su da zalihe ogrjeva uvijek budu dostatne, da na krovu ne nedostaje niti jedan crijep, da dimnjak bude čist kao suza; kredenc s pićem bio je pun, a vrećica uz njezinu stolicu za ljuljanje uvijek napunjena duhanom. Iznad kamina se nalazio veliki goblen na kojem je pisalo "Majka". Nijedan tiranin u povijesti nije uspio postići tako cjelovitu dominaciju. Dadilja Ogg je držala i mačku, zapravo ogromnog sivog jednookog mačka zvanog Greebo, koji je svoje vrijeme mudro rasporedio na spavanje, jelo i očinsko opsluživanje ogromnog incestuoznog čopora mačaka. Začuvši nespretno slijetanje Bakičine metle na travnjak iza kuće otvorio je ono svoje jedino oko slično žutom prozoru u pakao. Uroñenim je nagonom u Bakici prepoznao okorjelog mačkomrsca i oprezno se zavukao pod stolicu. Magrat je već ukočeno sjedila uz vatru. Jedno od neslomljivih pravila magije propisuje da njezini praktikanti ne mogu na duže vrijeme promijeniti svoj izgled. Tijela im razvijaju svojevrsnu morfološku inerciju i postupno opet poprimaju svoj izvorni izgled. Ali Magrat se ipak jako trudila. Svakog jutra kosa joj je bila dugačka, gusta i plava, ali do večeri bi uvijek poprimala svoju prirodnu raščupanu kovrčavost. Da ublaži taj učinak, pokušala je u nju uplesti ljubice i jagorčevinu. Ali završni dojam nije bio niti približno sličan onome čemu se nadala. Izgledala je kao da joj je na glavu pao lonac sa cvijećem. "Dobra večer", rekla je Bakica. "Dobro te susrela na mjesečini", pristojno je uzvratila Magrat. "Veseo susret. Zvijezda sja..." "Pazi se", rekla je Dadilja Ogg. Magrat se trgnula. Bakica je sjela i počela izvlačiti igle kojima je bila pričvrstila šešir za pundu. Napokon joj je pogled pao na Magrat. "Magrat!" Mlada vještica je poskočila i brzo sklopila kvrgave ruke u krilu. "Da?" uzvratila je drhtavim glasom. "Što to imaš u krilu?" "To mije kućni duh", branila se ova. "A što se dogodilo s onom žabom?"
"Odlutala je", promrmljalaje. "Uostalom, ionako nije bila previše dobra." Bakica je uzdahnula. Magrat je već neko vrijeme očajnički tragala za pouzdanim kućnim duhom i, unatoč svoj ljubavi i pažnji kojima ih je obasipala, svi su oni bili grozno prgavi, skloni ugrizanju, bježanju ili, u krajnjim slučajevima, metamorfozi. "To će biti petnaesti ove godine", rekla je Bakica. "Ne računajući konja. Što je ovaj put u pitanju?" "Kamen", zakikotala se Dadilja Ogg. "Dakle, barem bi trebao potrajati", rekla je Bakica. Kamenje ispružio glavu i pomalo začuñeno je pogledao. "To je kornjača", rekla je Magrat. "Kupila sam je dolje u Sheepridgeu, na tržnici. Kako je čovjek rekao, nevjerojatno je stara i poznaje mnoge tajne." "Znam ja tog čovjeka", rekla je Bakica. "To je onaj što prodaje zlatne ribice koje za par dana gube sjaj." "Kako bilo, nazvat ću je Lakonoga", rekla je Magrat, glasa vrućeg od prkosa. "Mogu ako hoću." "Da, da, dobro, sigurno je tako", rekla je Bakica. "Uostalom, kako je, sestre? Prošlo je dva mjeseca od našeg posljednjeg susreta." "Trebale smo se okupljati svakog punog mjeseca", kruto je primijetila Magrat. "Bez iznimaka." "Najmlañe dijete našeg Gramea se vjenčavalo", rekla je Dadilja Ogg. "To nisam mogla propustiti." "Aja sam po cijele noći provodila uz bolesnu kozu", spremno je pridodala Bakica Vremenovoštana. "Da, svakako", sumnjičavo je rekla Magrat. Počela je prevrtati po svojoj torbi. "Kako bilo, ako mislimo započeti, bolje da upalimo svijeće." Starije vještice su razmijenile poglede. "Ali imamo ovu ljupku novu svjetiljku koju mije poslao naš Tracie", nevino je primijetila Dadilja Ogg. "A mislila sam i vatru još malo razgrnuti." "Magrat, ja noću odlično vidim", kruto je rekla Bakica. "A ti si sigurno opet čitala one smiješne knjige. Grebare."
"Grimoare..." "A nećeš mi opet niti crtati tu po podu", upozorila ju je Dadilja Ogg. "Naša je Dreen prošli put danima ispirala sve one, kako se već zovu..." "Rune", rekla je Magrat. U očima joj se pojavio molećivi pogled. "Čujte, barem jednu svijeću?" "Dobro", malo je popustila Dadilja Ogg. "Ako se od toga bolje osjećaš. Ali pazi, samo jednu. I to neku pristojnu, bijelu. Ništa pomodno." Magrat je uzdahnula. Vjerojatno ne bi bilo pametno istresti ostatak sadržaja torbe. "Trebalo bi nas biti više", tužno je rekla. "Kakav je to vještičji zbor od samo tri vještice." "Nisam znala da još uvijek zborujemo. Nitko mi nije rekao da smo još u zboru", šmrknula je Bakica Vremenovoštana. "Kako bilo, s ove strane planine nema više nikoga, osim stare Babe Dismass, a ona ovih dana više uopće ne izlazi iz kuće." "Ali mnogo mladih cura iz mojeg sela...", rekla je Magrat. "Znate već. Mogle bi biti vrlo oštroumne." "Kao što dobro znaš, mi na taj način ne radimo", usprotivila se Bakica. "Ljudi ne odlaze u potragu za vještičjim pozivom, on pronalazi njih." "Da, da", rekla je Magrat. "Oprosti." "Dobro", rekla je Bakica, malo smekšana. Nikad ona nije ovladala vještinom isprike, ali je kod drugih ljudi to itekako znala cijeniti. "Dakle, stoje to s tim novim vojvodom", rekla je Dadilja, da bi popravila opću atmosferu. Bakica se zavalila u stolici. "Spalio je neke kuće u Zločestoj Stražnjici", rekla je. "Zbog neplaćenog poreza." "Kako grozno", rekla je Magrat. "I stari kralj Verence je to znao činiti", rekla je Dadilja. "Imao je groznu narav." "Ipak, on je prije toga ljude puštao da izañu van", rekla je Bakica. "Ah, da", rekla je Dadilja, koja je inače bila zadrti rojalist. "Zbilja je znao biti tako velikodušan. I često bi im znao sam platiti obnovu. Kad bi se sjetio." "A
nama bi za svaku Noć prasičina bdijenja poklanjao po srneći but. Neizostavno", čeznutljivo je rekla Bakica. "O, da. Bio je vrlo obziran prema vješticama", pridodala je Dadilja Ogg. "Kad bi me u lovu na ljude slučajno susreo u šumi, uvijek je skidao kacigu i govorio: 'Nadamo se da vas u dobru nalazimo, gospoja Ogg', a drugog bi dana po domaru poslao nekoliko boca pića. Bio je pravi kralj." "Ipak, loviti ljude baš i nije ispravno", rekla je Magrat. "Pa, nije", složila se Bakica Vremenovoštana. "Ali činio je to samo ako bi učinili nešto loše. Govorio je da oni u tome doista uživaju. I običavao ih je opet pustiti na slobodu, ako bi bili dobri u bijegu." "A onda, tu je bila i ona njegova velika dlakava beštija", rekla je Dadilja Ogg. U zraku se lako mogla osjetiti promjena opće atmosfere. Postalo je toplije, mračnije, po kutovima prepuno neizgovorenih tajni. "Ah", neodreñeno je rekla Bakica Vremenovoštana. "Njegov droit de seigneur." "Koji je zahtijevao toliko vježbe", rekla je Dadilja Ogg, zagledana u vatru. "Ali sljedećeg bi dana uokolo poslao svojeg kućepazitelja s vrećom srebra i košarom potrepština za vjenčanje", rekla je Bakica. "Mnogi su parovi zahvaljujući tome kako valja započeli zajednički život." "Ah", složila se Dadilja. "A i nekoliko pojedinaca." "Bio je kralj svakim centimetrom svoje visine", rekla je Bakica. "O čemu to govorite?" sumnjičavo je rekla Magrat. "Je li držao kućne ljubimce?" Dvije su vještice izronile iz tko zna kakve duboke matice kojom su dotad plivale. Bakica Vremenovoštana je slegnula ramenima. "Moram to reći", narogušeno je nastavila Magrat, "ako već tako mislite o starom kralju, ne činite se baš previše zabrinutima zbog njegova umorstva. Mislim, bio je to prilično sumnjiv nesretan slučaj." "Takvi su ti kraljevi", rekla je Bakica. "Dolaze i odlaze, dobri i
loši. Njegov je otac otrovao svojeg prethodnika." "Bio je to stari Thargum", rekla je Dadilja Ogg. "Sjećam se, imao je dugu crvenu bradu. Znaš, i on je bio milosrdan." "Samo što sada nitko više ne smije reći daje Felmet ubio kralja", rekla je Magrat. "Što?" "U Lancreu je pogubio neke ljude već drugog dana nakon što su to izjavili", nastavila je Magrat. "Zbog širenja zlobnih vijesti, kako je rekao. Izjavio je kako će svatko tko drukčije kaže završiti u njegovim tamnicama, samo ne zadugo. Tvrdi daje Verence umro prirodnom smrću." "Dakle, umorstvo i jest prirodna smrt kad su kraljevi u pitanju", rekla je Bakica. "Ne vidim zašto ga to toliko straši. Kad je ubijen stari Thargurn nabili su mu glavu na kolac, zapalili veliki kriješ i svi vi palači se tjedan dana nisu trijeznili." "Sjećam se toga", rekla je Dadilja. "Nosili su mu glavu po svim selima kako bi pokazali da je mrtav. Vrlo uvjerljivo, pomislila sam. Posebno što se njega tiče. A on se cerio. Mislim daje priželjkivao baš takvu smrt." "Ipak, mislim da bismo na ovoga trebale pripaziti", rekla je Bakica. "Vjerujem da bi mogao biti prilično bistar. A to kod kraljeva nije dobra osobina. I ne vjerujem da zna kako odati poštovanje." "Prošlog tjedna je došao neki čovjek pitati me želim li platiti porez", rekla je Magrat. "Rekla sam mu da neću." "Došao je i do mene", rekla je Dadilja Ogg. "Ali naš Jason i naš Wane su izašli van i rekli mu da ne želimo sudjelovati." "Malen čovjek, ćelav, u crnom ogrtaču?" zamišljeno je rekla Bakica. "Da", rekle su druge dvije. "Motao se po mojim grmovima malina", rekla je Bakica. "Samo, kad sam izašla vidjeti što želi, pobjegao je." "Zapravo, ja sam mu ipak dala dva penija", rekla je Magrat. "Jer, znate, rekao je da će ga mučiti ako ne uspije vještice natjerati na plaćanje poreza..." Gospar Felmet je pažljivo proučavao dva novčića u svojem krilu. Zatim je pogledao ubirača poreza. "Dakle?" rekao je.
Ubirač poreza je pročistio grlo. "Dakle, gosparu, vidite. Pojasnio sam im potrebu zapošljavanja stalne vojske i tako dalje, a one su rekle zašto, a ja sam rekao zbog razbojnika, i tako dalje, a one su rekle da njih razbojnici nikad nisu gnjavili." "A javni radovi?" "Ah. Da. Naglasio sam i potrebu izgradnje i održavanja mostova, i tako dalje." "I?" "Rekle su da se one njima ne koriste." "Ah. Ne smiju prelaziti preko tekuće vode", znalački je rekao vojvoda. "Nisam baš u to siguran, gosparu. Mislim da vještice prelaze sve što požele." "Jesu li rekle još nešto?" rekao je vojvoda. Ubirač poreza je nervozno zavrtao rub svoje odore. "Dakle, gosparu. Spomenuo sam kako porez pomaže u očuvanju kraljevskog mira, gosparu..." "I?" "Rekle su da bi se kralj trebao sam skrbiti oko očuvanja svojeg mira, gosparu. A onda su me pogledale." "Kako pogledale?" Vojvoda je sjeo, rukom podbočivši bradu. Bio je fasciniran. "To je nekako teško opisati", rekao je poreznik. Pokušao je izbjeći Felmetov pogled, pod kojim mu se učinilo da se popločani pod širi na sve strane i daje već prekrio nekoliko jutara. Oduševljenje gospara Felmeta privlačilo ga je jednako kao što miša privlači slastan komad sira na opakoj mišolovci. "Pokušaj", nukao gaje vojvoda. Poreznik je pocrvenio. "Dakle", rekao je, "To... nije baš bilo lijepo." Što pokazuje da se ubirač poreza mnogo bolje snalazio s brojevima nego s riječima. Jer, da ga stid, strah, loše pamćenje i potpuni izostanak mašte nisu u tome priječili, zasigurno bi bio rekao: "Kad sam bio još dječačić i živio kod svoje tete i kad bi mi ona rekla da ne diram vrhnje, i tako dalje, i kad bi ga nakon toga stavila na visoku policu u smočnici, a ja dovukao stolicu
i navalio na njega čim bi ona izašla i kad bi se ona vratila a da ja to ne bih primijetio, i kad ja nisam mogao kako valja dohvatiti zdjelu pa je ona tresnula na pod, a ona otvorila vrata i zagledala se u mene; eto, takav je to pogled bio. Ali najgore u svemu je bilo što su one za sve to znale." "Nije lijepo." "Ne, gosparu." Vojvoda je prstima lijeve ruke lupkao po naslonu prijestolja. Ubirač poreza se još jednom nakašljao. "Vi nećete... nećete me tjerati da se vratim tamo, zar ne?" rekao je. "Hm?" rekao je vojvoda. Nervozno je odmahnuo rukom. "Ne, ne", rekao je. "Uopće neću. Samo se na odlasku odavde javi glavnom mučitelju. Vidi kad te može primiti." Poreznik ga je zahvalno pogledao i duboko se poklonio. "Da, gosparu. Iz ovih stopa, gosparu. Hvala vam, gosparu. Vrlo ste..." "Da, da", odsutno je rekao gospar Felmet. "Možeš ići." Vile suñenice Vojvodu su ostavili sama u tišini ogromne dvorane. Opet je kišilo. Svako malo bi komad žbuke tresnuo o podne ploče, a iz zidova se čula škripa kamenja koje se nije prestajalo slijegati. Zrak je mirisao na stare podrume. Bogovi, kako je mrzio ovo kraljevstvo. Bilo je tako sićušno, svega pedeset milja dugačko i možda deset milja široko, a gotovo cijelo se sastojalo od okrutnih ledeno zelenih planinskih padina i poput noža oštrih visova, ili od guste neprolazne šume. Takvo kraljevstvo ne bi trebalo predstavljati nikakav problem. Nikako nije mogao do kraja proniknuti bio je taj osjećaj da ono posjeduje i dubinu. Činilo se kao da ovdje ima previše zemljopisa. Ustao je i krenuo prema balkonu s kojeg se pružao nenadmašan pogled na drveće. Osjetio je kako i drveće njemu uzvraća pogled. Mogao je oćutjeti mržnju. A to je bilo čudno, jer nisu mu prigovarali ljudi. Ljude kao da ništa nije moglo nagnati na prosvjede. Verence je na svoj način bio popularan. Na
sprovodu se okupilo mnogo svijeta; prisjećao se redova ozbiljnih lica. Ne glupih lica. Nipošto glupih. Samo zaokupljenih svojim mislima, kao da ono što kraljevi rade zapravo i nije previše važno. A to mu je zasmetalo gotovo jednako kao i drveće. Neka dobra pobuna, to bi bilo mnogo... pristalije. Čovjek bi onda mogao krenuti u pohod i povješati ljude, uslijedila bi stvaralačka napetost tako suštinski bitna za pravi razvitak države. Tamo dolje u nizini, ako si udario po ljudima, oni bi udarac uzvratili. A ovdje, ako si ih šutnuo, oni bi se samo odmaknuli i strpljivo čekali kad će ti otpasti noga. Kako neki kralj može ući u povijest ako vlada takvim narodom? Njih nisi mogao tlačiti više nego što možeš tlačiti madrac. Povisio je poreze i iz općeg principa spalio nekoliko sela, samo da svima pokaže s kime zapravo imaju posla. Ali to kao da nije proizvelo nikakav učinak. A onda su tu bile još i te vještice. Koje su ga progonile. "Ludo!" Dotad mirno kunjajući iza prijestolja, Luda se prestravljeno trgnuo iz sna. "Da!" "Doñi bliže, Ludo." Luda je jadno zazvonio podom. "Reci mi, Ludo, zar ovdje uvijek kiši?" "Veselo, ujko..." "Samo mi odgovori na pitanje", sa željeznim strpljenjem je rekao gospar Felmet. "Ponekad prestaje, gosparu. Da načini mjesta snijegu. A ponekad imamo i baš rasipnički orgulozne magle", rekao je Luda. "Orgulozne?" odsutno je ponovio vojvoda. Luda se nikako nije mogao zaustaviti. Prestravljene su mu uši čule kako mu usta blebeću: "Guste, moj gosparu. Od latinskog orgulum, što znači juha." Vojvoda ga nije slušao. Iz iskustva je znao da slušanje blebetanja podčinjenih nije osobito vrijedno truda. "Ludo, menije dosadno." "Dopustite da vas zabavim, moj gosparu, mnogim veselim doskočicama i laganim rugalicama."
"Pokušaj." Luda je oblizao usne. Ovo zapravo nije očekivao. Kralj Verence se u dovoljnoj mjeri zabavljao time da ga šutne nogom ili mu baci bocu u glavu. Pravi kralj. "Čekam. Nasmij me." Luda je uzeo zalet. "Dakle, gospojstvo", drhtavim je glasom prozborio, "zašto konja nalivenog likerom noću možemo smatrati bratom obične svijeće?" Vojvoda se namrštio. Luda je osjetio kako je bolje ne čekati na odgovor. "Pa, jel'te, jer oboje baš veselo žmirkaju", rekao je i, jer je i to pripadalo vicu, lagano potapšao gospara Felmeta mjehurom vezanim na vrh štapa i prstima prešao preko žica svoje mandoline. Vojvodin je kažiprst kuckanjem načinio pravu tetovažu na naslonu stolice. "Da?" rekao je. "I što onda?" "To bi, ovaj, po samom tijeku stvari bilo sve", rekao je Luda i pridodao: "Moj je djedo mislio da mu je to jedan od najboljih." "Usudio bih se pomisliti da je on to drukčije pričao", rekao je vojvoda. "Pozovi moje lovce. Mislim da ću malo poći u lov. A možeš i ti poći." "Moj gosparu, ja ne znam jahati!" Gospar Felmet se prvi put toga jutra nasmiješio. "Izvrsno!" rekao je. "Dat ćemo ti konja kojega nitko ne može jahati. Ha. Ha." Spustio je pogled na svoje zavoje. I nakon toga je sebi rekao: zapovjedit ću oružaru da mi donese turpiju. Prošla je jedna godina. Dani su strpljivo tekli jedan za drugim. Jer još tamo pri postanku multiverzuma pokušali su proteći svi odjednom, ali to nije išlo. Tomjon je sjedio pod Hwelovim klimavim stolom i promatrao svojeg oca kako hoda tamo-amo meñu kulisama, mašući jednom rukom i pričajući. Kad bi govorio, Vitoller je uvijek mahao rukama; kad biste mu slučajno vezali ruke na leñima, on bi naprosto zanijemio. "Dobro", govorio je, "a što kažeš na Kraljeve nevjeste?'
"Prošle godine", oglasio se Hewlov glas. "No, dobro. Onda ćemo im dati Malloa, klačanskog tiranina", rekao je Vitoller, a grkljan mu je glatko promijenio i glas mu se preobrazio u golemi valjak koji je bio u stariju zatresti sve prozore širom kakva prosječno velikog gradskog trga. '"U krvi sam došao, I krvlju vladao, Kako se nitko usudio ne bi na kušnju staviti te zidove krvi...'" "I to smo odradili prošle godine", mirno je rekao Hewl. "Ljudima je ionako već dosta kraljeva. Žele se malo nasmijati." "Nije im dosta mojih kraljeva", rekao je Vi toller. "Dragi moj dječače, ljudi ne dolaze u kazalište da bi se smijali, dolaze doživjeti Iskustvo, Znanje, Čudo..." "Smijeh", nije se dao smesti Hwel. "Pogledaj ovo." Tomjon je čuo šuškanje papira i škripu upletenog šiblja dok je Vitoller punom težinom sjedao na pletenu košaru. "Čarobnjak iz Sortsa," čitao je Vitoller. "Ili Kako vam drago." Hwel je ispružio noge i izgurao Tomjona ispod stola. Dohvatio gaje za uho i podigao na noge. "Što je ovo?" rekao je Vitoller. "Čarobnjaci? Demoni? ðavolci? Trgovci?" "Čin II., Prizor IV. mi se baš sviña", rekao je Hwel, gurnuvši klinca prema košari. "Smiješna scena s dvoje sluga." "Ima li neka scena s mrtvačkim odrom?" u nadi je pitao Vitoller. "Nee", rekao je Hwel. "Ali mogu ti u trećem činu dopisati jedan smiješni monolog." "Smiješni monolog!" "No, dobro, u posljednjem činu ima mjesta za jedan dobar razgovor sa samim sobom", žurno je pridodao Hwel. "Još noćas ću ga napisati, nema problema." "Ijedno zabadanje noža u leda", rekao je Vitoller. "I podmuklo umorstvo. To uvijek dobro prolazi." Otišao je dati upute za postavljanje scene. Hwel je uzdahnuo i dohvatio pero. Negdje iza jutenih zidova nalazio se grad Hangdog, koji je sebi dopustio da bude izgrañen u udubini što se ugnijezdila izmeñu gotovo ravnih zidova kanjona. U
Srednjogorju je bilo obilje ravnog tla. Problem je bio u tome što je sve to tlo bilo okomito postavljeno. Hwel nije volio Srednjogorje, što je bilo čudno, jer bila je to stara postojbina patuljaka, a on je ipak bio patuljak. Ali prošlo je već podosta godina otkad su ga istjerali iz plemena, ne samo zbog njegove klaustrofobije, već i zbog sklonosti sanjarenju. A lokalni kralj patuljaka to nije držao vrijednom osobinom kod nekoga tko je trebao zamahivati trnokopom a da pritom ne zaboravi u što njime treba udariti, i tako su Hwela podarili vrlo malom vrećom zlata, plemenskim najboljim željama i odlučnim zbogom. Dogodilo se daje baš u to vrijeme tuda prolazila Vitollerova putujuća družina i patuljak je žrtvovao jedan bakreni novčić da bi pogledao predstavu Zmaja ravnice. Odgledao ju je potpuno nepomičnog lica, vratio se do svojih odaja i ujutro pokucao na Vitollerova vrata s početnom skicom Kralja pod planinom. Zapravo, to djelo i nije bilo previše dobro, ali Vitoller je imao dovoljno percepcije da bi shvatio kako u toj kosmatoj okrugloj glavi ima dovoljno mašte da se njome opkorači cijeli svijet i tako, kad je putujuća družina otputovala dalje, jedan od njezinih članova neprestano je trčkarao na repu, pokušavajući držati korak s ostalima... Čestice sirova nadahnuća neprestano prolijeću svemirom. S vremena na vrijeme neka od njih pogodi prijemčiv um, koji nakon toga izumi DNK, ili sonatu za flautu, ili način kako upola skratiti vijek trajanja električne žarulje. Ali većina ih promaši. Većina ljudi proživi cijeli život, a da ih niti jedna ne pogodi. Neki su ljudi još nesretniji. Njih neprestano pogañaju. Takvima je i Hwel pripadao. Nadahnuća dostatna da bi se od njih napisala cijela povijest scenskih umjetnosti neprestano su se ulijevala u malu tvrdu lubanju evolucijski sazdanu s nakanom da ne čini ništa značajnije od pružanja otpora udarcu sjekire. Oblizao je pero i plaho se ogledao po taboru. Nitko ga nije gledao. Oprezno je podigao Čarobnjaka i ispod njega izvukao
još jedan plik papira. Nije to bilo tek još jedno komercijalno djelo. Svaka je stranica bila natopljena znojem, a same riječi bile su načrčkane sitnim rukopisom zatočenim unutar rešetaka od mrlja i prekriženih pokušaja i još sitnijim slovima ubačenih nadopuna. Hwel se načas zagledao u njega, sam u svojem svijetu koji se sastojao tek od njega, sljedeće prazne stranice i krikova i vapaja što su mu lutali snovima. Počeo je pisati. Osloboñen Hwelove nikad-pretjerano-budne pažnje, Tomjon je podigao poklopac košare i, na onaj metodični način svojstven klincima, počeo iz nje izvlačiti krune. Patuljak je isplažena jezika lutao perom po tintom poprskanoj stranici. Pronašao je na njoj mjesta za zvijezdama spojene ljubavnike, komične grobare i grbavog kralja. A trenutačno su mu nevolje zadavale mačke i koturaljke... Djetinje gugutanje gaje nagnalo da podigne pogled. "Za ime Boga, momče", rekao je. "Tebi to uopće ne pristaje. Vrati to natrag..." Disk se zakotrljao u zimu. Ako ćemo pošteno, zima u Srednjogorju ne može se opisati kao čarobni svijet bijelih čudesa, u kojem je svaka grančica odjevena u krhku ledenu odoru. Zima se u Srednjogorju nije šalila; bila je poput vratnica koje vode ravno u praiskonsku hladnoću stoje živjela tamo prije postanka svijeta. Zima u Srednjogorju značila je nekoliko metara snijega pod kojim su se šume jednostavno pretvarale u gomilu sjenovitih zelenih tunela pod smetovima. Zima je značila dolazak lijenog vjetra, koji se uopće nije trudio zaobilaziti ljude, već je propuhivao ravno kroz njih. Stanovnicima Srednjogorja, u čijem je rječniku postojalo osamnaest različitih izraza za snijeg,3nikad ne bi moglo pasti na um da bi se u zimi moglo i uživati. 2 Štogod to značilo. Nikad nije uspio pronaći nekoga tko bi mu to mogao pojasniti. Ali bilo je to zasigurno nešto što je
feudalni vladar morao posjedovati i što je, bio je u to prilično siguran, zahtijevalo redovitu vježbu. Zamislio je to poput kakva velikog dlakavog psa. I bio čvrsto odlučio jednoga takvog nabaviti i prokleto ga dobro istrenirati. 3Koje je, nažalost, jednostavno nemoguće sve zapisati. Duh kralja Verencea se ucviljen i gladan šunjao dvorskim grudobranima, pogledavajući preko svojih omiljenih šuma i čekajući svoju prigodu. Taje zima sobom nosila neke loše predosjećaje. Noću su na ledenom nebu bljeskali kometi. Velebno oblikovani u kitove i zmajeve, danju su nad zemljom plovili oblaci. U selu Razorbacku mačka je okotila dvoglavog mačića, ali kako je uz izvanredne napore Greebo tijekom dugih trideset generacija bio pretkom svih muškog nasljednika, to vjerojatno i nije bilo tako zloslutno. Ipak, u Zločestoj Stražnjici je neki pjetlić izlegao jaje i morao se suočiti s nekim vrlo neugodnim osobnim pitanjima. U Lancreu se neki čovjek kleo kako je upoznao čovjeka koji je osobno vidio kako je neko stablo ustalo sa svojeg mjesta i prohodalo. Dogodio se i kratak ali žestok pljusak račića. Nebom su promicala čudna svjetla. Guske su šetale natraške. Nad svime time plamtjele su velike zavjese ledene vatre, Aurore Coriolis, Središnjih svjetala, čije su mrazovite boje osvjetljivale i bojale ponoćne snjegove. U svemu tome nije bilo naš ničega neobičnog. Ležeći uzduž Diskova ogromnog magičnog polja poput željezne šipke nevino bačene na tračnice podzemne željeznice, Srednjogorje je bilo tako prožeto magijom da se ona neprestano praznila u okolicu. Ljudi bi se usred noći budili, mrmljajući: "Ah, još jedno prokleto čudo", i vraćali se natrag u krevet. Došla je i Noć prasičina bdijenja, obilježavajući početak nove godine. Ali, zabrinjavajuće naprasno, nije se dogodilo ama baš ništa. Nebo je bilo vedro, a snijeg dubok i hrskav poput zaleñenog šećera. Smrznute šume su bile tihe i mirisale na kositar. S
neba su padali samo povremeni zapuši svježeg snijega. Pustopoljinama od Razorbacka do Lancrea čovjek je tako prolazio a da pritom ne bi ugledao niti jedno od onih čudnih močvarnih svjetala, ili kakvog bezglavog psa, hodajuće stablo, sablasnu kočiju ili komet, i na kraju bi ga morali odvesti u gostionicu i ponuditi pićem koje će mu malo uzdrmati živce. Stoicizam Srednjogorja što se godinama razvijao kao suvereni obrambeni mehanizam nasuprot traumatičnom kaosu odjednom se osjetio nesposobnim nositi s tom iznenadnom promjenom. Bilo je to poput buke koju ne čujete sve dok ne prestane. Bakica Vremenovoštana upravo je to sada čula, udobno ispružena pod gomilom jorgana u svojoj ledenoj spavaonici. Noć prasičina bdijenja tradicionalno je jedina noć u Diskovoj dugoj godini u kojoj se od vještica očekuje da ostanu u svojim kućama i ona je pošla rano u krevet, u društvu vreće jabuka i termofora. Ali nešto ju je probudilo iz drijemeža. Običan čovjek bi se na to počeo šunjati u prizemlje, vjerojatno oboružan žaračem. Ali Bakica je jednostavno obgrlila koljena i pustila da joj um odluta. U kući se nije ništa dogañalo. Mogla je osjetiti male, brze mišje umove, i zbrkane mozgove svojih koza što su udobno nadute ležale u štali. Iznenadnu oštricu opreza zarinula joj je sova što je jedrila iznad kućnih krovova. Bakica se snažnije usredotočila, sve dok joj um nije ispunilo jedva čujno čavrljanje kukaca u slamnatom krovu i crvotočina u krovnim gredama. Ali tamo nije bilo ničega zanimljivog. Još se udobnije ugnijezdila i pustila um da odlebdi u šumu, u kojoj je tišinu prekidalo samo povremeno potmulo rušenje snijega s grana. Čak i usred zime šuma je obilovala životom, što je obično drijemao u jazbinama ili hibernirao u srži debala. Ništa neobično. Pružila se još dalje, do visokih pustopoljina i tajnih prolaza kojima su po zaleñenoj pokorici tiho trčali vukovi; dodirnula im je umove, oštre poput noževa. Otišla je
još više, ali na snijegom pokrivenim poljima nije otkrila ništa osim čopora vermina.4 Sve je bilo kako i treba biti, uz jednu iznimku. Ništa nije bilo ispravno. Nešto je bilo - da, tamo vani je bilo nešto živo, nešto mlado i drevno i... 4Vermin je malo crnobijelo dlakavo stvorenje, čuveno po svojem krznu. Radi se o opreznijem srodniku leminga; jer on se baca samo preko malih oblutaka. Bakica je prevrtala taj osjećaj po glavi. Da. To je bilo to. Nešto napušteno. Nešto izgubljeno. I... Bakica je znala da osjećaji nikad nisu jednostavni. Kad im ogulite površinu, ispod se ukazuju drugi... Nešto što će se, ako se uskoro ne prestane osjećati izgubljenim i napuštenim, jako, jako razbjesniti. Ali ona ga ipak još uvijek nije uspijevala pronaći. Mogla je osjetiti sićušne umove ličinki skrivenih pod debelim slojem smrznutog otpalog lišća. Mogla je osjetiti gujavice, koje su se preselile dublje od razine smrzavanja. Mogla je osjetiti čak i nekoliko ljudi, što je bilo najteže - ljudski umovi su istodobno prebirali toliko misli da ih je bilo gotovo nemoguće locirati; bilo je to poput pokušaja da maglu prikucate za zid. Nema ničega. Ničega. Osjećaj ju je cijelu okruživao, a nije bilo ničega što bi ga izazvalo. Išla se najdalje što je mogla, sve do najmanjeg stvorenja u kraljevstvu, ali ni tamo nije bilo ničega. Bakica Vremenovoštana je sjela u krevetu, upalila svijeću i posegnula za jednom jabukom. Zagledala se u zid svoje spavaonice. Nije voljela poraze. Tamo vani se nešto nalazilo, nešto što se opijalo magijom, stoje raslo, nešto što se činilo tako živim da se nalazilo posvuda oko kuće, a ona ga nije mogla pronaći. Oglodala je jabuku do srži i ostatak pažljivo odložila na pladanj na kojem se nalazila svijeća. Zatim je puhnula i ugasila je.
Hladni noćni baršun ponovno je prekrio sobu. Bakica je posljednji put pokušala. Možda je gledala na pogrešnu stranu... Trenutak kasnije ležala je na podu, s jastukom prebačenim preko glave. Kad sada samo pomisli da je očekivala pronaći nešto malo... Dvorac Lancre se stresao. Nije to bio neki žestoki potres, ali nije ni trebao biti, jer konstrukcija dvorca je bila takva da se ljuljao već i pri blagom povjetarcu. Malena kula se sporo survala u dubine maglovitog kanjona. Luda je ležao na svojim kamenim pločama i drhturio u snu. Cijenio je čast koja mu je ukazana, ako je to uopće bila čast, ali uvijek kad je spavao na hodniku u san bi mu dolazio Ceh dvorskih luda, unutar čijih okrutnih sivih zidova se bojažljivo probijao kroz sedam godina užasnog nauka. Pa ipak, kamene su ploče bile neznatno mekše od tamošnjih kreveta. Nekoliko metara dalje tiho je zazveckao neki oklop. Koplje mu je titralo u željeznoj rukavici sve dok nije, poletjevši poput nasrtljivog šišmiša noćnim zrakom, skliznulo dolje i uzdrmalo kamenu ploču odmah do Ludina uha. Luda se uspravio u sjedeći položaj i shvatio da još uvijek drhturi. Kao i pod. U sobi gospara Felmeta podrhtavanje je pokrenulo kaskade prašine s prastarog baldahina. Ovaj se prenuo iz sna u kojem je nekakva velika zvijer teško stupala oko dvorca i užasnuto zaključio da bi doista moglo biti tako. Sa zida je pao portret nekog davno preminulog kralja. Vojvoda je vrisnuo. Luda je uletio unutra, pokušavajući održati ravnotežu na podu koji se sada zibao poput morske površine, a vojvoda je skočio s kreveta i zgrabio čovječuljka za haljetak. "Što se dogaña?" prosiktao je. "Je li ovo potres?" "Moj gosparu, mi toga u ovim krajevima nemamo", rekao je Luda i odskočio da bi propustio stolicu za ljuljanje što se sama zaputila preko tepiha. Vojvoda je odjurio do prozora i bacio pogled van na mjesečinom obasjanu šumu. Premda nije bilo ni daška vjetra, bjelinom prekrivena stabla su se ljuljala. Veliki komad žbuke tresnuo je o pod. Gospar Felmet
je skočio preko cijele sobe i ovaj put tako čvrsto dohvatio Ludu, da ga je podigao tridesetak centimetara od poda. Meñu brojnim rastrošnim stvarima kojih se vojvoda za života rado odricao bilo je i neznanje. Volio je osjećati kako zna što se oko njega dogaña. Veličanstvena neizvjesnost postojanja uopće ga nije privlačila. "To su one vještice, je li?" zarežao je, a lijevi mu je obraz počeo podrhtavati poput ribe na suhom. "One su tamo vani, je li? Usmjerile su svoj Utjecaj na dvorac, jesu li?" "Veselo, ujko..." započeo je Luda. "One zapravo upravljaju ovom zemljom, zar ne?" "Ne, moj gosparu, one se nikad..." "Tko je tebe pitao?' Luda je drhtao od straha, a taje drhtavica bila u savršenoj protufazi s onom koja je potresala dvorac, tako daje sada bio jedino što se činilo da savršeno miruje. "Ovaj, pa vi ste, moj gosparu", zamucao je. "Je li se to ti sa mnom prepireš?" "Ne, moj gosparu!" "I mislio sam. Pretpostavljam da si s njima u dosluhu?" "Moj gosparu!" rekao je Luda, iskreno zaprepašten. "Vi ljudi, svi ste vi u dosluhu!" frktao je vojvoda. "Svi skupa. Vi ste jedan običan čopor kolovoña." Odgurnuo je Ludu u stranu, širom rastvorio visoke prozore i izletio van u ledeni noćni zrak. Prešao je pogledom preko usnulog kraljevstva. "Čujete li me, svi vi?" viknuo je. "Ja sam kralj!" Podrhtavanje je prestalo, uhvativši vojvodu izvan ravnoteže. Ali ju je on uspio brzo povratiti i otresao žbuku sa spavaćice. "Eto, tako", rekao je. Ali sad je bilo još gore. Šuma je sada osluškivala. Riječi koje je izgovorio nestale su u beskrajnom vakuumu tišine. Nešto se nalazilo tamo vani. Mogao gaje osjetiti. Bilo je dovoljno snažno da protrese dvorac, a sad ga je gledalo, sad gaje slušalo. Vojvoda je vrlo oprezno ustukntio, rukom za leñima pipajući
u potrazi za prozorskim zaporom. Oprezno je stupio u sobu, zatvorio prozor i žurno navukao zavjese. "Ja sam kralj", tiho je ponovio. Pogledao je u Ludu, kojem se učinilo da od njega nešto očekuju. Taj je čovjek moj vladar i gospodar, pomislio je. Ja jedem njegovu sol, ili kako se već zove sva ova petljanija. U cehovskoj su me školi učili da Luda sve do kraja života mora ostati vjeran svojem gospodaru, i kad ga svi ostali napuste. To nije pitanje dobra ili zla. Radi se samo o vjernosti. U tome je cijela stvar. Čak i ako je potpuno prolupao, ja sam njegova Luda sve dok jedan od nas ne umre. Na svoj je užas shvatio da vojvoda plače. Luda je brzo posegnuo u svoj rukav i otud izvukao prilično prašnjav crvenožuti rupčić obrubljen zvoncima. Vojvoda ga je primio s izrazom patetične zahvalnosti i ispuhao nos. Zatim gaje odmahnuo od sebe i suludo se sumnjičavo zagledao u njega. "Je li to mač što pred sobom vidim ja?" promrmljao je. "Hm. Ne, moj gosparu. Vidite, to je moj rupčić. Ako pažljivo pogledate, mislim da možete primijetiti razliku. Nema toliko oštrih rubova." "Dobra luda", nesuvislo je uzvratio vojvoda. Potpuno je pobenavio, pomislio je Luda. Kao daje izgubio sve daske. Toliko je uvrnut, da bi se njime moglo odčepljivati vinske boce. "Klekni preda me, moja Ludo." Luda ga je poslušao. Vojvoda mu je položio prašnjavi rupčić na rame. "Jesi li mi vjeran, Ludo?" rekao je. "Mogu li ti vjerovati?" "Kunem se da ću sve do smrti biti uz svojeg gospodara", promuklo je uzvratio Luda. Vojvoda se luñačkim licem primaknuo još bliže, tako da je sad izbliza gledao u par krvavih očiju. "Nisam to htio", konspirativno je prosiktao vojvoda. "Natjerali su me na to. Ja nisam htio..." Vrata su se širom otvorila. Vojvotkinja je ispunila cijeli
dovratak. Zapravo je bila vrlo sličnih oblina. "Leonale!" zalajala je. Luduje opčinila promjena u vojvodinim očima. Crvenog plamena ludila je nestalo kao da ga je netko usisao i zamijenio gaje dobro poznati hladno plavi pogled. Ali to nije značilo, shvatio je, daje vojvoda sad išta manje lud. Čak je i hladnoća njegove prisebnosti na neki način predstavljala ludilo. Vojvoda je posjedovao um stoje kucao poput ure i, baš kao kod ure, povremeno bi se i u njega oglasila kukavica. Gospar Felmet je mirno podigao pogled. "Da, moja draga?" "Što sve ovo znači?" pitala gaje ona. "Pretpostavljam, vještice", rekao je gospar Felmet. "Ja doista ne mislim...", započeo je Luda. Pogled gospe Felmet nije ga samo stišao, već gaje gotovo pribio za zid. "To je barem jasno", rekla je. "Ti si idiot." "Luda, moja gospo." "I luda", pridodala je ona i okrenula se natrag svojem suprugu. "Dakle", rekla je, natmureno se smiješeći. "Još uvijek ti prkose?" Vojvoda je slegnuo ramenima. "Kako ću se boriti protiv magije?" rekao je. "Riječima", ne razmišljajući je izlanuo Luda i odmah požalio. Oboje su se zagledali u njega. "Što?" rekla je vojvotkinja. Luda je u neprilici ispustio svoju mandolinu. "U... u Cehu", rekao je Luda, "učili smo da riječi mogu biti moćnije čak i od magije." "Klaune!" rekao je vojvoda. "Riječi su samo riječi. Obične skupine glasova. Izbatinat i kamenovat me mogu...", zastao je, pokušavajući uhvatiti nit, "... al' riječi me nikad povrijedit ne mogu." "Moj gosparu, postoje riječi koje su to u stanju", rekao je Luda. "Lažljivac! Uzurpator! Ubojica!" Vojvoda je ustuknuo i čvrsto se uhvatio za naslone prijestolja, trzajući se. "Takve riječi nisu istinite", požurio je Luda. "Ali se mogu širiti poput podzemne vatre, spremne da
svakoga trena izbije na površinu..." "Istina je! Istina je!" vrisnuo je vojvoda. "Čujem ih, cijelo vrijeme!" Nagnuo se naprijed. "To su te vještice!" prosiktao je. "Tada, tada, tada im se može uzvratiti drugim riječima", rekao je Luda. "Riječima se mogu čak i vještice pobijediti." "Kojim riječima?" obzirno je upitala vojvotkinja. Luda je slegnuo ramenima. "Babetino. Urokljivo oko. Glupa starice." Vojvotkinja je podigla jednu debelu obrvu. "Ti i nisi baš potpuni idiot, je li?" rekla je. "Vidim da osluškuješ glasine." "Upravo tako, moja gospo." Luda je zakolutao očima. U što se to samo uvalio? "To su one vještice", prošaptao je vojvoda, nikome se izravno ne obraćajući. "Moramo svijet upozoriti na vještice. One su zle. One to čine, neprestano vraćaju natrag tu krv. Čak niti smirak mi ne pomaže." Još se jedan potres osjetio dok je Bakica Vremenovoštana hitala uskom zaleñenom šumskom stazom. Plahta snijega skliznula je sa stabla i prosula joj se po šeširu. Znala je da tu nešto nije u redu. Ostavimo sada ono -štogod to bilo - ali bilo je nečuveno da neka vještica izlazi van u Noći prasičina bdijenja. Bilo je to potpuno suprotno običajima. Istina, nitko nije za to znao, ali to ništa nije mijenjalo na stvari. Izašla je na pustopoljinu i teškim se koracima zaputila krhkom vrištinom, ispranom vjetrom nanesenim snijegom. Nad obzorom se uzdigao polumjesec i njegov je blijedi sjaj obasjao planine što su se nad njom nadnosile. Ovdje gore se nalazio neki drugi svijet, u koji su čak i vještice rijetko zalazile; bio je to krajolik zaostao još od samog ledenog rañanja svijeta, sav u zelenom ledu i poput noža oštrih visova i dubokih, tajnovitih udolina. Bio je to krajolik oduvijek nesklon ljudskim bićima - ništa više negostoljubiv od obične cigle, ili oblaka, ali strašno, strašno bezobziran. Pored svega toga, sad ju je i vrlo pažljivo promatrao. Um posve drukčiji od svih koje je dotad susretala posvećivao joj
je punu pažnju. Pogledala je prema ledenim padinama, napola očekujući da će ugledati neku poput planine veliku sjenu kako promiče nasuprot zvijezda. "Tko si ti?" uzviknula je. "Što želiš?" Glas joj je poskočio i u jeci se odbio od stijena. Visoko meñu vrhovima se začula daleka tutnjava lavine. Na kruništu pustopoljine, tamo gdje su ljeti medu grmljem poput malih zujećih idiota lutale jarebice, stajala je usamljena stijena. Stajala je otprilike na granici područja vještičje nadležnosti, premda te granice nikad nisu bile formalno utvrñene. Stijena je bila veličine visokog čovjeka, sazdana od plavičastog kamena. Smatralo se da posjeduje snažan magični naboj jer je, premda je tu stajala posve usamljena, nitko nikad nije uspio prebrojiti; ako bi primijetila da je netko spekulativno promatra, odmah bi mu se sklonila iza leda. Bio je to jedan od najsramežljivijih ikad otkrivenih monolita. A bio je ijedna od brojnih točaka pražnjenja magije koja se nakupljala u Srednjogorju. Iz njega su izbijala slaba isparenja, a nekoliko metara uokolo zemlja je bila gola, bez snijega. Stijena je počela uzmicati i sumnjičavo je promatrati, skrivena iza stabla. Promatrala ju je deset minuta, sve dok Magrat nije hitajući dospjela iz pravca Lude Lasice, sela čiji su dobroćudni stanovnici bili skloni masaži ušiju i uzimanju homeopatskih, na cvjetnoj bazi izrañenih lijekova za sve boljke blaže od stvarnog obezglavljen]a. Bila je zadihana i zaogrnuta samo šalom preko spavaćice koja bi, da je Magrat imala bilo što otkriti, mnogo toga otkrivala. "I ti to osjećaš?" rekla je. Bakica je klimnula glavom. "Gdje je Gytha?" rekla je. Pogledale su niz stazu koja je vodila prema Lancreu, prema maloj skupini svjetala što su se nazirala u snježnom sutonu. U tijeku je bila zabava. Svjetlost se probijala na ulicu. Redovi ljudi krivudali su van i unutra u kuću Dadilje Ogg, iz koje su povremeno dopirale provale smijeha, lom čaša i cmizdrenje
djece. Bilo je očito da se u toj kući do krajnjih granica živi toplim obiteljskim životom. Dvije su vještice nesigurno stajale na cesti. "Misliš li da bismo trebale ući unutra?" sumnjičavo je rekla Magrat. "Nismo baš pozvane. A nismo ponijele niti kakvu bocu pića." "Meni se čini da unutra već ima dovoljno boca", negodovala je Bakica Vremenovoštana. Na vrata je izletio neki čovjek, podrignuo, sudario se s Bakicom, rekao: "Sretna Noć prasičina bdjenja, gospoja", malo je bolje pogledao u lice i odmah se otrijeznio. "Gospojica!', prasnula je Bakica. "Najstrašnije mije žao...", započeo je on. Bakica je bahato prozujala pokraj njega. "Dolazi, Magrat", zapovjedila je. "Buka je unutra dosezala granicu bola. Dadilja Ogg se u Noći prasičina bdijenja čvrsto držala običaja i ugošćivala cijelo selo, tako da je zrak u prostoriji već je bio prešao granicu mjerljivosti zagañenja. Bakica se probijala kroz tijesno zbijena tijela, hrapavim glasom pojašnjavajući cijelom svijetu da je, u usporedbi s nevjerojatnom raznolikošću ostalih životinjskih vrsta, jež uistinu sretno biće. Dadilja Ogg je sjedila na stolici uz vatru, držeći u jednoj ruci vrč od pola litre i cigarom u drugoj dirigirajući cijelom predstavom. Nacerila se kad je ugledala Bakičino lice. "Hej, pa gdje si, staro moje korito za rublje", zakriještala je, nadglasavajući buku. "Dakle, ipak si se pojavila. Popij piće. Popij dva. Gle i nje, Magrat. Dovući stolicu ovamo i reci tom mačku daje nitkov." Sklupčan u kutu kraj ognjišta otkud je onim jednim poluotvorenim žutim okom promatrao slavlje, Greebo je par puta zamahnuo repom. Bakica je kruto sjela, prava slika i prilika dobrog odgoja i pristojnosti. "Nećemo dugo ostati", rekla je, značajno pogledavši Magrat koja je pokušala posegnuti u zdjelu s kikirikijem. "Vidim da si jako zaposlena. Samo smo se pitale
jesi li možda primijetila... bilo što. Večeras. Nešto ranije." Dadilji Ogg se nabralo čelo. "Najstariji klinac našeg Darrona je bio bolestan", rekla je. "Napio se očeva piva." "Sumnjam da sam na to mislila", rekla je Bakica, "osim ako nije bio krajnje bolestan." U zraku je načinila složeni okultni znak, na koji se Dadilja uopće nije obazirala. "Netko je pokušao plesati na stolu", rekla je. "I pao na Reetovu bundevu. Baš smo se dobro nasmijali." Bakica joj je dala znak obrvama i znakovito stavila prst uz nos. "Aludirala sam na stvari drukčije prirode", mračno je natuknula. Dadilja Ogg ju je škiljeći pogledala. "Esme, nešto ti nije u redu s okom?" pokušala je pogoditi. Bakica Vremenovoštana je uzdahnula. "Još uvijek se lako može osjetiti krajnje zabrinjavajući porast magičnog naboja", glasno je rekla. U cijeloj prostoriji je zavladala tišina. Svi su se zagledali u vještice, osim Darronova najstarijeg, koji je iskoristio pogodnosti prigode za stjecanje prvih alkoholnih iskustava. A zatim se, jednako brzo kako su prekinute, nekoliko desetaka istodobnih rasprava ponovno zahuktalo. "Možda bi bilo pametno poći popričati na nekom mirnijem mjestu", rekla je Bakica, kad im se nad glavama ponosno proširio opći žamor. Završile su u praonici, gdje je Bakica pokušala opisati um s kojim se bila susrela. "Tamo je, negdje vani u planinama i u visokim šumama", rekla je. "I vrlo je veliko." "Ja sam pomislila da nekoga traži", rekla je Magrat. "Mene je smjestilo u um velikog psa. Znate, izgubljenog. Zbunjenog." Bakica je promislila o tome. Kad je sada na to tako pogledala. .. "Da", rekla je. "Nešto takvoga. Veliki pas." "Zabrinut", rekla je Magrat.
"U potrazi", rekla je Bakica. "I sve gnjevniji", rekla je Magrat. "Da", rekla je Bakica, čvrsto zagledana u Dadilju. "Mogao bi to biti trol", rekla je Dadilja Ogg. "Znate, tamo mi je ostao gotovo pun vrč", prijekorno je pridodala. "Gytha, znam ja kako izgleda trolov mozak", rekla je Bakica. Nije to naprasno izgovorila. Zapravo, upravo je tihi način na koji je to učinila pokolebao Dadilju. "Kažu da gore oko Središta ima zbilja velikih trolova", sporo je rekla Dadilja. "I ledenih divova, i velikih dlakavih kako-ih-ono-zovu, što žive iznad granice vječnog snijega. Ali ti ne misliš na ništa takvoga, zar ne?" "Ne." "Ah." Magrat je zadrhtala. Rekla je sebi da bi vještica morala imati puni nadzor nad svojim tijelom i da sada samo umišlja naježenu kožu pod tankom spavaćicom. Problem je bio u tome što je imala izvrsnu maštu. Dadilja Ogg je uzdahnula. "Tada bi bilo bolje da to malo pogledamo", rekla je i podigla poklopac s kotla. Dadilja Ogg se nikad nije koristila svojom praonicom, jer su sve poslove oko pranja rublja obavljale njezine snahe, cijelo pleme sivolikih, pokornih žena čija se imena nikad nije trudila zapamtiti. Stoga je to mjesto postalo skladištem osušenih lukovica, progorjelih kotlova i vrčeva fermentirajućeg osinjeg pekmeza. Pod kotlom se vatra nije palila već deset godina. Cigle ognjišta su se rasklimale, a oko njega su rasle rijetke vrste paprati. Voda u kotlu je bila crna poput tinte i, ako je vjerovati glasinama, nije imala dna; Dadiljinu unučad se pokušavalo uvjeriti kako u njezinim dubinama lutaju čudovišta iz same zore vremena, jer je Dadilja vjerovala da malo jezovite i besmislene strave predstavlja suštinski sastojak magije djetinjstva. Ljeti joj je služila za rashlañivanje piva. "Ovo će morati poslužiti. Mislim da bismo se možda trebale uhvatiti za ruke", rekla je. "A ti, Magrat, provjeri jesu li vrata dobro zatvorena."
"Što to namjeravaš?" rekla je Bakica. Kako su se nalazile na Dadiljinu teritoriju, samo je ona o tome odlučivala. "Uvijek tvrdim da ne možeš pogriješiti s dobrim Prizivanjem", rekla je Dadilja. "Već godinama to nisam činila." Bakica Vremenovoštana se namrštila. Magrat je rekla: "Ah, ali ne možeš to izvesti. Ne ovdje. Treba ti pravi kotlić, i čarobni mač. I oktogram. I začini, i sva sila drugih stvari." Bakica i Dadilja su razmijenile poglede. "Nije ona kriva", rekla je Bakica. "To je od onih grimera koje je nakupovala." Okrenula se Magrat. "Ništa ti od toga ne treba", rekla je. "Potrebna ti je glavologija." Ogledala se po prastaroj praonici. "Koristiš ono što ti se nañe pri ruci", rekla je. Dohvatila je izblijedjeli štap za miješanje rublja i zamišljeno ga odvagnula u ruci. "Zazivamo te i prisežemo pomoću ove...", Bakica je tek neznatno zastala, "... grozno pohabane batine za rublje." Voda u kotlu se lagano namreškala. "Pogledaj kako razbacujemo...", Magrat je uzdahnula, "... ovu prilično staru kauštiku i krajnje tvrde listiće sapuna u tvoju čast. Zbilja, Dadiljo, ne vjerujem..." "Tišina! Sada ti, Gytha." "I ja te prizivam i obvezujem ovom ćelavom četkom Zanata i daskom za pranje Zaštite", rekla je Dadilja, mašući daskom. S koje je otpala sprava za ižimanje. "Poštenja mi, sve je ovo dobro", nevoljno je prošaptala Magrat, "ali nekako nije ono pravo." "Čuj me, djevojko", rekla je Bakica. "Demone nije briga za vanjski izgled stvari. Važno je ono što ti misliš. Idemo dalje." Magrat je pokušala zamisliti da je izblijedjeli prastari komad sapuna od lužine zapravo najrjeñi od svih miomirisnih preparata za pranje ili za što već, sve tamo iz dalekog Klatcha. A to je bilo doista naporno. Samo su bogovi znali kakav će se demon odazvati na takav poziv. I Bakica je osjećala laganu nelagodu. Ona inače nije mnogo
držala do demona, a cijela ova petljanija oko čaranja i pribora za njega mirisala joj je na čarobništvo. Podilazila je običnim stvarima, utječući da se osjećaju važnijima nego što su doista bile. Jer demoni bi se trebali dragovoljno pojavljivati kad ih se dozove. Ali protokol je nalagao da pravo odabira ima ona vještica koja je u ulozi domaćice, a Dadilji su se demoni baš sviñali, jer su bili muškog spola, ili se barem tako činilo. U tom trenutku Bakica se pomoću pola metra izblijedjelog drva na smjene umiljavala i prijetila donjem svijetu. Bila je impresionirana vlastitom odvažnošću. Voda se malo smirila, onda postala potpuno nepokretna i na koncu se neočekivanim pokretom i uz malo klokotanja uzdigla i oblikovala glavu. Magrat je ispustila svoj sapun. Glava se činila zgodnom, možda pomalo okrutnom oko očiju i kukastom oko nosa, ali ipak na neki složen način pristalom. U tome nije bilo ničega iznenañujućeg; kako je demon u ovu stvarnost ispružio tek vlastitu sliku o sebi, mogao sije pritom dozvoliti malo pjesničke slobode. Polako se okrenuo, sjajno crni kip obasjan hirovitom mjesečinom. "Dakle?' rekao je. "Tko si ti?" izravno gaje upitala Bakica. Glava se okrenula da se suoči s njome. "Ženo, moje se ime na tvojemjeziku ne može izgovoriti', rekao je. "O tome ću ja prosuditi", upozorila gaje Bakica i pridodala: "I ne zovi me ženom." "Vrlo dobro. Ime mije WxrtHltljwlpklz", samodopadno je rekao demon. "Gdje si bio kad su dijelili samoglasnike? Iza vrata?" rekla je Dadilja Ogg. "Dakle, gospodine...", Bakica je samo načas oklijevala, "... Pretpostavljam da se pitaš zašto smo te večeras prizvale." "Ne bi to trebala govoriti', rekao je demon. "Trebala bi reći..." "Začepi. Upozoravam te, imamo mi i mač od Zanata i oktogram Zaštite." "Kako hoćete. Meni oni izgledaju kao daska za pranje i batina za miješanje rublja", podrugljivo je
rekao demon. Bakica je bacila pogled u stranu. U kutu praonice bilo je naslagano drvo za potpalu, a pred njim se nalazio veliki i teški jarac za piljenje drva. Oštro se zagledala u demona i žestoko raspalila batinom po debelom drvu. Samrtnu tišinu koja je uslijedila prekinulo je samo škripanje dvije savršeno presječene polovice jarca za piljenje što su se zaljuljale naprijed-natrag i zatim sporo pale na gomilu cjepanica. Demonovo lice nije pokazivalo nikakvih promjena. "Dozvoljena su vam tri pitanja'', rekao je. "Dogaña li se u kraljevstvu nešto općenito neobično?" rekla je Bakica. Glava kao da se zamislila u potrazi za odgovorom. "I bez laganja", ozbiljno je rekla Magrat. "Inače te čeka ova četka za ribanje." "Mislite, neobičnije od uobičajenog?' "Daj, požuri", rekla je Dadilja. "Ovdje su mi se gotovo smrznule noge." "Ne. Nema ničega čudnog." "Ali, mi smo osjetile..." započela je Magrat. "Čekaj, čekaj", rekla je Bakica. Neko su joj se vrijeme usnice bezglasno pomicale. Demoni su bili poput duhova iz svjetiljke ili profesora filozofije - ako stvari nisi točno izgovorio, s oduševljenjem su davali potpuno precizne i do kraja zbunjujuće odgovore. "Ima li u kraljevstvu nečega čega prije nije bilo?" riskirala je. "Ne." Tradicija nalaže da se smiju postaviti samo tri pitanja. Bakica je svim silama pokušala smisliti jedno koje neće moći biti namjerno pogrešno shvaćeno. "Do vraga, što se dogaña?" oprezno je rekla. "I nemoj mi pokušavati izmigoljiti iz ovoga, jer ću te inače skuhati." Činilo se da demon oklijeva. Ovo je, bez sumnje, bio posve novi pristup. "Magrat, gurni mi ovamo malo tih cjepanica, hoćeš li?" rekla je Bakica. "Prosvjedujem zbog takvog postupanja!', glasom drhtavim od nesigurnosti je rekao demon. "No, dakle, nemamo vremena da se s tobom natežemo cijelu noć", rekla je Bakica. Te igre riječima možda prolaze
kod čarobnjaka, ali mi imamo drugog posla." "Oko kuhanja", rekla je Dadilja. "Čujte", rekao je demon, a u glasu mu se sada već mogao osjetiti strah. "Mi ne bismo trebali tek tako dragovoljno pružati informacije. Znate, postoje pravila." "Magrat, tamo u onoj limenci na polici ima nešto starog ulja", rekla je Dadilja. "Ako vam ipak ukratko kažem...", započeo je demon. "Da?" hrabrila ga je Bakica. "Nećete zahtijevati pojašnjenje, zar ne?' preklinjao je demon. "Niti riječi", obećala je Bakica. "Usne su nam zapečaćene", rekla je Magrat. "U kraljevstvu nema ništa novoga", rekao je demon, "ali zemlja se probudila." "Kako to misliš?" rekla je Bakica. "Nesretna je. Htjela bi kralja kojemu je do nje stalo." "Kako...", započela je Magrat, alijoj je Bakica rukom dala znak da ušuti. "Pritom ne misliš na ljude, zar ne?" rekla je. Svjetlucava glava je odmahnula. "Ne, tako sam i mislila." "Što...", započela je Dadilja. Bakica joj je stavila prst na usne. Okrenula se i otišla do prozora praonice, prašnjavog i paučinom prekrivenog groblja otpalih krila leptira i lanjskih muha zujara. Blijedo svjetlo što se vidjelo na suprotnoj strani zaleñene ravnice nagovještavalo je da će, nasuprot svakom zdravom razumu, uskoro svanuti novi dan. "Možeš li nam otkriti zašto?" rekla je, ne osvrćući se. Osjetila je um cijele zemlje... Bila je prilično impresionirana. "Ja sam samo običan demon. Što ja znam? Samo ono što jest, ne zastoje i kako je tako." "Shvaćam." "Mogu li sada ići?' "Hm?" "Molim vas'' Trgnuvši se, Bakica se opet uspravila. "Ah. Da. Bježi", rastreseno je rekla. "Hvala ti."
Glava se nije micala. Objesila se poput hotelskog nosača koji je upravo stubama na deseti kat odnio petnaest kovčega, pokazao svima gdje je kupaonica, popravio jastuke i sad osjeća da je najvjerojatnije već ranije navukao sve zavjese koje je još namjerio navući. "Neće vam biti teško otpustiti me, zar ne?' rekao je demon, kad je vidio da nitko ne shvaća ono što im pokušava nagovijestiti. "Što?" rekla je Bakica, koja se opet bila zamislila. "Samo želim reći da bih se bolje osjećao kad biste me propisno otpustili. Tome 'bježi' kao da nešto nedostaje", rekla je glava. "Ah. Dobro, ako ti to pričinja zadovoljstvo. Magrat!" "Da?" prenula se Magrat. Bakica joj je dobacila štap što gaje držala u ruci. "Odradi potrebnu proceduru, hoćeš li?" rekla je. Magrat je uhvatila štap za ono stoje, nadala se, Bakica smatrala drškom i nasmiješila se. "Svakako. Dobro. Okej. Hm. Odlazi, nečasni zloduše, u najcrnju rupu..." Dok su se riječi valjale preko nje, glava se zadovoljno nasmiješila. To je bilo primjerenije. Rastopila se natrag u vodu kotla za kuhanje rublja, poput svijeće pod plamenom. Gotovo izgubljen u viru, posljednji zadovoljan komentar joj je bio: "Bjeeeežiii..." Bakica je sama pošla kući dok se hladna ružičasta zora već sklizila preko snijega, isprativši je preko praga u njezinu kolibu. U štalici su koze bile nemirne. Čvorci su mrmljali i cvokotali svojim lažnim zubima pod krovom. Miševi su skičali iza kuhinjskog kredenca. Skuhala sije lončić čaja, svjesna toga da se svaki zvuk u kuhinji čini glasnijim nego bi trebao biti. Kad je ispustila žlicu u sudoper, to je odjeknulo kao da je netko čekićem udario po zvonu. Nakon sudjelovanja u organiziranoj magiji se uvijek osjećala nelagodno ili, kako bi to ona rekla, nekako izvan sebe. Zatekla se kako luta uokolo u potrazi za nekakvim poslom, a
zatim zaboravlja na njega kad bi već bio napola gotov. Ushodala se amo-tamo po hladnim kamenim podnim pločama. Baš u takvim trenutcima um sebi pronalazi najčudnije poslove, samo da bi zaobišao svoju najvažniju zadaću, odnosno razmišljanje o stvarima. Da je to itko gledao, bio bi zadivljen krajnjom predanošću kojom se Bakica hvatala ukoštac sa zadaćama poput čišćenja postolja za čajnik, čupanja prastarih oraha iz zdjele za povrće na ormaru i uklanjanja žličicom fosiliziranih krušnih mrvica iz pukotina medu podnim pločama. Životinje imaju umove. I ljudi imaju umove, samo što su kod njih oni nekakve neodreñene i maglovite stvari. Čak i kukci imaju umove, oštre male komadiće svjetla u tami bezumlja. Bakica je sebe smatrala izvjesnim stručnjakom za umove. I bila je prilično sigurna u to da države nemaju umova. Zaboga, pa one nisu niti bile žive. Država je bila, no, bila je... Čekaj. Čekaj... Jedna se misao oprezno uvukla u Bakičin um i sramežljivo joj pokušavala privući pozornost. Postoji način na koji bi te usnule šume mogle imati mozak. Bakica je sjela s komadićem prastarog hljeba u ruci i spekulativno se zagledala u kamin. Umno joj se oko zagledalo kroz njega, van na snijegom prekrivene redove drveća. Da. Na to još nikad dosad nikad nije pomislila. Pa naravno, bit će to um sazdan od svih tih malih umova unutar sebe; umova bilja, umova ptica, umova medvjeda, pa čak i od velikih i sporih umova samih stabala... Sjela je u svoju stolicu, koja se sama od sebe zaljuljala. Često je šumu zamišljala kao rastezljivo, ali samo metaforično stvorenje, kako bi to rekao neki čarobnjak; ljeti pospana i ispunjena predenjem bumbara, gromovita i pobješnjela u jesenjim olujama, sklupčana i usnula zimi. Pored toga što je predstavljala cijelu zbirku drugih stvari šuma je, činilo joj se, bila i cjelina sama za sebe. I mnogo sporija.
To bi moralo biti važno. Kako brzo šumi kuca srce? Možda jednom u godinu dana. Da, to se činilo ispravnim. Tamo vani, šuma je čekala jače sunce i duže dane koji će upumpati milijune litara biljnoga soka stotinjak metara u nebo u samo jednom sistoličkom grču, prevelikom i previše glasnom da bi se mogao čuti. I negdje baš u tom trenutku Bakica se ugrizla za usnu. Upravo je u mislima izgovorila riječ "sistolički", koja zasigurno nije bila dijelom njezina rječnika. Netko je uz nju boravio u njezinoj vlastitoj glavi. Nešto. Je li ona sama upravo smislila sve te misli, ili su one samo promišljene kroz nju. Zagledala se u pod, pokušavajući svoje zamisli zadržati samo za sebe. Ali um joj je bio nadziran tako lako, kao da joj je glava načinjena od stakla. Bakica Vremenovoštana je ustala i razmaknula zavjese. I tamo vani, na onome što je - za toplijih mjeseci - bila tratina, bili su oni. I svi su je gledali ravno u oči. Nakon nekoliko minuta Bakičina prednja vrata su se otvorila; bio je to dogañaj sam za sebe znakovit; poput većine Srednjogoraca, Bakici je život prolazio na stražnja vrata. Samo tri puta u životu smatralo se ispravnim prolaziti na glavni ulaz, i svaki put te pritom netko drugi nosio. Vrata su se otvorila prilično teško, u nizu bolnih trzaja i udaraca. Nekoliko krpa boje palo je na snježni zapuh pred ulazom, koji je ustuknuo malo dalje. Napokon, kad su već bila napola otvorena, vrata su se zaglavila. Bakica se nespretno provukla kroz pukotinu i istupila na neugaženi snijeg. Bila je na glavu nabila svoj špicasti šešir i obukla dugi crni ogrtač koji je nosila u prigodama kad je željela da svakome tko je vidi odmah bude savršeno jasno daje vještica. Tu se nalazila stara kuhinjska stolica, gotovo potpuno prekrivena snijegom. Ljeti je bilo zgodno na nju sjesti i obavljati svakodnevne kućanske poslove, istodobno držeći jedno oko na stazi. Bakica ju je podigla, obrisala snijeg sa sjedala i čvrsto sjela na nju, raširenih koljena i prkosno
prekriženih ruku. Bradu je isturila naprijed. Sunce je već bilo prilično visoko, ali svjetlo je na ovaj Dan prasičina bdijenja još uvijek bilo ružičasto i iskošeno. Obasjavalo je veliki oblak pare stoje visio nad okupljenim stvorenjima. Ona se nisu pomicala, premda bi svako malo neko od njih lupilo kopitom da se malo razmrda. Bakica je pogledom uhvatila neki brzi pokret. Nije to prije primijetila, ali na svim stablima što su okruživala njezin vrt bilo je toliko ptica da se činilo kao da je neko čudno smeñe i crno proljeće dobro uranilo. Zauzevši mjesto na kojem su ljeti rasle ljekovite trave, isplaženih su jezika sjedili ili se izvalili vukovi. Cijeli kontingent medvjeda je čučao iza njih, rame uz rame s odredom jelena. Na metaforičnim policama smjestila se gomila zečeva, lasica, vermina, jazavaca, lisica i različitih drugih stvorenja koja se, unatoč činjenici da cijeli život provode u krvavoj atmosferi lovaca i lovine, ubojica ili ubijenih, očnjaka i zuba, općenito smatraju šumskim narodom. Počivali su skupa na snijegu, potpuno zaboravivši na svoje svakodnevne prehrambene običaje, pokušavajući je pobijediti u razmjeni odlučnih pogleda. Bakici su dvije stvari odmah upale u oko. Jedna je bila da oni predstavljaju prilično točan presjek svekolikog šumskog života. Drugu nikako nije mogla prešutjeti, već ju je morala glasno izgovoriti. "Ne znam o kakvom se ovo uroku radi", rekla je. "Ali mogu vam besplatno savjetovati - kad njegovo djelovanje prestane, nekima od vas malih jadnika je bolje pobjeći glavom bez obzira." I Nitko od njih se nije ni pomaknuo. Nije se čuo nikakav zvuk, osim što se jedan postariji jazavac olakšao, s izrazom nelagode na licu. "Čujte", rekla je Bakica. "Što ja tu mogu učiniti? Nema vam koristi što dolazite meni. On je novi gospodar. Ovo je njegovo kraljevstvo. Ne mogu se u to miješati. Nije ispravno u to se miješati, jer ja se ne mogu sukobljavati s ljudima na vlasti. To se mora samo razriješiti, na dobro ili na loše. To
vam je temeljno pravilo magije. Ne možete okolo hodati i ljudima upravljati pomoću uroka, jer će to značiti da ćete neprestano morati koristiti sve više i više uroka." Zavalila se u naslon, zahvalna što dugovječna tradicija ne dozvoljava Vještima i Mudrima da vladaju. Prisjetila se kako se osjećala s krunom na glavi, čak i za onih nekoliko kratkih sekunda. Ne, stvari poput kruna imaju problematičan učinak na bistre ljude; najbolje je bilo vladanje prepustiti ljudima kojima se kad pokušaju misliti obrve spajaju. Na čudan način, oni su u tome bili puno bolji. Pridodala je: "Ljudi to moraju meñu sobom raščistiti. Dobro poznata činjenica." Osjetila je daje jedan od najvećih mužjaka posebno sumnjičavo gleda. "Jest, dobro, znam daje ubio starog kralja", priznala je. "Ali to je prirodno, zar ne? Mnogo vas to dobro zna. Opstanak koga već. Vi sigurno ne biste znali stoje baštinik, osim ako ne biste pomislili daje to nekakav vrt." Tupkala je prstima po koljenima. "Osim toga, stari kralj vam baš i nije bio neki veliki prijatelj, zar ne? S tim neprestanim lovom i sličnim stvarima." Tri stotine pari crnih očiju ju je probijalo pogledom. "Nema vam koristi od toga što mene gledate", pokušala je. "Ne mogu poći okolo se petljati s kraljevima samo zato što ih vi ne volite. Gdje će sve to završiti? Meni on nije učinio ništa nažao." Pokušala je izbjeći pogled jednog izrazito škiljavog zerdava. "Pa dobro, neka je to sebično", rekla je. "U tome je suština života u vještičjem liku. Da ste mi zbogom." Odstupala je unutra i pokušala zalupiti vratima. Ova su nekoliko puta zapela, stoje uvelike pokvarilo ukupni dojam. Kad je napokon uspjela u tome, navukla je zavjese, sjela u stolicu i počela se divlje ljuljati. "U tome je stvar", rekla je. "Ne mogu ići okolo i miješati se u tuñe stvari. U tome je cijela stvar." Povorka kola sporo se vukla izrovanim cestama prema još jednom gradiću čije ime nitko nije točno znao, niti će mu
trajno ostati u sjećanju. Zimsko je sunce visjelo nisko nad vlažnim, maglovitim poljima kupusa što prekivaju visoravan Sto, a škripanje kotača još je više naglašavalo maglovitu tišinu. Hwel je sjedio na stražnjoj ogradi posljednjih kola, njišući zdepastim nogama. Dao je sve od sebe. Vitoller je pouku Tomjona predao njemu u ruke. "Ti si u tom poslu najbolji", rekao je i uobičajeno taktično pridodao: "Osim toga, ti si mu po visini najsličniji." Ali stvar nije hodala. "Jabuka", ponavljao je, mašući plodom u zraku. Tomjon mu se nacerio. Imao je već skoro tri godine i još nije izgovorio niti jednu razumljivu riječ. Hwel je počeo gajiti mračne slutnje po pitanju vještica. "Ali meni se čini dovoljno bistrim", rekla je gospoda Vitoller, koja je putovala u istim kolima i upravo pokušavala zakrpati neku žičanu košulju. "Raspoznaje stvari. Čini što mu se kaže. Tako bih voljela da progovoriš", nježno je rekla, tapšajući dječaka po obrazu. Hwel je dao jabuku Tomjonu, koji ju je sa zahvalnošću primio. "Ja mislim da su vam one vještice dobro podvalile, gospoja", rekao je patuljak. "Znate već. Kukavičja jaja i slične stvari. Nekoć su se takve stvari često dogañale. Moja je praprabaka govorila da su to jednom i nama učinili. Vile su zamijenile ljudsko dijete za patuljačko. Nismo to shvatili sve dok nije počeo glavom udarati u stvari, govorili su..." "Kažu daje ova voćka cijelom neizmjernom svijetu Tako slatka bila. Ili poput, kažem ja, čovjekova srca Tako crvena izvana, a tako neshvatljiva iznutra, Nalazimo tamo i crva i trulež, napukline čak Koliko god im raskošan cvat bio, tek jedan ugriz Dokazuje da su mnogi ljudi u srcu truli." Njih dvoje su se okrenuli oko svoje osi i zagledali u Tomjona, koji im je samo klimnuo glavom i nastavio jesti jabuku. "Bio je to monolog Crva iz Tiranina", prošaptao je Hwel. Privremeno gaje napustio njegov uroñeni dar govora. "Do vraga", rekao je.
"Ali zvučao je poput..." "Idem po Vitollera", rekao je Hwel, skočio s kola i odjurio preko zamrznutih lokava do čela povorke, gdje je voda glumaca bez sluha zviždao i, da, skitao se uokolo. "Što ima, b'zugda-hiara",5veselo je rekao. "Moraš odmah doći! On govori!" "Govori?" Hwel je poskakivao u zrak. "On deklamira!" uzviknuo je. "Moraš doći! Govori baš poput..." "Mene?" rekao je Vitoller nekoliko minuta kasnije, nakon što su kola zaustavili pod nekim ogoljelim drvećem uz cestu. "Zar ja tako zvučim?" "Da", u zboru je odgovorila cijela družina. Mladi Villikins, koji je specijalizirao ženske uloge, nježno je prstom gurnuo Tomjona koji je stajao na izokrenutoj bačvi nasred čistine. "Hajde, dječače, znaš li moj monolog iz Kako vam drago?' rekao je. Tomjon je potvrdno klimnuo glavom. "Ovdje nema smrti, kažem vam, da leži tu pod stijenom. Jer kad bi Smrt samo čuti mogao..." Zaprepašteno su ga u tišini slušali, dok se beskrajna magla vukla mokrim poljima, a crvena lopta sunca lebdeći prelazila nebom. Kad je dječak završio, niz Hwelovo su lice potekle vruće suze. "Tako mi svih bogova", rekao je kad je Tomjon ušutio. "Morao sam biti u vrlo dobroj formi kad sam to napisao." Glasno je ispuhao nos. "Zar ja tako zvučim?" blijedoga je lica rekao Willikins. Vitoller gaje nježno potapšao po ramenu. "Moj mladiću, kad bi ti tako zvučao", rekao je, "ne bi sad stajao do koljena u blatu nasred ovih zaboravljenih polja, s ničim drugim do narezanog kupusa u zamjenu za čaj." Pljesnuo je rukama. 5Na jeziku patuljaka smrtna uvreda, ali je ovdje upotrijebljeno kao izraz naklonosti. Inače u prijevodu znači "vrtni ukras".
"Nema više, nema više", rekao je, stvarajući pritom oblake pare u smrznutom zraku. "Svi natrag na svoja mjesta. Do sumraka moramo doći pred zidine Sto Lata." Dok su se gunñajući glumci budili iz urokom izazvanog polusna i vraćali se natrag do svojih kola, Vitoller je pokretom pozvao patuljka i stavio mu ruku preko ramena ili, bolje rečeno, oko glave. "Dakle?" rekao je. "Vi patuljci znate sve o magiji, ili se barem tako govori. Što imaš reći na ovo?" "Meštre, on se neprestano vrti oko pozornice. Posve je prirodno da pritom nešto pokupi", neodreñeno je rekao Hwel. Vitoller se nagnuo prema njemu. "Ti u to vjeruješ?" "Vjerujem da sam čuo glas koji mije oduzeo bezvrijedan stih, doradio ga, gurnuo mi ga natrag kroz uho i njime me uboo točno u srce", jednostavno je rekao Hwel. "Vjerujem da sam čuo glas koji je izišao iz grubog oklopa riječi i rekao stvari koje sam doista želio reći, ali se nisam znao izraziti. Tko zna otkud dolaze takve stvari?" Mirno se zagledao u Vitollerovo crveno lice. "Možda je to naslijedio od svojeg oca", rekao je. "Ali..." "A i tko zna što su vještice sve u stanju postići?" rekao je patuljak. Vitoller je osjetio kako ga žena hvata za ruku. Dok je ustajao, potpuno zbunjen i bijesan, ona gaje poljubila iza u vrat. "Nemoj sebe mučiti", rekla je. "Zar to nije najbolje što se moglo dogoditi? TVoj je sin upravo izgovorio svoju prvu riječ." Došlo je proljeće, a bivši kralj Verence još uvijek nije mogao prihvatiti da biti mrtav ujedno znači i mirno počivati. Bezdušno je lutao dvorcem, u potrazi za načinom na koji će pobjeći iz čvrstog stiska u koji ga je njegovo drevno kamenje uhvatilo. I pritom se trudio ukloniti s puta drugim duhovima.
Champor je bio u redu, premda možda malo zamoran. Ali Verence je ustuknuo još kad je prvi put ugledao Blizance kako s rukom u ruku tumaraju ponoćnim hodnicima. Njihovi tanani duhovi bili su poput spomenika djelima još mračnijim od uobičajenih kraljevskih nepodopština. Zatim je tu bio Trogloditski Lutalica, prilično izblijedjeli majmunoliki čovjek odjeven samo u krznenu pregaču oko pojasa, koji je dvorac očito opsjedao samo zato što je ovaj izgrañen točno na njegovu grobištu. Bez jasnog razloga, kroz praonicu bi povremeno protutnjila kočija u kojoj neka žena nije prestajala vrištati. A što se tiče kuhinje... Jednog je dana popustio napasti i, unatoč svemu što mu je stari Champot govorio, pošao tragom mirisa hrane u veliku, vruću, visokim svodom nadsvoñenu špilju što je dvorcu služila za kuhinju i klaonicu. A to je bilo neobično. Još od djetinjstva nije ovamo zalazio. Kraljevi i kuhinje nekako nisu išli zajedno. Bila je prepuna duhova. Ali to nisu bili ljudski duhovi. Čak niti pračovječni. Bili su to duhovi jelena. Volova. I zečeva, fazana, jarebica, i ovaca, i svinja. Bilo je tu čak i nekih okruglih napuhanih stvari što su nelagodno podsjećale na duhove ostriga. Bili su tako tijesno stisnuti da su se zapravo meñusobno miješali i protiskivali jedni kroz druge, pretvarajući kuhinju u tihu, isprepletenu noćnu moru od zuba i krzna i rogova, tek napola vidljivih i neodreñenih. Nekoliko njih ga je primijetilo i to je pokrenulo čudan žamor glasova koji su zvučali nekako daleko, tanano i neugodno izvan dosega čujnosti. Kroz njih su posve bezbrižno prolazili kuhar i njegovi pomoćnici, pripravljajući vegetarijanske kobasice. Verence je pola minute buljio u njih i zatim pobjegao odatle, priželjkujući da još uvijek ima normalan želudac kako bi četrdeset godina mogao sebi gurati prste niz grlo i izbacivati iz sebe sve što je pojeo. Potražio je osamu u konj usnici u kojoj su njegovi psi cviljeli, grebli po vratima i bili općenito uznemireni osjetivši njegovu
nevidljivu prisutnost. A sada je opsjedao - kako je samo mrzio tu riječ - Dugu galeriju, u kojoj su ga iz prašnjavih sjena gledale slike davno preminulih kraljeva. Bio bi im mnogo skloniji da ih priličan broj nije susreo kako ćeretaju u raznim prostorijama dvorca. Verence je sebi u smrti postavio dva cilja. Jedan je bio izaći iz dvorca i pronaći svojeg sina, a drugi osvetiti se vojvodi. Ali ne tako da ga ubije, odlučio je, čak i kad bi za to pronašao načina, jer bi vječnost u društvu tog vječno nacerenog idiota smrti dodala još nešto novog užasa. Sjeo je pod sliku kraljice Bemery (670-722), čije bi mu se pomalo krute ali ipak pristale obline činile mnogo privlačnijima daje tog jutra nije vidio kako prolazi kroz zid. Verence je pokušavao izbjegavati hodanje kroz zid. Čovjek je držao do svoje časti. Odjednom je osjetio da ga netko promatra. Okrenuo je glavu. Na dovratku je sjedila mačka, gledala ga i sporo treptala. Bila je šareno siva i krajnje debela... Ne. Bila je krajnje velika. Bila je tako prekrivena ožiljcima daje više sličila šaci prekrivenoj krznom. Uši su joj se pretvorile u par izbušenih patrljaka, jedino joj se žuto oko suzilo u pukotinu što je zračila pakošću, a rep joj je, dok je tako buljila u njega, oblikovao niz drhtavih upitnika. Greebo je načuo daje gospa imala malu bijelu mačkicu, pa je došao pozdraviti je. Verence nikad dotad nije vidio životinju s toliko utjelovljene zloće. Nije mogao otrpjeti kad je krenula podom i pokušala mu se očešati o noge, predući poput ogromnog slapa. "Dakle, dakle", rastreseno je rekao kralj. Posegnuo je i pokušao mačka počešati izmeñu ona dva iskrzana komadića na glavi. Bilo je pravo olakšanje naići na još nekoga, osim duhova, tko gaje mogao vidjeti, a Greebo je bio, morao je to osjetiti, krajnje neobičan mačak. U dvorcu su uglavnom živjele brižno njegovane i mažene mačkice, kućni ljubimci, ili ravnouhe stalne stanovnice kuhinje i štala, koje su općenito
podsjećale na glodavce kojima su se prehranjivale. S druge strane, ovo je bila samosvojna životinja. Naravno, sve mačke ostavljaju takav dojam, ali umjesto bezumne zaokupljenosti samima sobom, često zabunom smatrane nekakvom tajnovitom mudrošću tih stvorenja, Greebo je zračio istinskom inteligencijom. A zračio je i mirisom koji je bio u stanju rušiti zidove i izazvati probleme sa sinusima kod mrtve lisice. Samo je jedna vrsta ljudi držala takve mačke. Kralj je pokušao čučnuti i otkrio kako je pritom malo utonuo u pod. Pribrao se i podigao natrag. Kad se čovjek jednom udomaći u nadzemaljskom svijetu za njega više nema nikakve nade, pomislio je. Samo bliski srodnici i duševno naklonjeni, rekao je Smrt. U dvorcu ni jednih ni drugih nije bilo previše. Vojvoda je zadovoljavao uvjete za prvu skupinu, ali gaje ustrajna samosvojnost psihički učinila upotrebljivim poput kakve mrkve. Kad su u pitanju bili oni drugi, uvjete su izgleda ispunjavali jedino Luda i kuhar, ali kuhar je mnogo vremena provodio ridajući u smočnici, jer mu više nisu dopuštali da peče bilo što krvavije od pastrnka, a Ludi su živci već bili zapleteni u takvu zbirku čvorova daje Verence odustao od svakog pokušaja da mu se približi. A sada, vještica. Ako mu ni vještica neće biti sklona, tada će se kralj Verence pretvoriti u običan lahor. Morao je u dvorac dovući neku vješticu. A tada... Smislio je plan. Zapravo, i više od toga; bio je to Plan. Mjesecima gaje smišljao. Jer ionako nije imao ništa drugo činiti, osim misliti. Oko toga je Smrt imao pravo. Sve što su duhovi posjedovali bile su misli i, premda su misli kralju općenito bile posve strane, nepostojanje bilo kakvog tijela koje će mu svojim raznolikim šalama odvlačiti pozornost zapravo mu je pružila prigodu da istraži užitke mozganja. Nikad prije nije imao Plan, ili barem ne nekakav koji bi išao dalje od "Idemo pronaći nešto za ubiti". I sad je ovdje, sjedeći pred njim i umivajući se, sjedio ključ za rješenje cijelog slučaja. "Mic, mic, mačkice", pokušao je. Greebo ga je probio svojim
žutim pogledom. "Mačko", žurno se ispravio kralj i ustuknuo, pokazujući mačku rukom da pode za njim. Na trenutak se činilo da će poziv ostati neuslišan a onda se na njegovo olakšanje Greebo uspravio na noge, zijevnuo i bešumno krenuo za njim. Greebo nije često susretao duhove, pa je ovaj visoki bradati čovjek prozirna tijela u njemu probudio neodreñeno zanimanje. Kralj se zaputio prašnjavim sporednim hodnikom prema sobi za starudiju, prepunoj napola raspalih tapiserija i portreta davno umrlih kraljeva. Greebo ju je kritički istražio, a zatim sjeo nasred prašnjavog poda i iščekujući upro pogled u kralja. "Zar ne vidiš, ovdje ima obilje miševa i sličnih stvari", rekao je Verence. "A kroz razbijeni prozor upada kiša. Tu su i sve ove tapiserije na kojima se može udobno spavati." Eto, na tome je radio svih ovih mjeseci. Za života je uvijek dobro skrbio o svojem tijelu, a od smrti se trudio sačuvao liniju. Lako je bilo opustiti se i dozvoliti sebi da se zaobli na uglovima; dvorcem su lutali neki duhovi koji su izgledali poput običnih blijedih mjehura. Ali Verence je uveo čeličnu samokontrolu i vježbao - no, ozbiljno razmišljao o vježbanju - i tako prilično dobro napuhao svoje izvanzemaljske mišiće. Zahvaljujući mjesecima pumpanja ektoplazme bio je u boljoj kondiciji nego ikad prije, ako zanemarimo to što je bio mrtav. A onda je najprije započeo s malim zadaćama, s grinjama. Prva gaje zamalo ubila8, ali bio je uporan i napredovao do zrnaca pijeska, pa do cijelih zrnaca suhog graška; još uvijek se nije usuñivao zalaziti u kuhinju, ali se jedno vrijeme zabavljao presoljavanjem Felmetovih jela, dok se nije pribrao i rekao sebi da trovanje nije častan posao, čak ni kad je u pitanju takva fukara. A sada se svom težinom naslonio na vrata i svakim svojim mikrogramom se natjerao da bude što je moguće teži. S nosa mu je kapao znoj autosugestije i nestajao prije nego bi dospio do poda. Greebo je sa zanimanjem promatrao kako
se na kraljevim rukama mišići grče i prepleću, kao da se u njima pare nogometne lopte. Vrata su se pomaknula, zaškripala, a zatim naglo tresnula o dovratak. Zapor je kliknuo i zatvorio se. To bi sada moralo prokleto dobro raditi, rekao je Verence sebi. On taj zapor nikad neće uspjeti sam otvoriti. Ali vještica će sigurno doći u potragu za svojim mačkom - nije li tako? Na brdu iza dvorca Luda je ležao potrbuške i buljio u dubine malog jezera. Nekoliko žaba mu je uzvratilo pogledom. No, recimo to tako. Negdje na Disku, govorio mu je razum, mora postojati netko još jadniji od njega. Pitao se tko bi to samo mogao biti. Nije on sam tražio da postane Ludom, ali to ionako nije bilo važno, jer se nije mogao sjetiti nikoga u obitelji tko bi ga uopće slušao, nakon što je Tata pobjegao. Djed sigurno ne bi. U svojim najranijim uspomenama, sjećao se Djeda kako stoji nagnut nad njim i mehanički mu ponavlja viceve, naglašavajući svaku riječ svojim remenom; koji je bio načinjen od debele kože, a to stoje bio ukrašen zvoncima nije mnogo popravljalo stvar. Djedu su pripisivali sedam izvornih službenih viceva. Četiri godine za redom je osvojio počasnu kapu sa zvončićima na Velikoj nagradi Ankh-Morporka u idiotskom brbljanju, što gaje vjerojatno učinilo najsmješnijim čovjekom svih vremena. Toliko je naporno za to radio, da mu nagrada nikako nije mogla pobjeći. Zadrhtavši, Luda se prisjetio kako je u svojoj šestoj godini jednom nakon večere plašljivo pristupio starcu sa šalom koju je sam smislio. Bila je to neka šala o patki. Nagrañen je najvećim batinama u životu, jer se uopće usudio na taj način izazivati starog šaljivca. "Moj momče, naučit ćeš...", prisjećao se svake riječi, naglašene zvonkim pljuskama, "... da u životu nema ozbiljnijeg posla od ismijavanja. Odsad više nikad nećeš...", starac je zastao da bi promijenio ruku, "... nikad, nikad
nećeš izgovoriti šalu koju nije odobrio Ceh. Tko si ti da bi odlučivao što je smiješno? Vesela stvar, dopustiti nevjestom rugalici da se razbacuje neodobrenim pošalicama; takav smijeh je smijeh neznalice. Nikad. Nikad. Nemoj više nikad dopustiti da te u tome uhvatim." Nakon toga se morao posvetiti učenju napamet tri stotine osamdeset tri vica koje je Ceh odobrio, što je već samo po sebi bilo strašno, te cijelog mnogo većeg rječnika, stoje bilo još strasnije. A onda su ga poslali u Ankh gdje je u okrutno praznim prostorijama otkrio da postoje i druge knjige osim teške i u broncu uvezene Zbirke monstruoznih šala. Tamo je otkrio cijeli jedan novi svijet prepun čudnih mjesta, u kojem su ljudi činili zanimljive stvari, poput... Pjevanja. Čuo je da netko pjeva. Oprezno je podigao glavu i poskočio kad su mu se oglasili zvončići na kapi. Žurno je zgrabio te omražene stvari. Pjevanje se nastavilo. Ludaje oprezno provirio kroz pukotinu na grmu končare koji mu je pružao savršeni zaklon. Pjesma nije bila osobito dobra. Činilo se da pjevačica zna samo za riječ "la", ali joj se nije moglo prigovoriti da se ne trudi. Pjesma je ostavljala opći dojam da pjevačica vjeruje kako bi ljudi u izvjesnim okolnostima trebali pjevati "la la la" i čvrsto je odlučna učiniti ono što svijet od nje očekuje. Ludaje riskirao, još malo više podigao glavu i prvi put u životu ugledao Magrat. Koja je zastala u prilično samosvjesnom plesu i pokušavala bez većeg uspjeha u kosu uplesti nekoliko tratinčica. Ludaje zadržao dah. U dugim noćima probdjevenim na hladnim kamenim pločama hodnika sanjao je takvu ženu. Premda, kad je bolje promislio, ne baš takvu; njegove su žene bile bolje obdarene u predjelu grudi, nosovi im nisu bili tako crveni i šiljasti, a kosa im je težila malo slobodnijem padu. Ali Ludin libido je bio dovoljno bistar da bi uočio razliku izmeñu nemogućeg i razumno ostvarivog i požurio u kratki spoj staviti strujne krugove nekoliko sigurnosnih
filtera. Magrat je brala cvijeće i pričala s njime. Luda se upro da bolje čuje. "Evojesenbilja", rekla je. "I crvotrave, protiv upale uha..." Čak bi i Dadilja Ogg, koja je imala prilično veseo pogled na svijet, teško mogla reći nešto pohvalno o Magratinu glasu. Ali, on je na Ludine uši padao poput cvjetnih latica. "... i petolisnog lažnog koločepa, najboljeg za krvarenje iz mjehura. Ah, a ovdje je starčev žabljak. To je za zatvor." Luda je sramežljivo ustao, što je popraćeno raskošnom zvonjavom. To je Magrat izgledalo kao da je u udolini, u kojoj dotad nije bilo ničega opasnijeg od oblaka blijedoplavih leptira i nekoliko uposlenih bumbara, odjednom iz zemlje izniknuo veliki crvenožuti demon. Koji je neprestano otvarao i zatvarao usta. I imao tri prijeteća roga. Užurbani glas što joj je dopirao iz dubina mozga rekao je: Sada bi poput plahe gazele trebala pobjeći odavde; to je u ovakvim okolnostima posve prihvatljivo. Ali onda je intervenirao zdravi razum. U svojim optimističnijim raspoloženjima Magrat sebe ne bi usporeñivala s gazelom, plahom ili ne. Osim toga, pridodao je, osnovna je kvaka u bježanju poput plahe gazele to što će pritom vjerojatno uteći i od njega. "Ovaj", rekla je prikaza. Još zdraviji razum joj je, unatoč općem vjerovanju Bakice Vremenovoštane da Magrat nedostaje nekoliko dasaka, naglasio kako demoni vrlo rijetko patetično zveckaju i izgledaju kao da su ostali potpuno bez daha. "Zdravo", rekla je. I Ludin je mozak naporno radio. Počela gaje obuzimati panika. Magrat je izbjegavala špicaste šešire kakve su nosile starije vještice, ali se ipak držala jednog od temeljnih pravila vještičjeg zanata. Nema velike koristi od toga što si vještica, ako tako i ne izgledaš. U njezinu je slučaju to značilo mnogo srebrnog nakita u obliku oktograma, šišmiša, pauka,
zmajeva i drugih simbola svakodnevnog misticizma. Magrat bi nokte bila lakirala u crno, da nije znala da će se tada morati suočiti s Bakičinim uništavaj učim prijezirom. Ludi je počelo svitati daje iznenadio vješticu. "Ups", rekao je i okrenuo se da pobjegne odatle. "Nemoj..." započela je Magrat, ali Luda je već jurio šumskom stazom što je vodila do dvorca. Magrat je ostala stajati zagledana u kiticu klonulog cvijeća u ruci. Provukla je prste kroz kosu, iz koje se prosuo pljusak uvelih latica. Osjećala je daje upravo dopustila da joj važan trenutak izmakne iz ruku, baš kao mašću premazana svinja kroz kakav uski prolaz. Osjetila je snažnu želju da prokune. Znala je ona jako mnogo kletvi. Dobrica Whemper je na tom području bila neobično maštovita; čak su se i šumska stvorenja znala pri prolasku uz njezinu kolibu dati u bezumni bijeg. Ali nije uspjela pronaći niti jednu kojom bi potpuno iskazala što osjeća. "O, do vraga", napokon je rekla. Te je noći ponovno zasjao puni mjesec i sve tri vještice su krajnje neuobičajeno uranile do onog uspravnog kamena; on je zbog toga osjetio takav stid da se odmah otišao skriti u klekovinu. "Greeba već tri dana nema kući", rekla je Dadilja Ogg, čim je pristigla. "To nije njemu slično. Nigdje ga ne mogu pronaći." "Mačke se znaju o sebi brinuti", rekla je Bakica Vremenovoštana. "Države ne znaju. Moram vas izvijestiti o nekim povjerljivim podacima. Magrat, upali vatru." "Mmm?" "Rekla sam, Magrat, upali vatru." "Mmm? Ah. Dobro." Dvije starije vještice su gledale kako besciljno luta vrištinom, odsutno ubirući suhe grane. Magrat kao da su misli bile na nekom drugom mjestu. "Nekako mi ne sliči na sebe", rekla je Dadilja Ogg. "Da. To bi moglo predstavljati izvjestan napredak", kratko je
uzvratila Bakica i sjela na kamen. "Trebala ju je zapaliti još prije nego smo mi došle. To joj je posao." "Ne misli ona ništa loše", rekla je Dadilja Ogg, zamišljeno zagledana u Magratina leña. "I ja kao djevojka nisam mislila ništa loše, ali to nije moglo obuzdati bridak jezik Dobrice Filter. Najmlaña vještica mora svoje odslužiti, znaš već kako je. Nama je bilo još teže. A pogledaj nju. Čak ne nosi niti špicasti šešir. Kako će na taj način itko znati?' "I ti si nešto imala na umu, Esme?" rekla je Dadilja Ogg. Bakica je mračno klimnula glavom. "Jučer sam imala goste", rekla je. "I ja." Unatoč svim brigama, Bakicu je to pomalo ozlojedilo. "Koga?" "Gradonačelnika Lancrea i gomilu grañana. Nisu zadovoljni novim kraljem. Žele kralja kojem mogu vjerovati." "Ja ne bih vjerovala nijednom kralju u kojeg grañani imaju povjerenja", rekla je Bakica. "Da, ali ovo nikome ne čini dobro, svi ti porezi i ubijanje ljudi. I, taj novi zapovjednik straže je vrlo vrijedan kad je u pitanju podmetanje požara. Znam, i stari Verence je to običavao činiti, ali... no..." "Znam, znam. To je bilo prisnije", rekla je Bakica. "Čovjek bi osjećao daje to mislio učiniti. Ljudi vole osjećati kad do njih drže." "Taj Felmet mrzi kraljevstvo", nastavila je Dadilja. "Svi to govore. Kažu da, kad odu kod njega na razgovor, samo bulji u njih i cereka se i trlja ruke i lagano se trza." Bakica se počešala po bradi. "Pazi, a stari kralj je običavao vikati na njih i tjerati ih iz dvorca nogom u stražnjicu. Govorio bi da on nema vremena petljati se s dućandžijama i njima sličnima", pridodala je s prizvukom odobravanja. "Alije u tome uvijek bio vrlo velikodušan", rekla je Dadilja Ogg. "I on..." "Kraljevstvo je zabrinuto", rekla je Bakica. "Da, već sam to rekla." "Nisam mislila na ljude, mislila sam na cijelo kraljevstvo."
Bakica je pojasnila. Dadilja ju je nekoliko puta prekidala kratkim pitanjima. I kao da nije sumnjala u ništa od onoga što je čula. Bakica Vremenovoštana nikad nije izmišljala stvari. Na kraju je rekla: "Dakle." "Upravo to i ja mislim." "Pazi ti to." "Baš tako." "I što su životinje onda učinile?" "Otišle. Ono ih je tamo dovelo, ono ih je i pustilo da odu." "Nitko nikoga nije pojeo?" "Ne preda mnom." "Čudno." "Točno tako." Dadilja Ogg se zagledala u sunce na zalasku. "Ne vjerujem da mnogo kraljevstava čini takve stvari", rekla je. "Vidjela si ono u kazalištu. Kraljevi i njima slični se cijelo vrijeme meñusobno ubijaju. I njihova se kraljevstva u tome snalaze kako najbolje znaju. Otkud to da se ovo sad odjednom osjetilo uvrijeñenim. "Već je dugo ovdje", rekla je Bakica. "Tako je i svugdje drugdje", rekla je Dadilja i glasom vječnog učenika pridodala: "Svugdje je bilo tamo gdje jest još otkako je prvi put tamo nastalo. To se zove zemljopis." "To se odnosi samo na zemlju", rekla je Bakica. "Ali to nije isto što i kraljevstvo. Kraljevstvo je načinjeno od svakojakih stvari. Zamisli. Od vjernosti. Sjećanja. Ono je zajednica različitih zajedničkih postojanja. I onda sve te stvari stvore nekakav oblik života. Ne tjelesan, nego više kao nekakvu živuću zamisao. Načinjenu od svega što je živo i razmišlja. I što su oni prije njih mislili." Magrat se ponovno pojavila i počela pripremati vatru, ponašajući se pritom kao daje u nekakvu transu. "Vidim da si o tome mnogo razmišljala", vrlo sporo i oprezno je rekla Dadilja. "I ovo kraljevstvo želi boljeg kralja, to želiš reći?"
"Ne! Hoću reći, da. Čuj...", nagnula se naprijed, "... ono ne gleda na ono što mu se sviña ili ne sviña onako kako to čine ljudi, nije li tako?" Dadilja Ogg je ustuknula. "Dakle, vjerojatno ne gleda, žarne", nagañala je. "Nije ga briga jesu li ljudi dobri ili loši. Mislim da ono to ne može niti razlikovati, jednako kao što ti ne možeš razlikovati dobrog od lošeg mrava. Ali očekuje da je kralju do njega stalo." "Da, ali", nevoljno je rekla Dadilja. Počeo ju je lagano strašiti sjaj u Bakičinim očima. "Mnogi su se ljudi meñusobno poubijali da bi postali kraljevima Lancrea. Počinili su svakojaka umorstva." "Nema veze! Nema veze!" rekla je Bakica, mašući rukama. Počela je brojati na prste. "Zbog čega?" rekla je. "Prvo, kraljevi idu uokolo i ubijaju jedni druge jer je sve to dio njihove sudbine i tome slično i ne broji se kao umorstvo, a drugo, oni ubijaju za kraljevstvo. To je onaj važan dio. Ali ovaj novi čovjek samo žudi za moći. Mrzi kraljevstvo." "Zbilja, pomalo mi sliči psu", rekla je Magrat. Bakica se otvorenih usta zagledala u nju, smišljajući kako bi joj uzvratila, a onda joj se izraz na licu smekšao. "Prilično sliči", rekla je. "Psa nije briga je li mu gospodar dobar ili zao, sve dok se prema njemu dobro odnosi." "No, dakle", rekla je Dadilja. "Nitko ne voli Felmeta. I, što ćemo po tom pitanju poduzeti?" "Ništa. Znaš da se ne smijemo miješati." "Ti si spasila bebu", rekla je Dadilja. "To nije bilo miješanje!" "Kako hoćeš", rekla je Dadilja. "Ali on će se možda jednog dana vratiti. Opet sudbina. I ti si rekla da moramo skriti krunu. I ona će se vratiti, pazi što ti kažem. Magrat, požuri s tim čajem." "Što ćeš ti učiniti s grañanima?" rekla je Bakica. "Rekla sam im da to moraju sami srediti. Kad jednom upotrijebimo magiju, rekla sam im, to više nikad neće prestati. Znaš to i sama." "Točno", rekla je Bakica, ali u glasu joj se mogao osjetiti
tračak sjete. "Ipak, reći ću ti i ovo", kazala je Dadilja. "To im se nije baš previše svidjelo. Gunñali su sebi u brade na odlasku." Magrat je bubnula: "Znate li onu dvorsku Ludu?" "Čovječuljak vlažnih očiju?" rekla je Dadilja, kojoj je laknulo što se razgovor vratio na prirodnije teme. "Nije baš tako mali", rekla je Magrat. "Znate li mu možda ime? "Zovu ga samo Luda", rekla je Bakica. "Nije to nikakav posao za muškarca. Trčati uokolo s tim zvonima na sebi." "Majka mu je bila neka starica stoje živjela tamo negdje u Crnoj Travi", rekla je Dadilja Ogg, čije je poznavanje rodoslovlja Lancrea već postalo legendom. "Bila je ljepotica dok je bila mlaña. Mnoga je srca slomila, jest bogme. Načula sam ja podosta o tim skandalima. Ipak, Bakica je u pravu. Kad sve zbrojimo, Luda ostaje Luda." "Zašto si to pitala, Magrat?" rekla je Bakica Vremenovoštana. "Ah... jedna djevojka iz sela me to pitala", rekla je Magrat, grimiznih ušiju. Dadilja je pročistila grlo i nacerila se Bakici Vremenovoštanoj, koja je samo šmrcnula, ostavši po strani. "Postojanje to posao", rekla je Dadilja. "To ti mogu jamčiti." "Ha", rekla je Bakica. "Muškarac koji po cijeli dan zvonca. Nikome ti taj nije za muža, eto što ja mislim." "Ali barem ćeš... ona će uvijek znati gdje se nalazi", rekla je Dadilja, uživajući u svemu tome. "Samo mora osluhnuti." "Nikad ne vjeruj čovjeku s rogovima na šeširu", jetko je primijetila Bakica. Magrat je ustala i pribrala se, premda se činilo da joj je za neke dijelove trebalo podosta vremena. "Vi ste običan par luckastih starica", tiho je rekla. "Idem ja kući." Ne izgovorivši više ni riječi, odmarširala je niz stazu prema svojem selu. Stare su vještice pogledale jedna drugu. "Dakle!" rekla je Dadilja. "To je od svih onih knjiga što ih danas čitaju", rekla je Bakica. "Od toga im se pregrije mozak. Ti joj nisi u glavu stavljala nikakve bubice, je li?" "Kako to misliš?"
"Znaš kako mislim." Dadilja je skočila na noge. "Zbilja ne vidim zašto bi djevojka morala cijeli život ostati usidjelicom samo zato što ti misliš daje tako ispravno", rekla je. "Osim toga, gdje bismo bili kad ljudi ne bi imali djece?" "Nijedna od tvojih cura nije vještica", rekla je Bakica, takoñer ustajući. "Mogle su biti", branila se Dadilja. "Jesu, da si ih pustila da same odlučuju, umjesto što si ih neprestano hrabrila da se bacaju na muškarce." "One su zgodne. Ne možeš stati na put ljudskoj prirodi. Znala bi to da si ikad..." "Da sam ikad što?" tiho je rekla Bakica Vremenovoštana. Dugo su gledale jedna drugu u mrtvoj tišini. Obje su to mogle osjetiti, napetost koja im se iz same zemlje uvlačila u tijelo, vruć, bolan osjećaj da su započele nešto što, bez obzira na sve, moraju dovršiti. "Znala sam te dok si još bila curica", mrzovoljno je rekla Dadilja. "Ohola, eto kakva si bila." "Barem sam većinu života provela u uspravnom položaju", rekla je Bakica. "Odvratno, eto kako je bilo. Svi su tako mislili." "Kako bi ti to mogla znati?" prasnula je Dadilja. "Cijelo selo je o tebi pričalo", rekla je Bakica. "I o tebi, isto tako! Zvali su te Ledena Djeva. Nikad to nisi doznala, je li?" podrugivala se Dadilja. "Ne želim sebi prljati usne ponavljanjem imena kojima su tebe zvali", uzviknula je Bakica. "Ma, je li?" vrisnula je Dadilja. "Dakle, moja dobra ženo, dozvoli da ti kažem..." "Da se nisi usudila tim tonom sa mnom razgovarati! Nisam ja ničija dobra žena..." "Baš tako!" Ponovno je uslijedila tišina u kojoj su samo razmjenjivale ubojite poglede, stojeći nosom u nos jedna drugoj, ali ova je tišina bila za cijelo mnoštvo netrpeljivosti na višoj razini od prethodne; u vrućini te tišine ste mogli ispeći purana. Više nije bilo vikanja. Stvari su otišle previše po zlu da bi se više
vikalo. Sad su glasovi bili tihi i puni prijetnje. "Uopće nisam smjela slušati Magrat", režala je Bakica. "Ovo petljanje s vještičjim zborom je obična glupost. Oni privlače posve krivu vrstu ljudi." "Baš mi je drago što smo obavile ovaj mali razgovor", prosiktala je Dadilja Ogg. "Pročistili su mi se vidici." Spustila je pogled. "I, madam, vi se nalazite na mojem teritoriju." "Madam!" U daljini je zagrmjela oluja. Neprestana oluja Lancrea se nakon izleta u podbrde vratila na noćenje u planine. Posljednje zrake sunca plavičasto su se probijale kroz oblake, a debele su kišne kapi počele teško udarati po šiljastim šeširima dvaju vještica. "Doista za sve ovo nemam vremena", prasnula je Bakica, dršćući. "Ni ja", rekla je Dadilja. "Laka ti noć." "I tebi." Okrenule su jedna drugoj leña i otprašile u pljusak. Ponoćna je kiša lupala po Magratinim zastrtim prozorima dok je nasumce listala knjige Dobrice Whemper o nečemu što, u nedostatku boljeg izraza, možemo zvati prirodnom magijom. Starica je bila veliki skupljač takvih stvari i, stoje krajnje neobično, znala ih i sama zapisivati; vještice se inače nisu previše bavile pisanom riječi. Ali knjiga za knjigom punile su se sitnim, pedantnim rukopisom stoje do pojedinosti opisivao učinke strpljivih pokusa u primijenjenoj magiji. Dobrica Whemper je, zapravo, bila vještica-istraživač. Magrat je proučavala ljubavne uroke. Svaki put kad bi zažmirila u tami je iza kapaka vidjela onaj crveno-žuti lik. Uz prasak je zaklopila knjigu i pogledala u svoje zabilješke. Najprije mu mora doznati ime. To bi trebao omogućiti onaj stari trik s guljenjem jabuke. Trebate samo oguliti jabuku, uzeti cijelu oguljenu koru i baciti je preko ramena; na pod će pasti ispisujući njegovo ime. Milijuni djevojaka su ga iskušali