RTC 1 2014

F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 101

ća, u kojemu se potanko opisuje inscenirani napad na biskupa Srebr-
nića u Grižanama. Taj isti ili sličan članak prenio je i list Naprijed.27

Nakon polugodišnje stanke, početkom siječnja 1946. počela
je nova serija novinskih napada na biskupa Srebrnića. Prvi u nizu
pojavio se pod naslovom Dokumenti govore o protunarodnom radu
biskupa krčkog dr. Josipa Srebrnića.28 Člankopisac uvodno konsta-
tira: »Naš se je list u toku svoga izlaženja već više puta imao prilike
pozabaviti tim predstavnikom visokoga klera«,29 a zatim analizira
četiri Srebrnićeva pisma, od kojih je prvo uputio u travnju 1941.
svećenicima i vjernicima svoje biskupije, u kojemu, nakon talijan-
ske okupacije Krka, priznaje i veliča jedino NDH, tj. hrvatski suve-
renitet, kao jedinu legitimnu vlast nad otocima njegove biskupije.
Učinio je to nauštrb Talijana, kako će on to usmeno i pisano izložiti
OZNA-i.30

Nakon dva dana, u sljedećem broju pojavljuje se nova optužba
pod naslovom: U želji da što bolje posluži okupatora – biskup Sre-
brnić nastojao je od svoga svećenstva stvoriti špijunsku organizaci-
ju.31 I na ovu optužbu, temeljenu na Srebrnićevu pismu od 6. ožujka
1944. kojim traži od svojih svećenika da mu jave sva relevantna zbi-
vanja u župama kako bi na temelju tih podataka mogao intervenirati,
Srebrnić izričito odgovara i daje svoje tumačenje u pisanoj obrani
pred OZNA-om.

I treći članak u nizu uslijedio je pod naslovom Biskupa Srebr-
nića više su smetali omladinski mitinzi nego rušenje crkvenog zvo-

27 Usp. Viktor NOVAK, Magnum crimen, reprint izd., Beograd, 1986., str. 960. Citirajući članak
»Istina o radu krčkog biskupa Srebrnića« iz novina Naprijed od 9. lipnja 1945., Novak eufe-
mistički piše: Kad je (Srebrnić, moja op.) jednog dana došao u Grižane, i odsjeo kod domaćeg
župnika, skupio se narod oko župnikove kuće i stao je demonstrativno zahtijevati, da se biskup
udalji iz mjesta. „Ne ćemo izajnika u poštenoj svećeničkoj kući! Van s njime!“ – vikao je ogorčen
narod, spreman da mu na mjestu sudi. Blagodareći partizanskim, narodnim vlastima nije došlo do
krajnjega. Ali, ovime je narod dao najbolju ocjenu o biskupu, ne samo u Grižanima, već i za cijelu
krčku dijecezu.

28 Dokumenti govore o protunarodnom radu biskupa krčkog dr. Josipa Srebrnića, u: Primorski vje-
snik, god. IV., Rijeka, 9. siječnja 1946., br. 248, str. 2. Vrlo je indikativno da je beogradska Politika
već 4. siječnja 1946. donijela članak: Protivnarodni rad biskupa Krčkog dr. Josipa Srebrnića. Usp.
Viktor NOVAK, Magnum crimen, str. 565.

29 Dokumenti govore…, u: Primorski vjesnik, god. IV., Rijeka, 9. siječnja 1946., br. 248, str. 2.
30 Vidi prilog na kraju ovoga članka.
31 U želji da što bolje posluži okupatora – biskup Srebrnić nastojao je od svoga svećenstva stvoriti

špijunsku organizaciju, u: Primorski vjesnik, god. IV., Sušak, 11. siječnja 1946., br. 249, str. 2.

102 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

nika u Dobrinju po Nijemcima.32 Opet se u ovom članku pojavlju-
je teza o Srebrnićevoj krivnji zbog njemačkog miniranja zvonika u
Dobrinju na Stipanju 4. kolovoza 1944. godine. Srebrnićevu obranu
autor članka smatra lažnom i uspoređuje ju s pokoljem poljskih ča-
snika u Katinskoj šumi koji su, prema pisanju sušačkih novina, izveli
Nijemci, ali ih sada, propagandno i lažno, pripisuju Sovjetima!33

U sljedećem broju Primorskog vjesnika opet se autor članka
vraća onome što je Srebrnić pisao u listopadu 1944., tj. okružnom
pismu upućenom svećenicima na latinskom jeziku o nemogućnosti
suradnje s društvima i pokretima koji su predvođeni komunističkom
ideologijom. Članak je naslovljen: Biskup Srebrnić zabranjivao je
svojim svećenicima da sudjeluju u Narodno-oslobodilačkom pokre-
tu, jer je sam do posljednjeg časa bio vjeran ustaškoj vladi u Zagre-
bu.34

Posljednji u nizu velikih novinskih članaka koji su uzeli na
nišan biskupa Srebrnića tiskan je pod naslovom: Sve se više mno-
ži materijal koji dokazuje protunarodnu rabotu ustaško-talijansko-
švapskog sluge biskupa Srebrnića.35 U ovome članku autor, uz do-
sadašnju Srebrnićevu korespondenciju s raznim okupacijskim i dru-
gim strukturama onoga vremena, donosi i »odjeke iz naroda« te u
cijelosti donosi pismo krčkog partizana Stipe Drpića od 15. siječnja
1946. i njegovu prosudbu Srebrnićeva djelovanja za vrijeme talijan-
ske okupacije.36

Sve ove novinske članke u Primorskom vjesniku protiv bisku-
pa Srebrnića, od kojih su neki potpisani, prema stilu pisanja i idejnoj

32 Biskupa Srebrnića više su smetali omladinski mitinzi nego rušenje crkvenog zvonika u Dobrinju
po Nijemcima, u: Primorski vjesnik, god. IV., Sušak, 13. siječnja 1946., br. 250, str. 2.

33 Isto. Autor članka, najvjerojatnije Jurica Knez, ovako to opravdava: Ovo je još jedan dokument
koji očigledno potvrdjuje, kako su fašisti znali da falsificiraju činjenice, koje su onda upotrebljava-
li u svoju korist. Isto onako kako su iskrenuli istinu u poznatom slučaju Katinske šume, kad su svoje
vlastite zločine htjeli pripisati sovjetskim vojnicima, tako i ovdje vidimo kako su prisilili župnika,
da potpisuje izjave koje su oni sami sastavili.

34 Biskup Srebrnić zabranjivao je svojim svećenicima da sudjeluju u Narodno-oslobodilačkom po-
kretu, jer je sam do posljednjeg časa bio vjeran ustaškoj vladi u Zagrebu, u: Primorski vjesnik, god.
IV., Sušak, 16. siječnja 1946., br. 251, str. 2.

35 Sve se više množi materijal koji dokazuje protunarodnu rabotu ustaško-talijansko-švapskog sluge
biskupa Srebrnića, u: Primorski vjesnik, god. IV., Sušak, 25. siječnja 1946., br. 255, str. 2.

36 Isto.

F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 103

misli vodilji, smijemo pripisati Jurici Knezu, partizanskom prvobor-
cu i jednom od organizatora ustanka u Hrvatskom primorju.

Srebrnićeva obrana

Tijekom ovog višemjesečnog zatočeništva i ispitivanja OZNA
je primorala biskupa Srebrnića, ili se pak sam potrudio, napisati
svoju obranu o svom djelovanju i pothvatima za vrijeme i tijekom
Drugog svjetskog rata, o njegovim odnosima s Talijanima i kasnije
s Nijemcima. To je prava, mala apologija, u stilu starokršćanskih
apologija pro vita sua, gdje Srebrnić iznošenjem detaljnih činjenica
opravdava svoje vladanje i postupanje, nazivajući taj način djelova-
nja taktikom »akomodacije«, zahvaljujući kojoj je spasio na stotine
života ugroženih otočana. No to je tema za sebe i ujedno svjedočan-
stvo čovjeka koji je u potpunosti živio za Boga i za ugrožena čovje-
ka. A što se tiče Srebrnićeva zauzimanja za ugrožene Krčane tijekom
Drugoga svjetskog rata, mons. Ivan Žic Rokov bilježi:

»Na ovom mjestu moram istaknuti kao očevidac i onaj, koji
sam bio u neposrednoj blizini, da se je biskup Srebrnić za vrijeme
rata neprestano zauzimao za naše ljude kad su bili internirani ili pro-
gonjeni od Talijana ili Nijemaca. Njegova zasluga je da je bio po-
boljšan postupak u logoru u Rabu, gdje je pogibalo na hiljade ljudi.
Kasnije za vrijeme Nijemaca (od 13. XI. 1943 – 17. IV. 1945) upravo
su ga ljudi opsjedali, da bi im intervenirao za njihove zarobljenike,
odvedene ili za oduzete stvari. Mi smo imali pune ruke posla za pri-
kupljanje i bilježenje podataka, a biskup je onda njemački pisao. Već
nije mogao ni odoliti (sic!). Ni na ručak nije mogao više puta, jer se
je radilo o vrlo hitnim slučajevima, da se spasi ljude dok nisu odve-
deni od otoka. Jednom je uspio spasiti oko 100 Puntara već odvede-
nih na Rijeku, drugi puta preko 60 djevojaka, koje su zatvorene u vili
Kirinčić u Krku čekale, da budu odvedene. Za njih se je najodlučnije
zauzeo i spasio ih. Mnogo pojedinaca uspio spasiti, a isto i blago i
robu. Uspio, da nije u Krku obala bačena u zrak itd. Uvijek nije mo-
gao uspjeti, ali on se zauzimao za sve, pa i za one, za koje je znao,
da su komunisti. Tako, da su mu Nijemci predbacivali, da je partizan
ili donašali protivne dokaze od onoga što je on iznašao i sramotili

104 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

ga. Zato je okružnicom pozvao svećenike, da ga o svemu točno in-
formiraju, da može pravilno udesiti obranu u pojedinom slučaju.37
Dogodilo se više puta i to, da su mu Nijemci pisma jednostavno
poderali i bacili nepročitana u koš, jer već im ga je bilo dosta. U po-
sljednje vrijeme zbog nesigurnosti i nemogućnosti vožnje po moru
(išli su samo vojnički motori katkad po noći!) i radi nemogućeg že-
ljezničkog prometa otok je gladovao. Aprovizacija nije dolazila. On
se je zauzimao, te išao čak po noći vojničkim motorima na Rijeku,
da moli pomoć za ljude, a na koncu dobio je, da je sudjelovao s
Nijemcima!«38

Među brojnim poznatim datostima iz ovoga navoda Ivana
Žica treba spomenuti aprovizaciju hrane u ratno vrijeme za izglad-
njelo stanovništvo. Naime, Žic smatra Srebrnićevo zauzimanje za
izgladnjelo stanovništvo otoka Krka odvažnim, herojskim djelom,
međutim, ne vodi računa o time da su upravo partizani u to vrijeme
priječili da hrana dođe do izgladnjela pučanstva, i to je bio dio nji-
hove vojne taktike. Partizani su, naime, računali da će u otežanim ži-
votnim prilikama lokalno stanovništvo iz ogorčenja još više zamrziti
okupatora i masovnije se priključiti njihovu pokretu.39

Vijest o Srebrnićevu uhićenju doprla je, naravno, i do njegove
najbliže rodbine. Iz pisma koje je biskup Srebrnić uputio svojoj ro-
đenoj sestri proizlazi njegovo uvjerenje da mu život visi o samovolji
onih koji su ga uhitili i da svakog časa može biti ubijen, ali također i
njegovo potpuno predanje u Božju providnost. To kratko oproštajno

37 To isto Srebrnićevo pismo od 6. ožujka 1944. godine u Primorskom vjesniku sasvim je drugačije
ocijenjeno. Usp. članak: U želji da što bolje posluži okupatora – biskup Srebrnić nastojao je od
svoga svećenstva stvoriti špijunsku organizaciju, u: Primorski vjesnik, god. IV., Sušak, 11. siječnja
1946., br. 249, str. 2.

38 BAK, Ostavština Ivana Žica – Rokova, Kronika …, str. 147-148.
39 U Baški na otoku Krku, kako bi spriječili podjelu pristigle aprovizacije izgladnjelom stanovništvu,

partizani su hladnokrvno likvidirali općinskog načelnika Zvonimira Grandića, inače simpatizera
NOP-a, koji je imao sina Zvonimira, dobrovoljca u partizanima! Usp. Franjo VELČIĆ, Tko je i
zašto ubio bašćanskoga načelnika Zvonimira Grandića?, u: Kvarnerski vez, god. 11., rujan 2007.,
str. 21. U Dalmaciji je zbog takvog »makijavelističkog« pristupa jedan partizanski vođa žalio što
talijanski fašisti nisu kao odmazdu pogubili u Primoštenu više mještana. Usp. Ante SKRAČIĆ,
Mučenici i žrtve u Šibenskoj biskupiji, u: Hrvatski mučenici i žrtve iz vremena komunističke vla-
davine, Zbornik radova s međunarodnoga znanstvenog skupa održanog u Zagrebu 24. i 25. travnja
2012., Zagreb, 2013., str. 411.

F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 105

pismo na slovenskom jeziku nema potrebe prevođenja i donosimo
ga u cijelosti:

Draga moja sestrica!
Iz srca te pozdravljam. Jaz mislim na te, jaz molim za tebe. Ne
bodi preveč žalostna! Išči toložbo pri Mariji in Jezusu. Oni ti bodo
dali mir in pomoč, in videli se bomo pri njih v svetih nebesih. Jaz
sem že pri njih. Jezusu sem hotel vedno služiti; Njemu ostati zvest
do smrti; Njega sem ljubil; Njega sem branil; od Njega odbijal ne-
varnosti, ki so žugale nesmrtnim dušam. Zato ponižno upam, da me
ne bo (1r-v) zavrgel, ampak sprejel k sebi. Tam bom tudi tebi, draga
dobra sestrica, prostorček pripravil. Zato bodi mirna.
Pozdravi Marijo, Franceta in Štefana in Lucijo in Albina in
vse člane njihovih družin. Budimo vedno skupaj v Bogu, da se v
Bogu pri naših dobrih stariših zopet najdemo.
Od srca te še enkrat pozdravljam in te v slovo pljubljam in ti
dajem svoj blagoslov
u Presv. Srcu Jezusovem
odani ti brat
+ Jožef, škof.
Sušak, 28. VII. 1945.40

Srebrnićevoj sestri, koja se kao domaćica brinula za svoga bra-
ta i kad je bio krčkim biskupom, uputio je utješnu riječ i senjsko-
modruški biskup dr. Viktor Burić. Očito je bio zamoljen od biskupa
Srebrnića da se javi i utješi njegovu sestru i rodbinu koji zasigurno
od travnja mjeseca nisu imali nikakvih vijesti o njemu. Donosimo i
pismo biskupa Burića Srebrnićevoj sestri.

Velecijenjena gospođo!
Znam, da ste u velikoj brizi za svoga brata, preuzv. g. biskupa,
pa Vam zato upravljam nekoliko riječi.
Razumijem Vašu bol, kad znate, da je želio i činio ljudima
samo dobro. I jer je to činio radi Boga, zato ni u ovim kušnjama nije
izgubio duševne vedrine i pouzdanja u Gospodina. On sve gleda u

40 BAK, Prezidijal biskupa Srebrnića, br. 81/3.

106 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

svrhunaravnom svijetlu. Posve je odan u volju Božju i uvjeren je, da
će njegove patnje biti samo od duhovne koristi njegovim vjernicima.

Kad je on ovako smiren i predan u volju Božju, nemojte se ni
Vi odviše žalostiti i uznemirivati za njegovu sudbinu. Gospodin je
onaj, bez čije volje i pripuštenja ništa se ne događa. Kad nam on
daje da trpimo, tada ima pred očima samo veće dobro naše ili naše-
ga bližnjega. Pa tako je i Vaš g. brat pod posebnom zaštitom Božje
Providnosti, koja će sve udesiti za njegovo i njegovih vjernika dobro.

Mnogo se za njega molimo i ja sam uvjeren, da će ove molitve
uskoriti čas, da će opet moći nastaviti svoj revni nadpastirski rad.

Preporučam se u Vaše molitve te Vas mnogo pozdravljam.
U Kristu odani
+Viktor Burić, biskup41

Biskup Srebrnić je, dakle, nakon devet dana provedenih u ri-
ječkom zatvoru bio interniran u kućni pritvor kod sestara svetoga
Križa na Sušaku. Tu je također bio pod strogim nadzorom, ali mu je
bilo dopušteno služenje sv. mise u njihovoj crkvi. Tamo je Srebrnić
napisao svoju opširnu obranu, obrazlažući potanko svoje djelovanje
tijekom talijanske i njemačke okupacije. Tu je obranu, vlastoručno
napisanu i potpisanu, datirao 14. lipnja 1945. godine i prijepis iste
čuva se u pismohrani Krčke biskupije.42 U isto vrijeme sustavno su
ga napadali u Primorskom vjesniku s ciljem da ga omraze među pri-
morskim pučanstvom i da time ujedno spreme teren za sudski pro-
gon. Međutim, u rujnu mjesecu, tj. nakon punih pet mjeseci istražno-
ga zatvora, došlo je do njegova oslobađanja i puštanja iz pritvora bez
suđenja i osude. Iz Kabineta predsjedništva Narodne vlade Hrvatske
Srebrnić je primio dopis kojim je oslobođen i omogućeno mu je slo-
bodno kretanje:

Kabinet Pretsjedništva
Narodne vlade Hrvatske
Broj Kab 87/45

Zagreb, 24. IX. 1945

41 Isto.
42 Usp. BAK, Prezidijal biskupa Srebrnića, br. 78/5.

F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 107

Preuzvišeni gospodine Biskupe,
Po naredjenju Pretsjednika Narodne vlade Hrvatske današ-
njim danom se ukida odluka o Vašem kućnom pritvoru.
Odlukom Ministra unutrašnjih poslova Savezne vlade od 4. IX.
o.g. ukidaju se ograničenja za kretanje, pa prema tome nema zapre-
ka za slobodno putovanje.
Izvolite primiti izraze mog odličnog poštovanja
Po ovlaštenju Pretsjednika
narodne vlade Hrvatske:
Šef kabineta:
(Nečitljiv vlastoručni potpis)
Gosp. biskupu
Dr. Josipu Srebrniću –
Krk43

Kad je Srebrniću priopćeno da je slobodan i da se može slo-
bodno kretati, nije Srebrnić pošao u Krk odmoriti se i oporaviti od
ove verbalne i medijske torture već je sutradan odmah otputovao u
Zagreb, gdje je u tijeku bilo zasjedanje biskupa o aktualnim pitanji-
ma Crkve i naroda. Mons. Ivan Žic, koji je bio u Zagrebu na konfe-
renciji kao predstavnik Krčke biskupije, ovako bilježi:

»Od 16. IX. 45. do 23. IX. držale su se biskupske konference
u Zagrebu. Ja sam bio poslan od strane naše biskupije kao referent.

Dne 19. IX. bio je biskup pušten i 20. IX. došao na konferen-
cije. Mislili su, da će biti sada sluga, ali on je biskup. Dne 27. rujna
vratili smo se zajedno preko Vrbnika u Krk.«44

No dani i mjeseci koji su slijedili nisu bili ništa lakši od ovih
minulih. OZNA ga je pratila u stopu. I ono što se nisu usuđivali izve-
sti u malenom Krku, to su inscenirali u gradu – Sušaku. Znali su da
ga tamo neće imati tko braniti. Njegov tajnik Ivan Žic bilježi:

»Dne 14. XI. 1945. biskup ide po poslu u Sušak. Sutra dan dne
15. XI. nekolicina nahuškane omladine napade ga tvarno u župnom
uredu na Sušaku razbivši vrata. Tukli su ga repama, tako da mu je

43 BAK, Prezidijal biskupa Srebrnića, br. 81/3.
44 BAK, Ostavština Ivana Žica – Rokova, Kronika …, str. 148.

108 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

jedno oko bilo zatvoreno od udaraca. Nije ipak stradao. Bile zvane
u pomoć vlasti, ali svaki se ispričavao i omladini je bila prepuštena
sloboda. Dne 16. XI. vratio se u Krk.«45

Početkom nove, 1946. godine počeli su novi napadi na bisku-
pa Srebrnića. Poticane medijsko-novinskim optužbama i blaćenjem,
započele su organizirane demonstracije, popraćene razbijanjem pro-
zora biskupskoga dvora, šaranja i ispisivanja uvredljivih izraza i pa-
rola po zidovima i slično. Očevidac Mate Polonijo bilježi:

»Drugi se je put Srebrnić svojevoljno tajno udaljio iz Krka na
večer dana 20. siječnja 1946. i sklonio se do 3. veljače u samostan
oo. Trećoredaca na Glavotoku, jer je već 6. siječnja iste godine bio
načuo, da se proti njemu organizira velika demonstracija i navala na
biskupsku palaču i njegovu osobu. To se je zbilo sutradan dne 21.
siječnja 1946. na večer, kada su uz veliku galamu i prijetnje bili ka-
menicama polupani prozori biskupskog dvora. Bojeći se najgorega
imenovao je Polonija već 6. siječnja 1946. svojim generalnim vika-
rom in spiritualibus et temporalibus, što je na Polonijev zahtjev dne
22. siječnja u Glavotoku izmijenio u delegaturu, koju je ponovio u
Krku dne 22. kolovoza 1946.«46

I dok Polonijo tako faktografski piše, mons. Ivan Žic, koji je
Srebrnića osobno pratio u bijegu, uz nemali rizik i pretrpljeni strah,
to detaljno bilježi:

»Dne 20. I. 1946. doznao sam da kane Preuzvišenome demon-
strirati, pače izvesti ga na ulicu, maltretirati, a možda i linčati. U tu
svrhu, da su nekoji tražili civilna odijela. Upozorio sam biskupa i od-
mah odlučili smo, da ga pratim na Glavotok. Bio je već prvi sumrak.
Izašli smo iz Krka neopazice prema Linardićima kamo smo stigli iza
9 sati u noći. Tama. Put nešto malo posut snijegom. Biskup starac.
Često je posrtao, pao na lice. Ozljedio lice i nos. Ja sam ga pod ruku
vodio. Išli smo tiho kroz sela Linardići, Milohnići, Brzaci, jer smo se
bojali, da nas tko ne opazi. Zato smo i zatezali, pa smo stali na putu
oko 4 sata. Bilo je vrlo napeto putovanje, a i opasno, jer ako bi nas
bili zapazili lako se moglo dogoditi, da nas gdje iza gromače neki

45 Isto.
46 BAK, Fascikl: Autobiographia p. Mata Polonija, str. 12-13.

F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 109

strelja. Toga smo bili svjesni. Bog nas čuvao. Biskup ostao nekoliko
dana u Glavotoku u Trećoredskom samostanu, a ja sam se sutradan
vratio.

Dne 21. siječnja 1946. na večer stvarno povedoše nekoji đake
u demonstraciju i bacaše kamenje u prozore, nekoje i razbiše s mor-
ske strane i sa strane grada. Težega nije bilo, jer narod nije bio za
takve stvari!«47

Koliko je Srebrnić bio tvrd orah za novu vlast, svjedoče i do-
gađaji koji su se zbivali u Rijeci. Naime, u Rimu je 10. studeno-
ga 1949. godine krčki biskup Josip Srebrnić imenovan apostolskim
administratorom Riječke biskupije. Stoga je i u Rijeci imao teških
briga i velikih neugodnosti. Protiv njega su 25. ožujka 1950. godi-
ne upriličene »bučne ulične demonstracije sredinom općine Starog
Grada i nedostojna maskarada, kojom se je javno izvrgavalo smijehu
i ruglu biskupsko dostojanstvo«.48

Takvi i slični napadi nastavljali su se do 1954. godine. Tako su
još 1954. godine »noćni junaci«, kako ih naziva krčki svećenik Ni-
kola Fabijanić, razbili prozore sa strane mora, „a sa strane katedrale
izmazali biskupovu rezidencu blatnim natpisima.“49 Ali dogodilo se
nešto što protivnici Crkve nisu očekivali. Naime, jedan njemački tu-
rist, prošavši ulicom, fotografirao je išarane zidove i slike objavio
u inozemstvu od kojih je nekoje prenio i sam Nikola Fabijanić u
Americi, u godišnjaku Krčki kalendar za 1955. godinu koji je sam
uređivao za naše iseljenike. Doznavši za to, komunisti su brže-bolje
pokrili natpise krečom… ali bilo je kasno.

Kao odgovor na prijavu razbijanja prozora i provale u biskupi-
ju mjesne su vlasti odgovarale da »krivce ne mogu pronaći». A Fa-
bijanić, kojemu nije manjkalo humora u pisanju, komentirajući ovaj
odgovor vlasti, kratko zaključuje: »Sigurno su se sakrili u kukuruz.«
Budući da se Fabijanić u američkoj emigraciji prisjećao i onoga što
se događalo i tijekom talijanske okupacije, zaključuje: »Talijanski
fašisti blatili su sličnim balkanskim natpisima istu kuću (i oni junač-

47 BAK, Ostavština Ivana Žica – Rokova, Kronika …, str. 148-149.
48 BAK, Fascikl: Autobiographia p. Mata Polonija, str. 27.
49 Nikola FABIJANIĆ, Biskup Srebrnić… „Izdajica, Špijun, Magarac i t.d.“, u: Krčki Kalendar za

godinu 1955., New York, (s.a.), str. 78-79.

110 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

ki po noći) kao i crveno-zvjezdaši. Nasilnici su uvijek isti bili crni ili
crveni.« S obzirom na to da je jedan od pogrdnih natpisa bio: „Ovdje
stanuje magarac!“, Fabijanić, pomalo cinički se podrugujući, zaklju-
čuje: „Ben! A što se magarca tiče pa i on mora negdje stanovati. Ako
stanuje tamo onda je to valjda zato što ste mu kuću svojim blatom
pretvorili u štalu. Ja sam doista vidio da magarac jede slamu i da ne-
koji idu pače i na dvije noge; ali da magarac nosi mitru e toga čuda
još nisam vidio. Vidio sam da biskup nosi štap, a to valjda zato da se
njime brani od magaraca. A recite što je taj magarac tamo radio? Zar
ne da je šutio. Onaj ia, ia, ia… prepustio je vama da se tako obistini
riječ sv. Pisma: Dok je prorok šutio magare je govorilo.«50 A Srebr-
nićevi kurijalni suradnici u jednom internom zapisniku iz Biskupske
kancelarije od 8. prosinca 1953. zaključit će sljedeće: »Samo nepo-
znavanje prilika za vrijeme rata, samo zla volja, samo slijepa mržnja,
uperena protiv Crkve i religije, mogu bacati kamena na našega Bi-
skupa, kamenje u obliku kleveta, podvala i laži.«51

Umjesto zaključka

S obzirom na ovaj poslijeratni progon biskupa Srebrnića, ali
i nekih njegovih svećenika u vremenu stvaranja nove komunističke
Jugoslavije, iznijet ćemo razmišljanje mons. Ivana Žica. Na kraju
svoje Kronike zaključuje:

»NB! Pobilježio sam ove događaje burnog vremena (…) kao
i događaje revolucije i nastupa narodnih jugoslavenskih vlasti vođe-
nih načelima materijalističke nauke komunizma – sve u ratnoj psiho-
zi – mržnje i krvi. (…) U početku mnogo pojedinaca radi nepozna-
vanja prilika, uzroka i nakane bilo je na krivom putu i udaljeno od
crkve – ali doskora istina pobjeđuje i narod opet voli crkvu svjesnije
više nego ikada prije.«52

Zbog ovakva odlučna i nepopustljiva Srebrnićeva stava prema
novoj, vladajućoj komunističkoj ideologiji, suvremeni povjesničar
Miroslav Akmadža, nakon detaljnog arhivskog proučavanja i objav-

50 Isto.
51 BAK, Prezidijal biskupa Srebrnića, br. 78/4. Pabirci iz doba Drugog svjetskog rata, str. 6.
52 BAK, Ostavština Ivana Žica – Rokova, Kronika …, str. 149-150.

F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 111

ljivanja arhivske građe, svrstava biskupa Srebrnića u onu »skupinu
biskupa koji su se otvoreno i beskompromisno suprotstavljali komu-
nističkom režimu«.53 Takvi napeti odnosi između biskupa Srebrnića
i državnih vlasti, oličeni u državnim komisijama za vjerska pitanja,
od saveznih preko republičkih do općinskih, trajali su skoro do šes-
desetih godina dvadesetog stoljeća. Naime, zbog podučavanja i na-
metanja podaništva od strane državne Komisije za vjerska pitanja,
neki se biskupi dugo nisu odlučili posjetiti njihove urede, premda su
to oni od njih očekivali. I opet, jedan od tih bio je i biskup Srebrnić.
On je došao na razgovor u Zagreb tek 21. listopada 1958. i to samo
zato da čuje objašnjenje zašto mu nije izdana putovnica za put u
Rim. U svom se nastupu, za razliku od drugih biskupa, pokazao vrlo
čvrst i dosljedan. Nije prihvatio samo podučavanje već se svojim mi-
šljenjem suprotstavljao. Tako je predsjedniku Komisije Josipu Grže-
tiću nekoliko puta rekao da je on za suradnju, ali samo na kulturnom
i vjerskom polju, a ne na političkom polju. Na kraju susreta koji je
trajao preko jedan sat zapisničar je zaključio svoj poduži zapisnik
lijepim zapažanjem: „Na kraju razgovora drug Gržetić rekao je Sre-
brniću, da se nada da će ga još vidjeti, a ovaj je odgovorio, da je to
lako moguće i kada dodje u Zagreb, da će si dozvoliti da opet dodje
na diskusiju.«54 I ovaj dijalog pokazuje da su se u odnosima Crkve i
države osjećala neka nova, nadolazeća blaža vremena.

53 Miroslav AKMADŽA, Odnos biskupa Riječke metropolije i jugoslavenske komunističke vlasti, u:
Riječki teološki časopis, god. 17 (1009), 2(34), str. 277-284.

54 Usp. Miroslav AKMADŽA, Crkva i država. Dopisivanje i razgovori između predstavnika Kato-
ličke crkve i komunističke državne vlasti u Jugoslaviji, 1953.-1960., svezak II, Zagreb, 2010., str.
161-165.

112 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1
Prilog 1

Srebrnićev pismeni odgovor OZNA-i, napisan na Sušaku
14. lipnja 1945.

Str. 1.

Odjelu Zaštite Naroda Prijepis
u Hrv.(atskom) Primorju
Sušak

II.
Saopćenje p. n. Biskupa dr. Srebrnića
povodom zadnjih napadaja na njegovu osobu

u »Prim.(orskom) Vjesniku«

»Prim.(orski) Vjesnik« objavio je od zadnje jeseni naprijed niz
žestokih napadaja na moju osobu, u zadnje doba radi toga, jer da
sam Nijemce pozivao na otok Krk i time se ogriješio o oslobođenje
našega naroda.

Čast mi je u vezi s tim zadnjim napadajima iznijeti, koliko sli-
jedi, jer sam uvjeren, da će to dobroj stvari mnogo koristiti.

Dne 13. XI. 1943. došli su Nijemci na otok Krk. Članovi
KNOO /Kotarski narodno-oslobodilački odbor/ i ONOO /Općinski
(ili: Okružni?) narodno-oslobodilački odbor/ u Krku povukli se na
vrijeme iz grada i spasili se. Od vlasti ostao sam u Krku ja sam, za
kojega je široka javnost znala, da je NOO povodom dolaska Parti-
zana dne 11. IX. 1943. toplo pozdravio. Bilo je jasno, da su me radi
toga i Nijemci smatrali pristašom NOO i prijateljem partizana. I ja
bih bio mogao pobjeći, ali ostao sam u Krku, kako mi je crkvena
lex residentiae nalagala, premda sam bio svjestan, da će mi Nijemci
eventualno činiti najveće neprilike. Nastalo je pitanje, koji će stav
zavladati između Biskupa u Krku i okupatora na otoku.

Za vrijeme talijanske okupacije taj stav bio je stav neprekidne
borbe, stav neprijateljstva i nepovjerenja, jer je bilo čitavo vrijeme

F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 113

ispunjeno s borbom, koju sam vodio za obranu hrvatskog jezika u
crkvi i kod kršćanskog nauka u školama; za oslobođenje hapšenih
svećenika i svjetovnjaka iz talijanskih zatvora; protiv neljudskog po-
stupanja u koncentracionom logoru na otoku Rabu i protiv nemoral-
nih pojava u javnosti (n.pr. u Dubašnici, kad su djevojčice u samim
kupaćim gaćicama pjevajući po javnoj cesti išle na šetnju, ili u Rabu,
gdje su talijanske vojničke oblasti htjele na neki način otvoriti „una
casa di tolleranza“). Rezultati te borbe bili su dovici prefekata u Ri-
jeci: „Voi siete il capo ribelle nell'isola di Veglia; Voi siete nemico
d'Italia.“ Bio sam tada trajno na tome, da budem interniran; a to bi
bilo katastrofalno za Hrvate na Krku – tako su tada svi govorili.

Kako sada s njemačkim okupatorom? –
Str. 2.
Nijemce je veoma ugodno iznenadilo, kad su vidjeli, da perfek-
tno vladam njihovim jezikom. – U drugoj polovici studenoga 1943
pohodio me je u Krku u velikoj pratnji «Der Deutsche Berater dr K.
Pachneck» te mi obrazložio smjernice za svoj rad: Od stanovništva
i mene očekuje samo lojalnost i poslušnost prema naređenjima. Krk
ima kasnije pripasti Hrvatskoj; za sada sačinjava dio provizorne po-
krajine: «Deutsche Operationszone – Adriatisches Küstenland» sa
središtem u Trstu. Njemačke vlasti, tako je još posebice istaknuo,
ne će protiv nikoga postupati za stvari, koje se odnose na vrijeme
prije dolaska njemačke vojske na otok Krk! Zamolio me još, neka
poradim oko toga, kako bi na otoku Krku – ukoliko to o meni ovisi
– vladao poredak i mir. –
Njegove riječi, da ne će protiv nikoga postupati za stvari, koje
se odnose na vrijeme prije dolaska njemačke vojske na Krk – kao da
su bile upravljene na moj naslov!
Shvatio sam dakle, da bi se mogli moji dodiri s Nijemcima
iskoristiti za dobro naroda na Krku i odlučio, provoditi radi naroda
taktiku akomodacije prema njima, t.j. taktiku, iz koje bi oni zaklju-
čivali, da nijesam protiv njih, premda je bila naravski uvijek moja
želja, da ih što prije nestane ne samo s otoka Krka nego uopće s
naših strana, jer sam predobro znao, kako postupaju sa Slovencima,
s Poljacima i Slavenima uopće –

114 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Na otoku Krku nije se našao nijedan, koji bi moju taktiku osu-
đivao, jer se nikada nije (se, precrtano olovkom, moja op.) javio ni
najmanji prigovor protiv nje, pa ni tada, kad su izvan grada Krka
Partizani posvuda zagospodarili.

Naprotiv, svi su osjećali njene uspjehe za dobro naroda. Neka
od plodova, kojima je ona urodila, nabrojim samo nekoje, koji se
odnose na sam grad Krk:

1) – Nakon mnogih nastojanja tečajem g.(odine) 1944 uspje-
lo mi je, da sam dobio natrag starodrevni polyptichon Sv. Lucije iz
historijske Biskupske crkve sv. Lucije u Jurandvoru kraj Baške. U
g.(odini) 1913 ta je slika, velika 180 x 140 cm, bila prenesena u Beč,
da bude ondje restaurirana, jer je uslijed visoke starosti (potiče iz
prve polovice 14. vijeka, stara dakle 600 godina) postala dosta troš-
na. U Beču zatekao ju je svjetski rat 1914-1918, te je ostala ondje,
dok ju talijanska komisija u godini 1919 nije pronašla i poslala u
Trst, a kasnije u Kopar. Dvadeset godina tražio sam njezin povratak
Biskupiji

Str. 3.
preko nadležnih faktora u Zagrebu, centralne vlade u Beogra-
du, kasnije preko talijanskih vlasti u Rijeci i u Rimu; obratih se za
posredovanje na samu Sv. Stolicu. Ali bez uspjeha! U g. 1940 bila je
prenesena iz Kopra u pokrajinu Videm (Udine) i ondje sakrivena. Ali
su ju pronašli i polovicom studenoga 1944 doveo sam ju osobno iz
Sušaka u Krk. Na tom uspjehu za hrvatsku stvar svi su mi čestitali,
jer je bilo jasno, da talijanske vlasti slike nikada ne bi restituirale.
2) – Obalu u Krku njemačka je vojska svu minirala, da bude
prigodom njemačkog poraza bačena u zrak. Ponovno sam u toj stvari
intervenirao, zadnji puta još 17. travnja, kad su Partizani navalili na
Krk, pa je komandant njemačke posade u 10 h. prije podne došao k
meni. Obala nije bila bačena u zrak. –
3) – Općina Krk izgubila je povodom iščeznuća broda, koji
je imao za Božić 1944 Krku donijeti aprovizaciju, svotu od preko
130.000 Lira. Zamolila me je za moju intervenciju, i uspjelo mi je,
da joj je bilo od njemačkih vlasti ta svota u obliku potpore povraće-
na. –

F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 115

4) – Krk dobio je u osobi p. n. Josipa Knaffla načelnika, protiv
kojega nijesu Partizani nikada protestirali. Njegovo je imenovanje
bilo moje djelo. –

5) – Kako „Seetransportstelle“ nije mogla pronaći čovjeka, ko-
jemu bi povjerila prijenos zarada otočana u Njemačkoj, to je mene
zamolila, da posredujem. Prihvatih se posla i jedanput preneo sam
na Krk i porazdijelio odnosnim obiteljima 84.000 Lira, drugi put
33.000 Lira (najviše za Bašku i za Dragu). –

6) – Opć.(inski) redar u Krku (Fr. – nadodano olovkom, moja
op.) Skolaris bio je na tome, da izgubi službu i da bude odveden u
Njemačku, jer mu je jedini sin pobjegao u Partizane. Samo na moju
neposrednu intervenciju dao mi je tadanji komandant Götz obećanje,
da će obitelj pustiti na miru, premda su protivnici tražili njeno otstra-
njenje iz Krka. Ali je ostala u Krku. –

7) – U svibnju 1944 oslobodio sam 64 djevojke iz Krka koje su
bile pohapšene, da budu odvedene na rad u Njemačku. U posebnoj
deputaciji izrazile su mi kasnije te djevojke svoju zahvalnost. –

8) – Skupina Tudor, Dijanić i drugovi bili su odvedeni na rad u
Korušku itd. intervenirao sam za njih, i oni povratili se u Krk i meni
osobno saopćili svoju zahvalu. –

Str. 4.
9) – Sudac Antončić i radioekspert Grinz bili su odvedeni u
zatvore u Rijeci. Osobno sam za njih kod Gestapo-satnika Schlünt-
zera posredovao, koji mi je tom zgodom otkrio, što hapšenike tereti.
Obezkrijepio sam prigovore i pušteni su na slobodu, s njima također
invalid Vladimir Maračić iz Punta, za kojega sam tada također na-
stupio. –
10) – Isti uspjeh postigao sam u slučaju hapšenja sestara Mali-
narić (Hotel Krk) u Krku. –
11) – Isti uspjeh u slučaju 11.-orice mlađih Krčana, zatočenih
u Dachau-u i u drugim logorima u Njemačkoj. –
12) – Samostanu u Košljunu ishodio sam dozvolu za prevoz
50 q raži iz Sušaka u Krk, te se ta raž velikim dijelom porazdijelila
među siromašne obitelji. –

116 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

13) – Vlasniku broda, koji je 20. X. 1944 uslijed napadaja
iz zraka propao i potopio se ishodio sam kod „Seetransportstelle“
isplatu troškova za brod. –

14) – Po mojoj posebnoj intervenciji dobio je Krk aprovizaciju
uoči Uskrsa 1945; inače ne bi činovnici i siromasi u Krku niti kruha
imali za Uskrs. –

15) – U siječnju 1945 postigao sam, da bi putem aprovizaci-
je došli do živežnih namirnica svi javni namještenici na Krku, svi
invalidi, svi penzijonirci i svi cestari – i u općinama, koje su bile u
partizanskim rukama. –

16) – U gradu Krku trajno su zatvorili Nijemci sve izlaze iz
grada (osim onoga na sjeveru); postigao sam, da su opet otvorili onaj
kod „Porta Pisana“. –

17) – Taktika akomodacije omogućila mi je, da sam protesti-
rao:

a. kod Višega Komesara dr Rainer-a u Trstu, kad su Nijemci
srušili zvonik u Dobrinju i tri nevina čovjeka ubili. –

b. kod komandanta Jankowskoga u Krku, kad je dao 10-oricu
Krčana Hrvata kao taoce zatvoriti, jer je mislio, da će u električnoj
centrali u Krku nastati eksplozija. –

c. kod ustaškoga komandanta u Krku u ožujku 1945, kad su
Ustaše opljačkali kuće u Salatići (Vrh). –

18) – A upravitelj Biskupskog dobra Kanajt mogao bi javiti
koji je odgovor primio od Biskupa, kad ga je izvjestio, da dolaze
Partizani k njemu. „Pazite, da Vas radi toga Nijemci ne odvedu“ –
bio je odgovor! –

–x–x–
Str. 5.
Sve do sada navedeno odnosi se samo na grad Krk; premda
nije ni izdaleka sve ! – A ono što se odnosi na žitelje po otoku Krku?
Na stotine je slučajeva, gdje sam za narod nastupio i radio za oslo-
bođenje hapšenih otočana iz ruku okupatora! –
Sve sam to mogao samo na temelju taktike akomodacije, dok
je bilo to moguće, jer konačno vidjeh i ja, da Nijemci, osobito Gesta-
po, gube povjerenje prema meni, jer sam previše i prečesto urgirao

F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 117

oslobođenje i onih, za koje su bili stalni, da su Partizani, ali sam
unatoč toga ja radio za njih! –

Taktika akomodacije mi je bila to potrebnija, jer je u svibnju
1944 predstojnik Kotarske Ispostave obolio te se potpuno povukao.
Jedina vlast u Krku bio sam ja. Njemački faktori počeli su ljude re-
dom pošiljati k meni, jer da bez moje preporuke ne će nijedne molbe
ni primiti! –

U čemu je (sic) sastojala taktika akomodacije?

U tome, da Nijemci nijesu smjeli doći do uvjerenja, da sam ja
protiv njih i da radim protiv njih. Radi toga bio sam uvijek uljudan
s njima; njihove vojnike, osobito u zadnje doba, puštao sam u svo-
ju dvorsku kapelu, gdje su primali sakramente Sv. Ispovijedi i Sv.
Pričesti, ukoliko su bili katolici; a koji put davao sam im savjete ili
stavio im prijedloge, radi kojih bi mogli zaključivati, da je Biskup uz
njih, premda su bili ti prijedlozi bez ikakve važnosti, i koli za Bisku-
pa toli za svakoga; koji je poznao prilike na otoku, direkte naivni, i
potpuno nepodobni, da bi ikakovu štetu mogli nanijeti nacrtima za
oslobođenje Krka iz njemačkih ruku. Sam Komandant Jankowski
mi je jednom izjavio, da je svako ratovanje na otoku Krku protiv
Partizana nemoguće: Oni su odmah o svakoj akciji obaviješteni te
se mogu uvijek na vrijeme povući; teren je prepun gromača, grmlja,
jama, dolaca, na koje Nijemci nijesu naučeni, a sve to služi sjajno
upravo Partizanima. Makar Nijemci držali i 3000 vojnika na otoku,
ne bi mogli uspjeti, jer ne samo da ne bi imali preduvjete za prehra-
nu, Partizani bi mogli već iz svakog grma poništiti čitave čete na
cesti, jer u svakom grmu mogla bi se nalaziti nevidljiva mitraljeza, a
da gromače itd. ne treba ni spominjati. Tako je komandant govorio.
Str. 6.

Radi toga je bila moja taktika akomodacije potpuno umjesna i
opravdana, to više što su i Nijemci, ne samo mi otočani, bezuvjetno
dobro znali, što su bili Talijani sve poduzeli, da otokom zavladaju,
ali nijesu uspjeli.

118 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

U Krku držali su Talijani jak odred regularne vojske te su za
nj velik broj opširnih baraka sagradili; imali su za tim koli u gra-
du toli i na brojnim mjestima po otoku (i ne samo u središtima po-
jedinih općina) veće i manje posade karabinjera; imali su u Krku
jaku kvesturu s velikim brojem policajaca i još većim brojem civila
odjevenih agenata, raštrkanih po čitavom otoku; imali su poviše po-
svuda naoružane finančne straže; vrlo velik broj militariziranih opć.
(inskih) činovnika i pošt.(anskih) namještenika i konačno vrlo velik
broj učiteljskih sila – ali sav taj ogroman aparat za teroriziranje na-
roda nije bio u položaju, da onemogući NOO na otoku i da zapriječi
potpuni poraz talijanskih snaga na otoku, netom su se dne 11. rujna
1943 pojavili prvi naoružani Partizani na njegovu tlu.

Uoči tih činjenica Nijemci smatrali se nesposobnima, da za-
vladaju otokom. Stvarali su doduše svoje posade, ali se te posade
čvrsto držale svojih žičanih ograda, tako da su i prosti ljudi bez radi-
ja i novina došli do uvjerenja, da Nijemci ne mogu nikako pobijediti,
kad se već na otoku Krku vojnički tako bijedno ponašaju. Poduze-
li su doduše 3-4 puta svoje «razzie», ali su Partizani za nje uvijek
na vrijeme doznali, te radi toga nijesu sačinjavale lov na Partizane,
nego lov na radne snage, muški i ženske, koje bi odveli na rad ili kod
»Todta« ili u Njemačku. Protiv takvog lova, na ljude odlučno sam
osobno kod »Beratera« prosvjedovao, i uspijevalo mi je – da su se
mnogi od odvedenih opet vraćali kućama svojim.

Slobodno sam mogao dakle Nijemcima davati savjete i stavi-
ti prijedloge poput onih, koji su bili u »Prim. vjesniku« objavljeni.
Sami su ih tražili, i kazalo im se toliko, da im se nešto kazalo. Tko
je poznao prilike i teren, mogao im se samo nasmijati. Ti savjeti i
prijedlozi ne izdaje nikakvih tajni partizanske strategije, ne odnose
se na veze Partizana, na njihovu poštu, njihova skladišta, njihove
odbore. Isto je kao kad bi tko komandantu u Rijeci predlagao, neka
bude posada u Rijeci jaka 2000 momaka, a one u Kastvu, Opatiji,
Trsatu, Podvešćici,

Str. 7.
Martinšćici po 500 vojnika. Komandant bi stalno mislio, da
mu se ruga(m) a odgovorio bi: Vi se u te stvari ne razumijete, pustite

F. Velčić, Krčki biskup dr. Josip Srebrnić... 89-120 119

ih! – Ako se na istom mjestu u »Prim. vjesniku« spominje i »čišće-
nje«, slijedi jasno za svakoga poznavaoca mjesnih prilika i terena, da
je ta riječ upotrebljena ironički, te da se odnosi ne na Partizane nego
na pljačkanje, s kojim su Nijemci kod svojih »razzia« nastupali, i na
bezobzirni lov na ljude, protiv kojega sam, kako rekoh, protestirao.

Eto, kako treba shvatiti taktiku akomodacije, koja nije nikomu
škodila, a donosila je narodu velikih koristi.

Škodila je nažalost samo meni, jer mjesto priznanja bacila me
je u stanje, kakvoga ni jedan Biskup u Jugoslaviji nije dočekao. – Ali
se to dogodilo radi neinformiranosti, jer se navalilo na mene prije
nego su se prilike na Krku proučile i mene saslušalo! –

Moja relacija do okupatora može pak svatko upoznati, tko bi
se zanimao za odgovor, što ga je predsjednik vlade NHD (sic!) dr
Mandić u sedmici prije cvijetnice mjeseca ožujka 1945 (dakle tri-če-
tiri sedmice prije oslobođenja otoka Krka) primio od mene. Tada me
je preko posebne deputacije, koja mi je iz Zagreba donijela njegovo
pismo, pozvao, neka odmah odem u Zagreb, jer da će se ondje drža-
ti važna crkveno-politička sjednica. Za putovanje u Zagreb i nazad
stavio mi je poseban udoban auto na raspolaganje. Odgovorio sam,
da se pozivu ne mogu odazvati, jer bi svijet moj boravak u Zagrebu
smatrao kao sudjelovanje s Nijemcima i Ustašama. I ostao sam kod
kuće! Moj odgovor bi se mogao pronaći u Pisarni dr Mandića, ali
zna za nj i Preuzv. Gosp. Biskup dr. Burić, jer sam mu ga u njegov
pišući stroj diktirao. –

U Sušaku, 14. lipnja 1945.
+Josip dr. Srebrnić,
Biskup Krčki, v.r.

120 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

THE BISHOP DR. JOSIP SREBRNIĆ FROM KRK:
THE FIRST PERSECUTED BISHOP AFTER
WORLD WAR 2

Summary

The article analyzes the relationship of the new Yugoslav com-
munist government towards the bishop dr. Josip Srebrnić, on the ba-
sis of unknown and unpublished writings, as well as upon the anno-
tations of his close collaborators, mons. Mate Polonio, and mons.
Ivan Žic – Rokov. The end of WW2 did not bring an end to horridne-
ss and sufferings that bishop Srebrnić underwent during the time of
Italian and German occupation of the island of Krk. In new political
circumstances, the bishop Srebrnić remained a strong and coherent
opposition to the new communist Yugoslav government, distancing
himself and refusing publicly the communist ideology. He openly
stated his position to the faithful and to his priests of the diocese of
Krk in the Pastoral letter for the lent of 1944. Subsequently he forbid
his priests to support and participate in the new administration beca-
use it was led and controlled by the communist party of Yugoslavia.
This message was divulged as an official letter, written in Latin, da-
ted on the 17th October of 1944. He was arrested the day after the
liberation of Krk, on 18th April 1945.

Key words: bishop Josip Srebrnić, Mate Polonio, Ivan Žic
Rokov, Jurica Knez, Primorski vjesnik, La Civiltà Cattolica.

N. Bogović, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike... 121-134 121

Natalija Bogović

VAŽNOST SVJEDOČANSTVA SVEĆENIKA
ZA VJERNIKE LAIKE DANAS

dr. sc. Natalija Bogović
Metropolitanski pastoralni institut, Rijeka
UDK: 254.2:260.2[264-792:235.2[257+262.14]BULEŠIĆ,

Miroslav] (000.248.1/.2)(000.282)
Pregledni rad

Primljeno: 29. travnja 2014.

Svi su Kristovi vjernici, kojega god reda ili staleža bili, po-
zvani na puninu kršćanskoga života i na savršenstvo ljubavi. Sveće-
nici pak u tome imaju posebnu ulogu i način na koji oni žive svoju
vjeru uvelike utječe na život i vjeru laika. Stoga će se svećenike u
ovom članku promatrati kao autentične navjestitelje evanđelja, kao
predstavnike božanskog i ljudskog u svijetu, kao ljude zajedništva,
kao svjedoke istine. Duhovnost svećenika se u prvom redu sastoji
od prijateljskog odnosa s Kristom, stoga svećeništvo treba biti du-
boko ukorijenjeno u molitvi kako bi se na autentičan način živjelo
i propovijedalo evanđelje. Svećenik je nadalje onaj koji je službeni
predstavnik onoga što je božansko na zemlji, ali pritom ne smije pa-
sti u napast da izgubi osjećaj za ono što je ljudsko. Svećenik je onaj
koji voli ljudsko, koji vidi i može govoriti o izvoru svakog dobra
koje je u Bogu, prisutno u svijetu i čovjeku. Svjedočanstvo za istinu
koje pruža svećenik oduvijek je bilo od presudne važnosti za svakog
vjernika laika. On treba znati čitati znakove vremena i evanđeoski
odgovarati na njih, treba biti autentičan i transparentan. To znači da
se u njegovoj osobi ogleda i vidi život Kristov, milost Božja.

Ključne riječi: svećenik, laik, navjestitelji evanđelja, pred-
stavnici božanskog i ljudskog, ljudi zajedništva, svjedoci istine.

***

Uvod

Promatrajući povijest Crkve, možemo reći da je svaki Božji
ugodnik, svetac, blaženik ili kandidat oltara određena Božja poruka
svome vremenu. U svakom povijesnom vremenu Bog uzdiže svje-

122 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

doke vjere da budu putokazi kako doći do Boga, kako svetije živjeti
kršćanski poziv, kako ostvarivati život po evanđelju.1 I našem vre-
menu označenom velikim tehničkim dostignućima, ali isto tako se-
kularizmom i liberalizacijom, Bog šalje svjedoke vjere. Sveti i bla-
ženi najprije svojim životom po vjeri, a potom svojim djelovanjem
za Boga jesu u prvome redu svjedoci da Bog postoji, da duhovni,
nadnaravni svijet jest jedna realnost u koju su oni neprestano uronje-
ni.2 Za vjernike laike od presudne je važnosti imati u svećeniku uzor,
primjer kako istinski živjeti evanđelje. U tom smislu u prvom je redu
važno kako svećenik živi i naviješta evanđelje, je li uistinu autenti-
čan, je li svjedok vjere, istine, nade i ljubavi na koje ga poziva sam
navještaj. S druge strane, laici itekako mogu pridonijeti dobru cijele
Crkve i mogu svojim zalaganjem pridonijeti ostvarivanju sve du-
bljeg zajedništva, no kako bi u tome uspjeli, oni trebaju imati otvo-
ren i dobar odnos sa svećenikom, župnikom, voditeljem zajednice
i u njemu imati uzor. Od presudne je važnosti da i laici i svećenici
zajedničkim snagama rade na posvećivanju svijeta.Važnost i svjedo-
čanstvo života svećenika u pozivu na svetost svih ljudi, a pogotovo
vjernika laika, ogromni su. Svećenici su pozvani skrbiti se za vjerni-
ke kao očevi u Kristu, biti uzorom svim vjernicima koji su im povje-
reni kako bi se svi dostojno mogli nazivati Crkvom Božjom. Svojim
ponašanjem i svojom skrbi moraju pokazati lice prave svećeničke i
pastoralne službe i vjernicima i nevjernicima, katolicima i nekato-
licima, svima moraju dati svjedočanstvo istine i života. Zadaća je
pak laika po vlastitom pozivu, tragati za Božjim kraljevstvom baveći
se vremenitim stvarima i uređujući ih po Božjemu. Bog ih poziva
da, obnašajući svoju vlastitu dužnost i vođeni evanđeoskim duhom,
pridonose posvećenju svijeta te tako u prvom redu svjedočanstvom
svojega života drugima očituju Krista (LG 31, 2). Svima je stoga
razvidno da su svi Kristovi vjernici, kojega god staleža ili reda bili,
pozvani na puninu kršćanskoga života i na savršenstvo ljubavi (LG
40, 2). Svećenici pak u tome imaju posebno izvrsnu ulogu uzora te
ćemo promatrati osobu svećenika kao autentična navjestitelja evan-

1 Božidar NAGY, Ivan Merz – uzor vjernicima – laicima i Bogu posvećenim osobama, u: Obnovlje-
ni život, 58 (2003.) 4, str. 112.

2 Božidar NAGY, Ivan Merz – uzor vjernicima – laicima i Bogu posvećenim osobama, str. 113.

N. Bogović, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike... 121-134 123

đelja, kao predstavnika božanskog i ljudskog u svijetu, kao čovjeka
zajedništva i svećenika kao svjedoka istine, jer su to kategorije koje
mi se u današnje vrijeme čine ključnima za obradu ove teme.

1. Svećenik – autentičan navjestitelj evanđelja

Odlazeći s ovoga svijeta Isus je svojim apostolima, njihovim
nasljednicima i svima u Crkvi rekao: »Pođite po svem svijetu, pro-
povijedajte evanđelje svemu stvorenju« (Mk 16,15). Nije rekao u
kakvim će se okolnostima i u kojim društvenim sustavima evanđe-
lje naviještati već je rekao »Pođite!«3 Propovijedaj Riječ u zgodno i
nezgodno vrijeme, piše sv. Pavao svom učeniku Timoteju (»Propo-
vijedaj Riječ, uporan budi – bilo to zgodno ili nezgodno – uvjeravaj,
prijeti, zapovijedaj svom strpljivošću i poukom«, 2 Tim 4,2), iz čega
vidimo da vrijeme može biti zgodno i nezgodno, ali zadaća navije-
štanja evanđelja ostaje. To je prva zadaća svećenika, naviještanje te
autentičnost života po evanđelju. Svećenik zapravo treba govoriti i
živjeti onako kako Isus progovara i živi u evanđelju.

Nadalje, svećenikova se duhovnost u prvom redu sastoji od
dubokog prijateljskog odnosa s Kristom, u tom smislu u svećeniko-
vu će životu Isus imati prednost pred svim. Svećeništvo jest i treba
biti duboko ukorijenjeno u molitvi. Upravo da bi mogao obavljati
svoju službu kako treba, svećenik treba ući u dubok sklad s Kristom
koji jest i ostaje glavnim nositeljem svakog pastoralnog djelovanja.
Jamstvo plodnosti svećenikove službe ima dubok korijen u duhov-
nom životu i ako svećenik ne računa na prvenstvo milosti, neće moći
odgovoriti na izazove vremena. Duhovni život, s druge strane, treba
biti utjelovljen u životu svakog prezbitera liturgijom, osobnoj moli-
tvom, načinom življenja i obavljanjem kršćanskih kreposti.4 »Sve-
ćeništvo se ne rađa iz povijesti, nego iz nepromjenjive Gospodinove

3 Marin SRAKIĆ, Prezbiter – navjestitelj evanđelja u demokratskom društvu, u: Diacovensia, X
(2002.) 1, str. 91.

4 »Zato je nužno da u molitvenom životu prezbitera nikada ne budu izostavljeni svakodnevno euha-
ristijsko slavlje s odgovarajućom pripravom i kasnijim zahvaljivanjem, česta ispovijed i duhovno
vodstvo, cjelovito i gorljivo moljenje časoslova, ispit savjesti, razmatranje u pravom smislu riječi;
lectio divina, produženi časovi šutnje i razgovora, povremene duhovne obnove, dragocjeni izrazi
marijanske pobožnosti, pobudna štiva o životima svetaca.« KONGREGACIJA ZA KLER, Direk-
torij za službu i život prezbitera, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2013., str. 97-98.

124 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

volje. No ono se ipak sudara s povijesnim okolnostima i – premda
ostaje uvijek isto – oblikuje se, u konkretnosti izbora, također po
evanđeoskom vrednovanju „znakova vremena“.«5 To je razlog zbog
kojega su svećenici dužni tumačiti takve „znakove“ u svjetlu vjere i
podvrgavati ih razboritoj prosudbi. Ne smiju ih ignorirati ni u kojem
slučaju. Osim toga, prezbiteri su pozvani duboko živjeti svoju služ-
bu kao svjedoci nade i transcendencije te su stoga zauzeti na raznim
područjima apostolata gdje se zahtijevaju »velikodušnost i potpuna
predanost, naobraženost i prije svega, zreli i duboki duhovni život
ukorijenjen u pastoralnoj ljubavi koja je njihov posebni put svetosti
i koja predstavlja također istinsko služenje vjernicima u pastoralnoj
službi.«6

Iz toga proizlazi da je svećenik na sasvim poseban način uklju-
čen u zauzimanje čitave Crkve za evangelizaciju. U Crkvi su svi,
jasno u prvom redu biskupi i prezbiteri, pozvani naviještati Rado-
snu vijest, priopćiti ju što potpunije vjernicima, omogućiti da za nju
saznaju nevjernici i nema kršćanina koji bi se mogao izuzeti od te
zadaće koja slijedi iz samoga sakramenta krštenja i potvrde i koju
potiče sam Duh Sveti.

Naviještanje evanđelja prva je zadaća prezbitera jer je temelj
kršćanskog osobnog i zajedničkog života vjere koju potiče Božja
riječ i koja se hrani tom Riječju. Svi službeni dokumenti Crkve ističu
tu zadaću prezbitera.7

Prezbiter je pozvan naviještati Krista, ne sebe i svoje ideje već
Krista raspetoga koji će uvijek za jedne biti ludost, a za druge sabla-
zan. Vrlo je važan način navještaja i propovijedanja. Temeljno svoj-
stvo dobre homilije opisao je sv. Luka u Isusovu nastupu u sinagogi:
»Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima« (Lk
4,21). To je proročka homilija koja ima tri elementa: »Pismo«, »da-
nas« i »odzvanja u vašim ušima«. Homilija koja nastoji savjestima
vjernika približiti Riječ. Homilija treba biti vjerna evanđelju, treba

5 KONGREGACIJA ZA KLER, Direktorij za službu i život prezbitera, str. 88.
6 KONGREGACIJA ZA KLER, Direktorij za službu i život prezbitera, str. 89.
7 Marin SRAKIĆ, Prezbiter – navjestitelj evanđelja u demokratskom društvu, str. 93.

N. Bogović, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike... 121-134 125

voditi brigu o konkretnoj prisutnoj zajednici, o njezinoj životnoj, so-
ciokulturalnoj situaciji i problematici.8

Uz homiliju, župna kateheza najčešći je oblik evangelizacije.
Bez nje nema nove evangelizacije. Pastirska pisma, biskupovo ili
župnikovo pismo također je oblik evangelizacije. Postoje i izvanred-
ni oblici evangelizacije kao razne akademije, priredbe, konferencije,
sastanci, proslave beatifikacije…

Ostaje jedno, a to je da Sveto pismo bude uvijek glavno upo-
rište propovijedanja i svake evangelizacije i da mu se uvijek ostane
vjeran. Svijest da treba ostati apsolutno vjeran i usidren u Božju ri-
ječ i u predaju kako bi netko bio istinski učenik Kristov i kako bi
upoznao istinu, uvijek je pratila povijest svećeničke duhovnosti te je
mjerodavno potvrđena i od strane Drugog vatikanskog koncila.

Treba svakako naglasiti kako je za autentično naviještanje
evanđelja nužno biti nasljedovatelj Krista koji moli. Evanđelja često
prikazuju Krista koji moli u situacijama kada je pred nekom odlu-
kom ili događajem, zapravo je čitava Isusova aktivnost proizlazi-
la iz molitve. Iz toga proizlazi da i svaki pokret svećenika danas u
njegovu pastoralu treba biti potaknut unutarnjim Duhom kako bi se
izbjegao površni aktivizam ili funkcionalizam i kako bi bio upravo
autentičan navjestitelj, evangelizator. Euharistija je izvor i vrhunac
kršćanskoga života i cijele evangelizacije jer sve crkvene službe i
djela apostolata čvrsto su povezani sa svetom euharistijom i prema
njoj su usmjereni. Posvećen trajnom služenju svete žrtve svećenik
najočitije pokazuje svoj identitet.9 Zato je, kako bi bio djelotvoran i
uvjerljiv, važno da svećenik u perspektivi vjere i svoje službe upo-
zna, s konstruktivnim osjećajem, ideologije, jezik, kulturne spletove,
tipologije koje se šire sredstvima komunikacije koja, u velikoj mjeri,
uvjetuju mentalitete. Znat će se obratiti svima bez da se ikada sakri-
ju najradikalniji zahtjevi evanđeoske poruke, ali izlazeći ususret za-
htjevima svakog pojedinca prema primjeru sv. Pavla: »Svima bijah
sve da pošto-poto neke spasim« (1 Kor 9,22).10

8 Marin SRAKIĆ, Prezbiter – navjestitelj evanđelja u demokratskom društvu, str. 100.
9 KONGREGACIJA ZA KLER, Direktorij za službu i život prezbitera, str. 126.
10 Isto, str. 53.

126 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

2. Svećenik – predstavnik božanskog i ljudskog

Krist pridružuje apostole svom poslanju. »Kao što mene posla
Otac i ja šaljem vas« (Iv 20, 21). Svećenik je dakle izabran, posve-
ćen i poslan djelotvorno aktualizirati to neprolazno poslanje Krista,
postajući njegovim autentičnim predstavnikom i glasnikom. »Može
se reći da suobličavanje Kristu, sakramentskim posvećenjem, pobli-
že određuje svećenika u krilu Božjeg naroda i čini ga, na njemu svoj-
stven način, dionikom posvetne, učiteljske i pastoralne vlasti samog
Isusa Krista, vođe i pastira Crkve. To svećenikovo suobličavanje
Kristu ne ostvaruje se samo po evangelizacijskom, sakramentskom
i pastoralnom djelovanju već se zbiva u žrtvovanju samoga sebe i
ispaštanju za druge, tj. u prihvaćanju vlastitih patnji i žrtava svoj-
stvenih svećeničkoj službi s ljubavlju.«11

U prezbiterskom ređenju svećenik je primio pečat Duha Sve-
toga kako bi zauvijek bio služitelj Krista i Crkve. Duh Sveti je onaj
Branitelj čiju prisutnost i djelatnu moć svećenik nikada neće izgubi-
ti, također on daje proročku zadaću naviještanja i tumačenja s auto-
ritetom Božje riječi.

Svećenik je službeni predstavnik onoga što je božansko na ze-
mlji, ali pritom ne smije pasti u napast da izgubi osjećaj za ono što je
ljudsko. Svećenik je onaj koji voli ljudsko, koji vidi i može govoriti
o izvoru svakog dobra koje je u Bogu, prisutno u svijetu i čovjeku.
»Prezbiteri, snagom sakramenta reda, pozvani su podijeliti skrb za
misiju, svi moraju imati misionarsko srce i shvaćanje i moraju biti
otvoreni za potrebe Crkve i svijeta da se svi ljudi spase i da dođu do
spoznanja istine« (1 Tim 2, 4-6).12 Nitko od Kristovih vjernika, ni-
jedna od crkvenih ustanova ne može izmaknuti toj najvišoj dužnosti:
naviještati Krista svim narodima.13

Svećenik je također onaj koji bi trebao poznavati duhovnu i
kulturnu povijest Europe i svijeta, koji se prijateljski i duhovno dru-
ži sa svetcima, teolozima, velikim filozofima i književnicima. Tako
ima prijatelje među velikanima ljudskog duha, povijesti i kulture.

11 Isto, str. 31-32.
12 Isto, str. 40.
13 Isto, str. 48. Vidi i: IVAN PAVAO II., Enciklika Redemptoris missio (7. prosinca 1990.) 3, u: Acta

Apostolicae Sedis 83 (1991.), str. 251-252.

N. Bogović, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike... 121-134 127

Biti čovjek kulture za svećenika znači poznati zakone života, rađanja
i smrti, radosti i nezadovoljstva, znači poznati ponore ljudske duše.
Svećenik je onaj koji slobodno prati kulturu i čovjeka.14

Svećenik je također čovjek molitve, razmatranja, on treba za-
pravo biti čovjek mistike. Kako definirati mistiku? Možda bismo
mogli reći da je mistika ne htjeti se definirati i razumijevati bez od-
nosa prema Bogu jer se u mistici događa istinska povezanost, poseb-
no zajedništvo s Bogom koji ulazi u dušu, u život čovjeka. Svećenik
je onaj koji se ne može poimati, razumjeti bez odnosa prema Bogu,
bez bliskosti s Kristom, bez velike tradicije Crkve, i to intimno u
prisutnosti samoga sebe i javno u društvenoj ulozi.15

Mistika bi se možda mogla i usporediti sa situacijom u kojoj se
npr. jedna osoba ne može definirati bez povezanosti i duboke veze s
nekom drugom osobom, iako ta druga osoba trenutno nije nazočna.
Kad ljubljena osoba nije nazočna npr. ja se svejedno ne mogu defini-
rati bez te veze, bez te povezanosti s ljubljenom osobom, i to u svojoj
najdubljoj nutrini, u svojem spontanom nutarnjem biću. Svećenik je
stoga tako blagoslovljen da se više ne može, ne želi, ne treba, ne voli
i ne smije definirati i razumijevati bez Boga, i to intimno-privatno i
javno-društveno.16

U tome je posebnost svećeničke službe gdje odnos prema
Bogu, prisutnost Krista, njegov odnos prema Bogu i ljudima, njego-
va otvorenost spram Boga Oca i ljudi, zajedništvo s velikom povi-
ješću, tradicijom i prisutnošću Crkve ulaze u svijest, savjest i dušu
svećenika i to je ono što se može nazvati mistikom. Tako mistika
postaje nešto posebno odvažno i hrabro jer život svećenika intimno
i privatno, javno i društveno ovisi o niti odnosa prema nečemu ne-
vidljivom.

Svećenik je predstavnik milosti. On je osoba koja zna pre-
poznati, pratiti, razumjeti govor duše druge osobe. Svećenik stva-
ra prostor u kojemu pojedinac može disati, on prepoznaje, potiče i
podržava jedinstvenost svake osobe, u molitvi ju nosi pred Bogom
i blagoslivlja i time uspostavlja dublje zajedništvo među ljudima.

14 Elmar SALMAN, Svećenik između zvanja i mistike, u: Diacovensia XVIII (2010.) 2, str. 272.
15 Elmar SALMAN, Svećenik između zvanja i mistike, str. 273.
16 Isto, str. 273.

128 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Svećenik je predstavnik milosti, svećenik je svjedok, dušobrižnik,
a duša je nešto veliko i opet ju je teško definirati. Čovjek bez duše
čovjek je kojemu nešto nedostaje: svjetlucanje očiju, boja glasa, ge-
ste ruku, smiješak, umijeće samovanja i podnošenje samoga sebe,
otvorenost, ranjivost. U svemu tome progovara duša nekog čovjeka.

Crkva je blagoslovljeno zajedništvo između jedincatih osoba
gdje svatko ima i živi jedincati odnos prema Bogu. Život i služba
svećenika uvijek se događaju u povijesnom sklopu koji je od vreme-
na do vremena bremenit novim problemima i neotkrivenim sadržaji-
ma.17 Svećeništvo se sučeljava s tim povijesnim okolnostima i traži
evanđeoske odgovore na znakove vremena na suvremen i evanđelju
prihvatljiv način. Znači, svećenik mora imati sluha i mora, kako smo
već rekli, osluškivati i prepoznavati znakove vremena i na njih spre-
mno i uvjerljivo odgovoriti. Te znakove vremena ne smije se igno-
rirati već ih treba razborito prosuđivati i tumačiti u svjetlu vjere.18
Danas se čini da se budućnosti više bojimo no što ju želimo. I Ivan
Pavao II. govorio je o tom strahu i opetovano govorio i tražio od
ljudi da se ne boje, neka otvore vrata svoga srca Bogu. Mnoge lju-
de danas muči nutarnja praznina, gubitak smisla života, nesigurnost,
strah od svega i kao da se neko veliko beznađe uvuklo u svaku poru
društva, u duše. Zabrinjavajući znakovi beznađa katkad se očituju
i u agresivnosti, u nasilju i nesumnjivo su za Crkvu velik izazov u
smislu nove evangelizacije koja u sebi uključuje poziv na onu nadu
koja se oslanja na Božja obećanja, na vjernost Njegovoj riječi.

Današnjem čovjeku Crkva treba navijestiti evanđelje nade
koje je ujedno evanđelje života. S tim u vezi posebno vrijedi misao
pape Pavla VI. kako suvremeni čovjek »radije sluša svjedoke negoli
učitelje, ili, ako sluša učitelje, sluša ih zato što su svjedoci«.19 U no-
voj evangelizaciji, o kojoj je često govorio Ivan Pavao II., svećenik
je pozvan biti glasnikom, svjedokom te nade. U tom smislu on treba
oživjeti svoju vjeru, svoju nadu i iskrenu ljubav prema Gospodinu
tako da ga može staviti pred oči vjernicima i svim ljudima onakva

17 KONGREGACIJA ZA KLER, Direktorij za službu i život prezbitera, str. 34.
18 Anton TAMARUT, Svećenik – svjedok nade, u: Crkva u svijetu, 44 (2009), 1, str. 52.
19 PAVAO VI., Evangelii nuntiandi (8. prosinca 1975.) br. 41, u: AAS, 68 (1976.), str. 31.

N. Bogović, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike... 121-134 129

kakav on jest: osoba živa, koja nas ljubi više od sviju jer je za nas
dao svoj život.

3. Svećenik – čovjek zajedništva

Ekleziologija zajedništva danas postaje odlučujuća za shvaća-
nje prezbiterijalnog identiteta, njegova izvornog dostojanstva, nje-
gova poziva i poslanja u Božjem narodu i u svijetu. U takvoj pre-
dodžbi Crkve svećenik je u prvom redu graditelj zajedništva, osoba
koja okuplja, povezuje i koordinira, otkriva u drugima dobrotu i
ljubav te, pružajući im svoje povjerenje, potiče vjernike na zalaga-
nje, suradnju i suodgovornost. On u pojedincima uočava karizme
i stvara prostor gdje se one mogu očitovati i razvijati na dobro za-
jednice. Drugi vatikanski koncil dugo se zadržao na zajedničarskoj
naravi svećeništva, ispitujući odnos prezbitera sa svojim biskupom,
s drugim prezbiterima te s vjernicima laicima. Oni u Božjem narodu
obavljaju iznimnu službu oca i učitelja, odgajatelja u vjeri, ipak su
zajedno sa svim Kristovim vjernicima Gospodnji učenici. Na pose-
ban način trebaju voditi brigu o siromašnima i slabima, o bolesnima
i umirućima. Prezbiteri su pozvani povezivati svoj rad s vjernicima
laicima, pozvani su slušati ih, bratski promatrati njihove želje, pri-
znavajući njihovo iskustvo i mjerodavnost na raznim poljima ljud-
ske djelatnosti, da bi tako mogli zajedno s njima razabrati znakove
vremena.20 Prezbiteri su, prema koncilskom nauku, postavljeni usred
laika da sve vode k jedinstvu ljubavi. Može se dakle reći da je sve-
ćenik, po mjeri ekleziologije zajedništva, osoba otvorena za dijalog i
koja surađuje. Raduje se različitosti zvanja, službi i karizmi, računa
na djelovanje Duha Svetoga u srcima vjernika. Posebno je osjetljiv
na potrebe slabih i siromašnih, što posebno naglašava papa Franjo,
ne bježi pred pitanjima i problemima, ne boji se bezizlaznih situacija
već se zrelo, mudro i hrabro suočava s problemima i rješava ih. Sve-
ćenik danas treba biti čovjek na kojega se možeš osloniti, treba biti
zrela osoba i intelektualno i emocionalno, osoba za koju znaš da je
na ovome svijetu na tvojoj strani i da te pritom vodi k Bogu. Sveće-
nik koji poštuje zakon rasta i razvoja, koji nikada ne gubi strpljenje

20 DRUGI VATIKANSKI KONCIL, Dekret Presbyterorum ordinis, br. 6.

130 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

i nadu nego ih razvija i kod sebe i kod drugih vjernika. Vjernike pak
motivira ljubavlju, ne strahom i kritikom. On je učitelj koji nikada
ne zaboravlja da je i on sam učenik. Poput apostola Pavla, kaže: »Mi
nismo gospodari vaše vjere, nego suradnici vaše radosti« (2 Kor 1,
23). Riječ je o radosti koja svoj izvor ima u ljubavi, u zajedništvu i
jedinstvu s Kristom.

Svećenik je osoba koja živi s Kristom u uskom zajedništvu
cijeloga života. To zapravo znači da je Kristova osoba jedini njegov
životni program. To se očituje u Pavlovim riječima: »Živim, ali ne
više ja, nego u meni živi Krist.« (Gal 2,20). On izgrađuje i oblikuje
svoj eklezijalni identitet ponajprije ako živi život nasljedujući Isusov
odnos prema Ocu, prema samome sebi, prema bližnjima, posebno
prema siromasima, prema prijateljima i neprijateljima, prema pra-
vednima i nepravednima, prema svim stvorenjima.21

U euharistiji svećenička služba nalazi svoje ispunjenje. Sve-
ćenik djeluje u sakramentima, na poseban način u euharistijskom
slavlju u osobi Isusa Krista. On dakle za euharistijskim stolom upri-
sutnjuje Krista zaručnika, izvor i vrhunac kršćanske radosti, ljubavi
i nade.22

4. Svećenik – svjedok istine

Svjedočanstvo za istinu koje pruža svećenik oduvijek je bilo
od presudne važnosti za svakog vjernika laika. Svaki je kršćanin po-
zvan dati svjedočanstvo vjere, svjedočiti jer tako nasljeduje Krista
koji je pred Pilatom rekao: »Ja sam se zato rodio i došao na svijet da
svjedočim za istinu.« (usp. Iv 18, 37). To u nekim slučajevima može
značiti da kršćanin položi svoj život iz vjernosti istini, iz ljubavi pre-
ma Bogu i ljudima. To je onaj krajnji oblik svjedočenja za istinu,
krajnji oblik nasljedovanja Isusa. Svi su ljudi pozvani nasljedovati
Isusa, a svećenici po svom pozivu još izvrsnije, tj. uvijek živjeti za-
jedništvo s njime, s njegovom osobom, duhovnim naukom, slijediti
njegov primjer pogotovo u molitvi, odnosu prema Bogu i bližnjemu.
Poput Isusa, svaki vjernik treba bdjeti, boriti se za čisto srce, sve

21 Anton TAMARUT, Svećenik – svjedok nade, str. 64.
22 Isto, str. 66.

N. Bogović, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike... 121-134 131

svoje snage staviti i dati u izgradnju kraljevstva nebeskog na zemlji,
oprostiti neprijatelju, vjerovati Bogu i ljubav prema njemu staviti
iznad svega. Isus svaku osobu koja ga slijedi vodi korak po korak
sve bliže Ocu.

Dok idemo vlastitim putem, vidimo da su i prije nas koračali
velikani ljudskoga duha istim putem prema istini i slobodi. Mnogi
muškarci i žene naše Crkve borili su se i danas se bore kako bi svijet
učinili prikladnijim, boljim i ljepšim mjestom za život. Oni su stvar-
no živjeli i žive ono što vjeruju: žrtvuju svoj život za istinu i ljubav.
Pokazuju kako živjeti usprkos svemu kaosu koji nas okružuje. To
su osobe koje ustraju u ljubaznosti i poniznosti unatoč nasilju, to su
ljudi koji ne sude i ne osuđuju. Pokazuju svojim životom širu sliku,
dakle da ima načina za postizanje mira i jedinstva, iako po cijenu
borbe i boli, a u nekim slučajevima i života.23

Povijest ljudskog roda prepuna je raznih ideja i ideologija koje
su sijale zlo i nasilje. Također, puna je velikih ideja, dobrih djela i
duhovnih velikana. Činjenica je da se za istinu teško izboriti i da su
često ljudi koji su se borili za istinu bili osuđivani na smrt. Isusa su
razapeli na križ jer je naviještao kraljevstvo nebesko, jer je navije-
štao svog Oca, a veće istine od te nema. Znamo i za mnoge mučenike
od nastanka prve Crkve pa do današnjih dana koji su svoje živote
dali za pravednost i istinu. Njihov život, međutim, nije stao, njiho-
va borba zapravo nije time završila. Zapravo, možemo zaključiti da
su, iako su izgubili svoj život, upravo tada pobijedili. Pobijedili su
nenasiljem, pobijedili su dobrotom, istinom, molitvom, milosrđem i
oprostom. Otpor koji su pružili bio je otpor svetih ljudi koji ne pri-
hvaćaju neistinu i laž ni po koju cijenu, ali nisu zbog toga nikog osu-
dili ili ubili. Pružili su nenasilan otpor i učinili najviše moguće da se
glas istine proširi svijetom. Borili su se istinom i ljubavlju. Svjedoci
smo toga i danas kada govorimo o Miroslavu Bulešiću, šezdeset šest
godina nakon njegove smrti. U tome leži najveća važnost svjedočan-
stva svećenika za vjernike laike danas. Zadržati vjeru, usprkos svim
napadima, podnijeti i izdržati svaku vrstu nasilja i laži, odgovoriti
i osvetiti se, kako kaže Bulešić, ljubavlju i oprostom, to je ono što

23 Jean VANIER, Postati čovjekom, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2008., str. 142.

132 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

svećenik danas, kao i uvijek, treba živjeti u sadašnjosti, s pogledom
uperenim prema vječnosti. Treba imati ono što je imao Bulešić, čvr-
stu vjeru, odlučnost da se suprotstavi svim lažima nenasiljem, mo-
litvom, požrtvovnošću, ljubavlju. Na taj način on postaje Kristov
živi svjedok istine na zemlji koji privlači sve vjernike. Postaje uzor
svakom čovjeku kojega će svako srce prihvatiti i slijediti. Njego-
vo svjedočanstvo života na taj način postaje potpuno jer je slijedio
Krista i u smrti. Opet, nije svatko pozvan podnijeti mučeništvo, ali
je svatko pozvan slijediti Kristov život i nauk i koliko to savršenije
čini, toliko su vjernici više privučeni njegovom osobom koja uvijek
mora upućivati na Isusa koji ga je pozvao. Svaki svećenik, kako bi
ljude doveo Kristu i spasenju, mora biti živi Kristov svjedok na ze-
mlji. To ne može sam, treba mu Božja milost, molitva, kako njegova
tako i svih ljudi oko njega. Iz tog je razloga i potrebno da svećenici
i vjernici mole jedni za druge kako bi svi zajedno jednoga dana pri-
spjeli k Ocu.

Zaključak

Kao u Isusovo vrijeme, kao i u vrijeme Miroslava Bulešića,
važno je da svećenik danas živi i vjeruje evanđelju i ne podilazi dru-
gim ideologijama, sustavima vrijednosti. Također, ne može i ne smi-
je zatvoriti oči pred potrebama ljudi koji ga okružuju. Treba ljudima
biti podrška, uzdanik kojemu se ljudi uvijek mogu obratiti kad im je
teško. Treba razumjeti njihovu situaciju, ne osuđivati i prema tome
djelovati. Samo onome čovjeku koji se milosno daje, nesebično, be-
zinteresno, bez osude, s ljubavlju i velikodušno ljudi će vjerovati i
otvarati mu se. Svakako, prevažno je da svećenik moli i da ima du-
bok unutarnji duhovni život kako bi uvijek bio u Božjoj blizini, kako
bi znao prepoznati ono što je Božji naum i za njega samog i za ljude
oko njega. Teško je uvijek razumjeti Božji naum, često ga je još teže
prihvatiti, ali kako je jednom rekla sv. Terezija Avilska: »Bog nekad
i krivim crtama piše ravno«, tako i mi blaženog Miroslava Bulešića
danas itekako častimo kao onoga koji je činio sve da se na kraju
proslavi Bog. Takvom se svećeniku, takvom svjedoku vjere vjeruje.
Njegov život i danas potiče ljude da više vjeruju. S druge strane,

N. Bogović, Važnost svjedočanstva svećenika za vjernike... 121-134 133

svaki čovjek teži sreći i bezbrižnom životu, ali je li takav život zaista
moguć za vjernika kršćanina na ovome svijetu? U čovjeku koji zna
nositi patnju, strpljivo, velikodušno, velika je snaga, on je sposoban
trpjeti i suosjećati. Takav je svećenik onaj koji će privući mnoge k
sebi, potaknuti ih na hod prema Bogu. To je osoba koja neće pobjeći
od nečije boli ili ju osuditi, već će pružiti podršku, unijeti vedrinu,
nadu i sve svoje snage staviti u služenje čovjeku.

I da zaključimo, kakvog svećenika dakle danas vjernici laici
u Crkvi trebaju? Kakvoga svećenika, svjedoka danas svijet treba?
Svećenika koji je navjestitelj evanđelja, koji je svjedok istine, lju-
bavi i nade svojim svakidašnjim životom, koji je autentičan, koji
je čovjek molitve, koji je mistik, što znači da je intimno povezan s
Bogom. Jednom riječju, onakav kakav je i Isus bio u evanđeljima.
Njegove riječi i djela moraju govoriti, svjedočiti isto, moraju navi-
ještati kraljevstvo nebesko. On treba znati čitati znakove vremena i
evanđeoski odgovarati na njih, treba biti autentičan i transparentan.
To znači da se u njegovoj osobi ogleda i vidi život Kristov, milost
Božja. I to je ono što prepoznajemo u riječima, životu i osobi don
Miroslava Bulešića. On je doista transparentan jer u riječima »Ovo
je moje tijelo« i »Ovo je moja krv koja se za vas prolijeva« doista
vidimo čovjeka koji svoj život daje za druge po uzoru na Krista.

134 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

THE IMPORTANCE OF THE TESTIMONY OF THE
PRIESTS FOR THE FAITHFUL LAY PERSONS

Summary

All the faithful of Christ are invited to the fullness of the Chri-
stian life and to the perfection of love. The priests have a special
role since their way of life considerably influences the life and the
faith of the laity. Therefore, we shall consider the priests as authentic
proclaimers of the Gospel, representatives of Godly and human in
the world, as men of communion, and witnesses of truth.

The spirituality of the priests stands primarily in friendship
with Christ, therefore the priesthood must be deeply rooted in prayer,
in order to live and preach the Gospel in an authentic manner. The
priest represents the Godly in the world. Nevertheless, he must never
lose the sense for human. By loving what is human, he contempla-
tes the source of good, which is in God present in world and men,
and he is able to announce it. Priest’s commitment to the truth was
always of a crucial importance for a faithful lay person. A priest sho-
uld know how to read the signs of time and how to respond to them
in the spirit of the Gospel. He must be an authentic witness; endowed
with transparency, i.e., his life must be a reflection of Christ’s life
and a reflection of God’s mercy.

Key words: priest, lay, announcer of the Gospel, representing
the human and the Godly, men of communion, witnesses of truth.

S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 135

RASPRAVE I ČLANCI

Stanko Josip Škunca

O PODRIJETLU GLAGOLJICE.
ISTRA I KVARNER DOMOVINA GLAGOLJICE

dr. sc. Stanko Josip Škunca
Samostan sv. Frane, Zadar

UDK: 003.349[264.014.3+273.4](497.5 ISTRA,
KVARNER) "03/08“(367+398)(363)(091)
Primljeno: 1. listopada 2013.
Pregledni rad

U mnoštvu teorija o nastanku glagoljskog pisma autor se
zauzima za onu o njezinu gotskom podrijetlu. Prema njegovu mi-
šljenju, slavenski apostoli Ćiril i Metod nisu izumitelji glagoljskog
pisma nego su već postojeće pismo i biblijske tekstove preuzeli,
redigirali i prilagodili potrebama svoje misije na Zapadu. Uvaža-
vajući stare izvore, poput Tome Arhiđakona Splitskog i Hrvatske
kronike, koji gotovo poistovjećuju Gote i Hrvate, te činjenicu da
tragove glagoljice nalazimo na prostoru gdje su nekad vladali i ži-
vjeli Istočni Goti, autor smatra da podrijetlo glagoljice treba tražiti u
tom ambijentu. Autor potom pokušava naći razlog duboke ukorije-
njenosti glagoljice na istarsko-kvarnerskom području te smatra da je
iz povijesnih razloga na tom prostoru bila jača koncentracija Gota,
zbog čega se on može smatrati kolijevkom glagoljskog pisma. Goti
arijevskog vjerovanja imali su svog nacionalnog biskupa, narodni
jezik u liturgiji i tu su tradiciju prenijeli Hrvatima s kojima su se
stopili. U dodatku autor daje kratak pregled o sudbini staroslaven-
ske liturgije u Istri.

Ključne riječi: glagoljica, staroslavensko bogoslužje, Goti i
Hrvati, Episcopus Chroatensis, Istra i Kvarner.

***
Posljednjih godina dosta se raspravlja o podrijetlu hrvatskoga
glagoljskog pisma i dosta njih stavlja u pitanje dosadašnju »službenu
teoriju« o njegovu ćirilometodskom podrijetlu. Akademik Radoslav

136 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

Katičić, premda smatra da nema valjanih razloga tu teoriju stavljati
u pitanje, ipak smatra da se »o postanku i starosti glagoljice može i
mora i dalje raspravljati«. Baveći se tom temom u posljednje vrije-
me, odlučili smo i sami raspravi dati doprinos.

S obzirom na podrijetlo i nastanak glagoljskog pisma, postoji
mnoštvo teorija od kojih bih izdvojio tri: jeronimsku, ćirilometod-
sku i gotsku, koju neki zovu migracijskom. Pritom smatramo kako
bi trebalo razlikovati glagoljsko pismo i staroslavensko bogoslužje,
premda se ti pojmovi međusobno isprepliću.

Što se tiče jeronimske teorije, prema kojoj bi sam sv. Jeronim
bio autor glagoljskog pisma i nekih biblijskih prijevoda, valja reći da
danas gotovo i nema njezinih pobornika. Ta je teorija zaživjela u 13.
st. kad su se Hrvati uporno borili za liturgiju na svom jeziku, koju je
Rim često osporavao, pa se trebalo zaštititi nekim jačim autoritetom.
No pobornici ove teorije navode riječi Hrabana Maura (776. – 856.)
koji u svom djelu De inventione linguarum kaže da postoje slova
Etika Filozofa, scitske narodnosti, koja je »do nas sa svojim opaska-
ma doveo sv. Jeronim« (litteras [...] quas venerabilis Hieronymus
presbyter ad nos usque cum suis dictis explanando perduxit)1 pa bi u
tom pravcu i dalje trebalo istraživati. Spomenimo i to da je sv. Jero-
nim pohvalio gotskog biskupa Wulfilu zato što je preveo Bibliju na
gotski jezik.2

U našoj uhodanoj literaturi još uvijek dominira ćirilometodska
teorija o podrijetlu glagoljice, tj. uvjerenje da su sveta braća Ćiril i
Metod prije polaska u svoju misiju među Slavene god. 862. izumili
glagoljsku azbuku i preveli svete knjige za potrebe liturgije. U poza-
dini ove misije bila je politička situacija Moravske, ali i Carigrada.
Naime, knez Rastislav pozvao je misionare iz Carigrada kako bi se
politički distancirao od njemačkih Bavaraca koji su pretendirali na
područje Moravske i koji su se Crkvom služili za svoje političke
ciljeve. Ovdje ne želimo otvarati raspravu o geografskoj lokaciji dr-
žave »Moravije«, koju je pokrenuo mađarski istraživač Imre Boba, a
prema kome ovu zemlju trebamo smjestiti istočnije, u našu Panoni-

1 Usp. Ivan MUŽIĆ, Hrvati i autohtonost, Knjigotisak, Split, 2001., str. 488.
2 Hubert JEDIN, Velika povijest Crkve, II, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1995., str. 219.

S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 137

ju, s glavnim gradom Sirmijem.3 U svakom slučaju, na tu su zemlju
pretendirali njemački Bavarci, pa su poduzimali sve kako bi se za-
branila slavenska služba Božja koju su tu uvela Sveta braća iz Solu-
na. Na kraju su, nakon smrti sv. Metodija, u tome i uspjeli (+885.).

Teoriju o Konstantinu-Ćirilu kao tvorcu glagoljskog pisma,
koja se temelji na spisu Žitje Konstantina Filozofa – što je, prema
nekima, kompilacija različitih tekstova koji su nastajali u vremen-
skom razdoblju od IV., IX. i XV. st.4 – doveli su u 19 st. do »znan-
stvenog potvrđivanja« pobornika panslavizma i jugoslavenstva, ali
ju i danas neki tako grčevito brane. No »čini se da je sazrelo vri-
jeme da ta teorija bude podvrgnuta temeljitijem promišljanju [...] i
da bi nastanak glagoljskog pisma mogli povući dalje u prošlost«,
piše biskup dr. Mile Bogović.5 Stoga danas ima sve više istraživača
koji ćirilometodsku teoriju stavljaju u pitanje ili ju posve odbacu-
ju te traže nova rješenja smatrajući nadasve da je glagoljsko pismo
starijega datuma.6 Premda se glagoljski i ćirilični spomenici javljaju
skoro istovremeno, tj. u zadnjim dvama desetljećima 10. st., pozor-
niji istraživači zapažaju da su glagoljski tekstovi jezično »arhaičniji«
pa je logično zaključiti da su nastali prije od ćiriličnih, prije od Ćirila
i Metoda. Stoga se može vjerovati da su Sveta braća, odlazeći u mi-
sijski rad u »Moraviju«, svoje liturgijske i biblijske tekstove preuzeli
i donekle priredili iz postojećeg staroslavenskog fundusa, bilo da su
ga našli na Krimu, gdje su do 858. bili kao misionari među Haza-
rima, bilo da su ga dobili iz našeg primorja koje je bilo pod vlašću
Bizanta. Neshvatljivo je da bi Sveta braća za iste glasovne potrebe
Slavena, koji su u to doba imali vrlo sličan jezik, stvarala dva pisma,
glagoljicu i ćirilicu. U tom je smislu naš poznati stručnjak za gla-
goljicu Marko Japundžić, TOR, znanstveno dokazao da su starosla-
venski biblijski tekstovi nastali »prije misije Svete braće pa tvrdnju
kako su njihovi učenici prvi donijeli slavensku liturgiju u nas treba

3 Imre BOBA, Novi pogled na povijest Moravie, Split, Crkva u svijetu, 1986.
4 Usp. Nikola CRNKOVIĆ, Hrvati za narodnih vladara, Novalja, 2007., str. 276.
5 Mile BOGOVIĆ, Glagoljica, u: Senjski zbornik, 28 (1998.), str. 45.
6 Slavomir SAMBUNJAK, Gramatozofija Konstantina Filozofa Solunskog, Demetra, Zagreb,

1998., str. 21. tvrdi da je »malo onih koji sumnjaju u to da je Konstantin Filozof autor glagoljice«,
možda i zato što se literatura o suprotnom mišljenju umnožila nakon njegove knjige.

138 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

apsolutno isključiti«.7 Analizom staroslavenskih biblijskih tekstova
on dolazi do zaključka kako oni nisu prevedeni s grčkog, što bi bilo
normalno od njih Grka, nego iz najstarijeg latinskog prijevoda, tzv.
Vetus latina ili Itala. Uostalom, od poziva Svete braće sa strane kne-
za Rastislava u Moravsku 862. do početka njihova misijskog puto-
vanja u proljeće iduće godine (863.)8 bilo je prošlo tek nešto više
od šest mjeseci pa je nemoguće da je Konstantin (Ćiril) u to kratko
vrijeme iznašao pismo, preveo i priredio svete tekstove za liturgiju.
Možda su tu poteškoću uočavali i autori Žitja Konstantinova i Solun-
ske legende pa su ustvrdili da je Konstantinovo pismo došlo s neba,
od Boga nadahnuto9 te da ga je «čudesni golub u letu bacio Kon-
stantinu u krilo«.10 I sami pobornici ćirilometodske teorije priznaju
da »slavenske knjige sigurno nisu napisane u kratkom vremenskom
razdoblju od dolaska Rastislavovih poslanika u Carigrad do polaska
ćirilometodske misije«.11 To da je Konstantin »autor glagoljice može
se smatrati znanstvenom istinom«, tvrdi Slavomir Sambunjak, gla-
golski mudroslovac.12 No mi smatramo da su Sveta braća glagoljsko
pismo samo preuzela i priredila već postojeće biblijske tekstove za
crkvene potrebe na Zapadu. Osim toga, prema tvrdnji stručnjaka, ovi
su glagoljski tekstovi jezično toliko savršeni da nikad kasnije nisu
bili nadmašeni, tako da »stojimo zadivljeni pred ljepotom prvog sla-
venskog prijevoda Novoga zavjeta.«13 Kako su dakle ti Grci, koji su
doduše poznavali slavenski jezik, mogli tako savršeno i u tako krat-
kom vremenu obaviti tako zahtjevan i opsežan posao? Zbog toga se
mnogi stručnjaci ne zadovoljavaju ovom ćirilometodskom teorijom
za koju su se uhvatili naši autori 19. st. u zanosu jugoslavenstva, a

7 Marko JAPUNDŽIĆ, Tragom hrvatskog glagolizma, Provincijalat franjevaca trećoredaca – Kr-
šćanska sadašnjost, Zagreb, 1995.; ISTI, Hrvatska glagoljica, Hrvatska uzdanica, Zagreb, 1998.

8 Ivanka PETROVIĆ, Prvi susreti Hrvata s ćirilometodskim izvorištem svoje srednjovjekovne kul-
ture, u: Slovo 38 (1988.), str. 41. Prof. V. Tkadlčik zaključio je da su sveta braća krenula na put
u ožujku ili početkom travnja 863., a u Moravsku stigli krajem lipnja iste godine. Prof. je također
mišljenja da su naši misionari došli u Moravsku morskim putem: Carigrad – Drač – Venecija –
Moravska.

9 Josip BRATULIĆ (priredio i preveo), Žitja sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1985., str. 70.
10 Slavomir SAMBUNJAK, Gramatozofija, str. 25.
11 Ivanka PETROVIĆ, Prvi susreti, str. 47.
12 Slavomir SAMBUNJAK, Gramatozofija, str. 25.
13 Dominik MANDIĆ, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Hrvatski povijesni institut, Rim,

1963., str. 188; Nikola CRNKOVIĆ, Hrvati, str. 277.

S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 139

koju neki njihovi učenici i danas podržavaju. S pravom kaže Mate
Šimundić, poznati jezikoslovac i onomastičar: »Politika je ta koja je
htjela glagoljicu povezati s dvojicom Solunjana.«

Gotsko podrijetlo glagoljice?

U potrazi za boljim rješenjem neki noviji istraživači zagova-
raju gotsko podrijetlo naše glagoljice. Na tom je tragu i ovo naše
izlaganje. Polazimo od nekoliko činjenica među Hrvatima: 1. Na-
rodni jezik u liturgiji – razumije se u njegovu petrificiranom obliku
– jedinstveni je primjer u Zapadnoj Crkvi i on se – usprkos svim
crkvenim zabranama – stoljećima održavao sve do naših dana. 2.
Postojanje nacionalnog biskupa – Episcopus Chroatensis – u doba
hrvatskih narodnih vladara također je jedinstveni primjer u Zapad-
noj Crkvi. 3. Zbog čega naši stari izvori, Toma Arhiđakon u svojoj
kronici Historia Salonitana, kao i pisac Hrvatske kronike (Libellus
Gothorum), poistovjećuju Gote i Hrvate (Slavene)? 4. Zbog čega je
glagoljica u doba svojega širenja povezivana s arijanskom herezom?
5. U sjevernoj Istri (koja čak i nije bila u sastavu hrvatske države)
i kvarnerskom bazenu sa zaleđem susrećemo najuporniju upotrebu
glagoljskog pisma, staroslavenske liturgije i najveću koncentraciju
glagoljskih spomenika. Na koncu konca, kako to da u našoj najsta-
rijoj povijesti i tradiciji nema spomena o prisutnosti Svete braće ili
njihovih učenika na hrvatskom teritoriju. »Prvi susreti Hrvata s ćiri-
lometodskom slavenskom kulturom ostaju za istraživače 'najtamnije
razdoblje hrvatskog glagoljaštva' [...] Možda se ćirilometodska kul-
tura i baština uvlačila među Hrvate posve tiho, nečujno i slučajno«,
piše Ivanka Petrović.14

S nakanom da pokušamo naći odgovor na ova pitanja, pošli
smo malo dublje u povijest Crkve na ovim prostorima. Najprije smo
uočili da je Ilirik u 4. st. bio jako uporište arijanskog krivovjerja.
Aleksandrijski svećenik Arije učio je da Sin Božji nije suvječan i
istobitan s Bogom Ocem. Prvi ekumenski koncil u Niceji 325. osu-
dio je Arija ustvrdivši da je Sin suvječan i »istobitan s Ocem«. Arije

14 Ivanka PETROVIĆ, Prvi susreti, str. 49.

140 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

je protjeran u Ilirik, gdje je za svoj nauk našao dosta pristaša. Među
njegovim sljedbenicima susrećemo Valenta, biskupa Murse (Osi-
jek), Urzacija, biskupa Singiduma (Beograd), i Fotina, vrlo ugled-
nog biskupa Sirmiuma (Sr. Mitrovice).15 Poznato je da su arijance
podržavali carevi Konstanc (350. – 361.) i Valent (375. – 378.) te su
omogućili održavanje više sinoda (u Sirmiumu god. 349., 351., 357.,
358., 359., 375.) na kojima se pokušala naći pomirujuća formula
za obje strane, nicejce i arijance. Faktično su neke od ovih sinoda
imale poluarijanski, a neke čisto arijanski karakter. Sinoda u Singi-
dumu god. 366., kojoj su prisustvovali Valens, Urzacije, Gaj, Pavao
i drugi panonski biskupi, izričito je ispovjedila arijansku formulu o
Trojstvu. Tek je tzv. »Ilirska sinoda« 375., na koju je došlo mnoštvo
biskupa s Istoka, potvrdila nicejsko vjerovanje o istobitnosti Oca i
Sina i Duha Svetoga.16 Zapadni su se biskupi 381. godine okupili na
sinodi u Akvileji, na kojoj je glavnu riječ imao milanski biskup sv.
Ambrozije, te su potvrdili nicejsko vjerovanje i osudili neke panon-
ske biskupe. Ekumenski koncil u Carigradu iste 381. zaključio je
ovu raspravu s istom osudom arijanskog vjerovanja. Time je glavni-
na Crkve na Istoku i Zapadu prihvatila pravovjerni nauk Nicejskog
koncila, no iz povijesti znamo da su neki narodi, kao Vandali, Lan-
gobardi, Gepidi, Heruli i Goti i dalje ustrajali u arijanstvu. Poznato
je također da su Goti u doba ove teološke rasprave dobili svog prvog
nacionalnog biskupa u osobi Wulfile (310. – 388.) koji je polovinom
4. st. preveo Sveto pismo na njihov jezik. Mladi Wulfila bio je uče-
nik Euzebija iz Nikomedije, filoarijanskog biskupa u Carigradu. Za
biskupa ga je zaredio i poslao kao misionara »u gotsku zemlju« (tj.
u Ilirik) biskup Euzebije Cezarejski, koji je također bio sklon arijan-
stvu. Wulfila je među Gotima djelovao punih 40 godina i vjerojatno
prisustvovao sirmijskoj sinodi 357. god.17 Tako su Goti, pokršteni u
arijanstvu, čuvali ovo vjerovanje kao svoju nacionalnu posebnost i

15 Kralj Teodorik, postavljajući Koloseja za novog upravitelja Sirmijske Panonije, kaže da je Sirmij
nekoć bio sjedišete Gota: quondam sedes Gothorum (MIGNE, Patrologia Latina, vol. 49, str.
588).

16 Velimir BLAŽEVIĆ, Concilia et synodi in territorio hodiernae Jugoslaviae, Vicetiae, 1967., str.
3-9; Vice KAPITANOVIĆ, Rimski Ilirik u odrazu kršćanske književnosti, Književni krug, Split,
2006., str. 24 -30.

17 Isto, str. 36.

S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 141

imali svoju nacionalnu Crkvu i svog nacionalnog biskupa. Odvojeni
od Istočne i Zapadne Crkve, svoje su bogoslužje obavljali na na-
rodnom jeziku. Budući da su istočni Goti stotinama godina živjeli
izmiješani sa Slavenima, s njima su se postupno stopili i primili nji-
hov jezik, logično je zaključiti da su svoje duhovno nasljeđe, neke
svoje običaje, ostavili i Hrvatima. Zanimljiva je i činjenica da se još
u 6. i 7 st. u nekim »ilirskim crkvenim zajednicama časte neki gotski
sveci«.18 Sasvim je vjerojatno da je jedan dio Hrvata primio ovo ari-
jansko kršćanstvo od svojih pratioca Gota koji su mu ostavili i neka
svoja obilježja, kao pismo, narodni jezik u liturgiji i nacionalnog
čelnika Crkve. Već je postalo otrcano natezati se oko vremena kad
su Hrvati bili pokršteni, kao i iz kojeg su središta evangelizirani: te
oni su došli u Dalmaciju kao arijanci, te kršteni su iz Rima, pa krstili
su ih franački misionari. Ustvari, sva su tri mišljenja realna jer se
proces krštavanja odvijao postupno i iz različitih središta. Jedan dio
Hrvata zacijelo je primio arijansko kršćanstvo posredstvom gotskih
kršćana te su bili »poprskani Arijevom zarazom«, kao što piše Toma
Arhiđakon. Djelovanjem prvog splitskog nadbiskupa Ivana Rave-
njanina i njegovih suradnika, »vođe Gota i Hrvata očišćeni su od
zaraze arijanskog krivovjerja«, izvješćuje nas isti Toma,19 i zašto mu
ne bismo vjerovali?

Ovdje se trebamo prisjetiti povijesne činjenice da su Istočni
Goti ili Ostrogoti na području Italije, rimske Dalmacije i Panonije
formirali svoju državu sa sjedištem u Ravenni (493. – 552.). Na-
kon zauzeća Ravenne i utemeljenja gotskog kraljevstva na prosto-
ru Kvarnera osnovano je posebno kneštvo pa se spominje »comes
insulae Curritanae et Celsinae«20 (knez Krka i Cresa), pod kojim je
osobito bila ostrogotska flota. Povjesničari govore i o Tarsatičkoj Li-
burniji koja je bila podređena komesu u Akvileji.21 Gotsku je državu
odlučio srušiti istočno-rimski car Justinijan smatrajući se zakonitim
nasljednikom cijelog Rimskog Carstva (koje je propalo 476.) te je

18 Ivan MUŽIĆ, Hrvatska povijest 9. stoljeća, Split, 2006., str. 43.
19 TOMA ARHIĐAKON, Kronika – Hist. Salonitana gl. 7 – preveo Vladimir Rismondo, Split,

1960., str. 19.
20 MIGNE, Patr. lat. 41, str. 719.
21 Mate SUIĆ, Liburnia Tarsaticensis, Zbornik u čast Grge Novaka, Arheološki institut, Zagreb,

1970., str. 706.

142 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

protiv njih poveo dugotrajni rat (535. – 552.). U ratu su borbe imale
naizmjeničan ishod, ali je na kraju rat završio slomom ostrogotske
države. Područje Akvileje, Kvarnera sa sjevernom Istrom, Gorskim
kotarom i Likom zadnje je palo pod vlast Konstantinopola.22 Admi-
ral gotske mornarice, koja se nalazila u ovom kutu Kvarnera, predao
se Grcima tek nakon što je gotska vojska na čelu s Totilom na kopnu
kod Tagine 552. doživjela strahovit poraz.

Gotska je država propala i pošla u povijest, mnogi su Goti stra-
dali u ratovima, ali nisu svi nestali, dapače, znamo da su isti, u unu-
trašnjosti Ilirika, još ranije prešli na stranu Bizanta. Njihova prisut-
nost i liturgija na njihovu jeziku bilježi se, na primjer, oko Nikopolja
u Bugarskoj sve do 9. st.23 Oni su imenom pošli u povijest te su se
malo-pomalo stapali s većinskom slavenskom masom, s Hrvatima.
Nije isključeno da je i Crkva bosanska iz srednjeg vijeka derivat
gotske nacionalne Crkve, kao što je to još 1937. ustvrdio Gregor
Čremošnik.24 Mi smatramo da je značajnija koncentracija poraženih
Gota na području Akvileje, Istre i Kvarnera tu ostavila dublji trag na
polju kulture i književnosti.

Područje Primorja od Rječine do Labina Nijemci su u sred-
njem vijeku nazvali Meranijom, tj. zemljom Gota. Prema istraživa-
nju Jakoba Kelemine,25 Mer(in)gotima su se ispočetka zvali svi Goti
na Balkanu, da bi se taj pojam postupno sužavao te označavao Gote
primorja i, na kraju, Gote spomenutog užeg, akvilejskog područja.
Prema mišljenju W. Grimma, na teritoriju Meranije do Merana Istoč-
ni su se Goti bili koncentrirali prije pohoda na Italiju.26 Činjenicu
da su Goti i kasnije na ovom području bili važan čimbenik, potvr-
đuje nam pismo pape Grgura Velikog iz 599. u kojem on spominje
gotskog vojvodu Gulfaris dux Istriae.27 Polovinom 11. st. dolazi do
borbe za ugarsko prijestolje, zbog čega njemački car 1063. izvede

22 Stjepan ANTOLJAK, Zadar pod vlašću Istočnih Gota, u: Hrvati u Prošlosti, Stijepo OBAD (ur.),
Split, 1992., str. 262; Ivo MEDINI, Provincia Liburnia, Diadora, Zadar, 1980., str. 400-441.

23 Elio BARTOLINI, I Barbari, Longanesi, Milano, 1982., str. 654.
24 Ivan MUŽIĆ, Vjera Crkve bosanske, Muzej hrvatskih arheoloških spomenika, Split, 2008., str.

125.
25 Jakob KELEMINA, Goti na Balkanu, u: Robert TAFRA (ur.), Goti i Hrvati, Split, 2003., str. 43-

59.
26 Isto, 48.
27 Ivan MUŽIĆ, Hrvatska povijest IX. stoljeća, 42, bilj. 73.

S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 143

vojnu na Stolni Biograd u Mađarskoj i tu ustoliči svog kandidata
Salamona. Budući da se carevom vojnom pohodu pridružio istarski
markgrof Urlik I., kao nagradu dobio je područje Meranije. Urlikova
žena Sofija sestra je kralja Salomona i Jelene Lijepe, žene hrvat-
skog bana (a kasnije kralja) Zvonimira. Nakon Urlikove smrti ban
Zvonimir pridruži sebi ne samo Meraniju nego i cijelu Marku Dal-
matinsku, tj. područje Kvarnera sa zaleđem. Zbog toga će Zvonimir
naći svoj spomen na Bašćanskoj ploči. Ozbiljni istraživači dobro za-
pažaju da je područje sjeverne Istre i Kvarnera posebno «zaraženo»
glagoljicom i tome pokušavaju naći razlog. Jedni kažu da su Sveta
braća na putu za Rim 867. prošla kroz Istru pa je to moglo utjecati na
širenje glagoljice. No sam prolaz Ćirila i Metoda kroz ove krajeve
nije dovoljan da protumačimo ovu činjenicu. Drugi kažu da su ra-
stjerane Metodijeve učenike Nijemci prodavali kao roblje u Veneciji
pa su ih kupili neki Bizantinci i doveli na posjede u našim krajevi-
ma. Sve su to puka nagađanja. Naprotiv, pater Japundžić dokazuje
da je glagoljica u upotrebi u Istri i Koruškoj još u 8. st. Nada Klaić,
govoreći o ovom »krajnjem uglu Jadrana« i »gotskoj baštini« koju
je ondje naslijedio bizantski car,28 ne vodeći računa o ranije spo-
menutim činjenicama, glagoljaštvu ovoga područja pokušava naći
drugo objašnjenje. Polovinom 11. st., u vrijeme crkvene reforme,
došlo je do sukoba između pape Aleksandra II. i protupape Honorija
II. kojega je podržao car Henrik IV. Ovaj kraj, koji se našao u taboru
protureformnog antipape Honorija II., bio je pogodno tlo za širenje
slavenske liturgije i glagoljice, misli Nada Klaić, i tvrdi da »glagoli-
zam ostaje trajna kulturna baština ovog područja u samom kutu Ja-
drana u prvom redu zahvaljujući revnosti grčkih svećenika koji nisu
dopustili bilo u X. ili u XI. stoljeću da im Rim nametne svoj latinski
jezik.«29 Koliko je ona uvjerljiva, neka čitatelji sami prosude. Mi,
naime, smatramo da je gotsko nasljeđe ovog područja glavni razlog
ukorijenjenosti glagoljice.

Sedmo i osmo stoljeće u hrvatskoj povijesti vrlo su mračni
zbog pomanjkanja povijesnih vrela, ali možemo vjerovati da je to

28 Nada KLAIĆ, Povijest Hrvata u Srednjem vijeku, Globus, Zagreb, 1990., str. 16.
29 Nada KLAIĆ, Kako i kada postaje „Metodova doktrina“ kulturno dobro Hrvata, u: Croatica chri-

stiana periodica, 10 (1986.) 17, str. 37.

144 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

vrijeme prožimanja i stapanja različitih etničkih skupina od kojih su
jezično prevladali oni najbrojniji, Slaveni, odnosno Hrvati. Kasio-
dor, kancelar gotskih kraljeva u Ravenni, reče da su Goti »genijalni
kao Grci i najinteligentniji od svih barbara«. Slavenizirani Goti, koji
su imali državničko iskustvo i višu kulturu, očito su odigrali važnu
ulogu u oblikovanju hrvatske države i kulture. Dio naših povjesniča-
ra olako prelazi preko činjenice da stari izvori, kao što su Toma Arhi-
đakon kao i Hrvatska kronika, poistovjećuju Gote i Hrvate te njihova
imena upotrebljavaju kao sinonime. Na to je davno upozorio već
spomenuti Kerubin Šegvić.30 Ne želimo ovdje raspravljati o tome
koliko u genima Hrvata ima slavenske, ilirske, dalmatske, liburn-
ske, romanske, gotske i ine krvi, i je li naš hrvatski narod na ovom
području autohton, o čemu piše Ivan Mužić.31 Želimo jedino iznijeti
mišljenje da su Istočni Goti, zvani i Ostrogoti, koji su bili kršćani ari-
janske vjeroispovijesti, odigrali značajnu ulogu u kreiranju hrvatske
državnosti i u formiranju hrvatske kulturne i političke fizionomije,
pa i glagoljskog pisma i liturgije na narodnom jeziku. Poznati crkve-
ni povjesničar iz 18 st. Farlati kaže da hrvatsko-dalmatinsko kraljev-
stvo »potječe od Gota, a Slaveni ga proširiše«.32 Naši povjesničari
uočavaju, a to potvrđuju pisanjem cara Konstantina Porfirogeneta,
da je najstarija jezgra hrvatske države nastala na području Like, Gac-
ke, Krbave i sjeverne Liburnije33 i da su tu imali svoju prvu političku
autonomiju pod upravom bana. Također je poznato da imena naših
knezova i kraljeva (lat. duces, reges) koja završavaju na -mir ili -mer
(Trpimir, Branimir, Krešimir, Zvonimir) nemaju veze s našom riječ-
ju »mir« nego su gotskog podrijetla i označavaju vojvodu, vladara.
To stapanje Gota i Hrvata, kao i činjenica da su Goti bili inicijatori
hrvatske države, bila je poznata i Tomi Arhiđakonu koji kaže da je
»vojvoda Got stajao na čelu cijele Sklavonije«.34 Mi smatramo da je
gotski milje izvor ili bar prenositelj hrvatskog nacionalnog pisma,
glagoljice, a tako i liturgije na narodnom jeziku.

30 Kerubin ŠEGVIĆ, Gotsko podrijetlo Hrvata, Split, 1997., str. 96: Duces Gothorum seu Sclavo-
rum; a pluribus Gothi appellabantur et nihilominus Sclavi.

31 Vidi fusnotu 1.
32 Illyricum sacrum II, str. 143: a Gothis originem, a Sclavis incrementum accepit.
33 De admin. VI – II, str. 33.
34 Živan BEZIĆ, Don Kerubin Šegvić, u: Hrvatska obzorja, 2 (1996.), str. 362.

S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 145

Poznati stručnjak za staroslavenski jezik Josip Hamm priznaje
»da se u proučavanju glagoljice vjerojatno išlo krivim putem« i da je
već prije bilo učenjaka koji su smatrali »da bi glagoljica mogla biti i
gotskog porijekla«. Stoga, detaljnom analizom glagoljskih slova, on
dolazi do zaključka da »glagoljici treba tražiti uzor u pismu koje je
sredinom četvrtog stoljeća sastavljeno za arijanske Gote«.35 Protiv-
nici gotske teorije rado ističu kako je Hamm nakon II. svjetskog rata
u svojoj Staroslavenskoj gramatici iz 1947. (str. 7) napustio svoju
teoriju o gotskom podrijetlu glagoljice. Možemo misliti što ga je na
to potaklo ako znamo da je velik erudit i stručnjak Kerubin Šegvić
god. 1945. osuđen na smrt ne samo zbog svoje suradnje s ustaškim
režimom nego i zbog »propagiranja svoje teorije o gotskom porije-
klu Hrvata... da raspiri mržnju među narodima Jugoslavije«, kako
stoji u obrazloženju presude.36 Uostalom, i sam je Hamm god. 1985.
u Rimu priznao ocu Marku Japundžiću (TOR) da svoje mišljenje
o glagoljici nije smio javno iznositi i potvrdio njegove zaključke o
starini glagoljskoga pisma.37 Stoga teorija prema kojoj korijene gla-
goljice treba tražiti u gotskoj sredini dobiva sve više pobornika.

Ovdje se možemo zapitati kada i na kojem je prostoru započe-
ta ova gotsko-slavenska kulturna simbioza. Jedno od mišljenja jest
da se to dogodilo već u 4. stoljeću poslije Krista, i to na sjevernoj
obali Crnoga mora, osobito na Krimu, s glavnim središtem Hersone-
zom, gdje su nađena skoro sva glagoljska slova. Stručnjacima upada
u oči isto ili slično nazivlje za više gotskih i glagoljskih slova. Kao
što rekosmo, Konstantin-Ćiril je prije svoje moravske misije boravio
kao misionar u Hersonezu. Nije isključeno da su Sveta braća već
tada susrela Slavene koji su imali svoje pismo i prevedene dijelove
Biblije na staroslavenski jezik. Uostalom, i u »Žitju« nalazimo poda-
tak da je Konstantin u Hersonu »pronašao evanđelje i psaltir napisan
'ruskim' pismenima« što bi, prema nekima, moglo označavati gla-
goljsko pismo.38 Mi ipak smatramo vjerojatnijim da su Sveta braća,

35 Josip HAAM, Postanak glagoljskog pisma u svjetlu paleografije, u: Robert TAFRA (ur.), Goti i
Hrvati, str. 178

36 Živan BEZIĆ, Don Kerubin Šegvić, str. 362.
37 Ivan MUŽIĆ, Hrvati, str. 454.
38 Ivan MUŽIĆ, Hrvati, str. 468.

146 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

budući slavenski misionari, biblijske i liturgijske tekstove dobili iz
našeg primorja, tzv. Bizantske Dalmacije. Tog je mišljenja i fra Do-
minik Mandić koji piše: »Sv. Ćiril morao se poslužiti jezikom i prije-
vodima nedjeljnih evanđelja i poslanica, što su ih bezimeni hrvatski
svećenici na Jadranu izradili tokom nekih dvjesto godina.«39 Neza-
mislivo je da bi Hrvati, koji su u prvim desetljećima 9. st. bili već
svi kršteni i slavili euharistiju, čekali Svetu braću, odnosno njihove
učenike, da im pruže svete tekstove na njihovu jeziku. Konstantin i
Ćiril su dakle mogli poći u »Moraviju« s već gotovim, možda do-
rađenim liturgijskim tekstovima, a ne kao autori glagoljskog pisma
i prevoditelji svetih tekstova. Puno je razloga zbog kojih nastanak
glagoljskog pisma trebamo tražiti u vremenu mnogo starijem od mi-
sije Svete braće.

Stručnjaci uočavaju da tragove glagoljice nalazimo nadasve u
krajevima u kojima su nekoć vladali Goti, to jest na području starog
Ilirika. Mi pak primjećujemo, i s mnogima ističemo, da je glagoljsko
pismo najjače zasvjedočeno i ukorijenjeno baš u spomenutom istar-
sko-kvarnerskom prostoru i smatramo da tu činjenicu treba dobro
ispitati. Krčki svećenik Mihovil Bolonić, ugledni istraživač staro-
hrvatskog bogoslužja na Krku, govori o »zagonetki glagoljizma« i
priznaje da »dosad nije stvarno utvrđeno kako je slavenska liturgija
prodirala u Hrvatsku uopće, a posebno na otok Krk«.40 Kako u »Ži-
tju« nema nikakva govora u djelovanju Svete braće među Hrvati-
ma, kako bi objasnili pojavu glagoljice u našim krajevima, istraži-
vači rado prihvaćaju priču o njihovim učenicima koji su protjerani
iz Moravske i dospjeli u naše krajeve, kako su u Veneciji prodani
kao roblje, Bizantinci ih kupili i doveli na svoje posjede u sjevernoj
Dalmaciji, na otok Cres, u Osor, i na Krk.41 Žitja Konstantinovih
učenika Nauma i Klimenta, koja govore o činjenici da su neki uče-
nici prodani u Veneciju, izvještavaju nas da ih je kupio neki carev
čovjek, doveo u Konstatinopol gdje su neki ostali kao carevi štiće-

39 Dominik MANDIĆ, Rasprave i prilozi iz stare hrvatske povijesti, Rim, 1963., str. 397.
40 Mihovil BOLONIĆ, Otok Krk kolijevka glagoljice, Zagreb, 1980., str. 24.
41 Vjekoslav ŠTEFANIĆ, Hrvatska književnost srednjeg vijeka, Zora – Matica Hrvatska, Zagreb,

1969., str. 7; Lujo MARGETIĆ, Hrvati, glagoljica, str. 885.

S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 147

nici, a drugi pođoše u bugarsku zemlju.42 Dakle, nikakva spomena
Dalmacije. Oni se domišljaju da su protjerani učenici na posjedima
pod Bizantom u Dalmaciji našli povoljnu klimu za svoje djelovanje
jer je narodni jezik u liturgiji na Istoku bez problema prihvaćen. No
mi znamo da je glagoljica bila raširena i na drugim hrvatskim po-
dručjima, svuda gdjegod su, kao što rekosmo, nekoć vladali Goti.
Iz činjenice da je područje Istre i Kvarnera prebogato glagoljskim
spomenicima »danas je općenito prihvaćeno mišljenje da je autoh-
tono područje glagoljice Hrvatsko primorje, istočna Istra i sjeverna
Dalmacija te da se iz tog bazena širila na druga područja«, piše Bo-
lonić.43 Do sličnih zaključaka dolaze noviji istraživači poput Sabine
Nagy koja na temelju starih izvora tvrdi da je »glagoljica nastala na
istarsko-venecijanskom području u VIII. stoljeću«.44 Zanimljiv je s
tim u vezi podatak da filolozi kod čakavaca nalaze oko tisuću riječi
gotskoga podrijetla. Koncentracija epigrafskih spomenika na ovom
području »upućuje na taj prostor kao iskonsko, ishodično područje
hrvatskog glagolizma«, piše Zvane Črnja.45

Početkom 1930. javlja se «originalno» mišljenje nekih po-
vjesničara prema kojima slavensku liturgiju u 10. i 11. st. nisu pro-
movirali hrvatski glagoljaši i vladari nego dalmatinski biskupi, pod
jurisdikcijom Carigrada. Barjaktari toga mišljenja vrlo su ugledni
povjesničari Lovre Katić, Miho Barada i, u novije vrijeme, Nada
Klaić. Riječ je nadasve o splitskim sinodama 925. i 928. Istina je da
su ove sinode prvenstveno sazvane zato da se riješi pitanje crkvene
jurisdikcije. Naime, budući da je cijela Dalmacija došla pod suvere-
nitet hrvatskog vladara, hrvatski se biskup Grgur u Ninu nadao po-
stati metropolitom Hrvatske i Dalmacije, ali se tome suprotstavljaju
i pretendiraju na taj položaj splitski nadbiskup, koji se pozivao na
antičko pravo Salone, i biskup Zadra, glavnoga grada bizantske Dal-
macije. No isti autori tvrde da je pitanje slavenskog jezika u liturgiji
na tim sinodama sporedno, tvrdeći da vladar i glagoljski kler za to ne
uopće ne mare. »Ni jedno slovo nas u izvorima ne upućuje da je Gr-

42 Ivanka PETROVIĆ, Prvi susreti, str. 35.
43 Mihovil BOLONIĆ, str. 25.
44 Sabine NAGY, Pokušaj objašnjenja geneze glagoljjice, Železno, 2010., str. 10.
45 Zvane ČRNJA, Kulturna povijest Hrvatske, I, Otokar Keršovani, Rijeka, 1978., str. 392.

148 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

gur Ninski branitelj glagoljice«, tvrdi Lovre Katić.46 Ustvari, ova su
dva predmeta bila usko povezana. Staroslavenski jezik upotreblja-
vao se od početka među krštenim Hrvatima Dalmacije i Hrvatske,
a biskupi Dalmacije to su prirodno tolerirali na svojim područjima.
Papa Ivan X. (914. – 928.) to im ozbiljno spočitava: »vobis tacenti-
bus et consentientibus – a vi šutite i odobravate«. Na splitskoj sinodi
925. hrvatski biskup Grgur Ninski, koji je pretendirao biti metropolit
Hrvatske, «u očima pape nije grješnik, jer nije poput dalmatinskih
biskupa dopustio da se glagoljica širi na njegovu području», smatra
Klaićeva.47 S obzirom na to da je imao podršku kralja Tomislava,
utekao se papi s nadom da će mu on dati za pravo, tj. da će postati
metropolitom Hrvatske i Dalmacije. No na novoj sinodi 928., kojoj
je predsjedao papin poslanik Madalbert, ne samo da je izgubio bitku
nego i svoju ninsku, hrvatsku biskupiju, pa mu je dan Skradin, bi-
skupsko sjedište u starini. Nin s »hrvatskim biskupom« bio je ozbilj-
na prijetnja Splitu, nasljedniku Salone, i zato ga je trebalo uništiti iz
korijena. Uostalom, kako bi postigli svoj cilj, oni na sinodi tvrde da
Nin u starini i nije imao biskupa nego samo arhiprezbitera. Pobije-
dilo je dakle historijsko pravo pa je splitski biskup postao metropo-
litom za područje sve do Save, a Hrvatska je biskupija tada zbrisana
s lica zemlje. Usput spomenimo da je Hrvatska biskupija u novim
okolnostima ponovno obnovljena 1075. Premda je papa Ivan X. tra-
žio da se »barbarska« glagoljica potpuno dokine, latinski biskupi
Dalmacije, smatra Klaićeva, za to puno ne mare pa ne zabranjuju
glagoljanje, jer to i nije bilo moguće zbog naroda. Jedino zaključuje
da ubuduće neće zaređivati svećenike glagoljaše ukoliko ne nauče
latinski jezik. Tvrdnja o glagoljaštvu bizantske Dalmacije dovede-
na je do apsurda pitanjem je li slavenska služba Božja uopće bila u
upotrebi u Hrvatskoj: »Sada se postavlja pitanje da li je slavensko
bogoslužje uopće bilo u upotrebi u ninskoj biskupiji«, piše Bene-
dikta Zelić-Bućan i zaključuje da je »na području ninske biskupije
(a to je cijela Hrvatska, o.p.) do splitskih sabora liturgijski jezik bio

46 Lovre KATIĆ, Borba Grgura Ninskog sa splitskim nadbiskupom Ivanom, Leonova tiskara, Split,
1929., str. 25.

47 Isto, str. 83.

S. J. Škunca, O porijeklu glagoljice. Istra i Kvarner... 135-162 149

latinski.«48 No papa Ivan X. bio je zabrinut baš zbog posvuda raši-
renog slavenskog bogoslužja koje je njemu mirisalo na krivovjernu
»Metodijevu doktrinu«.49 Premda je papa Ivan VIII. bio odobrio sla-
vensko bogoslužje i sv. Metoda zaredio za srijemskog nadbiskupa,
ovaj papa istog Metoda smatra heretikom. Glasini da se slavenska
služba Božja vezuje uz herezu pridonijeli su zacijelo njemački bi-
skupi koji su sv. Metodija, kako bi ga istjerali, optužili za krivovjer-
je. Isto je u 13. st. mislio i Toma Arhiđakon u svojoj »Salonitanskoj
historiji«. Svoju odbojnost prema slavenskoj liturgiji potkrijepio je i
uvjerenjem da su Goti arijanci izumitelji glagoljskoga pisma: »Got-
ska slova pronašao neki Metodije heretik koji je mnogo toga napisao
protiv katoličke vjere na istom slavenskom jeziku.«50 Istina je da
Toma često pristrano piše te ga povjesničari olako obezvređuju, no
mi vjerujemo da svoje tvrdnje temelji na izvorima ili predaji. On zna
da su Goti bili arijanci, vjeruje da glagoljica potječe od Gota i zato
slavensku liturgiju povezuje s herezom. Tako je mislio i antipapa
Honorije II. (1061. – 1064.) koji poslanicima krčkoga glagoljskoga
klera u Rimu kaže da ne može dati dozvolu za glagoljanje jer je često
čuo da su »Goti arijanci pronalazači ovakve književnosti.«51 Tomino
pisanje omalovažava Nada Klaić tvrdeći da njegovo mišljenje poči-
va na slabim temeljima jer je, navodno, nekoliko stoljeća kasnije od
događaja,52 faktično, jer se ne uklapa u njezinu koncepciju.

Starohrvatsko bogoslužje

Danas ima dosta povjesničara koji smatraju da je dio Hrvata,
možda i prije doseljenja, najprije ispovijedao arijansko kršćanstvo
koje su primili preko Gota, pa vjerojatno tu možemo tražiti razlog
što su Hrvati jedini kršćani Rimske Crkve koji su bogoslužje obav-
ljali na narodnom jeziku. Kako to da Hrvati u formuli krštenja ne
upotrebljavaju prijevod izraza »baptizo« – »ja te uranjam, perem«,

48 Benedikta ZELIĆ-BUĆAN, Slavensko bogoslužje i glagoljica kod Hrvata do kraja XI. stoljeća, u:
Marulić, 3 (1986.), str. 376-387.

49 Codex dipl. I, br. 22., str. 29.
50 Hist. Salon. XVI – Rismondo 29.
51 Isto, str. 29.
52 Nada KLAIĆ, Povijest, str. 19.

150 Riječki teološki časopis, god. 22 (2014.), br. 1

koji se upotrebljava u Istočnoj i Zapadnoj Crkvi nego, »ja te krstim«
– tj. činim kršćaninom?53 Nije li i ta terminologija preuzeta od Gota
i njihove riječi »kreist« – kršćanin? I praksa da su Hrvati imali svog
nacionalnog biskupa (episcopus Chroatensis), nevezanog uz odre-
đeni grad, kao što je pravilo u cijeloj Crkvi, nego uz dvor vladara i
za područje cijele Hrvatske, pretpostavljamo da je preuzeta iz gotske
prakse. Netko može reći da su Istočni Goti nekoliko stotina godina
ranije izgubili svoju državu, pa valjda i crkvenu organizaciju, te pi-
tati kako njihovu praksu možemo povezati s hrvatskom? Goti jesu
izgubili državu, ali su, izmiješani s Hrvatima, nastavili imati svoja
manja administrativna područja, vjerske poglavare ovisne o civilnim
vlastima. Zanimljivo je da Toma Splićanin glagoljsko pismo naziva
»gotskim slovima« te vjerujemo kako je Toma tu klevetu, kao što re-
kosmo, pokupio iz njemačkih izvora preko Rima. Sjetimo se da »Ži-
tja« iznašašće azbuke pripisuju sv. Konstantinu-Ćirilu, a ne Metodu.
U svakom slučaju, u Tomino vrijeme (13. st.) još je živa uspomena, a
vjerojatno je on taj podatak našao i u arhivima, da glagoljsko pismo
potječe od Gota. Razumije se da je Toma zadrti Roman i protivnik
Hrvata te je glagoljaše rado povezivao s arijanskim krivovjerjem. U
spisu »O obraćenju Bavaraca i Karantanaca«, koji je napisan 873.,
nalazimo podatak da je »Iz Istre i Dalmacije došao neki Slaven ime-
nom Metodije, koji je pronašao (adinvenit) slavensko pismo te je
slavenski obavljao službu Božju.«54 Možda baš ovaj podatak da je
Metodije došao »iz Istre i Dalmacije« označava domovinu glago-
ljice. U svakom slučaju, prvo crkveno odobrenje službe Božje na
slavenskom jeziku dao je, kako rekosmo, papa Ivan VIII. (872. –
882.), smatrajući da se i njime »dostojno slavi Boga, te naređujemo
da se istim jezikom propovijedaju i razglašuju djela Krista našega
Gospodina«. Pobornici ćirilometodske teorije o podrijetlu glagoljice
rado navode i pismo istoga pape Ivana upućeno 880. knezu Sveto-
pluku, u kojemu piše da je »slavensko pismo pronašao neki filozof

53 Marko JAPUNDŽIĆ, Gdje, kada i kako je nastala glagoljica, Hrvatska revija, Zagreb, 1994., str.
547.

54 Stjepan ANTOLJAK, Hrvati u prošlost, Split, 1992., str. 103.