Vile sudjenice - Pratchett Terry

odbacujući ih u zrak. "Mislim, ti znaš da on nije moja krv." "Ipak je tvoj sin", rekao je Hwel. "Nisu važne samo te petljavine s nasljeñem." "Lijepo od tebe što tako govoriš." "Tako i mislim. Pogledaj mene. Meni sudbina nije trebala namijeniti pisanje kazališnih predstava. Patuljci ne bi trebali znati ni čitati. Na tvojem mjestu, ne bih se previše zabrinjavao oko sudbine. Menije bilo suñeno biti rudarom. Sudbina u pola slučajeva griješi." "Ali, i sam si rekao da sliči na onog Ludu. Premda ja to nisam primijetio." "Svjetlo ne može griješiti." "Može li i tu na djelu biti kakva sudbina." Hwel je slegnuo ramenima. Znao je daje sudbina čudna stvar. Ne možeš joj vjerovati. Često je čak ne možeš ni sagledati. Baš kad pomisliš da si blizu rješenju, pokaže se da je na stvari nešto drugo - možda slučajnost, ili viša sila. Čvrsto zaključaš vrata pred njom, a ona ti stoji iza leda. I onda, baš kad pomisliš da sije prikucao za zid, ona ti odšeta s čekićem. On se sudbinom mnogo služio. Kao alatka za njegove predstave bila je bolja čak i od duhova. Za dobar stari zaplet nije bilo ničega boljeg od sudbine. Bilo bi pogrešno vjerovati da je možeš uobličiti. A što se tiče vjerovanja da njome možeš upravljati... Bakica Vremenovoštana se razdražljivo škiljeći zagledala u kristalnu kuglu Dadilje Ogg. Nije to bila neka posebno dobra kugla, jer se zapravo radilo o ribarskom plovku izrañenom od zelenog stakla, što ga je iz stranjskih primorja donio jedan od njezinih sinova. Sve je izobličavala, uključujući, sumnjala je, i samu istinu. "Definitivno je krenuo na put", napokon je rekla. "Kočijom." "Baš bih voljela da je u njih upregnut divlji bijeli bojni konj", rekla je Dadilja Ogg. "Znate već. S ukrasnom pokrivkom i sve to." "Nosi li čarobni mač?" pitala je Magrat, nagnuvši se da bolje vidi. Bakica Vremenovoštana se zavalila u stolici. "Vas dvije ste prava sramota", rekla je. "Ne znam... čarobni

konji, divlji mačevi. Spletkarite poput dvaju mljekarica." "Čarobni mačje važan", rekla je Magrat. "Moraš jednoga imati. Možemo ga i mi načiniti", čeznutljivo je pridodala. "Od gromom pogoñenog željeza. Imam za to jedan dobar urok. Uzmeš nešto tog željeza", nesigurno je rekla, "a onda od njega načiniš mač." "Ne želim imati posla s tom starudijom", rekla je Bakica. "Najprije danima čekaš da ta prokletinja točno pogodi, a onda ti zamalo otrgne ruku." "I uroñeni biljeg u obliku jagode", rekla je Dadilja Ogg, ne obazirući se na te upadice. Ostale dvije su je iščekujući pogledale. "Znak u obliku jagode", ponovila je. "To je jedna od onih stvari koje moraš imati ako si princ što dolazi položiti pravo na kraljevstvo. Kako bi svi znali. Naravno, nemam pojma kako prepoznaju da se doista radi o jagodi." "Ne možemo se oslanjati na jagode", rastreseno je primijetila Bakica, ponovno istražujući kristalnu kuglu. U njezinim ispucanim zelenim dubinama što su mirisale na pokojne jastoge tog je trena Tomjon ljubio svoje roditelje, rukovao se ili grlio s ostatkom družine i uspinjao se na kola koja su predvodila povorku. Moralo je ipak djelovati, rekla je sebi. Jer u protivnom ne bi dolazio ovamo, zar ne? Oni ostali moraju biti ljudi od njegova povjerenja i dragi suputnici. Napokon, zdrav razum govori da mora prijeći pet stotina milja kroz opasne krajeve u kojima se svašta može dogoditi. Pretpostavljam da su im oklopi i oružje u kolima. Osjetila je tračak sumnje i odmah se dala u istragu. Razumno je zaključiti da ne može dolaziti iz bilo kojeg drugog razloga. Urok smo izvele baš kako treba. Osim sastojaka. I dobrog dijela poezije. A vjerojatno nije ni u pravo vrijeme izveden. I Gytha je većinu toga odnijela kući, za mačka, što nikako ne može biti ispravno. Ali on dolazi. Ne može se reći da nije tako. "Esme, molim te, pokrij to krpom kada završiš", rekla je Dadilja. "Uvijek se brinem da će netko zaviriti u to dok se

kupam." "On dolazi", rekla je Bakica, a u glasu joj se osjećalo takvo zadovoljstvo da bi njime mogli mljeti kukuruzno brašno. Prebacila je preko kugle crnu torbu od baršuna. "Dug je to put", rekla je Dadilja. "Ima on još što putovati. A možda naiñe i na razbojnike." "Mi ćemo bdjeti nad njim", rekla je Bakica. "To nije ispravno. Ako misli postati kraljem, tada mora biti sposoban sam voditi svoje bitke", rekla je Magrat. "Ne želimo da nepotrebno rasiplje snagu", durila se Dadilja. "Želimo da svjež i odmoran stigne ovamo." "A onda ćemo mu, nadam se, prepustiti da sam po svojoj volji vodi svoje bitke", rekla je Magrat. Bakica je poslovno pljesnula dlanom o dlan. "Baš tako", rekla je. "Pod uvjetom da pritom pobjeñuje." Bile su se okupile u kući Dadilje Ogg. Kad je Bakica negdje u zoru otišla, Magrat je pronašla izliku da još malo ostane, navodno kako bi pomogla Dadilji sve pospremiti. "Što se dogodilo s onim nemiješanjem?" rekla je. "Kako to misliš?" "Znaš, Dadiljo." "Nije to baš miješanje", nespretno je ustvrdila Dadilja. "Samo mala pomoć da se stvari odviju kako valja." "Ne mogu vjerovati da doista tako misliš!" Dadilja je sjela i počela prtljati oko nekakvog jastuka. "Dakle, vidi, sve to s nemiješanjem je dobro kad se stvari odvijaju kako valja", rekla je. "Lako je ne miješati se kad to nije potrebno. A ja moram misliti i na porodicu. Naš se Jason već nekoliko puta potukao zbog svega onoga što ljudi govore. Našeg Shawna su izbacili iz vojske. Kako ja to vidim, kad dobijemo novog kralja, taj će nam dugovati nekoliko usluga. Jedino to je pošteno." "Ali još prošli tjedan si govorila..." Magrat je zastala, zaprepaštena tim izljevom pragmatizma. "U magiji je tjedan dana puno vremena", rekla je Dadilja. "Na primjer, petnaest godina. Kako bilo, Esme je čvrsto

odlučila, a ja nisam raspoložena sprječavati je." "Znači, po tvojim riječima", ledeno je rekla Magrat, "to 'nemiješanje' je poput odluke da nećeš plivati. Koje se čvrsto držiš sve dok se, naravno, ne dogodi da upadneš u vodu." "Bolje od utapanja", rekla je Dadilja. Pošla je do ognjišta i dohvatila glinenu lulu stoje sličila maloj žlici za katran. Upalila ju je ugar kom s vatre, pod budnim okom Greeba koji ju je promatrao sa svojeg jastuka. Magrat je dokono podigla pokrov s kugle i zagledala se u nju. "Mislim da vještičarenje nikad neću do kraja shvatiti", rekla je. "Baš kad pomislim da sam počela ulaziti u stvar, sve se mijenja." "Svi smo mi samo ljudi." Dadilja je otpuhnula oblak plavičastog dima u dimnjak. "Samo ljudi." "Mogu li posuditi kuglu?" neočekivano je rekla Magrat. "Samo izvoli", rekla je Dadilja. Nacerila se Magrat iza leña. "Posvañala s onim svojim mladićem?" rekla je. "Zbilja ne znam o čemu govoriš." "Već se tri tjedna nisi vidjela s njime." "Ah, vojvoda gaje poslao..." Magrat je zastala, pa nastavila, "... poslao gaje nekud po nešto. Premda to ne znači da o tome brinem." "Vidim. Uzmi kuglu, bez ustezanja." Magrat je bilo drago kad se vratila kući. Noću ionako nitko nije šetao pustopoljinom, ali tijekom posljednjih par mjeseci stanje se definitivno sve više pogoršavalo. Povrh svih općih sumnji u vještice, onoj nekolicini ljudi u Lancreu koji su imali bilo kakvog doticaja s vanjskim svijetom počelo je svitati da se a) ili odjednom počelo dogañati puno više stvari nego ikad dotad ili je b) vrijeme iščašilo zglob. To nije bilo lako dokazati,16ali nekoliko trgovaca koji su se nakon svršetka zime uspjeli probiti planinskim cestama kao da su bili mnogo stariji nego što su trebali biti. Neobjašnjivi dogañaji uvijek su u Srednjogorju zbog snažnog magičnog potencijala bili manje ili više očekivani, ali ipak je pomalo bila novost to da

preko noći nestane nekoliko godina. Zaključala je vrata, pritvorila prozorske kapke i pažljivo položila zeleni stakleni globus na kuhinjski stol. Usredotočila se... Ludaje drijemao pod nepromočivom ceradom riječne lañe stoje plovila uzvodno Ankhom, postojanom brzinom od dvije milje na sat. Nije to bio baš uzbudljiv način prijevoza, ali napokon bi te ipak doveo do odredišta. Činio se prilično smirenim, ali se ipak prevrtao u snu. Magrat se zapitala kako je to provoditi cijeli život u činjenju nečega što ne želiš činiti. Kao da si mrtav, zaključila je, samo još gore, jer si dovoljno živ da zbog toga patiš. Ludu je smatrala slabim, loše voñenim čovjekom, kojemu je sigurno trebao netko čvrst da mu da potporu. I čekala je da se vrati, kako bi se mogla pobrinuti da ga više nikad ne vidi. Ljeto je bilo dugo i vruće. Nisu ništa požurivali. Put od Ankh-Morporka do Srednjogorja je bio dug. I bio je, Hwel je to morao priznati, zabavan. Što nije riječ s kojom su patuljci općenito kod kuće. 16 Zbog načina na koji se vrijeme bilježilo u različitim državama, kraljevstvima i gradovima. Napokon, kad se ista godina na području od svega nekoliko stotina četvornih milja naziva godinom Malog šišmiša, Zaskočenog majmuna, Lovačkog oblaka, Debelih klaunova, Tri sjajna pastuha, te označava s najmanje devet različitih brojki koje obilježavaju vrijeme od krunidbe ili roñenja različitih kraljeva i proroka ili različite dogañaje, kad svaka godina ima različit broj mjeseci a neki od njih uopće nemaju tjedana ijedan od njih odbija priznati dan kao mjeru za vrijeme, sigurno je jedino to da dobar seks ne traje dovoljno dugo. Kalendar teokracije Muntaba dane broji unazad, a ne unaprijed. Nitko ne zna zašto, ali možda ne bi niti bilo pametno vrtjeti se uokolo i pokušavati to doznati. Naravno, s iznimkom plemena Zabingo iz Velikog Nefa.

Kako vam drago je išao dobro. Bez iznimke. Šegrti su sami sebe nadmašili. Zaboravljali su tekst i glumili viceve; u Sto Latu je cijeli treći čin Gretaline i Melliasa odigran uz scenografiju iz drugog čina Ratova magova, ali čini se da nitko nije primijetio kako je najveća ljubavna scena u povijesti odigrana pred kulisama što su prikazivale plimni val koji je preplavio cijeli kontinent. Možda zato što je Tomjon glumio Gretalinu. Učinak je bio tako zbunjujući zanosan da gaje Hwel natjerao da za sljedeću kuću zamijeni uloge, ako se tako uopće može nazvati na jedan dan iznajmljena štala. Ali učinak je bio još zanosniji, čak i unatoč tome što je Gretalinu ovaj put igrao mladi Wimsloe, koji je bio pomalo priglup i znao zamuckivati i čije se pjege ničim nisu mogle skriti. Sljedećeg dana, u nekom bezimenom selu usred beskrajnog mora kupusa, pustio je Tomjona da igra starog Miskina u Kako vam drago, ulogu u kojoj je Vitoller oduvijek blistao. Nju nisi mogao povjeriti nekome tko nema najmanje četrdeset godina, osim ako nisi želio nekog starog Miskina s umetnutim jastukom pod prslukom i gipsanim naboranim licem. Hwel sebe nije smatrao starim. Otac mu je u dvjestotoj još uvijek iskapao tri tone rudače dnevno. Ali sada se osjećao starim. Promatrao je Tomjona kako hramajući silazi s pozornice i u trenu spoznao kako je to biti star, rumen od vina, voditi stare ratove za koje više nitko ne mari, visjeti jezovito na rubu ponora sredovjećja u strahu da ne propadneš u antiku, ali samo o jednoj ruci, jer drugom pokazuješ rogove Smrti. Naravno, sve je to znao još dok je pisao komad. Ali nije spoznavao. Činilo se da ista čarolija nikako ne djeluje na novu predstavu. Pokušali su je odigrati nekoliko puta, samo da vide kako ide. Publika ju je pažljivo odgledala i pošla kućama. Čak se nisu pomučili niti nečim se nabacivati na glumce. Ne zato što su mislili daje predstava loša. Nisu o njoj mislili ništa. A bili su tu svi potrebni sastojci, zar ne? Povjesnice su

prepune ljudi što zlim vladarima posvećuju primjerenu pažnju. Vještice su oduvijek bile dobar izbor. Prikaza Smrti je bila posebno upečatljiva, s nekoliko rečenica zgodnog teksta. Pomiješaj ih skupa..., i kao da jedni druge poništavaju, jer je pozornica nekoliko sati bila preplavljena najobičnijom dosadom. Kasnije noću, kad bi družina pozaspala, Hwel je običavao sjesti u jedna od kola i grozničavo ispravljati tekst. Mijenjao je prizore, izbacivao dijaloge, ubacio je klauna, dodao još jednu borbu i uštimao specijalne efekte. Ali to kao da nije imalo nikakva učinka. Komad je bio poput neke čudesne, zakučaste slike, izbliza prava svetkovina utisaka, a izdaleka obična izmaglica. Kad je bio posebno nadahnut pokušavao je čak promijeniti stil. Ujutro su se ranoranioci već bili naviknuli pronalaziti odbačene pokušaje kako ukrašavaju travu oko kola, poput krajnje načitanih gljiva. Tomjon je sačuvao jedan od najčudnijih: Prva vještica: Kasni. [Stanka] Druga vještica: Rekao je da će doći. (Stanka) Treća vještica: Rekao je da će doći, ali nije. A ovo mi je posljednji vodenjak. Čuvala sam ga samo za njega. A on nije došao. (Stanka) "Mislim", kasnije je rekao Tomjon, "da bi trebao malo usporiti. Napisao si ono što su ti naručili. Nitko nije rekao da mora biti iskričavo." "Ali znam da bi moglo biti. Samo ako to učinim kako valja." "Posve si siguran u ovo s duhom, je li?" rekao je Tomjon. Po načinu na koji je od sebe odgurnuo papir s tekstom vidjelo se da on nije. "S duhom je sve u redu", prasnuo je Hwel. "Prizor s duhom je najbolji od svega što sam napisao." "Samo sam se pitao je li ovo dobar komad za takve stvari,

ništa više." "Duh ostaje. A sada, momče, idemo dalje." Dva dana kasnije, sa Srednjogorjem koje je poput plavog i bijelog zida počelo dominirati obzorjem, družinu su napali. Nije u tome bilo previše drame; upravo su bili izgurali kola preko riječnog gaza i odmarali se u sjeni nekog šumarka koji je iznenada rodio pljačkašima. Hwel je bacio pogled na pola tuceta prljavih i zarñalih sječiva. Njihovi vlasnici kao da su bili pomalo nesigurni oko toga što sljedeće poduzeti. "Negdje ovdje imamo potvrdu..." započeo je. Tomjon gaje gurnuo laktom u rebra. "Ovi mi se ne čine cehovskim lupežima", prosiktao je. "Meni oni definitivno izgledaju kao slobodnjaci." Bilo bi lijepo ustvrditi kako je voda lupeža bio nekakav crnobradi, razmetljivi grubijan, s crvenim ožiljkom na glavi i jednom zlatnom naušnicom i bradom s kojom si mogao čistiti posuñe. Bilo bi to baš zgodno pretjerivanje. A zapravo je upravo tako i bilo. Hwel je jedino pomislio daje drvena noga ipak pomalo prešla mjeru, ali čovjek je očito dobro proučio ulogu. "Dakle", rekao je voda razbojnika. "Što to imamo ovdje i imaju li ovi išta novaca?" "Mi smo glumci", rekao je Tomjon. "To bi trebao biti odgovor na oba pitanja", rekao je Hwel. "Koji uopće nije duhovit", rekao je razbojnik. "Bio sam vam ja u gradu, jesam. Znam ja prepoznati te duhovite vratolomije čim ih spazim i...", napola se okrenuo svojim sljedbenicima, podižući obrvu kako bi naznačio da će sljedeća primjedba biti posebno domišljata, "... ako ne pazite što činite, mogu vam osobno načiniti par rezova." Iza njegovih je leda i dalje vladala duboka tišina, sve dok nije nestrpljivo zamahnuo mačem. "Dobro", rekao je, sada popraćen nesigurnim smijehom. "Primamo svu gotovinu, vrijednosti, hranu i odjeću koju možda imate." "Mogu li ja nešto reći?" javio se Tomjon.

Družina se odmaknula od njega. Hwel se nasmiješio, spustivši pogled na svoje cipele. "Namjeravaš preklinjali za milost, zar ne?" rekao je razbojnik. "Upravo tako." Hwel je ruke zavukao duboko u džepove i pogledao u nebo, tiho zviždeći i pokušavajući ne prasnuti u manijački smijeh. Bio je svjestan toga da i ostatak družine u iščekivanju pogledava u Tomjona. Sad će im održat onaj preklinjući govor iz Trolove priče, pomislio je... "Ono što želim naglasiti jest da...", rekao je Tomjon, dok mu se držanje suptilno mijenjalo, glas postajao dublji, a desna se ruka dramatično ispružala, "... 'Vrijednost čovjekova ne leži u odvažnosti i oružju, Ili u divljoj pohlepnoj pljački'..." Ovo će biti kao kad nas je onaj čovjek pokušao opljačkati u Sto Latu, pomislio je Hwel. Ako nam na kraju počnu predavati svoje oružje, što ćemo do vraga s njime učiniti? A i tako je neugodno kad počnu plakati. Baš u tom trenutku svijet oko njega je poprimio zeleni ton i učinilo mu se da na samoj granici čujnosti može čuti i neke druge glasove. "Bakice, tamo su neki ljudi s mačevima!" "... sječi blistavim oštricama divota svijeta...", rekao je Tomjon, a glasovi na samom rubu mašte su rekli: "Nikakav moj kralj neće ništa moliti od drugih. Magrat, daj mi tu šalicu za mlijeko." "... srce suosjećajno, poljubac..." "To mije poklon od tete." "... taj dragulj svih dragulja i kruna svih kruna." Uslijedila je tišina. Par razbojnika tiho je jecalo u šaku. Njihov voña je rekao: "To je to?" Prvi put u životu, Tomjon je izgledao stjeran u škripac. "Pa, jest", rekao je. "Ovaj. Želite li da ponovim?" "Bio je to dobar govor", priznao je razbojnik. "Ali ne vidim kakve to veze ima sa mnom. Ja sam praktičan čovjek. Dajte

ovamo sve vrijednosti." Mač mu se podigao sve dok nije dospio u razinu s Tomjonovim vratom. "A vi ostali ne biste tu trebali stajati poput idiota", pridodao je. "Krećite. Ili će dječak dobiti svoje." Šegrt Wimsloe je oprezno podigao ruku. "Što?" rekao je razbojnik. "Je-jeste li si-sigurni da ste pažljivo slušali, gospodine?" "Neću više ponavljati! Ili ću čuti zveket kovanica, ili ćete vi čuti krkljanje!" Zapravo, ono što su čuli je bilo zviždanje, visoko u zraku, a zatim prasak šalice za mlijeko, rubova još prekrivenih ledom nakupljenim za putovanja kroz velike visine. Putovanja koje je završilo posred voñine kacige. Ostali razbojnici su dobro proučili učinak i dali petama vjetra. Glumci su se zbunjeno zagledali u obamrlog razbojnika. Hwel je čizmom gurnuo grudu smrznutog mlijeka. "Dakle, dakle", onemoćalo je rekao. "Uopće me nije slušao!" prošaptao je Tomjon. "Roñeni kritičar", rekao je patuljak. Šalica je bila plavo-bijela. Čudno kako u takvim trenucima u oči padaju sitne pojedinosti. Mogao je vidjeti da je i u prošlosti preživjela nekoliko lomova, jer su krhotine bile ponovno pažljivo slijepljene. Netko je jako volio tu šalicu. "Ovdje imamo posla", rekao je, pokušavajući se koliko-toliko osloniti na logiku, "s čudnim zračnim kovitlacima. Očito." "Ali šalice za mlijeko ne padaju tek tako s neba", rekao je Tomjon, demonstrirajući zaprepašćujuće ljudsko umijeće poricanja očitoga. "O tome ništa ne znam. Čuo sam za ribe i žabe i kamenje", rekao je Hwel. "Ali lončarija se nije spominjala." Počeo je na sve gledati s vedrije strane. "To je samo jedan od onih neobičnih fenomena. Koji se u ovom dijelu svijeta neprestano dogañaju. Pa onda u tome nema ničega neobičnog." Vratili su se kolima i u neuobičajenoj tišini nastavili putovanje. Mladi Wimsloe je pokupio sve komadiće šalice

koje je uspio pronaći, pažljivo ih pohranio u kutiju za rekvizite i ostatak dana proveo promatrajući nebo i nadajući se zdjelici za šećer. Kola što su se kotrljala uz prašnjave padine Srednjogorja u maglovitom su se staklu kristalne kugle nazirala tek poput zrnaca pijeska. "Jesu li dobro?" pitala je Magrat. "Lutaju posvuda uokolo", rekla je Bakica. "Možda i jesu dobri u glumi, ali o putovanju još moraju podosta naučiti." "Bila je ono lijepa šalica", rekla je Magrat. "Takve više ne možeš nabaviti. Mislim, da si mi rekla što smjeraš, na polici je bilo i ono glačalo." "Život je više od običnih šalica za mlijeko." "Na vrhu je bila ukrašena uzorkom tratinčica." Bakica se na to nije obazirala. "Mislim da je vrijeme da malo pogledamo tog novog kralja", rekla je. "Približi malo." Zakvocala je. "Zakvocala si, Bakice", mračno je primijetila Magrat. "Nisam! Bio je to", Bakica je prekapala u potrazi za pravom riječi, "kikot." "Kladim se daje i Crna Aliss običavala kvocati." "Trebala bi paziti da ne skončaš poput nje", rekla je Dadilja sa svoje sjedalice uz vatru. "Na koncu je malo prolupala. Sve te otrovane jabuke i slične stvari." "Samo zato što sam se zakikotala... malo grublje", šmrknula je Bakica. A onda je osjetila kako je neopravdano prešla u obranu. "Osim toga, u kvocanju nema ničega lošeg. Umjerenom." "Mislim", rekao je Tomjon, "da smo se izgubili." Hwel je pogledom prešao po sprženoj grimiznoj pustopoljini koja ih je okruživala i protezala se sve do visokih vrhova samog Srednjogorja. Čak i usred ljeta najviši su vrhunci bili prekriveni krpama snijega. Bio je to krajolik neopisive ljepote. Pčele su uposleno, ili barem pokušavajući izgledati i zvučati uposleno, zujale u timijanu što je rastao uz cestu. Planinskim udolinama promicale su sjene oblaka. Vladala je nekakva golema, prazna tišina koju proizvodi okoliš u kojem ne samo da nema ljudi, već mu oni nisu niti potrebni.

Kao ni putokazi. "Izgubili smo se još prije deset milja", rekao je Hwel. "Za ono što nam se sad dogaña mora postojati neka nova riječ." "Rekao si da su planine poput košnice prepune patuljačkih rudnika", rekao je Tomjon. "Rekao si da patuljak u planinama točno zna gdje se nalazi." "Rekao sam: u podzemlju. Sve je to stvar geoloških naslaga i formacija stijena. Ali ne na površini. Tu ti smeta krajolik." "Mogli bismo iskopati neku rupu", rekao je Tomjon. Ali dan je bio lijep, a cesta je vijugala kroz šumarke kukute i bora, prve prethodnice prave šume, i bilo je tako ugodno da su prepustili mazgama da idu po volji. Cesta nekud mora ići, mislio je Hwel. Takva zemljopisna fikcija mnogim je ljudima donijela smrt. Ceste uopće ne moraju nužno nekuda ići. Samo odnekud moraju krenuti. "Mi se jesmo izgubili, zar ne?" nakon nekog vremena je rekao Tomjon. "Naravno da nismo." "Pa gdje smo, onda?" "U planinama. Jasno razvidno u svakom atlasu." "Trebali bismo se zaustaviti i nekoga pitati." Tomjon se ogledao po brdovitoj prirodi. Negdje je hukala usamljena sova, ili je to možda zavijao jazavac... Hwelove su pouke bile pomalo maglovite kad se radilo o ruralnim pitanjima, barem o onima koja su se odnosila na prostor što se širio iznad vapnenjačkih naslaga. Miljama uokolo nije bilo za vidjeti drugog ljudskog bića. "Na koga si to mislio?" sarkastično je rekao. "Na staricu sa smiješnim šeširom", rekao je Tomjon, upirući prstom. "Već je duže vrijeme promatram. Kad pomisli daje gledam, svaki put čučne iza najbližeg grma." Hwel se okrenuo u pogledao u grm kupine, koji je zadrhtao. "Hej tamo, dobra majko", rekao je. Iz grma je izniknula srdita glava. "Čija majka?" rekla je. Hwel je oklijevao. "Samo govorna figura, gospoño... gospoñice..." "Gospojica", prasnula je Bakica

Vremenovoštana. "I ja sam samo stara žena što skuplja drva", prkosno je pridodala. Pročistila je grlo. "Vi'te", nastavila je. "Prestrašili ste me, mladi gosparu. Jadno moje staro srce." U kolima je zavladala tišina. Zatim je Tomjon rekao: "Molim?" "Što?" "Što vaše jadno staro srce?" "Što je s mojim jadnim starim srcem?" rekla je Bakica, koja nije bila navikla ponašati se poput starice, pa je na tom području imala vrlo siromašan repertoar. Ali, kako mladim nasljednicima prijestolja u potrazi za svojom sudbinom tradicionalno pomažu tajanstvene starice što skupljaju drva, nije ni pomislila tu tradiciju narušavati. "Vi ste sami to spomenuli", rekao je Hwel. "Dakle, to nije bitno. Vi'te. Pretpostavljam da tražite put do Lancrea", pokušala je Bakica, u žurbi da što prije prijeñe na stvar. "Dakle, tako je", rekao je Tomjon. "Cijeli dan." "Otišli ste predaleko", rekla je Bakica. "Vratite se oko dvije milje natrag i skrenite desno, pored borova šumarka." Wimsloe je povukao Tomjona za košulju. "Kad usput su-susretnete ta-tajanstvenu staricu", rekao je, "morate joj ponuditi da po-podijelite s njome svoj ručak. Ili joj pomoći da prijeñe ri-rijeku." "Zar moramo?" "S-strašna je ne-nesreća to ne učiniti." Tomjon se pristojno nasmiješio Bakici. "Biste li voljeli s nama podijeliti ručak, dobra maj... stari... gospoja?" Bakica gaje sumnjičavo pogledala. "Što imate?" "Usoljenu svinjetinu." Ona je odmahnula glavom. "Hvala vam", prijazno je rekla. "Ali od nje dobijem vjetrove." Okrenula se na petama i zaputila kroz grmlje. "Ako želite, možemo vam pomoći prijeći rijeku", doviknuo je Tomjon za njom. "Kakvu rijeku?" rekao je Hwel. "Usred pustopoljine smo, rijeke nema miljama uokolo." "Mo-morate ih pridobiti na s-svoju stranu", rekao je Wimsloe. "Tada će vam popomoći."

"Možda smo joj trebali reći da pričeka dok neku ne pronañemo", kiselo je primijetio Hwel. Pronašli su raskrižje. Od njega je put vodio u šumu ispresijecanu s toliko staza kao da se radi o ranžirnom kolodvoru, u šumu u kojoj vam potiljak poručuje kako se drveće osvrće da bi vas u prolazu bolje odmjerilo, a nebo se čini vrlo visokim i udaljenim. Unatoč žezi, neprobojna je tmina lebdjela medu deblima, okupljenim uz cestu kao da je namjeravaju do kraja zatrti. Uskoro su se ponovno izgubili i zaključili daje biti izgubljen negdje gdje niti ne vidiš gdje se nalaziš još gore nego biti izgubljen na otvorenome. "Mogla nam je baš dati i preciznije upute", rekao je Hwel. "Kao na primjer, pitajte sljedeću babetinu", rekao je Tomjon. "Pogledaj tamo." Ustao je u sjedalu. "Hej tamo, stara... dobra...", nagañao je. Magrat je zabacila svoj šal. "Samo skromna skupljačica drva", prasnula je. Za dokaz je podigla granu što ju je držala u ruci. Nekoliko sati čekanja sa stablima kao jedinim društvom za razgovor nimalo joj nije popravilo raspoloženje. Wimsloe je gurnuo Tomjona laktom u rebra, na što je ovaj klimnuo glavom i na lice nabacio umilni osmijeh. "Želite li s nama podijeliti ručak, stari... dobra že... gospoñice?" rekao je. "Ali, bojim se da imamo samo usoljenu svinjetinu." "Meso je krajnje loše za probavu", rekla je Magrat. "Da možete baciti pogled u svoju utrobu, bili biste zgroženi." "Mislim da ću se zgroziti i bez toga", promrmljao je Hwel. "Jeste li znali da odrastao muškarac u svojim crijevima neprestano nosi do dva i po kilograma neprobavljenog mesa?" rekla je Magrat, čija su predavanja o prehrani bila tako nadaleko čuvena da su se zbog njih cijele obitelji skrivale u podrume sve dok ona ne bi produžila u potrazi za novom publikom. "Dok borove koštice i sjeme suncokreta..." "Ovdje uokolo nema rijeka preko kojih bi vam možda trebalo

pomoći prijeći?" u očaju je izgovorio Tomjon. "Ne budite glupi", rekla je Magrat. "Ja sam samo skromna skupljačica drva, vi'te, što skuplja malo grana i možebitno pokazuje put izgubljenim putnicima za Lancre." "Ah", rekao je Hwel. "I mislio sam da ćemo doći do toga." "Vi ljudi poñite tamo naprijed i skrenite desno kod velikog raspuknutog kamena, ne možete ga promašiti", rekla je Magrat. "Fino", zarežao je Hwel. "Pa, ne želimo vas zadržavati. Sigurno morate prikupiti još mnogo drva i tako dalje." Zviznuo je mazgama da opet krenu, gunñajući nešto sebi u bradu. Kad je, sat kasnije, ceste naprasno nestalo medu nekakvim poput kuća velikim stijenama, Hwel je pažljivo odložio uzde i prekrižio ruke. Tomjon se zagledao u njega. "Što to činiš?" rekao je. "Čekam", natmureno je odgovorio patuljak. "Uskoro će se smračiti." "Nećemo ovdje dugo ostati." Nakon nekog vremena Dadilja Ogg je popustila i izašla iz svojeg skrovišta iza stijene. "Imamo samo soljenu svinjetinu, jasno?" oštro je rekao Hwel. "Uzmite ili ostavite, dobro? A sada... na koju je stranu Lancre?" "Nastavite dalje, pa lijevo kroz klanac, a nakon toga ćete izaći na cestu što vodi do mosta, ne možete je promašiti", spremno je odgovorila Dadilja. Hwel je dohvatio uzde. "Zaboravili ste ono vi'te." "K vragu. Oprostite. Vi'te." "I, pretpostavljam da ste i vi skromna stara skupljačica", nastavio je Hwel. "Odlično, momče", veselo je rekla Dadilja. "Baš sam to namjeravala spomenuti." Tomjon je gurnuo patuljka u rebra. "Zaboravio si na rijeku", rekao je. Hwel se zagledao u njega. "Ah, da", promrmljao je, "i, možete li pričekati ovdje dok mi ne poñemo potražiti rijeku?" "Da bismo vam pomogli prijeko", obzirno je rekao Tomjon.

Dadilja Ogg mu se vedro nasmiješila. "Tamo ima jedan savršeno dobar most", rekla je. "Ali nemam ništa protiv toga da me povezete. Sklonite se." Na Hwelovu muku, Dadilja Ogg je zadigla suknju, uzverala se na kola i smjestila se izmeñu Tomjona i patuljka, a onda se promeškoljila poput noža za otvaranje ostriga, sve dok nije zauzela pola sjedišta. "Spomenuli ste usoljenu svinjetinu", rekla je. "Bit će uz to i malo senfa, zar ne?" "Ne", mrzovoljno je rekao Hwel. "Ne mogu podnijeti usoljenu svinjetinu bez začina", razgovorljivo je primijetila Dadilja. "Ali ipak, dajte mi malo." Wimsloe joj je bez riječi dodao košaru u kojoj se nalazila večera za cijelu družinu. Dadilja je podigla pokrov i kritički zavirila unutra. "Ovaj sir je malo ustajao", rekla je. "Treba ga brzo pojesti. A što je u ovoj mješini?" "Pivo", rekao je Tomjon, samo djelić sekunde prije nego je Hwel dospio izgovoriti: "Voda." "Prilično mršav objed", nakon nekog je vremena ustvrdila Dadilja. Počela je prekapati po džepovima svoje pregače, u potrazi za duhankesom. "Ima li netko vatre?" raspitala se. Nekoliko glumaca je spremno iz džepa izvuklo kutije žigica. Dadilja je klimnula glavom i odložila duhankesu. "Dobro", rekla je. "A sada, ima li netko duhana?" Pola sata kasnije kola su se kotrljala preko mosta Lancre, zatim uz prve farme, pa kroz šume koje su činile veći dio kraljevstva. "To je to?" rekao je Tomjon. "Pa, ne sve", rekla je Dadilja, koja se nadala većem entuzijazmu. "Ima još puno tamo iza onih planina. Ali ovo je ravničarski dio." "Vi ovo zovete ravnim?" "Ravniji", priznala je Dadilja. "Ali zrak je dobar. Tamo gore je dvorac s kojeg se pruža izvrstan pogled na okolicu." "Mislite, na šumu." "Svidjet će vam se ovdje", hrabrila gaje Dadilja. "Čini mi se pomalo skučenim."

Dadilja je razmislila o tome stoje rekao. Gotovo cijeli je život provela unutar granica Lancrea. Njoj se on oduvijek činio primjereno velikim. "Draguljčić", rekla je. "Iz kojega se svugdje može lako doći." "Gdje svugdje?" Dadilja je popustila. "Svugdje blizu", rekla je. Hwel nije ništa govorio. Zrak je bio dobar, valjajući se niz neprolazne padine Srednjogorja poput sredstva za čišćenje sinusa, obogaćen mirisom terpentina iz visokih šuma. Prošli su kroz vratnice u nešto što se ovdje gore vjerojatno nazivalo gradom; kozmopolit kakvim je već bio, Hwel je zaključio da bi dolje u ravnici ovo smatrali nečim tek malo više urbanim od pustare. "Tamo je neka gostionica", sumnjičavo je rekao Tomjon. Hwel je pratio njegov pogled. "Da", napokon je rekao. "Da, vjerojatno jest." "Gdje ćemo igrati predstavu?" "Ne znam. Mislim da bi bilo najbolje poslati nekoga u dvorac i poručiti im da smo stigli." Hwel se počešao po bradi. "Luda je rekao da bi kralj, li tko je već, želio vidjeti tekst." Tomjon se ogledao po gradu. Činio se dovoljno mirnim. Nije izgledao poput mjesta koje bi u sumrak izbacivalo glumce izvan gradskih zidina. Nužno mu je trebalo stanovništva. "Ovo je glavni grad kraljevstva", rekla je Dadilja Ogg. "Dobro ureñene ulice, kako ćete primijetiti." "Ulice?" "Ulica", ispravila se Dadilja. "A i kuće su čvrste. Od kamenja bačenog u rijeku..." "Bačenog?" "Upalog", priznala je Dadilja. "Zgodna smetlišta, pogledajte, i prostrani..." "Gospoja, mi smo došli grad zabaviti, a ne ga kupiti," rekao je Hwel. Dadilja je postrance odmjerila Tomjona. "Samo sam htjela da vidite kako je privlačan", rekla je. "Grañanski vam ponos ide na čast", rekao je Hwel. "A sada, molim vas, siñite s kola. Sigurno morate prikupiti još štogod drva. Vi'te."

"Mnogo hvala na onom zalogajčiću", rekla je Dadilja, silazeći. "Na podosta obroka", ispravio ju je Hwel. Tomjon gaje gurnuo laktom u rebra. "Trebao bi biti uglañeniji", rekao je. "Nikad se ne zna." Okrenuo se Dadilji. "Hvala vam, dobra... ah, već je otišla." "Došli su igrati kazalište", rekla je Dadilja. Na Dadiljinu veliku muku, Bakica Vremenovoštana je mirno nastavila čistiti grah, grijući se na ugodnom suncu. "Dakle? Zar nećeš ništa reći? Otkrivala sam neke stvari", rekla je. "Skupljala informacije. Nisam dangubila kuhajući juhu..." "Gulaš." "Mislim daje vrlo važno", šmrknulaje Dadilja. "Kakvo kazalište?" "Nisu rekli. Mislim, nešto za vojvodu." "Što će njemu kazalište?" "Ni to nisu rekli." "Sve je to vjerojatno samo trik da udu u dvorac", znalački je ustvrdila Bakica. "Vrlo mudra zamisao. Jesi li u kolima nešto vidjela?" "Kutije i zavežljaje i slične stvari." "Bit će puni oružja, budi sigurna." Dadilja Oggju je dvojbeno pogledala. "Meni nisu previše sličili na vojnike. Strašno su mladi i pjegavi." "Mudro. Očekujem da će usred predstave kralj objaviti svoju sudbinu, baš tamo gdje ga svi mogu vidjeti. Dobar plan." "To je još jedna stvar", rekla je Dadilja, zagrizavši jednu mahunu. "Izgleda da mu se ovo mjesto baš i ne sviña." "Naravno da mu se sviña. Ono mu je u krvi." "Dopratila sam ga dobar dio puta. Nije mi se činio jako impresioniranim." Bakica je oklijevala. "Sigurno ti nije vjerovao", zaključila je. "Ilije bio previše preplavljen osjećajima da bi mogao govoriti." Odložila je zdjelu s grahom i zamišljeno se zagledala u drveće.

"Imaš li još koga iz porodice na službi u dvorcu?" rekla je. "Shirl i Daff pomažu u kuhinji otkad je kuhar izgubio glavu." "Dobro. Popričat ću s Magrat. Mislim da bismo trebale pogledati to kazalište." "Savršeno", rekao je vojvoda. "Hvala", rekao je Hwel. "Skroz ste pogodili sve povezano s tom strašnom nezgodom", rekao je vojvoda. "Gotovo kao da ste tamo i sami bili. Ha. Ha." "Ali niste, zar ne?" rekla je gospa Felmet, nagnuvši se naprijed i zagledavši se u patuljka. "Upotrijebio sam svoju maštu", brzo je odgovorio Hwel. Vojvotkinja gaje nastavila gledati, dajući do znanja da mu se mašta može smatrati sretnom stoje nisu odvukli u dvorište da bi tamo sve to pojasnila četvorki srditih divljih konja i podugačkom lancu. "Točno pogoñeno", rekao je vojvoda, jednom rukom listajući stranice. "Ovo je točno, točno, točno onako kako je bilo." "Kako će biti', prasnula je vojvotkinja. Vojvoda je okrenuo novu stranicu. "I ti si ovdje", rekao je. "Začudno. Od riječi do riječi baš onako kako ću se toga sjećati. Vidim da ste ubacili i Smrt." "To je uvijek popularno", rekao je Hwel. "Ljudi to očekuju." "Kad ćete to moći izvesti?" "Uprizoriti", ispravio ga je Hwel i pridodao: "Već smo obavili generalnu probu. Kad god zaželite." A onda možemo otići odavde, rekao je sebi, daleko od tvojih očiju što sliče na dva meko kuhana jaja i ove ženske planine u crvenoj haljini i ovog dvorca koji sliči magnetu za privlačenje vjetra. Ovo neće biti upamćeno kao jedan od mojih najboljih komada, toliko znam. "Koliko smo ono rekli da ćemo vam platiti?" rekla je vojvotkinja. "Mislim da ste spominjali još jednu stotinu srebrnjaka", rekao je Hwel. "Vrijedi svakog uloženog novčića", rekao je vojvoda. Hwel ih je žurno napustio, prije nego je vojvotkinja dospjela cjenjkati se. Alije osjetio da bi rado nešto i sam platio, samo

da nestane s ovog mjesta. Draguljčić, pomislio je. Bogovi, kako itko može voljeti ovakvo kraljevstvo? Luda je čekao u udolini uz jezero. Žudno je pogledavao u nebo i pitao se gdje je do vraga Magrat. Bilo je to, ona je to sama rekla, njihovo mjesto; činjenica da gaje toga časa s njime dijelilo i desetak krava kao da nije ništa mijenjala na stvari. Pojavila se u zelenoj haljini i nikakve volje. "Stoje sve to oko predstave?" rekla je. Luda je klonuo na vrbov trupac. "Zar ti nije drago što me vidiš?" rekao je. "Pa, jest. Naravno. A sada, ta predstava..." "Moj gospodar želi nešto čime bi ljude uvjerio da je on pravičan kralj Lancrea. A, mislim, najviše sebe." "Jesi li zbog toga išao u grad?" "Da." "To je odvratno!" Luda je pribrano sjeo. "Zar bi ti bilo draže vojvotkinjino rješenje?" pitao je. "Ona misli da jednostavno trebaju sve poubijati. A u takvim je stvarima vrlo dobra. A onda će započeti meñusobni okršaji i sve ostalo. Mnogo će ljudi svejedno umrijeti. Ovaj načinje možda najlakši." "Ah, čovječe, gdje ti je odvažnost." "Molim?" "Zar ne želiš časno umrijeti za pravičnu stvar?" "Prije svega, mnogo mi se više sviña tih život. Lako je vama vješticama, vi možete činiti što vas volja, ali ja sam sputan", rekao je Luda. Magrat je sjela do njega. Saznaj sve o toj predstavi, zapovjedila je Bakica. Poñi i razgovaraj s tim svojim prijateljem Zvonkom. Ona joj je odgovorila: On je vrlo lojalan. Možda mi ne kaže sve što zna. A Bakica je rekla: Nije vrijeme za polovična rješenja. Ako treba, zavedi ga. "Dakle, kad će se ta predstava održati?" rekla je, primaknuvši mu se još bliže. "Veselo, to ti sigurno ne smijem povjeriti", rekao je Luda. "Vojvoda mije rekao, rekao je, nemoj reći vješticama daje predstava sutra navečer." "Ja bih ga poslušala", složila se Magrat.

"U osam sati." "Vidim." "Ali vjerujem daje u sedam i po sati uvodni koktel." "Pretpostavljam da mi ne želiš reći niti tfcoje pozvan", rekla je Magrat. "Točno tako. Većina uglednika Lancrea. Shvaćaš da ti to ne mogu reći." "U redu je." "Ali mislim da imaš pravo znati što ti to sve nisu rekli." "Dobro si to rekao. Postoje li još uvijek ona mala vrata straga, što vode u kuhinju?" "Ona koja često ostaju nečuvana?" "Da." "Ah, ovih dana gotovo uopće ne pazimo na njih." "Misliš li da bi ih netko mogao čuvati sutra, oko osam sati." "Pa, mogao bih ja biti tamo." "Dobro." Luda je odgurnuo u stranu vlažan nos neke znatiželjne krave. "Vojvoda će vas očekivati", pridodao je. "Spomenuo si da je rekao kako mi za sve ne trebamo znati." "Rekao je da vam ja to ne smijem reći. Ali isto tako je rekao: 'One će i tako doći, nadam se da hoće.' Zbilja čudno. Činio se jako dobro raspoloženim kad je to rekao. Hm. Mogu li te vidjeti nakon predstave?" "Mislim da bih mogla prati kosu", neodreñeno je rekla Magrat. "Oprosti, zbilja bih trebala poći." "Da, ali donio sam ti ovaj pok...", odsutno je rekao Luda, promatrajući je kako se udaljava. Klonuo je kad je nestala medu drvećem i pogledao u ogrlicu koju je čvrsto omotao oko prstiju. Bila je, morao je to priznati, krajnje neukusna, ali ona je voljela takve stvari, sve u srebru i s lubanjama. Koštala gaje previše. Krava mu je, zavarana rogovima na njegovoj kapi, gurnula jezik u uho. Istina je, pomislio je Luda. Vještice ponekad doista ljudima čine neugodne stvari. Došla je i sutrašnja noć i vještice su se prilično nevoljko zaobilaznim putem zaputile prema dvorcu. "Ako on želi da budemo tamo, ja ne želim ići", rekla je

Bakica. "Smislio je nekakav plan. Koristi glavologiju protiv nas." "Nešto se zbiva", rekla je Magrat. "Sinoć je poslao ljude da zapale tri kuće u našem selu. To čini uvijek kad je dobre volje. A i taj novi zapovjednik straže je čovjek brz na žigicama." "Naša Daff je rekla kako je glumce jutros vidjela da vježbaju", rekla je Dadilja Ogg, koja je sobom nosila vreću oraha i kožnu mješinu od koje se širio raskošan, oštar miris. "Kaže da je sve to obična vika i probadanje, a zatim rasprava o tome tko je što učinio i dugački dijelovi u kojima ljudi meñu sobom glasno mucaju." "Glumci", klonulo je rekla Bakica. "Kao da svijet već nije prepun povijesti, nego treba izmišljati i novu." "A i tako glasno viču", rekla je Dadilja. "Jedva sebe čuješ što govoriš." Duboko u džepu pregače sobom je ponijela i onaj grumen opsjednutog kamena iz dvorca. Kralj će unutra ući besplatno. Bakica je klimnula glavom. Ali, pomislila je, bit će to vrijedno truda. Nije imala ni približnu ideju što Tomjon ima na umu, ali ugrañeni ju je osjećaj za dramatičnost uvjeravao da dječak smjera nešto važno. Zapitala se hoće li skočiti s pozornice i namrtvo probosti vojvodu, a zatim shvatila kako se svim srcem nada da se to uistinu dogodi. "Živio kako-mu-je-ono-ime", rekla je sebi u bradu, "koji će ovdje postati novim kraljem." "Poñimo već jednom", rekla je Dadilja. "Popit će nam cijeli seri." Luda ih je malodušno čekao na malim sporednim vratima. Lice mu se razvedrilo kad je ugledao Magrat, a zatim zaledilo u uglañenom iznenañenju kad je ugledao i druge dvije. "Neće biti nikakvih nevolja, zar ne?" rekao je. "Ne bih želio da bude nekakvih nevolja. Molim vas." "Doista ne znam o čemu to govoriš", kraljevski je primijetila Bakica i šmugnula pokraj njega. "Pazi se, zvončiću", rekla je Dadilja, probovši ga laktom u

rebra, "nadam se da ne držiš našu djevojku ovdje do kasno u noć!" "Dadiljo!" zaprepašteno je uzviknula Magrat. Luda je uzvratio žalosnom grimasom svih mladića kad se suoče s dosadnim postarijim ženama koje razglabaju o njihovu intimnom životu. Starije su vještice odjurile dalje. Luda je ščepao Magrat za ruku. "Znam mjesto s kojeg ćemo imati odličan pogled", rekao je. Ona je oklijevala. "Sve je u redu", žurno je pridodao Luda. "Sa mnom ćeš biti posve sigurna." "Da, hoću, zar ne?" rekla je Magrat, pokušavajući preko njegova ramena vidjeti gdje su druge dvije otišle. "Predstava će se održati vani, u velikom dvorištu. Imat ćemo krasan pogled s jednog od tornjeva nad glavnim vratnicama i nikoga drugoga tamo neće biti. Pripremio sam tamo nešto vina za nas, i sve ostalo." Kad je vidio daje i dalje neodlučna, pridodao je: "A tamo je i cisterna s vodom i ognjište koje stražari ponekad koriste. Za slučaj da želiš oprati kosu." Dvorac je bio prepun ljudi što su uokolo stajali uglañeno i plaho, kako to inače čine ljudi koji se svaki dan viñaju, a sada su se ponovno našli u neobičnim društvenim okolnostima, recimo, kao na nekakvoj neobveznoj zabavi kolega s posla. Vještice su se gotovo neprimijećene probile izmeñu njih i pronašle mjesta na klupama što su u velikom dvorištu poredane pred na brzinu sklepanu pozornicu. Dadilja Ogg je vrećom oraha domahnula Bakici. "Hoćeš jedan?" rekla je. Neki vijećnik Lancrea se provukao pokraj nje i pristojno pokazao na susjedno mjesto. "Sjedi li ovdje netko?" rekao je. "Da", rekla je Dadilja. Vijećnik je rastreseno pogledao na ostale klupe koje su se brzo punile, a zatim ponovno na neupitno prazno mjesto pred sobom. Odlučno je zgrnuo skute svoje odore. "Kako bi predstava trebala svakog časa početi kretati,

mislim da bi vaši prijatelji, kad stignu, morali mjesto pronaći negdje drugdje", rekao je i sjeo. Za samo nekoliko trenutaka lice mu je pobijelilo. Zubi su mu počeli cvokotati. Dohvatio se za trbuh i zastenjao. 17 "Upozorila sam vas", rekla je Dadilja, kad se ovaj iskrao dalje. "Kakva korist od pitanja, kada ne slušaš što ti odgovaraju?" Nagnula se prema praznom mjestu. "Orah?" "Ne, hvala", rekao je kralj Verence, mašući prozirnom rukom. "Znate, odmah proñu kroz mene." "Poslušaj, puče dragi, ovu našu priču..." "Što je to?" prosiktala je Bakica. "Tko je taj momak u tajicama?" "To je Prolog", rekla je Dadilja. "Mora se pojaviti na početku kako bi svi znali o čemu govori predstava." "Ne razumijem ni riječi", promrmljalaje Bakica. "Stoje uopće puk?" "Vojna postrojba", rekla je Dadilja. "Baš lijepo, zar ne? 'Zdravo, vojničine, dobrodošli na predstavu.' Baš lijepo nas je svrstao, nije li tako?" Začuo se cijeli zbor upozoravajućih 'ššš'. "Ovi orasi su prokleto tvrdi", rekla je Dadilja, ispljunuvši jednoga u ruku. "Za ovoga ću morati izuti cipelu." Bakica je utonula u za nju neuobičajenu ozbiljnu šutnju i pokušala slušati uvod. Kazalište ju je zabrinjavalo. Posjedovalo je vlastitu magiju, onu koja njoj nije pripadala, koja nije bila pod njezinim nadzorom. Mijenjalo je svijet i govorilo da su stvari drukčije nego što zapravo jesu. Još gore od toga, bila je to magija koja nije pridala ljudima od magije. Njome su upravljali obični ljudi, koji nisu poznavali pravila. Oni su svijet mijenjali samo zato što im je tako izgledao bolji. 17 Nepristrani promatrač će shvatiti da se to dogodilo zato jer je na tom mjestu već sjedio kralj. Dakle, nije se to dogodilo stoga što je čovjek mrtav hladan upotrijebio izraz 'početi kretati'. Premda je to morao biti glavni razlog. Vojvoda i vojvotkinja su sjedili na svojim tronovima odmah pred pozornicom. Dok je Bakica gledala u njih vojvoda se napola okrenuo i mogla je vidjeti kako se

osmjehuje. Ja želim da svijet ostane onakav kakav jest, pomislila je. Želim da i prošlost ostane onakva kakva jest. Prošlost je nekoć običavala biti mnogo bolja nego je danas. Uto se oglasila glazba. Hwel je provirio iza zastora i dao znak Wimsloeu i Braltsleyu, koji su iskočili u svjetlo baklji. Stari čovjek (Starac): "Što to palo je na zemlju?' Starica (Babetina): "Taj teror..." Patuljak ih je neko vrijeme promatrao iza zastora, dok su mu se usne nijemo pomicale. Zatim je pohitao natrag u stražaru, gdje je ostatak družine još uvijek žurno dovršavao navlačenje kostima. U najboljoj maniri inspicijenata je ispustio bijesan uzvik. "Idemo", zapovjedio je. "Kraljevi vojnici, u dvorede! A vještice - gdje su te proklete vještice?' Pojavila su se tri mlaña šegrta. "Izgubio sam bradavicu!" "Kotlić je prepun nečega odvratnog!" "U ovoj perici nešto živi!" "Smirite se, smirite se", vrisnuo je Hwel. "Večeras će sve biti kako valja!" "Hwele, već je večeras!" Hwel je sa stola za šminku dohvatio punu šaku kita i šegrtu zalijepio bradavicu veliku poput naranče. Uvredljiva perika je skupa sa svojim stanovnicima nabijena na glavu svojeg vlasnika, a kotlić je vrlo kratko pregledan i proglašeno je kako je ispunjen baš potrebnim odvratnim sadržajem, kojem baš ništa ne nedostaje. Na pozornici je stražar ispustio štit, sagnuo se da ga dohvati i pritom ispustio koplje. Hwel je zakolutao očima i tiho se pomolio svim onim bogovima koji bi ovo mogli gledati. Sve je već krenulo ukrivo. Istina, i prethodne su probe izrodile sitne poroñajne nevolje, ali Hwel je u cijelom svojem životu doživio tek par monumentalnih stravičnih iskustava, a ovo se po svemu oblikovalo da bude još gore. Družina je nervoznija od pune posude jastoga. Krajem uha je čuo kako dijalog na sceni posustaje i odjurio do zastora. "... osveti stravičnu smrt oca svoga...", prosiktao je i pohitao

natrag do uzdrhtalih vještica. Tada je zastenjao. Razne uzbune... Mnogo toga je trebalo dočarati teroriziranje kraljevstva. Preostala mu je još možda samo jedna minuta. "Dobro!" rekao je, pribravši se. "A sada, što ste vi? Vi ste zle coprnice, točno?" "Da, Hwele", ponizno su mu uzvratili. "Recite mi što ste vi", zapovjedio je. "Mi smo zle coprnice, Hwele." "Glasnije!" "Mi smo Zle Coprnice!" Hvel je tiho prošao pred uzdrhtalom vrstom, a zatim se naglo okrenuo na petama: "I što ćete činiti?" Druga vještica se počešala po loše nabijenoj perici. "Proklinjat ćemo ljude?" pokušao je. "Tako piše u scenariju..." "Ne-ČUJEM-vas!" "Proklinjat ćemo ljude!" u zboru su uzviknuli, skačući u pozor i gledajući ravno preda se, samo kako bi izbjegli njegov pogled. Hwel je još jednom odlučno prošao pred vrstom. "Što ste vi?" "Mi smo coprnice, Hwele!" "Kakve coprnice?" "Mi smo crne i ponoćne coprnice!" zaurlali su, uživljavajući se u ulogu. "Kakve crne i ponoćne coprnice?" "Zle crne i ponoćne coprnice!" "Jeste li nastrane?" "Jesmo!" "Jeste li tajnovite?" "Jesmo!" Hwel se uspravio u svoj svojoj visini, kolika god ona bila. "Što-ste-vi?" "Mi smo nastrane tajnovite zle crne i ponoćne coprnice!" "Tako je!" Upro je drhtavim prstom na pozornicu, snizio glas i u tom je trenutku dramatično nadahnuće zaronilo kroz atmosferu i tresnulo o njegove kreativne vijuge, tjerajući ga da kaže: "A sada hoću da idete tamo i pokažete im pravi pakao. Ne za mene. Ne za prokletog kapetana." Prebacio je

zamišljenu cigaru iz jednog u drugi kut usta, zabacio na tjeme nepostojeću kacigu i graknuo: "Već za kaplara Walkowskog i za njegova psića." Buljili su u njega, ne vjerujući svojim očima. Netko je na dati znak zašuškao limenom pločom i razbio čaroliju. Hwel je zakolutao očima. Odrastao je u planinama, gdje su se oluje prikradale od vrhunca do vrhunca na svojim nogama od munja. Sjećao se oluja koje su planinama mijenjale oblik i obarale cijele šume. Limena ploča nekako nije isto zvučala, bez obzira koliko poletno se njome treslo. Barem jednom, pomislio je, barem jednom. Neka bude kako valja, barem jednom. Otvorio je oči i zagledao se u vještice. "Kojeg se vraga još ovdje vrtite?" zaurlao je. "Idite tamo i prokunite ih!" Gledao je kako bježe na pozornicu, a onda gaje Tomjon potapšao po glavi. "Hwele, nema krune." "Hmm?" rekao je patuljak, dok mu se um rvao s načinima izgradnje stroja za gromove-i-munje. "Nema krune, Hwele. A moram nositi krunu." "Naravno da kruna postoji. Ona velika, s crvenim staklom, vrlo impresivna, što smo je koristili u onom mjestu s velikim trgom..." "Mislim da smo je tamo i ostavili." Ponovno se oglasila slabašna tutnjava oluje, ali čak je i u tim uvjetima dio Hwela koji je živio s predstavom čuo kako dijalog na sceni zamire. Poletio je do zastora. "... ugušio sam ja mnogu djecu...", prosiktao je i u trku se vratio natrag. "Dakle, jednostavno nadi neku drugu", rastreseno je rekao. "U škrinji za rekvizite. Ti si Zao Kralj, moraš imati krunu. Požuri, momče, nastupaš za par minuta. Improviziraj." Tomjon je pošao natrag do škrinje. Odrastao je meñu krunama, velikim zlatnim krunama načinjenim od drva i gipsa, ukrašenim najfinijim staklom. Svojim je zubima pomogao da izbiju grizući njihove vrške. Ali većinu njih su bili ostavili u Disku. Razgrnuo je višegodišnje naslage

bodeža i lubanja i vaza i, na samom dnu, prsti su mu se ovili oko nečega tankog i s oblikom krune, što nitko nikad nije želio nositi jer je izgledalo tako nekraljevski. Bilo bi lijepo reći da mu je kruna zazvonila u ruci. Možda i jest. Bakica je sjedila nepokretna poput kipa i gotovo jednako tako hladna. Preplavio ju je užas spoznaje. "To smo mi", rekla je. "Oko onog smiješnog kotlića. To bismo trebale biti mi, Gytha." Dadilja Ogg je zastala s orahom na pola puta do svojih krezubih desni. Poslušala je riječi. "Ja nikad nikome nisam potopila brod!" rekla je. "A one upravo govore kako ljudima potapaju brodove! Ja to nikad nisam učinila!" Gore u tornju Magrat je gurnula Ludu laktom u rebra. "Zeleno sjenilo za lice", rekla je, zagledana u Treću vješticu. "Ja tako ne izgledam. Nije li tako?" "Sigurno daje tako", rekao je Luda. "A tek ta kosa!" Luda se nagnuo preko nazubljenog zida tornja poput neke previše revne gargojle. "Izgleda poput slame", rekao je. "I to ne pretjerano čiste." Oklijevao je, prstima cupkajući lišajevima obraslo kamenje. Pred odlazak iz grada zamolio je Hwela za nekoliko prikladnih riječi koje bi mogao reći mladoj dami i zdušno se na povratku kući trudio upamtiti ih. Bilo je to sad ili nikad. "Volio bih znati mogu li te usporediti s ljetnim danom. Jer... dakle, 12. lipnja je bio prelijep i... Ah. Ti si otišla..." Kralj Verence se čvrsto uhvatio za rub sjedala; prsti su mu prošli kroz njega. Tomjon je gizdavo istupio na scenu. "To je on, zar ne? To je moj sin?" Još neotvoreni orah je ispao Dadilji Ogg iz ruke i otkotrljao se na pod. Klimnula je glavom. Verence joj je okrenuo svoje oronulo, prozirno lice. "Ali, što to čini? Što to govori?" Dadilja je odmahnula glavom. Kralj je otvorenih usta slušao kako Tomjon, hodajući na leña pozornicom, započinje svoj

monolog. "Mislim da je htio izgledati poput tebe", suzdržljivo je rekla Dadilja. "Ali ja nikad tako nisam hodao! Zašto na leñima ima grbu? Što mu se to dogodilo s nogom?" Još je malo slušao, pa zaprepaštenim glasom pridodao: "A to sigurno nikad nisam činio! Zašto govori da sam to činio?" Pogledao je Dadilju, a u očima mu se jasno čitala molba. Ona je slegnula ramenima. "A ima na glavi moju krunu! Pogledaj, eno je! A govori da sam činio sve te..." Na trenutak je opet zastao da posluša posljednji kuplet i pridodao: "Dobro. To možda i jesam činio. Pa što, zapalio sam nekoliko koliba. Ali, to svi rade. Osim toga, to je dobro za graditeljstvo. Pokreće nove poslove." Vratio je prividnu krunu na glavu. "Zašto govori sve te stvari o meni?" upitao je. "To je umjetnost", rekla je Dadilja. "Kako se ono kaže, ogledalo života." Bakica se sporo okrenula na sjedištu da bi bacila pogled na publiku. Svi su napeto gledali predstavu. Riječi su ih oplakivale u posve nepomičnom ozračju. Ovo je bilo stvarno. Bilo je stvarnije čak i od stvarnosti. Ovo je bila povijest. Možda nije bilo istinito, ali to nije imalo nikakve veze. Bakica nikad nije imala previše vremena za riječi. One su bile tako netvarne. A sada je poželjela da je pronašla više vremena. Riječi su doista bile netvarne. Bile su mekane poput vode, ali i jednako tako moćne i sad su se obrušavale na publiku, ispirući obale vjerodostojnosti i odnoseći sobom prošlost. Ono tamo smo mi, pomislila je. Svi znaju tko smo zapravo mi, ali ovo ovdje će biti upamćeno - tri nacerene stare zlobnice sa špicastim šeširima. Sve ono što smo ikad učinile, sve što smo ikad bile, sve to će prestati postojati. Pogledala je u kraljevu prikazu. Dakle, nije on bio ništa gori od ostalih kraljeva. Jest, znao je ponekad spaliti pokoju kolibu, ali nekako odsutna duha i to samo onda kad bi ga nešto posebno naljutilo, a mogao je to činiti kad god bi to poželio. Tamo gdje je povrijedio svijet, ostajale su rane koje

bi se same zaliječile. Tko god napisao ovo Kazalište, znao je kako upotrijebiti magiju. Čak i ja vjerujem u to što se zbiva, premda znam da u tome nema nimalo istine. Ovo je Umjetnost koja pred Životom drži Zrcalo. Upravo zato je sve to izvrnuta istina. Izgubljeni smo. Protiv ovoga ne možemo ništa učiniti, osim ako ne postanemo baš ono što nismo. Dadilja Oggju je divlje udarila u rebra. "Jesi li to čula?" rekla je. "Jedan od njih je rekao da trpamo bebe u kotlić! Žestoko su me oklevetali! Neću više sjediti ovdje i dopuštati im da govore kako bacamo djecu u kotlić!" Kad je pokušala ustati, Bakica ju je dohvatila za šal. "Ništa ne poduzimaj!" prosiktala je. "To će sve samo još više pogoršati." "'Profuknjače ih pobacaše u jarak', kažu. To će biti mlada Millie Hipwood, koja se nije usudila reći svojoj mami i zatim otišla cijelu noć skupljati drva za ogrjev. Zbog nje te noći nisam oka sklopila", mrmljala je Dadilja. "U lijepu se djevojku pretvorila. To je kleveta! Stoje uopće profuknjača?" "Riječi", napola za sebe je rekla Bakica. "Samo to je ostalo. Riječi." "A sad dolazi nekakav čovjek s trubom. Što će on učiniti? Ah. Kraj prvog čina", rekla je Dadilja. Riječi neće biti zaboravljene, pomislila je Bakica. A one posjeduju snagu. Za riječi, prokleto su dobre. Začula se još jedna grmljavina oluje, koja je završila zvukom kao da se nešto krši, primjerice, kao daje nekome limena ploča ispala iz ruku i tresnula o zid. U svijetu izvan pozornice vrućina je pritisnula poput jastuka, cijedeći sami život iz zraka. Bakica je vidjela kako se neki vojnik priginje vojvodi na uho. Ne, on neće prekidati predstavu. Naravno da neće. On želi da i dalje sve ide svojim tijekom. Vojvoda je morao osjetiti vrućinu njezina pogleda na svojem potiljku. Osvrnuo se, pogledao ravno u nju i podario joj čudan mali osmijeh. A onda je laktom gurnuo svoju ženu u rebra. Oboje su se nasmijali. Bakicu Vremenovoštanu je često znao obuzeti bijes. To je

smatrala jednom od svojih jačih strana. Prirodni bijes bio je jedna od najjačih svjetskih stvaralačkih sila. Ali morao si naučiti kako ga obuzdavati. Što nije značilo da ga je trebalo potiskivati. Značilo je da ga trebaš pustiti da polagano kaplje, pažljivo, pustiti ga da natjera glavu na rad, da uroni u sve udoline uma i tada, baš prije nego će se cijela struktura urušiti, otvoriti sićušni odvod u dnu i pustiti da čelično čvrsti mlaz pokrene osvetničke turbine. Osjećala je zemlju pod sobom, čak i kroz više od metra debele temelje, podne ploče, debele kožne poplate i dvostruko deblje čarape. Osjetila je kako zemlja iščekuje. Čula je kralja kako govori: "Moja vlastita krv i meso? Zašto mije to učinio? Ja ću mu se suprotstaviti!" Nježno je dohvatila Dadilju Ogg za ruku. "Doñi, Gytha", rekla je. Lord Felnet je ponovno sjeo na svoj tron i luñački se zagledao u svijet koji je toga trenutka izgledao posve dobro. Stvari su se odvijale bolje nego se usudio i nadati. Mogao je osjetiti kako se prošlost za njim rastapa. Iznenada je dobio poriv da onog vojnika dozove natrag sebi. "Pozovi zapovjednika straže", rekao je, "i reci mu neka pronañe vještice i uhiti ih." Vojvotkinja je frknula. "Ludi čovječe, zar se ne sjećaš što se prošli put dogodilo?" "Dvije smo bili ostavili na slobodi", rekao je vojvoda. "Ovaj put... sve tri. Plima javnog mnijenja je na našoj strani. A takve stvari utječu na vještice. One o njemu ovise." Vojvotkinja je razgibala prste tako da joj je zapucketalo u zglobovima, pokazujući što misli o javnom mnijenju. "Blago moje, moraš priznati da ovaj eksperiment po svemu ipak uspješno djeluje." "Čini se daje tako." "Vrlo dobro. Čovječe, nemoj samo stajati tu. Reci mu, još prije nego predstava završi. Te vještice treba staviti pod ključ." Smrt je pred zrcalom popravio svoju kartonsku lubanju, namjestio kukuljicu, odmaknuo se i procijenio konačni

učinak. Bit će mu ovo prva uloga s tekstom. Želio je to učiniti kako valja. "Sad se sklonite, Kratkovječni Smrtnici", rekao je. "Jer ja sam Smrt. Kojega niti... niti... niti... Hwele, kojega niti?" "O, moj Bože, Dafe. 'Kojega niti jedna brava neće zadržali, niti grede za zaprječivanje vrata', doista ne shvaćam zbog čega ti je tako teško... ne tako, vi idioti!" Hwel se nastavio probijati kroz opću gužvu iza pozornice, u potrazi za dvojicom hitno potrebnih scenskih radnika. "Dobro", rekao je Smrt, nikome se posebno ne obraćajući. Okrenuo se natrag zrcalu. "Kojega niti... Hupa-cupa... niti Hopa", nesigurno je rekao i podigao u zrak kosu što ju je držao u ruci. Kojoj je oštrica skliznula iz ležišta i pala na pod. "Misliš li da sam dovoljno strašan?" rekao je, pokušavajući je vratiti natrag na njezino mjesto. Sjedeći na svojoj grbi i pokušavajući u miru popiti malo čaja, Tomjon je klimnuo glavom, hrabreći ga. "Nema problema, prijatelju", rekao je. "U usporedbi s tobom, ni Smrt osobno ne bi bio strasniji. Ali mogao bi pokušati govoriti malo dublje." "Kako to misliš?" Tomjon je spustio šalicu. Preko lica kao da mu je prešla sjena; oči su mu upale, usne se razvukle otkrivajući zube, a koža nategnula i problijedila. "Došao sam po tebe, ti grozni glumce", izgovorio je, a svaka mu je riječ odzvanjala poput udarca poklopca lijesa. Crte lica su mu ponovno povratile prvobitni oblik. "Eto, tako." Dafe se, dotad stisnut uza zid, malo opustio i nervozno se zakikotao. "Bogovi, ne znam kako to uspijevaš", rekao je. "Časti mi, nikad neću biti tako dobar kao ti." "To uopće nije teško. A sada bježi. Hwel je zreo da se oduzme baš poput tebe." Dafe ga je zahvalno pogledao i otrčao pomoći u namještanju scene. Tomjon je uznemireno ispijao svoj čaj, dok su zvukovi gužve iza scene zujali oko

njega kao u nekoj izmaglici. Bio je zabrinut. Hwel je rekao da sve oko predstave prolazi kako valja, osim same predstave. A Tomjona nije napuštao osjećaj da se predstava sama pokušava izmijeniti. Um mu je čuo druge riječi, samo previše tihe da bi ih razumio. Bilo je to gotovo poput prisluškivanja tuñeg razgovora. Morao je glasnije vikati kako bi prigušio to zujanje u glavi. To nije bilo dobro. Kad je komad jednom napisan tada je, no, napisan. Ne bi trebao oživjeti i pokušavati sve iskriviti. Nije ni čudo što je svakoga trebalo tjerati na obavljanje njegovih zadaća. Predstava im je izmicala iz ruku, ponašajući se po vlastitoj volji. Za ime bogova, bio bi sretan kad bi se mogao izvuci iz ovog dvorca, što dalje od tog ludog vojvode. Pogledao je uokolo, zaključio kako još ima vremena do početka sljedećeg čina i besciljno pošao u potragu za svježim zrakom. Vrata pred njim su se već na dodir odškrinula i on je istupio na grudobran. Ponovno ih je zatvorio za sobom. Zvukovi strke oko pozornice su se stišali i odmijenila ih je baršunasta tišina. Medu rešetkama od oblaka vidio se zatočeni plavičasti zalazak sunca, ali zrak je bio miran poput jezerca i vruć kao u pećnici. Dolje u šumi kriknula je neka noćna ptica. Pošao je do drugog kraja grudobrana i pogledao dolje u okomite dubine klanca. Daleko dolje, rijeka Lancre je ključala u svojim vječnim izmaglicama. Okrenuo se i ušetao u propuh tako ledene hladnoće da mu je zamalo zastao dah. Neobični povjetarac mu je uskovitlao odjeću. U uhu je čuo čudno mrmljanje, kao da netko pokušava s njime razgovarati, ali ne može točno podesiti brzinu. Kratko je stajao tako ukočen, pokušavajući povratiti dah, a tada pobjegao prema vratima. "Ali, mi nismo vještice!" "Zašto onda izgledate poput njih? Momci, vežite im ruke." "Da, oprostite, ali mi nismo prave vještice!" Zapovjednik straže ih je jednog po jednog odmjerio od glave do pete. Pogledom je obuhvatio špicaste šešire, neurednu kosu što je

mirisala na vlažnu slamu, bolesno zelenu put i cijela krda bradavica. Posao zapovjednika vojvodine straže previše pametnima nije jamčio neke dugoročnije izglede. Rečeno je da se privedu tri vještice a ove su, izgleda, ispunjavale kriterije. Zapovjednik nikad dotad nije bio u kazalištu. Na pragu punoljetnosti gadno gaje isprepadao show Puncha i Judy i otad je svim silama izbjegavao svaki organizirani oblik zabave i držao se podalje od mjesta na kojima se moglo očekivati nazočnost krokodila. Posljednji je sat proveo u stražari, na miru uživajući u svojem piću. "Rekao sam, vežite im ruke, zar ne?" prasnuo je. "Hoćemo li im i usta začepiti, šefe?" "Ali, zar niste čuli, mi smo ovdje s kazalištem..." "Da", rekao je zapovjednik, zadrhtavši. "Začepite im usta." "Molim vas..." Kapetan se nagnuo naprijed i zagledao u tri para preplašenih očiju. Sad se već dobro tresao. "Ovo je", rekao je, "posljednji put što ćete vi nekome pojesti kobasice." Bio je svjestan toga da ga sada i vojnici čudno pogledavaju. Nakašljao se i ponovno pribrao. "Dakle, vrlo dobro, moje kazališne vještice", rekao je. "Vi ste svoje odigrale, a sad je vrijeme za pljesak." Glavom je dao znak svojim ljudima. "Pljesnite ih u lance." Tri druge vještice su sjedile u tami iza pozornice, dokono zagledane u mrak. Bakica Vremenovoštana je pokupila jedan primjerak scenarija i pogledavala u njega kao da traži odgovore na sve svoje nedoumice. '"Različite uzbune i prolomi'", nesigurno je pročitala. "To znači da se dogaña mnogo groznih stvari", rekla je Magrat. "To se u predstave uvijek ubacuje." "Uzbune i što?" rekla je Dadilja Ogg, koja je prečula početak. "Prolomi", strpljivo je rekla Magrat. "Ah." Dadilja Ogg se smrknula. "Prolomi nisu baš najugodnija stvar", rekla je. "Daj, začepi, Gytha", rekla je

Bakica Vremenovoštana. "Od svega ovoga neće biti zla. Vidiš da odmah dignu uzbunu. I to na različite načine." "Ipak, ne možemo sjediti skrštenih ruku", brzo je uskočila Magrat. "Ako se ovo pročuje, vještice će zauvijek ostati stare coprnice i zelena čudovišta." "A i to miješanje u poslove kraljeva", rekla je Dadilja. "Što mi, kao stoje dobro poznato, nikad ne činimo." "Nemam ja primjedbi na bilo kakvo miješanje", rekla je Bakica Vremenovoštana, rukom podbočivši bradu. "Već na opako miješanje." "I na loše ponašanje prema životinjama", promrmljala je Magrat. "Sve te priče oko psećeg oka i žabljeg uha. Takve stvari nitko ne koristi." Bakica Vremenovoštana i Dadilja Ogg su obzirno izbjegle meñusobne poglede. "Profuknjača!" ogorčeno je rekla Dadilja Ogg. "Vještice jednostavno nisu takve", rekla je Magrat. "Mi živimo u skladu s velikim prirodnim ciklusima i nikome ne činimo zla i pokvareno je od njih što govore drukčije. Trebale bismo im kosti napuniti vrućim olovom." Druge dvije su je iznenañeno pogledale, s izvjesnom dozom divljenja. Ona se zarumenjela, nikako pozelenjela, i zagledala se u svoja koljena. "Dobrica Whemper je smislila jedan recept", priznala je. "Vrlo je jednostavan. Trebate samo uzeti nešto olova i..." "Ne mislim da bi to bilo ispravno", oprezno je rekla Bakica, nakon izvjesne unutarnje borbe. "Ljudi bi mogli nešto pogrešno shvatiti." "Ali ne zadugo", čeznutljivo je rekla Dadilja. "Ne, ne možemo se baviti takvim stvarima", malo odlučnije je rekla Bakica. "Nismo čule nastavak." "Zašto jednostavno ne bismo izmijenile njihove riječi?" rekla je Magrat. "Kad se vrate na scenu, možemo utjecati da zaborave što govore i dati im nešto novog teksta." "Pretpostavljam da si ti stručnjak u kazališnim tekstovima?" sarkastično je primijetila Bakica. "Morao bi biti dobar, jer će

ljudi inače posumnjati." "To ne bi trebalo biti tako teško", nije se složila Dadilja. "Malo sam to proučavala. Trebaš samo govoriti hopa-cupa, hopa-cupa." "Bakica je malo promislila o tome. "Sigurna sam daje potrebno i nešto više", rekla je. "Neki od tih govora su bili vrlo dobri. Teško da sam išta od toga razumjela." "Nema tu nikakvog trika", bila je uporna Dadilja Ogg. "Osim toga, pola ih i tako zaboravlja svoj tekst. Bit će lako." "Mislite da bismo im mogle staviti riječi u usta?" rekla je Magrat. Dadilja Ogg je klimnula glavom. "Ne znam ništa o novim riječima", rekla je. "Ali možemo postići da zaborave stare." Obje su pogledale Bakicu Vremenovoštanu. Ona je slegnula ramenima. "Pretpostavljam da vrijedi pokušati", priznala je. "Još neroñene vještice će nam za ovo biti zahvalne", gorljivo je rekla Magrat. "Ah, dobro", rekla je Bakica. "Napokon! Čime se vas tri bavite? Posvuda smo vas tražili!" Vještice su se okrenule i ugledale sirotog patuljka kako pokušava izgledati prijeteći. "Nas?" rekla je Magrat. "Ali mi nismo u..." "O, da, jeste, sjećate se, ubacili smo to prošlog tjedna. Čin drugi, u prvom planu, oko kotlića. Ne morate ništa govoriti. Samo simbolizirate okultne sile na djelu. Samo budite zli kao što znate. Dolazite, budite pravi momci. Dosad ste bili dobri." Hwel je pljesnuo Magrat po stražnjici. "Bogme dobru pozadinu imaš ovdje, Wilphe", rekao je, bodreći ih. "Ali, zaboga, upotrijebi malo više umetaka. Još uvijek je krivog oblika. A ti, Billeme, imaš baš dobre bradavice oko nosa, moram to priznati", pridodao je, malo se odmaknuvši. "Izgledate poput skupine tako ružnih coprnica kakve oko samo poželjeti može. Vrlo dobro učinjeno. Šteta jedino za te perike. A sada trčite. Zastor se diže za minutu. Lomite noge." Još je jednom zvučno pljusnuo Magrat po trtici, pritom malo ozlijedio ruku i otrčao vikati na nekog drugoga.

Nijedna od vještica se nije usudila prozboriti ni riječi. Magrat i Dadilja Ogg su uhvatile sebe kako se nagonski okreću prema Bakici. Ova je šmrknula. Ogledala se uokolo. Pogledala je na blistavo obasjanu pozornicu iza sebe. Pljesnula je rukama tako snažno da je odjeknulo cijelim dvorcem, a zatim ih protrljala. "Korisno", nacerila se. "Pokažimo im sada pravu predstavu." Dadilja je mrzovoljno pogledala za Hwelom. "Lomi ti svoje noge", promrmljala je. Hwel je sa svojeg mjesta iza kulisa dao znak da se zastor podigne. I da se oglasi grmljavina. Koja je zatajila. "Grmljavina!" prosiktao je glasom koji je čulo pola publike. "Požurite s time!" Glas iza najbliže kulise je jauknuo. "Hwele, grmljavina se iskrivila! Proizvodi samo klonk-klonk!" Hwel je na trenutak stajao šutke, računajući u sebi. Cijela gaje družina promatrala, zgrožena ali, srećom, ne i zgromljena. Napokon je podigao šake prema nebu i rekao: "Želio sam oluju! Samo oluju. Čak niti neku veliku. Bilo kakvu oluju. A sada želim biti posve JASAN! Svega mije DOSTA! Želim grmljavinu i to ODMAH!" Udar munje koji mu je uzvratio pretvorio je brojne sive nijanse sjena dvorca u zasljepljujući bijelu i čañavo crnu. Kao na znak, popratila gaje snažna grmljavina. Bio je to najglasniji zvuk koji je Hwel ikad čuo. Činilo se kao da mu je započeo negdje u glavi i zatim se probio van. I trajao je i trajao, protresajući svaki kamen dvorca. Podigla se prašina. Udaljeni tornjić se prelomio i sporo se vrteći propao u gladne dubine klisure. Kad je taj urnebes napokon prestao, za sobom je ostavio tišinu koja je odzvanjala poput zvona. Hwel je pogledao u nebo. Veliki crni oblaci nadnijeli su se nad dvorac, izbrisavši zvijezde. Oluja se vratila.

Stoljećima je izučavala svoj zanat. Godine je provela u lutanjima dalekim udolinama. Satima je vježbala pred ledenjakom. Proučavala je velike oluje iz prošlosti. Usavršila je svoje umijeće do savršenstva. A sada, večeras, vidjevši kako je iščekuje očito zahvalna publika, odlučila je počastiti ih, no, pa... prolomom. Hwel se nasmiješio. Bogovi su možda ipak slušali. Požalio je što usput nije zatražio ijedan dobar stroj za vjetar. Grozničavo je dao znak Tomjonu. "Nastavite!" "Dječak je klimnuo glavom i započeo svoj udarni monolog. "A sada je naša prevlast potpuna..." Na sceni iza njega vještice su se nadnosile nad kotlić. "Ovo je običan lim", prosiktala je Dadilja. "I pun je nečega odvratnog." "A vatra je tek običan crveni papir", prošaptala je Magrat. "Odande je izgledala tako stvarno, kad ono - običan crveni papir! Pogledajte, možete ga dotaknuti prstom..." "Nema veze", rekla je Bakica. "Samo se pretvarajte da nešto radite i čekajte dok vam ja ne dam znak." Dok su Zli Kralj i Dobar Vojvoda započinjali raspravu koja će dovesti do uzbudljivog Dvoboja, postali su neugodno svjesni aktivnosti iza svojih leña i povremenog kikota iz publike. Nakon potpuno neprimjerene provale smijeha Tomjon je riskirao i pogledao postrance. Jedna od vještica je kidala vatru na komadiće. Druga je pokušavala očistiti kotlić. Treća je sjedila prekriženih ruku i odlučno ga gledala. "I sama zemlja plače zbog tiranije..." rekao je Wimsloe, a onda zapazio izgled Tomjonova lica i pokušao mu slijediti pogled. Glas mu se naglo stišao. "'I poziva me na osvetu'", spremno mu je upomoć priskočio Tomjon. "A-ali...", prošaptao je Wimsloe, zabrinuto mu pokazujući bodežom što ga je držao u rukama. "Neću da me vide mrtvu s ovakvim kotlićem", rekla je Dadilja Ogg šapatom dovoljno glasnim da dopre do kraja dvorišta. "Dva dana rada s četkom za rñu i kanticom pijeska, eto što ovome treba."

"'I doziva me na osvetu'!" prosiktao je Tomjon. Rubom okaje vidio Hwela koji je stajao iza kulisa, ukočen od nesuvislog gnjeva. "Kako postižu da ovo treperi?" rekla je Magrat. "Tiho, vas dvije", rekla je Bakica. "Uznemirujete ljude." Podigla je šešir na pozdrav Wimsloeu. "Nastavi, mladiću. Ne osvrći se na nas." "Š'o?" rekao je Wimsloe. "Aha, poziva te na osvetu, zar ne?" u očaju je ponovio Tomjon. "A valjda i nebo plače osvetom?" Na taj znak, oluja je proizvela takvu munju, da je ova raznijela vrh još jednog tornja... Vojvoda se skupio u svojoj stolici, a lice mu se pretvorilo u pravu panoramu straha. Ispružio je zavijeni prst. "Tamo su", zadahtao je. "To su one. Što one čine u mojoj predstavi? Tko im je to dozvolio?" Manje sklona bavljenju retoričkim pitanjima, vojvotkinja je dala znak najbližem stražaru. Na pozornici se Tomjon znojio pod teretom scenarija. Wimsloe je bio nedosljedan. A sada je i Gumridge, koji je s lanenom perikom na glavi glumio Dobru Vojvotkinju, takoñer izgubio nit. "Aha, nazivaš me kraljem zlim, premda šaptom, kako te ne bih mogao čuti", zagraktao je Tomjon. "I pozvala si stražu, možda nekim tajnim znakom, što ništa nema s djelom usana ili jezika." Pojavio se stražar, hodajući unatrag i još uvijek se spotičući od siline kojom gaje Hwel gurnuo na pozornicu. Zagledao se u Bakicu Vremenovoštanu. "Hwel pita koji se to vrag dogaña?" prosiktao je. "Što je to bilo?" rekao je Tomjon. "Jesam li to čuo kako govoriš Dolazim moja gospo?' "Mičite te ljude van, kaže on!" Tomjon je došao do ruba pozornice. "Pričaš koješta, čovječe. Pogledaj kako odbijam tvoje sporo koplje. Tvoje koplje, čovječe. Pa držiš ga u prokletoj ruci, zaboga. Stražar mu je podario jedan zdvojan, zaleñeni osmijeh.

Tomjon je oklijevao. Tri glumca što su ga okruživali nepomično su gledali u vještice. A pred njim je, neizbježna poput porezne prijave, još bila borba mačevima tijekom koje će, postajalo mu je sve jasnije, morati parirati vlastitim divljim udarcima i na kraju sam sebe na smrt probosti. Otvorenih usta se okrenuo trima vješticama. Prvi put u životu njegova gaje strašna memorija izdala. Nije se mogao dosjetiti ničega što bi mogao reći. Bakica Vremenovoštana je ustala na noge. Prišla je rubu pozornice. Publika je zadržala dah. Ona je podigla ruku. "Idite odavde svi duhovi uma i druge stvari, jer Istini nudim novi...", načas je oklijevala, "hupa-cupa dan." Tomjon je osjetio kako ga iznenada preplavljuje nekakva hladnoća. I drugi su odjednom oživjeli. Iz dubina njihovih praznih umova pokuljale su nove riječi, riječi crvene od krvi i osvete, riječi koje su odjekivale na kamenju dvorca, riječi pohranjene u siliciju, riječi koje su se same znale pobrinuti da ih čuju, riječi koje su im ščepale usta tako čvrsto da je svaki pokušaj da ih se prešuti završavao lomom vilice. "Bojiš li ga se sad?" rekao je Gumridge. "Tako omamljenog pićem? Uzmi njegov bodež, mužu - tek za dužinu oštrice si daleko od kraljevstva." "Ne usuñujem se", rekao je Wimsloe, zaprepašteno pokušavajući pogledati u vlastite usne. "Pa tko će znati?" Gumridge je zamahnuo rukom prema publici. Nikad više neće ponoviti tako dobru glumu. "Vidiš, okružuje nas samo slijepa noć. Uzmi sada bodež, a sutra uzmi kraljevstvo. Ubodi ga, čovječe." Wimsloeu je ruka zadrhtala. "Imam ga, ženo", rekao je. "Je li to nož što pred sobom vidim ja?" "Naravno daje prokleti nož. Hajde, učini to sad. Slabi ne zaslužuju samilost. Reći ćemo daje pao niza stube." "Ali ljudi će sumnjati!" "Zar ne postoje tamnice? Zar nema vješala? Posjed je devet dijelova prava, kad je ono što posjeduješ nož." Wimsloe je povukao ruku.

"Ne mogu! Prema meni on bijaše sušta ljubaznost!" "A ti njemu možeš biti sušta Smrt..." Dafe je mogao čuti glasove što su do njega dopirali iz velike daljine. Popravio je masku, provjerio sablasnost svojeg odraza u zrcalu i u praznini polutame prostora iza pozornice još jednom zavirio u scenarij. "A sad se skrijte, Kratkovječni Smrtnici", rekao je. "Ja sam Smrt, koju..., koju..." Kojega. "Ah, hvala", rastreseno je rekao momčić. "Kojega niti jedna brava ne može zadržati..." Neće zadrŽati. "Neće zadržati, niti grede za zaprječivanje vrata, i ovdje sam da..., da..., da..." Ovdje sam da podnesem svoj račun u ovoj noći kraljeva. Dafe je klonuo. "Ti si u tome toliko bolji", zakukao je. "Imaš pravi glas i pamtiš sve riječi." Okrenuo se. "A radi se samo o tri reda i Hwel će mi za to... izvaditi... utrobu." Sledio se. Dječaku su se oči raširile i pretvorile se u dva tanjura straha kad mu je Smrt pucnuo prstima pred ukočenim lice. Zaboravi, zapovjedio je, okrenuo se i tiho se iskrao prema pozornici. Bezokom je lubanjom istražio poredane kostime i otpatke na stolu za šminku. Prazne nozdrve su mu nanjušile pomiješane mirise naftalina, pudera i znoja. Ima ovdje nečega što gotovo kao da pripada bogovima. Ljudi su načinili svijet u svijetu, koji je sličan izvorniku gotovo jednako kao što kapljica vode podsjeća na cijeli krajolik stoje okružuje. Pa ipak... pa ipak. Jako su se potrudili da u taj mali svijet stave sve ono za što biste pomislili da žele izbjeći - mržnju, strah, tiraniju, i tako dalje. Premda su mislili da će na taj način sve to izvući iz sebe, svaka umjetnost o kojoj su ljudi sanjali zapravo ih je još više uvlačila unutra. Bio je zadivljen. Ovdje je bio iz vrlo odreñenog razloga. Došao je po jednu dušu. Nije bilo vremena za nedosljednost. Ali, napokon, što je uopće vrijeme? Kuckajući koščatim nogama nesvjesno je zaplesao na

kamenom podu. Sam, u sivim sjenama, Smrt je plesao step. ... SLJEDEĆE NOĆI ĆE TI U GARDEROBI IZVJESITI ZVIJEZDU... Zatim se pribrao, popravio kosu18i nastavio tiho čekati na poziv. Koji dosad nikad nije propustio. Poći će tamo i pokositi ih. "A ti njemu možeš biti sušta Smrt. Sada!" Smrt je ušao, kuckajući nogama po pozornici. A SAD SE SKRUTE, KRATKOVJEČNI SMRTNICI, rekao je, JER JA SAM Smrt, kojega niti jedna... niti... kojega... Zastao je. Zastao je, po prvi prvcati put u povijesti cijelog svojeg postojanja. Jer, premda je Smrt Diska imao posla s milijunima ljudi, istodobno je svaka smrt bila intimna i osobna. Drugi su ga rijetko uspijevali vidjeti, osim okultista i mušterija osobno. Inače se to tumačilo dovoljnom mudrošću ljudskog mozga da izbjegava prizore previše grozne da bi se s njima mogao nositi, ali ovdje je problem bio u tome stoje nekoliko stotina ljudi očekivalo da će se Smrt baš tog trenutka pojaviti. Vidjeli su ga svi prisutni. Smrt se sporo okrenuo i zagledao se u stotine nepomičnih očiju. Čak i u stisku istine, Tomjon gaje prepoznao kao kolegu glumca i s naporom upotrijebio umijeće svojih usana. "'... niti jedna brava neće zadržati...'" šapnuo je kroz zube, namješteno se osmjehujući. Smrt ga je podario manijakalnim smiješkom prepunim glumačke treme. Što? prošaptao je, glasom sličnim zvonjavi nakovnja po kome je netko udario olovnim čekićem. "'... brava neće zadržati, niti grede za zaprječivanje...'", hrabrio ga je Tomjon. ... BRAVA NEĆE ZADRŽATI, NITI GREDE ZA ZAPRJEČIVANJE... UF..., zdvojno je ponovio Smrt, zagledan u njegove usne. "'... vrata!...'" VRATA. "Ne, ne mogu to učiniti!" rekao je Wimsloe. "Vidjet će me! Dolje u predvorju, netko gleda!" "Tamo nikoga nema!" "Osjećam mu pogled!"

"Uzdrhtali idiote! Zar gaja moram zarinuti umjesto tebe? Pogledaj, noga mu je već na gornjoj stubi!" Wimsloeu se lice iskrivilo od straha i nesigurnosti. Povukao je ruku. "Ne!" Taj je krik dospio iz publike. Vojvoda je napola ustao sa svoje sjedalice, grizući zubima izmučene zglobove na prstima. Ispraćen pogledima sviju, počeo se kroz zaprepaštenu svjetinu probijati prema pozornici. "Ne! Ja to nisam učinio! Nije bilo tako! Ne možete govoriti da je bilo tako! Vi niste bili tamo!" Prešao je pogledom sada sva njemu okrenuta lica i klonuo. "A nisam bio ni ja", nacerio se. "Znate, ja sam u to vrijeme spavao. Dobro se toga sjećam. Bilo je krvi na krevetnom pokrivaču, bilo je krvi na podu. Krvi koju nikako nisam mogao isprati, ali to nisu teme za javnu istragu. Ne mogu dozvoliti raspravu o nacionalnoj sigurnosti. Bio je to samo san i on je morao biti 18Poljoprivrednu alatku, naravno. Druge nije imao. (Prim, prev.) još živ kad sam se sutradan probudio. A sutradan se ništa ne bi dogodilo jer ništa nije niti učinjeno. I sutradan, možete reći, nisam niti znao. I sutradan, možete reći, nisam se ničega sjećao. Kakvu je samo buku podigao dok je padao! Dovoljno da i mrtve probudi... Tko bi pomislio da u sebi ima toliko krvi?..." Dotad se već bio uspeo na pozornicu i vedro se nasmiješio okupljenoj družini. "Nadam se da ovo sve objašnjava", rekao je. "Ha. Ha." U tišini koja je uslijedila Tomjon je otvorio usta da kaže nešto prikladno, nešto utješno, i otkrio da zapravo nema ništa za reći. Ali zato je u njega ušla druga ličnost, preuzela mu usne i ovako progovorila: "Mojim vlastitim bodežom, ništarijo! Znao sam da si to ti! Vidio sam te na vrhu stubišta, kako sišeš palac! Ovog bih te trena ubio, kad ne bih nakon toga morao vječno slušati tvoje cmizdrenje. Ja, Verence, bivši Kralj..."

"Kakvo je to svjedočanstvo...", oglasila se vojvotkinja. Stajala je pred pozornicom, okružena s pola tuceta vojnika. "To su obične klevete", pridodala je. "Izdaja iz koristoljublja. Razmetanje poludjelih glumaca." "Ja sam bio prokleti kralj Lancrea!" uzviknuo je Tomjon. "U kojem slučaju si navodna žrtva", hladnokrvno je rekla vojvotkinja. "I nesposoban govoriti u ime optužbe. To je protivno svim pravilima." Tomjonovo se tijelo okrenulo prema Smrti. "Ti si bio tamo! Ti si sve vidio!" Sumnjam da bi se mene moglo smatrati valjanim svjedokom. "Dakle, dokaza nema, a gdje nema dokaza nema ni zločina", rekla je vojvotkinja. Pokretom je zapovjedila vojnicima da krenu naprijed. "Toliko što se tiče tvojeg eksperimenta", rekla je svojem mužu. "Mislim daje moj način bolji." Ogledala se po pozornici i pronašla vještice. "Uhitite ih", rekla je. "Ne", rekao je Luda, istupivši iza kulisa. "Što si to rekao?" "Ja sam sve vidio", jednostavno je rekao Luda. "Te sam noći bio u Velikoj dvorani. Moj gosparu, ti si ubio kralja." "Nisam!" vrisnuo je vojvoda. "Ti tamo nisi bio! Nisam te tamo vidio! Zapovijedam ti da tamo ne budeš!" "Nisi se to usuñivao prije priznati", rekla je gospa Felmet. "Da, gospo. Ali zato to moram sada učiniti." Vojvoda se nesigurno zagledao u njega. "Moja Ludo, ali ti si mi se zakleo na vjernost do smrti", prosiktao je. "Da, moj gosparu. Tužan sam zbog toga." "Nisi tužan, nego mrtav." Vojvoda je ščepao bodež iz Wimsloeve neodlučne ruke, skočio naprijed i zario ga Ludi u srce. Magrat je vrisnula. Luda se nesigurno zaljuljao naprijed-natrag. "Bogu hvala da je sve završeno", rekao je dok mu je Magrat jurila ususret, probijajući se kroz oduzete glumce. Prigrlila gaje na ono što ćemo iz milosrña nazvati grudima. Ludi je kroz glavu proletjelo da još nikad nije u grudi gledao iz takve blizine, barem ne otkad je još bio beba, i daje doista okrutno od svijeta što mu je to iskustvo uskraćivao do trenutka kad

je već praktički mrtav. Nježno je uklonio Magratinu ruku, s glave strgnuo onu rogatu kukuljicu i bacio je što je dalje mogao. Više nije morao biti Luda, shvatio je, niti brinuti o zavjetima i svemu ostalom. Uz ove grudi, smrt se činila napretkom. "Ja to nisam učinio", rekao je vojvoda. Ništa ne boli, pomislio je Luda. Baš čudno. A s druge strane, očito niti ne možeš osjećati bol kad si već mrtav. Bilo bi to nepotrebno razbacivanje. "Svi ste vidjeli da ja to nisam učinio", rekao je vojvoda. Smrt je zbunjeno pogledao Ludu. Zatim je posegnuo u tajne pregrade svoje odore i iznutra izvukao pješčani sat. Bio je ukrašen zvončićima. Lagano gaje protresao, od čega je ovaj tiho zazvečao. "Ja nisam zapovjedio da se takvo što učini", mirno je rekao vojvoda. Glas mu je dolazio izdaleka, iz tko zna kojih predjela u kojima su mu sada bile misli. Družina je nijemo gledala u njega. Nekoga takvog nisi mogao mrziti, samo si se mogao osjećati strašno neugodno u njegovu društvu. Čak je i Luda osjećao tu nelagodu, a on je bio mrtav. Smrt je kucnuo po satu i izbliza pogledao je li ispravan. "Svi vi lažete", spokojnim je glasom rekao vojvoda. "Ružno je govoriti laži." Nekako sanjivo, nježno, proboo je još nekoliko najbližih glumaca i zatim visoko podigao oštricu. "Vidite?" rekao je. "Nema krvi! To nisam bio ja." Podigao je pogled na vojvotkinju koja se nad njega nadnijela poput crvenog tsunamija nad malim ribarskim selom. "To je bila ona", rekao je. "Ona je to učinila." I nju je, reda radi, par puta proboo, a zatim i samoga sebe, puštajući bodež da mu ispadne izmeñu prstiju. Nakon nekoliko sekunda razmišljanja, riječima bližim svjetovima zdravog razuma je rekao: "Sada mi više ništa ne možete." Okrenuo se Smrti. "Hoće li biti kometa?" rekao je. "Kad princ umre, mora biti kometa. Vidjet ću ih, zar ne?" Odlutao je s pozornice. Iz publike se prolomio pljesak. "Morate priznati daje doista bio plave krvi", napokon je rekla Dadilja Ogg. "To se jasno vidi, ti kraljevi se pretvaraju u

ekscentrike mnogo lakše od ljudi poput vas i mene." Smrt je pješčani sat prinio lubanji. Lice mu je zračilo krajnjom zbunjenošću. Bakica Vremenovoštana je dohvatila ispušteni bodež i prstom provjerila oštricu. Tiho jeknuvši, posve lako je ušla u dršku. Dodala ga je Dadilji. "Evo ti tvojeg čarobnog mača", rekla je. Magrat je pogledala u nož, a zatim opet u Ludu. "Jesi li ti mrtav ili nisi?" rekla je. "Morao bih biti", ponešto prigušenim glasom je rekao Luda. "Mislim da sam već u raju." "Ne, slušaj, ozbiljno te pitam." "Ne znam. Ali volio bih disati." "Tada moraš biti živ." "Svi su živi", rekla je Bakica. "To je lažni bodež. Glumcima se valjda ne mogu povjeriti pravi." "Napokon, oni ne znaju čak niti očistiti kotlić", rekla je Dadilja. "To jesu li svi živi ili nisu ovisi o meni", rekla je vojvotkinja. "Kao vladarki, zadovoljstvo mije o tome odlučiti. Moj je muž očito izgubio glavu." Okrenula se svojim vojnicima. "I ja zapovijedam..." "Sad!" prosiktao je kralj Verence Bakici na uho. "Sad." Bakica Vremenovoštana se ustobočila. "Ušuti, ženo!" rekla je. "Pravi kralj Lancrea stoji pred tobom!" Potapšala je Tomjona po ramenu. "Što, on?" "Tko, ja?" "Smiješno", rekla je vojvotkinja. "Pa on je tek običan pantomimičar. " "Ona ima pravo, gospojice", rekao je Tomjon, na samom rubu panike. "Moj otac upravlja kazalištem, a ne kraljevstvom." "On je pravi kralj. Možemo to dokazati." "O, ne", rekla je vojvotkinja. "Nećemo tako. U ovom kraljevstvu nema tajanstvenih povratnika-nasljednika prijestolja. Straža - vodite ga." Bakica Vremenovoštana je podigla ruku. Vojnici su zastali, neodlučno poskakujući s noge na nogu. "Ona je vještica, zar ne?" pokušao je jedan od njih. "Naravno", rekla je vojvotkinja. Stražari su se počeli nemirno

vrpoljiti. "Vidjeli smo mi kako one ljude pretvaraju u vodenjake", rekao je jedan. "A zatim im potapaju brodove." "Je, uz sve te uzbune i prolome." "Je." "Moramo o tome malo popričati. Za vještice bismo trebali dobiti posebnu nagradu." "Vidite, ona bi nam mogla štošta učiniti. A mogla bi biti i profuknjača." "Ne budite ludi", rekla je vojvotkinja. "Vještice ne čine takve stvari. To su samo priče za strašljivce." Stražar je odmahnuo glavom. "Menije to zvučalo prilično uvjerljivo." "Naravno da jest, to je i bila namjera...", započela je vojvotkinja. Zatim je uzdahnula i ščepala koplje iz stražarevih ruku. "Pokazat ću ja vama kakvu moć imaju te vještice", rekla je i gurnula koplje Bakici pod nos. "Dakle", mirno je uzvratila ova. "Došli smo i do toga, je li?" "Mene niste ustrašile, vile suñenice," rekla je vojvotkinja. Bakica ju je nekoliko trenutaka oštro gledala u oči. Zatim je iznenañeno progundala. "Imaš pravo", rekla je. "Doista nismo, zar ne..." "Misliš da vas nisam proučila? Vaše vještičarenjeje obična smicalica i opsjena, da bi se zadivili slabi umovi. Mene ono ne straši. Učini što najgore možeš." Bakica ju je neko vrijeme proučavala. "Što najgore mogu?" napokon je rekla. Magrat i Dadilja Ogg su joj se oprezno sklonile s puta. Vojvotkinja se nasmijala. "Mudra si", rekla je. "To ti priznajem. I brza. Doñi, coprnice. Donesi svoje žabe i demone, ja ću..." Zastala je, a usta su joj se nastavila tek neznatno otvarati i zatvarati, premda iz njih više nisu izlazile riječi. Usne su joj se razvukle od užasa, a pogled odlutao negdje iza Bakice, iza svijeta, prema nečemu drugom. Jednu je kvrgavu ruku prinijela ustima i nešto tiho prošaptala. Zatim se sledila, poput zeca koji je upravo ugledao lasicu i nesumnjivo je svjestan da je to posljednja lasica koju će u životu vidjeti.

"Što si joj to učinila?" rekla je Magrat, koja se prva usu dila progovoriti. Bakica se iskesila. "Glavologija", rekla je i ponovno se iskesila. "Za to ti ne treba nikakva čarolija Crne Aliss." "Da, ali što si joj učinila." "Nitko ne postaje takav kakva je ona ako prije toga nije izgradio zidove unutar glave", rekla je. "Ja sam ih upravo srušila. Svaki vrisak. Svaku molbu. Svaki žalac krivnje. Svaku grižnju savjesti. Sve odjednom. Postoji za to jedan trik." Ljubazno se nasmiješila Magrat. "Ako želiš, jednog ću ti dana pokazati." Magrat je promislila o tome što joj je rekla. "To je grozno", rekla je. "Glupost", Bakica se ružno nasmiješila. "Svatko želi spoznati samoga sebe. Njoj se to upravo dogodilo." "Ponekad moraš biti ljubazan da bi ispao okrutan", složila se Dadilja Ogg. "Mislim da je to najgora stvar koja se bilo kome može dogoditi", rekla je Magrat, dok se vojvotkinja povodila naprijed-natrag. "Zaboga, djevojko, malo upotrijebi maštu", rekla je Bakica. "Ima mnogo gorih stvari. Na primjer, guranje igala pod nokte. Pa oni zahvati s kliještima." "Probadanje užarenim noževima do balčaka", rekla je Dadilja Ogg. "I to najprije drškom, tako da porežeš prste kad ih pokušaš izvući..." "Ovo je jednostavno najgore što ja mogu učiniti", uobraženo je rekla Bakica Vremenovoštana. "A to je i posve ispravno i pravično. Znate, vještica bi se baš tako trebala ponašati. Uopće nema potrebe dramatizirati. Većina čarolija se zbiva u glavi. To je glavologija. A sada, ako biste..." Vojvotkinji se s usana začuo šum kao da curi nekakav plin. Glava joj je odjednom poskočila unatrag. Otvorila je oči, zatreptala i ponovno se zagledala u Bakicu. Na licu joj se mogla pročitati čista mržnja. "Straža!" uzviknula je. "Rekla sam da ih vodite odavde!" Bakici se objesila vilica. "Što?" rekla je. "Ali... ali ja sam ti pokazala kakva si zapravo..." "I zbog toga bih se, kao, trebala uznemirivati?" Dok su vojnici pokorno hvatali Bakicu za ruke, vojvotkinja joj se

unijela u lice, ogromnih obrva svijenih u trijumfalno omraženo V. "Trebala sam puzati po zemlji, je li tako? Dakle, starice, vidjela sam točno što sam, shvaćaš li, i ponosim se time! Sve ću to ponoviti, samo žešće i odlučnije! Uživala sam u tome i učinila to jer sam tako željela!" Snažno se udarila po ogromnim grudima. "Vi strašljivi idioti!" rekla je. "Tako ste slabi. Doista mislite da ljudi duboko u duši moraju biti dobri, zar ne?" Svi okupljeni na pozornici ustuknuli su pred golom snagom njezina trijumfa. "Dakle, ja sam tamo bacila pogled", rekla je vojvotkinja. "Znam što ljude pokreće. Čisti, duboki strah. Nema meñu vama nikoga tko me se ne boji, mogu učiniti da vam se od mene zatresu gaće, a sada ću..." U tom trenutku Dadilja Ogg ju je raspalila kotlićem po potiljku. "Baš se raspričala, zar ne?" veselo je rekla, dok se vojvotkinja rušila. "Pomalo ekscentrično, ako ćete mene pitati." Uslijedila je duga, nelagodna tišina. Bakica Vremenovoštana se nakašljala. Zatim je stražarima koji su je držali za ruke uputila vedar prijateljski osmijeh i pokazala da hrpu na podu u koju se sada pretvorila vojvotkinja. "Nosite je odavde i smjestite u kakvu ćeliju", zapovjedila je. Ljudi su se bučno ukrutili, dohvatili vojvotkinju za ruke i prilično je teško podigli sa zemlje. "Ali pazite, nježno." Protrljala je ruke i okrenula se Tomjonu koji se u nju zagledao otvorenih usta. "Budi u ovo siguran", prosiktala je. "Ovdje i sada, moj momče, ti uopće nemaš izbora. Ti si kralj Lancrea." "Alija ne znam kako biti kralj!" "Mi te svi biramo! Dosad si sve učinio kako valja, uključujući vikanje." "To je samo gluma!" "Onda glumi. Biti kralj je, je...", Bakica je zastala i pucnula prstima prema Magrat. "Kako se ono zove kad je uvijek stotinu nečega u nečemu?" Magrat ju je zbunjeno pogledala.

"Misliš na postotke?" rekla je. "To", potvrdila je Bakica. "Ako mene pitaš, većina postotaka u kraljevskim poslovima je gluma. U tome moraš biti dobar." Tomjon je pogledom potražio pomoć iza kulisa, gdje se trebao nalaziti Hwel. Patuljak je zapravo doista bio tamo, ali nije obraćao previše pažnje. Držao je pred sobom scenarij i grozničavo pisao. Ali, uvjeravam te, nisi mrtav. Vjeruj mi na riječ. Vojvoda se nacerio. Negdje je pronašao plahtu, omotao se njome i sad šetao nekim od najzapuštenijih hodnika dvorca. Ponekad bi niskim glasom podviknuo "buuu". To je zabrinulo Smrt. Naviknuo je da ga ljudi uvjeravaju kako nisu mrtvi, jer nastup smrti uvijek proizvodi šok koji mnogi teško mogu preboljeti. Ali ljudi koji tvrde da su mrtvi a u sebi još imaju itekako puno života, to je za Smrt bilo posve novo i uznemirujuće iskustvo. "Zaskakat ću ljude", sanjivo je rekao vojvoda. "Svake ću noći šuškati kostima, na krovu ću sjediti i proricati smrt u kući..." To ČINE VILE VJESNICE. "Činit ću to ako tako poželim", rekao je vojvoda, a u riječima mu se naslutio trag ranije odlučnosti. "I prolazit ću kroz zidove, i kucati po stolovima, i nabacivati se ektoplazmom na svakog tko mi se ne sviña. Ha. Ha." To neće ici. Živim ljudima nije dozvoljeno da budu duhovi. Žao mi je. Vojvoda je neuspješno pokušao proći kroz zid, odustao od toga i otvorio vrata što su vodila na ruševni dio grudobrana. Oluja se malo stišala i tanka korica mjeseca šuljala se iza oblaka poput karte za putovanje u vječnost. Smrt je iza njegovih leña tiho prošao kroz zid. "Dakle", rekao je vojvoda. "Ako nisam mrtav, zašto si ti onda ovdje?" Skočio je na zid i zalepršao plahtom. Čekam. "Čekaj zauvijek, koštana faco!" trijumfalno je izjavio vojvoda. "Ja ću lebdjeti u svijetu sumraka, pronaći ću neke lance kojima ću moći zveckati, ja ću..." Koraknuo je unatrag, izgubio ravnotežu, teško sletio na zid i skliznuo preko njega.