RTC 1 2014

ISSN 1330-0377

Godina 22, br. 1 (43), str. 1-246 , Rijeka, 2014. UDK: 2 (05)

SADRŽAJ

NAŠA CRKVA U BULEŠIĆEVO VRIJEME

Teološko-pastoralni tjedan,
Rijeka, 16. rujna 2013.

Uvod: Naša Crkva u Bulešićevo vrijeme .................................................. 3
Putem dijaloga – uz pedesetu obljetnicu enciklike
pape Pavla VI. Ecclesiam Suam (1964.-2014.).......................................... 5

IZLAGANJA

Stipe TROGRLIĆ,
Progoni i stradanja Katoličke Crkve na području
današnje Porečke i Pulske biskupije 1945. – 1947.................................... 9

Jure BOGDAN,
Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće za svećenike danas.................... 41

Mate ŽMAK,
Miroslav Bulešić - anđeoski lik i evanđeosko djelovanje........................ 55

Josip GRBAC – Silvija IVANČIĆ,
Moralno promišljanje o mučeništvu Miroslava Bulešića........................ 67

Franjo VELČIĆ,
Krčki biskup dr. Josip Srebrnić – prvi progonjeni biskup
nakon Drugoga svjetskog rata.................................................................. 89
Natalija BOGOVIĆ,
Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike laike danas..................... 121

RASPRAVE I ČLANCI
Stanko Josip ŠKUNCA,
O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner domovina glagoljice................. 135
Milan ŠPEHAR – Tihana GRŽANIĆ,
Duhovnost i umjetnost.......................................................................... 196
Božidar MRAKOVČIĆ – Sandra VIDOVIĆ,
Značenje glagola proseu,comai (moliti) u Lukinu evanđelju.................. 189
Mirjana PINEZIĆ,
Svadbeni misterij i objava teološke dimenzije ljudske ljubavi.............. 221

PRIKAZI I RECENZIJE
Anton Tamarut,
Obiteljsko lice Crkve (Nikola Vranješ).................................................. 237
Božo Lujić,
Vjera u Boga uvijek novih mogućnosti. Pretpostavke
za biblijsku teologiju Staroga zavjeta (Anton Tamarut)........................ 243

Uvod 3

NAŠA CRKVA U BULEŠIĆEVO VRIJEME

Ovaj broj Riječkog teološkog časopisa, kao i obično, donosi
dvije grupe radova. Prva je vezana uz blaženog Miroslava Bulešića,
a druga raspravama (porijeklo glagoljice, odnos Crkve i umjetnosti,
objava teološke dimenzije ljudske ljubavi, značenje grčkog glagola
moliti u Lukinom evanđelju) te prikazima novih naslova. Donosimo
i prigodni osvrt o pedesetoj obljetnici enciklike pape Pavla VI. Ecc-
lesiam Suam.

Teološko-pastoralni tjedan u Rijeci u rujnu 2013. bio je u zna-
ku beatifikacije Miroslava Bulešića, koja je uslijedila nakon njega,
28. rujna 2013. u Puli. Izborom teme TPT-a biskupi Riječke metro-
polije htjeli su svećenicima i redovnicima bolje približiti lik ovoga
istarskog svećenika i mučenika naše Crkve iz 20. stoljeća te na nje-
govu primjeru potaknuti sve na hrabro svjedočenje vjere u novim
vremenima.

Miroslav Bulešić rođen je 13. svibnja 1920. u Čabrunićima
(Svetvinčenat). Godine 1943. imenovan je župnikom u Kanfanaru,
a od 1946. postao je nastavnikom i odgojiteljem u Pazinu. Usproti-
vio se komunističkom petogodišnjem planu koji je uključivao rad
nedjeljom te udaljavanje Crkve iz javnog života. U kolovozu 1947.,
prigodom krizme u Lanišću, komunisti su nožem napali Miroslava u
župnoj kući, od čega je preminuo.

Kako bi se shvatile okolnosti Bulešićeva hrabra svjedočan-
stva, predavači na TPT-u ocrtali su uvjete života Crkve nakon Dru-
gog svjetskog rata i za vrijeme komunizma. Tada se nisu izmijenile
samo granice naših dijeceza već su, prije svega, nastali novi uvjeti u
kojima su kršćani u Hrvatskoj bili pozvani svjedočiti svoju vjeru. U
ovom broju Riječkog teološkog časopisa donosimo nekoliko radova
s toga skupa. Dva rada, među kojima i autor angažiran u samoj po-
stulaturi kauze, pišu o liku istarskog svećenika Miroslava Bulešića.
Njegovo mučeništvo nije samo događaj iz povijesne spomenice već
je to, prije svega, poticaj na promišljanje i aktualiziranje njegove
poruke u današnjem vremenu. Bulešićevo svjedočanstvo pita nas o
današnjim situacijama u kojima Crkva obavlja svoje poslanje.

4 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Uvod 5

PUTEM DIJALOGA – UZ PEDESETU OBLJETNICU
ENCIKLIKE PAPE PAVLA VI. ECCLESIAM SUAM
(1964.-2014.)

Početkom kolovoza ove godine, točnije na Preobraženje Gos-
podinovo, navršit će se pedeset godina od 6. kolovoza 1964. kada je
papa Pavao VI. izdao svoju prvu encikliku Ecclesiam Suam. Prilika
je to da se ukratko podsjetimo na programatski tekst toga pontifi-
kata, encikliku posvećenu putevima Crkve u navještanju evanđelja.
Razlog osvrta nije samo skora beatifikacija pape Montinija, već prije
svega aktualnost misli Pavla VI. o tome kojim putem treba Crkva ići
kako bi ostvarila svoje poslanje.

U enciklici prevladava ekleziologija zajedništva. Očito je kako
se time nastojalo utjecati na shemu de Ecclesia o kojoj je rasprava
tada bila u punom zamahu. Uistinu, communio, zajedništvo, biti će
važan ako ne i središnji pojam koncilske ekleziologije, koja će biti
formirana do konca slijedeće 1965. godine. Papa se u enciklici usre-
dotočio na tri točke: svijest Crkve o sebi, obnova i dijalog.

Prva dva dijela enciklike od temeljnog su značenja i postepeno
uvode u treći dio. Naime, bez identiteta i obnove istinsko stavljanje
u odnos sa svijetom nije moguće. Samo življeni kršćanski identitet
omogućuje nam shvaćanje različitosti svjetovnog života: biti u svi-
jetu, ali ne biti od svijeta. No ta razlika nije neka separacija kršćana
u odnosu na svijet. Kada se Crkva razlikuje od svijeta ona mu se ne
suprotstavlja na način da mu je neprijateljicom, već je pored njega
u smislu da je pozvana preobraziti ga. Milost nije privilegij koji kr-
šćanin može ljubomorno čuvati za sebe, već ga mora priopćavati
drugom i širiti ga. Tu se javlja dijalog. Papa ne želi Crkvu koja bi
bila izvan svijeta i u trajnoj osudi svijeta.

Papa Pavao VI. enciklikom Ecclesiam Suam nastoji teološ-
ki utemeljiti dijalog i posvijestiti nam kako dijalog izvire iz same
strukture naše vjere. Dijalog nipošto nije neka moda ili neka tehnika.
Dijalog je nutarnji zahtjev naše vjere; upisan je u samu narav reli-
gije, osobito objavljene religije, i u samo biće Crkve. U objavi Bog
preuzima inicijativu i stupa u otvoren dijalog s cijelim čovječan-

6 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

stvom. Riječ Božja prišla je k nama Utjelovljenjem i Evanđeljem;
Evanđelje je izrazita objektivizacija dijaloga utjelovljenoga Božjeg
Sina (Riječi) s čovječanstvom. Budući da se svijetu nikako ne može
donijeti spasenje izvana, potrebno je da poput Riječi Božje koja je
postala čovjekom poprimimo životne oblike onih kojima želimo pre-
nijeti Kristovu poruku. Pritom moramo prihvatiti sve što je humano
i pošteno. Taj jedinstveni dijalog Boga s ljudima, koji se odvijao u
povijesti spasenja, omogućio nam je da shvatimo nešto o njemu, o
otajstvu njegova života, kakav on jest – a on je Ljubav – i na koji
način hoće da mu iskazujemo poštovanje i da mu služimo, to jest
ljubeći.

Kako još prije više desetljeća komentira Bonaventura Duda
(prema Koncilske teme ili Misterij kršćanske egzistencije po II. va-
tikanskom koncilu, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1999.), Pavao VI.
naznačuje teološku metodologiju dijaloga u kojoj ističe to da Bog
započinje dijalog, on ima inicijativu. Zbog toga ne smijemo čekati
da nas ljudi pozovu, već treba da sami povedemo s njima dijalog.
U dijalogu spasenja pokretač je čista ljubav, božanska dobrota, sto-
ga duša dijaloga kršćana našeg vremena treba biti ljubav, gorljiva
i dušoljubiva, nipošto koristoljubiva ljubav. Dijalog spasenja nije
otpočeo u razmjeru sa zaslugama onih kojima je bio upravljen, a
još manje u omjeru s uspjehom i neuspjehom, stoga i naš dijalog
treba biti bezgraničan i neproračunat. Dijalog spasenja što ga je Bog
otpočeo sav se odvija u ozračju slobode. Bog svakome upućuje po-
ziv na ljubav, nikoga fizički ne prisiljava. Iako taj Božji poziv znači
strahovitu odgovornost, Bog svakome ostavlja netaknutu slobodu da
njegov poziv primi ili odbije. Stoga Crkvi ne trebaju sredstva vanj-
ske prisile. Poštujući građansku slobodu svog slušateljstva, Crkva
smjera samo tome da putovima ljudskog misaonog priopćavanja i
odgoja izmami nutarnje spasiteljsko uvjerenje i osvjedočenje. Di-
jalog mora biti svima pristupačan, upravljen svakome tko je dobre
volje, treba biti obazriv, postepen te računati na lagano i psihološko
povijesno sazrijevanje.

Papa određuje krugove dijaloga: 1) cijelo čovječanstvo; 2) svi
koji vjeruju u Boga; 3) svi kršćani. Antropološki razlog dijaloga Cr-

Uvod 7

kve i čovječanstva nalazi se u maksimi Nil humanum a me alienum
(Ništa ljudsko nije mi tuđe.). Glede dijaloga unutar same Crkve papa
poziva na dijalog sve njezine članove. Želi da se unutarnji crkveni
odnosi prožmu duhom dijaloga, jer zaista dolikuje da među sobom
razgovaraju članovi jedne te iste zajednice koja se temelji na ljubavi.
Taj unutarnji dijalog u Crkvi treba biti familijaran, pun vjere i ljuba-
vi, djelatan, živ, prisan, osjetljiv za svaku istinu, za svaku krjepost i
za sve vrijednosti kršćanske baštine, iskren, prožet uzornom sveto-
šću, spreman čuti sve glasove ljudi našega vremena, podoban da od
katolika napravi ljude zaista dobre, mudre, slobodne, nepristrane,
vedre i hrabre.

Pedeseta obljetnica ove enciklike prilika nam je da se priupi-
tamo kakva je svijest o crkvenosti, o obnovi i o imperativu dijaloga
kod hrvatskog katolika danas? U kojoj su mjeri pastoralni ciljevi
naših župa i biskupija plod toga plodotvornoga suodnosa između
svijesti o vlastitom identitetu, obnovi i dijalogu? Nije li danas bez
te interakcije posve nemoguće prepoznati znakove vremena i izbje-
ći određene neuspjehe u svjedočenju evanđelja i prenošenju evan-
đeoske poruke suvremenom čovjeku, osobito mladima? U kojoj je
mjeri svijest o potrebi dijaloškoga usmjerenja danas prisutna u ži-
votu Crkve u Hrvatskoj i koliko ga osjećamo, ne kao stvar osobnog
izbora, već kao obvezu koja proizlazi iz naše vjere? Ta je svijest
usko povezana s prihvaćanjem i življenjem crkvenosti. Ostvarivanje
dijaloga u praksi ili njegovo odbijanje, uvjereni smo, u uskoj je vezi
s istinskim poimanjem Crkve kao Naroda Božjega. Nije li upravo na
Drugom vatikanskom saboru katolička ekleziologija pojmom Naro-
da Božjega dala ključnu definiciju Crkve? Koliko ima danas dijaloga
među katolicima u Hrvatskoj? Koliko ima dijaloga između biskupa
i svećenstva, između zaređenih članova Crkve i vjernika laika, svih
njih skupa s pripadnicima drugih kršćanskih konfesija, drugih reli-
gija i onih koji ne vjeruju? Da li se dijalog vjernika i nevjernika u
Hrvatskoj na početku trećega tisućljeća vodi uistinu oko temeljnih
egzistencijalnih pitanja koja su jedina kadra, danas kao i u prošlosti,
potaknuti čovjeka da odgovori na pitanje: A vi, što vi kažete, tko sam
ja? (Mt 16,15; Mk 8,29; Lk 9,20)? Dijalozi kojima svjedočimo, čini

8 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

nam se, odveć su često samo ideološka razračunavanja iz kojih se
neće roditi istina, a još manje istinska čežnja za kršćanskim Bogom
koji u svakom vremenu, i neovisno od bilo koje kulture i društvenog
sustava, daje odgovor na skrivenu čežnju svakoga čovjeka jer je ani-
ma humana naturaliter christiana. U suvremenom pluralnom i se-
kulariziranom hrvatskom društvu istinski dijalog pravi je put Crkve.

Marko Medved

S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 9

IZLAGANJA

Stipan Trogrlić

PROGONI I STRADANJA KATOLIČKE CRKVE
NA PODRUČJU DANAŠNJE POREČKE I PULSKE

BISKUPIJE 1945. – 1947.

dr. sc. Stipan Trogrlić, viši znanstveni suradnik
Institut društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Pula

Izvorni znanstveni rad
UDK: 94(497.5 ISTRA)”1945/1947” [272:262.3 POREČ-

KA I PULSKA] (000.282)(000.322)(091)
Primljeno: 15. 03. 2014.

Na području onog dijela Istre koji je poslije rata pripao Ju-
goslaviji (Zona B) civilni (upravni) organi vlasti bili su kotarski,
gradski i mjesni Narodnooslobodilački odbori na čelu s Oblasnim
NOO-om za Istru. Cjelokupan društveni život kontrolirala je sve-
moćna Partija uz pomoć sveprisutne tajne policije – Odjeljenja za
zaštitu naroda (OZNA), odnosno kasnije Uprave državne bezbedno-
sti (UDBA). Po međunarodnom pravu, Vojna uprava Jugoslavenske
armije (VUJA) trebala je nadzirati, do potpisivanja mirovnog ugo-
vora s Italijom, da privremena civilna vlast poštuje i provodi ranije,
tj. talijansko zakonodavstvo. Međutim, novi organi vlasti uvodili
su nove, revolucionarne odredbe na udaru kojih se našla i Kato-
lička Crkva u Istri. Zapravo, svi progoni i stradanja Crkve u Istri
proizlazili su iz komunističkog modela vlasti koji, s jedne strane,
egzistira na stalnom podgrijavanju teze o ugroženosti od vanjskog i
unutrašnjeg neprijatelja, a s druge strane, na potrebi apsolutne kon-
trole cjelokupnog društvenog života. Budući da je Katolička Crkva
u Istri po sebi unutarnji neprijatelj, podvrgnut Vatikanu, vanjskom
neprijatelju, a usto teško ju je podvrći redovitim mehanizmima kon-
trole, onda su progoni i represija ostali jedino sredstvo njezina dr-
žanja pod kontrolom.

Ključne riječi: Istra, Katolička Crkva, »narodna vlast«, pro-
goni, stradanja.

***

10 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Prostorni, crkveno-vjerski i državno-politički okvir

Teritorijalni opseg Porečke i Pulske biskupije u današnjim gra-
nicama odredile su dvije bule: Locum beati Petri pape Lava XII.
iz 1828. godine i Prioribus saeculi pape Pavla VI. od 17. listopada
1977. godine. Prvom su se bulom Porečka i Pulska biskupija, dotada
odvojene biskupije, ujedinile pod vlašću zajedničkog biskupa, ali
su pravno ostale zasebne dijeceze. Biskupija je obuhvaćala prostor
zapadne i južne Istre te je bila podijeljena na sedam dekanata: Poreč,
Rovinj, Kanfanar, Motovun, Pula, Vodnjan i Labin. Drugom bulom
Pazinska apostolska administratura sa šest dekanata (Kršan, Pićan,
Pazin, Buzet, Oprtalj i Umag), dio Tršćanske biskupije, pripojena je
Porečkoj i Pulskoj biskupiji. Budući da je bulom Prioribus saeculi
određeno da se crkvene granice »uvijek poklapaju s granicama Ta-
lijanske Republike s jedne strane i Jugoslavenske republike s druge
strane, a unutar te Države s međama Slovenije i Hrvatske«, kape-
lanije Pregara, Gradina i Topolovac, predmet dugog spora između
Pazinske administrature i Apostolske administrature za Slovensko
primorje1 sa sjedištem u Kopru pripale su novouspostavljenoj Ko-
parskoj biskupiji, a župe Kaštel, Savudrija i kapelanija Sveta Marija
na Krasu, u prošlosti dio Piranskog dekanata, tj. Koparske biskupije,
postale su dijelom Porečke i Pulske biskupije.2

Prema crkvenim statistikama, 40-ih godina 20. stoljeća, u 13
navedenih dekanata nalazilo se 108 župa i 27 kapelanija. Svjetovnih
svećenika bilo je 138, a redovničkih 29. Četiri muška reda (bene-
diktinci, franjevci-opservanti, franjevci-konventualci i salezijanci)
imala su svoje zajednice u Novigradu (Dajla), Rovinju, Puli i Pa-
zinu. Osam ženskih redovničkih nominacija (1. Suore Zelatrici del
Sacro Cuore di Gesù, 2. Suore della Providenza della Congregazio-
ne di san Gaetano, 3. Suore della Congregazione Divini Salvatoris,
4. Suore Clarisse Francescane del Santissimo Sacramento, 5. Suore

1 Radilo se o dijelovima Goričke, Koparske i Riječke biskupije koji su se poslije Drugog svjetskog
rata našli u sastavu NR Slovenije. Biskupijski arhiv u Poreču (dalje: BAP), Apostolska administra-
tura u Pazinu (dalje: AAP), Jurisdikcija II, Pregara, Gradina Topolovac.

2 Istarska Crkva jedna. Proslava crkveno-pravnog ujedinjenja, travanj 1978., Župni ured Eufra-
zijeve bazilike, Poreč, 1978., str. 6; Dragutin NEŽIĆ, Od Apostolske administrature u Pazinu do
jedinstvene biskupije u Poreču 1947.-1978., Biskupski ordinarijat u Poreču i Istarsko književno
društvo (dalje: IKD) Juraj Dobrila, Poreč – Pazin, 1988., str. 37.

S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 11

del Sacro Cuore di Gesù e Maria, 6. Suore della Congregazione de-
lla Santa Famiglia, 7. Suore Minime dell’Addolorata, 8. Suore della
Congregazione delle figlie di San Giuseppe) imalo je svoje zajednice
(samostane) u 11 istarskih mjesta: Brtonigla, Buje, Labin, Motovun,
Novigrad, Pazin, Poreč, Pula, Rovinj, Umag, Vodnjan. U tim zajed-
nicama živjela je 221 sestra. Bilo je 225.405 vjernika katolika.3

Istarski biskupi tršćanski i koparski Antonio Santin i Raffaele
Radossi bili su po nacionalnosti Talijani, što se nikako ne smije iz-
gubiti iz vida kad se govori o njihovu javno-političkom djelovanju
u poratnom vremenu. Santin, svećenik Porečke i Pulske biskupije,
rođeni Rovinjac, nakon pet godina provedenih na mjestu riječko-
ga biskupa, godine 1938. imenovan je tršćanskim i koparskim bi-
skupom. Normalizacija odnosa između fašističkog režima i crkvene
vlasti na području Tršćanske i Koparske biskupije bila je ne samo
posljedica potpisivanja Lateranskih ugovora između Mussolinijeve
vlade i Svete Stolice,4 ili »približavanja srednjih talijanskih sloje-
va Crkvi i davanja Crkvi važne uloge u lokalnoj zajednici«,5 nego i
osobnog Santinova zauzimanja.6 Godine 1942., nakon smrti Trifuna
Pederzollija, za porečko-pulskog biskupa imenovan je Raffaele Ra-
dossi, franjevac konventualac s otoka Cresa. Rođen je u hrvatskoj
obitelji Radoslović. Majka mu, navodno, nije ni poznavala talijan-
ski jezik,7 u kući se, znači, govorilo hrvatski. Tijekom školovanja
na talijanskim crkvenim učilištima Radossi se priklonio talijanskom

3 Stato personale e locale delle unite diocesi di Parenzo e pola, per l'anno 1942., Tipographia G.
Coana e & figli Parenzo 1942.; Prospetto delle diocesi di Trieste e Capodistria, persone-chiese,
benefici-istituti, Pasqua 1940.

4 Lateranski su ugovori potpisani 11. veljače 1929. Sastoje se od triju dijelova: ugovor, konkordat i
financijska konvencija. Ugovor potvrđuje osnivanje Države Grada Vatikana, katolička vjera pro-
glašava se državnom vjerom. Konkordatom je precizirana nadležnost Crkve i države u vjerskim
pitanjima, utvrđuje se uvođenje katoličkog vjeronauka u javne škole, dok Financijska konvencija
precizira svotu koju će Sveta Stolica dobivati od države kao nadoknadu. Guido ZAGHENI, L' età
contemporanea. Corso di storia della Chiesa, Edizioni San Paolo, Milano, 1996., str. 261-262.

5 Paolo BLASINA, Vescovo e clero nella diocesi di Trieste-Capodistria, Istituto regionale per la
storia del movimento di liberazione nel Friuli Venezia Giulia, Trieste, 1993., str. 14.

6 Noviji historiografski radovi prikazuju različite, često suprotstavljene povijesne narative o bisku-
pu Santinu. Usp. Marko MEDVED, Historiografske podjele oko biskupa Santina, u: Histria, 1
(2011.) 1, str. 113-135, dok biskupovo riječko razdoblje nastoje smjestiti u prostor i vrijeme bez
nacionalnih ili ideoloških predrasuda i stereotipa. ISTI, Riječki biskup Antonio Santin (1933. –
1938.), u: Croatica Christiana Periodica, 31 (2012.) 70, str. 117-143.

7 Autor je informaciju čuo od blagopokojnog Ivana Graha.

12 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

nacionalnom krugu, što će zorno izraziti i promjenom prezimena.8
Ne raspolažemo informacijama o njegovu odnosu prema fašizmu u
međuratnom razdoblju.

Prema stoljetnoj praksi Katoličke Crkve da se na područjima
gdje još nisu utvrđene državne granice uspostavi apostolska admi-
nistratura s upraviteljem koji ima ovlaštenja rezidencijalnog bisku-
pa, Sveta Stolica je za dio Tršćanske i Koparske biskupije i Goričke
nadbiskupije, koji je poslije Drugog svjetskog rata pripao Jugosla-
viji, imenovala slovenskog svećenika Franca Močnika apostolskim
administratorom obiju administratura. Kad je u rujnu 1947. porečko-
pulski biskup Raffaele Radossi napustio Istru, Mihael Toroš, također
Slovenac, imenovan je administratorom Porečke i Pulske biskupije.
Kako Močniku, kao talijanskom državljaninu, nije bio dopušten bo-
ravak u Jugoslaviji, Sveta Stolica je apostolskim administratorom
jugoslavenskoga dijela Tršćanske i Koparske biskupije imenovala
Dragutina Nežića, tadašnjeg duhovnika u Bogoslovnom sjemeništu
u Zagrebu. Uredi administrature nalazili su se u Pazinu, zbog čega
se uobičajio naziv Pazinska apostolska administratura. Kad je To-
roš 1949. godine imenovan goričkim apostolskim administratorom,
za njegova nasljednika u ulozi apostolskog administratora Porečke i
Pulske biskupije određen je Dragutin Nežić koji je 1950. imenovan
biskupom. Tako je Dragutin Nežić u svojoj osobi ujedinio crkvenu
upravu čitave hrvatske Istre.9

Jugoslavensko-talijanski prijepori po završetku Drugog svjet-
skog rata oko toga kome će pripasti Istra i čitava Julijska Venecija,10

8 Ivan GRAH, Istarska Crkva u ratnom vihoru (1943. – 1945.), II. izd., IKD Juraj Dobrila, Pazin,
1998., str. 118.

9 Dragutin NEŽIĆ, Od apostolske administrature u Pazinu do jedinstvene biskupije u Poreču, str.
9-13.

10 Za nekadašnje anektirane austrijske posjede na svojoj istočnoj granici – grofovije Goricu i Gradiš-
ku, grad Trst s okolicom, dijelove Kranjske i Koruške te Istru s kvarnerskim otocima (osim otoka
Krka) Italija je već otprije, s jasnim teritorijalnim zahtjevom, upotrebljavala naziv Venezia Giulia.
U hrvatskoj i slovenskoj historiografiji kao »ekvivalent, ne i prijevod«, talijanskog naziva Venezia
Giulia redovito se sve donedavno rabio naziv Julijska krajina. Kako se u novije vrijeme češće ko-
risti naziv Julijska Venecija, i u ovom će radu biti upotrebljavan taj naziv. Julijska Venecija, grad
Zadar te dalmatinski otoci Lastovo i Palagruža formalno-pravno pridruženi su Italiji Rapallskim
mirovnim ugovorom, potpisanim 1920. između Kraljevine SHS i Kraljevine Italije, da bi Rimskim
ugovorom iz 1924. Kraljevina SHS prepustila Italiji i tadašnji grad Rijeku, koji je odmah uključen
u sastav Julijske Venecije. Franko DOTA, Zaraćeno poraće. Konfliktni i konkurentski narativi o
stradanju i iseljavanju Talijana Istre, Srednja Europa, Zagreb, 2010., str. 7-9; Franco CECOTTI,

S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 13

Jugoslaviji ili Italiji, privremeno su riješeni sporazumom između
vlada Velike Britanije i SAD-a i jugoslavenske vlade, potpisanim
u Beogradu 9. lipnja 1945. godine. Nešto kasnije (20. lipnja) Beo-
gradski sporazum potvrđen je i operacionaliziran u Devinu. Prema
tim sporazumima, Julijska Venecija podijeljena je između angloa-
meričke i jugoslavenske vojne uprave. Crta razdvajanja, poznata kao
»Morganova linija«, tako nazvana prema američkom generalu Mor-
ganu koji ju je predložio, išla je na sjeveru od austrijske granice do
Kobarida, zatim se spuštala istočno od Tolmina i Gorice. Od Gorice
je skretala još nešto istočnije da bi se zaustavila na uskom pojasu
južno od Trsta. Zapadno od Morganove crte nalazila se Zona A, s
tim da je grad Pula s najužom okolicom ušao u sastav Zone A (pod
angloameričkom vojnom upravom), a istočno od crte razdvajanja
bila je Zona B – pod Vojnom upravom Jugoslavenske armije (dalje:
VUJA). U točki 7. Devinskog sporazuma eksplicitno je istaknuto:
»Ovaj ugovor ni u kom pogledu ne prejudicira niti tangira definitiv-
nu pripadnost dijela Julijske Venecije Italiji zapadno od linije. Isto
tako ni jugoslavenska vojna okupacija ni administracija dijelom Ju-
lijske Venecije istočno od linije ni u kom pogledu ne prejudicira niti
tangira definitivnu pripadnost toga područja.«11

Na području Zone B civilni (upravni) organi vlasti bili su Na-
rodnooslobodilački odbori (dalje: NOO)12 na čelu s Oblasnim NOO-
om za Istru (dalje: ONOI), čije je sjedište do 12. lipnja 1945. bilo u
Puli, a otada do njegova ukidanja 31. studenog 1947. u Labinu. Na
nižoj hijerarhijskoj razini nalazili su se kotarski, gradski i mjesni od-
bori. Pri ONOI-u osnovano je 17 odjela ili organizacijskih jedinica –
od Odjela za unutarnje poslove do Privrednog vijeća za Istru, Rijeku
i Slovensko primorje.13 Uz odjele djelovale su i tri oblasne komisije:

Julijska Venecija, u: Istarska enciklopedija, Miroslav BERTOŠA – Robert MATIJAŠIĆ (ur.), Lek-
sikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb, 2005., str. 359.
11 Juraj HRŽENJAK (ur.), Istra i Slovensko primorje u borbi za slobodu kroz vjekove, Rad, Beograd,
1952., str. 585.
12 Općim zakonom o narodnim odborima, koji je donio Prezidijum Narodne skupštine FNRJ 21.
svibnja 1946. godine, Narodnooslobodilački odbori (NOO) preimenovani su u Narodne odbore
(NO). Službeni list FNRJ, br. 43, Beograd, 28. svibnja 1946.
13 Radilo se o sljedećim jedinicama: Unutrašnji poslovi, Tajništvo, Financijski odjel, Poljoprivredni
odjel, Odjel trgovine i opskrbe, Odjel obrta, trgovine, rudarstva, Prosvjetni odjel, Prometni odjel,
Zdravstveni odjel, Socijalni odjel, Socijalno-zdravstvena zaštita, Odjel rada, Oblasna uprava na-

14 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Agrarna komisija, Komisija za ratne štete i Komisija za ratne zločine
te Okružni sud i Javno tužiteljstvo za Istru. Cjelokupan život kon-
trolirala je svemoćna Partija pomoću svoje sveprisutne tajne policije
– Odjeljenja za zaštitu naroda (dalje: OZNA).14 Strah od OZNE, koji
su sijali njezini službenici, odražavao se u izreci koja se širila među
običnim pukom: »OZNA sve dozna.« Prema međunarodnom pravu,
Vojna uprava Jugoslavenske armije (VUJA) trebala je, do potpisiva-
nja mirovnog ugovora s Italijom, nadgledati da privremena civilna
vlast provodi ranije, tj. talijansko, zakonodavstvo. No kako su odno-
si između Kraljevine Italije i Svete Stolice uređeni konkordatom iz
1929., koji je Crkvi osiguravao niz povlastica,15 biskupi su računali
na to da će se nova vlast pobrinuti da se odredbe konkordata poštuju.
Kad su vidjeli da od poštivanja konkordata nema ništa te da civilna
vlast donosi propise suprotne odredbama konkordata (pitanje vjero-
naučne pouke i civilnog braka), ustali su u obranu prava Crkve, što
je onda često pripisivano njihovu nacionalističkom ili čak fašistič-
kom djelovanju. Nakon potpisivanja Pariškog mirovnog ugovora,
Prezidijum Narodne skupštine FNRJ 16. rujna 1947. donio je ukaz
o proširenju odredaba ustava i zakona FNRJ na područje nekadašnje
Zone B.16 Time je otvorena nova stranica u izgradnji državne vla-
sti na području Istre. ONOI je raspušten 30. studenog 1947. dok su

rodnih dobara, Planska komisija, Kontrolna komisija i Privredno vijeće za Istru, Rijeku i Sloven-
sko primorje. Državni arhiv u Pazinu (HR-DAPA) – 79, Oblasni Narodni odbor za Istru, Sumarni
inventar, sv. 1., autor: Ljiljana RADALJAK.
14 OZNA (Odjeljenje za zaštitu naroda), sigurnosno-obavještajna služba Jugoslavije osnovana 13.
svibnja 1944. pri Povjerenstvu za narodnu obranu Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije
(NKOJ), strogo centralizirana obavještajna organizacija s jedinstvenom upravljačkom struktu-
rom i metodama rada na teritoriju čitave Jugoslavije. U ožujku 1946. od Prvog i Drugog odsjeka
OZNA-e formirana je Uprava državne bezbednosti (UDBA), koja preuzima poslove OZNA-e. Hr-
vatski leksikon, II. svezak, L-Ž Antun VUJIĆ (ur.), Leksikon d.o.o., Zagreb, 1997., str. 219. Usp.
Orietta MOSCARDA OBLAK, Contributo all'analisi del potere popolare in Istria e a Rovigno
(1945.), u: Quaderni, Centro di Ricerche storiche, Rovinj, 2003., str. 61-74.
15 Poznati Lateranski ugovori između Sv. Stolice i Kraljevine Italije, potpisani 11. veljače 1929. u
palači sv. Ivana Lateranskog u Rimu, sadržavali su tri dijela: ugovor, konkordat i financijski spo-
razum. Ugovorom je utvrđeno formiranje države na području grada Vatikana. Priznanje katoličke
vjere kao državne vjere stavljeno je u prvi članak ugovora. Konkordat je definirao odnose države
i Crkve na vjerskom području. Država je priznavala nerazrješivost braka, klerici su oslobođeni
služenja vojnog roka, u javnim školama uveden je vjeronauk kao obvezan predmet. Financijski
sporazum određena je svota koju će Sveta Stolica dobivati od talijanske države na ime odštete.
Guido ZAGHENI, L'età contemporanea, IV, str. 261-262.
16 Juraj HRŽENJAK (ur.), Istra i Slovensko primorje, str. 621.

S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 15

kotarski, odnosno gradski odbori neposredno vezani uz vlast svoje
republike, dotično uz resorna ministarstva.

Zločin bez kazne – fizičke likvidacije

Nova, revolucionarna vlast, stvarana po modelu ruske boljše-
vičke vlasti, još je tijekom rata, po kratkom postupku obračunavala
s »narodnim neprijateljima«, među koje su ubrojeni mnogi sveće-
nici, samo zato što nisu »jasno i glasno« podržali tu vlast. Za vrije-
me kratkotrajne partizanske vlasti od 13. rujna do početka listopada
1943. po istarskim je mjestima kružio »sablasni autobus smrti« koji
je »narodne neprijatelje« odvodio u pazinski Kaštel odakle su mno-
gi, bez ikakva sudskog procesa, osuđeni na smrt i bačeni u neku od
istarskih kraških jama. Župnik u Rovinjskom Selu Angelo Tarticchio
bačen je u boksitnu jamu na Lindaršćini 19. rujna 1943. godine. Bi-
skup Radossi od slične je sudbine spasio župnika u Šišanu Camilla
Ammirattija, također zatočenog u pazinskom Kaštelu.17 Bogoslova
Vladimira Vivodu i oca mu Anselma partizani su noću krajem ko-
lovoza 1944. uhitili u rodnoj kući u Štrpedu (kod Buzeta) i obojicu
nakon zvjerskog mučenja strijeljali na rubu Motovunske šume.18

Na listi bujske OZNA-e godine 1946. našli su se Libero Co-
lomban, upravitelj župe Nova Vas (nad Mirnom), Giuseppe Rocco,
župnik u Grožnjanu, te Francesco Bonifacio, kapelan u Krasici
(Umaški dekanat). Označeni kao neprijatelji narodne vlasti i protiv-
nici priključenja Istre Jugoslaviji trebali su biti likvidirani od narodne
straže. Unatoč prijetnjama, sva trojica su odlučila ostati. U to da im
se ozbiljno radi o glavi prvi se uvjerio Bonifacio. U predvečerje 11.
rujna 1946., dok se pješice vraćao iz Grožnjana, gdje se ispovjedio
kod tamošnjeg župnika i zadržao u dužem razgovoru, dočekala ga je
narodna straža i odvela ga u nepoznatom pravcu. Neki svjedoci po-
tvrdili su da su ga vidjeli »u društvu« dvojice jugoslavenskih milici-
onera, a nekoliko metara dalje primijetili su još dvojicu milicionera.
Otada se Bonifaciju izgubio svaki trag, a s vremenom su se proširile

17 Ivan GRAH, Udarit ću pastira. Sudbina nekih crkvenih djelatnika od 1940. do 1990 na području
današnje Porečke i Pulske biskupije, Josip Turčinović d.o.o., Pazin, 2009., str. 11-14.

18 Isto, str. 23.

16 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

verzije o izdavačima naredbâ, načinu i izvršiteljima, kao i o mjestu
njegova ubojstva. Pretpostavlja se da je bačen u neku od tamošnjih
jama.19 Strahujući da bi i njih mogla progutati noć, Colomban i Ro-
cco u listopadu su napustili Istru i spas potražili u obližnjem Trstu.20

Kazimir Paić, kao župnik u rodnoj župi Sveti Ivan od Šterne,
nakon kapitulacije Italije aktivno se uključio u NOP, zbog čega su
ga Nijemci uhitili i odlučili deportirati u Njemačku u neki od tamoš-
njih logora. Na intervenciju biskupa Radossija Nijemci su ga oslobo-
dili. Prema Biskupovoj preporuci, kako bi izbjegao daljnje neugod-
nosti, sklonio se u franjevački samostan kod Padove. Krajem svibnja
1944. svojevoljno je napustio samostan i otišao u Trst gdje se javio
za domobranskog vojnog kapelana. Pri povlačenju njegove jedinice
krajem travnja 1945. prema Austriji, i Paić je krenuo s njom. Kod
Šempetra nedaleko Gorice slovenski partizani su iznenadili bjegun-
ce na spavanju, razoružali ih i strijeljali 29. travnja 1945. godine.21

Napadi i optužbe protiv biskupa Radossija i Santina

U lipnju 1945., prigodom jednog povratka iz Pule, koja se kao
dio Zone A nalazila pod angloameričkom vojnom upravom, biskup
Radossi doživio je prometnu nezgodu. U očekivanju često prolaze-
ćeg biskupova tamnozelenog automobila na relaciji Poreč – Pula i u
obrnutom pravcu, iza granične rampe u Vodnjanu, kojom je počinjala
Zona B pod upravom VUJA-e, na cesti prema Kanfanaru iskopan je
jarak na koji je naletio biskupov automobil. Biskup je glavom udario
u vjetrobran. Zadobio je ozljede zbog kojih je kraće vrijeme zadržan
u pulskoj bolnici, nakon čega je kućni oporavak duže potrajao.22

Kad je Saveznička komisija 23. ožujka 1946. došla u Pulu,
biskup Radossi smatrao je svojom dužnošću posjetiti članove Komi-

19 Archivio privato Antonio Santin (dalje: APAS) 8/Ia/1/n. 97, Arresto del sacerdote don Francesco
Bonifacio, settembre 1946.; prema: Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze dall' archivio
privato, MGS Press, Trieste, str. 323; GRAH, Ivan, Udarit ću pastira, str. 17-18; Ettore MAL-
NATI (ur.), Fedele a Cristo fino al martirio. Beato don Francesco Bonifacio, Diocesi di Trieste,
Trieste, 2008., str. 29.

20 Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 45, 124.
21 Ivan GRAH, Udarit ću pastira, str. 17.
22 Antonietta CORSI, Ricordo del vescovo mons. Raffaele Radossi. Con i ricordi di mons. Bommarco

e mons. Radole ed altri, Unione degli Istriani, Trieste, [s. n.], str. 26.

S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 17

sije i upozoriti ih da bi »na licu mjesta« trebali proučiti situaciju Pule
i Istre. Sumnjao je da je »izneseno mišljenje« njegova klera, zaista
stvarno mišljenje svećenstva. Pod iznesenim mišljenjem Radossi je
očito aludirao na izjavu svećenika u »Spomenici« izručenoj Save-
zničkoj komisiji u Pazinu 19. ožujka 1946. godine u kojoj istarski
svećenici traže sjedinjenje Istre s Hrvatskom u Jugoslaviji. Radossi
je bio uvjeren da je Spomenica napravljena i uručena pod pritiskom
vlasti. Smatrao je kako se najveći dio njegovih svećenika ipak pro-
tivi sjedinjenju Istre s Hrvatskom i to je, prema njemu, bilo stvarno
mišljenje njegova klera.23

Zvane Črnja, dežurni animator napada na biskupa Radossija,
nije vodio računa o tome da se u vrijeme posjeta Savezničke komi-
sije biskup nalazio u Puli. Zato je i mogao napisati kako je Komisiju
u porečkoj bazilici dočekao »zloglasni biskup Radossi (...) s gru-
pom reakcionara«. Na ovu očitu netočnu konstrukciju autor je lako
nadodao i onu drugu o vjerojatno prethodno organiziranom susretu
biskupa s Komisijom.24 Čitatelju je ostavljeno da sam pretpostavi
o čemu se u bazilici razgovaralo i u što je Radossi nastojao uvjeriti
Komisiju.

U rujnu 1946., nakon krizme u župi Žbandaj (kod Poreča), bi-
skupa Radossija su »lokalni bukači« uhvatili u partizansko kolo. Tim
činom željelo se poniziti biskupa i sam sakrament krizme. Ovaj je
događaj biskupu Radossiju bio povod za preseljenje u Pulu u ko-
joj se, pod zaštitom Angloamerikanaca, osjećao sigurnije.25 I dalje
je putovao po Istri obavljajući pastoralne pohode. Iz sigurnosnih je
razloga bio obučen u civilno odijelo. Na svakom »bloku« morao je
pokazati dokumente (propusnicu). Jednom prigodom na jugoslaven-
skoj strani »bloka« u Vodnjanu revnom zapovjedniku uredni doku-
menti nisu bili dovoljni. Zadržao je biskupa, odveo ga u posebnu
prostoriju, ispitivao ga i na kraju mu naredio da se skine do gola.26

23 Lettera di S. E. Il Vescovo alla città di Pola (bez datuma), u: L'Arena di Pola, god. II, br. 72 (Pula,
24. ožujka 1946.), str. 1.

24 Zvane ČRNJA, U krvi rođeno, Matica hrvatska, Zagreb, 1948., str. 200.
25 Ivan GRAH, Bogojavljenje 1950. u Žbandaju, u: Ladonja, god. XXII, br (190), srpanj-kolovoz

2001., str. 16.
26 Antonietta CORSI, Ricordo del vescovo, str. 28.

18 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Novi bijes vlasti biskup Radossi navukao je na sebe konfe-
rencijom održanom u Puli 7. travnja 1946. na kojoj je upozorio na
ozbiljno ugrožavanje vjerskih sloboda u Zoni B. Jasno, bez zadrške,
pozivajući se na brojne činjenice, progovorio je o položaju sveće-
nika i Katoličke akcije. Optužbe, progoni, čas otvoreno čas prikri-
veno neprijateljstvo prema biskupu i svećenicima u suprotnosti su s
proklamiranim slobodama te nisu najbolje jamstvo demokratičnosti
režima koji se takvim prikazuje – rekao je biskup.27 Sad su sve ugro-
ženiji bivali njegovi pastoralni pohodi župama biskupije. Zadnju
krizmu kao porečko-pulski biskup održao je 10. listopada 1946. u
Filipani. Ispred crkve čekali su ga provokatori i napadači. Upravitelj
župe Vodnjan Rodolfo Toncetich, opazivši nakane »grupe« muška-
raca, dao je znak biskupovu vozaču da autom dođe pred sakristiju.
Toncetich i drugi svećenici okružili su biskupa i dopratili ga do au-
tomobila te je tako izmakao napadačima.28

Prije nego što će u rujnu 1947. napustiti Istru, biskup Radossi
je, po tko zna koji put, prozvan kao sluga međunarodnog imperijaliz-
ma. Jednom su ga, na putu prema Puli, zaustavili jugoslavenski po-
granični organi na graničnom prijelazu između Zone A i Zone B kod
Vodnjana i izvršili pretres automobila. Pronađene cigarete i hrana
bile su dovoljan razlog da se biskup optuži zbog pokušaja ilegalnog
prebacivanja robe reakcionarnim elementima u Puli. Tvrdilo se kako
je Radossi posjedovao dvije lažne osobne iskaznice i jednu ispravnu.
Čak su donesene i tri fotografije s triju različitih iskaznica.29 Istr-
gnutim citatima iz propovijedi, u kojima je Radossi branio svetost
privatnog vlasništva, željelo ga se prikazati kao protivnika agrarne
reforme, a time i kao neprijatelja siromašnih slojeva (seljaka, kolo-
na i radnika) koji s neskrivenim oduševljenjem pozdravljaju mjere
agrarne reforme.30

Poučen iskustvom sprečavanja njegova dolaska u Kopar 19.
lipnja 1946. za blagdan sv. Nazarija, zaštitnika biskupije, Santin je

27 Marcello BOGNERI, Cronache di Pola 1939-1947, Unione degli Istriani di Trieste, Trieste, 1990.,
str. 67.

28 Isto.
29 Glas Istre, br. 447, Rijeka, 12. veljače 1947., str. 2. Ovdje se ne treba isključiti montaža. Biskup

je bio i previše poznata osoba da bi se služio sitnim prijevarama poput lažnih osobnih iskaznica.
30 Glas Istre, br. 425, Rijeka, 17. siječnja 1947., str. 2.

S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 19

1947. obavijestio VUJA-u o svojoj nakani da na svetčev dan po-
sjeti Kopar te održi procesiju i pontifikalnu misu prigodom koje bi
podijelio sakrament potvrde (krizme). Nije zaboravio zamoliti vlast
da osigura mir i red. Budući da nikakve informacije o protivljenju
njegovu posjetu Kopru nisu stizale ni od VUJA-e, ali ni od kotarskih
vlasti Kopra, biskup je 19. lipnja iz Trsta brodom stigao u Kopar. U
luci ga je dio naroda srdačno dočekao, ali su se čuli i uzvici: »Ne
želimo fašiste!« Iz luke se uputio u zgradu sjemeništa odakle je, u
pratnji kanonika, trebao krenuti prema katedrali. I upravo kad se
spremao krenuti prema katedrali, u sjemenište su ušla četiri čovjeka
tražeći od biskupa, „u ime naroda“, da odmah napusti Kopar. Iako
je neka Kopranka, socijalistička aktivistkinja, upozorila biskupa na
zavjeru koju su mu spremili »njezini«, bilo je prekasno. Još dok je
razgovarao s ovom Koprankom, u sjemenište je provalilo stotinjak
ljudi prijeteći biskupu i vičući kako odmah mora otići iz grada. Po-
tom su biskupa zgrabili i, vukući ga po stubama te udarajući šaka-
ma i drvenim letvama po glavi, odveli u sjemenišno dvorište. Svega
okrvavljena nastavili su povlačiti i udarati dok su izvana, preko sje-
menišnog zida, navaljivali novi napadači. Tek tada je intervenirala
Milicija i tako spasila biskupa od novih nasrtaja. U kamionu jugosla-
venske vojske i pod zaštitom vojnika Santin je prebačen do mjesta
Albaro Vescova, gdje se nalazio blok koji je dijelio Zonu B od Zone
A. Tu ga je preuzela saveznička vojska i odvela u biskupsku reziden-
ciju u Trstu.31

Zastrašivanja, prijetnje i sudski procesi svećenicima

U euforičnim trenutcima oslobođenja Istre nije se zaboravio
»neprijateljski rad« dijela svećenika. Na središnjoj proslavi, koja se
održala u pulskoj Areni 12. svibnja 1945., Josip Šestan, predsjednik
Jedinstvene Narodnooslobodilačke fronte za Istru (dalje: JNOFI), u
nazočnosti 30.000 ljudi nije mogao ne spomenuti djelatnost reakcije,
kojoj su se pridružili »nekoji nazovi narodni svećenici«. Poimence

31 Antonio SANTIN, Al tramonto, ricordi autobiografici di un vescovo, Edizioni LINT, Trst,
1978., str. 179-182; APAS 15/5 a/nn. 5-7, Resoconto del vescovo al cardinale Luigi Maglione
sull'aggressione di Capodistria (manoscritto) 21 giugno 1947. Prema: Sergio GALIMBERTI, San-
tin. Testimonianze, str. 352-354.

20 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

su apostrofirani tršćanski i koparski biskup Antonio Santin te sve-
ćenici Zvonimir Brumnić i Božo Milanović. Može se samo pretpo-
staviti kako su na dio indoktrinirane mase djelovale Šestanove riječi
da su spomenuti svećenici i biskup surađivali s okupatorom, šaljući
vjernike u SS-odrede i TODT te im govoreći kako ih partizani vode
u propast.32 Prema Milanoviću, Brumniću i »nekoliko prodanih duša
oko njih«, još je oštriji bio istup Dušana Diminića, tajnika JNOFI-
je, i to na Prvoj konferenciji Plenuma Oblasnog odbora JNOFI-je
koja se održala u Poreču 21. svibnja 1945. Diminić je spomenuo da
su svećenici imali štab u Trstu koji je, pod izlikom širenja hrvatske
riječi, surađivao s Nijemcima i pisao laži o progonima Crkve te da su
»blebetali o boljševizmu«, a sve s ciljem razbijanja NOP-a.33

Biskup Santin 12. lipnja 1945. u izvješću upućenom papi Piju
XII. detaljno opisuje vjerske prilike u svojoj biskupiji. Spomenuo
je napade nove vlasti na njega osobno te naveo kako je u pulskome
tisku nazvan vođom reakcije. Svećenike su prozivali reakcionarima,
a zbog optužaba i pritisaka petorica ih je pobjegla iz Tršćanske i
Koparske biskupije, dok je jedan svećenik u zatvoru proveo skoro
mjesec dana. Zanimljivo je biskupovo opažanje na kraju izvješća.
Vjera nije ugrožena izravnim napadima nego suptilnim metodama
onemogućavanja vjernikâ u obavljanju njihovih dužnosti. Naime,
nedjeljom su u manjim mjestima, upravo u vrijeme mise, organizira-
ni obvezatni sastanci koji su u pravilu završavali plesom (partizan-
skim kolom, op. aut.), a djevojke koje su bile pripadnice partizan-
skih jedinica, davale su vrlo loš moralni primjer time što su živjele
i spavale s muškim pripadnicima tih jedinica. Svećenici su u svojim
izvješćima često obavješćivali biskupa o opadanju vjerskog i mo-

32 Glas Istre, br. 38, Pula, 14. svibnja 1945., str. 1-2. Organizacija TODT nazvana je po svom osniva-
ču Fritzu Todtu, njemačkom inženjeru i nacističkom časniku. Kao poluvojna inženjerijska postroj-
ba u prijeratnom vremenu sudjelovala je u izgradnji mreže autocesta u Njemačkoj. Nakon izbijanja
Drugog svjetskog rata TODT postaje isključivo vojna organizacija, da bi poslije Todtove pogibije
1942. Albert Speer organizaciju priključio Ministarstvu za naoružanje i ratnu proizvodnju. Ti-
jekom zadnjih dviju ratnih godina za TODT je, pod prinudom, radilo oko 1,4 milijuna radnika.
Izvor: Wikipedia, slobodna enciklopedija.

33 Glas Istre, br. 42, Pula, 24. svibnja 1945., str. 1. Ovaj istup protiv svećenika Diminić ne spominje
u svojim kasnijim pisanim sjećanjima. Usp. Dušan DIMINIĆ, Sjećanja. Život za ideju, Istarska
županija – Savez udruga antifašističkih boraca Istarske županije – Savez antifašističkih boraca
Primorsko-goranske županije – Udruga antifašističkih boraca grada Rijeke, Adamić, Labin – Pula
– Rijeka, 2005.

S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 21

ralnog života seoskog stanovništva, koje je bilo prilično podložno
samovolji lokalnih šefova.34

Najteža je situacija bila u sjevernom, graničnom području
Zone B. Paola Zechina, župnika Materade (kod Umaga), optuživalo
se za špijunažu u korist Engleza. Kad se ovaj, unatoč stalnim pritis-
cima i provokacijama, nije micao iz Materade, protjeran je u Italiju.
Biskup Santin je u dopisu NOO-u grada Umaga ukazivao na nezako-
nitost u postupku protjerivanja župnika Zechina, kojemu nije doka-
zana nikakva krivica, osim činjenice da među župljanima navodno
nije uživao simpatije, što nije bilo dovoljnim razlogom da se zatraži
njegov odlazak iz župe.35 Ponekad je i sama nazočnost na nedjeljnoj
misi bila dovoljna da se dobije etiketa reakcionara ili fašista, nakon
čega je slijedilo pojačano praćenje dotične osobe, da bi se potom
konstruirale optužbe i sudski procesi. Jasno, sve to utjecalo je na
opadanje pohađanja crkve, posebice nedjeljnih misa.36

Od optužaba na račun Vatikana i domaćih biskupa, koje se
proglašavalo slugama fašizma i međunarodnog imperijalizma, brzo
se prelazilo i na svećenike – vjerne sljedbenike izdajničke politike
svojih pastira. Takvi su se svećenici nakon javnog žigosanja nadzi-
rali i potajno uhodili, a vjernike koji su ih posjećivali nazivalo se
»reakcionarima i fašistima«. Umaški župnik Pietro Cenati i njegov
pomoćnik Emiliano Gambosa optuženi su zbog organiziranja anti-
slavenskog odbora, a svemu je bila kriva njihova aktivnost u okviru
umaške Katoličke akcije, u koju su se masovno učlanjivali mladići
i djevojke. Za vjernike je svaki kontakt s Gambosom bio kompro-
mitirajućim, zbog čega se on – kako ne bi svoje vjernike doveo u
neugodnu situaciju – povukao u izolaciju i živio poput mizantropa.
Gambosa je neka žena, koja je redovito dolazila u Crkvu, optužila
zbog antislavenske propagande; potjecala je iz komunističke obite-
lji, a bila je udana za mjesnog uglednika, pa se može pretpostaviti da
je kao špijunka bila ubačena u umašku župu.37

34 APAS 4/Inn, 59-63, Antonio Santin, Relazione a Pio XII., 12. lipnja. 1945., prema: Sergio GA-
LIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 117.

35 Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 117-118. Određeni broj župljana vlast je, tj.
lokalni moćnici, uvijek mogla nagovoriti (čitaj: prinuditi) na svjedočenje protiv svećenika.

36 Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 118.
37 Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 118-119.

22 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

U pet »Izvješćâ o neprijateljstvima u Istri«, sastavljenima ti-
jekom srpnja, biskup Santin detaljno nabraja antivjerske poteze ko-
munističkih vlasti u Istri, no ovdje ćemo se ograničiti samo na neke
krupnije iskaze neprijateljstva prema Crkvi.

Podđakonu Antoniju Dessantiju iz Buja bilo je onemogućeno
otputovati u Goricu radi polaganja ispita na tamošnjoj Teologiji. Ti-
njanski župnik Zvonimir Brumnić, »voljen od župljana zbog svoje
dobrote i predanosti pozivu«, pred partizanskim prijetnjama morao
se skloniti u Bazovicu. Kada je narod podnio peticiju za povratak
njihova župnika, iz Pazina je u Tinjan bila upućena skupina sa zadat-
kom na skupovima iznositi optužbe protiv Brumnića. Martin Tavčar,
župnik u Krbunama (Pićanski dekanat), i Josip Ogrinec, župnik u
Grimaldi (Buzetski dekanat), nalazili su se u zatvoru skoro mjesec
dana, a da sud u to vrijeme nije podignuo nikakvu optužbu protiv
njih. Nakon protesta župljana Tavčar je pušten na slobodu, dok je
Ogrinec i dalje zadržan u pazinskom zatvoru.38

U župi Sveti Matej-Cere (kod Žminja) članovi ONOI-a nare-
dili su župniku Atiliju Palmanu da obustavi održavanje vjeronauka
u crkvi sve do dobivanja dopuštenja pulskih civilnih vlasti. No kad
je Palman došao u Pulu radi dobivanja obavijesti o pravu održava-
nja vjeronauka, odgovoreno mu je da smije držati vjeronauk samo
prvopričesnicima, i to isključivo u Crkvi, te zaprijećeno određenim
mjerama u slučaju podučavanja djece »svih uzrasta«. Ivan Motika,
jedan od komunističkih prvaka u Istri, govorio je o prevelikoj orijen-
tiranosti klera prema Rimu, zbog čega je smatrao kako bi u Zagrebu
trebalo ustoličiti neovisnog primasa.39 Kao posljedica komunističke
propagande javlja se održavanje sahrana bez svećenika; pritom su
članovi Partije obilazili obitelji, uvjeravajući ih u nepotrebnost cr-
kvenoga pogreba.40

Na pojedinim skupovima govornici su spominjali »novu vje-
ru« u kojoj neće biti krštenja, ispovijedi ili sakramenta braka. Po-

38 APAS 8/I a/1n. 107, Relazione del vescovo su atti ostili a Buie, Antignana, ecc., 10. luglio 1945.
Prema: Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 316-317.

39 Radilo se o programu stvaranja tzv. narodne, o Rimu i papi, neovisne Crkve.
40 APAS 8/I /nn 101-102, Relazione del vescovo su atti ostili a Parenzo, Pisino, Pinguente, ecc., 16

luglio 1945. Prema: Sergio GALIMBERTI, Santin.Testimonianze, str. 317.

S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 23

sljedice zastrašivanja ubrzo postaju vidljivima, stoga je u nekim
krajevima narod počeo osjetno manje nego ranije posjećivati crkvu.
Iako nisu predstavljali izravan napad na Crkvu, primjeri zajedničkog
života »drugova i drugarica« bez crkvenog vjenčanja doživljavali su
se kao napad na katoličke moralne vrednote.41 Ivan Žufić, župnik u
Sv. Petru u Šumi, zbog svoje popularnosti i utjecaja na narod smetao
je narodnoj vlasti pa je odlučeno da se isprovocira njegov odlazak
iz župe. Na ovu vijest svi su župljani, osim pet obitelji, potpisali
peticiju u kojoj traže Žufićev ostanak. No OZNA je poslala svojeg
dužnosnika koji je uništio spomenutu peticiju kao pisani dokaz o
zauzimanju župljana za župnika Žufića prije nego što je dostavljena
vlastima.42

Ubojstvo svećenika Miroslava Bulešića u Lanišću

Uz velike poteškoće, zahvaljujući u prvome redu samoorga-
nizaciji mještana i pomicanju već utvrđenog početka mise s 9 na 8
sati ujutro, namjere napadača iz okolnih mjesta da ometu održava-
nje krizme u Lanišću 24. kolovoza 1947., kao što se to dan ranije
dogodilo u Buzetu, nisu uspjele. Dok se vani, pred crkvom, »rato-
valo«, u crkvi je obavljen obred krizme. Po završetku obreda Ja-
kob Ukmar, djelitelj krizme, Miroslav Bulešić, Ukmarov pratilac,
profesor i podravnatelj u Pazinskom sjemeništu, i domaći župnik
Stjepan Cek uputili su se prema župnom stanu. Petnaest minuta iza
njih napadači, koji su za vrijeme krizme uzaludno nastojali provaliti
u crkvu, krenuli su prema župnom stanu s jasnom nakanom da, kad
već nisu mogli u crkvu, na silu uđu u župni stan. Međutim, i ovaj su
put pred kamenjem branitelja morali ustuknuti.43 U međuvremenu je
u selo stigla milicija, što je i kod vjernika i kod svećenika izazvalo
olakšanje. Bili su uvjereni da će milicija braniti »javni red i mir«.
Zapovjednik milicije je nakon pisane zamolbe župnika Ceka došao

41 APAS 8/I a/I nn, 99, 100, 110, Relazione del vescovo su atti ostili a Pregara, Portole ecc., 19 luglio
1945. Prema: Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 318.

42 Ne bez ironije, uz ovu mjeru OZNA-e biskup Santin dodaje: »U Zoni ’B', kao što je poznato, vlada
narod.« Relazione del vescovo sui atti ostili a Pisino, S. Pietro in Selve, ecc., luglio 1945., APAS,
8/I a/1/nn, 93. Prema: Sergio GALIMBERTI, Santin. Testimonianze, str. 319-320.

43 Arhiv Istarskog književnog društva Juraj Dobrila u Pazinu (dalje: AH IKD), Dnevnik duhovnika
Štefana Ceka (fotokopija) (dalje: Dnevnik), str. 38.

24 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

u župni stan s namjerom da sa svećenicima popriča o netom minu-
lim zbivanjima. Ni pet minuta od dolaska zapovjednika na vrata su
počela lupati trojica muškaraca. Na Cekovo pitanje što žele, odgo-
vorili su da bi htjeli razgovarati s popovima. Cek je bio uvjeren da
je nazočnost zapovjednika milicije jamstvo sigurnosti pa je, nakon
kraćeg krzmanja, ipak otvorio vrata. Sad su na vratima bila ne trojica
nego desetorica koja su bijesno vikala: »Borili smo se i još ćemo se
boriti!«44

Evo kako je događaje nakon upada provalnika u župni stan
opisao očevidac Stjepan Cek, laniški župnik:

U kući je bjesnio pakao. Strašne psovke, urlanje, razbijanje
stakala posuđa. Ja – tvrd. Rulja trči po stepenicama u I. kat. Lupa,
razbija, urla. Dugo to trajalo. Pretražuju valjda sve. Bili su i na
potkrovlju i ondje prevezali konop za… Vraćaju se u prizemlje, idu
u dvorište, razbijaju taxi kojim se Ukmar doveo, vraćaju se natrag,
bijesno psuju i urliču ‘Gdje je onaj treći vrag? Dva smo već regulali,
kud se treći skriva’?(…)45

U tim trenutcima u župnom uredu dvama ubodima nožem
u predjelu vrata ležao je mrtav Miroslav Bulešić, na prvome katu
župnog stana teško izudaran po glavi i tijelu zapomagao je mons.
Ukmar, dok se župnik Cek spasio sakrivši se ispod stuba. Za njega
je vjerojatno bio pripremljen konop, kasnije pronađen u potkrovlju
župnog stana.46 U 16.30, istoga dana kad se dogodio zločin, četve-
ročlana ekipa na čelu s javnim tužiocem za Istru Andrijom Grpcem,
u nazočnosti dvojice svjedoka iz mjesta, izvršila je očevid crkve,
župnog stana i njihove okolice. U župnom uredu uz lijevi zid sobe –
gledano od vratiju – velika lokva krvi, u kojoj leži glavom i gornjim
dijelom tijela liješ pokojnog Bulešića Miroslava. (...)47

Najvjerojatnije je odmah po završetku očevida tijelo pokoj-
nog Bulešića prekriveno plahtom. Javno tužilaštvo odlučio je da se

44 AH IKD, Dnevnik, str. 39.
45 AH IKD, Dnevnik, str. 40.
46 Isto.
47 Županijski sud u Puli (dalje: ŽSP), Okružni sud za Istru – Pula (dalje: OSIP), Kazneni spisi protiv

Stjepana Ceka i družine K-65/47, Uviđaj i nalaz vještaka, Zapisnik o istražno-kriminalnom uvi-
đaju sastavljenom u ime Javnog tužilaštva za Istru u Pazinu, dne 24. kolovoza 1947. Predmet:
Istražno-kriminalni uviđaj crkve, župnog dvora i njihove okolice.

S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 25

obdukciju nad ubijenim Bulešićem izvrši 25. kolovoza. Prije same
obdukcije mrtvac je premješten u kuhinju. Zadatak je povjeren li-
ječnicima dr. Ivanu Matijašiću, liječniku iz Pazina, i dr. Albertu Ar-
gentieriju, kotarskom liječniku u Buzetu. Nejasno je zbog čega se na
početak obdukcije čekalo sve do 20.00 sati navečer. Nije isključena
mogućnost da se liječnike nastojalo uvjeriti što bi trebali napisati u
nalazu. Kako rezultati nalaza nisu išli na ruku zataškavanju ili uma-
njivanju zločina, očito je da liječnici nisu podlegli diktatu nego su
profesionalno obavili svoj posao. U svojstvu pomoćnika obdukciji
su nazočili Ivan Grabar, student medicine, asistent u bolnici u Pa-
zinu, i Ivan Della Grotta, grobar u Pazinu. Zdenko Baćić, pravni
referent Javnog tužilaštva, u svojstvu istražitelja, i Nikola Černe-
ka, referent Pododsjeka za suzbijanje kriminaliteta kotarskog NO-a
Buzet, nazočili su kao predstavnici vlasti. Za svjedoke su pozvani
Jakov Grbac i Ivan Grbac, obojica iz Lanišća, uz napomenu da su
hrvatske nacionalnosti i nisu »u rodu s oštećenicima«. Udovoljeno
je molbi župnika u Zamasku, novoimenovanog laniškog kapelana,
Petra Matijašića da bude nazočan prilikom obdukcije.48

Nakon što su svjedoci potvrdili da se radi o posmrtnim ostatci-
ma svećenika, »njima nepoznata imena«, koji je asistirao na krizmi
u Lanišću, a liječnici konstatirali kako je riječ o njima poznatom sve-
ćeniku Miroslavu Bulešiću, podravnatelju i profesoru u Pazinskom
sjemeništu, pristupilo se pregledu i obdukciji (u izvorniku: »paranju
leša«). U zaključku vještaci potvrđuju da je uzrok smrti izljev krvi
prouzročen dvjema ranama: na predjelu podbratka s desne strane
rana zadana oštrim bodežom dužine 5 i dubine 8 cm. Sedam centi-
metra ispod ove rane »uzduž ruba desnog sternocleidiomastoideu-
snog mišića« nalazila se druga rana, zadana također oštrim oružjem,
širine 3 cm i dubine 5 cm. Dok je prvom ranom prerezana grkljanska
šupljina u predjelu jabučice, drugom je to isto učinjeno s unutraš-
njom »iugularnom venom«. Iako su obje rane zadane neposredno
jedna za drugom, velikom žestinom i oštrim bodežom, pretpostavlja
se da je donja rana zadana ranije. Naime, donja rana, iako je i ona

48 ŽSP, OSIP, Uviđaj i nalazi vještaka, Zapisnik o istražno-liječničkom pregledu i paranju leša pok.
Miroslava Bulešića 25. kolovoza 1947.

26 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

bila smrtonosna, ne bi izazvala trenutnu smrt, koja je nastupila na-
kon druge, gornje, rane. Na žrtvi nisu pronađeni tragovi koji bi upu-
ćivali na pokušaje samoobrane ni tragovi zlostavljanja nakon smrti.49

U polusvjesnom stanju Ukmar je popodne, malim kamionom,
u pratnji Stjepana Ceka, prebačen u Pazinsko sjemenište. Berard
Barčić, profesor u sjemenišnoj gimnaziji, očevidac tog događaja,
zapisao je: Taj dan 24. kolovoza, na blagdan sv. Bartola apostola,
mučenika, ja sam zamijenio vlč. Bulešića u Kanfanaru: Vratio sam
se u četiri sata poslije podne. Ušao sam u sjemenište. Vladala je
posvemašnja tišina, nigdje nikoga. Penjući se u svoju sobu začuh
snažan poziv: ‘Berarde, Berarde, brzo dolje’! Bio je to glas laniš-
kog župnika Stjepana Ceka. Potrčao sam k njemu. Izašli smo pred
sjemenište. Na cesti je stajao neugledni kamioncin. Na njemu je bio
položen msgr. Ukmar. Ja sam već ranije poznavao msgr. Ukmara.
No, sad ga nisam prepoznao, toliko je bio iznakažen. Župnik Cek,
ja i vozač kamioncina prihvatili smo msgr. Ukmara i unijeli ga u
sjemenište.50 Božo Milanović je kod vlasti ishodio dopuštenje da po
Ukmara dođe automobil talijanskog Crvenog križa i prebaci ga u
Trst. Međutim, vlast je ubrzo promijenila odluku: umjesto u Trstu bit
će hospitaliziran u Rijeci. Dva su razloga toj nagloj promjeni: vlast
se, s jedne strane, plašila negativna odjeka u zapadnoj javnosti slike i
riječi nasmrt pretučenog Ukmara, a s druge strane, željela ga je imati
na dohvatu pred predstojeće ispitivanje i sudski proces.

O teškim, po život opasnim ozljedama nanesenim mons. Uk-
maru jasno govori liječnički nalaz. Pozvan u sjemenište u Pazin da
pruži pomoć mons. Ukmaru, kamo je ovaj prebačen nakon zločina u
Lanišću, dr. Matijašić je u 16.30 došao u sjemenište i pregledao pa-
cijenta. U nalazu je utvrdio da je glava pacijenta deformirana uslijed
tumefakcije s obiju strana glave, obje su usne otečene s lijeve strane
i ekhimotične. Na glavi su utvrđene 3 male, ne duboke ozljede i he-
matomi na oba oka. Iz obiju nosnih šupljina tekla je krv. Na tijelu, od
pupka do desnoga boka nalazila se modrica dugačka oko 20 i široka
2,5 cm. Na temelju iskaza fra Berarda Barčića da je pacijent, čim je

49 Isto.
50 Berard BARČIĆ, Poratna sjećanja jednog franjevca, Franjevački provincijalat, Zadar, 2008., str.

48-49.

S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 27

prevezen, izmokrio pola čaše krvave i mutne mokraće, da se pacijent
žalio na bol u predjelu desnog dijela trbuha, a na svaki pritisak na
bubrege bolno reagirao, liječnik je pretpostavio kako je desni bubreg
ozlijeđen. Na kraju dr. Matijašić smatra da su ozljede na glavi iza-
zvane udarcima šakom i tvrdim predmetom, a one na trbuhu motkom
ili štapom ili komadima stolice. Glede Ukmarova oporavka nije bio
optimističan s obzirom na njegovu visoku starost. Na Matijašićevu
preporuku, budući da u Pazinu nije bilo uvjeta za liječenje, Ukmar
je u 1 sat poslije ponoći kolima hitne pomoći prebačen u bolnicu Sv.
Duh u Rijeci iako je, kao što je spomenuto, bilo određeno da će biti
prebačen u Trst. U trenutku prijevoza u ambulantnim kolima došao
je svijesti – pitao je kamo ga voze.51

Kao što se moglo i očekivati, po završetku krizme u Lanišću
slijedila su uhićenja, podizanja optužbi, sudski proces i izricanje pre-
sude. Pred Okružnim sudom u Pazinu vođen je sudski proces pro-
tiv dvojice svećenika, laniškog župnika Ceka i biskupova izaslanika
Ukmara te jedanaest civila (7 iz Lanišća, 2 iz Brgudca, 1 iz Rašpora
i 1 iz Račje Vasi). Presuda je izrečena 2. listopada 1947. Prvooptuže-
noga Stjepana Ceka teretilo se za četiri kaznena djela protiv države
i naroda. Po svim točkama optužbe Cek je proglašen krivim. Izre-
čena mu je jedinstvena zatvorska kazna u trajanju od šest godina te
gubitak građanskih prava u trajanju od 2 godine nakon izdržavanja
kazne.52

Drugooptuženi Ukmar proglašen je krivim zato što ne samo da
nije ništa poduzeo da spriječi provokacije, iako je bio dobro upoznat
s organiziranjem provokacija, nego je inicijatora provokacija Ceka
podupirao u njegovim nakanama. Izrečena mu je kazna od mjesec
dana zatvora. Vrijeme koje je Ukmar proveo na liječenju (26. kolo-
voza – 2. listopada) tretirano je kao vrijeme provedeno u istražnom
zatvoru, a kako se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru ubrajalo

51 ŽSP, Zapisnik o saslušanju svjedoka i stručnjaka, sastavljen u ime Javnog tužioca za Istru, u Pazi-
nu 25. kolovoza 1947.

52 Arhiv postulature bl. Miroslava Bulešića, sv. 6, U ime naroda, Presuda, Posl. Br. K. 65/47. Pazin,
2. listopada 1947.

28 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

u izdržavanje kazne, Ukmar je odmah po donošenju presude pušten
na slobodu.53

Sedmorica stanovnika Lanišća – Ivan Grbac Zvanuc, Josip
Žmak, Josip Grbac Antun Grbac, Petar Žmak, Josip Krizmanić i
Ivan Grbac Ivić – optuženi su za sudjelovanje na sastanku u kući
Josipa Žmaka večer uoči krizme na kojemu je, u prisutnosti župnika
Ceka, odlučeno da se na dan krizme izazove nered. Odlučeno je da
organizirana straža vjernicima i krizmanicima iz sela Brgudca, Ras-
pora, Prapoća, Podgaća i Račje Vasi, koja su bila dio župe Lanišće,
onemogući ulazak u crkvu u Lanišću za vrijeme krizme. Sva sedmo-
rica Lanišćana osuđena su na kaznu od šest do deset mjeseci zatvora,
s tim da im se vrijeme provedeno u istražnom zatvoru računalo u
izdržavanje kazne.54

Stvarni krivci za zločin – Slavko Sanković, Elvis Medica, Jo-
sip Božić i Srećko Brajković, za koje je utvrđeno, a i sami su to
priznali, da su bili sudionici mase koja je provalila u župni stan i
izazvala opći nered u kojemu se dogodio opisani zločin, proglašeni
su krivima, ali ne zbog zločina nego zato što su nasjeli na provoka-
ciju župnika Ceka i provalili u župni stan. Zbog toga su kažnjeni na
zatvorsku kaznu od tri do pet mjeseci. No Sanković je oslobođen
optužbe jer je u općem metežu zadao smrtne udarce svećeniku Bule-
šiću. Svjedokinja Ruža Buždon, iskaz iz istražnog postupka – da je
Sankovića vidjela kako okrvavljenih ruku i s nožem u ruci izlazi iz
župnog stana – pred sudom je preinačila u izjavu kako nije sigurna je
li Sanković u rukama imao nož ili nešto drugo, ili joj se sve to samo
pričinilo. Ružin iskaz iz istražnog postupka demantirale su tri svje-
dokinje koje su tvrdile da su Sankovića vidjele u isto vrijeme kad i
ona te da u to vrijeme, iako je imao ruke okrvavljene, nije u njima
imao nož. Samo Sankovićevo priznanje – da je ruke raskrvavio o
staklo za vrijeme gužve u župnom stanu, a što je sud uvažio kao isti-
nu, bilo bi komično da se takvim priznanjem nije pokušao opravdati
zločin.55

53 Isto.
54 Isto.
55 Isto.

S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 29

Vrlo zanimljiv i znakovit događaj dogodio se u rujnu 1943.
u Buzetu. Partizani su nakon preuzimanja vlasti u gradu, pred ho-
telom, postrojili »narodne neprijatelje«, među kojima se nalazio i
jedan svećenik. Partizanski sektaš Nikola Čehić tom je prigodom
rekao: Pustite svećenike, s njima ćemo se obračunati kasnije. Isti
Čehić, u skorašnjem povlačenju pred njemačkom protuofenzivom,
našao se u društvu s Marčelom Klarićem, poznatim narodnjakom,
koji je pod Italijom robijao zbog svog hrvatstva. Bez ikakva povoda
Čehić je priprijetio Klariću: »Tebe ćemo ubiti jer si narodnjak, a nisi
komunista.«56 Čini nam se da ovaj događaj dosta zorno dočarava
stanje svijesti kod onih kojima je na prvome mjestu bila »čistoća re-
volucije«, a takvih je bila većina u vodstvu čitavog jugoslavenskog,
pa onda i istarskoga NOP-a. I zaista, nakon rata likvidiran je ne samo
Klarić nego još sedam istarskih narodnjaka, praktičnih vjernika:
Viktor Levak, Mate Peteh, braća Ivan i Karlo Rajko, Josip Banovac,
Franjo Bratulić i Ivan Jurman.57

Stradavanja redovničkih zajednica

Samostane franjevaca opservanata u Puli, Pazinu, Rovinju,
Lošinju i Nerezinama, koji su se dotad nalazili pod Venecijanskom
provincijom sv. Franje, preuzeli su 1947. hrvatski franjevci Zadar-
ske provincije sv. Jeronima. Zgrade samostana u Rovinju i Pazinu
odmah su proglašene općenarodnom imovinom, nad kojom su nad-
zor imali tamošnji gradski odbori.58 Dio pazinskog samostana na-
cionaliziran je za potrebe nekih odjela ONOI-a koji su iz Labina
preseljeni u Pazin. Obećanje prilikom useljavanja tih odjela, da će
se poštivati pravilo klauzure i samostanski red, ostalo je samo obe-
ćanje. U samostan su se uselile i žene, a ponašanje novih stanovnika

56 Svjedočanstvo pok. Stanka Macuke (lipanj 1996. i prosinac 1997.), tada umirovljenog župnika u
Buzetu, inače očevidca ratnih i poratnih zbivanja na Buzeštini, u posjedu autora teksta.

57 Ivan GRAH, Udarit ću pastira, str. 111-113.
58 Ministarstvo unutrašnjih poslova NR Hrvatske rješenjem br. 35175-IV-1948. od 6. IX. 1948. prav-

no je sankcioniralo pitanje vlasništva nad franjevačkim samostanima Venecijanske provincije tako
što je zabranilo djelovanje franjevaca ove provincije, a samostanske zgrade u Pazinu, Rovinju,
Nerezinama i Malom Lošinju proglašene su narodnom imovinom kojom će upravljati izvršni
odbori NOO-a dotičnih mjesta. AH IKD, Osobni fond Bože Milanovića (dalje: OFD Milanović),
Pismo Komisije za vjerske poslove B. Milanoviću, br. 1337/1948, Zagreb, 30. listopada 1948.

30 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

često je takvo da fratrima onemogućava obavljanje njihovih dužno-
sti. Vrata samostana stalno su bila otvorena, kasno noću, uz psovke i
viku dolazilo se u samostan i sviralo na harmoniju. U takvoj situaciji
gvardijan samostana Atanazije Kocijančić upozorio je vlast da će
fratri, ako se situacija ne popravi, morati napustiti samostan, a to će,
pripominje Kocijančić, izazvati sablazan kod naroda.59

Sudski proces protiv franjevaca samostana sv. Antuna u Puli
pokazat će kako vlast nije previše brinula o sablazni. Talijanski
franjevci ovog samostana, vjerujući u poštivanje vjerskih sloboda,
ostali su u samostanu i nakon što je Pula došla pod jugoslavensku
vlast. Kao znak prihvaćanja nove stvarnosti bilo je njihovo sudje-
lovanje na proslavi priključenja Pule Jugoslaviji u samome središtu
grada, kod Slavoluka Sergijevaca, znamenitog antičkog povijesnog
spomenika.60 Poziv organizatora na proslavu fratri su najvjerojatnije
shvatili kao znak kurtoazije prema kojemu su se tako i postavili,
bez obzira na njihovo osobno neslaganje s razvojem političko-diplo-
matske situacije koja je dovela do dolaska Pule pod jugoslavensku
komunističku vlast.

Unatoč ovome znaku dobre volje fratara, samostan je bio pod
stalnom prismotrom UDBA-e koja je tražila zgodnu prigodu za
obračun s fratrima. Kad je fra Simpliciano Gomiero naivno uletio u
zamku dvojice agenata UDBA-e, po nacionalnosti Talijana, i prihva-
tio njihovu ponudu da u samostanu instalira radiopostaju kojom će,
nakon što su ga agenti poučili rukovanju, slati poruke o gospodar-
skom, vjerskom i političkom stanju u Istri, tražena prigoda se uka-
zala.61 UDBA, koja je znala za fratrovo privremeno javljanje, upala
je u samostan 6. studenog i uhitila svu trojicu članova samostana:
Simpliciana Gomiera, gvardijana Serafina Mattiela i Kornelija Hre-
lju te Ambrogija Bellata iz rovinjskoga samostana koji se zatekao
u pulskom samostanu. U hajci na fratre uhićeni su još i Bernardin
Beninac iz rovinjskog samostana i ranije spomenuti Atanazije Koci-

59 AH IKD, OFD Milanović, fasc: M2A085, Pismo A. Kocijančića Komisiji za vjerske poslove,
Pazin, 1. studenog 1947.

60 Albino Simpliciano GOMIERO, Nelle arene di Nerone. Diario di galera, CENS, Milano, 1995.,
str. 30-31.

61 Berard BARČIĆ, Pedeseta obljetnica 'slučaja' samostana sv. Antuna u Puli, u: Istarska Danica
1997., str. 90-91.

S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 31

jančić iz pazinskog samostana, kao i neki civili bliski fratrima. Svi
uhićeni optuženi su za špijunažu i dostavljanje informacija »za neku
stranu državu«.62

Sudski proces protiv optuženih vođen je od 19. do 22. prosinca
1947. godine u prostorijama Osnovne škole Giusuè Carduci, s tim da
je dan prije početka procesa oslobođen Kornelije Hrelja zbog nedo-
statka dokaza. Sudac Josip Dorčić izrekao je 23. prosinca presudu:
svi fratri proglašeni su krivima i osuđeni su na zatvorske kazne od
16 godina (Gomiero) do 3 godine (Bellato). Točno na Božić 1947. u
Glasu Istre pojavio se članak o presudi franjevcima, »agentima špi-
junske službe«.63 Nakon izrečene presude fratri su odvedeni u zatvor
Zolog kod Ljubljane, a potom u Lepoglavu i, na kraju, u Staru Gra-
dišku. Samostan je zaplijenjen kao imovina narodnih neprijatelja, a
crkva zatvorena. Ljeti 1949. fratri su pušteni na slobodu u zamjenu
za neke slovenske i hrvatske zarobljenike. Jedino je pater Kocijančić
morao do kraja »odraditi« kaznu.64

Benediktinski samostan u Dajli kod Novigrada s »uzor ima-
njem« od 586 ha obradive površine prve nevolje s novom vlašću
počinje doživljavati potkraj 1945. godine. Odbijanje Ambrogija Biz-
zara, člana dajlske redovničke zajednice, da uđe u mjesni NOO kao
predstavnik klera bio je razlogom za pljačkaški upad u samostan.
Njegovo odbijanje protumačeno je kao reakcionarno djelovanje či-
tave samostanske zajednice, zbog čega je »na oku« trebalo držati i
ostale redovnike kako svojim idejama ne bi zarazili okolne vjernike.
Kad već nije bilo konkretnih dokaza protiv redovnika, zamjeralo im
se izrabljivanje kolona na njihovim posjedima, iako su samostanski
koloni živjeli sasvim pristojno, što će se očitovati i njihovom obra-
nom redovnika, njihove osobne i imovinske sigurnosti.65

U ožujku 1946., prigodom posjeta Savezničke komisije za
razgraničenje Istre, neki su novinari članovima Komisije predložili
posjet samostanu u Dajli. U mjesnom NO-u to je protumačeno kao

62 Albino Simpliciano GOMIERO, Nelle arene di Nerone, str. 35.
63 Glas Istre, br. 43, Rijeka, 25. prosinca 1947., str. 2.
64 Berard BARČIĆ, Poratna sjećanja, str. 59.
65 Giuseppe TAMBURRINO, I Benedettini di Daila e S. Onofrio in Istria: ultime vicende (1940.-

1950.), Abbazia di Praglia, Praglia, 1997., str. 31-32.

32 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

želja redovnika da se sastanu s članovima Komisije kako bi im izni-
jeli »optužbe« na račun nove vlasti zbog njihova teška položaja, ali
istog položaja Crkve u Istri. Protiv »protunarodnog« rada redovnika
odmah su inscenirane manifestacije. Pod dojmom tih manifestacija
neki su redovnici i koloni pobjegli u Trst.66

Nakon nekoliko upada i pljački samostana, 19. prosinca 1946.
na stranicama Glasa Istre pojavio se članak pod naslovom »Ostaci
fašizma u samostanu Dajla kod Umaga«. Kao i svi onodobni članci
o Crkvi, tako je i ovaj nastojao u što gorem svjetlu prikazati djelo-
vanje benediktinaca u Dajli, kao dijela vatikanske zavjere.67 I dok su
optužbe na stranicama Glasa Istre bile daljnja priprava za konačan
obračun sa zajednicom u Dajli, tri provale tijekom kolovoza 1947.
godine predstavljale su bližu pripravu za taj obračun. Prije samog
uhićenja sve četvorice redovnika 29. kolovoza 1947., Mjesni NO
organizirao je protestne »mitinge« protiv redovnika u kojima su su-
djelovali, na brzinu skupljeni, seljaci iz okolnih mjesta.68

U bujskom, potom u koparskom zatvoru dajlski su fratri bora-
vili od uhićenja do pokretanja sudskog procesa pred Okružnim su-
dom u Kopru 21. veljače 1948 godine.69 Izricanjem presude 5. ožuj-
ka 1948. završen je ovaj, kako će pokazati kasnije pravne analize,
montirani sudski proces.70 Svi optuženi redovnici: Teodor Amato,71
Alfonso del Signore, Ambrogio Ottavio Bizzari, Benedetto Segatori
i Mauro Leilo osuđeni su na gubitak slobode i prisilan rad u trajanju
od četiri mjeseca do godinu i pol. Svi su optuženi zbog bavljenja
privrednim kriminalom – potajno prebacivanje poljoprivrednih pro-
izvoda u Italiju, skrivanje energenata i poljoprivrednih strojeva, ile-
galno nabavljanje jugolira i lira te lažno prikazivanje samostanskih
poljoprivrednih prinosa.72 Samostanski posjedi su, kao vlasništvo

66 Isto, str. 35.
67 Glas Istre, br. 405, Rijeka, 19. prosinca 1946., str. 2.
68 Giuseppe TAMBURRINO, I Benedettini di Daila, str. 43-44.
69 Isto, str. 51.
70 Sentenza di abrogazione della codanna dei monaci, tribunale della Contea, No K-5/9, Pola, 17

febbraio 1997. Poništenje presude, prijevod na talijanski jezik, prema: Giuseppe TAMBURRINO,
I Benedettini di Daila, str. 88-106.
71 Suđen u odsutnosti, nalazio se u Italiji.
72 Sentenza di condanna dei monaci e di confisca dei beni di Daila, Tribunale Popolare Circondariale
Capodistria, il 5 marzo 1948. Prijevod presude na talijanski jezik. Prema: Giuseppe TAMBURRI-

S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 33

narodnih neprijatelja, odmah konfiscirani i stavljeni na raspolaganje
»narodnoj vlasti«. Reorganizirano na komunističkim zadružnim na-
čelima samostansko uzor-imanje ubrzo je doživjelo svoju devastaci-
ju i propast.

S imovinsko-pravnim problemima i pitanjem osobne sigurno-
sti suočile su se i ženske redovničke zajednice u kojima su, gotovo
odreda, sestre bile Talijanke, dok su Hrvatice i Slovenke u tim samo-
stanima bile prava rijetkost. U valu dramatičnog i tragičnoga talijan-
skog egzodusa iz Istre koji je, s jedne strane, bio posljedica represije
komunističkog režima, a s druge dragovoljnog optiranja za Italiju,
talijanske redovnice napuštaju svoje samostane. Tijekom 1946. i
1947. oko 250 talijanskih redovnica, među njima i poneka Hrvatica i
Slovenka, napušta Istru i odlazi u Italiju.73 Neke su prije odlaska že-
ljele namjenski ostaviti svoje kuće, kao one »Sacri Cuori – Presvetih
Srdaca« iz Pule koje su svoje dvije zgrade ostavile »Zboru«, što je na
sudu i pisano ovjereno. Očekivanja Bože Milanovića da će narodna
vlast uvažiti darovnicu sestara izjalovila su se. Samostan i pripada-
jući mu vrt proglašeni su općenarodnom imovinom.74 U Lovranu su
talijanske sestre držale internat za 30-ak djevojčica. Riječki biskup
Ugo Camozzo plašio se da vlast ne stavi internat u kategoriju narod-
nog imanja i tako onemogući dolazak hrvatskih sestara pa je zamo-
lio talijanske sestre da ostanu u Lovranu. Redovnice kongregacije
sv. Gaetana u Rovinju su držale internat za talijanske gimnazijalke.
Tek što su redovnice otišle u Italiju, nova vlast preuzela je internat
i odmah uklonila sve križeve iz internatskih prostorija. Ravnatelj je
ovu mjeru opravdavao rastavom države od Crkve. Na insistiranje
učenica ipak je dopustio povratak križeva, ali samo iznad kreveta
u spavaćim sobama.75 Božo Milanović uspio je preko Komisije za
vjerska pitanja u Zagrebu isposlovati da hrvatske redovnice preuzmu
neke od napuštenih redovničkih kuća.76

NO, I Benedettini di Daila, str. 72-87.
73 Ivan GRAH, Poratna sudbina talijanskih časnih sestara, u: Istarska Danica, Pazin, 2007., str. 175.
74 AH IKD, OFD Milanović, Pismo B. Milanovića Komisiji za vjerske poslove u Zagrebu, Pazin, 28.

veljače 1947.
75 AH IKD, OFD Milanović, Izvještaj Komisiji za vjerske poslove u Zagrebu, Pazin, 8. travnja 1947.
76 Ivan GRAH, Poratna sudbina, str. 175.

34 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Imovinsko-pravna nesigurnost

Samovolja lokalne vlasti očitovala se i u oporezivanju kako
svećenika osobno tako i crkvenih nadarbina. Neposredno po završet-
ku rata porezni organi tretirali su svećenike kao službenike Crkve.
Kao službenici plaćali su »službenički porez« na prihode od tzv. »či-
nodejstva«, dok drugi službenici nisu plaćali taj isti porez. Pravilnik
o tumačenju Zakona o neposrednim porezima od 26. listopada 1945.
donosi sljedeće objašnjenje: »Kao prihodi radnika i namještenika
koji podliježu porezu po odbitku smatraju se: plate, dodaci na plate
svake vrste, honorari nagrade, remuneracije, gratifikacije, sedničke i
dežurne dnevnice, ispitne takse, štolarine (lukno i redovina) i druge
slične nagrade, prihodi od svešteničkih činodejstava smatraju se kao
takovi i podležu porezu po odbitku.«77 I upute iz prosinca 1948. sa-
drže slične odredbe.78 Nepridržavanje jasnih zakonskih odredaba o
utvrđivanju i kategorizaciji poreza na dohodak dovelo je do toga da
su svećenici, iako svrstani u kategoriju činovnika, oporezivani pre-
ma skali za poljoprivredna domaćinstva. Prihodi od nadarbina kao
dio svećeničke plaće nisu oporezivani po toj osnovi nego po osnovi
prihoda od ostalih zanimanja, a ta kategorija poreza bila je znatno
veća od onoga na plaću.79

U kolovozu 1947., dok se upravitelj župe Fažana Valentin Cu-
karić nalazio u zatvoru, optužen zbog financijskih makinacija, u žu-
pnu kuću, uknjiženu kao »crkveno dobro«, trebala je useliti milicija.
Dolazak milicije u Fažanu bio je vezan uz jačanje sigurnosti pre-
ma Zoni A pod angloameričkom upravom (Pula s okolicom). Zbog
predviđene prenamjene župni ured i arhiv premješteni su u privatnu
kuću. Kako do useljenja milicije ipak nije došlo, jer je Pula Pariškim
mirovnim ugovorom pripala Jugoslaviji, upravitelj župe Cukarić
uzalud je od vlasti tražio da se kuća vrati Crkvi. Godine 1949. kuća
je predana na korištenje upravi otočja Brijuni koji su je preuredili za
potrebe svojih radnika, a 1954. kuću je preuzela Stambena uprava te

77 Službeni list FNRJ, br. 25, Beograd, 26. ožujka 1946.
78 Službeni list FNRJ, br. 108, Beograd, 15. prosinca 1948.
79 AH IKD, OFD Milanović, fasc: M9A122, Promemorija o nepravilnostima i nelogičnom odmjera-

vanju poreza crkvenim ustanovama. Autor promemorije nije poznat. Milanović pretpostavlja da je
to bio Antun Marčac koji je kao pravnik pomagao Crkvi u pravnim poslovima.

S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 35

je uredila tri stana. Cukarić je intervenirao kod Stambene uprave tra-
žeći da se barem jedna soba ostavi za župne potrebe. No nikad nije
dobio odgovor. Zbog opasnosti od provala u kuću u koju je prenesen
župni ured i arhiv, Cukarić je 1957. dokumente obaju ureda premje-
stio u sakristiju župne crkve.80

U pograničnoj zoni u župne su se kuće privremeno useljavali
vojnici. Iza njih je, nakon što su ih napustili, ostajala tolika mate-
rijalna šteta da neke više nisu bile za stanovanje. Tako su u župnoj
kući u Gradini (kotar Buzet) od veljače do listopada 1947. boravili
vojnici pogranične narodne straže. Za to kratko vrijeme razbili su
kipove jaslica i Kristov kip, pohranjene na tavanu kuće. Nestale su
četiri grede, četiri daske, 2 stolice, deset ključeva, razbijeno je pet
stakala. Ukupna šteta iznosila je 5000 dinara. Zgrada župnog stana u
Šterni (kotar Buzet) oduzeta je župi odlukom Agrarne komisije opći-
ne Buje 31. siječnja 1947. i dana na upravu Mjesnom NO-u Oprtalj.
Ovaj je u kuću uselio graničarsku vojnu posadu koja će u kući ostati
do kraja 1950. Vojnici su za svog trogodišnjeg boravka župnu kuću
toliko devastirali da je ona nakon njihova odlaska bila neupotreblji-
va za stanovanje. Prozori i vrata bili su razbijeni, podovi spaljeni, a
inventar ili odnesen ili uništen. Slična sudbina zadesila je i župnu
zgradu u Završju (kotar Buzet). Granična posada koja se uselila kra-
jem 1947. i tu ostala do početka 1950. za nešto više od dvije godine
uspjela je uništiti sav inventar, razbiti vrata i prozore, tako da su bili
neophodni popravci ako se tu htjelo stanovati. U Taru (kotar Poreč)
situacija je navlas identična onoj u Šterni ili Završju. Dvogodišnji
boravak vojske potpuno je demolirao župnu kuću.81

Visoki zvonik crkve sv. Eufemije u Rovinju, koja se nalazi
na uzvisini iznad grada, služio je od 1947. do 1952. kao stražarni-
ca odakle su vojnici jugoslavenske mornarice slali signale drugim
obalnim stražarnicama. Na zvonik se moglo ući samo kroz crkvu.
Kako bi se mogla obaviti smjena straže, crkva je morala biti dano-
noćno otvorena. Na taj su način crkveni predmeti, od kojih su neki

80 BAP, Župa Fažana, Fond poslije 1945., Župni ured Fažana, br. 5/61 od 26. srpnja 1961.
81 Hrvatski državni arhiv u Zagrebu (dalje: HDA), Fond Komisije za vjerska pitanja (dalje: FKVP),

kut: 139, fasc: Opći spisi 71-4377, Apostolski administrator Porečko-pulski i Pazinski, broj: 74/52,
Pazin, 22. siječnja 1952.

36 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

imali i umjetničku vrijednost, bili izloženi opasnosti krađe. Osim
toga, vojnici su svojim ulascima i izlascima znali ometati obrede u
crkvi. Biskup Nežić je Generalštabu JA predložio da vojnici napu-
ste zvonik i smjeste se na neko drugo mjesto u Rovinju ili, ako je
za potrebe vojske zvonik već neophodan, da se proširenjem donjeg
prozora napravi izvana ulaz na zvonik.82 Nakon nekoliko mjeseci
uzaludnog čekanja odgovora Generalštaba, Nežić se obratio Komi-
siji za vjerske poslove da podsjeti Generalštab na njegov dopis vezan
uz boravak vojske na rovinjskom zvoniku.83 Nežićev brzojav, uskoro
poslan Komisiji za vjerske poslove, »Rovinjski zvonik oslobođen«,
bio je dokaz uspješnosti intervencije Komisije kod Generalštaba.84

ONOI je 26. studenog 1946. donio »Odluku o uređenju agrar-
nih odnosa i poništenje dražbi na području ONOI-a za Istru«. Ovom
Odlukom u Istri se ukidaju kolonatski odnosi85 bez obzira na njiho-
vo trajanje, a napoličarski86 i drugi zakupnički odnosi razrješuju se
ako su trajali duže od 15 godina, računajući od 8. rujna 1943. una-
zad, dok se sve dražbe izvršene u vrijeme fašizma od 1922. godine,
ako su imale za cilj uništavanje domaćeg slavenskog stanovništva,
poništavaju.87 Na taj način seljaci – koloni postaju vlasnici zemlje,
a napoličari i druge vrste zakupnika to su postajali ako su zemlju
obrađivali 15 godina i više. Početkom 1947. Izvršni odbor ONOI-a

82 HDA, FKVP, kut: 139, fasc: Opći spisi 71-4377, Porečko-pulski biskupski ordinarijat, broj:
732/51, Pazin, 19. rujna 1951.

83 HDA, FKVP, kut: 139, fasc: 71-4377, Apostolski administrator Porečko-pulski i Pazinski, broj:
63/1952, Pazin, 22. siječnja 1952.

84 IHDA, FKVP, kut: 139, fasc: 71-4377, Brzojav, 16. veljače 1952.
85 Kolonat je vrsta ugovora o zakupu kojim vlasnik zemljišta na određeno vrijeme daje zemlju na

obradu slobodnom seljaku (kolonu). Ovaj se obvezuje da će zemlju obrađivati kao «dobar težak»
te da će vlasniku davati dio uroda, kako je to precizno naznačeno u ugovoru. Budući da je kolonat
tretiran kao privatno-pravni ugovor, zadržao se u Dalmaciji i Istri (posebno nekadašnjem mletač-
kom dijelu Istre) sve do 1946. godine. Vladimir PEZO (ur.), Pravni leksikon, Zagreb, 2007., str.
596.
86 Slično kao i u kolonatu, vlasnik daje drugome zemlju na obradu. Obrađivač (napoličar) obvezuje
se vlasniku dati dio uroda, obično je to polovica, odakle je i došao naziv napoličarstvo. O pravnoj
naravi napoličarstva postoje različita mišljenja, od toga da se radi o ugovoru o zakupu, ortaštvu do
toga da je to ugovor sui generis. Vladimir PEZO (ur.), Pravni leksikon, str. 784.
87 Odluka o uređenju agrarnih odnosa i poništenje dražbi na području Oblasnog NO-a za Istru, Služ-
beni list DFJ, br. 19, 1. prosinca 1946., HR-DAPA-80, Oblasna agrarna komisija, kut: 1, fasc:
Spisi 2-100, Oblasna agrarna komisija, Odjel šumarstva i šumske industrije, broj: 107/47, Labin,
15. siječnja 1947.

S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 37

imenovao je sedam članova Oblasne agrarne komisije. Za predsjed-
nika je imenovan Vjekoslav Ladavac.88

Provođenje Odluke povjerava se Oblasnoj agrarnoj komisiji i
kotarskim agrarnim komisijama koje je tek trebalo osnovati. Predvi-
đalo se da će šume, pašnjaci i livade, koji će agrarnom reformom biti
oduzeti dotadašnjim vlasnicima, prijeći u vlasništvo mjesnih NO-a.
To je dovelo do nekontrolirane sječe šuma od strane dojučerašnjih
vlasnika, ali i zakupaca tih šuma. Kako bi se doskočilo devastaciji
šuma, ONOI je donio naredbu »o najstrožoj zabrani« sječe drveća
bilo u šumi bilo na livadama ili pašnjacima bez dozvole nadležnog
NO-a.89

Odluka ONOI-a od 26. studenog 1946. izazvala je uznemire-
nost među istarskim biskupima i svećenicima, strahovalo se da bi
Crkva u Istri mogla ostati skoro bez ikakvih posjeda. Razlog tome
je, s jedne strane, što većina crkvenih posjeda u Istri nije obrađivana
u režiji vlasnika (župnika, biskupije ili samostana) nego je davana u
razne vrste zakupa, a s druge strane, sve do potpisivanja mirovnog
sporazuma s Italijom, nije se mogao primijeniti jugoslavenski Zakon
o agrarnoj reformi, odnosno hrvatski Zakon o provođenju agrarne
reforme, koji je Crkvi dopuštao zemljišni maksimum od 10 ha. 90

Podatci crkvene provenijencije pokazuju da je Katolička Cr-
kva na području Pazinskog dekanata, prije agrarne reforme, bila vla-
snik zemljišta površine 40 ha, 41 ar, 74 m². U agrarnoj reformi od
1946. do 1948. oduzeto joj je 245 ha, 31 ar, 1 m². Prema državnim
statistikama, na istome području Crkva je imala posjede veličine 298
ha, od čega joj je agrarnom reformom oduzeto samo 31 ha i 50 ari.
Nesrazmjer crkvenih i službenih statistika moguće je tumačiti time
da službeni podatci Kotarske agrarne komisije Motovun obuhvaća-
ju vrijeme do početka 1947. jer je kotar Motovun ukinut u ožujku

88 HR-DAPA-80, Oblasna agrarna komisija, kut: 1, fasc: Spisi 301-399, ONO za Istru, Tajništvo,
broj: 302, Labin, 2. siječnja 1947.

89 HR-DAPA-80, Oblasna agrarna komisija, kut: 1, fasc: Spisi 2-100, ONO za Istru, Odjel šumarstva
i šumske industrije, broj: 107/47, Labin, 15. siječnja 1947.

90 Narodne novine, br. 80, Zagreb, 26. studenog 1945. HR-DAPA-80, Oblasna agrarna komisija, kut:
2, fasc: Pregled stanja crkvenih posjeda Kotarske agrarne komisije Motovun za godinu 1947.

BAP, Fond poslije 1945., Župa Pićan, Fond poslije 1945., Poslijeratni spisi, Parcele zemljišta pićan-
skih.

38 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

1947., a crkveno obuhvaćaju još čitave dvije godine: 1947. i 1948.
S druge strane, izgleda da su prisutne i dvije metodologije: crkvena
koja prikazuje sve oduzeto, a službena vjerojatno samo ono što je
prešlo u zemljišni fond, ali ne i ono što su dobili koloni i napoličari.
U svemu ne treba zanemariti nastojanje kojim se službenim podatci-
ma namjerno ublažavalo mjere agrarne reforme prema Crkvi.91

Zaključak

Za samo dvije i pol godine života pod zvijezdom petokrakom
(od sredine 1945. do kraja 1947.), kao znakom novog vremena, Ka-
tolička Crkva u Istri bila je istraumatizirana raznim oblicima progo-
na, sve do fizičkih likvidacija. Umjesto obećane slobode i blagosta-
nja, u praksi je carevala represija prema drugim i drugačijim te opća
materijalna bijeda. Iako je car bio gol, o tome se nije smjelo govoriti.
Jedina stvarnost nad kojom državni aparat nije imao kontrolu bila je
Crkva. Sama ta činjenica bila je dovoljna da se na Crkvu gleda kao
na protivnika, uvijek spremnog na podrivanje državne vlasti i druš-
tvenog poretka. Unatoč zaslugama istarskoga svećenstva u borbi za
sjedinjenje Istre s maticom Hrvatskom i njegovoj benevolentnosti
prema vlasti, ta se ista vlast, kako na državnoj tako i na lokalnoj razi-
ni, nije uspijevala osloboditi svoje ideološke, komunističko-ateistič-
ke matrice, iz koje je onda izvirao pogled i praktično ponašanje pre-
ma Crkvi kao »unutarnjem neprijatelju«, uvijek spremnom, u sprezi
s »vanjskim neprijateljem« (Vatikanom), predvodnikom međuna-
rodne reakcije, podrivati i rušiti državnu vlast i društveni poredak.
Taj temeljni određujući stav prema Crkvi nije uspijevala prekriti ni
idilična slika koja je stvarana prema van. Svećenici, naime, sudjeluju
u općenarodnim slavljima, pozdravljaju narod sa svečano urešenih
tribina, a uglednici nove vlasti mogli su se vidjeti na vjerskim mani-
festacijama, primjerice na tijelovskim procesijama.

Ako je vrijeme od sredine 1945. do kraja 1946. godine vrijeme
taktiziranja tzv. »narodne vlasti« prema Crkvi, koje karakterizira sit-
no popuštanje i krupno stezanje, podrška narodnoj Crkvi (niže sve-
ćenstvo) i osude hijerarhije, diferencijacija među svećenicima prema

91 BAP, Fond poslije 1945., Župe Pazinskog dekanata.

S. Trogrlić, Progoni i stradanja Katoličke crkve... 9-40 39

nacionalnoj pripadnosti i kooperativnosti prema vlasti, onda je čita-
va 1947. obilježena izravnim pritiskom na Crkvu kao takvu. Rezul-
tati tog pritiska sve su češći sudski procesi i razni oblici progonstva
Crkve, koji će svoj vrhunac doživjeti u zločinu u Lanišću, kada je
ubijen mladi svećenik Miroslav Bulešić. Sve to bilo je uvjetovano,
s jedne strane spoznajom da se nije uspjela uspostaviti kontrola Cr-
kve iznutra preko svećeničkog društva, a s druge uvjerenjem da je
potpisivanjem mira u Parizu 10. veljače 1947. okončana prva faza
diplomatske borbe u kojoj je svećenstvo izvršilo svoju ulogu. Sada
nastupa novo vrijeme u kojemu ta podrška neće biti toliko bitna. Na
kraju ne treba zanemariti ni činjenicu da su, prema priznanju jed-
nog od vodećih istarskih političara toga vremena, na mnoge vodeće
položaje došle nesposobne osobe. Drukčije kazano, bili su to neo-
brazovani, ali podobni boljševici kojima su jednako smetali istarski
narodnjaci i istarski svećenici.

Progoni i stradanja Katoličke Crkve u Istri izneseni u ovome
članku samo su skica i poticaj za jedno sveobuhvatno istraživanje
koje bi trebalo obuhvatiti sljedeća pitanja: potiskivanje vjeronauka iz
školskog sustava, nepoštivanje crkvenog vlasništva, oduzimanje cr-
kvenih posjeda, neprimjereno visoki porezi svećenicima i crkvenim
ustanovama, svetogrđe, problemi s podjelom sakramenata, posebno
krštenja i vjenčanja, dvostruka cenzura pučkog kalendara Istarska
Danica, zabrana lista Gore srca, zabrana održavanja procesija, odu-
zimanje matičnih knjiga, ometanje bolničkoga pastorala, dobrovolj-
ne radne akcije u funkciji formiranja modalne socijalističke ličnosti.
Odgovori na sva navedena pitanja mogu se naći u arhivskim vreli-
ma. Međutim, o tihim, »u četiri oka«, nigdje zapisanim, pritiscima i
ucjenama i klerika i laika, ovih potonjih samo zato što su nedjeljom
odlazili na misu, družili se sa župnikom ili im je možda sin bio u
Pazinskom sjemeništu, može se samo pretpostavljati.

40 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

PERSECUTIONS AND SUFFERINGS OF THE
CATHOLIC CHURCH IN THE DIOCESE OF POREČ

AND PULA (1945 – 1947)

Summary

The Istrian region of the zone B after the war became a part
of the newly formed Yugoslavia. The civil authority was constituted
by the National Liberation Committees, on the level of district, city
and villages. There was also a regional National Liberation Com-
mittee for Istria. The entire society was controlled by the omnipo-
tent Communist Party, with the help of the omnipresent secret police
(OZNA), which afterwards changed the name in UDBA (State Secu-
rity Administration).

During the period that preceded the peace treaty with Italy,
the Military administration of the Yugoslav army had to supervise
the implementation of the former i.e. Italian Laws. But, the new ad-
ministration was implementing new communist revolutionary laws,
which started the persecution of the Catholic Church in Istria.

All the persecutions and sufferings of the Church in Istria were
the consequence of the communist model of government, which nur-
tured itself with the help of imaginary internal and external enemies,
always in a need for an absolute control over the entire social life.
The Catholic Church in Istria was by itself an ‘enemy’ from within,
subordinated to the Vatican - the external enemy. Since it was diffi-
cult to monitor it with ordinary methods, repression and persecutions
were the only way to control the Church.

Key words: Istria, Catholic Church, „the government of the
people“, persecutions, sufferings.

J. Bogdan, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće... 41-54 41

Jure Bogdan

MIROSLAV BULEŠIĆ KAO UZOR I NADAHNUĆE
ZA SVEĆENIKE DANAS

dr. sc. Jure Bogdan
Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima, Rim
UDK: 235.2:25[254+262.14] BULEŠIĆ, Miroslav (497.5
ISTRA)(000.282) (000.348.2)(092)"712"

Pregledni članak
Primljeno 2. svibnja 2014.

Blaženik Miroslav Bulešić čovjek je jasnog svećeničkog
identiteta, ljudski, kršćanski i svećenički opredijeljen jer u svakome
trenutku svoga života jasno pokazuje kako se živi i svjedoči sveće-
ničko zvanje. U svom prikazu blaženikova života i duhovnosti autor
ističe nepromjenjive elemente svećeničkog identiteta kao i one koji
su vezani uz iščitavanje znakova vremena i vlastitosti svijeta u ko-
jima je svećenik pozvan izvršavati svoju misiju. Autor koristi citate
iz pozicije kauze beatifikacije Kongregacije za proglašenje svetim
Miroslava Bulešića 2013. godine i prikazuje Bulešića kao čovjeka
vjere i povjerenja u Gospodina, kao svećenika vjernog Crkvi sve
do kraja, revnog pastira u skrbi za povjerene mu duše, otvorenog
životu, ali u svakome trenutku pripravnom na smrt te prožetog ma-
rijanskom pobožnošću.

Ključne riječi: Miroslav Bulešić, svećenik, identitet, du-
hovnost, mučeništvo.

***

1. Uvod

Obraditi zadanu temu Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće
za svećenike danas možda bi bilo lakše da je Miroslav Bulešić uzdi-
gnut na čast oltara zbog njegovih herojskih kreposti. U tome slučaju
već bi i sami svjedoci i ispitani u predmetu, kao i drugi stručnjaci u
tijeku kauze, posebice vodili računa o tome kako je i koliko sluga
Božji u svome životu postigao herojski stupanj kreposti (virtù eroi-
che). Kauza svećenika Miroslava Bulešića vodila se od početka kao

42 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

kauza jednoga mučenika. Dakako, sukladno crkvenim propisima,
vodilo se pri tome računa i o njegovu životu, o krepostima, kako
i koliko ih je ostvario u svome životu. Ukoliko se eventualno kod
kandidata za čast oltara uočavaju i neke nesavršenosti u životu, mu-
čeništvo ih kao vrhunac ljubavi prema Kristu i braći sve briše. Ka-
uza može ići naprijed. Mučeništvo i svetost kandidata dokazuju se
iskazima svjedoka, očevidaca, što ih oni daju pod zakletvom tijekom
kanonskoga postupka (procesa). U prošlome stoljeću prihvaćena je
kao valjana u postupku i praksa dokazivanja mučeništva ili herojskih
kreposti na temelju pisanih povijesnih izvora.

Reformom Kongregacije za proglašenje svetima 25. siječnja
1983. s konstitucijom Divinus perfectionis Magister predviđeno je
da se kauza vodi na trima razinama. Postupak se vodi prema poseb-
nim Normama od 7. veljače 1983.1 i prema instrukciji Sanctorum
Mater Kongregacije za kauze svetih od 17. svibnja 2007. godine.2
Najprije dijecezanski biskup (posebno povjerenstvo) gdje je sluga
Božji umro treba prikupiti sva pisana i usmena svjedočanstva o ži-
votu, djelovanju, smrti i o glasu svetosti kandidata za kanonizaciju
ili o mučeništvu i o glasu mučeništva. Treba prikupiti svu potrebnu
dokumentaciju koja se na bilo koji način odnosi na kauzu.

Prikupljenu i sređenu građu prema postojećim pravilima treba
dostaviti rimskoj Kongregaciji za kauze svetih. Nakon što se tu pro-
vjerilo da se dijecezanski dio postupka odvijao sukladno Normama i
Instrukciji, kauza se povjerava relatoru koji vodi brigu o tome da se
napiše pozicija – knjiga na temelju pristigle građe o mučeništvu, od-
nosno o glasu svetosti i krepostima sluge Božjega. Relator nadgleda
studij kauze. Kad je pozicija tiskana, ona će poslužiti stručnjacima
za donošenje suda o svetosti, odnosno o mučeništvu sluge Božjega.3
Poziciju za Miroslava Bulešića napisao je Fabijan Veraja.4 Najprije

1 CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM, Normae servandae in inquisitionibus ab episco-
pis faciendis in Causis Sanctorum, die 7 februarii a. 1983.

2 CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM, Sanctorum Mater. Instructio ad peragendas Inqu-
isitiones dioecesanas vel eparchiales de Causis Sanctorum, Romae 2007.

3 Usp. Fabijan VERAJA, Putovima providnosti, Hrvatski Zavod sv. Jeronima u Rimu i dušobrižniš-
tvo hrvatskih iseljenika u kontekstu Ostpolitik Svete Stolice, Crkva u svijetu – Hrvatski povijesni
institut, Rim, 2013., str. 296-298.

4 CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM Prot. N. 1873, Parentina et Polensis Canonisati-
onis servi dei Miroslavi Bulešić presbyteri in odium fidei, ut fertur, interfecti anno 1947, Positio

J. Bogdan, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće... 41-54 43

ju je proučilo 6 stručnjaka povjesničara konzultora Kongregacije te
su donijeli i svoj pozitivan sud 26. listopada 2010. i o tome je tiskan
zaseban svezak.5 Sljedeći je korak povjeravanje pozicije i prosudbe
konzultora povjesničara teološkim stručnjacima konzultorima koji
su donijeli pozitivni sud o mučeništvu sluge Božjega Miroslava Bu-
lešića. Kao zaključak teološke prosudbe 30. ožujka 2012. godine, u
zasebno tiskanoj knjizi, stoji: »Na kraju rasprave, svi konzultori su
dali pozitivnu ocjenu affirmative (9 su 9). Također su izrazili želju da
bi ovaj lik primjernog biskupijskog svećenika Hrvata, koji je krvlju
posvjedočio svoju herojsku vjernost Kristu i Crkvi, mogao čim prije
stići, ako li se to bude svidjelo Svetome Ocu, željenoj beatifikaciji.«6
O kauzi su u studenome 2012. godine izrekli svoj sud kardinali i bi-
skupi (congregatio ordinaria) članovi Kongregacije za kauze svetih.
Papa Benedikt XVI. ovlastio je 20. prosinca 2013. Kongregaciju za
kauze svetaca da proglasi Dekret o mučeništvu sluge Božjega Miro-
slava Bulešića.

Vodeći računa o prijeđenome putu i prikupljenoj građi, u ovo-
me radu ograničavamo se na neke naglaske iz duhovnosti te života i
djela dvadesetsedmogodišnjeg svećenika mučenika Bulešića koji se
posebno ističu u njegovu ljudskom i svećeničkom profilu. Exempla
trahunt! Kršćanskoga mučenika nema bez življenih stožernih kre-
posti. One uvijek prethode mučeništvu. Valja naglasiti da mučenik,
kako ga poima katolička teologija, nije kamikaza, narodni heroj,
slučajna žrtva, pravednik među narodima... Mučeništvo je povlasti-
ca koju Bog daje izabranim dušama. Mučeništvo je logički slijed
intenzivna duhovnog života, povezanosti duše s Bogom. Ono nije
i ne može biti slučajno. To je očito iz života Miroslava Bulešića.
I na tragu toga istražujemo u čemu je Bulešić »uzor i nadahnuće

super martyrio, Romae, 2010.
5 CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM P.N. 1873, Parentina et Polensis Beatificationis

seu Declarationis Martyrii Servi Dei Miroslavi Bulešić presbitery in odium fidei, uti fertur, inter-
fecti († 24 augusti 1947), Relatio et vota In Congressu Consultorum Historicorum habito die XXVI
mensis octobris anno MMX, Romae, 2010.
6 CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM P. N. 1873, Parentina et Polensis Beatificationis
seu Declarationis Martyrii Servi Dei Miroslavi Bulešić Presbyteri in odium fidei, uti fertur, inter-
fecti († 24. VIII. 1947), Relatio et vota Congressus peculiaris Die 30 martii an. 2012 habiti, Romae
2012., str. 132. U prigodi beatifikacije Miroslava Bulešića 2013. godine cijela je pozicija zasebno
izdana u izvorniku na talijanskome jeziku i u hrvatskome prijevodu.

44 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

za svećenike danas«. »Mučeništvo je vrhovno svjedočanstvo dano
za istinu vjere; označuje svjedočanstvo koje ide do smrti. Mučenik
daje svjedočanstvo za Krista umrlog i uskrsloga, s kojim je sjedinjen
ljubavlju. On podnosi smrt činom jakosti.«7 U progonstvu, trpljenju
i umiranju mučenik ljubi. On oprašta progoniteljima. U njega nema
trunka mržnje prema protivnicima Isusova križa. On za njih moli.
Želi ih zagrliti Kristovom otkupiteljskom ljubavlju. »Sve pitam za
oproštenje. A moja osveta je oprost. Bože, oprosti svima i sve obrati
na pravi put«,8 napisao je Bulešić u duhovnoj oporuci na blagdan sv.
Jurja mučenika 23. travnja 1945. I njegova posljednja misa koju je
služio u čast Presvetog Srca Isusova bila je za obraćenje grešnika.9
Nedugo poslije toga njegova duša bila je pred licem Božjim.

2. Čovjek Božji – svećenik Božji

Kao neposrednu pripravu za svećeničko ređenje Miroslav je
obavio sedmodnevne duhovne vježbe kod benediktinaca uz bazili-
ku sv. Pavla u Rimu, od 28. ožujka do 4. travnja 1943. Na sam dan
svećeničkog ređenja 11. travnja 1943. u rodnoj župi Svetvinčenat,
ujutro prije ređenja, Miroslav je zapisao: »Svećeničko ređenje: još
mi fali malo sati kada ću postati svećenik. Moj Bože, sav Ti se prika-
zujem, sav Ti se darujem: sav hoću da sam Tvoj sada i uvijek. Tebi
hoću da vjerno služim. Slava Tvoja i spas duša! Poniznost, požrtvov-
nost! Prikazat ću se sav za spas i mir našeg naroda! Misu ću prikazati
za se: u zahvalu i oproštenje grijeha i da isprosim jaku volju u po-
slušnosti Bogu! Prikazat ću je i za roditelje: za zdravlje svojeg milog
oca, za moju predragu majku i sestre i brata. Spomenut ću se također
svojih dobročinitelja, prijatelja, svih onih koji su mi se preporučili u
molitvi. Svećenik navijeke!«10

7 Katekizam Katoličke Crkve (KKC), br. 2473.
8 CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM P.N. Prot. N. 1873, Parentina et Polensis Cano-

nisationis servi dei Miroslavi Bulešić presbyteri in odium fidei, ut fertur, interfecti anno 1947,
Positio super martyrio, Romae, 2010., str. 31.
9 Testimonianze di Mons. Jakob Ukmar: b) Relazione al Rettore del Collegio Lombardo di Roma,
Trieste, 3 novembre 1947., u: CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM P. N. Prot. N. 1873,
Parentina et Polensis Canonisationis servi dei Miroslavi Bulešić presbyteri in odium fidei, ut fer-
tur, interfecti anno 1947, Positio super martyrio, Romae, 2010., str. 137.
10 CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM Prot. N. 1873, Parentina et Polensis Canonisati-
onis servi dei Miroslavi Bulešić presbyteri in odium fidei, ut fertur, interfecti anno 1947, Positio

J. Bogdan, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće... 41-54 45

Nakon ređenja i svečanosti mlade mise zadržao se još mjesec
dana u svojoj biskupiji. Nakon toga vratio se u Rim. U duhovnome
dnevniku 23. svibnja bilježi: »Svećenik sam! Zahvalan Bogu, sje-
ćam se onog trenutka kad su mi bile položene ruke na glavu te je
moju dušu napunio svojom milošću Duh Sveti. Ganutim sam očima
i srcem primao taj veliki dar Božji i bio sam veseo: Bog mi je dao
tu milost, da sam se za Njegovu čast, za Njegovu ljubav žrtvovao te
da sam se postavio u Njegove ruke da nastavljam djelo otkupljenja.
Moj Bože, kako si me volio i kako me voliš! Htio si da budem posve
Tvoj. Strašio sam se ipak poteškoća. Preuzvišeni biskup me je ohra-
brio svojim riječima, svojom očinskom besjedom: – 'Idi naprijed
hrabro! Ne straši se poteškoća! Imaš sredstva da ih možeš nadjačati:
Svetu Misu i Brevir. – Budi poslušan i ponizan, daj se sasvim Bogu i
moći ćeš biti i čist, i moći ćeš biti vjerni sluga Božji!'«11

Pobožnost prema presvetoj euharistiji, živa vjera u realnu pri-
sutnost Isusovu u bijeloj hostiji trajne su konstante njegova duhov-
nog života. Kao što se ozbiljno molitvom, studijem, pobožnošću,
poglavito duhovnim vježbama pripremao za svećeništvo, mladi sve-
ćenik Bulešić, revno i pobožno pripremat će se za slavlje sv. mise i
primanje presvete euharistije. Svjestan je kao zaređeni svećenik da
je on službenik euharistije koja daje život Crkvi. A on sam jest si-
gnum i sredstvo spasenja, instrument u Božjim rukama. Iz njegovih
duhovnih zapisa, jednostavnih i vrlo dubokih, moglo bi se pomisliti
da je to glas nekih dalekih stoljeća i školâ duhovnosti, govor iz ne-
kog danas nedostižna svijeta. Gotovo nezamislivo. A ipak, to piše
naš suvremenik, koji je do jučer bio u našim aulama, kročio je našim
ulicama, propovijedao u našim crkvama, boravio među nama, jedan
od nas. »Željno se vraćam svojom mišlju na onaj dan, na onu radost
moju, moje drage majke i milog oca i braće, a i svih drugih koji su
me molitvom pratili do oltara. Počeo je za me novi život: svećenički
život. Oćutio sam u sebi nešto izvanredno, kada sam u ganuću i [sa]
strahopoštovanjem izgovorio riječi Svete Mise, kada sam progovo-

super martyrio, Romae, 2010., str. 23.
11 CONGREGATIO DE CAUSIS SANCTORUM Prot. N. 1873, Parentina et Polensis Canonisati-

onis servi dei Miroslavi Bulešić presbyteri in odium fidei, ut fertur, interfecti anno 1947, Positio
super martyrio, Romae, 2010., str. 23-24.

46 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

rio besjede žrtvovanja: 'Ovo je Tijelo moje, Ovo je Krv moja'! –
Smućujem se! Onda sam oćutio da nisam ni sam više svoj, onda sam
osjetio da moje ruke nisu više moje, već da su Bogu darovane; onda
sam opazio da moja usta nisu [više] usta moja, već Onoga u čije sam
Tijelo pretvorio kruh i u čiju sam Krv pretvorio vino. – Moja majka
i otac i braća plakali su; a i mogli su: sin im je umirao, sam je pre-
stajao biti njihova svojina i počimao biti stvar Božja. Biskup me je u
ganuću primao, vidljivo mjesto Boga, i cjelivao me je cjelovom mira
u Gospodinu, veseleći se što mu je Bog dao pomoćnika u vinogradu
Gospodnjem.«12

Imao je samo 23 godine kada je zapisao te riječi. Duhovna
zrelost, potpuno predanje u volju Božju. Na mladomisničku spo-
men-sličicu zapisao je geslo, svoj životni program, sintezu svoga
budućeg svećeničkog djelovanja: »Dođi kraljevstvo Tvoje. Budi vo-
lja Tvoja.« Vrativši se u Rim Bulešić je u lombardijskom sjemeništu
nastavio pripremati ispite i pohađati predavanja na Gregoriani.

3. Revni pastir duša

Uslijed ratnih operacija, preko ljeta 1943. dogodile su se kru-
pne promjene u Italiji pa tako i u Istri. Svrgnut je s vlasti Benito Mu-
ssolini. Italija je kapitulirala 8. rujna 1943. U Pazinu je 13. rujna pro-
glašeno odcjepljenje Istre od Italije i priključenje »matici zemlji«.
I biskupu Radossiju i Bulešiću bilo je jasno da se on više ne može
vratiti u Italiju na daljnji studij. Mons. Radossi upućuje Bulešića na
župu Baderna. Svjedočanstvo tih događanja, nesigurnosti za vlastiti
život zapisao je Bulešić u pismu rektoru lombardijskoga sjemeništa
u Rimu.13 U susretu s velikim poteškoćama na župi htio je sve osta-
viti. Prestrašio se, ali je uskoro vidio i plodove svoga rada. »Da znate
kakvu sam pustoš našao: ljudi udaljeni od crkve (samo promislite:
na nedjeljnu je misu dolazilo 10, 15 ili 20 ljudi, na ukupno 1500
župljana); narod koji ne zna moliti, koji vrlo malo pozna našu vjeru.
Prava nesreća. Naprosto sam klonuo. Htio sam otići. Preuzvišeni je
uporno tražio da se posvetim poslu i ja sam to učinio: sada idem, kao

12 Isto, str. 24.
13 Vidi Isto, str. 25-26.

J. Bogdan, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće... 41-54 47

misionar, od kuće do kuće da pohodim ljude i pozovem ih u crkvu,
da ih potaknem, da ih poučim... Toliko je posla! Nemam vremena da
makar malo pogledam svoje knjige.«14

»Molimo jedni za druge i molimo za mir. Opaža se i vidi se
kako se ljudi vraćaju k Bogu. Prolivena je nedužna krv, i dalje se ona
proliva; neće li možda ona poslužiti, upravo ona, kao temelj društva
koje se preporađa u boli? Ja mislim da hoće! (...) Bijedan je naš ži-
vot! Uzaludan je i bez vrijednosti, ako ga – i u takvim okolnostima
– ne prikažemo Bogu. Mi živimo u danima kada se iziskuju žrtve i
darivanje Bogu i bližnjemu.«15 Sve svoje sile, sav svoj život predaje
Bogu za njemu povjerene duše. Svjestan smrtne opasnosti, on moli:
»A mene, moj Bože, ako je Tvoja volja prištedi, da budem u Tvojim
rukama oruđe da se širi Tvoja ljubav i nauka. Ako me hoćeš k sebi,
evo me pripravna. Moj život Ti sasvim darujem za svoje stado.«16

Župnikom u Baderni Bulešić je ostao do 1945. godine. Nakon
očeve smrti k njemu su se preselili ukućani: majka Lucija, sestra
Zora i mlađi brat Josip. Uskoro je preuzeo i pastoralnu skrb za župe
sv. Ivana od Šterne i Muntrilja. Obilazio je biciklom svoje župljane
od kuće do kuće, nastojao ih sve upoznati i dovesti na nedjeljnu sve-
tu misu. Tu djelatnost budno su pratili neprijatelji Crkve u partizan-
skim redovima. Nije im se nikako sviđalo što je utjecaj na župljane
više imao župnik negoli oni.

Ratna 1944. godina bila je posebno teška. Partizani su prepa-
dima i sabotažama unosili nesigurnost, nered. Napadali su Talijane
i Nijemce, a ovi su im se onda osvećivali paljenjem sela i ubijanjem
nedužnih ljudi. Najviše je bilo na udaru seosko stanovništvo koje
su Nijemci i Talijani progonili kao osumnjičenike za suradnju s ju-
goslavenskim partizanima, ubijajući iz osvete brojne skupine talaca
ili spremajući osumnjičene u daleke logore. Od drugih, radno spo-
sobnih seljaka, oblikovali su posebne radne jedinice, pod svojim za-
povjedništvom. Partizani su, s druge strane, nastojali sve muškarce
uključiti u svoje postrojbe. U ratnom se vrtlogu mladi župnik našao
izravno na poprištu sukoba silnicâ triju velikih ideologija: fašizma,

14 Vidi Isto, str. 26.
15 Isto, str. 25-26.
16 Isto, str. 28.

48 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

nacizma i komunizma. Svima je jednako bio kriv jer su ga svi htjeli
za sebe a on je bio i ostao samo župnik dušobrižnik koji je svakod-
nevno pastoralno brodio kroz Scile i Haribde. Slijedio je samo jednu
liniju – svoga božanskog učitelja Isusa koji se bori za ljudske duše
koje mu je providnost po Crkvi povjerila.

4. Otvoren životu – u svakome trenutku pripravan na smrt

Župnik Bulešić činio je sve što je mogao da olakša patnje i
tjeskobe što su pogađale njegove župljane. Često je dolazio u Po-
reč u Biskupski ordinarijat s popisom ljudi koje su odveli Nijemci i
Talijani, molio biskupa da za njih posreduje. Tako je mnoge spasio
od sigurne smrti. Partizani su Miroslava optuživali da surađuje s Ni-
jemcima i odvraća mlade, posebno djevojke, da ne ulaze u njihove
redove. Upućivali su mu teške prijetnje pa i smrću. O tom strašnome
stanju u svome je dnevniku 22. ožujka 1944. zapisao: »Bože moj, što
se tu događa. Kako je velika Tvoja pravica [pravednost], a neizmjer-
no Tvoje milosrđe. Vidiš moju zapuštenu župu. Neka ne dođe na nju
Tvoja prestroga, a i za nju zaslužena, kazna.«

»Daj da ne smalakšem nipošto. Daj da ne skrenem krivim pu-
tem. Daj mi srčanost da Tebe naviještam tužnom mi i trpećem na-
rodu. Tvoja volja neka bude moja, uz svaku žrtvu. I ako sam štogod
zanemario u vršenju svojih dužnosti oprosti mi, i nek mi oproste
ljudi, do kojih možda nisam gajio veliku ljubav. Moje velike mane
zadržavaju me u vršenju svojih dužnosti. Bože, oprosti mi! [...] Ako
bi to morao biti moj zadnji spis: svima pitam oproštenje i svima
opraštam. Želim umrijeti samo za slavu Božju i spasenje duše svoje
i mojih vjernika.«17

Na sve prijetnje i klevete njemu upućene javno je progovorio
na Božić 1944.: »Ničega se ne bojim, jer znam da činim u svemu
svoju dužnost, i miran sam pred Bogom i pred ljudima. Ja, znajte,
da ću se držati uvijek vjere, svojeg poštenja, koje neću prodati za
nikakvu zemaljsku cijenu, bez straha ću svakome kazati ono što je

17 Isto, str. 28.

J. Bogdan, Miroslav Bulešić kao uzor i nadahnuće... 41-54 49

pošteno. Prema tim ću načelima uvijek živjeti. A to su načela Kristo-
va. Kud i kako je On išao, onuda i onako idem i ja.«18

Kako se rat bližio kraju, komunisti su bili sve agresivniji prema
Crkvi, pa tako i prema mladom poduzetnom župniku Bulešiću. Na
drugu obljetnicu svoga ređenja on je zapisao: »Danas, kada radim za
spas duša, možda koji put fali mi prave ljubavi. Bogu na slavu neka
bude moj život i na spasenje mojih župljana. Hoću da proslijedim u
svagdanjoj žrtvi za moje stado. Bože, obrati srca i pameti župljana
mojih, da oni Tebe spoznaju, slušaju i ljube. Koliko događaja, po-
voljnih i nepovoljnih, u tim dvjema godinama svećeništva! Od prije
Božića protivnici su se digli protiv mene, smatrajući moje djelovanje
u apostolatu kao neku politiku. A ja sam činio samo svoju dužnost:
učio sam djecu kršćanski nauk, sve sam pozivao na kršćanski život,
na svetu misu, na svete sakramente. S djecom sam napredovao puno
u nauci katekizma; učinio sam, da djecu malo oživim, i predstavu
za 'pust'. Sve to nije bilo po volji protivnika. Ništa za to. Ja sam uči-
nio koliko sam mogao iz ljubavi za ovaj jadni mi narod. Moj Bože,
opet Ti prikazujem svoj život! Neka bude Tvoja volja.«19 Dva tjedna
poslije, svjestan da je u životnoj opasnosti, on piše svoj duhovni te-
stament. U oporuci je poručio svojim neprijateljima: »Moja osveta
je oprost.«20

5. Čovjek vjere i povjerenja u Gospodina i Crkvi vjeran do
kraja

U jeku pripreme za pučke misije u župi Baderna biskup ga je
premjestio u novu župu Kanfanar. O tome Bulešić piše: »Došao sam
pak u ogromnu i zapuštenu župu. – Prva mi je skrb bila pripraviti sv.
Misije. I sv. Misije održale su se od 30. ožujka do 7. travnja 1946.
Uspjeh je bio velik. Hvala Bogu.«21

U novoj sredini dao se na obnovu velike župe kao i kapelanija
Sošići i Barat. Nedjeljom je prijepodne držao mise, a popodne pučke
pobožnosti. Oživio je crkveno pjevanje. Uveo je pobožnost prema

18 Isto, str. 20.
19 Isto, str. 30.
20 Isto, str. 31.
21 Isto, str. 20.

50 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Presvetom Srcu Isusovu i prema Srcu Marijinu. Promicao je čestu
sv. ispovijed, molitvu krunice, posebno među mladima i djecom.
Svojom komunikativnošću i radom u kratkom je vremenu osvojio
srca svojih župljana, ali komunisti mu nisu davali mira. Bio im je
stalno na meti. Plašili su i odvraćali djecu i mladež od vjeronauka
i Crkve. Okupljali su mlade na noćne zabave i sastanke kako bi ih
otrgnuli od utjecaja roditelja i župnika. Tu su ih u duhu socijalističke
revolucije odvraćali od nedjeljne sv. mise, crkvenih obreda..... Uza
sve to, župljani su najvećim dijelom slijedili svoga mladoga pasti-
ra. Promatrajući kako narod hrli na misu, a Bulešića kako u biretu
i reverendi, odgovarajući na pozdrave, prolazi između okupljenih
vjernika prema crkvi, neki su članovi Komunističke partije jedne
nedjelje 1946. godine na kanfanarskom trgu međusobno zaključi-
li: »Dok je ovaj živ, narod neće ići za nama, niti dolaziti na naše
sastanke.«22 Župnika su preko rodbine pokušavali nagovarati da se
makne iz Kanfanara u Italiju. On je samo odgovarao: »Ovdje je veća
potreba za svećenicima, ovdje treba ostati.« Otvoreno su mu počeli
prijetiti smrću. A on je uzvraćao: »Ako me ubiju, ubit će me za vjeru
i Boga!«23 Prema svima je bio otvoren i susretljiv. U propovijedima
čvrst, jasan i odlučan. Narod ga je sve više slijedio. Crkva je bila sve
punija vjernicima svih uzrasta.

U pastoralnome radu bio je ispunjen dobrotom prema siroma-
sima. Kad se komunistička propaganda obrušila na Svetog Oca, da
je on u službi nacionalističke talijanske politike, vlč. Bulešić jasno
je i nedvosmisleno na blagdan sv. Petra u homiliji progovorio o ulozi
Sv. Oca u Crkvi: »Sv. Petar stanovao je u Rimu, gdje je prolio i svo-
ju krv za vjeru u Krista. Ali on nije umro, već živi u nasljednicima.
Povijest nas povezuje s prvim Papom Petrom i dokazuje nam da je
Papa u Rimu nasljednik Svetoga Petra, [da je] On namjesnik Kristov
i Glavar Crkve Kristove... Mi poput dobre djece pustimo se voditi od
majke Crkve i tako ćemo postići svoj cilj. – Kad se govori o Rimu,
govori se o središtu Katoličke Crkve, koja je po cijelom svijetu raši-
rena, a nipošto se ne govori o Rimu... kao glavnom gradu Italije. To

22 Usp. Isto, str. 39.
23 Vidi Isto, str. 39.