„Ja?“, gledam ga zbunjeno. „Šta će ti fali? Ja ću za to vreme da pozovem Čočeta da pošalje koju patrolu. Mož’ ovi padavičari da naprave neko sranje.“ „Ja da pregovaram sa nevladinim organizacijama? Ti nisi normalan. Ne dolazi u obzir.“ „Sinko, ovo je sve bila tvoja ideja. Ne možeš da prdneš a da stisneš. Moje je bilo da dam lokal, Duletovo da dava pijenje, a tvoje si je da se pobrineš za ostalo. Dakle, izleguj napolje i ne seri kvake.“ Nedugo kasnije, idem ka izlazu Malog raja. Šta mi je sve ovo trebalo? Usput psujem Kučkara, Duleta Palilulca, nevladine organizacije, zemlju Srbiju… U trenutku kada sam iskoračio napolje, na betonske stepenice, žamor mase koji se dotad čuo pretvorio se u bučno negodovanje. Murija je već bila stigla i rasporedila se na ključnim mestima. Petorica visokih drotova stajali su ispred centralnog dela grupe demonstranata u nekoj vrsti minijaturnog kordona. Iza, sa druge strane ulice, neki veoma vesti pandur uparkirao je maricu u park, među ruže i gladiole. Zurio sam u face u prvim redovima. Bili su tu uglavnom balavci i studenti, nosili su neke debilne transparente i par zastava Evropske unije i SAD. Pri dnu stepenica, kraj nikad ispražnjenog kontejnera iz koga je virila nepovratna ambalaža za vinjak, Mladen Moljac davao je izjavu za medije. „…Mi ne damo ovaj grad! Mi smo ga odbranili devedeset šeste, mi smo srušili diktaturu dve hiljadite, mi ćemo stati na barikade demokratske Srbije i sada kada je to najpotrebnije!“ Gledao sam ga sa pomešanim osećanjima gađenja i prezira. Ako su postojali takozvani „demokratski profiteri“, on je svakako bio jedan od najistaknutijih. Karijeru je
započeo upravo devedeset šeste, kada je na svom matičnom Filozofskom fakultetu održao nekoliko govora, a onda pristupio protestnom odboru. Bilo ga je svuda: na televiziji, za govornicom, po amfiteatrima, u profesorskim kabinetima, na žurkama, u kafanama, samo ga nije bilo tamo gde se protest zaista dešavao. Na ulici. Zato smo svi mi, kada se i taj bunt neuspešno okončao, dobili cvetka da isteramo oči, a on sopstvenu interesnu organizaciju i tapiju na organizovanje svega i svačega. Ispod kulisa priče o borbi protiv režima, ljudskim pravima i demokratiji, Mladen i njegova ekipa beskrupuloznih zelenaša napravili su uhodanu mašinu za pranje novca koji se slivao sa svih strana. Iz raznih fondova, sponzorstava i donacija, te od organizacija žurki, koncerata i putovanja inkasirao je za ovih nekoliko godina ogromne svote šuški. Nisam imao ništa protiv toga što je još jedan lopov našao banku koju će da pljačka, nije ni prvi ni poslednji, ali me je opasno nerviralo kada su takvi, lično ili preko medija, držali drugima lekcije iz morala. A Mladen je prosto obožavao da to čini, za sve uglavnom kriveći narod i njegovu „nedovoljno razvijenu demokratsku svest“. „Imate li još nešto da izjavite?“, upitala je novinarka lokalne televizije na kraju njegovog dugog i poučnog izlaganja. „Imam!“, dreknuo je Moljac. „Izvolite…“ „Živela demokratija! Dole Slobodan Milošević!“ Sišao sam niz stepenice, bliže masi. Odmah su me startovale moje dve stare poznanice. Pitbulka i Čučuk Stana. Funkcionisale su u starom filmskom fazonu: dobar policajac – loš policajac. Pitbulka je kao bila saosećajna prema meni jer, na kraju krajeva, i ja sam čovek, makar zabludeo u nacionalizam i ogrezao u alkohol.
„Znaš, Nikola, nisam očekivala da te vidim ovde… To je žalosno.“ „Aha…“, klimnuo sam glavom nehajno. „Ti si dečko koji ima… određene… potencijale. Ne bi trebalo da se družiš sa ovim… barbarima.“ „Tako je!“, ubacila se tada Čučuk Stana. „Oni… Oni piju. I pričaju prostote i vulgarnosti… I tuku se među sobom. I psuju. I… I… I ne poštuju žene!“ „Znaš, Nikola…“, nastavila je Pitbulka glasom punim dirljivog saosećanja. „Moraš što pre da se… otrezniš. Da shvatiš u kakvom vremenu živiš. Postoji jedna japanska poslovica koja kaže da je najgore ne biti savremenik svoga vremena…“ „Kineska.“ „Molim?“ „To je kineska poslovica.“ Ovo je već iznerviralo Čučuk Stanu, pa je prešla u kontranapad. „Nikola, kaži mi…“, poruga i prezir u njenom glasu bili su gotovo opipljivi. Znao sam šta sledi. „…Jesi li ti završio fakultet?“ „Ne. Nisam.“ „O, pa nije ni čudo. Onda ti i ne možeš razumeti sve ovo. Nemaš dovoljno… intelektualnog potencijala. I obrazovanja. Ovo je, ipak, neka vrsta politike.“ „Tako je“, složio sam se. „He, lepo je što bar o nečemu imamo isto mišljenje.“ „Znaš, Ana, mene je moj matori učio da sa ženama ne treba polemisati o dve stvari. Prva je fudbal. A druga – politika.“ Pogledala me je s neskrivenom željom da me zadavi: „Šovinista! Seksisto!“ Slegnuo sam ramenima kada su mi obe okrenule leđa i udaljile se. Tada mi je prišao Mladen Moljac
pružajući mi parče papira. Uzeo sam ga i pogledao. Pri vrhu je bilo nekoliko logotipa nevladinih organizacija i jednog sindikata. A ispod je tekst počinjao rečima: Mi neiskvareni, slobodoumni i demokratski opredeljeni građani Niša… Pogledao sam ga, a on mi je uzvraćao naizgled čvrst pogled pun iščekivanja. „Ko je, bre, tebi dao pravo da govoriš u ime svih Nišlija, pičko jedna zelenaška?“ Bio je u šoku. Kamere su krenule da ga snimaju tren potom pa je nekako naterao sebe da progovori. „Ka… Ka… Kako se usuđuješ da mi se tako obraćaš? Ja sam predstavnik…“ „Ti si predstavnik sopstvenog džepa, smradu jedan belopalanački!“ Ovo je već bio veoma nizak udarac. Malo ko je znao da Mladen nije iz Niša, već da se pre desetak godina doselio iz Bele Palanke. On se, logično, stideo svog porekla, naročito otkad je postao demokratski glasnogovornik i narodni tribun. Zgužvao sam papir koji mi je dao i bacio mu ga u facu. „Evo ti, obriši dupe ovim. A posle možeš da objasniš novinarima koji si fond ovog puta orobio da bi organizovao ovu smešnu paradu i koliki deo od svega toga će da se slije u tvoj džep.“ Okrenuo sam se i pošao ka ulazu u kafanu. Pratio me je glasan žamor i negodovanje. Novinarka koja je prethodno intervjuisala Moljca progurala se do mene i upitala me: „Imate li nešto da izjavite? Neki komentar…“ Zastao sam i pogledao je. „Gospođo… Zar vam ja ličim na nekog ko ume da kaže bilo šta pametno?“
„Pa… Ne znam… Hvala…“, nasmešila se zbunjeno. „Nema na čemu“, rekao sam i ušao u Mali raj. Milanče se pojavio oko jedan. Društvo su mu pravili lik sa bradicom koji je neodoljivo podsećao na jednog pop pevača i omalen, debeljuškast tip sa naočarima i bradom od tri dana. Seo je za takmičarski sto, ispred arogancijom i samoljubljem opijenog Mikija. Masa ih je opkolila. „Sudija“ u finalu bio je Dule Palilulac. Obučen u skupo crno matirano odelo upotpunjeno crvenom košuljom bez kravate, podsećao je na rumunskog narko-dilera. Nakon što je održao neku vrstu pozdravnog govora u kom je opomenuo takmičare da „igraju pošteno“ i da je najvažnije učestvovati, napomenuo je da vinjak kojim je bila opskrbljena birtija ovih dana može da se kupi na veliko u njegovoj „firmi“ po cenama dosta nižim od onih u diskontima i prodavnicama. Onda je otvorio flašu vinjaka, podigao je i nazdravio svima. Kafana mu je gromoglasno otpozdravila, a on je otpio prvi gutljaj. Ostalo je bilo namenjeno finalistima i Dule im je uredno, manirom krupijea koji u kockarnici reda žetone, napunio čaše do vrha. Tada se desilo nešto neočekivano. Dok je Milanče samo načeo svoju čašicu, onako meraklijski srknuvši gutljaj, Miki Svinja je podigao svoj vinjak, držao kratko rebrastu čašu u visini očiju, da je svi vide, a zatim je ispio na eks. Čašu je onda, umesto da je lagano položi, tresnuo na drveni astal zastrt kariranim stolnjakom. To prodorno TUP! značilo je samo jedno: izazov. Miki Svinja je rešio da opravda svoj nadimak i otvoreno je pozvao Malog Milančeta da današnji
obračun reše brzo. Iskreno sam se nadao da Milanče neće pasti na ovu Mikijevu provokaciju. Ali on je tada podigao svoju čašu, nazdravivši prvo svojim ortacima koji su stajali pored njega a onda i svima ostalima. Ruka sa čašom vinjaka stajala je u vazduhu neko vreme, prizor je delovao gotovo nestvarno. Kafanom se širio miris tek spremljenog roštilja i setna melodija sa radija… Toma Zdravković je tužno pevušio: Ej, kafano, muko… Onda je Milanče, ne skidajući širok osmeh sa lica, iskapio svoj vinjak jednim kratkim potezom i lupio čašom o sto. TUP! Zavrteo sam glavom u neverici. Masa je oduševljeno zaurlala, a Miki Svinja se pokvareno smeškao ispod brka. Krenuli su tada da piju i priznajem da nikad nisam video žešći obračun. U početku je sve išlo brzo, Dule je punio čaše, a Milanče i Miki eksirali. Kroz žamor mase i Tomin kafanski bluz birtijom su odjekivali udarci čaša o sto. TUP! TUP! TUP! Svaki od njih prisutni su pratili gromoglasno, kao kad na večitom derbiju padne gol. TUP! TUP! TUP! Nije im trebalo dugo da isprazne prvu flašu. Onda je Dule otvorio drugu, pa su i nju počeli da forsiraju kao studenti podvožnjak na Novom Beogradu.
Namera Mikija Svinje bila je očigledna, resio je da ide na sve ili ništa. Pitao sam se da li je to bila njegova ideja ili se toga dosetio njegov kum alergičan na mozak. Pitao sam se, takođe, da lije Miki primenio neku od oprobanih tehnika iskusnih alkosa, da nije možda pre takmičenja popio dva-tri decilitra zejtina ili neke druge tekućine koja svojom masnoćom može da razgradi alkohol pre nego što uđe u krvotok. Svejedno, cela situacija neodoljivo je podsećala na izvođenje penala. TUP! TUP! TUP! Odjekivalo je kafanom mešajući se sa žamorom prisutnih i Prvim programom Radio Beograda. Na momente mi se činilo kako to nije zvuk prazne vinjačke čaše koja lupa o drveni astal, već to moja prazna glava udara u nevidljivi zid… Na polovini druge flaše takmičari su posustali. Miki je podigao svoju čašicu i zastao. Zurio je u nju pomalo neodlučno a onda glasno podrignuo. Masa je na to prasnula u smeh, a on je sasuo vinjak u grlo. Onda je Milanče podigao svoju čašicu i bez problema je iskapio. Jedan gost je glasno prokomentarisao: „Vidi ovog… Sliva ko u krtičnjak!“ Miki je uzvratio eksirajući sledeću čašu, ali po njegovom izrazu lica dalo se primetiti da mu nije baš prijala. Milanče je opet bez problema savladao svoj vinjak. Miki je zatim podigao novu dozu i tada sam primetio da mu je ruka blago zadrhtala. Zastao je na tren, nekako neodlučan, njegove buljave oči igrale su kao dva žumanca u tiganju punom ulja, a ženice su mu se caklile kao lažni
rubini u polovnom satu koje Cigani prodaju na buvljaku. Gledao sam kako skuplja zadnje atome snage ne bi li u sebe slio pet centilitara žestine. Ne znam zašto, ali tada mi se nekako činilo da život ponekad ume da bude neopisivo banalan. Miki je ipak iskapio čašu. I tresnuo je o sto. TUP! Milanče ga je samo pogledao i uz karakterističan širok osmeh bez imalo muke ispraznio svoje sledovanje. Faca koju je Miki Svinja napravio kada mu je Dule Palilulac nasuo novu turu bila je više nego tužna. Delovao je jadno i bespomoćno, kao golman koji je skrivio penal u poslednjem minutu finala Svetskog prvenstva. Mašio se za čašu, oči su mu sevnule a usne se iskrivile u groteskan grč. Neko je doviknuo: „Napred, majstore“, i to je delovalo nekako ironično. Njegovi debeli prsti nisu uspeli da se sklope oko rebraste čašice, neposlušni i utrnuli, uspeli su samo da je obore… Vinjak se prosuo po čaršavu ostavivši veliku mrlju. Miki je probao da nešto kaže, ali jezik mu je bio otečen i tvrd. Samo je promumlao: „Dosta… Više…“ Tada je planuo njegov kum, živi dokaz da kromanjonci nisu izumrli, karika koja nedostaje, čudo evolucije koje možete sresti samo po čairskim birtijama. „Šta, be, dosta!? Nema dosta, pičko jedna! Dule, sipaj mu vinjak!“ Palilulac je slegnuo ramenima, podigao čašu i napunio je. „Ovo mora popiješ ako si čovek!“, drao se zdepasti. „Sad nema odustajanje! Znaš kol’ke smo
pare turili na tvoju pobedu, sunce ti jebem kalajisano!“ Onda je podigao čašu i prineo je Mikiju, koji očigledno već nije bio pri sebi. „Pij!“ Scena koja je usledila nije bila praznik za oči. Miki je konačno dao oduška sebi i konačno oslobođen svih prepreka, izbljuvao se malo po astalu, malo po podu, a najviše po svom kumu. Rulja je pala u euforiju. Svi su čestitali Milančetu, grlili ga i ljubili kao roda najrođenijeg, dok je on sa širokim osmehom to primao kao nešto najnormalnije. Nakon što se euforija stišala, Dule Palilulac je i zvanično proglasio pobednika Prvog svesrpskog takmičenja u ispijanju vinjaka uručivši mu prigodnu plaketu i prigodan poklon – karton vinjaka. Tada je kum Mikija Svinje istupio iz gomile i, onako ubljuvan, trgao Duleta za kragnu njegove krvavocrvene kubanke. „Šta ’oćeš, kratki?“, upitao ga je Palilulac. „Ne može to tako! Valjda se i za drugo mesto dobija nešto!“ „Evo, evo…“, zacvrkutao je Dule mazno, iz levog džepa izvadio mobilni telefon veličine poljske opeke i tutnuo ga kromanjoncu u ruku. „Filips Diga! Najmodernija reč telekomunikacione tehnike! Telefon godine!“ „Koje godine?“, pita neko iz gomile. „Ne sećam se… Neke pre bombardovanja.“ Kromanjonac, na ivici nerava i strpljenja, prvo je krenuo prema toaletu gde mu se kum porađao pokušavajući da iz želuca ispumpa litar vinjaka, a onda zastao na pola puta i okrenuo se ka Duletu. „Serem ti se na nagradu!“, dreknuo je i zavitlao mobitel.
Filips Diga, telefon godine devedeset i neke, sa baterijom teškom kao topovsko đule, udario je Palilulca direktno u facu i zamalo ga nije nokautirao. Dule se zateturao, ali ostao je na nogama. Vreme kao da je stalo u tom trenutku, a sranje je visilo u vazduhu poput otrovne izmaglice. Na koži sam mogao da osetim elektricitet i brutalni naboj koji je ispunjavao kafanu. Zurio sam kao skamenjen u kuma kromanjonca, u njegovo izborano, grubo lice ispod kojeg su se nazirale kosti lobanje i nizak IQ. Mogao sam se zakleti da nikad nisam video ružnijeg čoveka. I tada, baš kao što to obično i biva u životu, čitav haos nije započeo onako kako to nalaže gospođica Logika. Umesto da Dule poludi pa nasrne na Svinjinog mahnitog kuma, neko treći je upao sa strane… Video sam kako, kao na usporenom snimku, čvornovata pesnica klizi kroz ustajali vazduh i udara kromanjonca tačno u mesto gde prestaje brada a počinje jagodična kost. Njegova faca zgrčila se u izrazu tupog bola i iznenađenja, pre nego što je tresnuo među gajbe u uglu. Kao na filmu, iz krupnog kadra otišli smo u total i ja sam video napadača. Bio je to Vojvoda. Sekundu ili dve, blejao sam u njega ne mogavši da verujem šta je upravo učinio, a zatim se kroz Mali raj prolomio ratnički poklič: „Udri bandu! Ubiše nam kuma!“ Bila je to jedna od najžešćih kafanskih tuča svih vremena. Sve oko mene pretvorilo se u razbesneli tornado kroz koji su se prisutni gosti gađali inventarom, pesnicama i psovkama. Na samoj sredini lokala, odmah kod stola za takmičare, Čairci su udarili na
Palilulce, koje je predvodio Dule vitlajući barskom stolicom. Dole u uglu, Vojvoda se tukao s nekim ćelavcem, a gore, kod šanka, gde sam se ja ustremio, Tuljan se hvatao za gušu s matorcem koji bi mogao ćale da mu bude. U ostalim delovima kafane, na svakom kvadratnom milimetru, vodila se ogorčena borba. Glavu sam pokrio rukama, dok su iznad, poput artiljerijskih plotuna, sevale flaše i piksle. Dotrčao sam do usplahirenog Sikija, koji je urlao u telefonsku slušalicu. „Alo, Čoče! Izvini, brate… Mnogo sam uzbuđen! Ovde se neki gađaju s mobilni telefoni! Jeste… Da tepaju, nego šta! Oderi gi, Čoče!“ „’Oće li da upada ta patrola? Ima da polome ceo lokal!“ „Evo, javio sam na Čočeta, sad će da krene đebrenje! Nego, sinko…“ „Šta?“ „Pazi leđa.“ Nisam stigao ni da se okrenem a već me je nešto gadno opaučilo u potiljak. Zateturao sam se i video kako Siki debeljku koji me je udario razbija pivsku flašu o glavu. Čim sam se pridigao, na mene je nasrnuo neki polovni alkos iz Svinjine ekipe. Počeli smo da se rvemo i nekako smo se doteturali do prozora. Tu sam, dok mi je on kroz psovke i škrgutanje zubima nabrajao sve članove uže familije, sa one strane zamašćenog i cigaretnim dimom oprljenog stakla video veoma živopisan prizor na platou pred kafanom. Murija je, umesto da uđe u kafanu i prekine tuču, krenula da demonstrante bukvalno ubija od batina. Ona petorica bicmana što su glumili skraćeni kordon krčili su pendrecima put kroz središte rulje, sa desne strane isto su činile njihove kolege ubijajući boga u studentima filozofije koji su držali to krilo. Video sam i Mladena Moljca kako se popeo na
neku žardinjeru i odatle vrlo kratko pozivao na mir, dok ga sa tog visokog položaja nije skinuo pripadnik interventnog voda opalivši ga slobodankom8 po cevanicama. Jedan deo demonstranata razbežao se po Čairskom parku dok su oni najuporniji ostali da dele neravnopravan duel sa Čočetovim pulenima. U samom uglu dešavala se jedna gotovo lirska scena: Čučuk Stana i Marija Pitbulka pohvale su kiselom vodom zanesvešćenog lika palog kraj zastave Evropske unije i histerično vrištale na pandure koji su revnosno razbijali ostatak demokratske bulumente. Najsmešnije je delovao student kog su dva drota vijala po trotoaru peglavši mu bubrege dok je on pokušavao da se odbrani transparentom na kome je pisalo: Evropske integracije – SADA! Puko mi je film, pa sam napasnika koji me je vukao za duks psujući mi pritom majku i sestru zavario kolenom u muda. Zastenjao je kratko i pao na kolena, a ja sam otrčao nazad do šanka izbegavajući leteće projektile u vidu drvenarije i stakla. „Čika Siki! Ovi biju demonstrante!“ „Ko, bre?!“ „Murija!“ „O, sunce im jebem žarko!“, zacvile Kučkar i ponovo poče da vrti telefon. „Alo, Čoče! Brate! Zajebao si se! Ovi tvoji tepaju demonstranti! Ma neeeee… Ne treba da biju ovi napolje, nego ovi unutra! Jeste! Da uđu u kafanu i sve po red! Tako je, brate!“ Nije prošlo ni minut a plavci su se obreli u kafani. Ono što je usledilo nakon toga jednostavno nije za priču.
Stajao sam pored trafike i razmišljao o prolaznosti života. Rađamo se, živimo i umiremo, a između toga, igramo fudbal i basket, pijemo pivo ispred dragstora, odvajamo polovnjače na žurkama, vodimo ljubav, upražnjavamo seks, lažemo jedni druge, lečimo komplekse, negujemo sujetu, trujemo pluća i jetru, jedemo burek, svađamo se s roditeljima, bežimo iz škole, upisujemo fakultete svesni da ih nikad nećemo završiti, gledamo televiziju, mrzimo političare i bogataše, obilazimo kafane, ne volimo narodnjake, preziremo pandure, ostajemo budni noću da možemo lakše da prespavamo dan i u toj velikoj zbrci, gde je bitno da se nešto događa, izvesno je samo jedno… Starimo, starimo, starimo… Svakim danom smo sve veći očajnici, a sve manje mladi. I opet, kada se magični krug iscrta do kraja, otpočinjemo novi, gotovo uvek na istom mestu: na uglu ulice, na trafici, ispred dragstora, u nekoj kafani ili kafiću, uz list marihuane, pivo, vinjak ili lozu… Uz priče o šansama Zvezde da uđe u Ligu šampiona, o Piksijeva dva gola protiv Španije, o pesmama Ekatarine Velike, o lepim danima u vreme studentskih protesta, o onima koji su otišli i nikad se nisu vratili, o tome kako je nekad, ne tako davno, sve izgledalo mnogo bolje… Živimo po obodima tog magičnog kruga, mi deca lošeg vremena, svesni da u njegovoj unutrašnjosti nema ničeg do gole praznine. Prodavačica, simpatična plavuša, dala mi je kusur i pakovanje flastera. Klimnuo sam glavom u znak zahvalnosti i prešao ulicu. Stara predratna zgrada u čijem prizemlju se nalazio Mali raj podsećala me je na Drakulin zamak.
Iza nje, sumračni gradski dekor delovao mi je sivlje nego ikada ranije. Ušao sam u birtiju čija je unutrašnjost ličila na bojno polje. Isprevrtani stolovi, porazbijani prozori, polomljene stolice i flaše rasute svuda po podu… Slegnuo sam ramenima, nije da ovako nešto vidim prvi put. Poražavajuće je što to sasvim izvesno nije ni poslednji put da sebe zatičem na ovakvom mestu. Napravio sam nekoliko opreznih koraka, a zatim se uputio ka toaletu da tamo, pred ogledalom ako je možda nekim čudom ostalo čitavo, flasterom pokrijem modricu na arkadi. „Ej, Pantelejac“, čujem Sikijev hrapavi glas iza sebe. Okrećem se i vidim njega, Tuljana i Vojvodu kako ispijaju pivo za šankom. „Pazi da ne ugaziš u srču!“ Televizor je bio upaljen. Prozor u svet koji ne postoji. Rasturena, beživotna pikselizovana stvarnost. Sa malo šminke i kolora. Sa glasovima koji kao da dolaze iz druge dimenzije i pripadaju ljudima koji su odavno mrtvi. Zurim u ekran kao u čarobnu kuglu. Na njemu, ljudi su lepi i pametni, sunce uvek šija, život nije prevara, a sve probleme može da otkloni šolja dobre kafe, pakovanje žvakaćih guma bez šećera ili mentol uložak sa krilcima. Onda krenu vesti i sve postaje normalno. U Skupštini poslanik čašom vode polio ministra za kapitalne investicije. Nakon što ga je ovaj nazvao konjem. Tome je prethodila rasprava o malverzacijama prilikom izvoza vakuumirane deteline i stajskog đubriva. Cenim ga da je poslanik
kompetentan da raspravlja na tu temu, kad ga već proglašavaju za konja. Pederi bi da registruju stranku, država ni da čuje, boji se nazadnih pojava. Alarmantan broj kineskih emigranata. Žive po njih dvadeset u jednoj garsonjeri i hrane se kartonskim kutijama. Penzioneri opet kukaju da će da crknu od gladi. Nema veze, spremni čekaju kontejneri. Radnici štrajkuju a deca beže iz škole. Nakon dužeg bloka u kojem su nabrojana sva najavljena poskupljenja, prelazimo na vesti iz regiona. Krupan kadar. Murija delje demonstrante. Iznad tog haosa jasno se razaznaje neonska reklama sa firmom Mali raj. Deluje čudesno i ironično, a opet, sasvim normalno za zemlju u kojoj živim. Novinarka koja je danas bila na licu mesta, stežući mikrofon u desnoj ruci, levom pokazuje na dešavanje iza nje kao da saopštava vremensku prognozu. „I to se dešava…“, kaže ona opušteno, a mene podilaze žmarci od ovakve njene mirnoće. „Jedno bezazleno sportsko takmičenje prekinula je grupa huligana čije se orgijanje moglo pretvoriti i u nešto ozbiljnije da naši revnosni organi reda nisu intervenisali na vreme. Ovaj neprijavljeni skup, iako najavljen juče kao miran i dostojanstven, izmetnuo se u grubo narušavanje reda i mira tako da je intervencija policije bila neminovna. A ako smem da dodam… (kamera zumira drota koji mariše nekog žgoljavog nesrećnika)… i veoma brza i efikasna.“ U kadru su zatim još malo demonstranti i drotovi koji im čitaju bukvicu iz građanskog vaspitanja, a onda se vraćamo novinarki, koja sad već ima sagovornika. U pitanju je krupan, podgojen pandur u uniformi.
„Sa nama je kapetan Dragiša Budimirović, komandir interventnog voda i zamenik načelnika niškog SUP-a. Gospodine Budimiroviću, šta možete da kažete o današnjim vandalskim izgredima na ulicama inače mirnog Niša?“ Čoče, Sikijev kum, malo se zamislio da bi na kraju pomalo smoreno rekao: „Znate kako… Mi smo, ovaj, intervenisali… Malo smo ih, ovaj… tukli… Mislim… Nismo mnogo… Određena lica su privedena i njima će biti određen pritvor… I tako to. Poručujem svima koji bi da u bližu budućnos’ organizuju ovakve… događaje… da si malo pripaze i da traže odobrenje od organi reda. Inače, opet će moramo da… bijemo… Mislim, ovaj… intervenišemo.“ Kamera se pomera malo ulevo. Dvojica drotova vuku Mladena Moljca i trpaju ga u maricu. Kroz žamor i psovke čujem ga kako zapomaže: „Nisam kriv! Nisam kriv, majke mi! Nemojte u muda! Drugovi! Braćo! Budimo civilizovani!“ Visprena novinarka se vraća u kadar. Nakon što je naciji podarila još jedan blistavobeli osmeh, slegnula je ramenima i dala zaključak: „Eto. I to se događa.“ Slede vesti iz kulture. Neka drtina iz Leskovca je dobila književnu nagradu. Njegovu njušku viđao sam svojevremeno po kongresima Slobine partije. Sad ga i ovi nagrađuju. Biće da su mu knjige teško sranje čim valjaju i jednom i drugom režimu. Zatim sport. Zvezda opet igrala nerešeno s nekim palanačkim džiberima. Ni ove godine ništa od titule. Na kraju – vreme. Tmurno, oblačno, kišovito… Nakon odjavne špice i još malo reklama sledi muzička emisija čiji se voditelji odazivaju na Šaša i Peja. Dekoltirana snajka reklamira najnovija dostignuća plastične hirurgije, onda neki ružni
degenerik bez sluha zavija kao da mu je neko stao na kurje oko, zatim neko nesrećno dete koje je Peja proglasio „talentovanim“ peva tradicionalnu pesmu tako dobro da prosto požališ što si Srbin. A mnogobrojna publika u studiju (sve teče, tetke i poneki debil u prtenom džemperu) oduševljeno tapše i seiri. Zatim ide pravi krešendo – Peja i Šaša se prihvataju mikrofona i počinju da arlauču neku poskočicu sa vrlo aktuelnom temom: svadba, veselje, kum, mlada i mladoženja, baraka… Sve u skladu sa onom starom filozofskom maksimom: Jedi, pij, veseli se i na život naseri se. Dok sam, onako pospan, buljio u dvojicu kretena koji su se kerebečili na ekranu, u glavi je počeo da mi se vrti interesantan horor film u kome glavne uloge igramo ja, Peja, Šaša i motorna testera marke tomos. Te noći me nisu mučili ružni snovi. Nikad u životu nisam jeo zečji paprikaš. Siki Kučkar je rešio da me prosvetli po tom pitanju. U zemljanom grnetu ispred nas je nešto vruće i opasno zaljućeno i začinjeno. Mutni oblačić pare diže se iz posude kao iz vulkanskog grotla obećavajući nesvakidašnji, meraklijski obrok. Vojvoda i ja sedimo u dnevnoj sobi Sikijevog toplog, u zeleno obojenog doma i čekamo da nam saopšti kako smo finansijski prošli s takmičenjem. Vojvoda je nervozan, stalno se češka i vrpolji na stolici. Znam šta je u pitanju. Zečji paprikaš je tu, onda sveže ispečena domaća pogača i meze u vidu ljutog kulena i mladog zaplanjskog sira. Fali ono najvažnije – alkohol. Ima već petnaest minuta kako je Siki sišao do podruma da natoči flašu komovice i nikako da se vrati. Preko puta nas sedi njegov dični
potomak Aca Glista i nezainteresovano ispija odvratni žućkasti sok. „Aco! Pederu!“, čuje se urlik iz hodnika. Siki poput furije uleće u sobu i sinu gura pod nos praznu flašu. „Šta je OVO!?!“ Aca ga gleda svojim pogledom pospanog bernardinca i pita: „Šta?“ „Kako šta?! Ko je popio svu rakiju, sve vam jebem ništačko! Pričaj, da ti ne izvadim oko sa viljušku!“ „Pa… nešto ste popili… A nešto je deda prodao.“ „Prodao? Kome?!“ „Pa… komšiji… Vladi, auto-mehaničaru.“ „Onom ništaku?! Turim gi na kurac sve po red, pleme im jebem seljačko! Je l’ ostavila matora izlapotina bar neki litar poza’ ćošku? Čisto da ne lipšemo od žeđ.“ „Pa… koliko ja znam… Nije.“ Siki se nervozno okreće oko sebe, steže onu praznu flašu i nervira se. „I sa šta sad da poslužim ljudi?! S kurac?!“ „Pa… imaš tamo u šanku neki vinjak.“ „Vinjak?“ „Aha… Rubinov.“ Kučkar zafrljači praznu flašu kroz otvoren prozor. Sa ulice se začu lomljava stakla i zavijanje nečijeg alarma na kolima. Ode do šanka i vrati se sa neotvorenom flašom vinjaka. Dok nam je u čašice sipao braonkastu tečnost, Vojvodine okice se zacakliše od sreće i zadovoljstva. „Eto…“, mrmlja Siki sebi u bradu. „Kô da smo osuđeni na ovaj vinjak… Al’ nema veze… Da smo mi živi i zdravi.“ Kucnusmo se i ispismo vinjak na eks.
Dok Kučkar sipa novu turu, sa vrata se oglašava zvono. Aca izlazi na trenutak i vraća se s novim gostom. Moj kum Kvisko u stanju euforije upada u sobu i drastično mi pogoršava raspoloženje. „Jebote, čoveče! Ne mogu danima da te nađem!“ „Šta ti tražiš ovde?“, pitam ga nervozno. „Vidiš valjda da… Vodimo važan poslovni razgovor.“ „Sedi, Kvisko…“, nudi mu Kučkar stolicu do sebe. „Dani s dušicu. Eve, ću ti sunem jedan vinjak da se povrneš.“ Kvisko seda pored Kučkara i prihvata ponuđenu čašicu. Dok se kucamo, on euforično izjavljuje: „Kume, ženim se!“ „Znam, to pričaš zadnjih pet godina… Ajde mani me sad, ’oću da malo uživam u ovom zecu.“ „Ma ne, stvarno, evo ćale je i pozivnice uradio…“ Preko stola punog hrane pruža mi koverat odvratne ružičaste boje. Prihvatam ga i otvaram oprezno, kao da je u njemu sakrivena mini-bomba. Na kičasto ukrašenoj pozivnici zlatnim slovima jasno piše: Dana tog i tog svoju ljubav brakom će krunisati Gabrijela i Bojan. Pozivamo Vas da svojim prisustvom uveličate… bla-bla-bla… „Ti to mene zajebavaš?“, zurim u njega i ne verujem da je sve ovo istina. „Ma jok, kume!“, sav ozaren će Kvisko. „Svadba!“ „Lele, će bude pijenje!“, oduševljen je Vojvoda. Njemu nije važan povod. Može da bude i sahrana. Važno je da ima da se pije. „E pa, kad je tako…“, svečanim glasom kaže Kučkar i uzima flašu sa vinjakom. „Red je da se u to ime popije po jedna. Sinko, nek ti je sa sreću… Će ti treba. Još se niko nije usrećio u bračne vode. Tamo su ti sve budale i brodolomnici.“
Tresemo onaj vinjak do kraja. Siki ponovo puni čaše i obraća mi se: „Ti, Nikolo, pošto si kum, mora se pokažeš. Taman će ti dobro dođu ove pare što ću ti dam.“ Klimam glavom i pružam svoju čašu. Eto, ispada da ipak nisam sve radio za džabe. To što ću kintu da spiskam na frižider ili veš-mašinu za mladence, a resto na muzikante i svadbarske takse i nije toliko bitno, važno je da bude veselo… Pa nek ide život. Ionako nije ništa posebno. Negde na polovini flaše vinjaka u sobu upada Sikijeva ćerka Dragana vukući sa sobom nekog tunjavka. „Da vas upoznam s novim dečkom…“, smeši nam se sva ushićena. „Ovo je Cvetko.“ Kučkar ga gleda podozrivo i namrgođeno dok nam puni čaše vinjakom. ,Je li, sinko… A odakle si ti?“ „Iz Malošište…“, muca onaj mučenik. „Stvarno? Pa kako si se dovuko u grad? Svratio si da prodavaš paprike i boraniju?“ „Ne, idem ovde na fakultet. Studiram…“ „O, bravo, bravo… Batali ti to na vreme, sinko. Ne može od govno da bude pita.“ „Tata, mislim da ste dovoljno razgovarali“, Dragana na vreme prekida diskusiju. Međutim, Siki je uporan: „Sinko, je l’ znaš ti što u Malošište nema groblje?“ „Ne znam“, smušeno će ovaj. „Pa zato što svi umirete u zatvor, pička vam materina!“ Kroz sobu se prolama pijani grohot dok Dragana odvodi pokislog tunjavca u svoju sobu. Siki, prilično oraspoložen, eksira svoj vinjak. Vojvoda petlja nešto oko muzičkog stuba i tren potom iz zvučnika kreće stara meraklijska „Kude je taj Niš?“. Dok Robi Palilulac sa stare longplejke peva o nišlijskom kalfi
Aleksi koji se udavio „baš kod Brzi Brod“ i iza sebe ostavio udovicu Staniku koju nema „kuj da pripazuje“, Siki Kučkar urla u pravcu sobe svoje ćerke: „Dragano! Pazi na ovog tvog! Nemoj nešto da drpi!“ Postoji više razloga zašto ne volim subote pre podne. Trenutno je najjači onaj da ove subote treba da budem kum na Kviskovoj svadbi. Moraću da stavim kravatu. Moraću da pevam narodnjake i da držim govor, pa onda da nazdravim mladencima, poželim im srećan brak, dug život i puno debele, razmažene dece da im taj isti život zagorčaju. U stvari, mrzim svadbe, i gajim mnogo otrovnog cinizma prema toj instituciji braka. Ali ko mene šta pita? Zna se čemu služi kum. Ja sam samo tu da se potpišem u opštini, da popijem najviše, da budem najveseliji i dam muzikantima najveći bakšiš. Zvonjava telefona prekida me u pola misli. Podižem slušalicu i čujem ravni glas službenika sa druge strane veze. „Dobar dan. Zovem iz pošte. Imamo ovde prijavu da vam je telefon u kvaru.“ „Jeste.“ „A šta je u pitanju?“ „Stalno me zovu neki debili.“ „Hmmm… Vi to ozbiljno?“ „Najozbiljnije. Evo, upravo razgovaram sa jednim.“ Klik! Tu-tu… Tu-tu… Eto, niko ne razume moju muku. Čak ni ljudi koji su za to plaćeni.
Izlazim napolje u dan koji kao da najavljuje kraj sveta. Nebo reda pasijans iznad krovova zgrada u Somborskoj ulici, sve oblak do oblaka, jedan sivlji od drugog. Neki čudan vetar nosi prašinu niz ulicu, malo duva a malo zastane da se odmori. Moj kraj je neobično tih ovog prepodneva. A ni meni nije nešto do priče. Taksi me čeka ispred kuće. Nov bleštavobeli mercedes za čijim volanom sredovečni taksista čita novine. Upadam na zadnje sedište poput ministra. To nikad ne radim, ali ovoga puta su okolnosti drugačije, moram da učinim nešto u pogledu samopouzdanja inače ću da crknem od treme i nervoze. „Turim vam ga svima, lopovi!“, psuje vozač i baca novine u stranu. „Šta je bilo, majstore? Opet loše vesti?“ „A kad su pa bile dobre? Gde se vozimo?“ „Do kafića Tajm.“ „A, kod gazda Tonija? Još drži onu rupu?“ „Aha.“ „Ko bi rekô. Ja sam mislio da ga je odavno iz’ela ciroza.“ „Ne sekiraj se. Će nadživi taj i mene i tebe.“ „Misliš?“ „Sigurno. Legende nikad ne umiru.“ Deset minuta potom upadam u Tajm, gde za šankom zatičem Vojvodu i Tonija sa druge strane9 kako urla raširenih ruku: „Dobro, be, Pantelejac sam! Eto, priznajem! Sa… Samo me ma… mani!“ Vojvoda se okreće ka meni i oduševljeno kliče: „Ej, Zlatni! Priznao! Priznao je da je Pantelejac!“ „Koliko si naporan, čudi me da nije priznao da je Južnoafrikanac.“
Sedam za barsku stolicu i od Tonija naručujem vinjak i espreso. „E… espreso? Nešto si se pro… profinio.“ „Ma ne… Nego ne ide da kum ljušti tursku.“ „Jebaga, što o… onda nisi na… naručio i viski umesto vi… vinjak, kad si već ku… kum?“ „Ne pijem hemiju.“ „Je li, be, gde si ti dosad?“, ubacuje se Vojvoda, koji je već sa Tonijem uhvatio popriličan zalet. „Čekam te ovde sat i po. Mislim, nema smisla…“ „Znaš gde stanujem. Trebalo mi je vreme da se sredim i dođem.“ „Je… jeste“, potvrđuje Toni dok na šank preda mnom spušta čašu napunjenu vinjakom. „Ti, be… Gde stanuješ, u tri pi… pizde materine.. Na… najbliži komšije su ti Ta… Tarzan i Sneško Belić. Al’ šta da se radi. Pa… Pantelej je to.“ „Imaš nešto protiv?“ ,Ja? Ma… Ma jok. Pa je l’ ni… nisi čuo? I ja sam Pa… Pantelejac. Evo gledao sam jutros na televiziju… Kažu da je i Te.. Tesla bio sa Pantelej… I Ajnštajn. I Ma… Maradona. Sve Pantelejci! U usta gi jebem.“ „Daj ne seri i pusti onu moju.“ Toni klima glavom, trza svoj vinjak i podiže čašu da nalije novu dozu. Zatim se saginje ispod šanka i nešto petlja oko CD plejera. Tri i po sekunde potom iz zvučnika kreče prepoznatljivi uvod na gitari, zatim malo stihova… Deep Blue Something i njihov jedini hit „Breakfast at Tiffany’s“. „Cenim ga da bi ova stvar mogla da se prekrsti u Doručak kod Tonija. Kafa, vinjak i cigarete…“, Vojvodin glas hrapav je od takvog doručka. „A ja ga cenim da si već popio dovoljno, treba se čuvaš za svadbu.“ „Ja? Pa, čuvam se. Vidiš kako gi smicam lagano ovi vinjaci?“
„Pa, jeste… Nisi alav kao obično.“ „Ja nikad nisam alav… Samo… uživam u životu.“ Srknuo sam espreso, eksirao vinjak i ustao. „Eeeej…“, zavapi Vojvoda. „Tek sam na pola cigaru.“ Ako nešto mrzim u životu to je da čekam pušača da dokrajči cigaretu. Ponekad mi se čini da ću jednog dana da otegnem papke na nekoj barskoj stolici čekajući da jedan od ortaka završi svoju cigaretu. Zato uzimam Vojvodinu pljugu i gasim je u pepeljari. „Eto, sad si je završio. Je l’ možemo da krenemo? Toni, pozovi nam taksi.“ „Ne mogu da verujem“, buni se Vojvoda. „Pa ja jednom u godinu dana čurim dugački marlboro i ti mi ugasi pola cigaru… Stvarno nisi kršten.“ Taksi stiže ispred bašte kafića nekih pet minuta kasnije. Plaćam Toniju vinjak i kafu i krećem ka izlazu. Skoro sam se sudario s njom na ulazu. Napravio sam korak unazad, pomalo smetenjački, pa se pomerio u stranu da je propustim da uđe. Kiki je zastala ispred mene i pogledala me. Bilo mi je… I lepo i neprijatno. Ipak, nisam mogao a da ne uzvratim pogled. Dugački plavi pramen, rokerica, tamni ruž na usnama… Šta će sada da uradi? Da me iskulira kao da uopšte i ne postojim? Da mi kaže nešto ženski otrovno? Da me gleda dugo, dugo, sve dok se ne pretvorim u zrno graška? „Mislim…“, glas joj je bio šuštav i mek. „Mislim da ti ta kravata ne stoji baš najbolje.“ Zaplela je svoje duge prste u nespretno vezan čvor na mojoj kravati i malo ga popustila… Skinula mi je kravatu i stavila je sebi oko vrata. „Kako mi stoji?“
„Dobro.“ „Evo, vratiću ti je u ponedeljak. Recimo… Oko devet? Ovde u Tajmu.“ Klimnuo sam glavom, još ne mogavši da verujem da se sve ovo stvarno događa. „Dogovoreno.“ Kiki je ušla u kafić kao da se ništa nije dogodilo, pozdravila se sa Tonijem i poljubila ga preko šanka u obraz. Matora prejebotina je prokomentarisao nešto u fazonu: „Odakle ti ta kravata? Čuo sam da slične prave gore na Pantelej.“ „Ajde, be, Zlatni!“, dere se Vojvoda iz taksija. „Taksimetar kuca u najveće!“ Ušao sam u taksi i rekao majstoru da nas vozi do Saborne crkve. „Šta je, sinko?“, upitao me je. „Će se ženiš?“ „Ma jok. Al’ drugar se rešio…“ „Šta će mu to u životu?“ „I ja se pitam…“ Taksi je bešumno klizio po prljavom niškom asfaltu. „Nego, momci…“, oglasio se taksista kada smo stali na raskrsnici kod Narodnog pozorišta. „Jeste li čuli novu gradsku priču?“ „Ne znam na koju misliš?“ „Pa, o onu dvojicu luđaci što su organizovali takmičenje u ispijanje vinjak. Bilo to i na televiziju…“ „Majstore, pa to sm…“, zavapio je Vojvoda, ali sam ga gurnuo laktom. „Nikad čuo, bratiću. O čemu se radi?“ „E pa, vi ste baš neobavešteni… To su ti dva lika, totalno opičeni… Jedan ležao mardelj u Švajcarsku, mada fin čovek, intelektualac, al’ nije imao sreću u život, sve ga terao neki maler… A drugi je s Pantelej, neki propalitet, al’ zapatio kintu od kockanje…“
„Ma ko je propalitet, maj…“, breca se Vojvoda, ali ga opet ućutkujem. „I tako…“, nastavlja vozač. „Napravili takmičenje u ispijanje vinjak…“ „Vinjak?“ „Da, be… Vinjak ti je, sinko, ako nisi znao, neprevaziđeno piće. Za sve prilike i za sva društva… I za sirotinju i za bogati… Alal im vera kako su se samo setili za to. I tako, krenu oni u neku kafanu na Čair da organizuju i takmičenje i klađenje. Kod nekog Mikija Mačkara. Ispala tu žešća tarapana, upadala i murija i nekakvi demonstranti, bilo to na televiziju, gledao sam…“ „I šta je bilo na kraju?“ „Pa ništa. Čuo sam da su uzeli opasnu kintu. Da ovaj sa Pantelej planira da otvori streljanu… A onaj drugi, intelektualac… E, on je pokupio svoju bivšu ribu, neku rokerku, i s njom otputovo na Havaji… ili neko drugo grčko ostrvo… ne sećam se ime. Zurio sam u semafor na kojem su se smenjivale boje i razmišljao o Havajima, velikoj palmi ispod koje je pesak boje zlata i o staroj kravati mog matorog… Na semaforu se otvorilo zeleno svetlo. Taksista je dodao gas i mi smo krenuli napred. Grad nas je primio u svoje naručje, poput davno zalutale dece koja se vraćaju sa dugog puta.
LOPUŽE POPUT NAS Čak i najgora sranja u životu moraju da se završe. Tad obično odahneš, zakucaš se u krevet, pustiš muziku, i dok buljiš u neku zamišljenu tačku na zidu, razmišljaš o tome šta ti je sve to trebalo. Traka u glavi se vrti unazad, vraćaš na početak i pritiskaš play… Sve ti izgleda kao niskobudžetni B-movie sa otvorenim krajem… Sve je konfuzno… nepovezano… Jedino što stvarno znaš o čitavom tom sranju koje si ostavio iza sebe jeste kako je počelo… 12.30 Prešao sam dvadeset petu. Prestar za rokenrol, premlad za umiranje. Zato i vrtim House of Pain – „Same As It Ever Was“ u diskmenu po čitavi dan. Isti kao nekad? Nikako. Stariji, iskusniji, na vrhuncu forme. Nikada neću da ispadnem iz voza koji juri ka tridesetoj. Zauvek mlad. Evo nas u sedištu jedne od kombi stranaka što nam kroje sudbinu i otimaju pare u ime demokratije i boljeg sutra. U istoj ulici neko od predstavnika lopovske demokratske vlasti otvorio ekskluzivni lokal. Stara zgrada banke odnedavno je Irski pab. Svi koji su dovoljno pametni znaju da će to biti lokal za lažnu elitu. Već ih vidim kako hrle kroz masivna, u zeleno ofarbana vrata… Pičići sa dekolteima do pupka, klinci u bodi majicama u kojima se broje rebra, matori perverznjaci, organizatori orgija, dileri ekstazija, dileri kokaina, panduri na radnom zadatku ili odmoru…
Već za petnaest dana biće ovo fensi mesto. Obilazim gradilište. U gomili cigala, dasaka i ostalog građevinskog materijala zatičem nekoliko radnika. Žderu pola kile salame u vekni hleba. Tu je i polić rakije. „Dobar dan…“, rekoh izvadivši slušalice iz ušiju. „Gde vam je gazda?“ „Eno ga dole u Čegar…“, reče jedan od njih između dva zalogaja. „U Čegar? A šta radi tamo?“ „Šljoka!“ Čegar je deset metara niz ulicu. Ulazim u klasičnu nišku rupčagu sa izanđalim stolovima pokriveni kariranim stolnjacima koji nisu prani još od proslave mature 1962. Iznad njih izgužvana lica od ranog jutra cirkaju vinjak i pivo razmišljajući gde su se zajebali u životu. Sredovečna raspuštaljka služi piće, tu je i dotrajali radio sa kog dopiru setni narodnjaci. Repertoar: promašene ljubavi, promašeni životi… promašena zemlja. Rade Ceremonija, nekadašnji sitni prevarant, objašnjava dvojici alkosa kako je Maradonin gol rukom delo Boga. Slušaju ga bez reći. Očigledno piju na njegov račun. Obučen u elegantni crni kaput, upadljiv je kao hevi-metalac na koncertu Tome Zdravkovića. „Alo! Palilulac! ’Odi ovamo!“ – mahnu rukom čim me je prepoznao. Zavrtim glavom i proguram se kroz, čini mi se, beskrajne redove stolova. „Pa gde si ti, siso palilulska?“ „Ja sam tu, Ceremonijo… Tebe nema…“ „Kako me nema, bre? Evo me… Malo cirkam, hehe, he…“ „Slušaj… Došao sam da te pitam…“
„Će da popiješ nešto?“ „Ne, hvala… Došao sam da te pitam u vezi s onom…“ „Kako, bre, nećeš ništa da popiješ?“, zavapi Ceremonija uvređeno. „Pa ne može tako da sediš s mene a ništa da ne piješ… Mora nešto da trgneš.“ „’Oću nešto da te pitam. „Kako, bre, ne možeš?… Alo, Nevenka! Nevenka! Donesi malom dupli vinjak!“ „Čeki, ajde već jedared da se dogovorimo u vezi s onim viskijem za tvoj pab…“ „Kad već govoriš o pabu, evo, upravo ovoj gospodi ovde…“, Ceremonija pokaza na dva socijalna slučaja za stolom, a oni klimnuše glavom u znak odobravanja, „…objašnjavam kako će da izgleda unutrašnjost paba. Vidiš, kraj ulaza ima da stoji uramljen veliki poster Štiva Kolinsa…“ „Zajebi Stiva Kolinsa! Šta da radim sa onolikim viskijem, a?!“ Ceremonija napravi izraz iskrenog čuđenja, i šireći ruke, zapanjeno me upita: „Šta ti je, bre, mali? Što si nervozan ovako izjutra? To je verovatno zato što nisi ništa popio. Evo, stiže tvoj vinjak… Pini malo… Smiri živce. Pa će se dogovorimo…“ Četrdesetogodišnja tetka u crvenim helankama spusti deci vinjaka na sto ispred mene i vrati se ćutke nazad do šanka. Ceremonija se naceri od uva do uva i nagnu se prema meni kao da hoće da mi kaže nešto veoma važno: „Šta kažeš na Nevenku, a?“ Nisam mogao da verujem u ono što čujem. „’Oćeš da ti je nabacim?“, uporan je i dalje. „Može keva da mi bude…“, rekoh zgađeno i otpih malo vinjaka. „Možda čak i baba…“ „Uuuuuu… Vi Palilulci ste fina gospoda. Pijete samo viski i karate dobre ribe…“
„Nego šta ja da radim sa onih dvadeset kutija viskija koje si poručio?“ „Pa već sam ti reko…“, promrmlja Ceremonija i sruči svoj vinjak u grlo. „Šta si mi rekô?“ „Pa to…“, bio je neodređen, stresao se od jačine pića. „Šta to?!“ „Da ne valja.“ „Kako ne valja? Što ga onda piješ kad ne valja? „Ma… Viski je prva liga za cirku. Nije ni Bugarin ni Turac… Samo nije za moj pab.“ „A šta mu fali?“ „Pa fali mu… Škotski je.“ „Škotski?“ „Polako, mali… Ja sam ti lepo rekô da otvaram irski pab. Irski! To znači da mi treba irski viski. Da si nabavio ’talmor dju’ ili ’ajriš mist’, bila bi to druga priča, ali ovako…“ „Čekaj, čekaj… Kao prvo, ’ajriš mist’ nije viski, seljačino nepismena, budući vlasniče irskog paba! Kao drugo… Je l’ ti to pokušavaš da mi kažeš da će fukara koja će da se navlači u tvojoj nalickanoj birtiji da zna razliku između škotskog i irskog viskija?“ „A tu će da izvineš!“, poskoči Ceremonija uvređeno sa stolice, kao da mu je neko udario cajper. „Ja otvaram lokal za kulturni ljudi!“ „Ajde?!“ „Baš tako! Znaš… Kod tebe je osnovni problem u obrazovanju… U moj irski pab ima da dolaze ljudi koji čitaju Džojsa i Oskara Vajlda… Koji slušaju U2 i Šinejd O’Konor…“ „He…“, nacerim se na silu. „Ja sam više za House of Pain…“ „Vidiš…“, nastavlja Ceremonija, „ja bi’ bio težak smrad kad bih takvim ljudima uvaljivao škotsko sranje od džoni vokera.“
„Pa ti nisi normalan. Sereš o irskoj književnosti i kulturnoj raji koja ne zna da razlikuje kurton od kese za povraćanje, ali zato zna šta je to irski a šta škotski viski, a meni kod Nervoznog Lakija propada dva’es’ kutija džoni vokera. „Ih, propada…“ „S kim ja radim, jebote…“ odmahnuh rukom i ustadoh sa stolice. „Gde ćeš, bre, mali…? Sa’ će Nevenka…“ „Popušite mi ga i ti i Nevenka!“ „A, ’oće ona! Samo je odvedi na neko skrovito mesto!“ Krenem ka izlazu. Razmišljam šta da radim sa tolikim viskijem koji me čeka u šteku kod Nervoznog Lakija. Samo fali da ga opet uhapse, kao što redovno rade svakog meseca, pa da moram da potplaćujem nekog iz murije da mi vrati robu. Dok izlazim, Tozovac peva: Prazna čaša na mom stolu… 12.55 „Dušane, sine, jesi li gladan?“ To je pitanje kojim me majka uvek dočekuje kad uđem na vrata. Ona još uvek misli da ja imam pet godina, da sam išao negde da pikam loptu i igram klikere, pa se sad, onako umoran i umazan blatom, vraćam željan da smažem tri jaja na oko. Uvek se razočara kad joj dam uobičajeni odgovor: „Nisam, kevo… Jeo sam usput.“ Onda se povlači u kuhinju govoreći kako se od suve hrane dobija zatvor, grčevi u stomaku i tako to… Tako, izgleda, stoje stvari. Možeš biti odrastao za ceo svet, ali ne i za sopstvene roditelje. „Gde je Marija?“, pitam za sestru.
„Eno je u sobi…“ „Šta radi?“ Kratka pauza. „Ništa…“ Nije mi bilo teško da iz toga izvučem zaključak. „Znači, opet se posvađala sa momkom? Dobro.“ Ulazim u sobu svoje dve godine starije sestrice i zatičem je kako se šminka pred ogledalom. Sa kasetofona dopire neka žalopojka Bijelog dugmeta… Ili su to možda Divlje jagode? Glas pevača obe grupe je nekako sličan. Ko će ga znati? Krivo je more… „Znaš šta… Što se ti lepo ne udaš za njega? Tako bar nećete morati da raskidate svakog drugog dana.“ „Da sam htela savet, zvala bi’ advokata. Ili astrologa. Nikako mlađeg brata koji gleda samo svoje dupe.“ „Mlađeg brata koji ti pozajmljuje pare bespovratno, mlađeg brata koji ti izigrava taksistu, mlađeg brata…“ „Da, ti si jedan od onih koji rešavaju tuđe probleme… Zato ti verovatno ne ostaje vremena za sopstvena sranja.“ „Mmmm, da… Koja se trenutno svode na dvadeset kutija neprodatog viskija. Imaš li možda neki savet za mene, o starija i pametnija sestro?“ „U stvari, imam“, reče ona i prestade sa šminkanjem. „Pozovi one tvoje manijake pa se ponapijajte ko goveda. Za nabavnu cenu. One flaše što preostanu porazbijajte o svoje prazne tikve. Kako ti se sviđa ideja?“ „Savršeno. Nego, ko će posle da pokupi toliku srču?“ „Nazovite komunalce. Nek pokupe i vas usput.“ Marija prolazi pored mene i otvara orman iz koga vadi dugu crnu haljinu. Stavlja je na krevet i okreće
se ka meni. „Daj hiljadarku.“ „Za šta?“ „Za taksi.“ Dajem joj novčanicu crvene boje razmišljajući o tome ko je ovde stariji, ja ili ona? „Nisam znao da JAT ima taksi službu.“ „Ako hoćeš da ti izigravam savetnika, moraš da me platiš.“ „Eh, pa da… Dakle? Znaš da si poslednja osoba koju bih pitao gde da uvalim ukradeni viski, ali davljenik se i za slamku hvata.“ „Idi kod Lapca. On večeras pravi rejv.“ „Rejv?“ „Da. Kaži da si mi brat. Neće biti frke.“ „Ako pravi rejv, ko će tu da pije alkohol? Ta stoka se samo naguta eksera, ili se uradi nečim drugim, pa mlatara rukama i skače do jutra. Prave pauzu samo da popiju po čašu vode ili da ispuše džoint.“ „Ništa ti ne brini.“ „Dobro. Inače, gde ćeš biti večeras?“ „Kako gde? Pa sa Sašom, u Galeriji.“ „Zar se niste posvađali?“ „Jesmo, ali to je idealna prilika da se pomirimo. Ali što ja tebi to pričam? Ti ne znaš šta je to ljubav. „Ako je ljubav ime za ono što vezuje vas dvoje kretena, onda je bolje da se nikad ne zaljubim…“ Dok izlazim iz Marijine sobe, razmišljam o tome koju priču da složim Lapcu, njenom drugu iz gimnazije. To mi se čini kao jedini trenutni problem, relativno lako rešiv. 13.40 Zamislite gospođu Postmodernu koju su silovali šoferi Srbija transa.
Zamislili? Sad zamislite kako bi izgledao plod tog svetogrdnog čina. I to ste zamislili? E, sad otprilike imate predstavu kako izgleda unutrašnjost kafića adekvatnog imena Šizofrenija čiji je vlasnik razmaženi potomak čuvene budžovanske porodice Lapčević. Hedonizam ovog bludnog sina išao je toliko daleko da je pomenuti mladunac imao prilike da na sebi testira sve moguće droge do kojih je imao prilike da dođe. A s obzirom na činjenicu da je mogao da si priušti putovanja po raznim delovima zemaljske kugle, bratiću, bilo je tu svačega. Ipak, mlađani Lapac nije toliko poznat po tome što je bio hodajući pokusni kunić dobrovoljac koliko po slučaju koji se desio pre koju godinu. Naime, Buljavi Stanko, njegov ortak i lik koji se treskao po veni još u vrtiću, jedne večeri nije imao gde da se uradi pa je, eto, pozvonio na vrata Lapčevog stana. Lapac, kao dobri samarićanin, nije hteo da mu se drug i kolega po igli zlopati po zapišanim haustorima i javnim ve-ceima, pa ga je toplo primio rešen da se i on ogrebe od onog što je Stanko sebi namenio za večernji intermeco. I tako, sednu oni, pripreme sve lepo, prokuvaju dop, Stanko se bio raskenjao kako je u pitanju prvoklasna roba i možda je baš zbog toga odlučio da poveća dozu. Ispostavilo se da to nije trebalo da radi. Ili da roba i nije baš bila toliko prvoklasna. Svejedno, čim se Stanko roknuo, Lapac je spremio sebi šut, ali je, čudnom igrom sudbine, odlučio da, kao pravi meraklija, izdivani jednu kafiću pre toga. To mu je i spasilo život. Jer kad se vratio nazad sa džezvom tek skuvane kafe, zatekao je Buljavog opruženog na kauču i poprilično mrtvog. Naš narod kaže: „Zasviraj, zasviraj, pa za pojas zadeni.“ E pa, Stanko je te večeri zadenuo svoju frulicu za učkur, i to zauvek. Međutim, tu su već nastali problemi za našeg junaka. Heroina se brzo
rešio bacivši ga u ve-ce šolju (jer ga je, gle čuda, iznenada prošla volja za drogiranjem), međutim, to isto nije mogao da učini sa lešom u svojoj dnevnoj sobi. Tako je došao na genijalnu ideju da ga strpa u zamrzivač. Nedelju dana su Stanka svi tražili po gradu. I njegovi ortaci, i dileri kojima duguje, i murija… Čak i familija koja ga se bila odrekla. A on se sve to vreme baškario u Lapčevom zamrzivaču, u stanju dubokog smrzavanja, kao Volt Dizni.10 Sve bi to potrajalo i duže da se Lapčevoj tetki koja mu jednom mesečno čisti stan nije učinilo zgodno da malo sredi i zamrzivač. Tako je između uredno složenih pakovanja graška i pilećih bataka pronašla zaleđenog narkomana u stanju večite nirvane. Lapac se ipak izvukao samo sa uslovnom. Neko vreme je bio na metadonskoj terapiji da bi se potpuno preorijentisao na takozvane lakše stvari. U mom selu se kaže: „Stra’ lojze čuva.“ Elem, Lapčeva Šizofrenija bila je frontalni napad na ukus, ali je klincima naloženim na „moderni saund“ bila jedno od omiljenih mesta za izlazak. Lapac je tu navukao i par boljih di-džejeva, dobru rasvetu, a za drogu se brinuo lično. Čak mislim da je imao i plantažu marihuane negde na izlazu iz grada. Ne bih se mnogo iznenadio ni kad bih saznao da je od podruma napravio laboratoriju. „Da, da…“, klimao je glavom dok je rolao džoint. „Napravio sam lošu procenu, jebiga… Biće tu i dosta onih brđana, znaš… Malo ljakse varijanta. Vidiš, sad su svi napaljeni na tehno, svi bi da budu in… A praziluk im viri iz dupeta, seljačine… Nema veze, jebiga. Oni će da loču viski pa će tih tvojih dvadeset kutija da me pokrpe, ima i da pretekne… Al’ nema veze, prodaću ja to za mesec dana. Kažeš da je pravi džoni? Nije smućkani?“
„Original škotski. Ima deklaraciju, pečate, sve… Lično sam ga ukrao iz magacina robnih rezervi.“ „A i to drže kao robnu rezervu? Pametno, pametno… To ti je, bre, demokratija, nek se zna što smo izlazili na ulice…“ „Ma da, u Slobino vreme robne rezerve su bile šećer, ulje i brašno. Ovi danas su napredniji.“ Lapac završi sa motanjem svog debeljka. Pripali ga i kao pravi domaćin prvo ponudi mene. „Neka, hvala…“, odbih ga galantno. „Ja sam alkoholičar.“ „Dobro. Lepo je to. Ne moraš da se truješ ovim sranjem.“ „Vidi… Imam nekih problema sa prevozom. Bilo bi lepo ako možeš da mi obezbediš neki karavan ili tako nešto…“ „Nema frke, tebra. Evo, Vili će da preveze robu kombijem. Jo! Vili!“ Iza šanka proviri glava suvonjavog klinca. Zatim čitava njegova duguljasta figura. Šta li je samo radio tamo? Pokušavao da ga popuši sam sebi? „Kaži, Lapac?“, začu se tanušni glasić. „Ovo je moj tebra Dule Palilulac… Upali veća kolica i kreni sa još dvojicom s njim da pokupite skivi. Živa?“ „Živa, Lapac!“, skiknu Vili i podiže palac. Nešto mi se prevrnu u stomaku. Možda onaj dupli vinjak iz Čegra. Bio je to samo prvi znak da stvari neće krenuti na dobro. 14. 04 Krenuli smo Lapčevim kombijem za nabavke. Vili je sa sobom poveo još dva hodajuća kostura kao
ispomoć. Verovatno planira da trojica nose jednu kutiju. Ali ne da se meni. Taman kad sam mislio da sve ide kako treba i u mislima već brojao pare koje će mi na ruke dati Lapac kad mu odvezemo viski, Vili je zastao na raskrsnici kod rampe, nedaleko od moje kuće gde je prvo trebalo da svratimo, i izašao napolje: „Idem po pljuge. ’Oćeš ti nešto?“ Odmahnuo sam glavom i zavalio se u sedište. Čekao sam tako minut ili dva dok je svet užurbano jurio pored mene, svi nešto zauzeti, svi kao u žurbi, ogrnuti kaputima i obučeni u jeftine kineske perjane jakne. Klizaju se po poledici ko guske u magli, vuku sa sobom tek ošurene prasiće i turšiju u staklenim teglama. Paketiće za nestašnu decu i čokolade od trista grama… Paradiraju ti obični ljudi noseći neobičan teret, tek ubijene jelke da ih posade u svoje dnevne sobe i okite šljaštećim ukrasima. Da tako zamaskiraju zločin i još jednom zavaraju sebe… Pogled mi se tada prikovao za retrovizor. Nisam mogao da verujem. Ona dva narkića na zadnjem sedištu bila su već u žešćoj akciji. Jedan je tražio venu stegnuvši komad gume oko ruke, dok je drugi već imao spreman špric. Kad ga pre napraviše, majke im ga narkomanske? Odgovor mi je odmah zasvetleo u glavi kao ona lampica u crtanim filmovima. Ovi su se već bili spremili za rokanje kad ih je Vili prekinuo pozivom da mu pomognu. E, nećete ga majci… Okrenuo sam se ka njima i upitao ih: „Je li, braćo… A šta vi to radite?“ „Pa drogiramo se, hi-hi-hi…“, bio je iskren gospodin Ne Mogu Da Pronađem Venu. „To vidim. Pa zar usred bela dana? Na raskrsnici? U jebenom kombiju?“
„Tebra, znaš kako kaže naš narod: Nužda zakon menja.“ „Slušaj, suvopičasti…“, već sam bio na ivici nerava, „Odma’ da ste prestali s tim sranjem da vam ne bi’ jebô mater u pičku, jasno?“ „Ma odjebi, bre, pederu…“, reče mi on ’ladno. „Ako ti se ne sviđa to što radimo, ti izađi napolje.“ Poslušao sam ga. Izašao sam napolje, zaobišao kombi i stao do prozora s njegove strane. Pokucao sam na staklo i rekao mu da ga spusti. Prvo je oklevao, a onda to i učinio. Kad se staklo spustilo do kraja, zgrabio sam ga za kosu, izvukao mu glavu napolje i počeo da ga penalim. Krenuo je da se bacaka i jauče, onaj drugi je pokušao da ga uvuče unutra, ali nije imao snage za to, pa je uglavnom vrištao kao neka žena. „Ti će mene zajebavaš, pizda ti materina!“, urlao sam dok sam davao oduška svom besu. I ko zna kako bi jebeni džanki prošao da u jednom trenutku nisam postao svestan stvarnosti oko sebe. Jednostavno, pesnica mi se zaustavila u pola zamaha, ukočio sam se koju sekundu, zastao… A onda okrenuo glavu. Bio je to jedan od onih trenutaka koji mudraci nazivaju „prosvetljenjem“. Kao što rekoh, bili smo na raskrsnici. Crveno svetlo na semaforu. Ja sa podignutom pesnicom, držim za kosu uplakanog đankozu. Drugi drogoljub, u stanju totalne panike, urla ko magarac, to jest koliko ga grlo nosi… A iza nas stoji autobus pun putnika. I svi gledaju u mene. 14.52
„Ne mogu da verujem! Pošaljem te da sa čovekom završiš posao, a ti mu prebiješ ortaka!“ „Polako… Polako… Ne znaš celu priču…“ „Neću ni da je znam, Dušane! Ceo komšiluk te gledao dok si mlatio tog jadnika, manijače jedan! Komšika Svetlana je već sve ispričala kevi!“ „Sojka Pendžeruša?! Pa, jebaću joj…“ „Nećeš ti ništa, budaletino jedna! Nemoj da si me više pitao za bilo kakvu uslugu. Nikad! KLIK!“ Vraćam mobilni telefon u džep i lagano pizdim u sebi. Stvarno, Dule… Ajde što si uprskao već ugovoren posao, ajde što si ostao bez love, ajde što si popizdeo na kretena od džankija, ali zar si morao da ga biješ dok te gleda pola Palilule? Sutra kad izađeš na ulicu, bolje stavi papirnu kesu na glavu da te niko ne prepozna. A ona Sojka… Klasična opajdara iz srpskog komšiluka. Takve bi mogle da nam budu pravi izvozni brend. Naš originalni proizvod. Popila mužu krv još pre dvadeset godina, pa kad je jadničak otegao papke i otišao pod zemlju da se konačno odmori ko čovek a deca se razbežala na četiri strane sveta, ona je ostala sama u troiposobnom stanu. I šta takva spodoba da radi u trenucima dokolice i u pauzi između dve južnoameričke serije? Umesto da hekla ili veze goblene, ona se nakalemi na prozor i gleda ko šta radi, ko se pijan vratio kući u tri izjutra, ko je kome očešao kola prilikom parkiranja, ko se sa kim napičkarao… Stalno je čovek može videti na onom njenom prozoru, bulji kao ptica grabljivica u potrazi za svežim tračevima, zbog toga je i dobila takav nadimak… Kad li je pre saznala za ovo moje sranje? Mora da je bila u autobusu koji je stao na raskrsnici. Nije ni išla kući, nego je prvo svratila kod
keve da joj sve ispriča, mogu da je zamislim kako joj slaže svoju verziju događaja: „Lele, komšike… Onaj tvoj ludi sin ič si dušu nema. Ete, sad utepa neko dečište dole kod rampu… Sve ga ubi od pesnice!“ Kakva rospija. I posle se čudi što joj neko zapišava ružičnjak? Kad budem to činio sledeći put, povešću još petoricu drugara. Na leto će umesto cveća moći da ubere kitku kurčeva. Stojim tako na ulici sam. Ko neki jebeni Sneško Belić koga su deca napravila na pogrešnom mestu. Samo mi fali probušeni lonac na glavi i šargarepa umesto nosa… Ali u redu je. I ovakav sam dovoljno smešan sebi i drugima. Telefon opet zvoni. U dilemi sam da li da se uopšte javim, prvo gledam identifikaciju na displeju. Lepo piše: Vojvoda. „Da…“ „Dobar dan, Palilulac. Pa gde si ti?“ „Na Paliluli.“ „To je malo širok pojam. Gde na Paliluli?“ „Hmmm… Evo ovde… Ispred kafane Niški…“ „Ti stvarno nisi normalan! Jesi li zaboravio koji je danas dan? 31. DECEMBAR, bratiću! Jebena NOVA GODINA!“ „Za mene i te kako jebena…“ „Umesto da se spremaš, ti se vucaraš po kafanama. Koja si ti dileja…“ „Ne staj mi na muku. Ceo dan pokušam da uvalim onaj moj viski.“ „I to ne može da sačeka?“ „Ne može. Neću sa nezavršenim poslovima da uđem u novo leto, ima da me bije maler.“ „Kakva glupost. Tja… To i liči na vas Palilulce. Sujeverni ste… I bandoglavi.“ „Da, a vi moroni sa Panteleja mnogo ste bolji…“ „Slušaj, bratiću… Imam jedan zadatak za tebe.“
„Koji?“ „Trebaće nam večeras, za doček, određene količine gandže… Pošto smo mi ovde u nekoj frci, ajde budi drug pa po podne svrati kod Marlija u Durlan i kupi nam sto grama one njegove domaćinke. Daćemo ti pare.“ „Ja da svratim? Ja, kao, nisam u frci?“ „Ma zajebi taj viski, dođi da se oduzmemo večeras… Znaš gde Marli stanuje?“ „Marli?“ „Da. Marli, čuveni diler… Najčuveniji… Kô Bob Marli. Ajron, Lajon, Zajon…“ „Čuo sam za Marlija. Živi kod tri solitera, naći ću ga.“ „Car si, bate. Hvala ti, vidimo se večeras. Zdravo.“ „Zdravo…“ Eto još jedne obaveze. Ali šta da radim. Vojvoda mi je stari drugar, išli smo zajedno u mašinsku školu. Sredio mi je da za džabaka slavimo Novu godinu u tom kafiću u Ulici Filipa Kljajića, nisam mogao da ga odbijem. Osim toga, na toj žurci će biti i Lela, jedna fina studentkinja ekonomije iz Leskovca na koju sam odavno bacio oko. Kad kažem fina, mislim na to da je cura još uvek neiskvarena. Tek što je došla u grad da studira, još uvek se nije navukla na dizelaške kafiće, skupu garderobu i turbo-folk. Dakle, sirov i neobrađen materijal koji bih ja rado da propustim kroz šake, da izvajam svoju džepnu Veneru ili tako nešto… Može i Trejsi Lords11 za poneti. Dok tako razmišljam o oblinama mlađane Leskovčanke, osećam se bolje, samo da nije tog jebenog viskija što mi stoji nad glavom i maleriše mi ulazak u novu godinu. „Eto, kad ti čovek treba, ti ga odma’ nađeš!“, kaže neko levo od mene.
Sloba Buljavi viri kroz prozor svog jugića i kezi mi se onim svojim osmehom čoveka koji se pravi da nema nikakvih problema u životu. Izgleda malo bizarno, obučen u fensi odelo, dok sedi za volanom tog krša koji bi bio odličan muzejski eksponat na izložbi „Srbija u praistoriji“. On je bio jedan od onih likova koji su stalno u spidu, stalno valjaju neku robu, stalno ugovaraju neke poslove i tako to… Verovatno zbog sve te frke, već godinama vozi ista kola i nosi isto odelo, jebiga, nema se vremena da se kupe nove stvari… „Ako tražiš čoveka, zajebô si se… Ja sam samo Palilulac.“ „Čista filozofija, brate!“, urla Sloba da me odobrovolji, zatim postavlja čuveno pitanje: „Je li, brate… Je l’ oćeš ti da zaradiš neke pare danas?“ Aha, čari ekonomije… Slobo, gde si bio sve ovo vreme da me prosvetliš i učiniš trulim bogatašem? „Ne znam… Nešto me neće kinta ovih par poslednjih sati.“ „Upadaj…“, pokazuje mi on na suvozačko sedište. „Tražim te ceo dan za onaj tvoj viski. Imam nekog ko je zainteresovan za to.“ Gledam u njegovo okruglo lice, malo s nevericom a malo i sa oklevanjem. Sloba vidi da se kolebam, pa će da kaže: „Ajde, bre, Palilulac. Ljudi nas čekaju…“ „A gde to?“ „Gore, u kafani Apelovac… Videćeš…“ Nikad me nije bilo teško ubediti, naročito kad je kinta u pitanju. Ne znam samo da li sam zbog toga više naivan ili više pohlepan. 15.17
U Srbiji postoji jedna posebna vrsta društvenih parazita. To su univerzitetski profesori. Oni su praktično neuništivi, u stanju su da prežive sve: i političke promene, i revolucije, i trovanja alkoholom… Tu i tamo nekog omanda infarkt, ali ništa strašno, to je samo još jedna žrtva prinesena na oltar nauke. Čisto da bi neki drčni asistent mogao da se uzvere na katedru kao majmun na bananu, pa da tamo ubire plodove višegodišnjeg dupeuvlačenja, sve dok i njemu glave ne dođu špriceri i teleće glave u saftu. Pogleda malo mutnog od popijenog rozea, dva podgojena krmka gledala su u nas preko brda od pečenja. Jednog sam poznavao, bio je to profesor Šljivić sa Pravnog fakulteta, nekad je predavao marksizam a sad se preorijentisao na političke nauke. Morao je sam sebi da izmisli novi predmet kako bi zadržao katedru. Intelektualac sa erudicijom koja ne vredi ni četvrt bureka. Tako nešto moguće je samo ovde u Srbiji. I pored toga što je na sebi imao selski prteni džemper, Šljivić je i da je negovao svoj prepoznatljivi imidž, onako proćelav sa bradom koju su prošarale sede, malo zamašćenom od prasetine i kupus-salate, ličio je na druga Lenjina. Drugi je bio neki lik s medicine, gromada od čoveka, buljavih očiju i debelih, pohlepnih usana. Zavalio se nazad u stolicu, opterećen prenapornim radom na satiranju hrane i pića, košulja mu se povukla naviše tako da mu je pola golog čkembeta ispalo napolje. Nije mnogo mario za to, ljudi kao on sopstvenu bahatost doživljavaju kao nešto sasvim prirodno. Sloba mi je za njega rekao da je neko mudo na medicini, to jest, da je jedan od vodećih niških stručnjaka iz oblasti hirurgije, pomenuo je prezime, ali ga nisam zapamtio, nisam želeo.
Dakle, gospodo profesori, vi ćete da kupite moj viski? Treba vam za podizanje intelektualnog nivoa predavanja ili tako nešto. Stvarno lepo… Još će ispasti da jedan lopov sa Palilule daje doprinos visokoškolskom obrazovanju, ludilo. Tada se onaj debeli, hirurg, trgnuvši pre toga ostatak vina iz svoje čaše, nagnu prema Slobi, pa će da mu kaže: „Sinko… Što imam ljubavnicu… Dupence joj ko moja muda!“ Onda poče svojim šaketinama da pokazuje koliko je mala pozadina njegove dragane, napomenuvši pritom da se radi o studentkinji koja ima devetnaest godina. Pokušavam da zamislim tu glupavu ovcu ispod ove hodajuće svinjske polutke, ali mi nešto ne ide… Šta ću kad sam gadljiv čovek. „… I onda je ja stisnem za to njeno dupence, a ona kaže: Jao, profesore, što ste vi nevaljali! A ja onda navalim ko mutav… Pa kad joj ga svirnem…“ „Dobro, dobro, Milorade…“, prekida ga Šljivić nervozno, zatim se okreće ka meni. „Ti, momak, imaš taj silni viski, je l’ tako?“ Klimam glavom. „I voljan si da nam ga prodaš?“ Klimam glavom. „Mogao bi da nam ga isporučiš odmah? Bez odlaganja?“ Klimam glavom. „Dobro… E pa, ovako. Nama je Sloba rekao da si mu ti neki ortak pa ćeš da nam izađeš u susret. Vidiš… Mi ćemo to da ti platimo pola sad, a pola posle Nove godine. Naravno, podrazumeva se da ćeš malo da nam spustiš cenu, na kraju krajeva… Ko će drugi da ti kupi dvadeset kutija viskija poslednjeg dana u godini?“ Gledam u njega nimalo iznenađen. Upravo mi je demonstrirao svoj uobičajeni način ophođenja sa
ljudima. Profesor Šljivić je definitivno bio jedan od onih koji su do svoje titule i svojih društvenih privilegija došli gazeći preko leševa. Shodno tome, meni se obraćao onako kako je i navikao, s visine, sa sebi primerenom arogancijom, s navikom da se svaka njegova želja bez pogovora ispuni, sa ubeđenjem da je uvek u pravu… E pa, nećeš ga majci. „Slušaj, matori…“, kažem ja njemu i krajičkom oka vidim kako Sloba, koji sedi kraj mene, lagano počinje da bledi u licu. „Nisam ja neki tvoj potrčko ili gladni student kojeg ćeš da podjebavaš na ispitu čisto zato što ti žena prethodne večeri nije dala da je jebeš. On zuri u mene poluotvorenih usta, hoće nešto da kaže, ali ja nastavljam. „Šta, bre, pola sad – a pola posle? Nisam ti ja hipotekarna banka. Ima da platiš sve odma’ i sad. I to po punoj ceni. Nisi ti ništa bolji od ostalih, naprotiv… Ja sam pošten lopov i taj sam viski pošteno ukrao. Ako ti se ne sviđaju uslovi, teraj se u kurac.“ „Ma, ne, ne, neeeeee!“, ubacuje se Sloba histerično, „Taman posla… Profesore, molim vas, izvinite… To je nesporazum. Nije vas razumeo. Sad ću ja da porazgovaram s njim…“ Sloba me podiže sa stolice i odvodi u stranu, ujedan ugao. „Je l’ si ti normalan?!“, histeriše na mene kao manijak. „Kako to razgovaraš s njim?! Pa to je univerzitetski profesor, a ne neki tvoj dripac sa Palilule!“ „Ajde? I zato ne zna šta znači kad mu neko kaže da ide u kurac?“ „Slušaj, bre, Dule… Ja još nisam položio ispit kod njega…“
„Pa ’oćeš da to završiš mojim viskijem? Neće moći ove noći…“ „Hteo sam da uradim dve korisne stvari odjednom. Da bude dobro i meni i tebi. Spusti malo loptu, ja ću njega da omekšam, dogovorićete se… Važi?“ Gledam ga par sekundi onako zajapurenog i isfrustriranog, a onda kažem: „Aj’ da vidimo i to čudo…“ Vraćamo se za sto. Sloba seda naspram Šljivića sa širokim poltronskim osmehom. Ja ih kuliram i naručujem od konobara pivo. Sloba se sad tu nešto domunđava sa Šljivom. To traje malo duže, taman toliko da ja odgustiram svoj amstel. Dok sve to traje, gledam u uglednog stručnjaka za hirurgiju preko puta sebe. Onako pijan, zapleten u svoje čkembe kao u veliko govno, pokušava da ustane sa stolice, očigledno gonjen neumoljivom fiziološkom potrebom. Teret velike društvene odgovornosti i godina provedenih u vernom služenju nauci i državi prikucao ga za stolicu pa mu ne daje da mrdne. Mora da je strašno biti akademac, mislim se… Stalno neke večerinke, neki kokteli, simpozijumi i seminari, od svega toga čovek nekako oteža, umori se… „Evo, ovako…“, kaže Sloba na kraju, diplomatski i poslovno. „Profesor Šljivić će da ti plati cenu koju tražiš, ali ona verzija za pola sad, a pola posle ostaje. Cirkam ja onaj amstel, baš mi fino lego, ko pred Ligu šampiona. Gledam u ova dva idiota, pa na kraju kažem Šljivi: „Da vas pitam nešto, profesore… Je l’ primate vi mito?“ Sloba, već na putu da dobije srčani napad, krenuo da izglađuje stvar, ali Šljiva ga prekida i gotovo uvređeno odgovara:
„Primam. Pa šta?“ „Pa je l’ može da se plati pola pre ispita, a pola posle?“ „Ne može!“ „E pa, ne može ni moj viski! Plati pa klati! Što je šestica iz tvog usranog predmeta bolja od mog džoni vokera?“ Dovršim ja lepo onaj moj amstel i ustanem sa stolice. Nema posla sa ovakvim ljudima. Sad mu ne bi’ prodao viski pa da mi ga plaća suvim zlatom. Pre bih ga sam sveg popio nego da ga prodam ovoj smradini. „Slobo, ajde da me odbaciš nazad.“ Sloba se kao pravi lud, razočarano gleda ispred sebe i ne jebava me. „Možeš ti i peške“, kaže. „Slobo…“, kažem ja njemu sa doziranom pretnjom u glasu. „Ja mogu i sam da se odvezem onim tvojim kršem… Treba samo da spojim dve žice.“ Malo oklevajući, zbunjen i pometen, Sloba ustaje sa stolice i izvinjava se onoj dvojici volova. Šljivić ga ignoriše uvređeno. Al’ će lepo da ga obori kad dođe ispitni rok… Dok odlazimo ka izlazu, ne trudim se mnogo da slušam Slobu kako mi priča da sam ga zajebô, da sam ispao pička i kako sam netolerantan. Malo potom, iza nas urla profesor Šljivić: „Milorade! Opet si se upišô! Neću nikad više s tobom da idem u kafanu!“ 16.00 Sloba me je ostavio na mestu gde me je i pokupio, ispred kafane Niski u mom komšiluku. Stojim tako ko usran, deset sati pre početka nove
kalendarske godine na trotoaru i razmišljam gde sam se zajebô. Jebô me viski. Da sam ukrao tonu domaće brije, lakše bih je prodao. Ali ne vredi mi sad da kukam. Razmišljaj, Dule… Nađi odgovor na nemoguće pitanje: Kome treba dvaes kutija džoni vokera 31. decembra u četiri sata po podne? Kô da je izašao kroz šaht na kolovozu, pored mene se tada stvori moj komšija Joca. Prosto mi nije bilo jasno kako nisam primetio takvu gromadu od čoveka, mora da sam se bio mnogo zamislio. U stvari, čovek je samo izašao kroz vrata kafane iza mene. „Komšijo…“, oslovi me on, verovatno kao uvod u pitanje o mom performansu na rampi od pre dva sata. Loše vesti imaju ružnu osobinu da se brzo šire. „Kaži, čika Joco?“ „Je l’ možeš da uđeš ovamo da mi pomogneš nešto?“ Eh, pa mogu… Ja sam čovek koji ima sve vreme ovog sveta. Uspeo sam da zaserem svud gde sam mogao, pa sad mogu i malo da kuliram i izigravam dobro dete. Ulazimo zajedno u kafanu, gazda Joca i ja, malo je bolje sređena u odnosu na ono kakva je bila kad sam poslednji put tu ušao pre nekoliko meseci. Može slobodno da se kaže da je lokalna birtija zahvaljujući renoviranju i boljoj vinskoj karti avanzovala u malo jaču švalersku kafanicu sa solidnim roštiljem i kič reprodukcijama romantičarskih slikara po zidovima. Sve je tu bilo spremno za doček, konobari su okitili sve što su mogli onim glupavim šarenim visećim ukrasima što se kupuju na metar, a kuvarice su šećerom u prahu ukrasile prozore nazovipahuljicama i lažnom
zimskom idilom i ispisale ono „srećna nova“ i slične gluposti. Odvratno. Ima li očiglednije demonstracije životnih stereotipa od ove? Kako je ono bio rekao Bukovski? Nova godina me je oduvek ispunjavala užasom. E pa, bio si u pravu, matora pijanduro… „Eno, vidiš, gore…“, pokazuje Joca prstom na vrh velike jelke. „Tu treba da se nakači jedna džamutka… Znaš ono… Ukras…“ „Aha“, klimam ja glavom i postavljam logično pitanje: „A što je dosad niste nakačili?“ „Pa, vidiš…“, kao vajka se on. „Mene nešto žiga reuma, a ovi moji konobari svi imaju neku rabotu, treba se postave stolovi, čisti stonjaci, escajg… Evo, sa’ ću ti ja donesem merdevine i tuj džamutku.“ Džamutka je glupavi porcelanski ukras, dugačak i šiljat, sa okruglim zadebljanjem pri dnu. Trebalo bi da predstavlja nekakvu zvezdu, kometu, jebem li ga… Mene je neodoljivo podsećala na onu stvar. Penjem se ja tako uz one merdevine i punih petnaest minuta pokušavam da nakačim taj porcelanski kurac na vrh jelke… Prvo je preširok, pa je preuzak, pa je prekratak, pa spada… Blagi užas. Al’ šta da radim, kita ko kita, nema veze što je veštačka… A ispod mene, matori Joca, koji je izgleda već svirnuo neku, sere li sere… Priča on meni kako je spremio mnogo dobru prasetinu, kako mu je neki lik iz Mramorskog Potoka doneo mnogo dobar kajmak i vrške papričice za one što vole ljuto, kako će da dođu neki direktori i političari… Kad konačno siđem dole, on me potapše po ramenima uz zadovoljni osmeh. „Bravo, Dule… Baš te namuči…“ „Ne mari, čika Joco. Nego, daj jedno hladno pivo da se povrnem.“ Sedamo mi tako za jedan od stolova. Joca donosi jednog rogonju12 za mene i domaću za njega i nastavlja da mi priča svoj ugostiteljski život i
priključenija. Ja pijem ono pivo i razmišljam nešto na temu uzaludnosti života i okrutnosti sudbine prema nama poštenim lopovima kada mi privlači pažnju jedna rečenica koju on izgovara: „Čuo sam da imaš neko piće za prodaju.“ Gledam u njega, malo sa nevericom, kao da nisam siguran da me je ovo stvarno pitao, umesto odgovora samo mrmljam: „Aha…“ On tada podiže svoju golemu čvornovatu šakulopatu i debelim palcem pokaza na šank iza svojih leđa. „Će mi treba taj fin alkohol za doček večeraske. Zajebao sam se… Prijavilo mi se mnogo više gosti nego što sam očekivao. A će bude dosta i direktori i ostali đuvečari. A oni loču samo viski. Ja nisam kupio ni flašu. Mislio sam, koji će mi moj, nek se pije domaća komova, dobra im je…“ „Stvarno?“, nacerio sam se oduševljeno. „Kol’ku količinu imaš?“ Dok mi u glavi Mik Haknal i Simply Red sviraju onu njihovu: I’m talkin’ about money, money, money, ja kažem: „Imam dva’es kutija.“ Komšija Joca se malo zamisli, pa na kraju izgovori magičnu reč: „Može.“ 16.47 Eto nas ispred kuće Nervoznog Lakija. Odlučio sam da sve ostavim kod njega jer je on jedan zajeban tip. Niko neće da ga pita otkud mu toliki viski, niko neće tražiti na zajam par flaša ili par kutija, niko se neće usuditi da ukrade…