko je barem siguran u to da je šuma ove vlažne i vjetrovite noći prepuna neobičnih i groznih stvari, u koje se i ona ubrajala. "Neka bude štogod on mislio da jest", rekla je. "To je sve čemu bi se svatko na ovom svijetu mogao nadati." Poput većine ljudi, vještice se ne osvrću na protok vremena. Razlika je kod njih samo u tome što su toga nekako maglovito svjesne i znaju se time okoristiti. Draža im je prošlost jer jedan njihov dio još uvijek u njoj živi i sposobne su vidjeti sjene koje pred nju baca budućnost. Bakica je tako mogla naslutiti obrise budućnosti, a u njih svi posvuda bili zariveni noževi. Zapoćelo je sljedećeg jutra u pet. Četiri čovjeka dojahala su u onaj dio šume u kojem se nalazila Bakičina koliba, vezali konje malo podalje i vrlo se oprezno počeli prikradati kroz maglu. Narednik koji ih je predvodio nije bio nimalo sretan zbog dodijeljene mu zadaće. I sam je bio Srednjogorac i nije bio

nimalo siguran u to kako provesti uhićenje jedne vještice. Ali je zato bio prilično siguran da se ta zamisao vještici neće svidjeti. A uopće mu se nije svidjela zamisao o vještici kojoj se neka zamisao ne sviña. I njegovi su ljudi bili Srednjogorci. Prikradali su se odmah za njegovim leñima, spremni pognuti se na prvu pojavu bilo čega manje očekivanog od običnog stabla. Bakičina koliba se nazirala poput neke velike gljive zavijene u izmaglicu. Njezin neuredni vrt s ljekovitim biljem kao da se pokretao, čak i pri posve mirnom zraku. U njemu je bilo biljaka koje se nigdje drugdje u planinama nije moglo naći, a njihovo korijenje i sjeme prodavani su širom pet tisuća milja Svijeta Diska. Narednik se mogao zakleti da se nekoliko cvjetova okrenulo prema njemu. Zadrhtao je. "Što sada, narednice?" "Mi - raširit ćemo se", rekao je. "Da. Raširiti se. To ćemo učiniti." Pažljivo su se kretali kroz gustiš. Narednik je čučnuo iza jedne zgodne klade i rekao: "Dobro. Vrlo dobro. Shvatili ste suštinu. Sada ćemo se opet raširiti, ali ovaj put ćemo to učiniti razdvojeno." Ljudi su na to malo gunñali, ali su ipak napokon nestali u magli. Narednik im je dao pet minuta da zauzmu položaje, a zatim rekao: "Dobro. A sada ćemo..." Zastao je. Zapitao se ima li snage glasno uzviknuti i donio negativan zaključak. Ustao je. Iz poštovanja je skinuo kacigu i zaputio se vlažnom tratinom prema stražnjim vratima. Vrlo tiho je pokucao. Nakon nekoliko sekunda čekanja ponovno je nabio kacigu na glavu i rekao: "Unutra nema nikoga. K vragu." I zaputio se natrag. Vrata su se otvorila. Otvorila su se vrlo polagano i uz najveću moguću škripu. Takva buka nije mogla biti posljedicom običnog nemara; za to je potrebno tjednima vrlo oprezno raditi toplom vodom. Narednik je zastao i krajnje oprezno se okrenuo, trudeći se pritom pomicati što manje mišića.

Činjenica da na dovratku nema nikoga probudila je u njemu pomiješane osjećaje. Koliko je on znao, vrata se nikad nisu sama otvarala. Nervozno je pročistio grlo. A onda mu je, točno u uho, Bakica Vremenovoštana rekla: "Taj ti je kašalj vrlo ružan. Dobro si učinio što si došao do mene." Napola lud od straha, narednik ju je pogledao s nekom vrstom zahvalnosti. Rekao je: "Kh-kh." "Stoje učinila?" rekao je vojvoda. Narednik je nepomično buljio u točku desetak centimetara desno od vojvodine stolice. "Dala mije šalicu čaja, gosparu", rekao je. "A što je bilo s tvojim ljudima?" "I njima je dala po jednu, gosparu." Vojvoda je ustao sa svoje stolice i položio ruke na zarñalom žičanom košuljom prekrivena narednikova ramena. Bio je zle volje. Proveo je pola noći perući ruke. Neprestano je mislio kako mu nešto šapće u uho. Doručak od zobenih pahuljica poslužili su mu presoljen i pečen, s jabukom unutra, a kuhar je histerizirao u kuhinji. Mogli biste reći da je vojvoda bio krajnje bijesan. Premda se inače ponašao vrlo uglañeno. Vojvoda je bio od onih ljudi što postaju sve više popustljivi kako im zlovolja popušta, sve do točke kad bi riječi "Mnogo vam hvala" odjeknule poput oštrice giljotine. "Narednice", rekao je, polagano povevši čovjeka preko prostorije. "Gosparu?" "Nisam siguran jesam li vam izdao dovoljno jasne zapovjedi, narednice", zmijskim glasom je rekao vojvoda. "Gosparu?" "Mislim, moguće je da sam vas zbunio. Mislio sam reći: 'Dovedi mi vješticu, ako treba i u lancima', ali možda sam zapravo rekao : 'Poñite popiti šalicu čaja'. Je li se možda to dogodilo?" Naredniku se nabralo čelo. U njegov život sarkazam dotad nije ulazio. Kad su u pitanju bili ljudi bijesni na njega iskustveno je poznavao samo viku i povremeno udaranje

daskom. "Ne, gosparu", rekao je. "U tom slučaju, pitam se zašto zapravo nisi učinio ono što sam od tebe tražio?" "Gosparu?" "Pretpostavljam daje izgovorila neke magične riječi, nije li? Čuo sam ja ponešto o vješticama", rekao je vojvoda, koji je prethodnu noć, sve dok mu se zavijene ruke nisu počele tresti, proveo čitajući neka od najuzbudljivijih djela na tu temu3. "Pretpostavljam da ti je ponudila neke vizije izvanzemaljskih užitaka? Je li ti pokazala...", vojvoda je zadrhtao, "... mračne opsjene i zabranjena zadovoljstva, na koja jedan smrtnik ne bi trebao ni pomisliti, i demonske tajne koje te vode do samih dubina čovjekovih potajnih želja?" ' Koja su napisali čarobnjaci, što žive u celibatu i oko četiri ujutro im znaju na um pasti neke prilično smiješne zamisli. Vojvoda je ponovno sjeo i počeo se hladiti maramicom. "Je li vam dobro, gosparu?" rekao je narednik. "Što? O savršeno dobro, savršeno." "Ali, cijeli ste pocrvenjeli." "Čovječe, ne mijenjaj temu", prasnuo je vojvoda, malo se pribravši. "Priznaj obećala ti je hedonistička i razvratna zadovoljstva poznata samo onima koji se bave umjetnostima puti, nije li?" Narednik je stao u stav mirno i zagledao se ravno preda se. "Nije, gosparu", rekao je manirom čovjeka koji nikad ne govori ništa osim istine. "Ponudila me grožñicama." "Grožñicama?" "Da, gosparu. I ribizom." Felmet je sjedio potpuno nepokretan, pokušavajući povratiti unutarnji mir. Napokon je uspio prozboriti: "A što su tvoji ljudi u vezi s time učinili?" "I oni su dobili grožñice, gosparu. Svi osim mladog Rogera, koji ne smije jesti voće, zbog probavnih smetnji." Vojvoda se zavalio u naslonjač i rukama pokrio oči. Ja sam roñen da vladam u nizinama, pomislio je, tamo gdje je sve ravno i nema ovakve klime i svega ostalog, i gdje nema ljudi

koji kao da su načinjeni od tijesta. Sada će mi reći što je dobio Roger. "Roger je dobio biskvit, gosparu." Vojvoda se zagledao u drveće. Bio je bijesan. Bio je krajnje bijesan. Ali dvadeset godina braka s gospom Felmet naučilo ga je ne samo da obuzdava svoje osjećaje, već da obuzdava i nagone, pa čak niti najmanji grč mišića nije odavao što mu se vrti po glavi. Osim toga, iz tamnih dubina mozga počeo mu je izranjati jedan osjećaj za koji je dotad imao vrlo malo vremena. Radoznalost se razmahala svojim perajama. Vojvoda se tijekom pedeset godina posve uspješno probijao kroz život, a da nije spoznao svrhu radoznalosti. Kod aristokrata se ona nije previše poticala. Otkrio je da su nedvojbene stvari mnogo bolji izbor. Kako bilo, sada mu se učinilo da bi radoznalost ipak mogla biti od koristi. Narednik je stajao nasred sobe, čvrsto ostavljajući dojam nekoga tko čeka na zapovijed i tko je spreman tako stajati sve dok ga tek sudaranje kontinenata s tog mjesta ne pomjeri. On je u ne previše zahtjevnoj službi kraljevima Lancrea proveo godine, i to se vidjelo. Tijelo mu je zauzelo pozorni stav. Ali, unatoč svim naporima, trbuh mu je i dalje imao otpust. Vojvodi je pogled pao na Ludu, koji je sjedio na svojoj klupici uz prijestolje. Pogrbljeni lik mu je sramežljivo uzvratio pogled i na pola srca zazvonio svojim zvoncima. Vojvoda je donio odluku. Otkrio je da put prema napretku vodi preko otkrivanja slabih točaka. Pokušao je odbaciti pomisao da u to valja uključiti i stvari poput kraljevih bubrega na vrhu stubišta, i usredotočio se na ono što je imao u ruci. ... ruci. Trljao je i trljao, ali to kao da nije imalo nikakva učinka. Napokon se spustio dolje do tamnice, posudio jednu od žicanih četaka za mučenje i s njome opet trljao i trljao. Ali ni to nije imalo učinka. Samo je još pogoršalo stvari. Stoje žešće trljao, to je više krvi navirale Pobojao se da bi mogao poludjeti... Pokušao je potisnutu tu misao. Slabe točke. To je to. A Luda se činio pljunutom

slabom točkom. "Možete ići, narednice." "Gosparu", rekao je narednik i ukočeno odmarširao van. "Ludo?" "Veselo, gosparu...", nervozno je rekao dvorska luda i brzo prešao preko žica svoje omražene mandoline. Vojvoda je sjeo na prijestolje. "Već sam krajnje veseo", rekao je. "Posavjetuj me, moja Ludo." "Vjere mi, ujko..." rekao je Luda. "I, znaš, nisam ja tebi nikakav ujko. Toga bih se sigurno sjećao", rekao je gospar Felmet, sagnuvši se sve dok mu se vrh nosa nije našao tek nekoliko centimetara od Ludina užasnutog lica. "Ako svoju sljedeću primjedbu započneš s ujko, vjere mi ili veselo, neće ti biti lako." Luda je bezglasno pomaknuo usne, a zatim rekao: "Što mislite o Na zapovijed?" Vojvoda je znao kad treba malo popustiti. "To Na zapovijed mogu preživjeti", rekao je. "A možeš i ti. Ali bez ludorija." Nacerio se, hrabreći ga. "Dječače, koliko dugo si već dvorska luda?" "Na zapovijed, gospojstvo..." "I to gospojstvo", rekao je vojvoda, podigavši ruku, "mislim da, sve u svemu, neće proći." "Na zapovijed, gospoj... gosparu", rekao je Luda i nervozno progutao slinu. "Cijeli svoj život, gosparu. Sedamnaest godina kao praznoglavac, odrastao čovjek i dječak. I moj otac prije mene. I moj ujko skupa s njime. I moj djedo prije njih. I njegov..." "Svi iz tvoje porodice su bili lude?" "Porodična tradicija, gosparu", rekao je Luda. "Mislim, na zapovijed." Vojvoda se opet nasmiješio, a Luda je bio previše zabrinut da bi primijetio koliko je zuba pritom pokazao. "Ti potičeš iz ovih krajeva, zar ne?" rekao je vojvoda. "Vese... Da, gosparu." "Dakle, trebao bi znati sve o lokalnim vjerovanjima i takvim stvarima?" "Valjda je tako, gosparu. Na zapovijed." "Dobro. Gdje spavaš, moja Ludo?" "U

konjušnici, gosparu." "Odsad možeš spavati u hodniku pred mojom sobom", širokogrudno je rekao vojvoda. "Bože!" "A sada", rekao je vojvoda, a glas mu se preko Lude prelio kao sirup preko pudinga, "pričaj mi o vješticama..." Te je noći, umjesto u toploj i zagušljivoj slami konjušnice, Luda spavao na dobrim hladnim kraljevskim kamenim pločama vjetrovitog hodnika nad Velikom dvoranom. "Ovo je ludo", rekao je za sebe. "Veselo, ali je li dovoljno ludo?" Na mahove je drijemao i snivao san u kojem mu je neki nejasni lik pokušavao na sebe privući pažnju, tako da je bio samo maglovito svjestan glasova gospara i gospe Felmet, što su dopirali s druge strane vrata. "Svakako je manje izloženo propuhu", gunñala je vojvotkinja. Vojvoda se zavalio u naslonjaču, smiješeći se svojoj ženi. "Dakle?" propitivala gaje ona. "Gdje su vještice?" "Pokazalo se da je komornik vjerojatno bio u pravu, voljena. Čini se da vještice domaći svijet drže u sužanjstvu. Narednik straže vratio se praznih ruku." Ruku... nije mogao odoljeti mračnim primislima. "Morao si ga dati smaknuti", spremno mu je uzvratila. "Za primjer drugima." "Draga moja, to bi nas napokon dovelo do toga da posljednjem vojniku zapovjedimo da prereze vlastiti vrat, za primjer samome sebi. Usput", blago je pridodao, "učinilo mi se da sada ovdje ima nešto manje slugu nego obično. Znaš da se inače ne bih u to miješao..." "Onda nemoj", prasnula je ona. "Kućni poslovi su pod mojim nadzorom. A ja ne trpim lijenost." "Siguran sam da ti najbolje znaš, ali..." "Stoje s tim vješticama? Hoćeš li samo neodlučno stajati i čekati da nevolje posiju svoje sjeme i za buduća vremena? Hoćeš li dopustiti tim vješticama da ti prkose? Što je s krunom?" Vojvoda je slegnuo ramenima. "Bez sumnje je završila u

rijeci", rekao je. "A dijete? Dali su ga vješticama? Prinose li one ljudske žrtve?" "Čini se da nije tako", rekao je vojvoda. Vojvotkinja kao da je time bila nekako neodreñeno razočarana. "Te vještice", rekao je vojvoda. "Očito bacaju čini na ljude." "Dakle, jasno..." "Ali ne nekakve zle uroke. Čini se da su štovane. Liječe ljude i tako dalje. To je prilično čudno. Brñani kao da ih se istodobno boje i ponose se njima. Moglo bi biti pomalo teško nešto poduzeti protiv njih." "Mogla bih povjerovati", mračno je izjavila vojvotkinja, "da su i tebe opčinile." Zapravo, u vojvode se i jest bilo probudilo zanimanje. Moć gaje oduvijek mračno fascinirala, zbog čega se vjerojatno i oženio vojvotkinjom. Nepomično se zagledao u vatru. "Zapravo", rekla je vojvotkinja, prepoznavši onaj njegov zločesti osmijeh, "tebi se to sviña, je li? Pomisao na opasnost. Sjećam se kad smo se vjenčali; sve ono petljanje oko čvorova na užetu..." Pucnula je prstima pred vojvodinim ukočenim pogledom. Ovaj se uspravio u sjedalici. "Nimalo!" uzviknuo je. "Tada, što namjeravaš poduzeti?" "Čekati." "Čekati?' "Čekati, i proučavati situaciju. Strpljenje je vrlina." Vojvoda se zavalio u naslon. Osmijeh koji mu se sada pojavio na usnama mogao je milijun godina provesti sjedeći na stijeni. A onda je, spustivši pogled, zadrhtao. Kroz zavoje na rukama počela mu je probijati krv. Pun mjesec je još jednom zajahao oblake. Bakica Vremenovoštana je pomuzla i nahranila koze, podložila vatru, zrcalo prekrila tkaninom i iz spremišta iza vrata izvukla svoju metlu. Izašla je van, zaključala za sobom stražnja vrata i objesila ključ o njegov čavao u nužniku. To je bilo posve dostatno. Samo jednom u povijesti postojanja

vještica na Srednjogorju u vještičju je kolibu upao provalnik. Vještica kojoj se to usudio učiniti kaznila ga je na najgrozniji mogući način4. Bakica je sjela na metlu i promrmljala nekoliko ne baš uvjerljivih riječi. Nakon stoje u trku jedva izbjegla nekoliko stabala, zastala je i počela nešto petljati oko vezova, a zatim ponovno krenula. Na jednom kraju metle pojavilo se nekakvo sumnjivo svjetlucanje, ali je vrlo brzo prestalo. "Prokletstvo", rekla je sebi u bradu. Pažljivo se osvrnula oko sebe, za slučaj daje netko gleda. Zapravo, jedino je neki jazavac u lovu na objed, začuvši topot koraka, izvukao glavu iz grmlja i vidio Bakicu kako juri livadom i rukama čvrsto uz sebe drži metlu. Napokon je magija proradila i ona se jedva uspjela nespretno uspentrati na metlu prije nego se ova vinula u noćno nebo, graciozno poput patke kojoj nedostaje jedno krilo. 4 Zapravo mu nije učinila ništa, premda se ponekad, kad bi ga susrela u selu, znala jedva primjetno i zbunjeno nasmiješiti. Nakon tri mjeseca života pod takvim pritiskom, on to jednostavno više nije mogao podnositi i napokon si je oduzeo život; zapravo, otputovao je na skroz drugu stranu kontinenta, gdje se preobrazio u posve drugu osobu i više se nikad nije vratio kući. Iznad krošnji je nakon toga još samo odjeknula prigušena kletva na račun svih patuljaka mehaničara. Većina vještica je najviše voljela živjeti u osamljenim kolibama krivih dimnjaka i travom obraslih krovova. Bakica Vremenovoštana je to odobravala; kakve vajde od toga što si vještica, ako se ne pobrineš da ljudi za to znaju. Dadilja Ogg nije mnogo držala do toga što ljudi znaju, a još manje do toga što misle, pa je živjela u novoj, cakum-pakum opremljenoj kući usred samog grada Lancrea, u srcu svojeg vlastitog privatnog carstva. Brojne kćeri i snahe dolazile su na smjene kuhati i čistiti. Svaka ravna površina bila je prekrivena suvenirima što su ih iz daleka svijeta donijeli članovi porodice koje je put tamo nanio. Sinovi i unuci skrbili