Na trenutak su mu prsti desne ruke neučinkovito zagrebli po kamenu, a onda ih je nestalo. Smrt očito potencijalno može istodobno biti posvuda, premda je na neki način točnije reći daje bio na grudobranu, ubirući rastreseno nepostojeće komadiće sjajnog metala s oštrice svoje kose, nego da se nalazio duboko dolje u zapjenjenim, kameno-zubatim vodama u dubinama kanjona Lancrea, i da mu je vapnenasti pogled brisao površinom tih voda i naglo zastao na mjestu gdje je matica pretjecala pličinom tek desetak centimetara višom od oštrog kamenitog dna. Nakon nekog vremena vojvoda je sjeo, proziran u fosforescentnim valovima. "Opsjedat ću njihove hodnike", rekao je, "i za tihih noći šaptati im na vratima." Glas mi je bio sve tiši dok se nije gotovo izgubio u nepromjenjivo snažnoj tutnjavi rijeke. "Učinit ću da pletene stolice škripe krajnje jezivo. Samo čekaj, pa ćeš vidjeti." Smrt mu se nacerio. Sada govoriš kako valja. Počela je padati kiša. Kiša je u Srednjogorju posjedovala nekakvu znatiželjnu, probojnu kvalitetu, takvu da se obična kiša prema njoj činila gotovo suhom. Prolijevala se u bujicama po krovovima dvorca i činilo se da nekako prolazi ravno kroz crj epove i u toploj, neugodnoj izmaglici pada ravno u Veliku dvoranu. U dvoranu se natiskalo pola stanovništva Lancrea. Vani je pljusak gotovo nadjačao daleku tutnjavu rijeke. Kiša je posve razmočila pozornicu. Boje na kulisama su se rastopile i izmiješale, a jedna se zavjesa otrgnula sa svoje šine i tužno odlepršala u blatnu lokvu. Unutra je Bakica Vremenovoštana dovršila svoj govor. "Zaboravila si spomenuti krunu", prošaptala je Dadilja Ogg. "Ah", rekla je Bakica. "Da, kruna. Vidite li, eno mu je na glavi. Na odlasku glumaca smo je skrili meñu ostale krune, jer smo znali daje tamo nitko neće tražiti. Pogledajte kako mu savršeno pristaje." Bakičinim izvanrednim moćima uvjeravanja treba pripisati to
što su svi vidjeli kako kruna Tom]onu uistinu savršeno pristaje, dok je on jedini bio svjestan daje samo njegove vlastite uši priječe u tome da se ne pretvori u ogrlicu. "Zamislite taj osjećaj kad ju je prvi put stavio na glavu", nastavila je ona. "Pretpostavljam daje začuo nekakvo jezovito brujanje." "Zapravo, bilo je više kao...", započeo je Tomjon, ali ga nitko nije slušao. Slegnuo je ramenima i sagnuo se prema Hwelu, koji je još marljivo pisao. "Znači li jezovito nešto neugodno?" prosiktao je. Patuljak gaje rastreseno pogledao. "Što?" "Kažem, znači li jezovito nešto neugodno?" "Eh? Ah. Ne. Ne, mislim da ne znači." "A što onda znači?' "Ne znam. Pravokutno. Barem tako mislim." Kao privučen magnetom, Hwelu se pogled vratio na rukopis. "Možeš li se sjetiti stoje ono rekao nakon svih tih sutradan? Nisam uhvatio ono iza..." "I, nije bilo potrebe da svima objaviš kako sam bio... usvojen", rekao je Tomjon. "Ali, shvaćaš, tako je i bilo", odsutno je rekao patuljak. "U takvim je stvarima najbolje biti iskren. A sada, je li vojvotkinju doista proboo bodežom, ili ju je samo riječima optužio?" "Ne želim biti kralj!" promuklo je prošaptao Tomjon. "Svi govore da sam se stavio u tatu!" "Čudna je to stvar, te priče tko se u koga stavio", rastreseno je rekao patuljak. "Mislim, da sam seja stavio u svojeg oca, sad bih negdje duboko kopao kamenje, pa ipak..." Glas mu je utihnuo. Zagledao se u vrh svoje pisaljke, kao da se na njemu ukazalo nešto nevjerojatno fascinantno. "Pa ipak što?" "Ha?" "Zar me čak niti ne slušaš7' "Znao sam da je pogrešno, čim sam to napisao. Znao sam da je sve izokrenuto... Što? Ah, da. Biti kralj. To je dobar
posao. Ako ništa drugo, čini se daje konkurencija vrlo jaka. Vrlo sam sretan zbog tebe. Kad jednom postaneš kralj, možeš činiti što te volja." Tomjon se zagledao u lica Lancreovih odličnika što su okruživala stol. Sva su poprimila ona prepredeni, proračunati izgled, poput publike na stočnom sajmu. Procjenjivali su ga. Polako mu je, smireno i nekako zgusnuto, postalo jasno da će, ako postane kralj, moći činiti što poželi. Pod uvjetom da poželi biti kraljem. "Mogao bi izgraditi vlastito kazalište", rekao je Hwel, a u očima mu je načas bljesnulo. "S onoliko skrivenih vrata koliko poželiš i s veličanstvenim kostimima. Svake noći možeš igrati u novoj predstavi. Mislim, uz takvo kazalište Disk bi izgledao poput kakve sjenice." "A tko bi me dolazio gledati?" "Svi." "Što, svake večeri?" "Mogao bi im to zapovjediti", rekao je Hwel, ne podižući pogled. Znao sam da će to reći, pomislio je Tomjon. Ali ne može tako doista misliti, dobrostivo je pridodao. Ima on svoju predstavu. Ovoga trena zapravo niti ne živi u ovom svijetu. Skinuo je krunu s glave i počeo je prevrtati u rukama. U njoj nije bilo mnogo kovine, ali se ipak činila teškom. Pitao se koliko bi teška mogla postati ako bije čovjek neprestano nosio na glavi. Na čelu stola se nalazila prazna stolica u kojoj je, kako su ga uvjeravali, sjedio duh njegova pravog oca. Ne bi bilo lijepo reći im da, kad su ga s njime upoznavali, nije osjetio ništa više od ledene hladnoće i zujanja u ušima. "Pretpostavljam da bih mogao pomoći ocu da isplati Disk", rekao je. "Da, to bi bilo lijepo", rekao je Hwel. Vrtio je krunu oko prsta i zlovoljno osluškivao dijelove razgovora što su mu dopirali do ušiju. "Petnaest godina?" rekao je gradonačelnik Lancrea. "Morale smo", rekla je Bakica Vremenovoštana.
"Aja sam pomislio daje pekar prošlog tjedna malo uranio." "Ne, ne", nestrpljivo je rekla vještica. "Ne djeluje to tako. Nitko nije ništa izgubio." "Po mojim proračunima", rekao je čovjek koji je istodobno obavljao poslove crkvenjaka, gradskog činovnika i grobara, "izgubili smo petnaest godina." "Ne, zapravo smo ih svi dobili", rekao je gradonačelnik. "To se može shvatiti. Vidiš, vrijeme ti je poput zavojite ceste, ali mi smo krenuli prečicom preko polja." "Uopće nismo", rekao je činovnik, gurnuvši preko stola list papira. "Pogledaj ovo..." Tomjon je pustio da mu se vode te rasprave ponovno sklope nad glavom. Svi su ga oni željeli za kralja. A nitko nije niti pokušao misliti o tome što on želi. Njegovo se mišljenje nije brojalo. Da, to je to. Nitko zapravo nije baš njega želio za kralja, ne njega zbog njega. On se samo tu zatekao kao prikladno rješenje. Zlato ne tamni, barem ne fizički, ali Tomjon je osjećao kako tanki prsten kovine u njegovim rukama u svojem sjaju posjeduje nekakav neugodno duboki ton. Stajao je na tolikim ispaćenim glavama. Kad biste ga približili uhu, mogli ste čuti krikove. Postao je svjestan da ga netko promatra, netko čiji mu je pogled igrao na licu poput let-lampe na lizalici. Podigao je pogled. Bila je to ona treća vještica, mlada... najmlaña, oštrih crta lica i kose slične živici. Sjedila je pokraj starog Lude, kao da na njega polaže nekakvo pravo. Ali nije ga gledala u oči. Istraživala mu je crte lica. Oči su joj prelazile od njegova tjemena do nosa poput šestara za mjerenje udubina. Blago joj se nasmiješio, na što se ona nije obazirala. Baš kao ni svi ostali, pomislio je. Samo ga je Luda primijetio i uzvratio mu osmjehom i jedva primjetnim konspirativnim pozdravom prstima koji kao daje govorio: "Što nas dvoje tako razboritih ljudi činimo ovdje?" Žena gaje nastavila škiljeći promatrati,
naginjući pritom glavu čas na jednu, čas na drugu stranu. Nakon toga bi pogledala u Ludu, pa opet u Tomjona. Napokon se okrenula starijoj vještici, jedinoj osobi koja se u ovoj vrućoj i vlažnoj prostoriji uspjela dočepati vrča piva, i nešto joj šapnula u uho. Njih su dvije zapodjenule nadahnutu, šaputavu raspravu. Tipično ženski, pomislio je Tomjon. Obično su se takvi razgovori obavljali na kućnom dovratku, gdje bi sve okupljene susjede stajale ruku prekriženih na grudima. Ako bi tkogod bio toliko nepristojan da tuda proñe, odjednom bi zamuknule i u tišini gledale za njim sve dok ne bi odmakao na sigurnu udaljenost. Postao je svjestan daje Bakica zastala u razgovoru i da sad cijela dvorana gleda u njega, iščekujući. "Da?" rekao je. "Možda bi bilo dobro već sutra održati krunidbu", rekla je Bakica. "Za kraljevstvo nije dobro da bude bez vladara. Njemu se to ne sviña." Ustala je, odgurnula svoju stolicu, prišla mu i uzela ga za ruku. Bez otpora ju je slijedio preko kamenog poda i uza stube do prijestolja, gdje mu je ona položila ruke na ramena i nježno ga gurnula dolje, na trošne crvene plišane jastuke. Začula se škripa klupa i stolica. Panično je podigao pogled. "Što će to sada dogaña?" rekao je. "Ne brini", odlučno je rekla Bakica. "Svi ti se žele zakleti na vjernost. Samo dobrostivo klimaj glavom i sve ih pitaj što rade i vole li svoj posao. O, i bilo bi bolje da im vratiš tu krunu." Tomjon ju je brzo skinuo s glave. "Zašto?" rekao je. "Oni ti je žele pokloniti." "Ali ja je već imam!" zdvojno je rekao Tomjon. Bakica je strpljivo uzdahnula. "Samo u, kako se ono kaže, stvarnom smislu", rekla je. "Ovo je više ceremonijalno." "Mislite, nestvarno?" "Da", rekla je Bakica. "Ali i mnogo važnije." Tomjon se čvrsto
uhvatio za naslon na tronu. "Pozovite mi Hwela", rekao je. "Ne, moraš učiniti kako sam ti rekla. To bi bilo suprotno običajnima. Najprije se moraš susresti s..." "Rekoh, pozovite mi patuljka. Zar me ne čuješ, ženo?" Ovaj put je Tomjon napokon uspio uhvatiti pravi ton glasa, ali Bakica je reagirala veličanstveno. "Mladiću, mislim da ne shvaćaš s kime razgovaraš", rekla je. Tomjon je napola ustao sa sjedala. Igrao je on mnogo kraljeva i dobar dio njih ne bi se dobrostivo rukovao s ljudima i pitao ih vole li svoj posao. Velikom većinom su to bili kraljevi koji su u bitci u pet sati u ledeno hladno jutro tjerali svoje ljude u napad ijoš ih pritom uspijevali uvjeriti da je to mnogo bolje od ostajanja u toplom krevetu. Sad ih je sve prizvao u misli i podvrgnuo Bakicu Vremenovoštanu pravoj eksploziji kraljevske uzvišenosti, ponosa i arogancije. "Mislili smo da se obraćamo subjektu", rekao je. "A sada učini kako kažemo!" Bakici je nekoliko trenutaka lice ostalo posve nepomično. Smišljala je što sljedeće učiniti. Zatim se nasmiješila sebi u bradu i veselo rekla: "Kako želite." Otišla je po Hwela, koji je još uvijek pisao. Patuljak se kruto naklonio. "Prestani s time", prasnuo je Tomjon. "Što ću sada učiniti?" "Ne znam. Želiš li da ti napišem nastupni govor?" "Rekao sam ti. Ne želim biti kralj!" "To bi kod nastupnog govora moglo biti problem", složio je patuljak. "Jesi li zbilja dobro promislio? Biti kralj je velika uloga." "Ali i jedina koju možeš igrati!" "Hmm. Dakle, onda im jednostavno reci 'ne'." "Tek tako? Hoće li uspjeti?" "Vrijedi pokušati." Skupina Lancreovih uglednika je prilazila s krunom na jastuku. Na licima im je lebdio izraz štovanja vrlo sličan onome od dugotrajnog zatvora crijeva, ublažen tek mrvicom samozadovoljstva. Nosili su krunu kao da je daju na poklon Dobrom Dječačiću.
Gradonačelnik Lancrea je zaklonio usta rukom i nakašljao se. "Za pripremu valjane krunidbe treba nešto vremena", započeo je, "ali mi bismo htjeli..." "Ne", rekao je Tomjon. Gradonačelnik je zastao. "Molim?" rekao je. "Neću to prihvatiti." Gradonačelnik je i dalje oklijevao. Usne su mu se pomicale a iz očiju širio lagani sjaj. Osjetio je da se negdje zagubio i odlučio da bi bilo najbolje sve početi ispočetka. "Za pravu krunidbu će trebati..." pokušao je. "Neću", rekao je Tomjon. "Neću biti kralj." Gradonačelnik je počeo zijevati poput šarana. "Hwele?" zdvojno je rekao Tomjon. "Ti si dobar s riječima." "Problem koji ovdje imamo", rekao je patuljak, "leži u tome što 'ne' očito ne spada u mogućnosti koje ti preostaju kad ti netko ponudi krunu. Mislim da bi se čovjek lakše nosio s 'možda'." Tomjon je ustao i dohvatio krunu. Poput dairaju je podigao iznad glave. "Slušajte me, svi vi", rekao je. "Zahvaljujem vam na ponudi, velika je to čast. Ali ja to ne mogu prihvatiti. Nosio sam na glavi više kruna nego ih možete izbrojiti, ali jedino kraljevstvo kojim znam vladati pred sobom ima zastor. Žao mije." Umjesto ovacija, taj je govor pozdravila mrtva tišina. "Sljedeći problem", susretljivo je rekao Hwel, "jest u tome što zapravo uopće nemaš izbora. Shvaćaš, ti jesi kralj. To je posao za koji si već roñenjem predodreñen." "Neću u tome biti dobar!" "To nema veze. Kraljevanje nije nešto u čemu si dobar ili loš, to je nešto što jest." "Ne možeš me ostaviti ovdje! Ovdje nema ničega drugog osim šume!" Tomjon je opet osjetio onu gušeću hladnoću i sporo zujanje u ušima. Na trenutak je pomislio da pred sobom vidi, prozračnog poput magle, visokog tužnog čovjeka kako mu molećivo pruža ruku.
"Žao mije", prošaptaoje. "Doistajest." Kroz sve bljeñi lik je vidio vještice kako ga oštro promatraju. Iza njega Hwel je rekao: "Jedinu šansu imaš ako postoji i neki drugi nasljednik. Ne sjećaš se nikakvih braće i sestara, zar ne?" "Ne sjećam se ja nikoga! Hwele, ja..." Meñu vješticama je izbila još jedna žestoka rasprava. A tada se Magrat izdvojila, krenula preko dvorane poput kakvog plimnog vala, otresla se čvrste ruke Bakice Vremenovoštane i obrušila se na prijestolje poput kakva stapa, vukući Ludu za sobom. "Hej." "Ovaj. Zdravooo" "Ovaj, hej, oprostite, čuje li nas itko?" Visoko gore, dvorac je bio prepun Zagora i općeg slavlja i nije bilo nikoga tko bi mogao čuti te uglañene, molećive glasove što su odjekivali hodnicima tamnice, iz sata u sat postajući sve više uglañeni i molećivi. "Hm, hej! Oprostite? Billem ima tu strašnu stvar povezanu sa štakorima, da prostite. Juhuuu!" Pustimo da se kadar kamere misaonog oka polako proširi niz prastare mračne hodnike, obuhvaćajući sjajne gljive, rñave lance, vlagu, sjene... "Čuje li nas netko? Čujte, ovo je zbilja previše. U pitanju je nekakva smiješna pogreška, gledajte, kulise upravo padaju..." Pustimo da tugaljiva jeka utihne iza paučinom obraslih uglova i glodavcima opsjedanih tunela, sve dok se ne pretvori tek u slabašan šapat na samoj granici čujnosti. "Hej! Hej, oprostite, upomoć?' Jednog od ovih dana netko bi ipak trebao ovamo ponovno sići. Kasnije je Magrat pitala Hwela vjeruje li u dugotrajne angažmane. Patuljak je zastao u poslu utovara kola.19 "Tjedan dana, maksimalno", napokon je odgovorio.
"Uključujući matineje, naravno." Prošlo je mjesec dana. Prvi vlažni jesenji mirisi zemlje širili su se nad baršunasto tamnim pustopoljinama, u kojima je vodenasto svjetlo zvijezda odraz doživljavalo u tek jednoj iskri vatre. Uspravni kamen je ponovno bio na svojem mjestu, ali još uvijek spreman pobjeći na pojavu nekog neočekivanog gosta. Vještice su sjedile u napetoj tišini. Ovo se sigurno neće ubrojiti meñu stotinu najuzbudljivijih zborova vještica svih vremena. Da ih je Musorgski tada vidio, noć na goloj planini bila bi gotova još do vremena za čaj. Bakica Vremenovoštana je rekla: "Mislim da je to bio dobar banket." "Menije gotovo pozlilo od prežderavanja", ponosno je izjavila Dadilja Ogg. "A i moja Shirl je pomagala u kuhinji i donijela mi kući neke ostatke." "Čula sam", hladno je rekla Bakica. "Govore daje nestalo pola svinje i tri boce pjenušca." "Lijepo je to što neki ljudi misle na starije", krajnje bestidno je dodala Dadilja Ogg. "A dobila sam i krunidbeni vrč." Izvukla gaje na vidjelo. "Piše 'Viva Verence II. Rex'. Zamislite njega s tim imenom Rex. Pa ipak, ne želim reći da ima sličnosti. Ne sjećam se da mu je iz uha virila ručka." Uslijedila je još jedna duga, jezovito uglañena stanka. Zatim je Bakica rekla: "Magrat, pomalo nas je iznenadilo što tebe tamo nije bilo." "Pomislile smo da ćeš sjediti tamo negdje, pri vrhu stola", rekla je Dadilja. "Mislile smo da si se tamo preselila." Magrat je nepomično gledala u svoje noge. "Nisu me pozvali", jedva je izgovorila. "Pa, ja ne znam ništa o tim pozivnicama", rekla je Bakica. "Mi nismo bile pozvane. Ljudi ne moraju pozivati vještice, jer znaju da ćemo se same pojaviti ako to zaželimo. A tada nam vrlo brzo pronañu slobodno mjesto", s izvjesnim je zadovoljstvom pridodala. "Vidite, bio je jako zaposlen", obratila se Magrat svojim nogama. "Sreñivanjem svega toga, znate već. Znate, on je
vrlo bistar. Duboko unutra." "Vrlo priseban momak", rekla je Dadilja. "Osim toga, puni je mjesec", brzo je pridodala Magrat. "Za punog mjeseca morate ići na vještičje zborove, bez obzira na druge važne obveze." "Jesi li...?" započelaje Dadilja, ali ju je Bakica oštro udarila laktom u rebra. "Vrlo je dobro što se toliko brine da kraljevstvo opet počne funkcionirati", utješno je rekla Bakica. "To ukazuje na ispravno razmišljanje. Vjerujem da će, prije ili kasnije, na sve uspjeti stići. Vrlo je zahtjevno biti kraljem." "Da", jedva čujnim glasom je rekla Magrat. Tišina koja je uslijedila bila je gotovo materijalna. Prekinula ju je Dadilja, glasom sjajnim i lomljivim poput leda. "Dakle, donijela sam sobom jednu bocu onog pjenušca", rekla je. "Za slučaj da on... za slučaj... za slučaj da poželimo nešto popiti", peckala je i domahnula bocom ostalima dvjema. "Ja ne želim", mrzovoljno je rekla Magrat. "Popij, djevojko", rekla je Bakica Vremenovoštana. "Noć je svježa. Dobro će ti činiti." Kad je mjesec isplovio iza oblaka brzo je pogledala Magrat. "Evo", rekla je. "Kosa ti se čini malo slijepljena. Kao daje mjesec dana nisi prala." Magrat je briznula u plač. Isti je mjesec obasjavao i inače beznačajan grad Rham Nitz, udaljen nekih devedeset milja od Lancrea. Tomjon je uz gromoglasan pljesak sišao s pozornice nakon završnog čina Trola odAnkha. Stotinu ljudi razići će se večeras svojim kućama pitajući se jesu li trolovi zbilja toliko loši kako su to dosad vjerovali, premda ih to, naravno, neće uistinu spriječiti da ih i nadalje ne vole. Hwel ga je potapšao po leñima dok je sjedao za stol u garderobi i počinjao strugati sa sebe debele slojeve sivoga blata koji su mu trebali pomoći da sliči na hodajuću stijenu. "Dobro odrañeno", rekao je. "Ljubavna scena - baš kako valja. A kad si se ono okrenuo i zaurlao na čarobnjaka, mislim da u publici nije ostalo niti jedne suhe sjedalice."
"Znam." Hwel je protrljao ruke. "Večeras si možemo priuštiti odlazak u svratiste", rekao je. "Pa zato ako..." "Spavat ćemo u kolima", odlučno je rekao Tomjon, promatrajući se u komadiću zrcala. "Ali znaš koliko nam je Lu... kralj dao! S time možemo sve do povratka kući spavati na perini!" "To nam zapravo znači obične slamarice i dobru zaradu", rekao je Tomjon. "A time ćeš, moj vrtni ukrasu, onda moći kupiti bogove s neba i demone iz pakla i vjetar i valove i više skrivenih vrata nego ih možeš izbrojiti." Hwelu je ruka na trenutak počivala na Tomjonovu ramenu. Zatim je rekao: "Imaš pravo, šefe." "Sigurno da imam. Kako ti ide scenarij?" "Hmm? Koji scenarij?" nevino je rekao Hwel. Tomjon je oprezno uklonio sloj gline s čela. "Znaš ti dobro", rekao je. "Onaj. Kralj Lancrea." "Ah. Napreduje. Napreduje, znaš. Sredit ću ga jednog od ovih dana." Hwel je brzo promijenio temu. "Znaš, mogli bismo poći dolje do rijeke i kući se vratiti brodom. To bi bilo lijepo, zar ne?" "Ali, ako krenemo kopnom mogli bismo još nešto odraditi i zaraditi još nešto gotovine. To bi bilo bolje, zar ne?" Tom]on se nacerio. "Večeras smo zaradili stotinu tri novčića; brojao sam glave za vrijeme Sudbenog govora. Kad odbij eš troškove, to je skoro jedan srebrnjak." "Zbilja si očev sin, u to nema nikakve dvojbe", rekao je Hwel. Tomjon se zavalio u sjedalici i pogledao se u zrcalu. "Da", rekao je. "I siguran sam daje tako bolje." Magrat nije voljela mačke, a mrzila je i samu pomisao na mišolovke. Oduvijek je smatrala da je sa stvorenjima poput miševa moguće postići nekakav sporazum, kako bi se hrana štedjela u najboljem interesu svih zainteresiranih strana. Bio je to vrlo human pogled na stvari i stoga je sada njezina mjesečinom obasjana kuhinja obilovala životom.
Kad se na vratima začulo kucanje, činilo se kao da je cijeli pod odjednom pojurio prema zidovima. Nakon nekoliko sekunda kucanje se ponovilo. Uslijedila je još jedna stanka. Zatim su se od opetovanog lupanja vrata zatresla u stožerima, a jedan je glas povikao: "U ime kralja, otvarajte!" Drugi je glas povrijeñeno rekao: "Ne moraš toliko vikati. Zašto tako vičeš? Nisam ti zapovjedio da tako vičeš. To bi moglo svakoga preplašiti, tako vikati." "Oprostite, gosparu! To vam ide s poslom, gosparu!" "Samo pokucaj još jednom. Ovaj put malo nježnije, molim." Kucanje je možda bilo mrvicu tiše. Magratin je ogrtač pao sa svojeg čavla na unutrašnjoj strani vrata. "Jesi li siguran da ja to ne mogu sam učiniti?" "To ne pristaje, gosparu, da kraljevi sami kucaju na vrata skromnih koliba. Najbolje je da to prepustite meni. OTVARAJ VRA..." "Narednice!" "Oprostite, gosparu. Zaboravio sam se." "Pokušaj zvekirom." Uslijedilo je vrlo neodlučno kucanje. "Ne sviña mi se taj zvuk, gosparu", rekao je nevidljivi narednik. "Moglo bi biti opasno. Ako želite moj savjet, gosparu, ja bih fino potpalio krov." "Potpalio?" "Tako je, gazda. To uvijek činimo kad se ne odazivaju na kucanje. Onda učas izañu." "Mislim da to neće valjati, narednice. Mislim da ću sam pokušati sa zvekirom, ako nemaš ništa protiv." "Srce mi se slama kad vidim da to činite, gosparu." "Dakle, žao mije." "Možete barem pustiti da zalupim umjesto vas." "Ne!" "Pa onda, mogu li barem potpaliti zahod...?" "Nipošto!" "Onaj tamo kokošinjac izgleda kao da bi planuo poput..." "Narednice!"
"Gosparu!" "Vraćaj se u dvorac!" "Što, a vas da ostavim ovdje sama, gosparu?" "Ovo je krajnje delikatno, narednice. Siguran sam da si ti čovjek iznimnih vrijednosti, ali ima trenutaka kad čak i kralj mora biti sam. A u to se ubrajaju i mlade dame, razumiješ?" "Ah. Primljeno, gosparu." "Hvala ti. Molim te, pomogni mi da sjašem." "Oprostite zbog ovoga, gosparu. Bilo je to netaktično od mene." "Nije vrijedno spomena." "Ako vam je potrebna bilo kakva pomoć daje izvedete..." "Molim te, narednice, vraćaj se u dvorac." "Da, gosparu. Ako ste sigurni, gosparu. Hvala vam, gosparu." "Narednice?" "Da, gosparu?" "Trebam nekoga tko će moju kapu sa zvončićima odnijeti natrag u AnkhMorpork, u Ceh luda koji sada napuštam. Čini mi se da si ti za to idealan čovjek." "Hvala vam, gosparu. Bit ću vam vječan dužnik." "Dakle, ti imaš, ah, goruću želju da mi budeš na usluzi." "Da, gosparu?" "Pobrini se da te smjeste u jednu od gostinskih soba." "Da, gosparu. Hvala vam, gosparu." Začuo se zvuk konjskih kopita na odlasku. Nekoliko sekunda kasnije zvekir je tiho odjeknuo. Luda je kročio unutra. Potrebno je prilično hrabrosti za ulazak u mračnu vještičinu kolibu, ali vjerojatno ne više nego je potrebno za odijevanje grimiznog plašta baršunastih rukava i krznom obloženih rubova. Ipak, imalo je to i svojih prednosti. Više nije bilo onih zvona. Sobom je donio bocu pjenušca i buket cvijeća, koji se spljoštio tijekom putovanja. Položio ih je na stol i sjeo uz žeravicu na ognjištu. Protrljao je oči. Bio je to dug dan. Osjećao je da nije bio dobar kralj, ali imao je pred sobom cijeli život za naporno
učenje, kako bi postao netko za koga nije stvoren. Ali on je bio ustrajan. Koliko je mogao vidjeti, niti jedan od njegovih prethodnika uopće se nije trudio. Toliko toga je trebalo učiniti, toliko toga popraviti, toliko organizirati... Povrh svega je bio i taj problem s vojvotkinjom. Osjetio je nekakav poriv daje premjesti u pristojnu ćeliju, u prozračnom tornju. Napokon, sad je bila udovica. Osjećao je da prema udovicama treba biti ljubazan. Ali time što je bio ljubazan prema vojvotkinji kao da nije puno toga postigao. Ona to nije shvaćala, mislila je daje to samo običan znak slabosti. Grozio se pomisli da će na kraju morati zapovjediti da joj odrube glavu. Ne, biti kraljem uopće nije ludorija. Na tu se pomisao razvedrio. Te su riječi baš odgovarale pravom stanju stvari. I u tim je mislima napokon utonuo u san. Vojvotkinja nije spavala. Upravo je visjela na pola puta niz zid dvorca na užetu od u čvorove vezanih plahti, nakon što je cijeli dan provela u uklanjanju žbuke oko rešetaka na svojem prozoru premda, istini za volju, u prosječnom zidu dvorca Lancre možeš probiti rupu i komadom razmočenog sira. Luda! Dao joj je pribor za jelo i gomilu posteljine! Eto kako ti ljudi reagiraju. Puštaju da im strah misli umjesto njih. Bojali su je se, čak i kad su vjerovali daje imaju u svojoj moći (a slabi nikad ne mogu imati u svojoj moći jake, nikad zapravo). Daje ona sebe bacila u zatvor, s posebnim bi zadovoljstvom sebe natjerala da požali što se uopće rodila. Ali oni su joj samo dali plahte i zbog nje brinuli. Dakle, ona se sada vratila. Pred njom je veliki svijet, a ona je dobro znala kako povlačiti poluge da natjeraš ljude da čine ono što želiš. A ovaj put se neće niti opterećivati nekakvim mužem. Slabić! Bio je najgori od svih njih, nije imao hrabrosti pokazati zloću koju je, dobro je to znao, krio duboko u sebi. Teško je sletjela na mahovinu, zastala da povrati dah, a onda se s nožem spremnim u ruci iskrala uz zidove dvorca, pa u šumu. Otići će sve do udaljene granice i tamo preplivati rijeku, ili
možda izgraditi splav. Do jutra će već previše odmaknuti da bi je pronašli, a sumnjala je u to da će uopće poći u potragu za njom. Slabići! Iznenañujuće brzo se kretala šumom. Napokon, bilo je tu staza, dovoljno širokih da njima proñu i kola, a ona je imala prilično dobar osjećaj za održavanje smjera. Osim toga, morala je samo ići nizbrdo. Kad pronañe kanjon, jednostavno treba nastaviti nizvodno. A onda joj se odjednom učinilo da je okružuje previše drveća. Staza je još bila tu i išla je manje-više u pravom smjeru, ali drveće uz nju bilo je zasañeno gušće nego bi čovjek očekivao. Kad se okrenula, staze joj za leñima više uopće nije bilo. Počela se naglo osvrtati, napola očekujući da će vidjeti kako se drveće pomiče, ali ono je uvijek ostajalo stoički i čvrsto stajati ukorijenjeno u mahovinu. Nije mogla osjetiti vjetar, ali u vrhovima krošanja su se čuli uzdasi. "Dobro", ispod glasa je rekla. "Dobro. Odlazim. Želimotići. Ali ću se vratiti." Baš u tom trenu staza se proširila u čistinu koje prethodnog dana tu nije bilo i više je neće biti sutra, čistinu na kojoj je mjesečina blistala na okupljenim parošcima i očnjacima i poredanim nizovima sjajnih očiju. Ujedinjeni slabići mogu biti prijezira vrijedni, ali vojvotkinji je sada svanulo da savez moćnih može predstavljati ozbiljan problem. Nekoliko sekunda je vladala potpuna tišina narušena samo tihim dahtanjem, a onda se vojvotkinja nacerila, podigla svoj nož i nasrnula na to mnoštvo. Prednji redovi okupljenih stvorenja su se razmaknuli da je propuste, a zatim se za njom ponovno zatvorili. Čak i zečevi. Kraljevstvo je odahnulo. Na vrištinama pod samom sjenom gorskih vrhova moćni je noćni zbor prirode utihnuo. Cvrčci više nisu cvrčali, sove su prestale hukati, a vukovi su imali pametnijeg posla od zavijanja.
Zatim se začula pjesma koja je počela odzvanjati od litice do litice i probila se sve do skrovitih visokih udolina, pokrećući minijaturne lavine. Proletjela je tunelima skrivenim pod ledenjacima, izgubivši u tom odzvanjanju medu ledenim zidovima sav svoj smisao. Da biste otkrili što se to zapravo u njoj pjevalo, morali biste otići natrag tamo, sve do umiruće vatre uz uspravni kamen, gdje su se sve izmiješane rezonance i valovi sudarajuće jeke usredotočili na sitnu staricu koja se razmahala praznom bocom. "... s pužem ako usporiš do puzanja, ali s ježom..." "Na dnu boce ima bolji okus, zar ne", rekla je Magrat, pokušavajući zaliti refren. "Tako je", rekla je Bakica, prazneći svoju šalicu. "Ima li još?" "Prema zvuku, mislim da ju je Dadilja dokrajčila." Sjele su u miomirisnu paprat i zagledale se u mjesec. "Dakle, imamo kralja", rekla je Bakica. "I tome je kraj." "Samo zahvaljujući tebi i Dadilji, doista", rekla je Magrat i štucnula. "Zašto?" "Meni nitko ne bi povjerovao da me vi niste podržale." "Samo zato jer su to od nas tražili", rekla je Bakica. "Da, ali svi znaju da vještice ne lažu, to je važno. Mislim, svatko je mogao vidjeti da izgledaju tako slično, ali to je mogla biti čista slučajnost. Vidiš", Magrat je porumenjela, "provjerila sam taj droit de seigneur. Dobrica Whemper je imala rječnik." Dadilja Ogg je prestala pjevati. "Da", rekla je Bakica Vremenovoštana. "I onda." Magrat je postala svjesna nelagodne atmosfere. "Vi ste rekle istinu, zar ne?" rekla je. "Oni su doista braća, jesu li?" "O, da", rekla je Gytha Ogg. "Definitivno. Bila sam uz njegovu majku kad je tvoj... kad je novi kralj roñen. Kao i uz kraljicu kad je roñen mladi Tomjon. Ona mi je sama rekla tko mu je otac." "Gytha!" "Oprosti." Vino joj je bilo udarilo u glavu, ali kotači Magratina mozga su se još uvijek uspijevali okretati.
"Samo trenutak", rekla je. "Sjećam se Ludina oca", zamišljeno je rekla Dadilja Ogg. "Vrlo naočit mladić, baš takav je bio. Znaš, nije se slagao sa svojim ocem, ali je znao ponekad dolaziti u posjete. Da vidi stare prijatelje." "Lako je stjecao prijatelje", rekla je Bakica. "Meñu damama", složila se Dadilja. "Bio je prilično atletske grade, zar ne? Mogao se kao nitko penjati uz zidove, još se sjećam ogovaranja." "Bio je vrlo popularan na dvoru", rekla je Bakica. "Toliko znam." "O, da. Kod kraljice sigurno." "A kralj je znao tako često odlaziti u lov", rekla je Bakica. "Tako je on shvaćao svoja kraljevska prava", rekla je Dadilja. "Neprestano je lutao uokolo. Gotovo da nikad noći nije provodio kod kuće." "Samo trenutak", ponovila je Magrat. Pogledale su u nju. "Da?" rekla je Bakica. "Vi ste svima rekle da su oni braća i da je Verence stariji!" "Tako je." "I pustile ste da svi vjeruju..." Bakica Vremenovoštana ju je ogrnula svojim šalom. "Mi moramo biti iskrene", rekla je. "Ali nigdje ne piše da moramo biti poštene." "Ne, ne, vi zapravo govorite da kralj Lancrea zapravo nije..." "Ono što ja govorim jest, odlučno je rekla Bakica, "da smo dobile kralja koji od većine nije gori i kojemu je glava stavljena na prava..." "Čak i ako je to suprotno prvenstvu u nasljeñivanju", rekla je Dadilja. "... i stari kralj se napokon sretan upokojio, krunidba je bila prekrasna, a neki od nas su dobili i vrčeve koji njima nisu bili namijenjeni, jer su ih trebala dobiti samo dječica i, sve u svemu, stvari su ispale mnogo bolje nego što su mogle ispasti. Eto, to govorim. Nije važno što bi trebalo ili što može biti. Važno je ono što jest." "Ali on nije pravi kralj!" "Mogao bi biti", rekla je Dadilja. "Ali upravo ste rekle..." "Tko za to zna? Pokojna kraljica nije bila najbolja u
računanju. Kako bilo, on ne zna da nema plavu krv." "A ni ti mu to nećeš reći, zar ne?" rekla je Bakica Vremenovoštana. Magrat se zagledala u mjesec, preko kojega se pružilo nekoliko pramenova oblaka. "Ne", rekla je. "Onda dobro", rekla je Bakica. "Osim toga, gledaj na to ovako. I plava krv negdje ima svoj začetak. I loza bi posve dobro mogla započeti s njime. Čini se daje sve ovo ozbiljno shvatio, što je mnogo naprednije nego kod većine njegovih prethodnika. Bit će on dobar." Magrat je znala daje izgubila. Protiv Bakice Vremenovoštane uvijek gubiš, jedino je zanimljivo vidjeti kako. "Ali vas ste me dvije iznenadile, doista jeste", rekla je. "Vi ste vještice. Što znači da morate skrbiti o stvarima poput istine i tradicije i sudbine, zar ne?" "Baš tu si cijelo vrijeme griješila", rekla je Bakica. "Sudbina jest važna, vidiš, ali ljudi griješe kad misle da ona njima upravlja. Stvar je potpuno obrnuta." "Frigaj sudbinu", složila se Dadilja. Bakica ju je pogledala. "Napokon, nikad nisi vjerovala da je lako biti vještica, zar ne?" "Učim", rekla je Magrat. Pogledala je niz pustopoljinu, tamo gdje je korica zore zasjala na obzorju. "Mislim da mije bolje poći", rekla je. "Već je zora." "I meni", rekla je Dadilja Ogg. "Naša se Shirl uvijek prestraši ako nisam kući kad mi donese doručak." Bakica je pažljivo zapretala ostatke vatre. "Kad ćemo se nas tri ponovno okupiti?" rekla je. "Hmm?" Vještice su se smeteno pogledale. "Ja sam sljedeći mjesec zauzeta", rekla je Dadilja. "Roñendani i slične stvari. Ovaj. A i sva ova petljanija je bila doista naporna. Znate. A još moram skrbiti i za sve one duhove." "Mislila sam da si ih vratila u dvorac", rekla je Bakica. "Pa, nisu htjeli natrag", neodreñeno je rekla Dadilja. "Da budem iskrena, naviknula sam da se vrte uokolo. Navečer
su baš dobro društvo. I sada više gotovo uopće ne vrište." "Toje lijepo", reklaje Bakica. "A stoje s tobom, Magrat?" "U ovo doba godine kao da uvijek ima tako mnogo posla, zar ne mislite?" reklaje Magrat. "Baš tako", veselo je rekla Bakica Vremenovoštana. "Nije se dobro neprestano opterećivati nekakvim obvezama, zar ne? Ostavimo zasad ovo pitanje otvorenim, hoćemo li?" Klimnule su glavama. I, dok se novi dan vukao krajolikom, svaka se vještica, sama i samosvojna, zaokupljena vlastitim mislima zaputila svojem domu.20 19Ili, barem, u nadgledanju utovara. Stvarno sudjelovanje otežavala mu je činjenica da se prethodnog dana na nešto poskliznuo i slomio nogu. TERRY PRATCHETT Djela Terryja Pratchetta dugo su se vremena tek potajno razmjenjivala meñu učenicima i studentima, kao svojevrsna zajednička, brižno čuvana tajna. Jer pred svakim piscem fantastike uvijek stoji dug i trnovit put dokazivanja. A onda su zareñala prva mjesta na listama najprodavani]ih knjiga. Toliko zareñala, da je Terry Pratchett danas najprodavaniji živući engleski pisac, prevoñen na mnoge svjetske jezike. 20Prema jednoj filozofskoj školi, vještice i čarobnjaci se nikad ne mogu vratiti svojim domovima. Pa ipak, to ih uopće ne priječi da to svejednako čine. Najuspješnije mu knjige čine skupinu koju sam naziva serijom o Svijetu Diska fantastičnom društvu koje je sam stvorio - svijetu koji "onako plosnat i okrugao svemirom na plećima nose četiri slona što stoje na oklopu Velike OTuin, jedine kornjače što se ikad pojavila na HertzsprungRussellovu dijagramu". Njemu se sviña zamisao o zatvorenom društvu, društvu s jasno odreñenim rubovima. Doista, već njegov prvi roman, Stanovnici saga, koji je započeo pisati sa sedamnaest, a objavio u dvadeset drugoj godini, govori o skupini minijaturnih stvorenja što žive u dijelu saga koji se počeo linjati, pa oni stoga odlučuju
natovariti svoja kola i zaputiti se beskrajnim putovima preko cijelog saga, do novog, neoštećenog dijela. Ne opterećuje se jeftinim psihološkim pitanjima, ali je svjestan da je i njegov prvi dom bio svojevrsno zatvoreno društvo; selo u zdjeli okruženoj šumama i brjegovima Buckinghamshirea (Engleska), neposredno nakon drugog svjetskog rata, mjesto koje je posjedovalo čvrste obzore i nepromjenjivi opseg. Roñen 1948. kao jedinac u obitelji, misli da pripada jednoj od posljednjih generacija djece kojoj su roditelji mogli pružiti slobodno lutanje šumom i poljima, bez brige za njihovu sigurnost. U mladosti nije stekao akademsko obrazovanje, jer je kao pripadnik otpadničke generacije morao pohañati nižerazrednu školu. Na svoju nesreću (ili sreću, ovisno o načinu gledanja), nije se uspio upisati u gimnaziju, pa je školovanje nastavio u tehničkoj školi Wycombe, uvjeren da će tamo naučiti više praktičnih stvari. Kao dijete nije bio sklon čitanju, ali život mu se po tom pitanju promijenio kad se jedne večeri s ocem u njihovu starom autu vraćao iz posjeta djedu i baki. "Netko mi je bio dao stari primjerak Vjetra u vrbama i tako sam na londonskoj Zapadnoj aveniji doživio vlastito iskustvo Ceste za Damask, pomamno čitajući pod svjetlom uličnih svjetiljki. Sve dotad nisam imao pojma da takve knjige uopće postoje. "To me preko noći okrenulo čitanju pa sam, kako bih mogao doći do što više knjiga, subotom radio na ispomoći u mjesnoj knjižnici. Takvo radno vrijeme je bilo idealno, jer se većina knjiga baš tada vraćala, a ja sam imao mogućnost prvog izbora; bilo je dobro i zato jer, sve dok po knjige nisam dolazio kamionom, nitko nije obraćao pažnju na to koliko ih odnosim kući. "Tako sam čitao sve što bi mi došlo pod ruku, jer sam odjednom shvatio da moram toliko toga pročitati kako bih uhvatio korak. Primjerice, Gospodara prstena sam u svojoj trinaestoj pročitao za 23 sata. U adolescentnoj dobi čovjeka ta pumpa koja nikad ne prestaje raditi tjera da čita baš sve."
U dvadesetoj se godini oženio i neprestano seljakao u trokutu izmeñu Buckinghamshirea, Bristola i Batha, radeći kao novinar u različitim redakcijama. U sljedećih je deset godina napisao je još dva romana za lokalnog izdavača Colina Smythea (danas njegovog književnog agenta). U tridesetima se zabrinuo za vlastitu budućnost i pet godina proveo kao predstavnik za tisak u Središnjem vijeću za električnu energiju. Cijelo to vrijeme je uporno pisao i kad se njegov četvrti roman, Boja magije, počeo izvrsno prodavati napokon je shvatio kakva mu je budućnost predodreñena. Kad se napokon posvetio isključivo knjigama, rad mu je postao vrlo plodonosan: dvije i po do tri knjige godišnje. Piše za djecu i za odrasle, ali uvijek s istim prepoznatljivim humorom. Različiti su razlozi zbog kojih su njegove knjige naišle na tako dobar prijem kod djece i odraslih. Knjige su definitivno smiješne, ali sobom nose i dah kulture ("Sve ono što svatko zna o Shakespeareu ili o Egipćanima") i obrise satire. Dobar dio smiješnih detalja dolazi od alegorija na poznato, ali i iz usputnih osobnih nestašluka. Jedan od njemu najdražih likova je Smrt (u njegovu Svijetu Diska muškog spola!), ne onakva kakvu je vidi Ingmar Bergman, već Smrt koja mrzi te dosadne partije šaha i koja jedva da nekoga može preplašiti. "Unatoč glasinama", piše Pratchett, "Smrt nije okrutan - samo je strašno, strašno dobar u svojem poslu." Terry Pratchett danas živi u zapadnim engleskim zemljama gdje, kad mu ostane vremena nakon odgovaranja na brojnu prispjelu poštu, pokušava pisati knjige. Živi u stalnom strahu da će netko otkriti koliko u tome uživa i natjerati ga da s time prestane. Misli da bi svijetu dobro došlo više orangutana. Biljke mesožderke u njegovu stakleniku još uvijek dobro napreduju.