Palilulu!“ „He-he…“, cereka se Vojvoda kvarno i gura me laktom. „Pazi kad te sutra pozove Dule da ti nudi deset kartona originalnu votku za male pare…“ Pokušavam nešto da kažem, ali mi ne ide. Buljim sav utrnuo u etiketu na flaši. Sve je isto kao kod prave baltik votke koju pravi Takovo. Tu je plava pozadina, brodić na talasima, a iznad bi trebalo da srebrnim slovima bude ispisano BALTIC. Tako i stoji, s tim što je iznad slova C dodata nekakva kvačica pa se baltičko poreklo votkice pretvorilo u srpsko prezime Baltić. To se, cenim ga, zove „posrbljivanje alkohola“. Zvonjava telefona para mi uši. Ko je sad pa to? Murija? Haris Džinović traži prateće vokale? Ministar vojni zove pojačanje? Milošu Obiliću treba podrška prilikom upada u Pentagon? Karađorđe juriša na Tiranu? Ili se komšije jednostavno žale na buku? Đura poseže za slušalicom i po tonu glasa kapiram da je sa druge strane žice jedna od njegovih bivših životnih saputnica. „Šta ’oćeš, majke ti ga? Jeste, budan sam… Pa šta? Dosadno ti u treću smenu? Ajde? Nema ga nijedan doktor da ti udari patku?“ O, pa da… To je Nina Doktorica, poslednja u nizu Đurinih žena. Radi kao medicinska sestra na hirurškoj klinici. Upečatljiv nadimak dobila je zbog toga što je imala običaj da prima penis kao penicilin. Na svakih dvanaest sati po jedan. „Sad me zoveš da mi kvocaš u ovi, za Srpstvo odsudni momenti?“, nervira se Đura. „Pa je l’ znaš, ovco glupava, da sutra mož’ krenemo na Šiptari? Briga te? E pa, ako je tako… Sutra ujutro, kad krenemo na Kosovo, kad obučem uniformu, opašem se sa redenici i uzmem u ruke kalašnjikov… Ima
prvo svratim kod tvoji u Malošište da vam se svima najebem majke!“ Mala pauza u kojoj Nina izlaže svoje argumente. Onda Đura iznosi svoj protivargument, onaj ključni: „Ti da si neka Srpkinja – rodila bi mi sina!“ Ninu, izgleda, ovo mnogo ne pogađa i zato nastavlja da zvoca. Međutim, ne da se Đura: „Pa šta? Ja ču bar umrem kô heroj. Neću budem pička kô tvoj burazer što se pravio kilav na regrutaciju pa ga otpisali kô nesposobnog!“ Razgovor se završava malo zatim i Đura besno zalupljuje slušalicu. „Od prvu ženu me jedino više nervira druga. Al’ od nikog ne mogu tol’ko da ispizdim kô od treću ženu!“ Bata Đura bi se možda ovako nervirao do jutra, srećom, tu su bili rakijička i radio-stanica sa narodnjacima koju je Vojvoda nekako izmotao iz etra. Kada su sa zvučnika krenuli prvi taktovi pesme „Janičar“ u antologijskom izvođenju Predraga Gojkovića Cuneta, atmosfera je skočila za par podeoka više. Svi smo pevali, tačnije urlali, dižući ruke i čaše uvis. Đuru je, doduše, iznerviralo kada je Vojvoda stih majka htede nešto reći, ali ne izusti promenio u majka htede nešto reći, ali ne zna turski, ali je ipak otkulirao i nastavio da se baca u karasevdah. Toliko se bio uneo da je negde pred kraj pesme počeo da roni suze za Raspetim Kosovom i zlom sudbinom majčice Srbije, psujući malo demokrate a malo komuniste. „Je l’ znate vi da ja uvek plačem na ovu pesmu?“ „Znamo“, ravnodušno će Vojvoda. „Kako?!“ „Plakao si prošli put kad smo bili kod tebe.“ „Nisam!“ „Jesi, jesi… I to dvaput.“
„Dobro…“, sleže Bata Đura ramenima i obrisa suze sa lica. Malo se zamisli, a onda poče da maše stegnutom pesnicom i otkri nam poentu svega. „Al’ ja ne plačem zbog janjičara! Ko ga jebe! On je izdajnik! Ja plačem za majku!“ „E pa, ako je tako…“, nakrivi glavu Vojvoda. „Onda je to već druga stvar. Je l’ tako, Nikolo?“ „Aha…“ Ona utrnulost me je već celog preplavila. Nisam bio siguran da li je to bilo zbog umora, stresa ili lažne baltik votke, svejedno, lagano sam tonuo u san. I dok sam tako ceo zaranjao u fotelju, pred očima su mi promicali prizori unesrećenih i prognanih… Zarobljeni između dva kadra spaljenih bogomolja i reklama za kafu i deterdžent, oni su samo usputna vest. Nečije dokazivanje patriotizma i neumitne potrebe globalnog supermarketa važniji su od njihove nesreće. Majčica Evropa je kupler majstor sa fiskalnom kasom, a mi budale sa Balkana uzdamo se u njenu razboritost i milosrđe. Sledeće što sam čuo kada sam se probudio, pokrivajući oči rukama da ih ne iritira tek izašlo sunce, bila je, naravno, pesma sa radija. Ne, nije bio u pitanju neki poletni patriotski evergrin ili bedarasta žalopojka o ženama i kafani, već Gibonni i neki od hitova sa njegovog poslednjeg albuma. Prepoznaćeš slobodu Kao vest iz novine I sve što ljudi čine U njeno ime, a protiv nje… „Ko je pustio ovog ustašu?“, oglašava se Bata Đura. „Ja sam čuo da je on Italijan“ kaže Vojvoda. „To je isto“
Poslednji put kada sam se ovako uspavao, bilo je to na nekom malo boljem mestu od ovoga i nakon buđenja sam došao na dobru ideju za zarađivanje kinte.14 Sada je bilo drugačije. Hteo sam jedino da kidam kući. Bata Đura je bio u svom elementu. Njemu ne bi smetalo da ostanemo i do sledećeg jutra. „’Oće li neko da doručkuje? Eve, imam ovde neku slaninu… A mogu da ispržim jajca…“ „Čija jajca?“, pita ga Vojvoda. „Iz kokošinjac! Ene, dedine kokoške se izleguju vazdan. Nema ništa zdravije od sveža jajca!“ „Moja su sveža i bez da ih pržim.“ „Neka fala, mi bi’, ipak, da palimo kući…“, kažem mamurnim glasom dok guram Stuplju koji je zaspao na kauču. „Kako si ’oćete…“, odmahuje rukom Đura. „Lazo, će izedemo jedan omlet?“ „A?“ „Će jedeš omlet, soklendžo?“ „Može… može…“ Nakon što nas je Đura ispratio do kapije, krenuli smo vijugavim neasfaltiranim drumom prema gradu. Sa tog dela brda ukazivala se panorama tek probuđenog grada. Pogled mi je klizio po vrhovima kuća i zgrada koje su virile iz mora od smoga i izmaglice. Pospane oči još uvek nisu uspevale da se naviknu na škrtu jutarnju svetlost. Moj grad ličio je na mitski Avalon, ostrvo u sivoj izmaglici, sablasno mesto na kome se događaju neobjašnjive stvari. Razlika je u tome što naši lokalni mađioničari umesto čarobnog štapića koriste benzin i šibicu. Nisam mogao a da ne razmišljam o tome šta se desilo sinoć. Ovako treznom, sve ono što se desilo delovalo mi je kao san prouzrokovan mešanjem šljivovice, LSD-a i čistog, nekrštenog ludila… Slike
su mi se redale u glavi kao u čudesnom kaleidoskopu. Žive boje i živi zvuci. „Ja sam gladan…“, zavapi tada Stuplja glasom hrapavim od cigareta i mamurluka. „Okej. Će svratimo u Jagodin malu na burek.“ „Mogli smo ostanemo kod Đuru na kajganu…“, bio je Vojvoda kontradiktoran kao i uvek. Zaustio sam da mu kažem nešto ružno, ali već sledećeg trenutka negde iza nas je grunulo. KA-BOOOM! Okrenuli smo se i videli kako se podno brda, baš u pravcu Bata Đurine kuće, diže vijugavi stub crnog dima.. Nije prošlo dugo, a Vojvoda se oglasio: „Braćo! Na redu je odlučujući rat – Srbija protiv Beograda!“
OUTRO Ponekad mi se čini kao da čujem zvuk… Lenjo, razvučeno pevušenje. I taj zvuk se sliva niz Ulicu Kosovke Devojke, dole ka Jagodin mali, pa preko mosta Mladosti na drugu obalu Nišave u gradsku vrevu i metež, među dovikivanje seljaka na tvrđavskoj pijaci, milujući nežno golišave stomake devojaka što šetaju kejom kraj Nišave. Pomešan sa psovkama taksista i hvalisanjem pijandura u lokalnim birtijama, on kreće duž Pobedine i Dušanove ulice, gore ka Čairu, među „meraklije“ na južnoj tribini stadiona, pretvoren u ono gromoglasno: „Pomozi, Bože!“ Taj zvuk huči u ušima starih Nišlija gore, na Palilulskoj rampi i na putu ka Niškoj Banji kao sablasni, nikad prežaljeni tramvaj, ukinut posle velikog rata. Provlači se između tezgi uličnih prodavača i između kopački fudbalera OFK Niša i Sinđelića, zastane da odmori na stolu u bašti Tajma, pa krene dalje zanjihavši prljavi i cigaretama izbušeni sivi stolnjak i krošnje drveća u Ulici kralja Prvovenčanog. Posedi malo sa golubovima na vrhu zgrade Banovine, pa poleti s njima visoko, ka nebu, među oblake… Taj zvuk… Glas grada koji je živ, grada koji sanja, zajedno sa onima koji žive i sanjaju u njemu, i koji se samo ponekad lenjo protegne u tom snu, kao retka, pospana zver.
Beleške autora Leva strana druma je moja debitantska knjiga i ona u sebi sumira dosta toga autobiografskog, a vezano za moj rodni Niš i neka vremena koja sada već mogu da se nazivaju „istorija“. Priče u njoj bave se tim nekim „tranzicionim“ periodom na prelazu iz dvadesetog u dvadeset i prvi vek i one su neka vrsta svedočenja, pa čak i hronike. Žanrovski bi to moglo da se definiše kao neka vrsta „krtog realizma“ na tragu Bukovskog, Fantea, Mike Oklopa, Žike Pavlovića, Dragoslava Mihailovića… Ali realno, na knjigu je najviše uticala serija Mućke, koju je maestralno pisao legendarni Džon Saliven. Zato je humor u njoj presudan, jer bi inače bila još jedna u niz oporih priča o nesrećnim devedesetima i protraćenoj prvoj deceniji novog milenijuma. Sama „mozaična“ struktura preuzeta je iz čuvenog romana Irvina Velša Trejnspoting. Po formi, knjiga nije ni zbirka priča, ni roman, već i jedno i drugo. Igor Marojević, moj kolega i urednik nekih mojih knjiga u Laguni, svojevremeno je Levu stranu druma opisao kao „mozaik-roman“. Opet, knjiga nije pisana kao roman niti je namera bila da bude roman, ali sama se otrgla od pisca i sada je na čitaocu da sam odredi da li je pročitao roman ili zbirku priča. Naslovna priča je prva objavljena, i to u zrenjaninskom časopisu Ulaznica kao prvonagrađena na konkursu, sada već davne 2002. godine. Priča „Heroji ulice“ je štampana u časopisu Gradina, dok je priča „Crv sumnje ili Durlanski masakr kratežom“ štampana u časopisu Trash. Prvo izdanje knjige ugledalo je svetlost dana 2007. godine, izdavač je bio SKC Niš, a urednik
Aleksandar Blagojević. Krasila ga je korica koju je uradio Joca Ukropina, a crnobele ilustracije je upriličio Vlada Aleksić. Obojica su danas poznati strip-autori koji rade za najrenomiranije francuske, italijanske i američke izdavače. Marko Stojanović je bio likovni urednik knjige. To prvo izdanje danas je pravi raritet i može se ponekad naći na internet aukcijama, za masne pare. Drugo izdanje objavio je niški Medivest 2010. godine i ono je potpuno drugačije dizajnirano, prednje korice krasi Bob Dilan, a zadnje Tom Vejts po čijoj pesmi „Wrong side of the road“ zbirka i nosi ime. To drugo izdanje se razlikuje od prvog po tome što je pridodata priča „Durlanski masakr kratežom“, koje nije bilo u SKCovom izdanju. Razlikuje se i po tome što su izbačeni „intro“, „outro“ i rečnik na kraju knjige. Treće izdanje je takođe objavio Medivest 2013. godine i ono je, opet, drugačije od prva dva. Na koricama su bili Brus Li, Tozovac, scena iz filma Ratnici podzemlja Voltera Hila i najpoznatiji niški lovdžija i lažov Mihalać Nikolić Kalča. U ovom izdanju vraćeno je sve ono što je izbačeno u prethodnom. Verzija „Durlanskog masakra“ tu je produžena i dorađena, pa je shodno tome nazvana „dvanaestoinčna“, ta verzija se nalazi i u ovom, Laguninom izdanju. Lagunino izdanje Leve strane druma, dakle, predstavlja definitivno izdanje te knjige, i kao takvo se prvi put stavlja čitaocima na uvid. Tu su sve priče iz ciklusa ambiciozno nazvanog „Pantelejske herojske hronike“. Urađene su neke manje ili veće intervencije, pre svega jezičke i lektorske, neke priče su blago izmenjene, u nekima su urađena neka dopisivanja, u nekim skraćenja. Najviše sam intervenisao u noveli „Das ist Winjak!“, pre svega u samom ritmu, koji sam ubrzao izostavljanjem nekoliko digresija. Verzija te novele u ovom
Laguninom izdanju, dakle, nešto je kraća, za nekoliko hiljada karaktera, ništa strašno. Iz ovog izdanja knjige izostale su u međuvremenu objavljene priče iz istog ciklusa: „Kraj detinjstva“ (objavljena u Laguninoj antologiji Orlovi ponovo lete, 2016) i „Vlaški skok“ iz antologije Čuvari zlatnog runa (Kučevo, 2017). One će biti zametak svojevrsnog nastavka koji će nositi naslov „Klaker Town“. Priče „Lopuže poput nas“ i „Durlanski masakr kratežom“ upriličene su kao radio-drame i emitovane u sklopu dramskog programa Radio Beograda. Dramatizaciju za obe uradio je moj stari saradnik Ivan Velisavljević, poznatiji i pod konspirativnim nadimkom Žika Kišobranac/Kosmajac/Kolašinac. „Durlanski masakr kratežom“ zaživeo je i u pozorištu, kao monodrama koja je imala premijeru u Narodnom pozorištu u Nišu 6. juna 2014. Marlija Durlanca je nadahnuto odigrao sjajni Marjan Todorović Maksa. Uskoro bi trebalo da počne i snimanje pilot epizode za TV seriju. Kako je vreme odmicalo, Leva strana druma sticala je neku vrstu kultnog statusa. A pošto je po stilu, temi i izvedbi ta knjiga potpuno drugačija od svega što sam kasnije pisao, naročito od mojih romana sa istorijskom tematikom, ostala je u priličnoj meri nepročitana. Oni koji su imali sreće da se dokopaju nekog od rasprodatih izdanja veoma često su umeli da kažu da im knjiga deluje kao da ju je pisao neki drugi pisac. Ostatak književne javnosti i dalje misli da je Konstantinovo raskršće moja prva knjiga. Došlo je, konačno, vreme da se ta nepravda ispravi. D. S. Niš, maj 2018.
O autoru Dejan Stojiljković, prozni i dramski pisac, filmski i strip scenarista, rođenje u Nišu 1976. godine. Dosad je objavio romane Konstantinovo raskršće, Duge noći i crne zastave, Znamenje anđela, Olujni bedem i Kainov ožiljak (u četiri ruke, sa Vladimirom Kecmanovićem), kao i prozne zbirke Leva strana druma, Low Life i Kišni psi. Zajedno sa Vladimirom Kecmanovićem i Draganom Paunovićem autor je ilustrovane trilogije o Nemanjićima, koju čine knjige U ime oca, Dva orla i U ime sina. Autor je više dramskih tekstova i strip-scenarija. Jedan je od scenarista serije Senke nad Balkanom, u režiji Dragana Bjelogrlića. Laureat je prestižne književne nagrade „Miloš Crnjanski“ (za roman Konstantinovo raskršće). Proza mu je prevođena na ruski, engleski, grčki, slovački, makedonski, slovenački i francuski. Jedan je od najčitanijih savremenih srpskih pisaca. Član je književne grupe P-70 i Srpskog književnog društva. Živi i radi u Nišu.
Napomene [←1] Preveo Aleksandar Blagojević (Tom Waits, „Sabljasti trombon“ , Odabrane pesme 1976-1995, Gradina/SKC, Niš, 1997).
[←2] Ovo fino piće pravi firma čija je glavna orijentacija proizvodnja veštačkog đubriva, pesticida i otrova za bubašvabe. Klinci kažu da ih pomenuta votka „tera na mafiju“ , a iskusne pijandure da se od nje umire brže nego od plućne kuge.
[←3] Fairytale of New York, The Pogues, prevod Aleksandar Blagojević, akademski list Pressing, br. 33, decembar 1999.
[←4] Pesma grupe The Stone Roses.
[←5] Vidi priču „Kume, izgore ti džamija“ .
[←6] …i to onog u kojem mahniti kreten sa hokejaškom maskom i kamom od pola metra juri sisate tinejdžerke i seče im uši, ruke, noge i ostale ekstremitete.
[←7] Vojvoda ovde ne misli na grad Leskovac, nekada davno poznat po dobrom roštilju i nadimku „Srpski Mančester“, već na izvesnu vaspitnopopravnu instituciju na izlazu iz ovog mesta u kojoj dug državi odužuju tzv. „pilićari“, tj. osuđenici za dela koja ne predviđaju vremenski duge kazne.
[←8] Popularni naziv za palicu koju su nosili policajci devedesetih. Dobila naziv po prvom demokratski izabranom predsedniku Srbije.
[←9] Toni, u ovoj pozi, podseća na Dejvida Bouvija iz svoje berlinske faze.
[←10] Za one kojima nije poznat ovaj podatak, legendarni autor Paje Patka, Mikija Mausa dao je da ga posle smrti zamrznu, ne bi li ga kroz par hiljada godina oživeli Atlantidani ili Marsovci.
[←11] Čuvena porno-diva iz osamdesetih, kasnije počela da glumi u „ozbiljnim“ filmovima gde nije bilo cepačine.
[←12] „Jelen“ pivo.
[←13] Stih iz pesme Avalon.
[←14] Vidi priču: „Das ist Winjak!“