Vile sudjenice - Pratchett Terry

je Luda. Ispod glasa je prokleo samoga sebe. Bilo bi jednostavno to ukleto stvorenje odnijeti kući Dadilje Ogg, koja se nalazila samo nekoliko ulica dalje, gotovo u sjeni dvorca. Ali onda mu je na um pala zamisao da ga isporuči Magrat. To će kod nje ostaviti dobar dojam, pomislio je. Vještice su bile vrlo sklone mačkama. A onda će ga pozvati unutra, na šalicu čaja ili nečega drugog... Ugazio je u još jednu rupu ispunjenu vodom. Nešto se pod njom izmigoljilo. Luda je zastenjao i ustuknuvši zgazio neku napuhanu gljivu. "Čuj, mačak", rekao je. "Morat ćeš sići odozgo, dobro? A onda možeš i sam pronaći put kući, a ja ću te slijediti. Mačke odlično vide u mraku i dobre su u pronalaženju puta kući", pridodao je. Posegnuo je rukom prema glavi. Greebo mu je, prijateljski ga upozoravajući, zarinuo kandže u ruku i na svoje iznenañenje otkrio da to nema nikakvog učinka na rukavicu od žičane mreže. "Budi dobar mačak", rekao je Luda i spustio ga na zemlju. "Hajde, pronañi put kući. Odgovarat će mi bilo čija kuća." Greebu je smiješak polako slabio, sve dok od njega nije ostala samo mačka. A to je bilo gotovo jednako sablasno kao i onaj slučaj koji se odvijao obrnutim redoslijedom. Protegnuo se i zijevnuo da bi skrio neugodu. To što ga zovu dobrim mačkom na njegovu omiljenom mjestu za prikradanje neće nimalo pridonijeti njegovu ugledu dobrog šunjala. Nestao je u niskom raslinju. Luda je škiljio u pomrčinu. Svanulo mu je da, unatoč sklonosti prema šumama, ta ljubav ipak najbolje djeluje na daljinu; bilo je lijepo znati da je tu negdje, ali šume iz mašte nisu baš sličile ovoj pravoj u kojoj se, primjerice, možeš izgubiti. U njima je bilo više moćnih hrastova, a manje kupina. One su takoñer više voljele da ih se razgleda danju, a stabla nisu imala zlokobna lica i duge zapletene grane. Stabla iz mašte bila su ponositi šumski divovi. A većina ovog ovdje drveća prije je sličila kakvim vrtnim patuljcima, tek

podlogama za razvoj gljiva i bršljana. Luda se mutno sjećao kako se smjer u kojem se nalazi Središte može odrediti po strani na kojoj na deblu raste mahovina. Ali brza pretraga obližnjih stabala mu je pokazala da se, usprkos normalnoj geografiji, Središte nalazi posvuda. Greebaje nestalo. Luda je uzdahnuo, skinuo svoju zaštitnu žičanu odjeću i tiho odzvonio u noć, u potrazi za nekom uzvisinom. Uzvisina mu se učinila dobrom zamisli. Jer tlo na kojem je sada stajao kao daje podrhtavalo. A bio je siguran da tako ne bi smjelo biti. Magrat je lebdjela na svojoj metli stotinjak metara nad granicom Lancrea okrenutom u smjeru vrtnje, pogledavajući na more magle pod sobom kroz koje se povremeno probijao poneki vrh stabla, poput morskom travom obraslog kamena za visoke plime. Nad njom je lebdio nabrekli mjesec, vjerojatno opet u svojoj trećoj četvrti. Čak bi i pristojno mršav polumjesec bio bolji od ovoga, osjećala je. Više bi odgovarao prigodi. Zadrhtala je i zapitala se gdje bi u tom trenutku mogla biti Bakica Vremenovoštana. Metlu stare vještice poznavali su i bojali je se širom neba Lancrea. Bakica se letenjem počela baviti u prilično kasnoj životnoj dobi i nakon početne sumnjičavosti ga prigrlila kao što se muha zujara okomljuje na prastaru riblju glavu. Ipak, problem je bio u tome što je Bakica svaki let vidjela kao ravnu crtu od točke A do točke B i nikako nije mogla shvatiti da i ostali korisnici neba imaju neka svoja prava; ta je jednostavna činjenica promijenila putove zračnih migracija na cijelom kontinentu. Ubrzanom evolucijom razvila se nova generacija ptica koje su naučile letjeti leñnom tehnikom, kako bi neprestano budnim okom mogle pratiti što se zbiva na nebu iznad njihovih glava. To Bakičino čvrsto uvjerenje da joj se sve mora sklanjati s puta proširilo se i na druge vještice, vrlo visoka stabla i, povremeno, čak i na planine. Bakica je čvrstim pogledom pobijedila i patuljke koji su živjeli pod planinama i u strahu za svoj život maksimalno

ubrzali stvari. Naivne su ptice snijele mnoga jaja još u zraku, kad bi ugledale Bakicu kako se obrušava na njih, mršteći se preko drške metle. "O, Bože", rekla je Magrat. "Nadam se da se opet nije nekome dogodila." Na ponoćnom se povjetarcu nježno okrenula u zraku, poput nekakvog vjetrokaza bez uporišta. Zadrhtala je i škiljeći pogledala mjesečinom obasjane planine, visoko Srednjogorje, čiji smrznuti grebeni i ledeno zeleni ponori nisu priznavali nikakvog kralja ni kartografa. Samo je na onoj strani okrenutoj Rubu Lancre bio otvoren prema ostatku svijeta; ostatak njegovih granica izgledao je poput nazubljenih vučjih čeljusti i daleko neprohodniji. U zraku je nad glavom začula zvuk sličan cijepanju, vjetar ju je opet zavrtio, a nakon toga se začuo Dopplerovim efektom izobličeni uzvik: "Djevojko, prestani sanjariti!" Čvrsto je koljenima stisnula snop pruća i potjerala metlu naprijed. Trebalo joj je nekoliko minuta da dostigne Bakicu, koja je gotovo cijelim tijelom polegla na metlu, kako bi smanjila otpor zraka. Tamni vrhovi stabala tutnjili su duboko pod njima kad joj je Magrat napokon uspjela prići s boka. Bakica se okrenula prema njoj, jednom rukom pridržavajući šešir. "Nemoj tako žuriti", prasnula je. "Mislim da nara nije ostalo više od nekoliko minuta leta. Dolazi, pomakni se već jednom." Ispružila je ruku. Kao i Magrat. Nesigurno, dok su metle poskakivale na strujama zraka koje su same proizvodile, vrhovi prstiju su im se dotaknuli. Magrat je u ruci osjetila trnce kad je kroz nju potekla energija.11Bakičina je metla poskočila naprijed. "Čekaj malo", uzviknula je Magrat. "Moram se spustiti dolje!" "To ne bi trebalo biti teško", kriknula je Bakica, nadglasavajući hujanje vjetra. "Mislila sam, sigurno se spustiti!" "Pa ti si vještica, zar ne? Usput, jesi li ponijela kakao? Sledila

sam se ovdje gore!" Magrat je zdvojno klimnula glavom i slobodnom joj rukom dodala pletenu košaru. "Bravo", rekla je Bakica. "Dobro učinjeno. Vidimo se na mostu Lancre." Odvojila je prste od njezinih. Magrat je odjurila, krivudajući pod udarima vjetra i čvrsto se držeći za metlu koja je sada, pobojala se, u sebi sačuvala snage za lebdenje poput kakva drva za potpalu. S odraslom ženom na sebi zasigurno više nije bila u stanju oduprijeti se sili teže koja ju dozivala prstom. Dok se u dugom plitkom luku obrušavala prema vrhovima krošnji, prisjetila se da je u načinu na koji je Bakica Vremenovoštana odbijala misliti o tuñim problemima bilo nečega laskavog. Jer to je pretpostavljalo da su ljudi, prema njezinu uvaženu mišljenju, sposobni sami se brinuti o sebi. Nekakav urok Promjene je vjerojatno već počeo djelovati. Magrat se usredotočila. Dakle, činilo se da doista djeluje. Zapravo, u očima smrtnih ljudi nije se ništa promijenilo. To stoje Magrat uspjela postići bila je tek prilagodba mentalnih procesa, iz zbunjene i pomalo uplašene žene što je nesmiljeno jedrila prema negostoljubivu tlu, do razborite, optimistične žene pozitivnog razmišljanja, koja je uistinu uspjela stvari staviti pod nadzor, preuzela potpuno odgovornost za vlastiti život i uglavnom znala otkud dolazi premda se, na nesreću, krajnje odredište kojemu se hitala ususret ipak nije promijenilo. Ali sada je to puno bolje prihvaćala. Zakopala je pete naprijed i prinudila metlu da iz sebe izvuče posljednje atome snage za zadnje kratko ubrzanje i hirovit brišući let tek koji metar iznad krošnji. Kad je ova napokon opet posustala i počela orati brazde po ponoćnom lišću ukrutila se, pomolila bilo kojem šumskom bogu koji bi je možda mogao čuti da ipak sleti na nekakvo mekano mjesto i prepustila se sudbini. Na Disku ima oko tri stotine važnijih bogova, a teološki

znanstvenici svakog tjedna otkriju još ponekoga. Osim nižih bogova stijena, drveća i vode, Srednjogorje opsjedaju još dva - Hoki, napola čovjek napola koza, krajnje zločest šaljivac protjeran iz Dunmanifestina jer je starom eksplozivnom šalom s imelom zaskočio Slijepog Ioa, poglavara svih bogova; te Herne Progonjeni, bojažljivo i oštroumno božanstvo svih malih krznenih stvorenja kojima je suñeno život skončati kratkim, škripavim skvičanjem... 11Bio je to vjerojatno prvi pokušaj nadolijevanja goriva tijekom leta. Bilo koji od njih dvojice mogao je biti kandidatom za malo čudo koje je tada uslijedilo, jer je - u šumi prepunoj hladnih stijena, nazupčanih panjeva i trnovitog žbunja - Magrat sletjela na nešto mekano. Bakica je u meñuvremenu u drugoj etapi svojeg putovanja brzala prema planinama. Ispila je žalosno mlačan kakao i, sukladno dobroj skrbi za zaštitu okoliša, bocu odbacila u preletu preko planinskog jezera. Pokazalo se da se Magratino viñenje hrane za popudbinu svodi na dva na oko pržena jaja i sendvič s oguljenim potočarkama odozgo brižljivo ukrašenim, Bakica je primijetila prije nego ju je vjetar otpuhao, malom grančicom peršina. Nakon čega ih je pojela. Pred njom je izronio ponor, još uvijek zatrpan zimskim snijegom. Poput sitne iskrice u sveopćoj tami, poput točke svjetla suprotstavljene ogromnosti Srednjogorja, Bakica se uhvatila ukoštac s planinskim labirintom. A tamo dolje u šumi Magrat se pridigla u sjedeći položaj i rastreseno izvukla zalutalu grančicu iz kose. Nekoliko metara dalje kroz krošnje je propala metla, stvarajući pravi pljusak otpalog lišća. Jauk i malodušno zveckanje natjerali su je da se zagleda u pomrčinu. Tamo je neki nejasan lik na sve četiri tražio nešto po tlu. "Jesam li to sletjela na tebe?" rekla je Magrat. "Netko jest", rekao je Luda.

Dovukli su se bliže jedno drugome. "Ti?" "Ti!" "Što ti ovdje radiš?" "Veselo, mirno sam hodao šumom, po zemlji", rekao je Luda. "Znaš, to mnogi ljudi čine. Mislim, znam da se to i prije činilo. Nije to ništa originalno. Možda svemu tome nedostaje malo mašte ali, no, ja sam se time oduvijek zadovoljavao." "Jesam li te povrijedila?" "Mislim da mi nekoliko zvona više neće biti kao što su prije bila." Luda je počeo prevrtati po sloju lišća i napokon pronašao svoj omraženi šešir. Koji mu je uzvratio s jednim 'klonk'. "Bojim se da je potpuno zgužvan", rekao je, ipak ga vraćajući na glavu. Od toga kao da se počeo malo bolje osjećati, pa je nastavio: "Kiša, da, grad, da, čak i kamenje. Ribe i male žabe, dobro. Ali žene ne, barem ne dosad. Hoće li se to ponoviti?" "Imaš prokleto tvrdu glavu", rekla je Magrat, ustajuci. "Skromnost mi priječi da to komentiram", rekao je Luda, a zatim se prisjetio i brzo pridodao: "Dobrička." Zagledali su se jedno u drugo, dok su im glavama brzo promicale misli. Magrat je pomislila: Dadilja je rekla, dobro ga pogledaj. Evo, gledam ga. I izgleda mi isto kao dosad. Tužan mali mršavko u smiješnoj lakrdijaškoj odori, gotovo grbavac. A tada, na onaj isti način na koji se nekoliko nasumičnih oblika na oblaku u očima promatrača mogu iznenada pretvoriti u galiju ili u kita, Magrat je shvatila da Luda uopće nije nizak čovjek. Bio je barem prosječno visok, ali on je sebe sam činio nižim, opuštanjem ramena, povijanjem nogu i napola pognutim hodom, zbog kojeg se činilo kao da neprestano poskakuje u mjestu. Pitam se stoje to još Gytha Ogg primijetila? radoznalo je pomislila. On je protrljao ruku i iskrivljeno joj se nasmiješio. "Pretpostavljam da ne znaš gdje se nalazimo?" rekao je.

"Vještice se nikad ne mogu izgubiti", odlučno je ustvrdila Magrat. "Premda ponekad znaju malo zabrazditi. Mislim daje Lancre u onom tamo smjeru. Oprosti, moram pronaći neko brdo." "Da vidiš gdje smo?" "Prije da bih otkrila kada smo. Večeras se zbiva mnogo magije." "Je li? Onda mislim da ću ti ponuditi svoju pratnju", kavalirski je pridodao Luda, nakon što se oprezno zagledao u stablima opsjednutu pomrčinu koja je očito ispunjavala prostor izmeñu njega i njegovih podnih ploča u dvorcu. "Ne bih želio da ti se nešto dogodi." Bakica je polegla nisko na metlu, probijajući se bespućima planinskih ponora i naginjući se sjedne na drugu stranu u nadi da će to možda pomoći upravljanju koje je nekim čudom, kako joj se činilo, postajalo sve teže. Snijeg što je padao kovitlao se od strujanja izazvanog njezinim prolaskom, stvarajući čudne oblike. Valovi okorjelog snijega što je cijele zime lebdio nad ledenjačkim udolinama su se zatresli i zatim krenuli u dug i tihi pad prema tlu. Let joj je naglašavala povremena tutnjava lavine. Pogledala je na krajolik zamrznute nazupčane ljepote, svjesna da joj ovaj uzvraća pogled, kao što čovjek u polusnu može promatrati komarca. Pitala se je li shvatio što to ona čini. Pitala se hoće li joj pad učiniti imalo mekšim i odmah sebe ukorila zbog takve sentimentalnosti. Ne, zemlja nije bila takva. Ona se nije cjenjkala. Zemlja je teško davala i teško uzimala. Pas uvijek najdublje zagrize u vete rinarovu ruku. A onda je napokon prošla, strmoglavivši se nisko nad posljednji vrhunac koji joj je jednu čizmu napunio snijegom, i pohitala prema dolini. Magla se, u planinama uvijek skrivena negdje u blizini, ponovno počela navlačiti, ali ovaj put nekako naporno, stvarajući pred njom debelo, srebrno more. Zarežala je. Negdje usred te magle lebdjela je Dadilja Ogg, povremeno

potežući iz bočice kako bi odagnala hladnoću. I tako je Bakica, šešira i željezno sive kose natopljenih vlagom i čizama prekrivenih grudama snijega, začula daleki prigušeni glas kako poletno nevidljivom nebu pojašnjava kako se jež ne treba zabrinjavati ništa više od bilo kojeg drugog sisavca. Poput jastreba koji je ugledao nešto maleno i pahuljasto u travi, poput lutajućeg meñuzvjezdanog bacila gripe koji je upravo spazio kako uz njega promiče neki ljupki plavi planet, Bakica je okrenula metlu i pojurila kroz zagušljivu magluštinu. "Dolazi ovamo!" kriknula je, opijena brzinom i veseljem, a taj je glas, doprijevši s visine od stotinu pedeset metara iznad njegove glave, okrutno nekog vuka otjerao od njegove večere. "Istoga trena, Gytha Ogg!" Dadilja Ogg je prilično nevoljko prihvatila njezinu ruku i par metli se ponovno vinuo u vedro, zvijezdama obasjano nebo. Disk je, kao i uvijek, ostavljao dojam da gaje Stvaratelj posebno dizajnirao kako bi ga se promatralo odozgo. Gejziri bijelih i srebrnih oblaka protezali su se sve tamo do ruba, zakovitlani u tisuću milja široke virove stvorene okretanjem svijeta. Iza jurećih metli sumorni se magleni pokrov vukao u svijenim tunelima bijele pare, tako da su bogovi koji su to promatrali - a budite sigurni da jesu promatrali - mogli taj užasavajući let vidjeti kao brazdu što se proteže nebom. Na tristo metara visine i još uvijek se brzo uzdižući, dvije su se vještice opet prepirale. "Ovo je bila prokleto glupa zamisao", zapomagala je Dadilja. "Nikad nisam voljela visine." "Jesi li ponijela nešto za piće?" "Naravno. Pa ti si mi to sama savjetovala." "Dakle?" "Pa, popila sam sve, je li", rekla je Dadilja. "Sjediti tamo, u mojoj dobi. To bi možda pristajalo samo našem Jasonu." Bakica je zaškripala zubima. "No, dobro, daj mi nešto energije", rekla je. "Ponestaje mi uzgona. Čudesno kako..." Bakici se glas pretvorio u vrisak. Bez ikakva prethodnog upozorenja njezina je metla odjednom, vrteći se poput

vatrometnog vrtuljka, propala u oblake i nestala s vidika. Luda i Magrat su sjedili na kladi na maloj uzvisini s koje se pružao pogled preko vrhova krošnji. Svjetla grada Lancrea zapravo nisu bila previše daleko odatle, ali nijedno od njih dvoje nije spominjalo odlazak. Zrak medu njima je pucketao od neizgovorenih misli i divljih nagañanja. "Jesi li već dugo Luda?" pristojno je upitala Magrat. Zacrvenjela se u tami. Jer u takvom ozračju pitanje je zvučalo krajnje nepristojno. "Cijeloga života", gorko je primijetio Luda. "I mliječne sam zube dobio grizući grozd zvončića." "Pretpostavljam da se to prenosi s oca na sina?" rekla je Magrat. "Svojeg se oca baš i nisam nagledao. Otišao je za dvorsku ludu vladarima Quirma još dok sam ja bio mali", rekao je Luda. "Neprestano sam se svañao s djedom. On s vremena na vrijeme svraća u posjet mojoj majci." "Pa to je grozno." Začulo se tužno zvečanje kad je Luda slegnuo ramenima. Maglovito se sjećao svojeg oca kao niskog, vedrog čovječuljka, očiju poput para ostriga. Odrastati uz onog starog momka kao da je bilo nešto posve suprotno njegovoj prirodi. One dvije odore urešene zvončićima što su se tresli i zvonili u gnjevu još uvijek su ga proganjale u sjećanjima, ionako već dovoljno ispunjena različitim ružnim prizorima. "Pa ipak", rekla je Magrat, glasom višim od uobičajenog i titravim od nesigurnosti, "to mora biti sretan život. Mislim, nasmijavati ljude." Kako nije bilo nikakva odgovora, okrenula se da ga pogleda. Lice mu je bilo kao isklesano iz stijene. Luda je progovorio tihim glasom, kao da nje tu niti nema. Govorio je o Cehu luda i šaljivaca u Ankh-Morporku. Većina posjetitelja na prvi bi ga pogled znala zamijeniti za Ceh ubojica, koji je zapravo bio prilično ugodan, prozračan sklop grañevina u susjedstvu (Ubojice su uvijek obilovali novcem), preko čijih zidina su mlade Lude, robujući u truleži svojih soba, čak i usred ljeta hladnih poput ledara, slušale

mlade Ubojice kako se igraju i zavidjele im premda je, naravno, broj kriještavih glasova bivao sve manji kako se bližio kraj školske godine (i Ubojice su vjerovali u natjecateljski duh na ispitima znanja). Zapravo, kroz visoke sive zidove bez prozora uspijevali su se probiti svakojaki zvukovi, a mlañi Lude su marljivim propitivanjem kod slugu donekle dobivali sliku o gradu što se iza njih nalazio. A tamo je bilo krčmi, i parkova. Tamo se nalazio jedan cijeli užurbani svijet, u kojem su učenici i šegrti različitih cehova i škola do kraja sudjelovali, bilo šaleći se s njime, jureći kroz njega i vrišteći, ili bacajući mu dijelove u zrak. Čuo se smijeh koji se nije obazirao na Pet kadenci ili Dvanaest modulacija. I - premda su učenici cijele noći u spavaonicama razglabali o novostima - očito je tamo bilo i neformalnog humora što nije robovao nikakvim stilovima, niti se obazirao na Knjigu monstruoznih pošalica, ili na Vijeće, ili na bilo koga drugoga. Tamo vani, iza masnih kamenih blokova, ljudi su pričali viceve ne obazirući se na Gospodare bezakonja. Bila je to pomisao od koje bi se čovjek odmah otrijeznio. No, ne baš doslovno otrijeznio, jer u Cehu nisu dopuštali alkohol. Ali da nije bilo tako, to bi svakako bila baš takva pomisao. Nigdje nije vladala takva trezvenost kao u Cehu. Luda je s gorčinom govorio o glomaznom bratu Pranksteru, jarko crvenom u licu, o večerima učenja Veselih poruga, o dugim jutrima provedenim u ledenoj sportskoj dvorani u vježbanju Osamnaest padova na stražnjicu i dozvoljenih putanja šlag-torte. I žongliranja. Žongliranja! Žongliranje je poučavao brat Jape, čovjek s dušom poput na hladno skuhane tetive. I nije ga znalo razbjesniti to što bi neka luda bio loš u žongliranju. Od luda se očekivalo da budu loše u žongliranju, posebno u žongliranju prirodno smiješnim stvarima, poput šlagtorti, gorućih baklji ili krajnje oštrih mesarskih sjekirica. Za usijani, zvečeći gnjev brata Japea zapravo je bilo krivo to što je Luda bio loš u žongliranju jer mu ono uopće nije išlo.

"Zar nisi poželio baviti se nečim drugim?" rekla je Magrat. "Što mije drugo preostalo?" rekao je Luda. "Nisam vidio ništa drugo što bih mogao činiti." Učenicima za lude na posljednjoj je godini bio dozvoljen izlaz u grad, ali uz zastrašujuća ograničenja. Vukući se jadno ulicama, po prvi put je vidio čarobnjake koji su uokolo šetali poput dostojanstvenih karnevalskih kola. Susretao je ubojice koji su uspjeli preživjeli, uobražene, nacerene mladiće u crnoj svili, oštroj poput noževa koje su pod njom nosili; susretao je svećenike u njihovim fantastičnim kostimima tek neznatno iskvarenim dugim gumenim žrtvenim plaštevima koje su nosili pri važnijim službama. Vidio je da svaki zanat i zanimanje ima svoju odoru i po prvi put shvatio da je uniforma koju sam nosi brižljivo i pedantno izrañena, s jedinom svrhom da onaj koji je nosi izgleda poput potpune i krajnje budale. Pa ipak, uspio se održati. Cijeloga života nije u tome prestao nastojati. Održao se upravo zbog toga što uopće nije bio darovit i što bi ga djed bio živog oderao da u tome nije uspio. Pokušavao je zapamtiti odobrene šale sve dok mu u glavi ne bi zazvonilo i čak ujutro ranije ustajao kako bi žonglirao sve dok mu u laktima ne bi počelo škripati. Usavršavao je svoj komični rječnik sve dok ga nisu mogli razumjeti samo najveći Gospari. S nepokolebljivom je odlučnošću izvodio pošalice i gegove i završio školu kao najbolji u svojoj generaciji, zbog čega je nagrañen Počasnim praznoglavcem. Kojega je po povratku kući bacio u zahod. Magrat je šutjela. Luda je rekao: "Kako si ti postala vještica?" "Hm?" "Mislim, jesi li išla u školu ili nešto slično?" "Ah. Ne. Dobrica Whemper je jednostavno došla u selo, poredala sve nas cure u vrstu i izabrala mene. Razumiješ, naš se Zanat ne bira. On odabire tebe." "Da, ali kada uistinu postaješ vješticom?" "Pretpostavljam, kad te takvom počnu smatrati ostale

vještice." Magrat je uzdahnula. "Ako se to ikad dogodi", pridodala je. "Mislila sam da će to učiniti nakon što sam izvela onaj trik u hodniku. Napokon, prilično je dobro uspio." "Veselo, bio je to baš pravi maturalni rad", rekao je Luda, nesposoban obuzdati se. Magrat ga je blijedo pogledala. On se nakašljao. "A druge vještice su bile one dvije stare gospoñe?" rekao je, ponovno zapavši u mračno raspoloženje. "Da." "Pretpostavljam da su vrlo jake ličnosti." "Vrlo", osjećajno je potvrdila Magrat. "Pitam se jesu li ikad upoznale mojeg djeda", rekao je Luda. Magrat je spustila pogled. "One su zapravo prilično dobre", rekla je. "Stvar je samo u tome što, kad si vještica, ne razmišljaš previše o drugim ljudima. Mislim, razmišljaš o njima, samo ne razmišljaš o njihovim osjećajima, ako shvaćaš što želim reći. U svakom slučaju, ne dok o tome ne počneš razmišljati." Ponovno je spustila pogled. "Ti nisi takva", rekao je Luda. "Čuj, voljela bih kad bi prestao raditi kod vojvode", pokušala se izvući Magrat. "Znaš kakav je. Muči ljude i pali im kuće i sve to." "Alija sam njegova luda", rekao je Luda. "Luda mora biti vjerna svojem gospodaru. Sve do smrti. Bojim se da je to tradicija. A tradicija je vrlo važna." "Ali, tebi se čak niti ne sviña biti luda!" "Mrzim to. Ali to nema nikakve veze. Ako već moram biti luda, učinit ću to kako valja." "To je zbilja glupo", rekla je Magrat. "Radije bih rekao, budalasto." Luda joj se počeo polako primicati preko klade. "Ako te poljubim", oprezno je rekao, "hoću li se pretvoriti u žabu?" Magrat je opet pogledala u svoje noge. Koje su joj se nervozno trzale pod haljinom, posramljene svom tom pažnjom. Mogla je do sebe naslutiti sjene Gythe Ogg i Esme

Vremenovoštane. Bakičina prikaza je buljila u nju. Vješticaje gospodar svake situacije, rekla je. Gospodarica, rekla je vizija Dadilje Ogg i načinila gestu koja je uključivala mnogo cerekanja i mahanja podlakticama. "Morat ćemo to provjeriti", rekla je. Tom poljupcu je bilo suñeno da bude najimpresivni]i u povijesti predigre. Kako je to istaknula Bakica Vremenovoštana, vrijeme je subjektivni doživljaj. Ludi su godine u Cehu izgledale poput vječnosti, dok su mu sati provedeni s Magrat na vrhu brda protekli kao par minuta. A visoko iznad Lancrea dvije su se pune šake sekunda poput karamele rastegnule u sate vrištećeg užasa. "Led!" vrištala je Bakica. "Smrznula se!" Dadilja Ogg je dospjela do nje, uzaludno pokušavajući pratiti putanju uzvrtjele, posrćuće metle. Oktarinska je vatra izbijala iz zaleñenog pruća, izazivajući nasumične kratke spojeve. Nagnula se naprijed i punom šakom ščepala Bakicu za suknju. "Rekla sam ti da je to bezumno!" viknula je. "Ti tupa metlo, prošla si kroz svu onu vlažnu maglu, a zatim odjurila gore u sledeni zrak!" "Gytha Ogg, puštaj mi suknju!" "Daj, uhvati se za mene. Zapalila si se tamo iza!" Izletjele su iz sloja oblaka i jednoglasno vrisnule kad se iz ničega pojavilo grmljem obraslo tlo i pojurilo im ravno u susret. I prošlo pokraj njih. Dadilja je bacila pogled na crnu perspektivu u čijem su se dnu jedva nazirale uzavrele bijele vode. Preletjele su preko ruba kanjona Lancre. Iz Bakičine je metle sukljao plavi dim, ali ona ju je odlučno dohvatila i zaokrenula. "Što to, do vraga, radiš?" zaurlala je Dadilja. "Mogu slijediti rijeku", vrištala je Bakica Vremenovoštana, nadglasavajući pucketanje vatre. "Nemoj ništa brinuti!" "Dolazi ovamo na moju metlu, čuješ li? Gotovo je, ne možeš to učiniti..." Iza Bakice je odjeknula slaba eksplozija i

nekoliko pregršti gorućeg šiblja je otpalo s metle i odletjelo u tutnjavom ispunjene dubine kanjona. Metla joj je poskočila u stranu i Dadilja ju je dohvatila oko ramena kad je plamen zahvatio još jedan snop. Goruća metla joj je izletjela izmeñu nogu, zavrtjela se u zraku i zatim odletjela ravno uvis, za sobom ostavljajući trag od iskara i proizvodeći zvuk kao kad netko mokrim prstom prelazi preko ruba vinske čaše. Zbog svega toga Dadilja se zatekla kako leti glavom okrenuta tlu, jedva ispruženom rukom držeći Bakicu Vremenovoštanu. Zagledale su se jedna drugoj u lice i zavrištale. "Ne mogu te povući gore!" "Dakle, niti ja se ne mogu popeti, nije li tako? Gytha, ponašaj se sukladno svojim godinama!" Dadilja je promislila o njezinim riječima. A onda ju je pustila iz stiska. Tri braka i pustolovno djevojačko doba razvili su u Dadilje Ogg mišiće kojima je mogla kršiti kokosove orahe, ali sila teže ju je gotovo usisala kad je zahuktalu metlu usmjerila dolje, pa kroz usku zračnu petlju. Iznad sebe je ostavila Bakicu Vremenovoštanu da pada poput kamena, jednom rukom čvrsto pridržavajući šešir, a drugom pokušavajući spriječiti gravitaciju da joj zaviri pod suknju. Natjerala je metlu naprijed sve dok ova nije zaškripala od napora, ščepala padajuću vješticu oko struka, natjerala strmoglavljujucu metlu ponovno u ravan let i slegnula ramenima. Tišinu koja je uslijedila napokon je prekinuo glas Bakice Vremenovoštane: "Gytha Ogg, da se to više nikad nisi usudila učiniti." "Obećavam." "A sada nas okreni natrag. Moramo do mosta Lancre, sjećaš se?" Dadilja je poslušno zaokrenula metlu, usput pomevši zidove kanjona. "Još je uvijek miljama daleko", rekla je. "Ja to namjeravam učiniti", rekla je Bakica. "Ostao nam je još dobar dio noći." "Ja mislim, nedovoljno."

"Gytha, vještice ne znaju što znači riječ 'neuspjeh'." Opet su se vinule u bistro nebo. Obzorje se pretvorilo u crtu zlatnog svjetla, najavljujući sporu zoru Diska koja se vukla kopnom, rujući usput predgraña noći. "Esme?" rekla je nakon nekog vremena Dadilja Ogg. "Stoje?" "To ti znači 'izostanak uspjeha'." Nekoliko sekunda su letjele u ledenoj tišini. "Ja sam govorila, kako se ono kaže. Figurativno", rekla je Bakica. "Ah. Dobro. Trebala si tako reći." Ona crta svjetla je sve više rasla i postajala sjajnija. Po prvi put u glavi Bakice Vremenovoštane nastanilo se zrnce sumnje, zbunjeno se pokušavajući snaći u tom nepoznatom okruženju. "Pitam se koliko u Lancreu ima pijevaca?" tiho je rekla. "Je li i to neko od onih kako se ono kaže pitanja?" "Samo sam se pitala." Dadilja Ogg se zavalila na metli. Bilo ih je trideset dva sposobnih kukurikati, dobro je to znala. Znala je to jer je o tome promislila još sinoć - noćas - i dala precizne upute Jasonu. Imala je petnaestero punoljetne djece i bezbroj unučadi i praunučadi, a svi su oni većinu noći proveli u zauzimanju položaja. To bi trebalo dostajati. "Jesi li čula ono?" rekla je Bakica. "Tamo, iz smjera Razorbacka?" Dadilja se nevino zagledala u maglom zastrt krajobraz. U ovim ranim satima sve se tako jasno čulo. "Što?" "Nekakvo 'urk'?" "Ne." Bakica se hitro osvrnula. "Tamo", rekla je. "Ovaj put sam to definitivno čula. Nešto poput 'kukuri-ghhh." "Esme, ja ne mogu reći da sam išta čula", rekla je Dadilja, smiješeći se nebu. "Eno mosta Lancre." "I tamo! Odmah ispod nas! Netko je nedvojbeno skviknuo!" Bakica se zagledala u tjeme svoje kolegice. "Tamo dolje se

nešto zbiva", rekla je. "Ubij me, Esme, nemam pojma što to." "Tresu ti se ramena!" "Tamo iza sam izgubila šal. Malo mije svježe. Čuj, zamalo smo stigli." Bakica je pogledala naprijed, glave još uvijek pretvorene u labirint sumnji. Doznat će ona što se to dolje zbiva. Kad bude imala vremena. Vlažne grede Lancreova glavnog spoja s ostatkom svijeta lagano su doplovile ispod njih. S pola milje udaljene kokošje farme dospio je cijeli zbor prigušenog skvičanja i tupih udaraca. "A to? Stoje onda bilo to?" bila je uporna Bakica. "Ptičja groznica. Pazi, spuštam nas dolje." "Je li se ti to meni smiješ?" "Samo mije drago zbog tebe. Znaš, zbog ovoga ćeš ući u povijest." Lagano su uplovile izmeñu greda mosta. Bakica Vremenovoštana je pažljivo zakoračila na skliske daske i poravnala haljinu. "Da. Dakle", nonšalantno je pridodala. "Bolja od Crne Aliss, svi će to reći", nastavila je Dadilja Ogg. "Neki ljudi svašta govore", rekla je Bakica. Škiljeći je preko ograde pogledala u zapjenjenu bujicu što je daleko dolje pretjecala, a zatim na daleku uzvišicu na kojoj je stajao dvorac Lancre. "Misliš da hoće?" bezbrižno je pridodala. "Pazi što ti kažem." "Hmm." "Pa ipak, najprije moraš dovršiti urok." Bakica Vremenovoštana je klimnula glavom. Okrenula se licem zori, podigla ruke i dovršila urok. Trenutačni protijek punih petnaest godina i dva mjeseca vrlo je teško opisati riječima. Mnogo je lakše to učiniti slikovito, kao ono s kalendarom s kojeg otpada mnoštvo stranica, ili sa satom kojemu se kazaljke sve brže vrte, dok ih se napokon od brzine više ne može razaznati, ili s drvećem koje u samo nekoliko sekunda iz cvata postaje krcato plodovima...

No, dakle, znate već. Ili ono sa suncem koje se pretvara u blještavu crtu na nebu, a noći i dani promiču u migu, kao u jastoga s upalom očnog kapka, a modni se izlošci istaknuti u izlozima modnog butika na drugoj strani ulice svlače i oblače s lutaka brže od popodnevne striptizete koja još mora obaći pet lokala. Ima još mnogo načina, ali nam oni neće trebati jer se, zapravo, ništa od toga nije dogodilo. Sunce jest malo odskočilo u stranu i činilo se daje drveće na onoj strani prijevoja okrenutoj Rubu malo poraslo, a Dadilja Ogg se nikako nije mogla otrgnuti dojmu da je netko upravo teško sjeo na nju, spljoštio je, a onda je opet napuhao. Najkraće rečeno, bilo je to stoga što kraljevstvo nije kroz vrijeme prošlo na onaj normalan način, s treperavim nebom i učinkom jako ubrzane kamere. Ono gaje zaobišlo, što je mnogo jednostavnije, znatno lakše postići, i prišteduje lutanje uokolo u potrazi za laboratorijem nasuprot onom modnom butiku u čijem izlogu šezdeset godina treba sačuvati jednu te istu lutku, a što tradicionalno predstavlja vremenski najzahtjevniji i najskuplji dio cijele operacije. Poljubac je trajao više od petnaest godina. Što čak niti žabama ne uspijeva. Luda se odmaknuo, sjajnih očiju i zbunjenog izraza na licu. "Jesi li osjetila kako se zemlja pomiče?" rekao je. Magrat mu je provirila preko ramena prema šumi. "Mislim daje uspjela", rekla je. "Što uspjela?" Magrat je oklijevala. "Ah. Ništa. Doista, ništa značajno." "Hoćemo li pokušati još jednom? Mislim da onaj prvi nije bio baš najbolji." Magrat je klimnula glavom. Ovaj put je trajalo svega petnaest sekunda. A činilo se mnogo duže. Dvorac je uzdrmao potres, zašuškavši pladnjem s doručkom s kojega je vojvoda Felmet, na svoje veliko olakšanje, upravo jeo kašu koja napokon nije bila presoljena. Osjetili su ga i duhovi koji su sada kuću Dadilje Ogg napučili poput nogometne momčadi ugurane u telefonsku govornicu.

Proširio se i kroz svaki kokošinjac u kraljevstvu, zbog čega je popustio stisak priličnog broja ruku. A trideset dva u licu crvena pijetla su duboko udahnula i počela kao luda kukurikati, ali su zadocnili. Bilo je već prekasno... "Još uvijek mislim da si tamo nešto smjerala", rekla je Bakica Vremenovoštana. "Uzmi još jednu šalicu čaja", milozvučno je rekla Dadilja. "Nećeš mi u njega ništa dodavati, zar ne?" odlučno ju je upozorila Bakica. "Ono sinoć se samo zbog pića dogodilo. Inače nikad ne bih onako pretjerivala. To je upravo sramotno." "Crna Aliss nikad nije nešto takvoga učinila", hrabrila ju je Dadilja. "Mislim, jest da se radilo o stotinu godina, ali ipak je u pitanju bio samo jedan dvorac. Pretpostavljam da dvorac može svatko pomaknuti." Bakičine namrštene obrve su se pokolebale u kutu. "I samo je pustila da cijeli zaraste u korov", ukočeno je primijetila. "Baš tako." "Vrlo dobro odrañeno", poletno je ustvrdio kralj Verence. "Svi smo zaključili da je to bilo prvoklasno. Naravno, kako prebivamo u ravni vječnosti, imali smo prigodu sve to gledati iz prvog reda." "Vrlo dobro, vaša otmjenosti", rekla je Dadilja Ogg. Okrenula se i pogledala natiskane duhove iza njega, koji nisu imali tu čast sjediti uz ili djelomice kroz kuhinjski stol. "Ali svi vi tamo možete nestati natrag u štali", rekla je. "Iššš! Osim dječice, ona mogu ostati", pridodala je. "Jadni mali crvići." "Bojim se da je previše dobar osjećaj napokon boraviti izvan dvorca", rekao je kralj. Bakica Vremenovoštana je zijevnula. "U svakom slučaju", rekla je, "sada moramo pronaći dječaka. To nam je sljedeći korak." "Potražit ćemo ga odmah nakon ručka." "Ručka?" "Imamo kokoš", rekla je Dadilja. "A i ti si umorna. Osim toga, za pravu potragu će nam trebati mnogo vremena."

"Bit će on u Ankh-Morporku", rekla je Bakica. "Pazi što ti kažem. Svi tamo na kraju završavaju. Počet ćemo s AnkhMorporkom. Kad je u sve upetljana sudbina, ljude ne treba tražiti, samo ih treba čekati u Ankh-Morporku." Dadilja se odjednom ozarila. "Naša se Karen udala za tamošnjeg gostioničara", rekla je. "Još joj nisam vidjela bebu. Možemo dobiti besplatan smještaj i sve ostalo." "Mi zapravo niti ne trebamo tamo ići. Cijela je stvar u tome da on treba doći ovamo. Osim toga, s tim gradom nešto nije u redu", rekla je Bakica. "Izgleda poput odvodnog kanala." "Pa to je petsto milja daleko!" rekla je Magrat. "Izbivat ćeš cijelu vječnost!" "Ja tu ništa ne mogu", rekao je Luda. "Vojvoda mi je izdao posebne upute. Ima u mene povjerenja." "Ha! Za zapošljavanje novih vojnika, pretpostavljam?" "Ne. Ništa takvoga. Ništa tako loše." Luda je oklijevao. Osobno je Felmeta uveo u svijet riječi. Ali to je valjda bilo bolje od sasijecanja ljudi mačevima? Zar to neće biti dobra kupovina vremena? Neće li to, obzirom na okolnosti, za svakoga biti najbolje? "Ali, ne moraš ići! Ti ne želiš ići!" "To ne bi smjelo imati nikakve veze. Obećao sam da ću mu biti vjeran..." "Da, da, sve do svoje smrti. Ali, čak ni ttu to ne vjeruješ! Pričao si mi o tome kako mrziš cijeli Ceh i sve ostalo!" "Dakle, jesam. Ali ipak to moram učiniti. Dao sam riječ." Magrat je bila na granici da udari nogom o pod. Ali toliko nisko se ipak nije htjela spuštati. "Baš kad smo počeli jedno drugo upoznavati!" uzviknula je. "Baš si patetičan!" Ludi su se oči suzile. "Bio bih patetičan samo kad bih prekršio zadanu riječ", rekao je. "Ili su me možda grozno loše savjetovali. Žao mije. Ionako se vraćam za par tjedana." "Zar ne razumiješ da od tebe tražim da ga ne slušaš?" "Rekao sam da mi je žao. Možda te ipak mogu još jednom vidjeti, prije nego poñem?"

"Prat ću kosu", kruto je uzvratila Magrat. "Kada?" "Kadgod!" Hwel se uštinuo za vrh nosa i umorno pogledao voskom poprskani papir. Igrokaz mu uopće nije išao od ruke. Sredio je stvari oko pada luster, pronašao mjesto na kojem će maskirani nasilnik iznakaziti svoju žrtvu i popravio jedan od komičnih dijelova, kako bi se glavni junak mogao roditi u ručnoj torbi. A sad su mu probleme opet stvarali klaunovi. Mijenjali bi se svaki put kad bi na njih pomislio. Želio je da ih bude dvoje, kako je nalagala tradicija, ali sada se činilo da se pojavio i treći, a neka ga ñavo odnese ako se mogao dosjetiti ijedne rečenice njegova teksta. Pisaljka mu je škripala posljednjim listom papira, pokušavajući uhvatiti glasove što su mu strujali sanjivim umom i na trenutak se činili tako smiješnima. U kutu usana mu se pojavio isplaženi jezik. Počeo se znojiti. Ovo je moja Majušna studija, napisao je. Hej, s Majušnom studijom možete dogurati Daleko. I želja mije da odmah krenete. Ako ne možete kočijom onda hajte zadihani. Ak' je to prerano, hajte onda sa minutu i puh. Hej, imaš pisalicu? Kredu?... Hwel se zgroženo u to zagledao. Na papiru je sve izgledalo potpuno besmisleno, glupavo. Pa ipak, pa ipak, u pretrpanom gledalištu njegova uma... Zaronio je pisaljku u tintarnicu i nastavio progoniti jeku. Drugi klaun: Pravo zboriš, Gazda. Treći klaun: (što petlja s mjehurom na štapu) Tra. Tra. Hwel je napokon odustao. Da, to je bilo smiješno, znao je daje smiješno, u svojim je snovima čuo smijeh. Ali nije bilo dobro. Još ne. A možda nikad niti neće biti. Bilo je to poput one zamisli o druga dva klauna, jednom debelom i jednom mršavom... Baš si me u krasnu kašu uvalio, Stanlio... Smijao se tome dok ga nije probolo u grudima, a ostatak družine ga je samo zaprepašteno gledao. Ali u njegovim snovima, to je bila prava provala.

Odložio je pero i protrljao oči. Moralo je već biti blizu ponoći i životna navika mu je poručila da bi bilo bolje štedjeti svijeće premda su sada sebi, zapravo, mogli priuštiti sve svijeće koje mogu pojesti, štogod Vitoller govorio. Širom grada su se oglasili gongovi punoga sata, a noćna je straža objavila da je uistinu nastupila ponoć i da je jednako tako, u svjetlu svih raspoloživih dokaza, sve mirno. Mnogi od njih su čak uspjeli dovršiti rečenicu prije nego su ih umlatili. Hwel je širom rastvorio prozorske kapke i bacio pogled na Ankh-Morpork. Čovjek bi se mogao naći u iskušenju da izjavi kako je u gradu upravo najbolje doba godine, ali to ne bi bilo do kraja točno. Doba je zapravo bilo najprimjerenije. Rijeka Ankh, odvodni kanal polovice kontinenta, već je bila prilično široka i gotovo začepljena muljem još prije nego je dosegnula gradska predgraña. Do mjesta na kojem je izlazila iz grada više se znojila nego je tekla. Zahvaljujući stoljetnim naslagama mulja, riječno je korito zapravo bilo više od nekih nižih gradskih područja i sada su, zahvaljujući vodotoku nabreklom od otopljenog snijega, neke siromašnije četvrti na morporškoj obali bile poplavljene, ako tako možemo nazvati tekućinu koju se moglo hvatati mrežama. Takve su se stvari zbivale svake godine i izazivale su potpuni raspad kanalizacijske mreže, pa je izgledalo kao daje grad i ne posjeduje baš previše. A njegovi su stanovnici jednostavno u stražnjem dvorištu pri ruci držali čamce i povremeno na kući nadograñivali još jedan kat. Ipak, to se smatralo vrlo zdravom životnom sredinom. U kojoj su tek rijetke klice uspijevale preživjeti. Hwel je pogledao preko neke vrste maglovitog mora na kojem su skupine grañevina sličile natjecanju u gradnji kula od pijeska za visoke plime. Baklje i osvijetljeni prozori stvarali su oku ugodne prizore na svjetlucavoj površini, ali njemu je pažnju posebno privukao jedan drugi, mnogo bliži bljesak. Na komadu tek neznatno višeg zemljišta uz rijeku, koje je Vitoller kupio za besramnu sumu novca, nicala je nova grañevina. Rasla je svake noći, poput gljive - Hwel je

mogao vidjeti kako baklje gore uzduž skela na kojima unajmljeni graditelji, pa čak i neki od glumaca, nisu dozvoljavali mračnome nebu da ih omete u poslu. Nove su grañevine bile rijetkost u Morporku, a ovo je k tome bila i posve nova vrsta grañevine. Disk. Vitoller se toj zamisli spočetka protivio, ali mladi Tomjon je bio uporan. A svi su znali daje mladić, kad jednom nešto odluči, bio u stanju vodu natjerati uzvodno. "Ali, momčiću, mi smo oduvijek bili u pokretu", rekao je Vitoller, očajničkim glasom nekoga tko zna da će na kraju ipak ostati bez svih argumenata. "Ne mogu se sada, u ovoj životnoj dobi, tek tako negdje za stalno skrasiti." "To ti uopće ne čini dobro", odlučno je uzvratio Tomjon. "Sve te hladne noći i jutarnji mrazovi. Ne ideš u mladost. Moramo se negdje ustaliti i prepustiti ljudima da oni nama dolaze. I oni će dolaziti. Znaš i sam kolike gomile nas već i sada dolaze gledati. Hwelove predstave su nadaleko čuvene." "Nije stvar u mojim predstavama", rekao je Hwel. "Stvar je u glumcima." "Ne mogu sebe vidjeti kako sjedim uz vatru u otmjeno namještenoj sobi, kako spavam na perinama i činim sve te gluposti", rekao je Vitoller, ali onda je primijetio izraz na licu svoje žene i popustio. K tome, tu je bilo i samo kazalište. Tjeranje vode uzbrdo bilo je šala mala u usporedbi s izbijanjem novca iz Vitollerove lisnice ali su, zapravo, tih dana ipak dobro napredovali. Sve otkad je Tomjon narastao dovoljno da može nositi nabrani ovratnik i dvije riječi izgovoriti bez da mu ne pukne glas. Hwel i Vitoller su promatrali kako podižu prvih nekoliko greda. "To je protuprirodno", prigovarao je Vitoller, naslonjen na svoj štap. "Uloviti sami duh kazališta i utrpati ga u kavez. To će ga ubiti." "Ah, ne znam baš", sumnjičavo je primijetio Hwel. Tomjon je sve dobro isplanirao, cijelu je jednu večer posvetio Hwelu prije nego je uopće sve obznanio ocu i sad je patuljkov um

bio užaren od mogućnosti što će ih pružiti nove kulise i promjena scenskog inventara i zastora i svjetala i veličanstvenih strojeva što mogu spuštati bogove s neba i tajnih vrata kroz koja mogu izlaziti demoni pakla. Hwel je bio manje sposoban prigovoriti novom kazalištu nego što bi majmun mogao prigovarati plantaži banana. "Ta prokletinja čak još nema niti ime", rekao je Vitoller. "Ja bih ga nazvao 'Zlatni rudnik', jer me upravo toliko košta. Želio bih samo znati odakle dobaviti sav taj novac." Zapravo su već iskušali mnogo imena, ali niti jedno od njih nije odgovaralo Tomjonu. "To mora biti neko ime koje će svašta značiti", rekao je. "Jer u njemu svačega i ima. Cijeli jedan svijet na pozornici, zar ne vidite?" I Hwel je, odmah znajući daje rekao pravu stvar, izgovorio: "Disk." A sad je Disk bio gotovo završen, a on još nije napisao novu predstavu. Zatvorio je prozor i vratio se do svojeg stola, dohvatio pisaljku i privukao sebi novi list papira. Odjednom mu je na um pala jedna pomisao. Cijeli je svijet bio pozornica, bogovima... Ubrzo je počeo pisati. Cijeli je Disk zapravo Kazalište, napisao je, A svi muškarci i žene su samo Glumci. Pogriješio je i zastao, zbog čega mu je pobjegla sljedeća misao, gurnuvši mu vlak misli na posve drugi kolosijek. Pogledao je ono što je napisao i pridodao: Osim onih što prodaju kokice. Nakon nekog vremena je to prekrižio i pokušao drukčije: / k'o što su Kazališne daske Svijet, tako su i sve Osobe u njemu Glumci. Ovo se činilo malo boljim. Vremena, vremena, zapravo trebala mu je cijela vječnost... Iz susjedne sobe se začuo prigušeni uzvik i nekakav tupi udarac. Hwel je ispustio pisaljku i oprezno otvorio vrata. Dječak je sjedio u krevetu, posve blijed u licu. Opustio se kad je Hwel ušao. "Što je momče? Ružan san?" "Bogovi, bilo je grozno! Opet sam ih vidio! Na trenutak sam

doista pomislio da..." Dotad odsutno skupljajući komade odjeće koje je Tomjon razbacao po sobi, Hwel je zastao. Snovi su ga jako zanimali. Jer u njima se rañaju nove zamisli. "Da što?" rekao je. "Bilo je poput... Mislim, kao da sam bio unutar nečega, nečega sličnog zdjeli, a te tri grozne face su buljile u mene." "Da?" "Jest, a onda su rekle 'Neka živi...', pa su se počele prepirati oko mojeg imena, a zatim su rekle: 'Kako god bilo, onaj kojemu je suñeno postati kraljem.' A onda je jedna od njih rekla 'Zašto suñeno?', a druga je rekla: 'Jednostavno suñeno, djevojko, tako se u ovakvim prigodama govori, baš bi se mogla malo jače potruditi', a onda su ga sve pogledale izbližega i jedna od one druge dvije je rekla: 'Izgleda mi malo slabašan. Valjda je to od one stranjske hrane', a onda je ona najmlaña rekla: 'Dadiljo, već sam ti rekla da Tespija ne postoji', a onda su se malo porječkale ijedna od starijih je rekla 'On nas ne može čuti, zar ne? Malo se počeo prevrtati u krevetu', a druga je rekla: 'Esme, znaš da na ovome nikad nisam uspjela dobiti ton', a onda su se još malo prepirale i naoblačilo se i onda... sam se probudio...", nesigurno je završio. "Bilo je grozno, jer svaki put kad bi se približile zdjeli, ona kao da bi sve još dodatno povećala, pa si mogao vidjeti samo oči i nosnice." Hwel se uspeo na rub uskog kreveta. "Smiješne su stvarčice ti snovi", rekao je. "U ovome nije bilo ničega smiješnog." "Ne, ali mislim, noćas, sanjao sam krivonogog čovječuljka kako hoda niz cestu", rekao je Hwel. "Na glavi je imao mali crni šeširić i hodao je kao da su mu čizme pune vode." Tomjon je pristojno klimnuo glavom. "Da?" rekao je. "I onda..." "Dakle, to je bilo to. I ništa više. U ruci je nosio štap i neprestano njime vrtio i, znaš, bilo je nevjerojatno..." Patuljak se stišao i na kraju umuknuo. Na Tomjonovu se licu pojavio onaj poznati izraz pristojne i pomalo milosrdne zbunjenosti koju je Hwel dobro poznavao i koje se bojao.

"Ipak, bilo je vrlo zabavno", rekao je, napola se obraćajući sebi. Ali znao je da u to nikad neće uvjeriti ostatak družine. Ako unutra nema šlag-torti, govorili su, to ne može biti smiješno... Tomjon je ispružio noge iz kreveta i posegnuo za svojim hlačama. "Više se neću vraćati u krevet", rekao je. "Koliko je sati?" "Prošla je ponoć", rekao je Hwel. "A ti znaš što ti je otac rekao o kasnom odlasku u krevet." "Pa to niti ne činim", rekao je Hwel, navlačeći čizme. "Samo rano ustajem. A rano ustajati je vrlo zdravo. I sad idem van na jedno vrlo zdravo piće. Možeš i ti poći sa mnom", pridodao je, "da paziš na mene." Hwel gaje sumnjičavo pogledao. "Znaš i što tvoj otac govori o izlasku na piće", rekao je. "Da. Rekao je kako je to običavao neprestano činiti dok je bio momak. Rekao je da mu nije bilo nimalo teško pijančevati cijelu noć i dolaziti kući u pet ujutro i pritom razbijati prozore. Rekao je da je bio prilično čvrst na nogama, ne poput ovih današnjih ljudi bijelih jetara koji ne mogu podnijeti piće." Tomjon je pred zrcalom popravio prsluk i pridodao: "Znaš, Hwele, mislim da se čovjek treba početi odgovorno ponašati kada malo zañe u godine. To ti je poput proširenih vena." Hwel je uzdahnuo. Tomjonova sposobnost pamćenja krivih procjena je bila upravo legendarna. "Dobro", rekao je. "Ipak, zadrži se samo najednom. Na nekom pristojnom mjestu." "Obećavam." Tomjon je namjestio šešir. U kojeg je bilo zataknuto pero. "Usput", rekao je, "što točno znači pijančevati?" "Mislim kako prije svega znači da većinu toga proliješ", rekao je Hwel. Ako je voda rijeke Ankh bila prilično gušća i posjedovala mnogo više osobnosti od obične riječne vode, onda je i zrak u Skrpanom Bubnju bio više napučen od normalnog zraka. Bio je poput suhe magle.

Tomjon i Hwel su gledali kako se prolijeva po ulici. Vrata su se treskom otvorila i kroz njih je izašao čovjek, zapravo ne dodirujući tlo dok nije zviznuo o zid na suprotnoj strani ceste. Ogromni trol kojega je vlasnik zaposlio za održavanje reda i mira izašao je vukući dva još mlitavija tijela i uredno ih odložio na ulične kocke, šutnuvši ih usput nekoliko puta u mekana mjesta. "Pretpostavljam da se unutra prilično vesele, zar ne?" rekao je Tomjon. "Izgleda tako", rekao je Hwel. Zadrhtao je. Mrzio je krčme. U njima su mu ljudi uvijek glavu zalijevali pićem. Brzo su se ušuljali unutra, dok je trol jednog od pijanaca još uvijek držao za nogu i glavom mu lupao po kockama, u potrazi za platežnim sredstvima. Pijančevanje u Bubnju vrlo je sličilo ronjenju u močvari, s tom razlikom što ti u močvari aligatori ne bi najprije obrali džepove. Dvije stotine očiju pratilo je par dok se ovaj kroz gomilu probijao do šanka, stotinu ustaje zastalo u ispijanju svojeg pića, proklinjanju ili preklinjanju, a devedeset devet pari obrva se namrštilo, pokušavajući procijeniti spadaju li pridošlice u kategoriju A, ljude kojih se treba kloniti, ili B, ljude koji se klone drugih. Tomjon se kroz gužvu probijao kao daje sve uokolo njegovo vlasništvo i mladalački neobuzdano tresnuo po šanku. Neobuzdanost u Skrpanom Bubnju nije bio najbolje izabran način preživljavanja. "Gazda, dva vrča najboljeg piva", rekao je glasnom pažljivo proračunatim da toliko zaprepasti barmena da ovaj prvi vrč napuni još i prije nego jeka narudžbe umine. Hwel je podigao pogled. S desna mu je stajao neki krajnje krupan čovjek odjeven u nekadašnji vanjski pokrov nekoliko velikih bikova i u više lanca nego je potrebno za sidrenje ratnog broda. Pogled mu je uzvratilo lice slično fasadi zgrade s kosom umjesto krova. "Prokletstvo", reklo je lice. "Evo nam jednog prvoklasnog vrtnog ukrasa." Hwel je osjetio kako mu se ledi krv u žilama. Kao pravi kozmopoliti, žitelji Morporka su njegovali živahan,

suosjećajni pristup neljudskim vrstama, koji je, primjerice, uključivao udaranje ciglom po glavi i bacanje u rijeku. Naravno, to se nije primjenjivalo kod trolova, jer je vrlo teško biti rasistički nastrojen prema stvorenjima preko dva metra visokim i sposobnim progristi zid. Barem ne zadugo. Ali ljudi visoki jedan metar bili su naprosto stvoreni da ih se diskriminira. Div je prstom upro Hwelu u tjeme. "Gdje ti je ribički štap, vrtni ukrase?" rekao je. Barmen je gurnuo vrčeve preko mokrog šanka. "Evo vam", rekao je, cereći se. "Pola litre. I sedam deci." Tomjon je otvorio usta da nešto prigovori, ali gaje Hwel oštro gurnuo laktom u koljeno. Ispij to, ispij to i nestanimo što prije odavde, to je jedini način... "I gdje ti je špicasti šešir?" rekao je bradati čovjek. Prostorijom je zavladala tišina. Činilo se daje vrijeme za kabaret. ''Rekoh, gdje ti je špicasti šešir, tupavko?" Barmen je tek za svaki slučaj dohvatio glogovu batinu ukrašenu čavlima stoje živjela pod šankom i rekao: "Ovaj..." "Razgovaram s ovim ovdje vrtnim ukrasom." Čovjek je pokupio talog iz svojeg pića i pažljivo ga namazao patuljku po glavi. "Ovdje više neću piti", zamucao je, kad čak ni to nije imalo nikakvog učinka. "Već je dovoljno loše što dopuštaju ulaz majmunima, ali pigmejci..." Tišina stoje vladala krčmom dobila je dodatnu dimenziju, u kojoj je škripa stolice sporo gurnute unatrag zvučala poput zova zle sudbe. Svi su pogledi skrenuli na drugi kraj prostorije, gdje je sjedio jedini gost Bubnja koji je spadao u kategoriju C. Ono što je Tomjon dotad smatrao starom mješinom prebačenom preko šanka ispružilo je ruke i... druge ruke, osim što se zapravo radilo o nogama. Tužno, gumasto lice se okrenulo govorniku, s izrazom melankolije na licu sličnom izmaglicama evolucije. Smiješne su mu se usne svinule unatrag. Ali u vezi sa zubima nije bilo ničega smiješnog. "Ovaj", ponovno se oglasio barmen, prestrašivši tim narušavanjem majmunske tišine čak i samoga sebe. "Ne

vjerujem da ste to mislili reći, zar ne? Ne to o majmunima, ha? Ne mislite tako, je li?" "Do vraga, što sve ovo znači?" prosiktao je Tomjon. "Mislim daje ono orangutan", rekao je Hwel. "Primat." "Majmun je majmun", rekao je bradati čovjek, na što se nekoliko dalekovidnijih gostiju počelo prikradati izlazu. "Mislim, pa što onda? Ali ovi prokleti vrtni ukrasi..." Hwelova je šaka pogodila točno u meñunožje. Patuljci uživaju ugled zastrašujućih boraca. Glas o bilo kojoj rasi metar visokih bića koja vole sjekire i u bitku idu kao na natjecanje u obaranju drveća brzo se širi. Ali godine mahanja perom umjesto čekićem ponešto su oslabile smrtonosni udarac Hwelove šake i mogao je tu doživjeti svoj kraj kad je bradati čovjek urliknuo i povukao mač, da mu ga par njegovanih dlakavih ruku nije istoga trena izbio iz ruke i uz tek neznatni napor ga prelomio na dvoje.12 Kad je div zarežao i okrenuo se njemu, ruka slična paru metli vezanih elastikom i obloženih crvenim krznom u složenom je pokretu poletjela naprijed i tresnula ga preko vilice tako snažno daje poletio desetak centimetara u zrak i napokon sletio na stol. Do vremena kad je stol skliznuo do drugog stola i prevrnuo nekoliko klupa ukazao se dovoljan prostor za početak cjelonoćne tuče, posebno zato što je bradati čovjek uza se imao i nekoliko prijatelja. Kako nikome nije bilo po volji napasti majmuna koji je sanjivo posegnuo za bocom s police i dno joj razbio o rub šanka, počelo je sveopće mlaćenje svih koji su se prvi našli pri ruci. Hwel se zavukao pod stol, povukavši za sobom Tomjona koji je sve to sa zanimanjem promatrao. "Dakle, to je pijanka. Oduvijek sam se pitao kako to doista izgleda." "Mislim da bi možda bilo pametno poći odavde", odlučno je rekao patuljak. "Prije nego što upadnemo, znaš već, u nekakve nevolje."

Začuo se tupi udarac kad je netko sletio na stol nad njihovim glavama, a zatim zveket slomljenog stakla. 12 Na ovom je mjestu možda potrebno malo pojašnjenje. Knjižničar magične knjižnice Neviñenog sveučilišta, vodećeg čarobničkog učilišta na Disku, prije nekoliko je godina magičnim incidentom u toj incidentima sklonoj akademiji pretvoren u orangutana i otad se žestoko opirao svim dobronamjernim pokušajima da ga se opet pretvori u čovjeka. Jer, prije svega, duže ruke i spretni nožni prsti značajno su olakšali kretanje višim policama za knjige, a biti majmunom značilo je i ne opterećivati se više svom tom ljudskom tjeskobom. Jednako tako, bilo je ugodno otkriti da mu je novo tijelo, unatoč tome stoje strašno sličilo gumenoj mješini prepunoj vode, osiguralo tri puta veću snagu i dvaput duži doseg ruku od onoga starog. "Što misliš, je li ovo prava pijanka, ili samo obična veselica?" pitao je Tomjon, cereći se od uha do uha. "Moj dječače, svakoga će se trena dogoditi kakvo krvavo ubojstvo!" Tomjon je klimnuo glavom i ispuzao natrag u kavgu. Hwel je začuo kako nečim lupa po šanku i traži da svi umuknu. Hwel se u sveopćoj panici uhvatio rukama za glavu. "Nisam mislio..." započeo je. Zapravo, poziv na tišinu je bio dovoljno rijedak dogañaj usred kavanske tuče daje Tomjon dobio ono što je tražio. Sad je on sam ispunio cijelu tišinu. Hwel se trgnuo kad je začuo dječakov zvonak glas, prepun samopouzdanja i kristalno jasan. "Braćo! I, premda sve ljude mogu zvati braćom, ove noći..." Patuljak se ispružio i ugledao kako Tomjon stoji na stolici, jedne ruke visoko podignute u pravoj maniri vrhunskog govornika. Uokolo su ljudi ostali zamrznuti u pokretu meñusobnog otvaranja očiju i uprli poglede u njega. Dolje na razini ploče stola Hwelove su se usne pomicale savršeno sinkronizirano s Tomjonovim riječima, dok je ovaj nastavljao

njemu dobro poznat govor. Riskirao je i još jednom pogledao. Borci su se uspravili, pribrali se, popravili odjeću i s isprikom se meñusobno pogledali. Mnogi od njih su zapravo stajali u stavu mirno. Čak je i Hwel osjetio kako mu krv brže kola venama, a on je osobno napisao te riječi. Prošlo je već više godina od prigode kad se pola noći s njima mučio, nakon stoje Vitoller izjavio kako im treba još pet minuta u trećem činu Kralja Ankha. "Napiši nam nešto s malo duha u sebi", rekao je. "Energično i poletno, znaš već. Nešto što će našim prijateljima na jeftinijim mjestima brže potjerati krv u žilama i od čega će im se kičme malo uspraviti. I dovoljno dugačko da dospijemo promijeniti scenografiju." U to se vrijeme pomalo sramio tog svojeg djela. Čuvena se Morporška bitka zapravo ograničavala na dvije tisuće ljudi izgubljenih jednog vlažnog i prohladnog dana u močvarama, gdje su jedni druge sasijecali zarñalim mačevima. Što bijedan kralj Ankha mogao reći čoporu odrpanih ljudi, svjesnih da su brojčano nadjačani, opkoljeni i taktički već pobijeñeni? Nešto što grize, nešto što reže, nešto slično gutljaju konjaka za umirućega; nelogično, bez pojašnjenja, samo riječi koje će doprijeti ravno do mozga umornog čovjeka i za mošnje ga podići na noge. A sad je svjedočio upravo takvom učinku. Počeo je vjerovati kako je zidova odjednom nestalo a on se našao na pustari preko koje se kovitla magla, a zagušljivu tišinu prekidaju samo nestrpljivi krikovi crnih vrana... I taj glas. A on je te riječi napisao, bile su njegove i nikakav napola ludi kralj nikad nije tako govorio. I sve to je napisao samo da bi ispunio prazninu tijekom koje se dvorac od obojane jutene tkanine rastegnute na drveni okvir morao skloniti iza zastora, a ovaj je glas ipak s riječi uklanjao ugljenu prašinu i prostoriju punio dijamantima.

Ja sam te riječi stvorio, pomislio je Hwel. Ali one ne pripadaju meni. Pripadaju njemu. Pogledaj te ljude. Nema u njima domoljublja, ali kad bi to Tomjon od njih zatražio, ta bi gomila pijanaca noćas pokušala poharati patricijevu palaču. I vjerojatno u tome uspjela. Samo se nadam da ta usta nikad neće pasti u krive ruke... Dok su posljednje riječi gasnule, a do bjeline užareni im odjek još uvijek prožimao umove svih prisutnih, Hwel se trgnuo, izvukao se iz svojeg skloništa i gurnuo Tomjona u koljeno. "Idemo sada odavde, ludo", prosiktao je. "Prije nego ovo prestane djelovati." Čvrsto je zgrabio dječaka za ruku, dodao zbunjenom barmenu nekoliko besplatnih karata i pohitao uza stube. Nije se zaustavljao sve dok nisu bili već cijelu ulicu dalje. "Mislio sam da mi tamo prilično dobro ide", rekao je Tomjon. "Pretpostavljam i dobrim dijelom predobro." Dječak je protrljao ruke. "Dobro. Kuda još idemo?" "Još?" "Noć je još uvijek mlada!" "Ne, noć je mrtva. Mlado je jutro", žurno je uzvratio patuljak. "Dakle, ja još ne želim kući. Zar nema nikakvog malo pitomijeg mjesta? Još zapravo ništa nismo popili." Hwel je uzdahnuo. "Trolovska krčma", rekao je Tomjon. "Slušao sam mnogo o njima. To je tamo negdje u Sjenama.13Volio bih vidjeti trolovsku krčmu." "Dječače, ta krčma je samo za trolove. Tekuća lava za piće i kamena14glazba i granitne kocke sa sirom i čilijem." "A što je s gostionicama za patuljke?" "Ne bi ti se svidjelo", gorljivo je upozorio Hwel. "Osim toga, nećeš imati kuda s glavom." "Znači, oni često padaju s nogu od pića?" "Pogledaj to ovako - što misliš, koliko dugo možeš izdržati pjevati o zlatu?" "To je ono žuto što zveči i čime možeš kupovati stvari", pokušao je Tomjon dok su se provlačili kroz

gužvu na Placi slomljenih mjeseca. "Pa, mislim, oko četiri sekunde." "Točno tako. Pet sati bi pomalo značilo ponavljanje." Hwel je mrzovoljno šutnuo kamenčić. Kad su posljednji put boravili u gradu istražio je nekoliko gostionica za patuljke i nisu mu se svidjele. Iz nekog razloga njegova braća u izbjeglištvu, koja se kod kuće nisu bavila ničim više neprimjerenim od iskapanja željezne rude i lova na sitne zvjerke, nakon dolaska u veliki grad odjednom su osjetila potrebu za nošenjem donjeg rublja od žičane mreže, hodanjem uokolo sa sjekirama zataknutim za pojas i nazivanjem sebe imenima poput Timkin Utrobomiješajući. A kad je u pitanju bilo lokanje, gradski su patuljci bili nepobjedivi. Ponekad su znali potpuno promašiti usta. "Osim toga", pridodao je, "tebe bi odmah izbacili zbog pretjerane kreativnosti. Jer, prave riječi idu ovako: 'Zlato, zlato, zlato, zlato, zlato, zlato'." "Zar nema refrena?" "'Zlato, zlato, zlato, zlato, zlato'", rekao je Hwel. "Ispustio si jedno 'zlato'." "Mislim daje to zato što nisam roñen za patuljka." "Daj, smanji tenzije, vrtni ukrasu", rekao je Tomjon. Uslijedilo je tiho šuštanje od dubokog uzdaha. "Oprosti", požurio je Tomjon. "Samo, otac je..." "Tvojeg oca dugo poznajem", rekao je Twel. "Zajedno smo pregrmjeli mnogo toga dobrog i lošega, a bilo je prokleto više lošeg od dobroga. Još prije nego si se ti rodi..." Zastao je. "Vremena su tada bila vrlo teška", promrmljao je. "Zato želim reći da neke stvari moraš zaslužiti." "Da. Žao mije." "Vidiš, tek..." Hwel je zastao na ulasku u neku mračnu uličicu. "Jesi li i ti nešto čuo?" rekao je. Zagledali su se u uličicu, još jednom pokazujući da su pridošlice u gradu. Morporšani nikad ne zaviruju u mračne uličice kad čuju nešto sumnjivo. Ako ugledaju četiri lika u okršaju, instinktivno će odustati od toga da nekom od njih priskoče u pomoć, ili barem neće žuriti pomoći onome koji

naizgled gubi i nalazi se na krivoj strani nečije čizme. A neće niti vikati "Hej!" Povrh svega, neće biti iznenañeni kad im napadači, umjesto da s osjećajem krivnje pobjegnu odatle, pod nos gurnu nekakvu karticu. "Što je to?" rekao je Tomjon. "Klaun!" rekao je Hwel. "Napali su klauna!" "'Dozvola za lupeštinu?" pročitao je Tomjon, pogledavši u karticu pri svjetlu ulične baklje. "Točno tako", rekao je voda trojke. "Samo, nemojte očekivati da ćemo sad i vas srediti, jer smo se upravo zaputili kući." "Istina", potvrdio je jedan od ubojica. "Gadna je stvar ta kvota." "Ali, vi ste ga tamo izlupali nogama!" "Za ime svijeta, ne baš puno. Ne bih baš rekao izlupali." "Prije smo ga malo izgurali nogama, tako nešto", rekao je treći lupež. "Pošteno je pošteno. I on je Rona prilično dobro zveknuo, zar nije." "Je. Neki ljudi pojma nemaju." "Dakle, vi bezdušni...", započeo je Hwel, ali mu je Tomjon upozoravajući spustio ruku na glavu. Dječak je okrenuo karticu na drugu stranu. Tamo je pisalo: J. H. "Flanelonogi" Boggis i Nećaci Takozvani Lupeži "Stara tvrtka" (Osnovano godine svjetske 1789.) Sve vrste Lupeština obavljamo Profesoralno i Deskretno Čišćenje kuća. Non-stop usluga. Bez obzira na vrijednost. PRIDONESITE NAŠEM PORODIČNOM UGLEDU. "Čini se daje sve po propisu", nesigurno je ustvrdio. Hwel je zastao u činu pružanja pomoći ošamućenoj žrtvi da se uspravi na noge. "Po propisu?" viknuo je. "Nekoga opljačkati?" "Naravno, ostavit ćemo mu sitniš", rekao je Boggis. "Zbilja, može biti sretan što je najprije na nas naišao. Neki od pridošlica u poslu, ti nemaju pojma."15 "Obični kravari", složio se nećak. "Koliko ste mu ukrali?" rekao je Tomjon. Boggis je otvorio klaunovu lisnicu, koju je bio zadjenuo za

pojas. A zatim je problijedio. "Ah, do vraga", rekao je. Nećaci su se okupili oko njega. "Čini se da smo pretjerali." "Već drugi put ove godine, ujače." Boggis je pogledao žrtvu. "Dakle, kako sam to mogao znati? Nikako, nije li tako? Mislim, pogledajte ga, koliko biste vi očekivali da ima uza se? Par novčića, točno? Mislim, nikad ga ne bismo zaskočili, samo nam je bilo usput do kuće. Hoćeš čovjeku učiniti uslugu i eto što se dogaña." "Dakle, koliko je imao?" rekao je Tomjon. "Ovdje mora biti i stotinu srebrnih dolara", zaplakao je Boggis, mašući lisnicom. "Mislim, to nije moja liga. Nije moja klasa. Ne smijem se baviti tolikim svotama novca. Za toliko ukrasti morate biti u Cehu odvjetnika ili nečem sličnom. A to je iznad moje kvote, eto što." "Onda mu to vratite", rekao je Tomjon. 13 Sjene su povijesna četvrt Ankh-Morporka, za koju se drži da je osjetno neugodnija i na lošijem glasu od ostalih dijelova grada što uvijek zadivljuje posjetitelje. 14Ili, u izvorniku: Rock. (Prim, prev.) 15 Zavidan sustav legalnog kriminala Ankh-Morporka mnogo toga duguje trenutačnom patriciju, gosparu Vetinariju. On je došao do zaključka da je jedini način uvoñenja nadzora nad milijunskim gradom javno priznanje različitih bande i pljačkaških cehova, udjeljivanje takvim ovlaštenim skupinama statusa profesionalaca, uvoñenje običaja pozivanja voda na masovne večere, dopuštanje prihvatljivog stupnja uličnog kriminala. Nakon toga je valjalo vode cehova zadužiti za održavanje reda, pod prijetnjom da će i sami biti lišeni svojih grañanskih prava, skupa s velikim komadima vlastite kože. I to je djelovalo. Pokazalo se da lupeži mogu biti vrlo dobri policajci; primjerice, lupeži na crno uskoro su otkrili da umjesto noći provedene u ćeliji sada mogu očekivati vječnost na riječnom dnu. Ipak, bilo je problema s proračunom kriminalne statistike i tako je nastao složeni sustav godišnjeg

proračuna, poslovnih knjiga i izdanih dozvola, kako bi se vidjelo da: a) članovi mogu odgovorno živjeti i b) da nijedan grañanin nije orobljen ili napadnut više od dozvoljenog broja puta. Mnogi dalekovidni grañani zapravo su se pobrinuli da dogovore prihvatljiv minimalni broj kraña, napada, itd., odmah početkom poslovne godine, često u privatnosti i udobnosti vlastitih kuća, tako da bi ostatak godine mogli sigurno šetati gradskim ulicama. Sve je to funkcioniralo vrlo glatko i učinkovito, pokazujući još jednom da, u usporedbi s patricijem Ankha, Machiavelli ne bi mogao upravljati niti štandom za prodaju morskih plodova. "Ali već sam mu izdao potvrdu!" "Znate, sve su one označene brojevima", objasnio je mladi nećak. "Ceh to provjerava..." Hwel je dohvatio Tomjona za ruku. "Možete li nas na trenutak ispričati?" rekao je uspaničenom lupežu i odvukao Tomjona na drugu stranu uličice. "Dobro", rekao je. "Tko je ovdje poludio? Oni? Ja? Ti?" Tomjon mu je pojasnio. "I to je zakonito?" "Do izvjesne mjere. Začudno, zar ne? Jedan čovjek u krčmi mi je o tome pričao." "Ali on je ukrao previše?' "Tako se čini. Koliko shvaćam, Ceh je po tom pitanju vrlo strog." Žrtva koja je visjela meñu njima je zastenjala. I tiho zazvonila. "Pazi na njega", rekao je Tomjon. "Ja ću to riješiti." Vratio se natrag do lupeža, koji su izgledali vrlo zabrinuti. "Moj klijent misli", rekao je, "da se ova situacija može razriješiti ako vratite novac." "Daa", rekao je Boggis, pristupajući toj zamisli kao da se radi o novoj teoriji o nastanku svemira. "Ali tu je ta potvrda, shvaćate, moramo je ispuniti, vrijeme i mjesto, potpis i sve to..." "Moj klijent misli da ga možete orobiti za, recimo, pet bakrenjaka", uglañeno je rekao Tomjon. "... Prokleto ne mislim!..." uzviknuo je Luda, dolazeći sebi.

"A to znači dva bakrenjaka po odobrenoj kvoti, plus tri bakrenjaka na ime troškova za izgubljeno vrijeme, takse..." "Amortizaciju oružja", rekao je Boggis. "Upravo tako." "Vrlo pošteno. Vrlo pošteno." Boggis je preko Tomjonove glave pogledao Ludu, koji je sada već bio posve pri svijesti i jako bijesan. "Vrlo pošteno", glasnije je ponovio. "Profesionalno. Mnogo ste nas zadužili, siguran sam." Pogledao je u Tomjona. "A treba li vama nešto, gospodine?" pridodao je. "Recite samo jednu riječ. Ove sezone imamo vrlo bogatu ponudu. Gotovo bezbolno, praktički nećete ništa osjetiti." "Jedva da puca koža", rekao je stariji nećak. "A postoji mogućnosti i da vas osakatimo." "Vjerujem da sam na tom području već dobro uslužen", promućurno je ustvrdio Tomjon. "Ah. Dakle. Onda dobro. Nema problema." "Pa nam još jedino preostaje", nastavio je Tomjon, kad su se lupeži već zaputili otići, "pitanje zakonskih dadžbina." Nad Ankh-Morporkom se širilo blago sivilo rane zore. Tomjon i Hwel su u svojim odajama sučelice sjedili za stolom i brojali. "Koliko sam ja sračunao, u dobitku smo tri srebrna dolara i osamnaest bakrenjaka", rekao je Tomjon. "To je bilo čudesno", rekao je Luda. "Mislim, kako su dragovoljno pristali poći kući i još nam dati nešto novca, nakon što ste im održali onaj govor o pravima čovjeka." Utrljao si je još nešto pomasti na glavu. "A onaj najmlañi je počeo plakati", pridodao je. "Čudesno." "Ali ne traje dugo." "Vi ste patuljak, zar ne?" Hwel nije vidio načina da to porekne. "A ja mogu reći da ste vi Luda", rekao je. "Da. To je zbog ovih zvona, zar ne?" umorno je rekao Luda, trljajući rebra. "Da, i zbog zvona." Tomjon se namrštio i šutnuo Hwela pod stolom. "Dakle, vrlo sam vam zahvalan",

rekao je Luda. Ustao je i namignuo mu. "Zbilja bih vam želio pokazati svoju zahvalnost", pridodao je. "Ima li ovdje u blizini kakva gostionica?" Tomjon mu se pridružio uz prozor i pokazao dolje niz ulicu. "Vidite sve one tamo natpise nad vratima?" rekao je. "Da. Bože. Mora ih biti na stotine." "Točno. Vidite onu tamo dolje u dnu, s plavobijelim znakom?" "Da, mislim da vidim." "Dakle, koliko znam, samo se ona ovdje nikad ne zatvara." "U tom vas slučaju molim za prigodu da vas počastim pićem. To je najmanje što mogu učiniti", nervozno je rekao Luda. "A siguran sam da bi i onaj mali momak želio nešto polokati." Hwel se uhvatio za rub stola i otvorio usta, spreman glasno prosvjedovati na tu primjedbu. A onda je zastao. Zagledao se u dva lika pred sobom. Usta su mu ostala otvorena. Dok se napokon nisu bučno ponovno zatvorila. "Nešto nije u redu?" rekao je Tornjon. Hwel je skrenuo pogled u stranu. Bila je to duga noć. "Svjetlosni trik", zamucao je. "I prijalo bi mi jedno piće", pridodao je. "Jedno prokleto dobro lokanje." Zapravo, pomislio je, čemu se opirati? "Čak ću uz to i zapjevati", rekao je. "Koja riječ sada ide?" "Zlato. Barem mislim." "Ah." Hwel je nemirno pogledao u svoj vrč. Za sve je bilo krivo pijanstvo, zaustavilo mu je protok nadahnutih misli. "I jedno si 'zlato' izostavio", rekao je. "Gdje?" rekao je Tomjon. Na glavi mu je bila Ludina kapa. Hwel je promislio. "Pretpostavljam", rekao je, pokušavajući se usredotočiti, "daje to bilo negdje izmeñu 'zlata' i 'zlata'. I mislim", nastavio je, škiljeći u vrč. U prazan vrč, stoje bio grozan znak. "Pretpostavljam", ponovno je pokušao i napokon odustao, izjavivši umjesto toga: "Pretpostavljam da bih mogao popiti još jedno piće."

"Ovaj put ja plaćam", rekao je Luda. "Hahaha. Ovaj put ja kraćam. Hahaha." Pokušao je ustati i udario glavom u strop. U polumraku gostionice desetak držaka sjekire je čvršće stisnuto. Onaj dio Hwela koji je još bio trijezan i zaprepašten time što vidi daje drugi dio potpuno pijan natjerao ga je da domahne rukom namrštenim obrvama što su u njih buljile iz tame. "Sve je u redu", obratio se cijeloj gostionici. "Nije to ozbiljno mislio, on vam je samo smiješni, kako se ono kaže, idiot. Vrlo smiješna Luda, čak tamo iz... kojeg ono mjesta?" "Lancrea", rekao je Luda i teško se srušio na šank. "Tofno. Daleko iz, kako se ono kaže, zvuči poput kakve nožne bolesti. Ne zna kako se ponašati. Nije upoznao mnogo patuljaka." "Hahaha", rekao je Luda, uhvativši se za glavu. "Tamo odakle ja dolazim s njima smo malo kratki." Netko je Hwela potapšao po ramenu. Okrenuo se i zagledao u grubo, kosmato lice pod željeznom kacigom. Patuljak kojem je lice pripadalo znakovito se poigravao sjekirom. "Trebao bi svojem prijatelju reći da bude malo manje smiješan", predložio je. "Inače će uskoro zabavljati demone u paklu." Hwel gaje škiljeći pogledao kroz alkoholnu izmaglicu. "Tko si ti?" rekao je. "Zgrabivrč Olujni", rekao je patuljak, isprsivši svoju žičanu košulju. "I kažem..." Hwel gaje pogledao iz bližega. "Hej, pa ja te poznajem", rekao je. "Imaš dućan kozmetike dolje u ulici Hobfast. Prošlog sam tjedna kod tebe kupio cijelo čudo šminke..." Olujnome je preko lica prešao panični izraz. Preplašeno se nagnuo naprijed. "Umukni, umukni", prošaptao je. "Tako je, tvrtka se zvala Odaje patuljačkih mirisa i šminke", veselo je ustvrdio Hwel. "Vrlo dobra roba", rekao je Tomjon, pokušavajući se zaustaviti u padu s male klupice. "Posebno onaj vaš Broj 19, Tjelesno zeleno, za koji se moj otac kune da je najbolji. Prva

klasa." Patuljak je nesigurno zataknuo sjekiru za pojas. "Dakle, ovaj", rekao je. "Ah. Ali. Da. Dakle, hvala vam. Vjerujte mi, koristimo samo najbolje sirovine." "I time ih usitnjavate, je li?" nevino je primijetio Hwel, pokazujući na sjekiru. "Ilije nosite samo kad imate izlaz?" Olujnome su se obrve skupile poput kakvog skupa žohara. "Čekajte, da vi niste oni iz kazališta?" "Ti smo", rekao je Tomjon. "Putujući glumci." Ispravio se. "Odnosno stajaći glumci. Haha. A sada padajući glumci." Patuljak je opet ostavio sjekiru na miru i sjeo na klupicu, a lice mu je odjednom omekšalo. "Bio sam tamo prošlog tjedna", rekao je. "Bilo je prokleto dobro. Radilo se o onoj djevojci i njezinu momku, ali ona se udala za drugog momka, i bio je tamo onaj stari momak, za kojega su rekli da je umro, pa se ona otkvačila i popila otrov, ali onda se pokazalo daje taj čovjek zapravo bio netko drugi, samo joj to nije mogao reći zbog..." Oluji je zastao i ispuhao nos. "Na kraju su svi umrli", rekao je. "Vrlo tragično. Nisam prestajao plakati. Nije me briga što vam to priznajem. Bila je tako blijeda." "Broj 19 i sloj pudera", veselo je uskočio Tomjon. "Plus malo smedeg sjenila za oči." "Ha?" "I par rubaca u grudnjaku", pridodao je. "O čemu on to govori?" obratio se patuljak cijelom društvu. Hwel se nasmiješio svojem vrču. "Dječače, daj im malo Gretalinina monologa", rekao je. "Dobro." Tomjon je ustao, udario glavom, opet sjeo dolje, a zatim kompromisno kleknuo na pod. Uhvatio se rukama ono što je, da su se kromosomi nekoć samo malo drukčije posložili, moglo biti bujnim grudima. "Lažeš ti koji ovo ljetom zoveš...'', započeo je. Okupljeni patuljci nekoliko su ga minuta u tišini slušali. Jedan od njih je pritom ispustio sjekiru iz ruku, na što su ga ostali glasno utišali.

"... i snijeg što se topi. A sad zbogom," završio je Tomjon. "Ispija bočicu otrova, pada s grudobrana dvorca, trči niza stube, skida sa sebe haljinu i uskače u kaputić Komičnog stražara br. 2, malo počeka, ulazi slijeva. Što to, dobri..." "To bi otprilike bilo dovoljno", tiho je rekao Hwel. Nekoliko patuljaka je plakalo u svoje kacige. Začuo se cijeli zbor usekivanja nosova. Olujni je žicanim rupčićem brisao oči. "To je bilo nešto najtužnije što sam ikad čuo", rekao je. Pogledao je Tomjona. "Čekaj", rekao je, kad mu je napokon sinulo. "Pa on je muškarac. A ja sam se prokleto zaljubio u onu djevojku s pozornice." Laktom je gurnuo Hwela u rebra. "Da nema možda nešto patuljačkog u sebi?" "Stopostotni čovjek", rekao je Hwel. "Poznajem mu oca." Još jednom se oštro zagledao u Ludu koji je otvorenih usta gledao u njih, a zatim ponovno u Tomjona. Nee, pomislio je. Obična slučajnost. "On ti glumi", rekao je. "A dobar glumac može biti što poželi, točno?" Mogao je osjetiti kako mu Ludin pogled probija potiljak. "Jest, ali odijevati se u žensku odjeću, to je malo...", sumnjičavo je rekao Olujni. Tomjon je izuo cipele i kleknuo na njih, tako da su mu se oči našle u razini s patuljčevim. Nekoliko gaje sekunda proučavao pogledom, a zatim potpuno promijenio izraz lica. I sad su tu bila dva Olujna. Istina, jedan od njih je klečao i očito bio svježe obrijan. "Haj ho, haj ho", rekao je Tomjon patuljčevim glasom. To se pokazalo veličanstveno zabavnim za ostatak patuljaka, koji su posjedovali jednostavan smisao za humor. Dok su se oni okupljali oko njih dvojice, Hwel je osjetio lagani dodir na ramenu. "Vas ste dvojica iz kazališta?" rekao je Luda, sada već gotovo jecajući. "Točno." "Tada sam prevalio pet stotina milja da baš vas pronañem. Bilo je to, kako bi to Hwel pribilježio u svojim scenskim

uputama, Kasnije Istog Dana. Zvukovi lupanja čekića što su kazalište Disk uzdizali iz kolijevke grañevinskih skela odzvanjali su mu u glavi i izlazili na drugu stranu. Mogao se sjetiti daje pio, u to je bio siguran. Patuljci su častili s još mnogo novih tura dok ih je Tomjon jednog po jednog oponašao. A onda ih je Olujni odveo u neku drugu njemu poznatu gostionicu, pa nakon toga u neko klačansko svratiste, iza čega mu je sve bilo zamagljeno... Nije bio baš najbolji u pijančevanju. Jer mu je zapravo previše pića završavalo u ustima. A sudeći po okusu koji je u njima sada osjećao, vrlo točno ih je bilo naciljalo i neko noćno biće s ozbiljnim problemom inkontinencije. "Možeš li to učiniti?" rekao je Vitoller. Hwel je mljacnuo, pokušavajući se riješiti nezgodnog ukusa. "Ja se nadam", rekao je Tomjon. "Zvučalo je zanimljivo, kako je on to ispričao. Podli kralj vlada uz pomoć zlih vještica. Oluje. Sablasne šume. Pravi nasljednik prijestolja u borbi na život i smrt. Bljesak bodeža. Vriska, uzbuna. Zao kralj umire. Zvone zvona." "Tu možemo ubaciti i pljusak od ružinih latica", rekao je Vitoller. "Poznajem čovjeka koji ih može nabaviti po pristojnoj cijeni." Obojica su pogledala Hwela, koji je prstima lupkao po svojoj sjedalici. A onda je svoj trojici pogled odlutao na vreću srebra koju je Luda predao Hwelu. Već je ona značila dovoljno novca za dovršenje Diska. A rečeno je da će toga biti još. Patronat, o tome se radilo. "Onda ćeš to učiniti, hoćeš li?" rekao je Vitoller. "U tome ima nečega", priznao je Hwel. "Ali... Ne znam..." "Ne bih te htio pritiskati", rekao je Vitoller. Sva tri para očiju ponovno su skrenula na vreću s novcem. "Meni tu nešto pomalo smrdi", priznao je Tomjon. "Mislim, Luda je pristojan momak. Ali kako je to rekao... izgleda mi vrlo čudno. Usta mu govore riječi, ali oči mu govore nešto drugo. I stekao sam dojam da bi mu bilo mnogo draže kad bi

mu vjerovali očima." "S druge strane", žurno je uskočio Vitoller, "kako bi to moglo naškoditi? Bitna je plaća." Hwel je podigao glavu. "Što?" zamišljeno je rekao. "Rekoh, bitna je plaća", ponovio je Vitoller. Opet je uslijedila tišina, koju je narušavalo samo lupkanje Hwelovih prstiju. Vreća sa srebrom kao daje sve više rasla. Zapravo, činilo se daje već ispunila cijelu prostoriju. "Stvar je u...", nepotrebno glasno je započeo Vitoller. "Kako ja to vidim...", započeo je Hwel. Obojica su zastali. "Nakon tebe. Oprosti." "Nije bitno. Samo nastavi." "Htio sam reći, i bez toga ćemo uspjeti izgraditi Disk", rekao je Hwel. "Samo zidove i pozornicu", rekao je Vitoller. "Ali ne i ostale stvari. Ne mehanizam skrivenih vrata, ili stroj za spuštanje bogova s neba. Ili veliku okretnu binu, ili ventilatore za vjetar." "Dosad smo uspijevali preživjeti i bez svih tih stvari", rekao je Hwel. "Sjećaš se starih dana? Imali smo samo nekoliko dasaka i komadić obojane jute. Ali imali smo mnogo duha. Kad bismo poželjeli vjetar, morali bismo ga sami stvarati." Nekoje vrijeme samo lupkao prstima. "Naravno", tiho je pridodao, "trebali bismo smoći sredstava za stroj za valove. Barem mali. Imam jednu zamisao o brodu nasukanom na otok, gdje je onaj..." "Žao mije", Vitoller je odmahnuo glavom. "Ali, znali smo imati prepuno gledalište!" rekao je Tomjon. "Sigurno, momče. Sigurno. Ali ljudi nam plaćaju po pola penija. A radnici traže srebro. Da smo htjeli biti bogati ljudi... osobe", žurno se ispravio, "trebali smo se roditi kao drvodjelje." Vitoller se nemirno promeškoljio. "Trolu Chrystophaseu već dugujem više nego što bi trebalo." Ostala dvojica su se zagledala u njega. "Je li to onaj koji ljudima trga udove!?" rekao je Tomjon. "Koliko mu duguješ?" rekao je Hwel. "Sve je u redu", žurno je objasnio Vitoller, "kamate mu

plaćam redovito. Manje ili više." "Da, ali koliko on traži?" "Ruku i nogu." Patuljak i dječak su ga zaprepašteno pogledali. "Kako si mogao biti tako..." "Učinio sam to za vas dvojicu! Tomjon zaslužuje bolju pozornicu, ne želi uništiti zdravlje spavanjem u kolima, ne znajući za pravi dom, a ti, moj kume, i ti se negdje moraš skrasiti, sa svim onim pravim stvarima koje ti trebaju, poput skrivenih vrata i... strojeva za valove i tako dalje. Ti si me na ovo nagovorio i pomislio sam, imaju oni pravo. Kakav su život ta stalna putovanja, prikazivanje dvaju predstava dnevno gomili seljaka koje nakon toga treba obići sa šeširom u ruci, kakva je to budućnost? Pomislio sam, moramo se negdje skrasiti, imati udobna sjedala za otmjenu gospodu, ljude koji ne bacaju krumpire na pozornicu. Rekoh, do vraga i cijena. Samo sam želio..." "Dobro, dobro!" uzviknuo je Hwel. "Napisat ću to!" "A ja ću glumiti", rekao je Tomjon. "Pazite, na ništa vas ne silim", rekao je Vitoller. "Sami ste izabrali." Hwel se mrštio nad stolom. Bilo je u svemu tome, morao je to priznati, i nekih lijepih pojedinosti. Tri su vještice bile dobre. Dvije ne bi bile dostatne, a četiri bi možda bilo previše. Mogle bi se petljati u sudbinu čovječanstva i sve to. Mnogo dima i zelenog svjetla. S tri vještice možeš puno toga učiniti. Iznenañujuće kako se nitko toga prije nije sjetio. "Dakle, možemo tom Ludi reći da ćemo to učiniti, je li?" rekao je Vitoller, spuštajući ruku na vreću sa srebrnjacima. I, naravno, čovjek ne može pogriješiti s dobrom olujom. A bio je tu i onaj prizor s duhovima koji je Vitoller izbacio iz Kako vam drago, tvrdeći da si ne mogu priuštiti muselin. A možda bi unutra mogao staviti i Smrt. Mladi Dafe bi mogao odlično odigrati Smrt, uz bijelu šminku i s onim njegovim ravnim tabanima... "Stoje ono rekao, koliko daleko je to mjesto iz kojega je došao?" rekao je. "Srednjogorje", rekao je voña družine. "Neko malo kraljevstvo za koje nitko nikad nije čuo. Meni zvuči poput upale pluća." "Mjesecima ćemo do tamo putovati."

"Ja bih ipak volio poći", rekao je Tomjon. "Tamo sam se rodio." Vitoller se zagledao u strop. Hwel se zagledao u pod. U tom je trenutku od meñusobnog pogleda sve bilo bolje. "Tako si mi ti pričao", rekao je dječak. "Kad ste bili na turneji po planinama, rekao si." "Da, ali se ne mogu točno sjetiti koje je to mjesto bilo", rekao je Vitoller. "Meni svi ti mali planinski gradići jednako izgledaju. Više smo vremena proveli u guranju kola preko rijeka i vukući ih uzbrdo nego na pozornici." "Mogao bih izabrati nekoliko mlañih momaka i pripremiti isječke iz predstava", rekao je Tomjon. "Ubaciti sve stare uspješnice. I mogli bismo se vratiti do Dana dušnog kolača. Ti možeš ostati ovdje i nadzirati kazalište, a mi bismo se mogli vratiti na Veliko otvaranje." Nasmiješio se ocu. "Njima će to dobro doći", lukavo je rekao. "Oduvijek si govorio da neki od tih mladaca ne znaju kako izgleda pravi glumački život." "Hwel još uvijek treba napisati predstavu", naglasio je Vitoller. Hwel je šutio. Buljio je u ništa. Nakon nekog vremena je zavukao ruku u prsluk, otkud je izvukao komad praznog papira, nakon čega mu je ruka odlutala do pojasa i na vidjelo iznijela malu plutom začepljenu tintarnicu i snop pisaljki. Promatrali su kako više se uopće ne obazirući na njih odčepljuje tintarnicu, uranja u nju pisaljku, drži je nad papirom spremnu poput jastreba što iščekuje plijen, a zatim počinje pisati. Vitoller je klimnuo glavom Tomjonu. Koračajući što su najtiše mogli, polako su napustili prostoriju. Negdje sredinom popodneva odnijeli su mu pladanj s hranom i snop papira. Hrana je do vremena za čaj još uvijek bila ondje. Papira je nestalo. Nekoliko sati kasnije neki član družine stoje tuda prolazio izvijestio je kako je čuo uzvik "Ovako ne može! Opet sam na početku!" i zvuk nečega bačenog preko sobe. Oko večere je Vitoller začuo povike kojima se zahtijevalo još

svijeća i novih pisaljki. Tomjon je te večeri pokušao rano poći na počinak, ali san su mu uništili stvaralački zvukovi iz susjedne sobe. Čulo se mrmljanje o balkonima, i o tome trebaju li svijetu doista ti strojevi za valove. Ostatak je protjecao u tišini, remećenoj samo upornim škripanjem pisaljke. Napokon je Tomjon usnuo. "A sada. Imamo li napokon sve što nam treba?" "Da, Bakice." "Magrat, zapali vatru." "Da, Bakice." "Dobro. A sad, da vidimo..." "Bakice, sve sam ovdje zapisala." "Mogu i sama čitati, djevojko, hvala lijepa. A stoje sad ovo. 'Oko kotlića zakorači, U otrovnu utrobu ubaci...' Što bi to trebalo značiti?' "Esme, naš je Jason jučer zaklao svinju." "Meni ovo izgleda poput posve dobrih iznutrica, Gytha. Ako mogu dobro procijeniti, od njih se može pripraviti nekoliko pristojnih obroka." "Molim te, Bakice." " U Klatchu ima mnogo gladnih koji od toga ne bi okrenuli nos, samo to želim reći... Dobro, dobro. 'Cijelo brašno i leću dodaj, U kotliću poparu kuhaj'? A stoje sa žabom?' "Molim te, Bakice. Usporavaš nas. Znaš da se Dobrica protivila nepotrebnoj okrutnosti. Biljni proteini su savršeno prihvatljiva zamjena." "Znači, valjda nema ni vodenjaka ni močvarnih zmija?' "Nema, Bakice." "Niti tigrove masti?' "Evo." "Do vraga, stoje ovo, oprostite mi na mojem klačanskom?' "Tigrova mast. Naš ju je Wane kupio od nekog trgovca iz stranjskih zemalja." "Jesi li sigurna?' "Naš Wane se posebno raspitao, Esme." "Meni izgleda poput obične masti. No, dobro. 'Dvaput zaključaj, čekinje kovrčaj, Vatro gori i kotliću ključ...' ZAŠTO

u ovom kotliću ne ključa, Magrat7' Tomjon se dršćući probudio. U sobi je bila tama. Vani je tek nekoliko zvijezda uspijevalo probiti maglu što je poklopila grad i čuli su se povremeni zvižduci provalnika i topot njihovih nogu dok su prolazili uokolo po svojim posve zakonitim poslima. U susjednoj sobi je vladala tišina, ali je vidio da se ispod vrata probija svjetlo svijeće. Vratio se natrag u krevet. Na drugoj se strani nabujale rijeke probudio i Luda. Odsjeo je u Cehu luda, ne po vlastitoj volji, već zato što mu vojvoda nije dao nimalo novca za ostale potrebe, a i bez toga je bilo teško zaspati. Hladni zidovi vraćali su mu previše sjećanja. Osim toga, kad bi napregnuo uši, mogao je iz učeničkih soba čuti jecaje i povremeni plač, dok su ovi užasnuto razmišljali o životu koji je pred njima ležao. Rukom je izlupao poput kamena tvrd jastuk i ponovno utonuo u nepostojani san. Možda nešto i usni. "Istući i u kašu pretvori, da. Ali ne kaže kako izudarati i u kašu pretvoriti." "Dobrica Whemperje preporučivala da se malo iskuša u šalici hladne vode, kao kod karamele." "Kako je nezgodno što se nismo dosjetile jednu ponijeti sa sobom, Magrat" "Mislim da bismo trebale nastaviti, Esme. Noć je gotovo na izmaku." "Samo nemojte mene kriviti ako ne bude djelovalo kako valja, ništa više. Da vidimo... 'Pavijanovu dlaku i...' Tko ima pavijanovu dlaku? Ah, hvala ti, Gutha, premda meni ovo više sliči na mačju dlaku, ali nema veze. 'Pavijanovu dlaku i korijen mandragore', a ako je ovo pravi mandragorin kortjen bit ću jako iznenañena, 'Sok od mrkve i jezik od čizme stare', shvaćam, valjda se ovo malo našalila..." "Molim te, požuri!" "Dobro, dobro. "Sovin huk i krijesnice sjaj. Neka zavrije onda na lagano kuhaj." "Znaš, Esme, ovo uopće nema loš okus." "Ne bi to trebala piti, ti tupi doajenu!" Tomjon se uspravio u krevetu. Opet one, ista lica, svadljivi glasovi, iskrivljeni vremenom i prostorom.

Čak i nakon stoje pogledao kroz prozor na grad kojim se počela prolijevati nova zora, još uvijek je mogao čuti glasove kako grme u daljini, poput stare oluje koja odmiče... "Ako ništa drugo, nisam vjerovala u ono s jezikom od čizme." "Još uvijek je vrlo rijetko. Misliš li da bismo trebale dodati nešto kukuruznog brašna?' "Više nije bitno. Dosad se već ili zaputio ovamo ili nije..." Ustao je i umio lice u lavoru. Iz Hwelove sobe se u valovima kotrljala tišina. Tomjon je na sebe navukao odjeću i otvorio vrata. Činilo se kao daje susjednu sobu zatrpao snijeg, velike teške pahulje nabacane prema suprotnim kutovima prostorije. Hwel je nasred sobe sjedio za svojim niskim stolom glave naslonjene na hrpu papira i hrkao. Tomjon je na vrhovima prstiju prešao preko sobe i na sreću dohvatio jednu loptu zgužvanog papira. Izravnao ga je i pročitao: Kralj: A sada ću staviti krunu na ovaj ovdje grm, a vi ćete mi reći ako je netko pokuša staviti na glavu, hoćete li? Publika: Hoćemo! Kralj: A sad, kad bih samo mogao pronaći svojeg konja... (Prvi ubojica iskače iza kamena.) Publika: Iza tebe! (Prvi ubojica nestaje.) Kralj: Pokušavaš prevariti starog Kralja, ti zločesti... Slijedilo je mnogo križanja i velika mrlja od tinte. Tomjon je to odbacio u stranu i ponovno nasumce izabrao novu loptu. Kralj: Je li to patka rož mač što iza sebe uza se ispred pred sobom vidim ja, okrenut kljunom drškom prema meni šaci mojoj? Prvi ubojica: Ufam se da tako nije. O, ne, i nije! Drugi ubojica: Istinu zboriš, gosparu. O, da, jest! Sudeći po tome kako je papir bio zgužvan, ova je bila posebno žestoko bačena u zid. Hwel je jedne prigode Tomjonu iznio svoju teoriju o nadahnuću, a kako se činilo,

noćas gaje pao cijeli pljusak. Ipak, fasciniran tim uvidom u stvaralačke procese, Tomjon je zavirio i u treći odbačeni pokušaj: Kraljica: Vjere mi, vani se nešto čuje! Može bit da mi se to muž vraća! Brzo, u ormar i čekaj dok ti ne kažem da možeš izaći! Ubojica: Veselo, ali kod vaše su mi sluškinje papuče! Sluškinja (otvorivši vrata): Nadbiskup, vaše veličanstvo. Svećenik (pod krevetom): Neka sam blažen! (Različiti zvukovi uzbune) Tomjon se rastreseno pitao kakvi su to zvukovi uzbune koje je Hwel uvijek ubacivao u scenarije. To mu je Hwel uvijek odbijao reći. Možda su se odnosili na opasne dubine, ili na pad tlaka zraka. Pošao je do stola, krajnje oprezno izvukao onu gomilu papira ispod glave usnulog patuljka i pažljivo je zamijenio jastukom. Na prvoj je stranici pisalo: Vcrcncc Fclmct Noć Malih bogova Noć noževa bodeža kraljeva, napisao Hwel od Vitollerovih. Komedija Tragedija u osam pet šest tri devet činova. Likovi: Felmet, dobar kralj Verence, zao kralj Vremevoš, zla vještica Hogg, isto tako zla vještica Magerat, sirena... Tomjon je okrenuo stranicu. Prizor: Soba za prijeme Brod na pučini Ulica u Pseudoodvratna pustopoljina. Ulaze Tri vještice... Dječak je neko vrijeme čitao, a onda okrenuo posljednju stranicu. Gospodo, a sada plešimo i pjevajmo, i kralj neka nam je zdrav i čio. (Svi izlaze, pjevajući falala, itd. Prosipanje ružinih latica. Zvonjava zvona. Bogovi silaze s neba, demoni se uzdižu iz pakla, mnogo petljanja s okretnom platformom, itd.) Kraj. Hwel je zahrkao. U snovima su mu se uspinjali i padali bogovi, brodovi vješto i lukavo brodili platnenim morima, slike poskakivale i zajedno trčale, pretvarajući se u treperave prizore; ljudi su

letjeli na žicama, letjeli bez žica, veliki brodovi utvare meñusobno su se borili na prividnom nebu, mora su se otvarala, žene su pilom rezali popola, tisuću stručnjaka za specijalne efekte cerekalo se i kikotalo. Kroz sve to on je u očaju trčao širom raširenih ruku, svjestan da ništa od toga doista ne postoji, da čak niti neće postojati, i daje sve čime uistinu raspolaže tek nekoliko četvornih metara dasaka, nešto platna i još nešto boje kojom je na njemu trebao ovjekovječiti prizore što su mu okupirali glavu i dozivali ga. Samo smo u snovima posve slobodni. Ostatak vremena ovisimo o plaći. "Komad je dobar", rekao je Vitoller, "osim onoga s duhom." "Duh ostaje", sumorno je rekao Hwel. "Ali ljudi zbog njih uvijek prosvjeduju i nabacuju se stvarima. Osim toga, znaš kako je teško s odjeće ukloniti svu onu bijelu kredu." "Duh ostaje. On je dramatična nužnost." "Isto si rekao i za posljednju predstavu." "Dakle, i bilo je tako." "A u Kako vam drago, i u Čarobnjaku iz Ankha, i u svim ostalima." "Ja volim duhove." Stajali su po strani i promatrali kako patuljački zanatlije sklapaju stroj za valove. Sastojao se od pola tuceta dugačkih čekrka, prekrivenih složenim platnenim spiralama obojanim u plave, zelene i bijele tonove i rastegnutim preko cijele pozornice. Složeni sklop zupčanika i beskrajnog remenja povezivao ih je s velikim kotačem što se pokretao nogama. Kad bi se sve spirale zavrtjele, ljudi slabog želuca istoga su trena bili prisiljeni odvratiti pogled. "Pomorske bitke", dahtao je Hwel. "Brodske olupine. Tritoni. Gusari!" "Škripavi ležajevi, momčiću", zarežao je Vitoller, svom težinom se oslanjajući na štap. "Troškovi održavanja. Prekovremeni rad." "Izgleda krajnje... intrigantno", priznao je Hwel. "Tko ga je projektirao?" "Neki genijalac iz Ulice lukavih zanatlija", rekao je Vitoller. "Leonardo Quirmski. Zapravo je ličilac. Ovakve stvari radi iz hobija. Slučajno sam načuo da na ovome radi

već mjesecima. Pa sam to čudo brzo dograbio kad mu nije uspjelo natjerati ga da leti." Promatrali su kako se lažni valovi vrte. "Još uvijek želiš i ti putovati?" napokon je rekao Vitoller. "Da. Tomjon je još pomalo divlji. Treba mu jedna starija glava pri ruci." "Nedostajat ćeš mi, momče. Ne ustručavam se to priznati. Bio si mi poput sina. Zapravo, koliko si ti uopće star? Nikad te to nisam pitao." "Stotinu dvije." Vitoller je mračno klimnuo glavom. Njemu je bilo šezdeset, a artritis se već naveliko s njime poigravao. "U tom slučaju, bio si mi poput oca", rekao je. "Na kraju ti dolazi na isto", ravnodušno je primijetio Hwel. "Upola visok, dvaput stariji. Možeš reći da u prosjeku živimo jednako dugo kao i ljudi." Voda skupine je uzdahnuo. "Dakle, ne znam što ću činiti bez tebe i Tomjona u blizini, i to ti je prava činjenica." "Samo dok ne proñe ljeto, a i mnogo momaka ostaje. Zapravo, s nama idu uglavnom šegrti. I sam si rekao da će to za njih biti korisno iskustvo." Vitoller se činio pokunjenim i u svježem ozračju napola dovršenog kazališta mnogo manjim nego obično, poput balona stoje zaostao dva tjedna nakon zabave. Rastreseno je štapom gurao neke drvene okrajke. "Starimo, meštre Hwele. Ili sam barem ja ostario", ispravio se, "a ti si sve stariji. Čuli smo ponoćni gong." "Je. Ne želiš da on ide, je li?" "Sprva sam bio posve za to. Znaš i sam. Onda sam pomislio, to ti je sudbina. Baš kad stvari dobro krenu, uvijek je tu prokleta sudbina. Mislim, on je rodom iz tih krajeva. Odnekud iz tih planina. A sada ga sudbina priziva natrag. Više ga neću vidjeti." "Samo dok ne proñe ljeto..." Vitoller je podigao ruku. "Ne prekidaj. Baš je postalo dramatično." "Oprosti." Flik,Jlik, mahao je štapom po onim drvenim okrajcima,