Vile sudjenice - Pratchett Terry

i neizbježno doživjeli razočaranje, osim ako im se ljubljeni nije zvao Scscs. Bilo je to stoga što nisu koristile jabuku vrste Čudo sumraka, ubranu tri minute prije podneva prvog jesenjeg mrazovitog dana i ogulile je lijevom rukom, srebrnim nožem oštrice široke manje od dva centimetra; Dobrica je oko toga mnogo eksperimentirala i u svim je tim pojedinostima bila prilično jasna, Magrat je uvijek čuvala po nekoliko komada za hitne slučajeve, a ovo se vjerojatno moglo smatrati hitnim slučajem. Duboko je udahnula i bacila koru preko ramena. Sporo se okrenula. Ja sam vještica, rekla je sebi. Ovo je samo još jedan urok. Ničega se ne treba bojati. Priberi se, djevojko. Ženo. Netko je i to morao činiti. Vrlo je dobro pozivati se na vodenjakovo oko ali, što mislite, od koje vrste, običnog, pjegavog ili velikog krunaša? Osim toga, na koje oko? Može li jednako dobro poslužiti i tapioka? Ako zamijenimo bjelanjak, hoće li urok: a) djelovati, b) zakazati ili c) rastopiti dno kotla? Znatiželja Dobrice Whemper kod takvih je stvari bila ogromna i nezasitna.6 Spustila je pogled i ugrizla se za ruku od nervoze i neprilike. "Tko bi to pomislio?" glasno je izgovorila. Urok je djelovao. Drhtava se srca opet okrenula svojim zabilješkama. Što sada slijedi? Ah, da... Prikupljanje sjemena paprati u svilenu maramicu, rano u zoru. Sitni rukopis Dobrice Whemper protezao se na dvije stranice preciznih botaničkih uputa koje su, kad ih se pažljivo slijedilo, rezultirale nekakvim ljubavnim napitkom kojega je trebalo čuvati u dobro začepljenoj bočici na dnu vjedra ledeno hladne vode. Magrat je otvorila stražnja vrata. Oluja je prohujala, ali sada je u postojanoj rosulji padalo prvo sivo svjetlo novoga dana. Ipak, ovo se još uvijek moglo smatrati zorom, a Magrat je bila nepokolebljiva. Kupinama izbodene haljine i kišom namočene kose

slijepljene za glavu, zaputila se u najdublju šumu. Drveće je drhturilo, premda nije bilo ni daška vjetra. 6 Gotovo nezasitna. Vjerojatno se zasitila njezinim posljednjim oglednim letom u kojem je odlučila istražiti može li metla preživjeli ako joj u zraku čupate jednu po jednu šibu. Prema malenom crnom gavranu kojega je istrenirala za crnu kutiju, odgovor je gotovo sigurno bio negativan. I Dadilja Ogg je uranila. Ionako nije mogla nikako usnuti a, osim toga, bila je zabrinuta za Greeba. Greebo joj je bio jedna od rijetkih slabih točaka. Premda bi intelektualno bila sklona priznati da se svakako radi o debelom, prepredenom, smrdljivom višestrukom silovatelju, ipak gaje nagonski još uvijek doživljavala kao onu malu čupavu mačkicu od prije više desetljeća. To što je jedne prigode potjerao neku vučicu na drvo i ozbiljno prestrašio medvjedicu dok je nevino prekapala zemlju u potrazi za korijenjem nije je priječilo da se zabrine je li mu se možda nešto dogodilo. Premda je u cijelom kraljevstvu vladalo uvjerenje da Greeba može tek malo usporiti samo izravni pogodak meteora. Zato je sada nešto osnovne magije upotrijebila da mu slijedi trag, premda bi svatko s dobrim njuhom u tome jednako uspijevao. Trag ju je vodio mokrim ulicama do otvorenih vratnica dvorca. Prolazeći kroz njih, glavom je mahnula na pozdrav stražarima. Nijednom od njih nije palo na um daje zaustave, jer vještice, poput pčelara i velikih gorila, idu kuda im se prohtije. U svakom slučaju, postarija dama što žlicom lupa o zdjelu vjerojatno se nije trebala smatrati prethodnicom kakve napadačke sile. Život dvorske straže u Lancreu je bio krajnje dosadan. Dok je Dadilja prolazila pokraj njega, jedan od stražara je naslonjen na koplje poželio da u tom poslu doživi barem malo uzbuñenja. Uskoro će spoznati koliko je to bilo pogrešno. Drugi stražar se pribrao i salutirao. "'Jutro, gospoja."

"'Jutro, Shawne naš", rekla je Dadilja i proslijedila dalje unutrašnjim dvorištem. Poput svih vještica, Dadilja Ogg je imala averziju prema glavnim ulazima. Stoga je krenula prema stražnjem dijelu dvorca i u utvrdu ušla kroz kuhinju. Nekoliko sluškinja joj se naklonilo. Jednako kao i glavna domaćica, koju je Dadilja Ogg neodreñeno prepoznala kao jednu od svojih snaha, premda joj se nikako nije mogla sjetiti imena. I tako se dogodilo daje gospar Felmet na izlasku iz svoje spavaonice ugledao kako mu hodnikom u susret prilazi vještica. U to nije bilo nikakve sumnje. Od šiljka na šeširu pa do čizama, bila je to vještica. I dolazila je po njega. Magrat je bespomoćno skliznula niz strminu. Bila je mokra do kože i prekrivena blatom. Dok čitaš te uroke, ogorčeno je pomislila, uvijek misliš na lijepo sunčano jutro u kasno proljeće. A k tome je zaboravila provjeriti o kakvoj prokletoj vrsti proklete paprati se prokleto radilo. Neko stablo joj je na glavu sručilo cijeli teret kišnih kapi. Magrat je uklonila mokru kosu s očiju i teško sjela na neku kladu na kojoj su rasli veliki grozdovi blijedih sramežljivih gljiva. A sve joj se to činilo tako dobrom zamisli. Mnogo je nade polagala u onaj vještičji zbor. Bila je uvjerena da nije u redu djelovati kao samostalna vještica. Snivala je o mudrim raspravama o prirodnim energijama dok ogromni mjesec visi na nebu, a onda bi možda mogle pokušati otplesati i neki od onih starih plesova opisanih u knjigama Dobrice Whemper. Ne baš gole, ili zaogrnute nebom, kako se to inače ushićeno nazivalo, jer Magrat nije imala iluzija o vlastitim oblinama i jer se činilo da starije vještice imaju o tome prilično čvrste stavove a to, osim toga, i nije bilo nužno. Knjige su spominjale kako su vještice u davnim vremenima ponekad plesale u potkošuljama. Magrat se pitala zašto su plesale baš u potkošuljama. Možda jadne nisu niti imale novca za pristojnu odjeću, pomislila je. Ono čemu se nije nadala bio je par starih zvocala koja su

većinu vremena bila jedva uljuñena i jednostavno nisu uspjela ući u duh stvari. Jest, bile su na svoj način ljubazne prema onoj bebi, ali ona se nije mogla othrvati dojmu da je ta ljubaznost imala korijene u nekim duboko sebičnim razlozima. A kad su primjenjivale magiju, činile su to kao da se radi o običnom kućnom poslu. Nisu nosile niti komadića okultnog nakita. A Magrat je bila veliki sljedbenik nošenja okultnog nakita. Sve je pošlo krivo. A ona će poći kući. Ustala je, omotala se mokrom haljinom i zaputila maglovitom šumom... ... i čula kako netko trči. Netko je jurio šumom, ne pazeći hoće li ga tko čuti, a usputno kršenje grana nadglasavala je neka čudna zvonjava. Magrat se sklonila iza mokrog grma božikovine i ostala oprezno viriti kroz lišće. Bio je to Shawn, najmlañi sin Dadilje Ogg, a onaj metalni zvuk je proizvodila njegova za nekoliko brojeva prevelika odora od pletene žice. Lancre je siromašno kraljevstvo i stoljećima su se žičane košulje dvorske straže morale prenositi s generacije na generaciju, obično na samom kraju dugog štapa. On je u ovoj svojoj izgledao poput kakva za metke nepropusnog psa tragača. Istupila je pred njega. "Jeste li to vi, gospojice Magrat?" rekao je Shawn, podižući komad žičane tkanine što mu je pao na oči. "Radi se o mami!" "Što joj se dogodilo?" "Onju je dao zatvoriti! Rekao je da gaje došla otrovati! A ja ne mogu otići dolje do tamnice, jer nju sada čuvaju neki novi stražari! Kažu da su je okovali lancima...", Shawn se namrštio, "... a to znači da se nešto strašno sprema. Znate kakva je ona kad pobjesni. Nikad nećemo doznati što se zapravo dogodilo, gospojice." "I gdje si se to zaputio?" raspitivala se Magrat. "Dozvati našeg Jasona i našeg Wanea i našeg Darrona i našeg..." "Čekaj časak."

"Ah, gospojice Magrat, zamislite daje pokušaju mučiti? Znate kakvu jezičinu ima kad se naljuti..." "Razmišljam", rekla je Magrat. "Na sve je ulaze postavio vlastitu tjelesnu stražu i sve to..." "Čuj, Shawne, daj zašuti jednu minutu, hoćeš li?" "Kad naš Jason dozna za ovo, pokazat će tom vojvodi što mu ide, gospojice. Govori kako je i vrijeme da to netko učini." Jason Dadilje Ogg bio je snažno grañen momak i, Magrat je oduvijek tako mislila, obdaren mozgom cijelog stada volova. Koliko god debelu kožu imao, sumnjala je u to može li preživjeti kišu strijela. "Nemoj mu još reći", zamišljeno je rekla. "Možda postoji i neki drugi način..." "Idem ja pronaći Bakicu Vremenovoštanu, hoću li, gospojice?" rekao je Shawn, skačući s noge na nogu. "Ona će znati što valja činiti, ona je vještica." Magrat je stajala posve nepomično. Prije je vjerovala da je bijesna, ali sada je već bila posve podivljala. Bila je mokra i gladna i bilo joj je hladno, a ova osoba - nekad bi, čula je sebe kako razmišlja, u ovakvoj prigodi briznula u plač. "Ups", rekao je Shawn. "Hm. Nisam tako mislio. Uf. Hm..." Počeo je uzmicati. "Ako vidiš Bakicu Vremenovoštanu", sporo je rekla Magrat, glasom koji joj je riječi mogao ugravirati u staklo, "možeš joj reći da ću ja to srediti. A sada odlazi, prije nego te pretvorim u žabu. I tako na nju sličiš." Okrenula se, podigla skute i pojurila prema svojoj kolibi kao daje vrazi gone. Gospar Felmet je bio po prirodi zlurada osoba. I u tome je bio jako dobar. "Baš udobno, zar ne?" rekao je. Dadilja Ogg je promislila o njegovom pitanju. "Misliš, ako zaboravim na ove osuñeničke klade?" rekla je. "Neosjetljiv sam na tvoje podlo umiljavanje", rekao je vojvoda. "Prezirem tvoje izopačene trikove. Bit ćeš podvrgnuta mučenju. Sada te imam." To kao da nije proizvelo željeni učinak. Dadilja se s hinjenim zanimanjem osvrtala po tamnici, poput kakvog turista.

"A nakon toga ćemo te spaliti", rekla je vojvotkinja. "Dobro", rekla je Dadilja. "Dobro?" "Dakle, ovdje dolje je prokleto ledeno. Kakav je ono tamo ormar sa šiljcima?" Vojvoda je drhturio. "Aha", rekao je. "Sada shvaćaš, je li? Moja draga damo, to ti je Željezna Djeva. Posljednja moda. Možeš slobodno..." "Mogu lije iskušati?" '"IVoje molbe slušaju gluhe uš..." Vojvoda je naglo ušutio. Opet su ga počeli mučiti oni grčevi. Vojvotkinja se nagnula naprijed, sve dok joj se veliko crveno lice nije našlo nekoliko centimetara od Dadiljina nosa. "Uživaš u bezbrižnosti", prosikta je, "ali uskoro ćeš se smijati na drugoj strani lica!" Vojvotkinja je ljupko prstom pokazala na pladanj s priborom za mučenje. "Vidjet ćemo", rekla je, dohvativši par kliješta. "I nemoj misliti da će ti netko od tvojih doći u pomoć", rekao je vojvoda, koji se unatoč hladnoći znojio. "Samo mi imamo ključeve tamnice. Ha ha. Bit ćeš primjer svima onima koji su o meni širili zlobne glasine. Ne pozivaj se na nevinost! Neprestano slušam glasove, lažljiva..." Vojvotkinja gaje divlje ščepala za ruku. "Dosta", zarežala. je. "Dolazi, Leonale. Ostavit ćemo je neko vrijeme da razmišlja o svojoj sudbini." "... lica... podle laži... Ja tamo nisam bio, a on je ionako sam pao... moja kaša, presoljena...", mrmljao je vojvoda, povodeći se. Vrata su se za njim zalupila. Začulo se škljocanje brava i lupanje zasuna. Dadilja je ostala sama u pomrčini. Treperava baklja na zidu okolnu je tamu samo činila još više neprobojnom. Čudni metalni oblici, osmišljeni za posve prizemnu ulogu ispitivanja otpornosti ljudskog tijela, bacali su po zidovima oku neugodne sjene. Dadilja Ogg je buljila u njihove lance. "Dobro", rekla je. "Mogu te vidjeti. Tko si ti?" Kralj Verence je istupio naprijed. "Vidjela sam kako mu se beljiš iza leña",

rekla je Dadilja Ogg. "Jedva sam sama uspijevala ostati ozbiljna." "Nisam se beljio, ženo. Samo sam se mrštio." Dadilja gaje škiljeći proučavala. "Hej, ja te poznajem", rekla je. "Ti si mrtav." "Draže mije 'preminuo'", rekao je kralj. "Poklonila bih ti se", rekla je Dadilja. "Samo, tu su svi ovi lanci i druge stvari. Jesi li možda negdje ovdje vidio jednog mačka?" "Jesam. Gore je, spava u mojoj sobi." Dadilji kao daje laknulo. "Dakle, dobro je", rekla je. "Počela sam brinuti." Ponovno se ogledala po tamnici. "Kakav je ono tamo veliki krevet?" "Ljestve rastezače", rekao je kralj i objasnio njihovu namjenu. Dadilja Ogg je klimnula glavom. "Kako uposlen mali mozak ima", rekla je. "Gospoja, bojim se da bih ja mogao biti odgovoran za ovaj trenutačno neugodan položaj u kojem ste se našli", rekao je Verence, sjedajući na ili barem tek malo iznad nakovnja što se tu zgodno zatekao. "Želio sam privući vješticu da doñe ovamo." "Pretpostavljam da nisi previše spretan s bravama?" "Bojim se da su one zasad iznad mojih mogućnosti, ali siguran sam...", kraljev duh je pokretom neodreñeno obuhvatio tamnicu, Dadilju i okove, "... da je sve ovo za jednu vješticu tek..." "Čvrsto željezo", rekla je Dadilja. "Ti možda kroz to možeš prolaziti, ali ja ne." "Nisam to znao", rekao je Verence. "Mislio sam da vještice poznaju magiju." "Mladiću", rekla je Dadilja, "zadužit ćeš me ako začepiš." Vještice se nikad nikome ne poklanjaju. "Gospoja! Ali, ja sara kralj!" "I to mrtav, zbog čega se ja na tvojem mjestu ne bih previše zanosila. A sada, budi dobar dječak pa malo zašuti i čekaj." Nasuprot svim svojim nagonima, kralj je sebe zatekao kako se pokorava toj zapovijedi. Tom glasu se nije mogao suprotstaviti. Javljao mu se iz davnih godina, još iz doba dojenja. Njegovi odjeci govorili su mu da će, samo ako ne

bude jeo, ići ravno u krevet. Dadilja Ogg se ukočila u okovima. Ponadala se da će se netko uskoro pojaviti. "Ovaj", s nelagodom je rekao kralj. "Osjećam da sam vam dužan objašnjenje..." "Hvala ti", rekla je Bakica Vremenovoštana i, kako joj se učinilo da Shawn još nešto očekuje, pridodala: "Bio si dobar dječak." "Jes' gospoja", rekao je Shawn. "Gospoja?" "Ima li još nešto?" Shawn je u nelagodi gužvao rub svoje žičane košulje. "Nije istina to što svi govore o našoj mami, je li, gospoja?" rekao je. "Ona ne ide uokolo i ne baca na ljude zle čini. Osim na mesara Davissa. I na starog Cakebreada, nakon što joj je šutnuo mačka. Ali to nije ono što biste nazvali pravim činima, je li, gospoja?" "Možeš me prestati zvati gospoja." "Da, gospoja." "Dakle, to za nju govore, je li?" "Jes' gospoja." "Znaš, tvoja mama ponekad zbilja zna uznemiriti ljude." Shawn je skakao s noge na nogu. "Jes' gospoja, ali oni, da prostite, i za vas govore grozne stvari, gospoja." Bakica je šmrknula. "Kakve stvari?" "Ne volim to govoriti, gospoja." "Kakve stvari?" Shawn je pažljivo promislio o svojem sljedećem koraku. Nije bilo previše izbora. "Mnoge stvari koje nisu istina, gospoja", rekao je, unaprijed se ograñujući. "Svakakve stvari. Kao, stari Verence je bio loš kralj, a vi ste mu pomogli da doñe na prijestolje, a neke druge godine ste učinili da zima bude posebno oštra i krava starog Norbuta više nije dala mlijeka otkad ste je vi pogledali. Mnogo laži, gospoja", lojalno je pridodao. "Točno", rekla je Bakica. Zatvorila mu je vrata u zadihano lice, na trenutak zamišljeno zastala, a zatim se vratila u svoju stolicu za ljuljanje. Nakon nekog vremena je ponovila: "Točno." Malo kasnije je pridodala: "Ona je obična tupa stara metla, ali ne smijemo dopustiti da ljudi šeću okolo i čine vješticama

razne stvari. Jednom kad izgubiš ugled, izgubio si sve. Ne sjećam se da sam pogledavala kravu starog Norbuta. Tko je uopće stari Norbut?" Ustala je, s klina za vratima dohvatila svoj špicasti šešir i pogledavši se u zrcalu pribila ga na njegovo mjesto brojnim zastrašujućim iglama za šešir. Zabadale su je jedna po jedna po jedna, nezaustavljive poput božjeg gnjeva. Na trenutak je otišla do kozje štale i vratila se sa svojim vještičjim ogrtačem, koji je, kad se drukčije nije koristio, služio kao pokrivač za bolesne koze. Nekoć je bio od crnog baršuna; sad je bio samo crn. Pažljivo i bez žurbe je zakopčan pomoću potamnjelog srebrnog broša. Nijedan samuraj, nijedan vitez na bojnom pohodu, nikad se nije odijevao uz toliku ceremoniju. Napokon se Bakica uspravila, kritički promotrila svoj mračni odraz u zrcalu, lagano se s odobravanjem nasmiješila i izašla na stražnja vrata. Opće ozračje grožnje lagano je narušilo jedino njezino trčkaranje tamo-amo pred kolibom, dok je pokušavala pokrenuti svoju metlu. I Magrat je sebe promatrala u zrcalu. Izvukla je iz ormara izazovnu zelenu haljinu, krojenu tako da istodobno razotkriva i prianja se uz tijelo, kakva bi i bila da je Magrat imala nešto za razotkriti ili uz što bi štogod prionulo, pa je tako naprijed ugurala par smotanih čarapa, pokušavajući skriti svoje najočitije nedostatke. Takoñer je pokušala baciti urok na svoju kosu, ali se ova, prirodno otporna na magiju, odmah vraćala u svoj prirodni oblik (glavu maslačka u otprilike 2 sata poslijepodne). Magrat je iskušala i šminku. Ne pretjerano uspješno. Nije u torne imala puno iskustva. Počela se pitati je li pretjerala u sjenčanju očiju. Oko vrata, na prstima i na rukama nosila je srebra dostatno da se od njega načini kompletni servis za jelo, a preko svega je prebacila crni ogrtač obrubljen crvenom svilom. Pod povoljnim svjetlom i iz brižljivo izabranog kuta, Magrat

nije izgledala odbojno. Ostaje za raspravu jesu li sve te pripreme tome pripomogle, ali su joj ipak drhtavo srce prevukle tankim slojem samopouzdanja. Uspravila se i okrenula na jednu, pa na drugu stranu. Grozdovi amajlija, magičnog nakita i okultnih narukvica što su joj ukrašavali različite dijelove tijela u zboru su zazvečali; neprijatelj ne bi morao biti samo slijep da ne vidi kako mu se približava vještica, morao bi biti i gluh. Okrenula se svojem radnom stolu i potražila ono što je prilično samosvjesno, ali nikad pred Bakicom, nazivala svojim zanatskim alatom. U njemu se nalazio nož s bijelom ručkom, što gaje koristila za pripravu magičnih sastojaka. Bio je tu i nož s crnom ručkom, kojim je obavljala same magične poslove; Magrat mu je u ručku urezala toliko runa daje stalno prijetila opasnost da se prepolovi na dvoje. Rune su nesumnjivo bile moćne, ali... Magrat je sa žaljenjem odmahnula glavom, otišla do kuhinjskog kredenca i iz njega uzela nož za kruh. Nešto joj je govorilo da bi dobar i oštar nož za kruh u ovakvim trenucima jednoj djevojci mogao biti najbolji prijatelj kojega može poželjeti. "Malo moje oko vidi", rekla je Dadilja Ogg, "nešto što počinje na slovo K." Duh kralja Verencea se umorno osvrnuo po tamnici. "Kliješta", pokušao je. "Ne." "Kostolomac?" "Baš lijepo ime. Što je to?" "Sprava za izvrtanje prstiju. Evo, pogledajte", rekao je kralj. "Nije to", rekla je Dadilja. "Gulikoža?" zdvojno je rekao. "To je na slovo G, a osim toga, uopće ne znam stoje to", rekla je Dadilja Ogg. Kralj je susretljivo pokazao na jednu od sprava na pladnju i pojasnio njezinu namjenu. "Definitivno ne", rekla je Dadilja. "Vatrene mučeničke čizme?" rekao je kralj. "Malo si predobar s tim imenima", oštro je primijetila Dadilja. "Sigurno se njima nisi koristio dok

si još bio živ?" "Apsolutno, Dadiljo", rekao je duh. "Dječaci koji lažu završavaju na ružnom mjestu", upozorila ga je Dadilja. "Uistinu, gospa Felmet ih je većinu osobno postavila", u očaju je izjavio kralj; osjećao je kako mu je položaj dovoljno nesiguran da bi sebi dopustio još koju lošu točku zbog koje bi se morao brinuti. Dadilja je šmrknula. "No, dobro", rekla je, malo se smekšavši. "U pitanju su 'kombinirke'." "Ali, kombinirke je samo drugo ime za kl...", započeo je kralj i na vrijeme se obuzdao. Za svojeg punoljetnog života nije se bojao ljudi, zvijeri, ili kombinacije ovo dvoje, ali Dadiljin glas mu je vraćao uspomene na najranije djetinjstvo i školovanje, na život po strogim uputama krutih dama u dugim suknjama i na dječju hranu - uglavnom sivu ili smeñu - koja mu se tada činila neprobavljivom, ali je sada bila poput neke nedostupne ambrozije. "To je pet za mene", sretno je ustvrdila Dadilja. "Oni će se uskoro vratiti", rekao je kralj. "Jeste li sigurni da će vam biti dobro?" "I da nije tako, kako bi mi ti u tome mogao pomoći?" rekla je Dadilja. Začuo se zvuk povlačenja zasuna. Prije nego je Bakičina metla nesigurno zateturala prema tlu, pred dvorcem se već bila okupila masa svijeta. Svi su ušutjeli kad su je vidjeli kako im prilazi i razmaknuli se da je propuste. Pod rukom je nosila košaru jabuka. "U tamnici je zatočena vještica", netko je došapnuo Bakici. "I kažu daje podmuklo muče!" "Glupost", rekla je Bakica. "To ne može biti istina. Pretpostavljam daje Dadilja Ogg samo otišla posavjetovati kralja, ili nešto slično." "Kažu daje Jason Ogg otišao dozvati svoju braću", prestrašeno je rekao neki trgovac. "Zbilja vam svima savjetujem da se vratite svojim kućama", rekla je Bakica Vremenovoštana. "Sigurno je u pitanju nekakav nesporazum. Svi znaju da se vješticu ne može

zatočiti mimo njezine volje." "Sve ovo je otišlo predaleko", rekao je neki seljak. "Sav taj palež i porezi, a sada još i ovo. Vi vještice ste svemu krive. To mora prestati. Znam ja svoja prava." "Kakva to prava?" rekla je Bakica. "Ambalaža, redovita dezinsekcija, podbadanje, restlovi, mušice, kadulja i komušina", spremno je izgovorio seljak. "I urod žireva, svake druge godine, i pravo zadržavanja dvije trećine koza na posjedu. Dok ga on nije zapalio. A bila je to prokleto dobra koza." "Uz tako dobro poznavanje svojih prava čovjek može daleko dogurati", rekla je Bakica. "Ali ti bi u ovom trenutku trebao odgurati do kuće." Okrenula se i pogledala vratnice dvorca. Na dužnosti su bila dva krajnje pronicava stražara. Pristupila im je i jednoga od njih probila pogledom. "Ja sam bezopasna stara prodavačica jabuka", rekla je, glasom primjerenijim za uspostavu neprijateljstava u kakvom osrednjem ratu. "Srčeko, molim za prolaz." Prva riječ je u sebi imala ugrañene noževe. "Nitko ne smije ući u dvorac", rekao je stražar. "Vojvodina zapovijed." Bakica je slegnula ramenima. Koliko je znala, trik s tom pričom o prodavačici jabuka upalio je samo jednom u cijeloj vještičjoj povijesti, ali tradicija je ipak bila tradicija. "Poznajem ja tebe, Champette Poldy", rekla je. "Sjećam se da sam sahranila tvojeg djeda i tebe donijela na svijet." Bacila je pogled na svjetinu koja se ponovno okupila malo podalje od ulaza u dvorac i okrenula se natrag stražaru, kojemu se lice već bilo pretvorilo u stravičnu masku. Primaknula mu se malo bliže i rekla: "Pružila sam ti prvi dobar zaklon u ovoj dolini suza i, tako mi svih bogova, ako me sada iznevjeriš, pružit ću ti i posljednji." Začuo se mekani metalni zvuk kad je čovjek iz svojih prestravljenih prstiju ispustio koplje. Bakica je posegnula i utješno potapšala čovjeka po ramenu. "Ali nemoj zbog toga brinuti", pridodala je. "Uzmi jednu jabuku." Zakoračila je naprijed, ali ju je drugo koplje zaustavilo. Sa zanimanjem je

podigla pogled. Drugi stražar nije bio Srednjogorac, već bjelosvjetski plaćenik doveden za popunu snaga oslabljenih tijekom posljednjih nekoliko godina. Na licu mu se širila prava mreža od ožiljaka. Nekoliko tih ožiljaka je promijenilo položaj, vjerojatno označavajući cerekanje. "Dakle, to je ta vještičja magija, je li?" rekao je stražar. "Prilično siromašno. Ženo, možda tako možeš zastrašiti ove seoske idiote, ali ja se toga ne bojim." "Pretpostavljam da treba mnogo da bi se prestrašilo tako velikog i snažnog momka poput tebe", rekla je Bakica, posegnuvši rukom prema šeširu. "Nemoj pokušati niti na me natjerati vjetar." Stražar je ukočeno gledao preda se i lagano se njihao na petama. "Starice poput tebe, pa da razbacuju ljude uokolo. To ne bi trebalo dopuštati." "Kako hoćeš", rekla je Bakica, gurajući koplje u stranu. "Čuj, rekao sam...", započeo je stražar i dohvatio Bakicu za rame. Ruka joj je poletjela tako brzo da se činilo kako se uopće ne pomiče, ali on se odjednom uhvatio za rame i jauknuo. Bakica je iglu za šešir vratila na mjesto i pobjegla unutra. "Započet ćemo", sa zlobom u očima je rekla vojvotkinja, "s predstavljanjem Alata." "Već sam ga upoznala", rekla je Dadilja. "Barem onaj dio što počinje na K, G, I, T i V." "Onda dopusti da vidim koliko dugo još možeš održati taj opušteni ton razgovora. Ludo, potpali žeravnik." Luda se sporo pomaknuo. Ovo uopće nije očekivao. Mučenje ljudi nije bilo na njegovom mentalnom rasporedu. Hladnokrvno povrjeñivati starice nije bio njegov par čarapa, a povrjeñivati vještice pri bilo kojoj temperaturi krvi nije pristajalo cijeloj njegovoj garderobi. Riječi, rekao je. Sve to je vjerojatno izašlo ispod udaraca batinama i kamenjem. "Meni se ovo ne sviña", promrmljao je ispod glasa. "Fino", rekla je Dadilja Ogg, koja je imala savršeni sluh. "Upamtit ću da ti se nije svidjelo." "Što je to?" oštro je rekao

vojvoda. "Ništa", rekla je Dadilja. "Hoće li ovo potrajati? Još nisam doručkovala." Luda je upalio žigicu. Za leñima mu se zrak jedva primjetno uskomešao i ona se ugasila. Prokleo je i pokušao ponovno. Ovaj put su mu drhtavi prsti žigicu uspjeli prinijeti žeravniku, prije nego je i ona zatreptala i ugasila se. "Požuri, čovječe!" rekla je vještica, odlažući pladanj s alatom. "Kao da se ne želi upaliti...", zamucao je Luda, kad je još jedna žigica nakratko bljesnula plamenom i ugasila se. Vojvoda mu je istrgnuo žigice iz drhtavih prstiju i šakom punom prstenja ga dohvatio po obrazu. "Zar se niti jedna moja zapovijed ne može ispoštovati?" vrisnuo je. "Namjerni neposluh! Slabost! Daj mi tu kutiju!" Luda je ustuknuo. Netko koga nije mogao vidjeti šaptao je stvari koje mu nisu uspijevale ući u uho. "Idi van", prosiktao je vojvoda, "i pobrini se da nas ne smetaju." Luda je zakoračio na prvu stubu, osvrnuo se, uputio posljednji preklinjući pogled Dadilji i zatim glavom bez obzira pobjegao van. Pritom je iz navike još malo poskočio. "Vatra i nije posve nužna", rekla je vojvotkinja. "Jedva daje od neke pomoći. A sada, ženo, hoćeš li priznati?" "Što to?" "Pa to svi znaju. Izdaju. Zle vještičje posle. Pružanje utočišta kraljevim neprijateljima. Krañu krune..." Neki ih je zveket natjerao da spuste poglede. Jedan krvavi bodež je pao s klupe, kao da gaje netko pokušao dohvatiti, ali nije za to prikupio dovoljno snage. Dadilja je čula kako kraljev duh proklinje ispod glasa, ili ispod čega već ne. "... i za širenje lažnih glasina", dovršila je vojvotkinja. "... dosoljavanje moje hrane...", nervozno je rekao vojvoda, zagledan u zavoje na svojim rukama. Nije ga napuštao osjećaj da se u tamnici još netko nalazi. "Ako priznaš", rekla je vojvotkinja, "bit ćeš samo spaljena na lomači. I, molim te, bez šaljivih primjedbi."

"Kakvih lažnih glasina?" Vojvoda je sklopio oči, ali prikaze nisu odlazile. "O nesretnoj pogibiji pokojnog kralja Verencea", promuklo je prošaptao. Zrak se ponovno uskomešao. Dadilja je sjedila glave nagnute u stranu, kao da osluškuje neki glas koji samo ona može čuti. Osim stoje vojvoda bio siguran da i on nešto čuje, ne baš glas, vec nešto poput dalekih uzdaha vjetra. "Ah, ne znam ja za ništa lažno", rekla je. "Znam da si ga ti izboo, a da si mu ti dala nož. Dogodilo se to na vrhu stuba." Zastala je onako nagnute glave, zatim klimnula i pridodala: "Odmah uz onaj oklop s kopljem, a ti si rekao: 'Ako to već treba učiniti, bolje je da to bude brzo', ili nešto slično, a zatim si kralju s pojasa ščepao njegov vlastiti bodež, ovaj isti koji sad ovdje leži na podu, i..." "Lažeš! Nije bilo svjedoka. Pobrinuli smo se... nije bilo ničega za svjedočiti! Začuo sam nešto u tami, ali tamo nije bilo nikoga! Nitko ništa nije mogao vidjeti!" vrisnuo je vojvoda. Vojvotkinja gaje mrko pogledala. "Daj, začepi, Leonale", rekla je. "Mislim da medu ova četiri zida možemo otvoreno govoriti." "Tko joj je rekao? Jesi li joj ti rekla?" "I smiri se. Nitko joj nije rekao. Zaboga, pa ona je vještica, a one znaju razotkriti takve stvari. Na drugi pogled, ili nekako tako." "Drugi uzdah", rekla je Dadilja. "Kojih tebi nije još puno preostalo, dobra moja ženo, osim ako nam ne kažeš tko još za to zna i ako nam, naravno, ne pomogneš oko još nekih stvari", mračno je rekla vojvotkinja. "A učinit ćeš to, vjeruj mi. Ja sam vrlo vična ovim stvarima." Dadilja se ogledala po tamnici. U kojoj je sada već bila prava gužva. Kralj Verence je tako bjesnio daje gotovo postao vidljiv, i svim silama pokušavao dohvatiti bodež. Ali iza njegovih leña je bilo i drugih, lelujavih, izlomljenih oblika, ne baš duhova već prije sjećanja ugrañenih u same zidove sirovim bolom i užasom. "Moj vlastiti bodež! Nitkovi! Ubili su me mojim vlastitim

nožem", tiho je prozborio duh kralja Verencea, podižući prozirne ruke i pozivajući cijeli izvanzemaljski svijet da svjedoči tom krajnjem poniženju. "Daj mi snage..." "Da", rekla je Dadilja. "To vrijedi pokušati." "A sada na posao", rekla je vojvotkinja. "Što?" rekao je stražar. "REKOH", rekla je Magrat, "došla sam prodavati svoje ljupke jabuke. Zar me ne slušaš?" "Ovdje nema nikakve rasprodaje, zar ne?" Otkad su mu kolegu odveli u bolnicu, stražar je bio krajnje nervozan. Nije on ovaj posao prihvatio da bi se bavio takvim stvarima. Odjednom mu je svanulo. "Ti nisi vještica, je li?" rekao je, nespretno petljajući oko koplja. "Naravno da nisam. Zar tako izgledam?" Stražar je pogledom odmjerio njezine okultne narukvice, obrubljeni ogrtač, drhtave ruke i lice. Lice ga je posebno zabrinulo. Magrat je upotrijebila obilje pudera da ga učini bljeñim i zanimljivim. Kombinirano s nestručno nanesenom šminkom, to je kod stražara ostavljalo dojam da gleda u dvije muhe što su se razbile o zdjelu s šećerom. Zatekao se kako mu prsti pokušavaju učiniti znak koji će ga zaštititi od te zle šminke. "Dobro", nesigurno je rekao. Ura mu se mučio, pokušavajući razriješiti problem. Ona jest vještica. Samo, u posljednje vrijeme se mnogo govorkalo o tome kako su vještice loše za čovjekovo zdravlje. Rekli su mu da vještice ne pušta unutra, ali nitko nije rekao ništa o prodavačicama jabuka. Prodavačice jabuka nisu predstavljale problem. Vještice su bile problem. Ona mu je sama rekla da je prodavačica jabuka, a on neće sumnjati u riječ jedne vještice. Osjetivši se sretnim zbog takve primjene logike, uklonio se u stranu i mahnuo joj rukom da proñe. "Prolazi, prodavačice jabuka", rekao je. "Hvala ti", slatko je uzvratila Magrat. "Hoćeš jednu jabuku?" "Ne, hvala. Nisam još pojeo onu koju mije dala ona druga

vještica." Zakolutao je očima. "Ne vještica. Ne vještica, prodavačica jabuka. Prodavačica jabuka. Trebala je to znati." "Kad je to bilo?" "Prije svega par minuta..." Bakica Vremenovoštana se nije izgubila. Nije ona bila takva da bi se nesmotreno izgubila. Radilo se samo o tome da na trenutak, znajući točno gdje se ONA nalazi, nije znala položaj svega ostaloga. Upravo je ponovno ušla u kuhinju, pospješivši tako živčani slom u kuhara koji je pokušavao ispeći nekakav celer. Raspoloženje joj nije popravilo niti to što je nekoliko osoba pokušalo kod nje kupiti jabuke. Magrat je pronašla put do Velike dvorane, u to doba dana prazne i napuštene, ako zanemarimo dvojicu stražara koji su bacali kocke. Nosili su odore Felmetove osobne tjelesne straže i zastali u igri netom se ona pojavila. "Vidi, vidi", rekao je jedan od njih, cereći se. "Ljepotice, doñi nam činiti društvo."7 "Tražila sam tamnicu", rekla je Magrat, za koju su riječi 'seksualno zlostavljanje' predstavljate tek nerazumljivu zbirku suglasnika i samoglasnika. "Zamisli samo", rekao je jedan od stražara, namignuvši drugome. "Mislim da ti mi tu možemo pomoći." Ustali su i stali joj svaki sjedne strane; bila je svjesna dvaju brada na kojima si mogao paliti žigice i nesnosnog smrada ustajalog piva. 7Nitko ne zna zašto muškarci govore takve stvari. Sad će joj vjerojatno, svakoga trena, reći da voli djevojke koje imaju duha. Mahniti signali iz graničnih dijelova mozga napokon su počeli lomiti njezino kao čelik čvrsto uvjerenje da se loše stvari dogañaju samo lošim ljudima. Otpratili su je niz nekoliko redova stuba u labirint mračnih, lukovima nadsvoñenih hodnika, dok je ona žurno tragala za nekim pristojnim načinom na koji bi ih se riješila. "Morala bih vas upozoriti", rekla je, "da nisam, kao što se to čini, samo obična prodavačica jabuka."

"Pazi sad ovo." "Zapravo, ja sam vještica." To nije ostavilo dojam kakvom se nadala. Stražari su razmijenili poglede. "Baš dobro", rekao je jedan od njih. "Uvijek sam se pitao kako izgleda poljubiti vješticu. U ovim krajevima tvrde da se od toga pretvoriš u žabu." Drugi stražar gaje gurnuo laktom u rebra. "Onda pretpostavljam", rekao je sporim, promuklim glasom nekoga tko misli da će ono što se sprema izreći biti nevjerojatno smiješno, "da si ti jednu poljubio još prije mnogo godina." Glasan smijeh naglo je prekinut kad se Magrat našla pritisnuta uza zid i neposredno pred nosnicama jednog od čuvara. "Slušaj me sada, dušice", rekao je. "Nisi ti prva vještica koju ovdje dolje imamo, ako uopće i jesi vještica, ali ti bi mogla biti sretnija i ponovno odavde izaći. Ako budeš dobra prema nama, shvaćaš?" Negdje u blizini se začuo oštar, prodoran vrisak. "To je, vidiš", rekao je stražar, "bila vještica koja uči na teži način. Mogla bi nam učiniti uslugu, shvaćaš? Doista, sreća je što si naišla na nas." Znatiželjna mu ruka prestala istraživati. "Što je ovo?" rekao je ravno u Magratino blijedo lice. "Nož? Nož? Mislim da ćemo ovo morati vrlo ozbiljno razmotriti, nije li tako, Hrone?" "Veži joj ruke i začepi joj usta", žurno je uzvratio Hron. "Kad su im ruke sputane i kad ne mogu govoriti, ne mogu niti činiti magiju..." "Skidaj ruke s nje!" Sve troje se zagledalo niz hodnik u Ludu. Koji je zvonio od bijesa. "Istog trena je puštaj!" zaurlao je. "Ili ću vas prijaviti!" "O, prijavit ćeš nas, je li?" rekao je Hron. "A hoće li te itko slušati, ti mali blento boje masti iz ušiju?" "Ovo ovdje je vještica", rekao je drugi stražar. "Zato možeš poći i zvoniti negdje drugdje." Opet se okrenuo Magrat. "Volim djevojke koje imaju duha", rekao je, zapravo netočno, kako se na koncu pokazalo.

Luda je pristupio, nošen hrabrošću roñenom iz tri mjeseca skupljanog gnjeva. "Rekao sam vam daje pustite", ponovio je. Hron je izvukao mač i namignuo svojem kompanjonu. Magrat je udarila. Bio je to neplanirani, instinktivan udarac, čija je snaga u mnogome bila osnažena težinom prstenja i narukvica; ruka joj je zazujala u luku koji se spojio s nasilnikovom bradom i dvaput ga okrenula oko osi prije nego se uz tihi uzdah presavio na podu, s nekoliko nasumce utisnutih simbola okultnog značenja na obrazu. Hron je otvorenih usta najprije pogledao u njega, a potom u Magrat. Podigao je mač otprilike istog trena kad se Luda zabio u njega. Srušili su se na pod u uskomešanoj gomili. Poput većine malih ljudi, Luda je računao na prednost početnog bezumnog nasrtaja, pa je stoga na duge staze imao malo izgleda i vjerojatno bi loše prošao da Hron nije iznenada postao svjestan kako mu je uz vrat prislonjen kuhinjski nož. "Puštaj ga", rekla je Magrat, sklanjajući kosu s očiju. Ovaj se ukrutio. "Pitaš se da li bih ti doista prerezala vrat", dahtala je Magrat. "Ni ja ne znam. Zamisli kako se možemo zabaviti otkrivajući to." Posegnula je drugom rukom i Ludu za ovratnik podigla na noge. "Otkud je došao onaj vrisak?" rekla je, ne skidajući pogleda sa stražara. "Iz onog pravca. Zatvorili su je u odaju za mučenje i ja to ne volim, sve je to otišlo predaleko i nisam mogao ući i pošao sam nekoga potražiti..." "Dakle, pronašao si mene", rekla je Magrat. "A ti", rekla je Hronu, "ti ćeš ostati ovdje. Ili, što se mene tiče, bježi. Ali nećeš poći za nama." Ovaj je klimnuo glavom i zagledao se za njima dok su hitali niz hodnik. "Vrata su zaključana", rekao je Luda. "Iznutra se čuje svakakva buka, ali vrata su zaključana." "Dakle, ipak je ovo tamnica, zar ne?" "Ali u tamnici se vrata ne bi trebala zaključavati iznutra!" Tome se doista nije imalo što prigovoriti. S druge strane je dopirala tišina aktivna, gusta tišina što se provlačila kroz

pukotine i prolijevala hodnikom, tišina koja je bila gora od krikova. Luda je skakao s noge na nogu dok je Magrat istraživala grubu površinu vrata. "Jesi li ti doista vještica?" rekao je. "Kažu da si vještica, ali jesi li, doista? Ne izgledaš mi kao vještica. Izgledaš mi vrlo... to jest..." Pocrvenio je. "Ne poput, znaš već, neke babetine, već apsolutno prekrasno..." Glas mu se stišavao, dok napokon nije zamuknuo... Potpuno vladam situacijom, rekla je Magrat u sebi. Nikad u to ne bih povjerovala, ali razmišljam posve jasno. I tada je shvatila, posve jasno, da su joj oni umetci skliznuli sve do struka, da joj kosa izgleda kao da se u njoj ugnijezdila cijela obitelj ptica što vrlo malo drže do osobne higijene, a šminka na očima nije joj se toliko otrla, koliko je bezglavo pobjegla s mjesta dogañaja. Haljina joj se na nekoliko mjesta rasparala, noge su joj bile izgrebene, ruke prepune modrica, pa ipak se iz nekog razloga osjećala kao da stoji na samom vrhu svijeta. "Mislim da bi ti bilo bolje malo odstupiti, Verence", rekla je. "Nisam sigurna kako će ovo djelovati." Čulo se oštro uvlačenje zraka u pluća. "Kako si mi znala ime?" Magrat je dotaknula vrata. Hrastovina je bila stara, stoljećima stara, ali još je mogla osjetiti nešto malo biljnog soka pod površinom godinama ulaštenom u nešto gotovo poput stijene tvrdo. Ono stoje naumila obično je zahtijevalo cijeli dan planiranja i punu vreću egzotičnih sastojaka. Barem je tako oduvijek vjerovala. A sada je bila spremna u to posumnjati. Kad možeš prizivati demone u kotlu za kuhanje rublja, možeš učiniti što god poželiš. Postala je svjesna da ju je Luda nešto pitao. "Ah, mora biti da sam ga negdje čula", rastreseno je rekla. "Ne bih rekao, nikad ga ne koristim", rekao je Luda. "Mislim, to ime kod vojvode baš i nije omiljeno. Kriva je moja mama, shvaćaš. Pretpostavljam da se majkama inače sviña djecu nazivati po kraljevima. Djed je rekao da s takvim imenom

nikad neću dobiti posao i da ne trebam okolo..." Magrat je klimnula glavom. Profesionalnim je okom istražila vlažni tunel. Mjesto nije previše obećavalo. Stare hrastove daske bile su ovdje dolje već godinama, daleko od sata što je upravljao vremenskim dobima... S druge strane... Bakica je rekla da su sva stabla na neki način samo jedno stablo, ili nešto slično. Magrat je mislila da shvaća to što joj ona govori, premda tada nije bila sigurna u krajnji smisao. A gore je bilo proljeće. Duh života stoje živio u šumi morao je to znati. Ili, ako je zaboravio, netko ga je morao podsjetiti. Opet je položila dlanove na vrata i sklopila oči, pokušavajući u mislima proći kroz stijenu, van iz dvorca, u plitku, crnu planinsku zemlju, u zrak, u sunčevu svjetlost... Luda je mogao vidjeti samo da ona stoji posve mirno. Kosa joj se polako podigla na glavi i osjetio je miris humusa. A tada je, bez prethodnog upozorenja, čekić koji bi mogao poput sljezova kolačića mekanu gljivu otrovnicu protjerati kroz dvadeset centimetara debele kamene ploče ili preko tisuću milja negostoljubivog oceana dovesti jegulju do strogo odreñenog jezerca na visoravni, kroz nju udario pravo u vrata. Oprezno je ustuknula za korak, potpuno omamljena, boreći se protiv snažnog poriva da zarije prste u stijenu i zatim prolista. Luda ju je pokušao uhvatiti i zamalo se srušio od šoka. Magrat je klonula, oslonila se na tijelo što je jedva čujno zvečalo i osjetila pobjednički ushit. Uspjela je! I to bez ikakvih pomagala! Da su samo one dvije to vidjele... "Ne prilazi blizu", promrmljala je. "Mislim da sam mu dala prilično... mnogo." Luda ju je još uvijek držao u rukama i bio previše obuzet osjećajima da bi izustio ijednu riječ, ali joj je ipak odgovoreno. "Mislim da jesi", rekla je Bakica Vremenovoštana, istupajući iz sjene. "Ja se tome nikad ne bih dosjetila." Magrat je škiljila u nju. "Cijelo vrijeme si bila ovdje?" "Tek nekoliko minuta", Bakica je pogledala u vrata. "Dobra tehnika", rekla je, "ali to drvo je staro. A mislim da je bilo i

opožareno. Mnogo željeznih čavala i drugih stvari je unutra. Ne vidim da djeluje. Da se mene pita, ja bih prije pokušala sa stijenama, ali..." Prekinulo ju je jedno mekano 'pop'. Zatim još jedno, a nakon toga cijeli niz njih, stopljenih u jedno, poput praskanja kukuruznih kokica. Iza njezinih leña vrata su vrlo nježno počela listati. Bakica je nekoliko sekunda buljila u njih, a onda susrela Magratin zaprepašteni pogled. "Bježi!" uzviknula. Zgrabile su Ludu i odjurile u zaklon zgodno postavljenog potpornog stupa. Vrata su upozoravajući zaškripala. Nekoliko dasaka se svinulo u vegetativnoj agoniji i uslijedila je kiša kamenih krhotina kad su se čavli, izbačeni poput trna iz uboja, počeli odbijati od zidova. Luda se sagnuo kad mu je iznad glave proletio dio brave i razbio se o suprotni zid. Donji dijelovi dasaka pustili su bijelo korijenje koje je skliznulo vlažnim podom do najbliže pukotine i počelo se ukopavati. Rupe od čvorova su nabubrile, prsnule i izbacile grane koje su udarile u kamenje dovratka i gurnule ga u stranu. A sve to je pratila neprestana potmula tutnjava, poput glasanja šumskog staničja koje pokušava zadržati navalu sirovog života što kroz njega struji. "Kad bi se mene pitalo", rekla je Bakica Vremenovoštana, dok se dio stropa u hodniku urušavao, "ne bih to baš tako učinila. Premda, nije da prigovaram", rekla je, kad je Magrat otvorila usta. "Dobar je ovo posao. Mislim da si možda samo malo pretjerala, ništa više." "Oprostite", rekao je Luda. "Ja ne znam ono sa stijenama", rekla je Magrat. "Dakle, za stijene je potreban istančan ukus..." "Oprostite." Dvije vještice su se zagledale u njega i ustuknule. "Niste li trebale nekoga spašavati?" rekao je. "Ah", rekla je Bakica. "Da. Dolazi, Magrat. Bolje je da pogledamo što to ona tamo čini."

"Čuli su se nekakvi krikovi", rekao je Luda, koji se nije mogao oteti dojmu da one sve ovo ne shvaćaju dovoljno ozbiljno. "Usuñujem se reći", izjavila je Bakica, gurajući ga u stranu i preskačući preko zakovrčanog glavnog korijena. "Kad bi mene netko zaključao u tamnicu, sigurno bi bilo krikova." Tamnica je bila prekrivena debelim slojem prašine i pri oreoli svjetla oko one jedine baklje Magrat je nejasno mogla nazrijeti dva lika zaklonjena u suprotnom kutu. Većina namještaja je bila isprevrtana i razbacana po podu; premda se činilo da nijedan od njegovih dijelova ionako nije bio osmišljen da predstavlja zadnji krik udobnosti. Dadilja Ogg je prilično mirno sjedila na nečemu što je sličilo kladama za mučenje. "Trebalo vam je dosta vremena", primijetila je. "Oslobodite me iz ovoga, hoćete li? Cijela sam se ukočila." A tu je bio i bodež. Sporo se vrtio nasred sobe, bljeskajući kad bi se svjetlo odbilo od uzvrtjele oštrice. "Moj vlastiti bodež!" rekao je kraljev duh, glasom koji su samo vještice mogle čuti. "Cijelo ovo vrijeme to nisam znao! Moj vlastiti bodež! Baš su me prokleto dobro sredili mojim vlastitim prokletim nožem!" Zakoračio je još jedan korak prema kraljevskom paru, usput mašući bodežom. Jedva čujno gugutanje se prevalilo preko vojvodinih usta, sretno što se napokon našlo na slobodi. "Baš mu dobro ide, zar ne?" rekla je Dadilja, kad joj je Magrat pomogla da se izbavi iz spona. "Nije li to stari kralj? Mogu li ga oni vidjeti?" "Ne bih rekla." Kralj Verence se lagano pognuo pod teretom. Bio je prestar za te nepodopštine noćnih duhova; inače zabranjene malodobnicima... "Pustite me samo da ovim ovladam", rekao je. "Ah, prokletstvo..." Suptilni mu je stisak ruke popustio i nož mu je ispao i zaklopotao po podu. Bakica Vremenovoštana je

mudro pristupila i ugazila nogom na njega. "Mrtvi ne smiju ubijati žive", rekla je. "To bi mogao biti opasan, kako se ono kaže, presedan. Prije svega, brojčano bi nas potpuno nadjačali." Vojvotkinja se prva povratila od užasa. Najprije svi oni leteći noževi i eksplozivna vrata, a sad su joj te žene prkosile u njezinoj vlastitoj tamnici. Nije sa sigurnošću znala kako reagirati na one nadnaravne stvari, ali je posjedovala vrlo čvrste zamisli oko toga kako se uhvatiti ukoštac s ovim posljednjim. Usta su joj se otvorila poput vratnica u crveni pakao. "Straža!" zaurlala je i primijetila Ludu kako se vrti oko vrata. "Ludo! Dozovi stražu!" "Oni imaju posla. A mi upravo odlazimo", rekla je Bakica. "Tko je od vas dvoje vojvoda?" Napola čučeći, Felmet ju je iz svojeg kuta pogledao ružičastim pogledom. Kad se nacerio, iz usta mu je potekao tanki mlaz sline. "Neću vam spominjati razlog", tiho je rekla. "Ali bilo bi vam bolje odmah napustiti ovu zemlju. Abdicirajte, ili što već." "U čiju korist?" ledeno je rekla vojvotkinja. "U korist vještica?" "Neću", rekao je vojvoda. "Što ste rekli?" Vojvoda se uspravio na noge, otresao nešto prašine s odore i pogledao Bakicu ravno u lice. Hladnoća njegovih zjenica sad je bila još jača. "Rekao sam da neću", ponovio je. "Zar mislite da će me prestrašiti nešto malo običnog čaranja? Ja sam kralj po pravu preuzimanja, a to mi ne možete prigovarati. Stvar je jednostavna da jednostavnija ne može biti, vještico." Primaknuo joj se. Bakica se zagledala u njega. Nikad prije se nije suočila s nečim sličnim. Taj je čovjek očito bio lud, ali u srcu njegova ludila nalazila se zastrašujuće hladna prisebnost, jezgra od čistog meduzvjezdanog leda usred krušne peći. Mislila je da se ispod tanke ljušture snage krije običan slabić, ali stvari su bile znatno složenije. Negdje duboko u njegovu umu, čak iza

obzora racionalnosti, čisti tlak nerazbora je oblikovao njegovo ludilo u nešto tvrñe od dijamanta. "Ako me pobijedite magijom, magija će zavladati", rekao je vojvoda. "A to ne možete učiniti. I svaki kralj odgojen uz vašu pomoć bit će pod vašom vlašću. Izvještačen, rekao bih. Ono čime magija vlada, magija i uništava. A uništit će i vas. I vi to znate. Ha. Ha." Bakici su zglobovi na prstima pobijelili. Primaknula mu se bliže. "Možete me srušiti s prijestolja", rekao je. "I možda možete pronaći nekoga tko će zauzeti moje mjesto. Ali on bi doista trebao biti luda, jer će znati da je neprestano pod vašim zlim pogledom i, ako vas ne uspije zadovoljiti, dakle, život će mu istog trena biti izgubljen. Možete se vi do mile volje prizivati na ispunjenje svojih želja, ali on će znati da vlada tek uz vašu dozvolu. A upravo zato uopće neće biti kralj. Nije li to istina?" Bakica je skrenula pogled u stranu. Druge dvije vještice su ustuknule, spremne sagnuti se ako zatreba. "Rekoh, nije li to istina?" "Da", rekla je Bakica. "Istina je..." "Da." "... ali postoji jedan koji te može pobijediti", sporo je rekla Bakica. "Dijete? Neka samo doñe kad odraste. Mladić s mačem, u potrazi za svojom sudbinom." Vojvoda se nacerio. "Vrlo romantično. Ali ja imam mnogo godina za pripremu. Neka samo pokuša." Iza leda mu je zrakom poletjela šaka kralja Verencea i samo je malo nedostalo da ga doista pogodi. Vojvoda se primaknuo dok mu se nos nije našao na par centimetara od Bakičina lica. "Vraćajte se svojim kotlićima, vi vile suñenice", mekano je rekao. Bakica Vremenovoštana se šuljala hodnicima dvorca Lancre poput kakvog velikog, bijesnog šišmiša. Vojvodin joj je smijeh još uvijek odzvanjao u glavi. "Mogla si ga ureći nekakvim čirevima, ili nečim sličnim", rekla je Dadilja Ogg. "Hemeroidi su za to posebno dobri. To je dozvoljeno. Neće

ga spriječiti u vladanju, samo će značiti da mora vladati stojeći na nogama. A to je uvijek tako smiješno. Ili prištevi." Bakica Vremenovoštana nije rekla ništa. Da je bjesnilo koje ju je obuzelo kojim slučajem proizvodilo toplinu, šešir bi joj se sigurno bio zapalio. "Pa ipak, od toga bi vjerojatno samo postao još gori", rekla je Dadilja, trčeći da bi održala korak s njome. "Kao kod zubobolje." Postrance je pogledala u Bakičino zgrčeno lice. "Ne trebaš se bojati", rekla je. "Nisu mi stigli baš puno toga učiniti. Ali ipak, hvala." "Ne brinem seja za tebe, Gytha Ogg", prasnula je Bakica. "Došla sam ovamo samo zato što se Magrat pobojala. Jer osobno mislim da vještica koja ne zna paziti na sebe uopće ne bi sebe trebala zvati vješticom." "Mislim daje Magrat obavila dobar posao s onom drvenarijom." Čak i onako obuzeta mrzovoljom i bijesom, Bakica Vremenovoštana je sebi dozvolila potvrdno klimanje glavom. "Napreduje", rekla je. Zatim se osvrnula uz i niz hodnik i nagnula se bliže uhu Dadilje Ogg. "Nisam mu htjela priuštiti zadovoljstvo da to glasno priznam", rekla je, "ali on nas je ipak porazio." "Dakle, ne znam", rekla je Dadilja. "Naš Jason i nekoliko britkih momaka bi uskoro mogli..." "Vidjela si neke njegove stražare. Nisu to oni od stare sorte. Ovo su čvrsti momci." "Mogle bismo dječacima samo malo pripomoći..." "To ne bi išlo. Ljudi takve stvari moraju sami rješavati." "Ako ti tako kažeš, Esme", ponizno je rekla Dadilja Ogg. "Kažem. Magija postoji da se njome vlada, a ne da ona vlada drugima." Dadilja je klimnula glavom i zatim, sjetivši se obećanja, posegnula i podigla komad kamena s krša što se prosuo podom tunela. "Mislio sam da si zaboravila", uz uho joj je rekao kraljev duh. Dalje niz hodnik Luda je poskakivao za Magrat.

"Mogu li te opet vidjeti?" "Pa... ne znam", rekla je Magrat, dok joj je srce pjevalo ubave pjesmice. "Možda večeras?" rekao je Luda. "O, ne", rekla je Magrat. "Večeras imam jako puno posla." Zapravo se namjeravala sklupčati na stolici uz čašu toplog mlijeka i astrološke bilježnice Dobrice Whemper, ali instinkt joj je govorio da pred svakog potencijalnog prosca treba postaviti uzbrdicu kojom će se morati uspeti, kako bi ga to učinilo još požudnijim. "Onda sutra navečer?" bio je uporan Luda. "Mislim da ču morati oprati kosu." "Mogao bih u petak navečer dobiti izlaz." "Znaš, mi noću imamo puno posla..." "Onda popodne." Magrat je oklijevala. Možda je onaj instinkt nešto pogrešno shvatio. "Pa...", rekla je. "Oko dva. U udolini uz jezerce, dobro?" "Pa..." "Dakle, vidimo se tamo. Dobro?" očajnički je pokušavao Luda. "Ludo!" Glas vojvotkinje je odjeknuo hodnikom i preko lica mu je prešao izraz užasa. "Moram ići", rekao je. "U udolini, vrijedi? Obući ću nešto po čemu ćeš me moći prepoznati. Dobro?" "Dobro", poput jeke mu je uzvratila Magrat, hipnotizirana njegovom upornošću. Okrenula se i potrčala za ostalim vješticama. Pred dvorcem se okupilo brojno gledateljstvo. Svjetina koja se bila okupila pri Bakičinu dolasku sad se znatno umnožila, ušla kroz sada nečuvane vratnice i okupila se kod stražare. Grañanska neposlušnost je za Lance bila novost, ali njegovi su stanovnici već bili ovladali nekim od njezinih elementarnih manifestacija, recimo jednostavnim podizanjem i spuštanjem grablji i srpova iznad glava, praćenim uzvicima "Grrr!", premda je nekoliko grañana koji sve to nisu baš najbolje shvatili mahalo zastavama i veselo navijalo. Napredniji učenici su već pogledom unutar dvorskih zidina tražili lakše zapaljive grañevine. Nekoliko

prodavača vrućih mesnih pita i kobasica u pecivu pojavilo se niotkuda i živahno poslovalo. 8Neće proći još mnogo vremena prije nego se netko počne nečim nabacivati. Tri su vještice stajale na vrhu stubišta što je vodilo do glavnog ulaza u stražaru i pogledom prelazile preko more lica što se pred njima pružilo. "Eno našeg Jasona", sretno je ustvrdila Dadilja. "I Wanea i Darrona i Keva i Treva i Neva..." "Zapamtiti ću ja ta lica", rekao je gospar Felmet, pojavivši se meñu njima i obgrlivši ih rukama. "A vidite li i moje strijelce, tamo na zidinama?" "Vidim ih", mračno je potvrdila Bakica. "Osmjehuju se i domahuju", rekao je vojvoda. "Kako bi ljudi znali da je sve dobro. Napokon, zar mi niste danas došle u posjet oko pitanja od važnosti za državu?" Primaknuo se bliže Bakici. "Da, postoji stotinu stvari koje bi mogla učiniti", rekao je. "Ali kraj će uvijek biti isti." Opet se odmaknuo. "Nadam se da nisam nerazuman čovjek", veselo je pridodao. "Ako ljude nagovorite da se smire, možda bi me to moglo uvjeriti da ubuduće vladam umjerenije. Naravno, ništa ne obećavam." Bakica nije ništa rekla. "Nasmiješi se i domahni im", zapovjedio je vojvoda. Bakica je neodlučno podigla ruku i načinila kratku grimasu koja nije imala nikakve veze s veseljem. Zatim se smrknula i udarila u rebra Dadilju Ogg, koja je kao luda mahala i cerekala se. "Nema potrebe toliko se zanositi", prosiktala je. "Ali, tamo su naše Reet i Sharleen s dječicom", rekla je Dadilja. "Juhu!" "Hoćeš li začepiti, ti tupa stara metlo!" prasnula je Bakica. "I priberi se više!" "Fino, baš dobro odrañeno", rekao je vojvoda. Podigao je ruke, ili barem jednu. Druga gaje još uvijek boljela. Sinoć je iskušao ribež, ali ni to nije djelovalo. "Ljudi Lancrea", uzviknuo je, "ne bojte se! Ja sam vam prijatelj. Zaštitit ću vas od vještica! One su pristale ostaviti vas na miru!"

Dok je govorio, Bakica je buljila u njega. On je jedan od onih manijakalnih depresivaca, rekla je u sebi. Gore-dolje poput onoga, kako se ono kaže? Jednog te trena pokušava ubiti, a već sljedećeg te pita kako se osjećaš. Postala je svjesna daje promatra, iščekujući. "Što?" "Rekoh, sad ću zamoliti štovanu Bakicu Vremenovoštanu da vam se obrati s nekoliko riječi, ha ha", rekao je. 8Oni to uvijek čine, posvuda. Nitko ne uspijeva vidjeti njihov dolazak. Logično objašnjenje leži u tome što, da bi uopće dobili koncesiju, moraju posjedovati štand, papirnati šešir i mali "Zbilja si to rekao, je li?" "Da!" "Sad si pretjerao", rekla je Bakica. "Jesam, zar ne?" Vojvoda se veselo kikotao. Bakica se okrenula iščekujućoj svjetini, koja se odmah stišala. "Idite kućama", rekla je. I dalje je vladala mukla tišina. "Je li to sve?" rekao je vojvoda. "Da." "A što je s pozivom na vječnu vjernost?" "Stoje s njime? Gytha, hoćeš li više prestati domahivati ljudima!" "Oprosti." "A sada i mi idemo", rekla je Bakica. "Ali, tako nanije dobro išlo", rekao je vojvoda. "Dolazi, Gytha", ledeno je rekla Bakica. "A gdje se djela Magrat?" Magrat ju je pogledala s osjećajem krivnje. Bila se zadubila u razgovor s Ludom, premda je to bio razgovor u kojem su obje strane mnogo vremena provele u proučavanju svojih nogu i čisteći nokte. Jer devedeset posto prave ljubavi čini akutni stid od kojeg ti gore uši. "Odlazimo", rekla je Bakica. "Upamti, petak popodne", prošaptao je Luda. "Dakle, ako budem mogla", rekla je Magrat. Dadilja Ogg se nacerila. I tako se Bakica Vremenovoštana sjurila niza stube i kroz

svjetinu, s ostale dvije za leñima. Nekoliko nacerenih stražara joj je uhvatilo pogled i poželjelo da nisu, ali tu i tamo u okupljenoj svjetini se čuo jedva suzdržavani kikot. Proletjela je kroz vratnice, preko pomičnog mosta, pa kroz grad. Kad je hodala tako brzo, Bakica je lako mogla pobijediti i nekog trkača. Iza njihovih leda, upravo preživjevši posljednji vrhunac ludila i sada brzajući u susret otrježnjenju u očaju, vojvoda se nasmijao. plinski vremenski stroj. "Ha ha." Bakica se nije zaustavljala sve dok nije izašla iz grada i stigla u ugodni zaklon šume. Skrenula je s ceste i sručila se na neku kladu, poduprijevši glavu rukama. Druge dvije su joj oprezno prišle. Magratju je potapšala po leñima. "Nemoj očajavati", rekla je. "Mislimo da si to vrlo dobro odradila." "Ne očajavam. Razmišljam", rekla je Bakica. "Odlazite." Dadilja Ogg je podigla obrve da upozori Magrat. Odmaknule su se na pristojnu udaljenost premda, obzirom na Bakičino trenutačno raspoloženje, dovoljno daleko ne bi bio niti sljedeći svemir. Sjele su na mahovinom obrastao kamen. "Jesi li dobro?" rekla je Magrat. "Nisu ti ništa učinili, je li?" "Nisu me ni prstom taknuli", rekla je Dadilja. Šmrknula je. "Nisu oni od prave kraljevske vrste", rekla je. "Recimo, stari kralj Gruneweld, taj ne bi trošio vrijeme razmahujući se okolo raznim stvarima i gnjaveći ljude. Kod njega bi sve išlo brzo, odmah igle pod nokte, bez nepotrebnog petljanja. Ništa od onog ružnog smijeha. On je bio pravi kralj. Vrlo milostiv." "Ali on ti je zaprijetio da će te spaliti." "Ah, ja na to ne bih baš tako lako pristala. Vidim da si dobila pratnju", rekla je Dadilja. "Molim?" rekla je Magrat. "Onaj mladi momak sa zvončićima", rekla je Dadilja. "I s licem kao u španijela kojega su upravo šutnuli nogom." "Ah, on", Magrat je žestoko pocrvenjela pod onom blijedom

šminkom. "Zbilja, on je neobičan čovjek. Cijelo vrijeme me slijedi uokolo." "To može biti zbilja teško, zar ne?" mudro je primijetila Dadilja. "Osim toga, on je tako mali. I posvuda skakuće", rekla je Magrat. "Jesi li ga dobro pogledala?" rekla je stara vještica. "Molim?" "Nisi, zar ne? I mislila sam. On je vrlo mudar čovjek, taj Luda. Trebao je i on poći u glumce." "Kako to misliš?" "Drugi put ga pogledaj kao vještica, a ne kao žena", rekla je Dadilja i konspirativno Magrat gurnula laktom u rebra. "Dobar si poslić napravila s onim vratima", pridodala je. "Dobro napreduješ, baš dobro. Nadam se da si mu rekla za Greeba." "Rekao je da će ga istog časa pustiti, Dadiljo." Začulo se kako Bakica Vremenovoštana frkće. "Jeste li čule ono kikotanje u svjetini?" rekla je. "Netko se kikotao!" Dadilja Ogg je sjela uz nju. "A nekoliko njih je i pokazivalo prstom", rekla je. "Znam to." "To je nepodnošljivo!" Magrad je sjela na drugi kraj klade. "Ima i drugih vještica", rekla je. "Dalje u Srednjogorju ima mnoštvo vještica. Možda bi one mogle pomoći." Druge dvije su je iznenañeno pogledale. "Ne mislim da trebamo ići toliko daleko", šmrknula je Bakica. "Tražiti pomoć." "To je vrlo loša praksa", klimnula je glavom Dadilja Ogg. "Ali, tražile ste pomoć od demona", rekla je Magrat. "Ne, nismo", rekla je Bakica. "Točno. Nismo." "Zapovjedile smo mu da nam asistira." "Upravo tako." Bakica Vremenovoštana je protegnula noge i pogledala u svoje čizme. Bile su to dobre, čvrste čizme, ojačane čavlićima i okovima u obliku polumjeseca; pomislili biste da

ih nije načinio postolar, već prije daje netko na pod stavio potplat i otud dalje nadograñivao. "Mislim, ima ona vještica tamo uz put za Skund", rekla je. "Sestra Tkoto, ili kako se već zvala, čiji je sin otišao za mornara - znaš, Gytha, ona što šmrca i stavlja presvlake na stolice čim namjeriš u njih sjesti..." "Grodley", rekla je Dadilja Ogg. "Ona što pruža mali prst dok pije čaj i cijelo vrijeme heska dok govori." "Da. Hjest. Nisam se hodlučila s njome pričati hjoš od onog posla s vješalima, sjećaš se? Usuñujem se reći da bi ona baš voljela doći hovamo malo njuškati, govoriti nam kako treba obavljati stvari. O, da. Pomoć. Sve bi mi bile u lijepoj gužvi kad bi smo neprestano išle uokolo i pomagale." "Da, a tamo na putu za Skund drveće neprestano s tobom razgovara i noću šeće uokolo", rekla je Dadilja. "A da prije toga čak ni ne traži dozvolu. Vrlo slaba organizacija." "Zar je doista toliko lošija od naše?" rekla je Magrat. Bakica je odlučno ustala. "Ja idem kući", rekla je. Postoji tisuću dobrih razloga zašto magija ne vlada svijetom. Zovu se vještice i čarobnjaci, prisjetila se Magrat, vraćajući se za njima dvjema na cestu. Vjerojatno je sama Priroda tu nešto čudesnoga organizirala kako bi sebe zaštitila. Uvidjela je daje svatko s imalo dara za magiju spreman na suradnju jednako kao i medvjedica mučena zuboboljom, tako da se cijela ta opasna moć bezopasno rasipa kroz nasumično podbadanje i suparništvo. Naravno, postojale su razlike u stilu. Čarobnjaci su jedni druge ubijali u hodnicima prepunim propuha, dok su vještice jedna drugu nasmrt sasijecale na ulici. I obje su strane bile egocentrične. Čak i kad bi pomagali drugim ljudima, pomislila je, ti su zastupnici magije to zapravo činili u vlastitu korist. Pošteno rečeno, bili su baš poput velike djece. Osim mene, samozadovoljno je pomislila. "Vrlo je zabrinuta, zar ne", rekla je Magrat Dadilji Ogg. "Ah, dakle", rekla je Dadilja. "Vidiš, ima tu jedan problem. Što više ovladavaš magijom, to je manje želiš upotrijebiti.

Sve više se oslanjaš na samu sebe. Pretpostavljam da si još kao početnica naučila nekoliko uroka od Dobrice Whemper, pokoj joj duši, i da si ih onda neprestano koristila, zar ne?" "Pa, jesam. Svatko to čini." "Dobro znana činjenica", složila se Dadilja. "Ali kad napreduješ u Zanatu, naučiš da je najteža magija to da se njome uopće ne koristiš." Magrat je o tome pažljivo promislila. "To nije nekakav Zen, je li?" rekla je. "Pojma nemam. Nikad nijednog od njih nisam vidjela." "Dok smo bili u tamnici, Bakica je spominjala nekakvu kušnju kamena. To mi se učinilo prilično teškom magijom." "Dakle, Dobrica se nije puno bavila stijenama", rekla je Dadilja. "Zapravo to i nije tako teško. Samo im probudiš sjećanja. Znaš, na stare dane. Dok su još bile vruće i u tekućem stanju." Kratko je oklijevala, a onda joj je ruka krenula u džep. Tamo je zgrabila krhotinu kamena iz dvorca i opustila se. "Na trenutak sam pomislila da sam ga zaboravila", rekla je, vadeći ga van. "Sada možeš izaći." U svjetlu dana je bio jedva vidljiv, tek drhturenje zraka pod drvećem. Kralj Verence je trepnuo. Nije bio naviknuo na danje svjetlo. "Esme", rekla je Dadilja. "Netko te želi vidjeti." Bakica se sporo okrenula i škiljeći se zagledala u duha. "Vidjela sam te u tamnici, zar ne?" rekla je. "Tko si ti?" "Verence, kralj Lancrea", rekao je duh i naklonio joj se. "Imam li čast obraćati se Bakici Vremenovoštanoj, doajenu medu vješticama?" Već je naglašeno da to što je Verenee potjecao od stare kraljevske loze nije nužno značilo daje malouman, a čuda je učinila i godina provedena bez smetnji što ih je stvarala tjelesnost. Bakica Vremenovoštana je sebe držala neosjetljivom na premazivanje svim mastima, ali kralj je stručno primijenio ekvivalent cijelog godišnjeg viška proizvodnje masti jedne poveće zemlje. Posebno je dobro

djelovao onaj naklon. U kutu Bakičinih ustaje zaigrao mišić. Uzvratila je kratkim ukočenim naklonom, jer nije bila baš sigurna što znači ono 'doajen'. "Ta sam", priznala je. "Možete ustati", kraljevski je pridodala. Kralj Verenee je ostao klečati, lebdeći otprilike pet centimetara nad tlom. "Molim vas za uslugu", žurno je rekao. "Čujte, kako ste uopće izašli iz dvorca?" rekla je Bakica. "Štovana Dadilja Ogg mi je u tome pomogla", rekao je kralj. "Pomislio sam, ako sam vezan uz kamenje Lancrea, tada mogu ići onamo gdje i ono ide. Bojim se da sam primijenio mali trik da to postignem. Trenutačno opsjedam njezinu pregaču." "I niste prvi u tome", automatski je primijetila Bakica. "Esme!" "Bakice Vremenovoštana, preklinjem vas da vratite mojeg sina na prijestolje." "Vratim?" "Znate što mislim. Je li dobrog zdravlja?" Bakica je potvrdno klimnula glavom. "Kad smo ga posljednji put pogledale, jeo je jabuku", rekla je. "Njemu je suñeno biti kraljem Lancrea!" "Jest, dakle. Znate, sudbina je prevrtljiva stvar", rekla je Bakica. "Zar mi nećete pomoći?" Bakica se činila nevoljnom. "Shvaćate, to je upletanje", rekla je. "A upletanje u politiku uvijek pode po zlu. Jer, kad jednom započnete s time, više ne možete prestati. To vam je temeljno pravilo magije. A ne možete ići okolo i petljati s temeljnim pravilima." "Nećete mi pomoći?" "Dakle... naravno, jednog dana, kad vam momak bude malo stariji..." "Gdje se sada nalazi?" hladno je upitao kralj. Vještice su pokušavale izbjeći meñusobne poglede. "Vidjele smo ga na sigurnom, izvan države, shvaćate", nespretno je uzvratila Bakica.

"U jednoj vrlo dobroj obitelji", brzo je pridodala Dadilja. "Kakvi su to ljudi?" pitao je kralj. "Valjda ne spadaju u obične grañane?" "Nipošto", prilično odlučno je odgovorila Bakica, s vizijom Vitollera u mislima. "Uopće nisu obični. Zapravo, vrlo su neobični. Hm." Pogledom je preklinjala Magrat za pomoć. "Oni su vam glumci Tespijani", odlučno je rekla Magrat, a glas joj je zvučao tako uvjerljivo da je kralj automatski odobravajući klimnuo glavom. "Ah", rekao je. "Dobro." "Zar jesu?" prošaptala je Dadilja Ogg. "Meni nisu tako izgledali." "Gytha Ogg, ne razbacuj se tako svojim neznanjem", šmrknula je Bakica. Okrenula se duhu kralja. "Oprostite zbog ovoga, vaše veličanstvo. Samo se pravi važna. A niti ne zna gdje se Tespija nalazi." "Gdjegod bila, nadam se da čovjeka znaju poučiti vještini ratovanja", rekao je Verence. "Poznajem ja Felmeta. Za deset godina bit će ovdje ukopan poput žablje okamine." Kralj je sve tri čvrsto pogledao. "U kakvo će se kraljevstvo morati vratiti? Čuo sam u što se već sada kraljevstvo počelo pretvarati. Zar ćete samo gledati kako se godinama pretvara u nešto bezvrijedno i zlo?" Kraljev duh kao da je izblijedio. Glas mu je visio u zraku, jedva osjetljiv, poput lahora. "Upamtite, dobre sestre", rekao je, "zemlja i kralj su jedno." I zatim gaje nestalo. Neugodnu tišinu prva je prekinula Magrat, useknuvši nos. "Jedno što?" rekla je Dadilja Ogg. "Moramo nešto učiniti", rekla je Magrat, glasa drhtavog od osjećaja. "Bilo pravila ili ne bilo." "To je vrlo neugodno", tiho je rekla Bakica. "Da, ali što ćemo učiniti?" rekla je Magrat. "Sve dobro proučiti", rekla je Bakica. "Dobro razmisliti o tome." "Već godinama razmišljaš o tome", rekla je Magrat. "Jedno što? Što su jedno?" "Nije dobro brzati", rekla je Bakica. "Moramo..."

Iz smjera Lancrea je poskakujući pristizala neka kočija. "... o svemu tome dobro promisliti." "Ti zapravo ne znaš što činiti, zar ne?" rekla je Magrat. "Glupost. Ja..." "Bakice, dolaze neka kola." Bakica Vremenovoštana je slegnula ramenima. "Vi mladi ne shvaćate..." Vještice se nikad nisu opterećivale elementarnom sigurnošću na cesti. Obzirom na to kakav je u Lancreu promet inače bio, oni što bi na njih naišli pokušali bi ih zaobići ili, ako to ne bi bilo moguće, čekali dok one napokon same ne skrenu s puta. Bakica Vremenovoštana je to smatrala pravilom ponašanja; to što nije umrla sa spoznajom da ipak nije tako mogla je zahvaliti samo Magratinim dobrim refleksima, koji su je odvukli u jarak uz cestu. A bio je to vrlo zanimljiv jarak. U njemu su gmizala neka bića slična vadičepu, vjerojatno izravni potomci onih stvari što su plivale u prvobitnoj organskoj juhi. Svatko tko bi pomislio da je voda u tom jarku dosadno čista, trebao bi u njemu provesti vrlo poučnih pola sata, s moćnim mikroskopom u ruci. U jarku je bilo i koprive. A sada se u njemu našla i Bakica Vremenovoštana. "T-t-t", rekla je, pokazujući drhtavim prstom na kola što su nestajala niz cestu. "To je bio onaj mladi Nesheley, tamo od Inkcapa", iz obližnjeg se grma oglasila Dadilja Ogg. "Njegovi su oduvijek bili pomalo divlji. Naravno, majka mu je bila Whipple." "Pa on nas je pregazio!" rekla je Bakica. "Mogla si mu se skloniti s puta", rekla je Magrat. "Skloniti mu se s puta'' rekla je Bakica. "Pa mi smo vještice! Ljudi se nama sklanjaju s puta." Uspentrala se na cestu, prstom još uvijek upirući u sada već daleku kočiju. "Tako mi Hokija, učinit ću da požali što se uopće rodio..." "Sjećam se daje bio prilično velika beba", opet se oglasio grm. "Majka mu se pri porodu strašno namučila." "To mi se još nikad dosad nije dogodilo", rekla je Bakica, još

uvijek dršćući poput tetive na luku. "Naučit ću ja njega što to znači pokušati nas pregaziti kao da smo, kao da smo, kao da smo neki obični ljudi!" "On to već zna", rekla je Magrat. "Daj, samo mi pomogni izvući Dadilju iz tog grma, hoćeš li?" "Pretvorit ću mu..." "Ljudi zbilja više nemaju nikakvog respekta, eto što je", rekla je Dadilja dok joj je Magrat pomagala izvući se iz trnja. "A pretpostavljam daje sve to zato stoje kralj jedno." "Mi smo vještice!" vrisnula je Bakica, licem se okrenuvši nebu i bijesno mašući šakama. "Da, da", rekla je Magrat. "Harmonična uravnoteženost svemira i sve to. Mislim daje Dadilja malo umorna." "Što sam ja to cijelo vrijeme činila?" rekla je Bakica, tako retorički kićeno da bi vjerojatno čak i Vitollera ostavila bez daha. "Ne puno toga", rekla je Magrat. "Smijali su mi se! Smijali se! Na mojoj vlastitoj cesti! U mojoj vlastitoj zemlji!" vrištala je Bakica. "E, sad je svega dosta! Neću trpjeti još deset godina ovoga! Neću više trpjeti niti jednog jedinog dana!" Drveće uokolo se počelo povijati, a prašina s ceste se zakovitlala u iskrivljene pijavice koje su joj se pokušale skloniti s puta. Bakica Vremenovoštana je ispružila dugu ruku s ispruženim kažiprstom na kraju, a s vrha njegova iskrivljenog nokta kratko je bljesnula oktarinska vatra. Pola milje niz cestu s kola su u istome trenu otpala sva četiri kotača. "Gaziti vještice, je li?" vrisnula je Bakica prema drveću. Dadilja se teškom mukom uspravila na noge. "Bolje daje dohvatimo", šapćućijoj se obratila Magrat. Obje su skočile na Bakicu i silom joj spustile ruke uz tijelo. "Prokleto dobro ću ja njemu pokazati što vještica može učiniti!" vikala je ova. "Da, da, vrlo dobro, vrlo dobro", rekla je Dadilja. "Samo možda ne baš sad i ne baš tako, ha?" "Vile sudenice, nego što!" vikala je Bakica. "Učinit ću da mu..."

"Čekaj malo, Magrat", rekla je Dadilja Ogg i zavrnula rukav. "Kod onih visoko uvježbanih može se i ovako", rekla je i spustila dlan u pljusku koja je obje vještice srušila s nogu. S takvom niskom završnom notom mogao je i svemir skončati. Nakon tišine koja je uslijedila i u kojoj se ni mušica nije moglo čuti, Bakica Vremenovoštana je rekla: "Hvala ti." Dostojanstveno je popravila haljinu i pridodala: "Ali ja sam ozbiljno mislila. Noćas ćemo se naći kod kamena i učiniti ono što se mora. Ahm." Popravila je igle na svojem šeširu i nesigurno se zaputila svojoj kolibi. "A što se zbilo s onim pravilom o nemiješanju u politiku?" rekla je Magrat, gledajući je u leda. Dadilja Ogg je trljanjem pokušala vratiti nešto života u svoje prste. "Tako mi Hokija, ta žena ima bradu poput nakovnja", protisnula je. "Što si ono rekla?" "Rekoh, a što je s onim pravilom o nemiješanju?" rekla je Magrat. "Ah", rekla je Dadilja. Uzela je djevojku za ruku. "Stvar je u tome", pojasnila je, "da ćeš kroz napredovanje u Zanatu naučiti da postoji još jedno pravilo. Esme ga se pridržavala cijelog života." "Koje to pravilo?" "Kad kršiš pravila, čini to kako valja i žestoko", rekla je Dadilja i nacerivši se pokazala gole desni koje su izgledale strasnije od zuba. Vojvoda se nasmiješio, promatrajući šumu. "Zbilja djeluje", rekao je. "Ljudi su počeli gunñati protiv vještica. Kako ti je to uspjelo, Ludo?" "Pošalice, ujko. I ogovaranje. Osim toga, ljudi su već bili napola skloni i sami u to povjerovati. Svi oni poštuju vještice. Stvar je u tome da ih nitko zapravo previše ne voli." Petak popodne, pomislio je u sebi. Morat ću nabaviti neko cvijeće. I odjenuti svoju najbolju odoru, onu sa srebrnim zvončićima. O, Bože. "Ovo mi jako godi. Ako se tako nastavi, Ludo, postat ćeš vitez."

"Veselo, ujko", umorno je rekao Luda, ne osvrćući se na bolni grč što je prešao vojvodinim licem, "ako dobijem to viteštvo, barem će mi ušima biti toplo u krevetcu;9vjere mi, kad su već mnogi vitezovi postali lude, ne znam zašto ne bi..." "Da, da, dobro", prasnuo je gospar Felmet. Zapravo se sada već osjećao mnogo bolje. Kaša mu više nije bivala presoljena, a dvorac mu se nekako neodreñeno činio praznijim nego dosad. Nije više bilo onih glasova na samom rubu čujnosti. Sjeo je na prijestolje. Prvi put se na njemu osjećao uistinu udobno. Vojvotkinja je sjela uz njega, brade podbočene rukom i pogleda oštro uprtog u Ludu. Kojemu je to jako smetalo. S vojvodom čovjek zna na čemu je, pomislio je; treba se samo pritajiti dok ludilo opet ne dospije u veselu fazu. Ali vojvotkinje se istinski bojao. "Čini se da su riječi krajnje moćne", rekla je ona. "Svakako, moja gospo." "Sigurno si to dugo proučavao." Luda je klimnuo glavom. Moć riječi mu je pomogla da se održi u onom paklu Ceha. Čarobnjaci i vještice su se riječima koristili kao oruñem za postizanje svojih ciljeva, ali Luda je riječi smatrao stvarima koje posjeduju vlastita prava. "Riječi mogu promijeniti svijet", rekao je. Njoj su se oči suzile. 9Igra riječi: engl. viteštvo ili viteški naslov. Knighthood, ali i noćna kapica: Night Hood. (Prim, prev.) "Već si to rekao. Ali mene još nisi uvjerio. Svijet mijenjaju moćni ljudi", rekla je. "Moćni ljudi i njihova djela. Riječi su tek poput marcipana na torti. Prirodno je što ti riječi smatraš važnima. Ti si slab i ničega ni nemaš osim riječi." "Vaše gospodstvo nema pravo." Vojvotkinja je debelom rukom nestrpljivo lupkala po naslonu prijestolja. "Bolje bi ti bilo", rekla je, "da pokušaš pojasniti taj komentar. " "Moja damo, vojvoda namjerava posjeći cijelu šumu, nije li tako?" "Drveće me ogovara", prošaptao je gospar Felmet. "Čujem ih kako se došaptavaju kad poñem na jahanje. Šire laži o meni!"

Vojvotkinja i Luda su razmijenili poglede. "Ali", nastavio je Luda, "taje politika naišla na fanatični otpor." "Što?" "Ljudima se to ne sviña." Vojvotkinja je eksplodirala. "Kakve to veze ima?" zagrmjela je. "Mi ovdje vladamo! Učinit će kako im kažemo ili će biti nemilosrdno pogubljeni!" Luda je poskakivao i izvodio ludorije i mahao rukama, pokušavajući smiriti situaciju. "Ali, ljubavi moja, tako ćemo ostati bez podanika", promrmljao je vojvoda. "Nema potrebe, nema potrebe!" zdvojno je rekao Luda. "Uopće to ne trebate činiti. Ono što trebate učiniti, trebate...", načas je zastao, premda su mu se usne i dalje brzo pomicale, "... trebate se prihvatiti dalekosežnog i ambicioznog plana širenja poljodjelstva, omogućiti dugoročni posao u pilanama, raščistiti novu zemlju za daljnji razvoj i smanjiti prostor za razbojništvo." Vojvoda je ovaj put izgledao zbunjen. "Kako ću to učiniti?" rekao je. "Posijecite šumu." "Ali, rekao si..." "Začepi, Felmete", rekla je vojvotkinja. Još je jednom dugo i zamišljeno pogledala Ludu. "Reci mi", napokon je prozborila, "kako čovjek može sravniti sa zemljom kuće ljudi koje ne voli." "Urbano čišćenje", rekao je Luda. "Ja sam ih mislila do temelja spaliti." "Higijensko urbano čišćenje", spremno je uzvratio Luda. "I posijati im zemlju solju." "Veselo, ja sam mislio na higijensko urbano čišćenje i unapreñenje okoliša. Možda bi bilo dobro zasaditi i nekoliko stabala." "Ne više stabala!" viknuo je Felmet. "Ah, nema u tome zla. Ona i tako neće preživjeti. Važno ih je samo zasaditi." "Alija bih željela i povećati poreze", rekla je vojvotkinja. "Dakle, ujko..." "I nisam ja tebi nikakav ujko."

"Ujna?" rekao je Luda. "Ne." "Dakle... dobrička... morate financirati taj svoj ambiciozni program za boljitak države." "Molim?" rekao je vojvoda, koji se ponovno počeo gubiti. "Želi reći da sječa stabala košta novaca", rekla je vojvotkinja. Nasmiješila se Ludi. Bilo je to prvi put da ju je vidio kako ga promatra kao daje ipak nešto drugo, a ne odvratan mali žohar. U pogledu joj je još uvijek bilo mnogo od tog žohara, ali sada je govorio: dobri mali žoharu, napokon si naučio trik. "Zanimljivo", rekla je. "Ali mogu li tvoje riječi promijeniti prošlost?" Luda je razmislio o tome. "Još lakše, mislim", rekao je. "Jer prošlost je ono čega se ljudi sjećaju, a sjećanja su riječi. Tko zna kako se neki kralj ponašao prije tisuću godina? Postoje samo blijeda sjećanja, i priče. I, naravno, igrokazi." "Ah, da. Jednom sam gledala neku takvu predstavu", rekao je Felmet. "Gomila smiješnih momaka u tajicama. Mnogo buke. Ljudima se to svidjelo." "Želiš mi reći daje povijest ono što ljudima govore?" rekla je vojvotkinja. Luda se osvrnuo po prijestolnoj dvorani i pogled mu je zastao na kralju Gruneberryju Dobrome (906-967). "Je li on doista bio dobar?" rekao je, upirući prstom u portret. "Tko to sada zna? U čemu je zapravo bio dobar? Ali sve do konca svijeta će ostati Gruneberry Dobri." Vojvoda se sjajnih očiju nagnuo s prijestolja. "Ja želim biti dobar vladar", rekao je. "Želim da me ljudi vole. Želio bih da me ljudi pamte po dobru." "Dozvoli da pretpostavim", rekla je vojvotkinja, "daje bilo i drugih, diskutabilnijih stvari. Povijesnih zapisa koji su... bili zataškani." "Pa znaš da ja to nisam učinio", brzo je rekao vojvoda. "On se poskliznuo i pao. Tako je bilo. Poskliznuo se i pao. Ja čak nisam ni bio tamo. On me napao. Bilo je to u samoobrani. Tako je. Poskliznuo se i u samoobrani pao na vlastiti bodež." Glas mu se stišao do mumljanja. "Ja se više ničega o tome

ne sjećam", promrmljao je. Protrljao je ruku u kojoj je nosio bodež, premda je taj izraz više nije bio primjeren okolnostima. "Šuti, mužu", prasnula je vojvotkinja. "Znam da ti to nisi učinio. Možda se sjećaš da ja nisam bila tamo s tobom. Baš sam ja bila ta koja ti nije dodala bodež." Vojvoda je opet zadrhtao. "A sada, Ludo", rekla je gospa Felmet. "Mislim da sam htjela reći kako možda ima stvari koje bi trebalo ispravno zabilježiti." "Veselo, jel' ono da tada niste bili ondje?" bistro je rekao Luda. Istina je da riječi posjeduju moć, a jedna od stvari koje su u stanju učiniti jest i to da nekome izlete iz usta prije nego to govornik dospije spriječiti. Kad bi riječi bile slatki mali jaganjci, Luda bi ih sada gledao kako veselo skakuću prema mlazu iz bacača plamena u vojvotkinjinim očima. "A gdje to?" rekla je. "Bilo gdje", požurio je Luda. "Glupi čovječe! Svi mi negdje moramo biti." "Mislim, bili ste svugdje, samo ne na vrhu onih stuba", rekao je Luda. "Kojih stuba?" "Bilo kojih stuba", rekao je Luda, kojegaje počeo oblijevati znoj. "Onako maglovito se sjećam da vas nisam vidio." Vojvotkinja ga je još neko vrijeme mjerila pogledom. "Kažeš da stvarnost nije ništa drugo do gomila slabih riječi. Dakle, riječi su stvarnost. Ali kako riječi mogu postati povijest?" "Ta predstava koju sam gledao, zbilja je bila dobra", sanjivo je primijetio Felmet. "Bilo je tu borbe, a nitko nije zapravo umro. I bilo je nekoliko vrlo dobrih govora, pomislio sam tada." Vojvotkinja se opet oglasila kao da netko struže smirkom. "Ludo?" rekla je. "Gospo?" "Možeš li napisati kakav igrokaz? Igrokaz koji će obići svijet, igrokaz kojega će se sjećati dugo nakon što glasine

prestanu?" "Ne, gospo. Za to je potreban poseban dar." "A možeš li pronaći nekoga tko ga posjeduje?" "Ima takvih ljudi, gospo." "Pronañi jednoga", promrmljao je vojvoda. "Pronañi najboljeg. Najboljeg. Istina će izaći na vidjelo. Pronañi nekoga." Oluja je predahnula. Nije to željela, ali je ipak bilo tako. Provela je dva tjedna u proučavanju čuvene anticiklone nad Kružnim morem, vraćala s svakog dana, vukla se uokolo u hladnoj fronti, zahvalna kad bi joj se pružila šansa da iz korijena iščupa pokoje stablo ili otpuhne koju seosku kućicu do nekog smaragdnog grada po vlastitom izboru. Ali do velikih vremenskih nepogoda nikad nije došlo. Tješila se mišlju da su čak i uistinu velike oluje u prošlosti - primjerice Veliki Vihor iz 1789, ili uragan Zelda i njegova začudna Kiša žaba - tijekom svoje karijere doživljavale slične stvari. Sve je to bilo dijelom velike tradicije vremenskih zbivanja. Osim toga, ravnicom je dobrano proširila nekakav ekvivalent pantomime, donoseći snijeg i krajnje ozbiljne ozebline milijunima. I sada se filozofski mudro vratila natrag ovamo gore, nemajući drugog posla osim raspaljivanja različitih sredstava za grijanje. Da se vrijeme kojim slučajem moglo poistovjetiti s ljudima, ova bi oluja vrijeme tratila noseći kartonski šešir u nekakvom hamburgerskom paklu. Trenutačno je promatrala tri lika kako se sporo kreću vrištinom, približavajući se golom dijelu tla na kojem je stajao onaj uspravni kamen, ili običavao stajati, premda ga ovoga trena nigdje nije bilo za vidjeti. U njima je prepoznala tri stare prijateljice i poznanice i za svojevrsni pozdrav im upriličila kratku izvansezonsku oluju. Na što se one uopće nisu obazirale. "Prokleti kamen je opet nestao", rekla je Bakica Vremenovoštana. "Koliko god velik bio." Lice joj je bilo blijedo. Kao nacrtano; kad bi doista bilo tako, bilo bi to djelo nekog prilično neurotičnog umjetnika.

Izgledala je kao da na umu ima nekakav posao. Zao posao. "Magrat, upali vatru", automatski je pridodala. "Rekla bih da će nam svima dobro doći jedna šalica čaja", rekla je Dadilja Ogg, izgovarajući to kao kakvu mantru. Potražila je nešto skriveno pod pregačom. "S malim dodatkom", pridodala je, izvlačeći malu bočicu jabukovače. "Alkohol je prijevaran i zamagljuje dušu", znalački je primijetila Magrat. "Ja to nikad ne diram", rekla je Bakica Vremenovoštana. "Gytha, moramo sačuvati bistre glave." "Tek pokoja kap u čaj ne znači odmah i pijana posla", rekla je Dadilja. "To ti je lijek. Ovdje gore vjetar je prilično svjež, sestre moje." "No, dobro", rekla je Bakica. "Ali samo jednu kap." Pile su u tišini. Napokon je Bakica rekla: "Dakle, Magrat. Ti znaš sve o tim vještičjim zborovima. Mogle bismo to izvesti kako valja. Što nam je sljedeće činiti?" Magrat je oklijevala. Nije joj se baš htjelo predlagati da zaplešu gole. "Ima jedna pjesma", rekla je. "Što slavi puni mjesec." "Ali mjesec još nije pun", naglasila je Bakica. "Još je, kako se ono kaže. Nekako nabrekao." "U trećoj četvrti", uslužno je primijetila Dadilja. "Mislim daje ipak, općenito uzevši, u fazi punog mjeseca", riskirala je Magrat. "A onda moramo svijest podići na višu razinu. No, bojim se da za to doista mora biti pun. Mjeseci su vrlo važni." Bakica ju je dugo ispitivački pogledala. "I to je za tebe suvremeni vještičji posao, je li?" rekla je. "Samo jedan njegov dio, Bakice. Ima još mnogo toga." Bakica Vremenovoštana je uzdahnula. "Svakome svoje, pretpostavljam. Neka sam prokleta ako ću dopustiti da meni nekakva sjajna kamena lopta govori što mije činiti." "Da, kvragu sve to", rekla je Dadilja. "Hajdemo mi nekoga prokleti." Luda se oprezno šuljao u noć zavijenim hodnicima. Osim toga, nije želio ništa riskirati. Magrat mu je dala grubu skicu mjesta Greebova zatočenja, pa je iz dvorskih

povijesnih zaliha oklopa posudio rukavice i nekakvo metalno pokrivalo za glavu. Došao je do one ropotarnice, oprezno podigao zasun, gurnuo vrata i brzo se prilijepio uza zid. Hodnik je postao još malo tamniji kad se tama dotad zatočena u prostoriji prosula van i pomiješala se s prilično svjetlijom tamom koja je otprije ispunjavala hodnik. Osim toga, nije se dogodilo ništa. Nije bilo ni traga nekakvim pobješnjelim i ubojitim krznenim loptama. Luda se malo opustio i uvukao se unutra. A Greebo mu je skočio na glavu. Bio je to dug dan. Prostorija nije pružala onakav potpun život kakav je Greebo očekivao i tražio. Jedino zanimljivo bilo je otkriće, negdje sredinom jutra, kolonije miševa koja je generacijama preživjela progrizajući neprocjenjivu povijest tapiserije Lancrea i upravo je bila stigla do kralja Murunea (709-745), koji je doživio groznu sudbinu,10kad je ista zadesila i njih. Kandže je oštrio na poprsju Lancreovajedi nog kraljevskog vampira, kraljice Grimnir Na Kolac Nabijene (1514-1553, 1553-1557, 1557-1562, 1562-1567. i 1568- 1573). Jutarnju je potrebu obavio na portretu neznanog monarha, koji se od toga počeo otapati. A sada je bio ubijen dosadom i bijesan. Zagrebao je kandžama tamo gdje su se trebale nalaziti Ludine uši i bio nagrañen tek zvukom struganja po metalu. "Tko je to bio dobar momak?" rekao je Luda. "Miči miči miči mic." Greeba je to zaintrigiralo. S njime je tako razgovarala samo Dadilja Ogg; svi ostali su mu se obraćali s "Bjež odavde ti prokleti nitkove". Zainteresiran novim iskustvom, vrlo oprezno se nagnuo dolje. "Hoće li naš momčić kući, ha?" prepun nade je rekao Luda. "Vidi, vratašca su otvorena." Greebo je još više pojačao stisak. Napokon je pronašao prijatelja. Luda je vrlo oprezno slegnuo ramenima, okrenuo se i izašao natrag na hodnik. Prošao je kroz predvorje, pa na dvorište, pokraj stražare i van kroz glavne vratnice, pritom

se - vrlo pažljivo - naklonivši glavom stražarima. "Upravo je prošao neki čovjek s mačkom na glavi", primijetio je jedan od njih, nakon par minuta razmišljanja. "Jesi li ga prepoznao?" "Mislim daje to bila ona Luda." Uslijedila je misaona stanka. Drugi stražar je prebacio helebardu iz jedne u drugu ruku. "To je baš prokleto zanimanje", rekao je. "Ali netko valjda i to mora raditi." "Nećemo nikoga proklinjati", odlučno je izjavila Bakica. "To će ionako teško uspjeti, ako uopće ne znaju da srao to učinile." 10Koja je uključivala do crvenila usijan žarač, pet kilograma živih jegulja, tri milje zaleñene rijeke, bačvu vina, par lukovica tulipana, nekoliko zatrovanih kapi za uho, ostrigu i krupnog "Treba mu poslati njegovu lutku, s pobodenim pribadačama." "Ne, Gytha." "Samo trebamo doći do nekoliko njegovih nožnih nokata", poletno je ustrajala Dadilja. "Ne." "Ili nekoliko vlati kose, i slično. Ja uza se imam nešto pribadača." "Ne." "Proklinjanje ljudi je moralno nezdravo i krajnje loše za karmu", rekla je Magrat. "Dakle, ja ću ga ipak prokleti", rekla je Dadilja. "Onako, ispod glasa. Da se njega pitalo, mogla sam i umrijeti u onoj tamnici." "Nećemo ga prokleti", rekla je Bakica. "Smijenit ćemo ga. Što si učinila sa starim kraljem?" "Ostavila sam kamen na kuhinjskom stolu", rekla je Dadilja. "Nisam to više mogla podnositi." "Ne vidim zašto", rekla je Magrat. "Meni se učinio vrlo ugodnim. Za jednog duha." "Ah, on je u redu. Problem je u drugima", rekla je Dadilja. "Drugima?"

"'Molim te, dobra majčice, iznesi kamen iz dvorca, tako da ga mogu opsjedati', kaže on meni", rekla je Dadilja Ogg. "'Ovdje je prokleto dosadno. Gospoja Ogg, oprostite mi na mojem klačanskom', kaže on i ja ga, naravno, poslušam. Ali valjda su i svi ostali slušali. O, da, svi se oni zahvaljuju, svi su malo prošetali, otišli malo na blagdane. Nemam ja ništa protiv duhova. Posebno ne protiv kraljevskih duhova", lojalno je pridodala. "Ali moja koliba nije mjesto za njih. Mislim, tamo u praonici je neka dama u kočiji što se ne prestaje derati iz petnih žila. Pitam ja vas. U smočnici mije par sitne dječice, a posvuda šeću čovjeka s drvenim maljem. Kralj Murune je doista teško stjecao prijatelje. obezglavljeni muškarci, i netko vrišti pod sudoperom, i uokolo baulja neki dlakavi čovječuljak koji izgleda posve izgubljeno, i sve to. To nije pravedno." "Dobro je što nije ovdje", rekla je Bakica. "Ne želimo da nam se ovuda vrte muškarci." "On je duh, a ne muškarac", rekla je Magrat. "Ne moramo ulaziti u pojedinosti", ledeno hladno je primijetila Bakica. "Ali, ne možeš starog kralja vratiti na prijestolje", rekla je Magrat. "Duhovi ne mogu vladati. Nikad mu nećeš uspjeti staviti krunu na glavu. Odmah će propasti kroz njega." "Zamijenit ćemo ga njegovim sinom", rekla je Bakica. "Primjerena zamjena." "Ah, već smo prošle kroz sve to", odmahnula je rukom Dadilja. "Možda za petnaest godina, ali..." "Večeras", rekla je Bakica. "Dijete na prijestolje? Neće na njemu ostati niti pet minuta." "Ne dijete", tiho je rekla Bakica. "Odraslog čovjeka. Sjećate se Aliss Dangube?" Zavladala je tišina. Nakon čega je Dadilja Ogg opet sjela na svoje mjesto. "Do vraga", prošaptala je. "Nećeš se valjda time baviti?" "Namjeravam pokušati." "Do vraga", još tiše je ponovila Dadilja i pridodala: "Pa ti si

to cijelo vrijeme planirala, je li?" "Da." "Slušaj, Esme. Mislim, Crna Aliss je bilajedna od najboljih. Mislim, ti si jako dobra u, no, glavologiji i razmišljanju i tako to. Mislim, Crna Aliss bi samo mahnula prstom i sve je išlo kao po loju." "Hoćeš reći da ja to ne mogu, je li?" "Oprostite", rekla je Magrat. "Ne. Ne. Naravno da ne želim", rekla je Dadilja, ne obraćajući pažnju na nju. "Onda dobro." "Samo... dakle, ona je bila, pa znaš, odvaljena medu vješticama, kako je ono kralj rekao." "Doajen", rekla je Bakica i podigla pogled vi nebo. "Ne odvaljena." "Oprostite", rekla je Magrat, ovaj put glasnije. "Tko je bila ta Aliss? I još nešto", brzo je pridodala, "nemojte mi tu neprestano razmjenjivati značajne poglede i razgovarati mi preko glave. U ovom su zboru tri vještice, sjećate se?" "Ona je živjela prije tvoga vremena", rekla je Dadilja Ogg. "Zapravo, i prije moga. Živjela je tamo u Skundu. Vrlo moćna vještica." "Ako vjeruješ glasinama", rekla je Bakica. "Jednom je običnu bundevu pretvorila u kraljevsku kočiju", rekla je Dadilja. "Strašna stvar", rekla je Bakica Vremenovoštana. "Od kakve je to pomoći, pojaviti se na balu mirišući na pitu od bundeve. A i to petljanje sa staklenim cipelama. Ako mene pitate, to je opasna stvar." "Ali najveća stvar koju je ikad učinila", rekla je Dadilja, ne osvrćući se na Bakičine upadice, "bilo je ono kada je uspavala cijelu palaču na sto godina, sve dok..." Zastala je, oklijevajući. "Ne mogu se sjetiti. Jesu li u to bili umiješani i grmovi ruže, ili se radilo o preslicama? Mislim daje neka princeza morala prstom... Ne, zapravo se radilo o princu. Da, tako je bilo?" "Prstom ubosti princa?" zabrinuto je rekla Magrat. "Ne... on je morao nju poljubiti. Ta Crna Aliss, bila je vrlo romantična. U njezinim je urocima uvijek bilo djelića

romantike. Ništa joj se nije tako sviñalo kao onaj susret Djevojke i Žapca." "Zašto su je zvali Crna Aliss?" "Zbog noktiju", rekla je Bakica. "I zuba", rekla je Dadilja Ogg. "Imala je baš slatke zube. I živjela je u pravoj kolibi od kolača. Na koncu ju je par klinaca ugurao u vlastitu pećnicu. Zastrašujuće." "I sad i vi namjeravate uspavati cijeli dvorac?" rekla je Magrat. "Nije ona nikad uspavala cijeli dvorac", rekla je Bakica. "To su samo bapske priče", pridodala je, pogledavajući Dadilju. "Samo je malo zamrznula vrijeme. Nije to tako teško kao što ljudi misle. Svatko to ponekad čini. Vrijeme ti je poput gume. Možeš ga rastegnuti kako ti paše." Magrat je namjeravala reći da to nije istina, daje vrijeme samo vrijeme, da svaka sekunda traje točno jednu sekundu, da za to i postoji, da mu je to posao..." A onda se prisjetila tjedana koji su znali tek tako proletjeti i popodneva koja kao da su trajala vječno. Neke su minute trajale satima, a neki su sati tako brzo promicali da ona toga nije bila ni svjesna... "Ali to je samo pitanje gledanja na stvari", rekla je. "Nije li tako?" "O, da", rekla je Bakica, "naravno da jest. Takvo je sve. Ali kakve to veze ima?" "Ipak, mislim da bi stotinu godina bilo pretjerivanje", rekla je Dadilja. "Mislim da će petnaest biti baš fini, okrugao broj", rekla je Bakica. "To znači da će na kraju momak imati osamnaest. Samo odradimo taj urok, dovedemo ga ovamo, njegova će sudbina učiniti ostalo i sve će opet biti kako valja." Magrat to nije komentirala, jer joj .se činilo da sudbine izgledaju jednostavno kad o njima govoriš, ali nikad nisu do kraja pouzdane kad je u pitanju neko ljudsko biće. Ali Dadilja Ogg je sjela i još jednom si u čaj dolila obilatu dozu jabukovače. "Moglo bi to lijepo ispasti", rekla je. "Trenutak mira i tišine što će potrajati petnaest godina. Sjećam se tog uroka. Nakon što ga izgovoriš, moraš obletjeti oko dvorca prije nego zakukuriče pijetao."

"Nisam na to mislila", rekla je Bakica. "To ne bi bilo ispravno. Felmet bi ipak cijelo vrijeme ostao kralj. Kraljevstvo će i dalje biti bolesno. Ne, ja sam mislila preseliti cijelo kraljevstvo." Značajno ih je pogledala. "Cijeli Lancre?" rekla je Dadilja. "Da." "Petnaest godina u budućnost?" "Da." Dadilja je pogledala u Bakičinu metlu. Bila je to dobro grañena stvarčica, načinjena da potraje, osim onih povremenih problema s paljenjem. Ali, sve je imalo svoje granice. "Nikad to nećeš uspjeti učiniti", rekla je. "Ne oko cijelog kraljevstva, na toj stvari. Pa to je sve od Powderknifea, pa dolje do Drumlin's Fella. Jednostavno neće moći ponijeti dovoljno magije." "Mislila sam na to", rekla je Bakica. Ponovno ih je značajno pogledala. Stoje bilo zastrašujuće. A onda im je iznijela cijeli plan. Koji je bio stravičan. Minutu kasnije vriština je opustjela, a vještice su odjurile obaviti svoje zadaće. Nekoje vrijeme vladala tišina, koju je prekidalo samo glasanje šišmiša i povremeni šum vjetra u grmlju vrijeska. Zatim se od obližnjeg tresetišta začulo šuštanje. Vrlo sporo, okrunjen busenom tresetne mahovine, onaj je uspravni kamen izronio i krajnje nepovjerljivo se ogledao oko sebe. Greebo je doista uživao. Sprvaje pomislio da ga njegov novi prijatelj vodi u Margotinu kolibu, ali je ovaj iz nekog razloga odlutao s puta u tamu i zašao u šumu. I to, kako je Greebo oduvijek mislio, u jedan od njezinih najzanimljivijih dijelova. Bilo je to brežuljkasto područje, bogato skrivenim jamama i malim ali gustim močvarama, čak i za lijepog vremena prepunim magle. Greebo je ovdje često zalazio, koristeći dnevni predah vukova. "Mislio sam da mačke znaju same pronaći put kući", mrmljao