Tom Rob Smith - Dete 44

Bosnaunited

Jugoistočna Rostovska oblast

Zapadno od grada Gukova

2. travnja

Petja se probudio prije zore. Sjedeći na hladnim kamenim stepenicama svoje
kuće, nestrpljivo je čekao izlazak sunca kako bi od roditelja zatražio dopuštenje za
odlazak u grad. Nakon što je mjesecima štedio, konačno je imao dovoljno novca za još
jednu poštansku markicu, kojom će stići do posljednje stranice svog albuma.

Za peti rođendan dobio je od oca prvi komplet poštanskih markica.
Nije ih bio tražio, ali mu je nakon toga skupljanje postalo hobi, isprva oprezan,
onda sve uporniji, a na kraju opsesivan. Tijekom posljednje dvije godine prikupljao je
markice od drugih obitelji koje su radile u kolhozu - Kolektivnom poljoprivrednom
gospodarstvu 12 kojem su pripadali i njegovi roditelji. Čak je stvorio površna
poznanstva u susjednom gradu Gukovu, u nadi da će i od njih katkad dobiti koju
markicu. Kad je njegova kolekcija narasla, kupio je jeftini papirnati album u koji je lijepio
svoje markice u uredne redove. Album je čuvao u drvenoj kutiji koju mu je napravio
otac, a izričita joj je svrha bila čuvanje markica od oštećenja. Kutija je bila nužnost
budući da Petja noćima nije mogao spavati, stalno provjeravajući prokišnjava li možda
krov i nisu li kojim slučajem štakori napali njegove dragocjene stranice. A od svih
prikupljenih markica najviše je volio one prve četiri koje mu je dao otac.
Svako toliko njegovi su mu roditelji davali poneku kopjejku - ne kopjejku viška,
budući da je već bio dovoljno odrastao da zna kako nisu imali viška novca. U zamjenu se
uvijek trudio napraviti što više posla na njihovu gospodarstvu. Trebali su mu mjeseci da
skupi dovoljno novca, a u međuvremenu je sanjario koje bi markice mogao kupiti. Sinoć
je od oca dobio još jednu kopjejku, a to njegova majka nije smatrala naročito mudrim, ne
zato jer se protivila njegovu kupovanju markica, već zato što je znala da Petja neće oka
sklopiti te noći. Bila je u pravu.
Čim je sunce počelo izlaziti, Petja je požurio kući. Njegova je majka zahtijevala da
pojede zdjelicu zobene kaše prije nego što ikamo krene.
Pojeo ju je najbrže što je mogao, ignorirajući njezine komentare da će ga zaboljeti
trbuh. Završivši, istrčao je iz kuće i dotrčao do pruge koja je vijugala kroz polja prema
gradu. Prestao je trčati i umjesto toga počeo brzo hodati. Trgovina još neće biti otvorena.
Odlučio je uživati u iščekivanju.
U Gukovu, kiosk koji je prodavao poštanske markice još nije bio otvoren. Petja
nije imao sat. Nije znao kad će se točno otvoriti, ali čekanje mu nije smetalo. Bilo je
uzbudljivo biti u gradu kad je znao da ima dovoljno novca za kupnju nove markice, pa je
lutao ulicama bez nekog određenog cilja. Zaustavio se pored željezničke stanice jer je
znao da se unutra nalazi sat. Bilo je sedam sati i pedeset minuta.
Vlak je upravo kretao i Petja je gledao kako odlazi, izašao je na peron i sjeo na
klupu. Već se bio vozio električkom. Bio je to spori vlak koji se zaustavljao na svakoj
stanici na putu do Rostova. Iako je do Rostova putovao samo jednom, s roditeljima, on i
njegovi školski prijatelji ponekad su se vozili vlakom stanicu-dvije, samo zato jer su znali

151

Bosnaunited

da su to mogli učiniti besplatno. Karte su se rijetko pregledavale.
U trenutku kad se odlučio vratiti do kioska i kupiti svoju markicu, pokraj njega je

sjeo muškarac. Bio je elegantno odjeven i nosio je crnu torbu koju je odložio na tlo,
smjestio među noge kao da se bojao da bi je netko mogao zgrabiti i pobjeći s njom. Petja
mu je pogledao u lice. Imao je debele kvadratne naočale, a crna mu je kosa bila uredno
začešljana. Nosio je odijelo. Petja nije mogao procijeniti koliko je bio star. Nije bio sasvim
star, sijed. Ali, opet, nije bio ni sasvim mlad.

Činilo se da uopće ne primjećuje Petju. Petja se spremao ustati i otići, kadli se
muškarac naglo okrenuo prema njemu i nasmiješio.

"Kamo danas putuješ?"
"Ne putujem nikamo, gospodine. Ne vlakom, hoću reći. Samo sjedim ovdje."
Petju su učili da se sa starijima ophodi ljubazno i s poštovanjem.
"Ovo je čudno mjesto za sjedenje bez razloga." "Čekam da se otvori kiosk kako bih
kupio markice. Možda je već otvoren, idem provjeriti."
Čuvši ovo, muškarac se cijelim tijelom okrenuo prema Petji.
"Skupljaš markice?" "Da, gospodine."
"I ja sam skupljao markice u tvojim godinama."
Petja je opet sjeo, opustivši se - nije poznavao nikog drugog tko je skupljao
markice.
"Jeste li skupljali nove ili korištene markice? Ja skupljam obje vrste."
"Sve su moje bile nove. Kupovao sam ih u kiosku. Baš kao ti."
"Volio bih da su sve moje nove. Ali većinom su rabljene. Izrezujem ih sa starih
omotnica."
Petja je iz džepa izvukao hrpicu bakrenih kopjejki i pokazao ih čovjeku.
"Trebala su mi tri mjeseca da ovoliko uštedim."
Čovjek je pogledao u malu hrpu kovanica.
"To je dugo vremena za tako malo novca." Petja je pogledao u svoje kovanice.
Čovjek je bio u pravu. Nije imao puno. Shvatio je da nikad neće ni imati. Njegovo je
uzbuđenje splasnulo. Nikad neće imati sjajnu kolekciju. Drugi će uvijek imati više od
njega: bez obzira koliko naporno radio, nikad ih neće sustići. Razočaran, opet se
spremao ustati i otići, a tad ga je muškarac upitao:
"Jesi li ti uredan dječak?"
"Jesam, gospodine."
"Paziš li na svoje markice?"
"Jako pazim na njih. Lijepim ih u album. Tata mi je napravio drvenu kutiju za
čuvanje albuma. Ponekad nam prokišnjava krov. A ponekad u kući ima i štakora."
"To je vrlo pametno, album treba biti na sigurnom. I ja sam radio sličnu stvar kad
sam bio tvojih godina. Ja sam svoj čuvao u ladici."
Izgledalo je kao da je čovjek nešto odmjeravao u mislima.
"Slušaj, ja imam djecu. Dvije kćeri koje nisu zainteresirane za markice. Vrlo su
neuredne. A što se mene tiče, ja više nemam vremena za markice - jako sam zaposlen. To
razumiješ? Siguran sam da su i tvoji roditelji vrlo zaposleni."
"Cijelo vrijeme gospodine. Rade vrlo naporno."

152

Bosnaunited

"Nemaju vremena za skupljanje maraka, zar ne?"
"Ne gospodine."
"Ja sam u istoj situaciji kao i oni. Imam ideju: volio bih da moju zbirku dobije
netko tko će je cijeniti, paziti na nju, netko kao ti."
Petja je pomislio na cijelu knjigu ispunjenu novim markicama.
Datirale bi još iz vremena kad ih je ovaj čovjek počeo skupljati. Bila bi to zbirka o
kakvoj je oduvijek sanjao. Ništa nije rekao, nije mogao vjerovati svojoj sreći.
"Pa? Bi li te to zanimalo?"
"Da gospodine, mogao bih je čuvati u svojoj drvenoj kutiji." Činilo se da čovjek baš
i nije bio siguran, zatresao je glavom.
"Ali u mojoj knjizi ima puno markica, mogla bi biti prevelika za tvoju malu kutiju."
"Onda će moj otac napraviti drugu. On to može bez problema. I uopće ne bi
prigovarao. On voli izrađivati stvari. Vješt je s drvom."
"I siguran si da ćeš paziti na markice?" "Da, gospodine." "Obećaj mi."
"Obećavam, gospodine." Muškarac se nasmiješio.
"Uvjerio si me. Možeš ih dobiti. Ja živim samo tri stanice dalje. Dođi, kupit ću ti
kartu."
Petja je htio reći kako mu karta nije bila potrebna, ali se zaustavio na vrijeme. Nije
htio priznati da je kršio pravila. Sve dok ne dobije markice, trebao je zadržati dobar
dojam koji je ostavio na ovog čovjeka.
Sjedeći na drvenoj klupi vlaka i zureći kroz prozor u šumu, Petja je njihao nogama
naprijed-natrag, cipele su mu zamalo doticale pod.
Razmišljao je bi li trebao potrošiti svoje kopjejke na novu markicu.
Činilo se to nepotrebnim s obzirom na sve markice koje će uskoro dobiti, te je
odlučio vratiti novac roditeljima. Bilo bi lijepo da i oni mogu sudjelovati u njegovoj sreći.
Čovjek je prekinuo njegovo razmišljanje, lupnuvši ga lagano po ramenu.
"Stigli smo."
Vlak se zaustavio usred šume, daleko od grada Šahtija prema kojem je vozio. Petja
je bio zbunjen. Ovo je bila stanica za one koji su htjeli pobjeći od gradske vreve. Kroz
šipražje se vidjelo nekoliko staza što su ih ugazili šetači. Ali ovo nije bilo dobro vrijeme
za šetnju. Snijeg se tek nedavno otopio. Šuma je bila ogoljena i pusta.
Petja se okrenuo svom suputniku, pogledavši u njegove otmjene cipele i crnu
torbu.
"Vi živite ovdje?"
Čovjek je zatresao glavom.
"Ovdje se nalazi moja dača. Ne mogu držati markice u kući. Previše se brinem da
bi ih moja djeca mogla pronaći i uprljati svojim prstima.
Ali morat ću prodati daču, razumiješ. Tako da neću više imati mjesta za svoju
kolekciju."
Sišao je s vlaka. Petja ga je slijedio, spustivši se na peron. Nitko se drugi nije
iskrcao.
Čovjek je ušao u šumu, Petja za njim. To s dačom imalo je smisla.
Petja nije poznavao nikog dovoljno bogatog da ima ljetnikovac, ali znao je da se

153

Bosnaunited

oni uglavnom nalaze u šumama, pored jezera ili uz more. Dok su hodali, čovjek je
nastavljao pričati.

"Naravno, bilo bi lijepo da su moja djeca pokazala zanimanje za markice, ali njih
jednostavno nije briga za njih."

Petja je pomislio kako bi ovom čovjeku mogao reći da bi možda trebao biti
strpljiviji sa svojom djecom. I njemu je trebalo neko vrijeme da postane pažljivi
sakupljač. Ali bio je dovoljno lukav da shvati kako je činjenica da djeca ovog čovjeka nisu
bila zainteresirana za markice išla u njegovu korist. I tako nije rekao ništa.

Čovjek je skrenuo sa staze i počeo grabiti kroz šipražje priličnom brzinom. Petja
je jedva držao korak s njim. Čovjek je radio duge korake. Petja je gotovo morao trčati.

"Gospodine, kako se zovete? Volio bih svojim roditeljima kazati ime čovjeka koji
mi je dao markice ako mi kojim slučajem ne budu vjerovali."

"Ne brini zbog svojih roditelja. Napisat ću im poruku u kojoj ću objasniti kako si
došao do albuma. Dat ću im čak i svoju adresu ako budu htjeli provjeriti."

"Najljepša vam hvala, gospodine." "Zovi me Andrej."
Nakon nekog vremena čovjek se zaustavio i čučnuo, otvarajući svoju torbu. Petja
se također zaustavio, ogledajući se uokolo u potrazi za dačom. Nije je bilo. Možda su
morali još malo hodati. Hvatajući zrak, zurio je u visoke grane bez lišća koje su
presijecale sivo nebo.
Andrej je gledao nadolje u dječakovo tijelo. Niz jednu stranu lica tekla mu je krv.
Kleknuo je pored njega i prstom mu pritisnuo vratnu žilu. Bio je živ. To je bilo dobro.
Okrenuo ga je na leđa i počeo svlačiti kao da se radilo o lutki. Skinuo mu je kaput,
košulju, a onda i cipele i čarape. Naposljetku mu je svukao hlače i donje rublje. Skupio je
odjeću na hrpu, uzeo svoju torbu i udaljio se od dječaka. Nakon otprilike dvadeset
koraka, zaustavio se pored srušenog stabla. Ispustio je njegovu odjeću na zemlju, hrpicu
jeftinih odjevnih predmeta.
Stavio je svoju torbu na tlo i iz nje izvukao dug komad grubog konopca. Vratio se
do dječaka i zavezao mu jedan kraj konopca oko gležnja. Svezao ga je u čvrsti čvor i
testirao povlačenjem dječakove noge. Bio je dovoljno čvrst. Hodajući unatrag, pažljivo je
odmotavao uže kao da polaže fitilj uz hrpu dinamita. Došao je do prevaljenog stabla,
sakrio se iza njega i legao na tlo.
Izabrao je dobro mjesto. Položaj stabla značio je da ga dječak neće vidjeti kad se
probudi. Pogledom je slijedio konopac od svoje ruke, preko tla i sve do dječakova
gležnja. U ruci mu je ostalo još dovoljno konopca, dužine od barem još petnaestak
koraka. Pripremljen i spreman, bio je toliko uzbuđen da se zamalo pomokrio. Bojeći se
da bi mogao propustiti trenutak kad se dječak probudi, okrenuo se na bok, otkopčao
hlače i pomokrio se. Nakon toga se odmaknuo od vlažnog tla, promijenivši malo svoj
položaj. Dječak je još uvijek ležao bez svijesti. Došlo je vrijeme za posljednje pripreme.
Andrej je skinuo naočale, spremio ih u kutijicu i zatim gurnuo u džep jakne. Sad mu je
dječak bio samo mutna mrlja. žmireći, Andrej je mogao vidjeti tek obris, mrlju ružičaste
kože na tamnoj zemlji. Posegnuo je rukom prema obližnjem stablu, otkinuo jednu granu
i počeo žvakati koru od koje su mu zubi postali grubi i smeđi.
Petja je otvorio oči. Ugledao je sivo nebo i grane bez lišća. Glava mu je bila
ljepljiva od krvi. Dodirnuo ju je, pogledao u prste i počeo plakati. Bilo mu je hladno. Bio
je gol. Što se dogodilo? Zbunjen, nije se usudio podići iz straha da će pored sebe ugledati
onog čovjeka. Bio je siguran da mu je bio blizu. Trenutno je vidio samo nebo. Ali nije

154

Bosnaunited

mogao ostati ovdje, gol na tlu. želio je biti u svojoj kući s roditeljima.
Jako je volio svoje roditelje i bio je siguran da su i oni voljeli njega.
Drhtavih usana, tresući se, podigao se u sjedeći položaj - gledajući lijevo i desno,

jedva se usuđujući disati. Nije nigdje vidio onog čovjeka. Pogledao je iza sebe, ustranu.
Čovjek je otišao. Petja se podigao u čučanj, zureći uokolo po šumi. Bio je sam, napušten.

Duboko je udahnuo, osjetio je olakšanje. Nije shvaćao. Ali nije ni htio shvatiti.
Pogledom je potražio svoju odjeću. Nije je bilo nigdje. Nije bilo važno. Skočio je i
potrčao najbrže što je mogao, preko tla natopljenog kišom i otopljenim snijegom, lomeći
pod nogama otpale grančice.
Gola sumu stopala krčkala i šljapkala tlom. Nije bio siguran trči li u pravom
smjeru. Znao je samo da mora pobjeći.
Odjednom je nešto povuklo njegovo desno stopalo unatrag kao da ga je netko
zgrabio za gležanj. Ne mogavši održati ravnotežu, pao je potrbuške na tlo. Ne čekajući da
uhvati zrak, okrenuo se na leđa i pogledao iza sebe. Nije vidio nikoga. Pomislio je kako se
spotaknuo i upravo se spremao ponovno ustati, kadli je ugledao uže svezano oko svog
desnog gležnja. Pogledom je slijedio uže koje se poput ribičke uzice protezalo tlom.
Konopac je nestajao iza srušenog stabla nekih četrdesetak koraka dalje.
Zgrabio je uže i pokušao ga spustiti s gležnja i skinuti preko stopala.
Ali konopac mu se čvrsto urezao u kožu. Netko je opet povukao konopac, ovaj put
snažnije. Petja je pao na zemlju, leđima zaorao blato, a onda se zaustavio. Pogledao je
gore. I vidio njega, onog čovjeka, kako stoji iza srušenog stabla i vuče ga prema sebi.
Petja je grabio grančice, pokušavao se rukama uhvatiti za tlo. Ali nije bilo pomoći: čovjek
ga je privlačio sve bliže i bliže. Usredotočio se na čvor. Nije ga mogao razvezati. Nije
mogao ni prekinuti konopac. Nije imao drugog izbora doli strgnuti ga, grebući kožu oko
gležnja. Čovjek je opet povukao konopac i ovaj put mu se urezao u meso. Zaškripao je
zubima, nije htio vrištati. Zgrabio je šaku blata i njime natrljao omču oko gležnja. U
trenutku kad je muškarac opet povukao, Petja se oslobodio. Skočio je na noge i potrčao.
Mlitav konopac ležao je u Andrejevoj ruci. Na njegovu drugom kraju nije bilo
ničega. Povukao je još jednom, osjećajući kako crveni u licu.
Žmirio je, ali je razdaljina bila prevelika, nije vidio ništa, uvijek se oslanjao na
konopac. Da stavi naočale? Ne, neće, nije imao tu mogućnost kao dijete.
Već je bio u ovakvoj situaciji - gotovo slijep, sam, posrćući šumom.
On te je napustio.
Andrej je poskočio i popeo se preko srušenog stabla. Pognuo se prema tlu i počeo
slijediti konopac.
Petja je trčao brže nego ikad prije. Doći će do stanice - tamo će biti vlak. Ukrcat će
se. I vlak će krenuti prije nego što ga ovaj čovjek sustigne. Preživjet će.
Ja to mogu.
Okrenuo se. Čovjek je bio iza njega, trčao je, bio je pognut prema tlu kao da traži
nešto što je izgubio. Štoviše, trčao je u pogrešnom smjeru, razdaljina između njih
povećavala se.
Došavši do kraja konopca, do omče, Andreju je srce luđački udaralo - zaustavio se
i ogledao uokolo, pritom naprežući pogled. Osjetio je kako mu se u očima počinju
stvarati suze, nije ga mogao vidjeti.
Dječak je nestao. Andrej je bio sam, napušten. A onda, ondje, zdesna, pokret -

155

Bosnaunited
svijetla boja, boja kože, dječak.

Petja je opet pogledao iza sebe, nadajući se da se udaljenost između njega i onog
čovjeka povećala. Ovaj put vidio ga je kako trči velikom brzinom prema njemu. Grabio je
dugim koracima dok mu je jakna vijorila oko tijela. Divlje se osmjehivao. Petja je vidio
kako su mu zubi iz nekog razloga bili potpuno smeđi, i zaustavio se, shvativši da ne može
pobjeći. Osjetio je slabost, sva mu je krv nestala iz nogu.

Podigao je ruke preko glave, kao da bi ga taj pokret mogao nekako zaštititi, i
zaklopio oči, zamislivši se u zagrljaju svojih roditelja.

Andrej se sudario s dječakom takvom silinom da su obojica završila na tlu. Dječak
se migoljio pod njim, grebući i grizući mu jaknu.

Legavši preko dječaka kako bi ga spriječio da pobjegne, Andrej je promrmljao:
"Još je živo!"
Izvukao je dugi lovački nož iz svog pojasa. Zatvorivši oči, počeo je ubadati tijelo
pod sobom, isprva oprezno, ubadajući samo vrhom noža, nižući male ubode, slušajući
dječakovo zapomaganje. Zaustavio se, uživajući u trenutku, osjećajući vibracije opiranja
na svom trbuhu.
Kakav osjećaj! Uzbuđen, počeo je ubadati sve dublje i brže, dublje i brže, sve dok
oštrica nije utonula skroz do drške. U tom se trenutku dijete više nije micalo.

156

Bosnaunited

TRI MJESECA POSLIJE

Jugoistočna Rostovska oblast
Azovsko more
4. srpnja

Nesterov je sjedio stopala uronjenih u pijesak. Ova je plaža bila omiljeno izletište
stanovnika obližnjeg Rostova na Donu, udaljenog nekih četrdeset kilometara
sjeveroistočno. Današnji dan nije bio iznimka. Plaža je bila krcata. žitelji grada probudili
su se iz zimskog sna, tijela su im uslijed duge zime bila lišena boje. Je li prema oblicima
njihovih tijela mogao pogoditi kakva su im bila radna mjesta? Debeli muškarci bili su na
neki način važni. Možda upravitelji tvornica, partijski dužnosnici ili visoko pozicionirani
agenti Državne sigurnosti, ne od one vrste koja je provaljivala vrata, već od one koja je
potpisivala dokumente. Nesterov nije htio privući njihovu pažnju. Usredotočio se na
svoju obitelj. Njegova su se dva sina igrala u plićaku, a žena je ležala pored njega -
zatvorenih očiju, ruku podmetnutih pod glavu. Na prvi pogled su izgledali kao savršena
sovjetska obitelj. Imali su i razloga biti opušteni - bili su na odmoru, dobili su na
korištenje milicijski automobil i državni bon za gorivo, a sve to kao nagradu za uspješno,
brzo i učinkovito rješenje dviju odvojenih istraga ubojstava. Poslali su ga na odmor. To je
bila naredba. Ponavljao je riječi u sebi, razmišljajući o njihovoj ironiji.

Suđenje Varlamu Babiniču trajalo je dva dana, a odvjetnik koji ga je branio
pozivao se na neuračunljivost. Procedura je nalagala da se obrana koristi svjedočenjima
istih stručnjaka koje je koristila i optužba. Nisu mogli pozivati vlastite neovisne
svjedoke. Nesterov nije bio odvjetnik, ali nije ni morao biti kako bi pojmio golemu
prednost koju je ovakav sustav davao optužbi. U Babiničevu slučaju obrana je trebala
dokazati neuračunljivost, bez mogućnosti pozivanja svjedoka koje je prethodno
pripremila optužba. Budući da u Bolnici 379 nije bilo psihijatra, za prosudbu je optužba
izabrala liječnika bez specijalističke naobrazbe. Ovaj je liječnik utvrdio kako vjeruje da je
Varlam Babinič shvaćao razliku između ispravnog i pogrešnog, te da je znao kako je
ubojstvo bilo pogrešno; optuženikova inteligencija bila je ograničena, to je bilo sigurno,
ali dovoljna za razumijevanje ideje protuzakonitih radnji, naposljetku, i sam je tijekom
privođenja izjavio:

U velikoj sam nevolji.
Obrana nije imala drugog izbora nego pozvati istoga liječnika i pokušati dokazati

157

Bosnaunited

suprotno. Varlam Babinič proglašen je krivim.
Nesterov je primio natipkano pismo kojim je obaviješten kako je taj

sedamnaestogodišnjak umro klečeći na koljenima, ubijen metkom u zatiljak.
Slučaj doktora Tjapkina trajao je kraće, jedva jedan dan. Njegova je žena

posvjedočila o njegovoj nasilnosti, opisala njegove bolesne maštarije i utvrdila da je
jedini razlog zbog kojeg ga nije prijavila ranije bio strah za vlastiti život i život njezina
djeteta. Taođer je pred sucem izjavila kako se odrekla svoje vjere - judaizma. Odlučila je
svoju djecu odgajati kao komuniste. U zamjenu za ovakvo svjedočenje premještena je u
Šahti, grad u Ukrajini, gdje će moći nastaviti živjeti bez stigme muževa zločina. S obzirom
da nitko izvan Vualska nije znao za zločin, nije čak bilo potrebe za promjenom imena.

Poslije zaključenja ova dva slučaja, sud je nastavio s procesuiranjem gotovo
dvjesto slučajeva muškaraca optuženih za protusovjetsko ponašanje. Ovi homoseksualci
bili su osuđeni na kazne teškog rada u rasponu od pet do dvadeset pet godina. Kako bi
brzo riješio golem broj slučajeva, sudac je osmislio formulu po kojoj je izricao presude
koje su isključivo ovisile o njihovim prijašnjim zaposlenjima, broju djece koju su imali i,
konačno, o broju perverznih odnosa u koje su se navodno bili upustili. Članstvo u Partiji
bilo je u ovom slučaju otežavajuća okolnost jer su je svojim ponašanjem osramotili. Oni
su trebali hiti pametniji, pa im je članstvo oduzeto. Usprkos opetovanoj prirodi ovih
suđenja, kojih je bilo oko sto pedeset, Nesterov je svima prisustvovao. Nakon što je i
posljednji muškarac bio osuđen, dočekale su ga čestitke partijskih dužnosnika. Dobro je
to odradio. Bilo je gotovo sigurno da će u roku od dva mjeseca imali novi stan, a ako ne
dotad, onda do kraja godine.

Nekoliko dana nakon završetka suđenja, dok je ležao budan, njegova žena je rekla
kako je bilo samo pitanje vremena kad će početi pomagati Lavu. Rekla mu je da
jednostavno započne. Je li čekao njezin blagoslov? Možda i jest. Kockao se, ne samo s
vlastitim životom, već i sa životima svoje obitelji. Nije se radilo o tome da je činio nešto
tehnički pogrešno zato što se raspitivao i postavljao pitanja. Ali djelovao je sam.
Neovisne aktivnosti bile su uvijek rizične jer su podrazumijevale da su državne
strukture podbacile: da je pojedinac mogao postići nešto što Država nije.

Svejedno, bio je uvjeren da je mogao započeti diskretnu vrstu istrage, usputnu
istragu koja bi izgledala tek kao razgovor među kolegama.

Otkrije li da nije bilo sličnih slučajeva, niti još ubijene djece, onda je mogao biti
siguran da su brutalne kazne do kojih su dovele njegove aktivnosti bile pravedne i
prikladne. Iako nije vjerovao Lavu, zamjerao mu je što je pobudio toliku sumnju, nije
mogao zanemariti činjenicu kako je taj čovjek postavio neka vrlo jednostavna pitanja. Je
li njegov rad imao smisla ili je bio tek način preživljavanja? Nije bilo ničeg sramotnog u
pokušaju da preživi - većina je radila isto. Međutim, je li mogao živjeti u bijedi, a nemati
čak ni osjećaj ponosa, nemati čak ni osjećaj da je poslužio nekoj svrsi?

Posljednjih deset tjedana Nesterov je radio sam, bez dogovora ili suradnje s
Lavom. Budući da je Lav gotovo sigurno bio pod nadzorom, bilo je bolje da što manje
kontaktiraju. Napisao mu je samo kratku poruku: Pomoći ću ti! koja je uključivala i uputu
da je odmah nakon čitanja uništi.

Pristup regionalnim kriminalističkim dosjeima nije bio lak. Obavljao je telefonske
razgovore i pisao dopise. U obje vrste komunikacije spominjao je temu ubojstava tek
usputno, hvaleći učinkovitost svog odjela zbog brzog rješenja oba slučaja, s namjerom da
izazove slično hvalisanje kod svojih kolega. Kad su odgovori počeli pristizati, morao je
otići na nekoliko neslužbenih putovanja vlakom, susresti se s kolegama, piti s njima,

158

Bosnaunited
raspravljati o spomenutim slučajevima, ali ne duže od djelića minute prije nego što bi se
počeo razmetati drugim stvarima. Radilo se o nevjerojatno neučinkovitu načinu
prikupljanja informacija. Tri sata pijenja rezultirala bi tek s dvije minute korisnog
razgovora. U osam tjedana Nesterov nije otkrio ni jedan neriješeni zločin. Tada je odlučio
pozvati Lava u svoj ured.

Lav je ušao u ured, zatvorio vrata za sobom i sjeo. Nesterov je izašao provjeriti
jesu li hodnici prazni, a potom se vratio, zaključao ured i posegnuo ispod stola. Izvadio je
kartu Sovjetskog Saveza, raširio je preko stola i opteretio rubove knjigama. Onda je uzeo
šaku iglica. Na karti je zabio dvije pored Vualska, dvije u Molotov, dvije u Vjatku, dvije u
Gorki i dvije u Kazan. Ove su iglice slijedile željezničku prugu prema zapadu, u pravcu
Moskve. Nesterov nije bio u Moskvi, namjerno izbjegavajući tamošnje milicajce jer se
bojao da bi mogli biti sumnjičavi u vezi bilo kakvog propitkivanja. Zapadno od Moskve,
Nesterov nije bio tako uspješan u prikupljanju informacija, ali saznao je za jedan mogući
slučaj u Tveru. Krećući prema jugu, zabio je dvije iglice u grad Tulu, dvije u Orel i dvije u
Belgorod. Došavši do Ukrajine, uzeo je kutiju iglica i istresao ih najmanje dvadesetak na
dlan. Nastavio je: tri u gradu Harkovu i tri u Gorlovki, četiri u Zaporožju, tri u
Kramatorsku i jedna u Kijevu. Izašavši iz Ukrajine, zabio je još pet iglica u Taganrog i,
konačno, šest u grad Rostov i oko njega.

Nesterov je shvatio Lavovu reakciju. Tišinu šoka. I sam je bio slično raspoložen
kad je prikupljao ove podatke. U početku je pokušavao odbaciti sličnosti: samljeveni
materijal naguran u dječja usta, bilo da su ga njegovi kolege nazivali zemljom ili
prašinom, iznakažena torza.

Ali na kraju ih nije mogao zanemariti. Svima je oko gležnja bio zavezan konopac.
Tijela su uvijek bila gola, odjeća ostavljena na hrpi podalje. Mjesta zločina bile su šume ili
parkovi, često u blizini željezničke stanice, nikad se nije radilo o kućnim zločinima,
nijedan se nije dogodio u nekom unutarnjem prostoru. Gradovi nisu međusobno
komunicirali. Iako su se neki zločini dogodili na razdaljinama manjim od pedeset
kilometara, nije bilo službene poveznice među ovim zločinima. Bili su riješeni tako što su
pripisani lokalnim pijancima, lopovima ili osuđivanim silovateljima - nepoželjnima,
onima na koje se mogla svaliti bilo kakva optužba.

Po ovome je konačan broj ubijene djece bio 43. Nesterov je uzeo još jednu iglicu
iz kutije i zabio je u središte Moskve, čime je Arkadij postao dijete 44.

159

Bosnaunited

160

Bosnaunited

Nesterov se probudio, lica priljubljena uz pijesak, otvorenih usta.
Podigao se, sjeo i rukom otresao pijesak s lica. Sunce je nestalo iza oblaka.

161

Bosnaunited

Potražio je svoju djecu prelazeći pogledom preko plaže, promatrajući zaigrane ljude.
Njegov stariji sin, Efim, kojemu je bilo sedam godina, sjedio je uz rub vode. Ali njegov
mlađi sin - kojemu je bilo svega pet godina - nije bio na vidiku. Okrenuo se prema svojoj
ženi. Ona je rezala sušeno meso, pripremajući ručak.

"Gdje je Vadim?"
Inesa je pogledala uokolo, odmah pogledom pronašavši njihova starijeg sina, ali
ne i mlađeg.
Ustala je, još uvijek držeći nož u ruci, okretala se, pogledala iza sebe.
Ne pronašavši ga, ispustila je nož. Oboje su krenuli prema Efimu i kleknuli pored
njega, ona s jedne, on s druge strane.
"Gdje ti je brat?"
"Rekao je da ide k vama."
"Kad?"
"Ne znam."
"Razmisli."
"Ne tako davno. Nisam siguran." "Rekli smo vam da se ne razdvajate." "Rekao je
da ide k vama!" "Nije otišao dublje u vodu?"
"Krenuo je prema vama."
Nesterov je ponovno ustao, zagledao se u more. Vadim nije otišao dublje, nije htio
plivati. Bio je na plaži, negdje među ovim stotinama ljudi. Slike iz dosjea promicale su mu
mislima. Jedna je djevojčica bila ubijena uz popularnu šetnicu uz rijeku. Druga je bila
ubijena u parku, iza spomenika, sto metara od svoje kuće. Čučnuo je uz sina:
"Vrati se na prostirku. Ostani tamo bez obzira tko ti prišao, bez obzira što ti
govorio. Čak i ako ti priđe netko stariji koga bi trebao poštovati, ne miči se."
Sjetivši se koliko je djece ubojica uspio nagovoriti da pođu s njim u šumu,
promijenio je mišljenje i zgrabio sina za ruku.
"Dođi sa mnom, zajedno ćemo potražiti tvog brata."
Njegova je žena krenula uz plažu, dok se on zaputio u suprotnom pravcu,
vijugajući među ljudima brzim korakom, prebrzim za Efima, kojeg je potom podigao u
naručje. Plaža je završavala visokom travom i rogozom. Vadima nije bilo.
Efim nije znao mnogo o očevu poslu. Znao je za dvoje ubijene djece u svom
rodnom gradu jer su mu roditelji rekli za njih, natjeravši ga da se zakune kako neće reći
nikom drugom. Nitko se nije smio zabrinjavati zbog njih. Njihovi slučajevi bili su riješeni.
Efim je znao da mu je mlađi brat bio u opasnosti. Bio je razgovorljiv, dobroćudan
dječačić. Teško da bi prema ikome bio bezobrazan. Efim ga je trebao bolje čuvati i
uvidjevši svoju krivnju, počeo je plakati.
Na drugom je kraju plaže Inesa počela dozivati svog sina. Pročitala je dokumente
koji su bili vezani za istragu koju je vodio njezin muž.
Znala je točno što se dogodilo nestaloj djeci. U panici je počela optuživati sebe.
Rekla je svom mužu da pomogne Lavu. Potakla ga je na to, upozorivši ga da istragu mora
držati tajnom. Po prirodi je bio izravan, a ovaj je posao tražio oprez. Pročitala je sva
njegova pisma prije nego što ih je odaslao, predlažući mu ubacivanje određenih fraza
ako ih presretnu. Kad joj je pokazao kartu izbodenu iglicama, dotaknula je svaku
posebno. Bio je to nevjerojatan broj i te je noći spavala u istom krevetu sa svojim
sinovima. Povezivanje obiteljskog odmora s istragom bila je njezina ideja. Budući da se

162

Bosnaunited

na jugu zemlje dogodio najveći broj ubojstava, jedini način na koji je Nesterov mogao
doći ovamo neopažen bio je pod krinkom obiteljskog odmora.

Tek je sad shvaćala da je time ugrozila sigurnost svoje djece.
Dovela ih je u srce ovog tajnovitog zla. Podcijenila je moć tog stvora kojeg su
tražili. Nijedno dijete nije bilo sigurno. Činilo se kao da ih je birao nasumice, ubijao tek
metrima od njihovih domova. Sad je uzeo njezina najmlađeg sina.
Ostavši bez daha, počela je dozivati sina, izvikivala je njegovo ime ravno u lica
ostalim kupačima, dok su joj se oči punile suzama. Ljudi su je okružili tupim,
ravnodušnim pogledima. Preklinjala ih je da joj pomognu.
"Samo mu je pet godina. Oteli su ga. Moramo ga pronaći."
Jedna žena strogog izgleda pokušavala ju je smiriti.
"Sigurno je tu negdje."
"Ne razumijete: u velikoj je opasnosti."
"Od čega?"
Odgurnula je ženu i osvrtala se uokolo, okrećući se, dozivajući svoje dijete.
Odjednom je osjetila snažan stisak muških ruku na svojim nadlakticama.
"Moj je sinčić odveden. Molim vas, pomozite mi da ga pronađem."
"Zašto se ne smirite?"
"Ne, bit će ubijen. Umrijet će. Morate mi pomoći da ga pronađem."
Muškarac se nasmijao.
"Nitko neće biti ubijen. Nema opasnosti."
Počela se otimati, ali čovjek je nije puštao. Okružena sažaljivim pogledima i dalje
se pokušavala osloboditi.
"Pustite me! Moram pronaći svog sina!"
Nesterov se kroz gomilu progurao do svoje žene. Pronašao je njihova mlađeg sina
kako se igra u visokom rogozu, i sad je oba svoja djeteta nosio u naručju. Muškarac je
pustio Inesinu ruku. Zgrabila je Vadima, obgrlivši mu glavu kao da se radilo o nečem
krhkom, lomljivom.
Stajali su zajedno, kao obitelj, sa svih strana okruženi narogušenim licima. Zašto
su se tako ponijeli? Što im je bilo? Efim je šapnuo:
"Hajdemo."
Udaljili su se od gomile, užurbano pokupili svoje stvari i krenuli prema vozilu.
Pokraj makadamske ceste bila su parkirana samo četiri druga vozila. Ostali su kupači
došli tramvajem. Nesterov je upalio motor i odvezao se.
Natrag na plaži, mršava žena prosijede kose gledala je kako automobil nestaje u
daljini. Zabilježila je broj tablice, zaključivši da je ovu obitelj trebalo istražiti.

163

Bosnaunited

Moskva

5. srpnja

Ako bi kojim slučajem uhitili Lava, sve do jučer nije postojalo ništa što bi moglo
povezati Raisu s njegovom neslužbenom istragom.

Mogla ga je prijaviti i postojala je vjerojatnost da preživi. No to više nije bio slučaj.
U vlaku prema Moskvi, putujući s lažnim dokumentima, njihova je krivnja bila nedjeljiva.

Zašto se Raisa ukrcala na vlak zajedno s Lavom? To se kosilo s njezinim osnovnim
životnim principom - preživljavanjem. Preuzimala je na sebe golem rizik, a imala je
drugu mogućnost. Mogla je ostati u Vualsku ne čineći ništa, ili još bolje, mogla je izdati
Lava i nadati se da će joj ta izdaja osigurati budućnost. Bila je to ružna strategija,
dvolična i vrijedna prezira, ali već je bila učinila mnoge ružne stvari u ime preživljavanja,
uključujući i udaju za Lava, čovjeka kojeg je prezirala. Što se promijenilo? Nije se radilo o
ljubavi. Lav je sad bio njezin partner, ali ne u izravnom, bračnom smislu. Bili su partneri
u ovoj istrazi. On joj je vjerovao, cijenio njezino mišljenje - ne iz ljubaznosti, već zato jer
ju je doživljavao jednakom sebi. Bili su udruženi, imali su zajednički cilj, ujedinjeni u
nečem važnijem od vlastitih života. Puna energije, uzbuđena, nije se htjela vratiti svom
prijašnjem životarenju, pitanju koliko će još svoje duše morati odrezati i prodati kako bi
preživjela.

Vlak se zaustavio u Jaroslavskom kolodvoru. Lav je bio svjestan značaja povratka
ovamo i putovanja istom onom prugom na kojoj je pronađeno Arkadijevo tijelo. Vraćali
su se u Moskvu, prvi put nakon njihova izgnanstva prije četiri mjeseca. Nisu imali
nikakva službena posla ovdje. I životi i istraga ovisili su im o tome da ne budu otkriveni.
Budu li uhvaćeni, umrijet će. Razlog ovom putovanju bila je Galina Saporina, žena koja je
vidjela ubojicu, svjedokinja koja im je mogla opisati tog čovjeka, reći im njegovu dob,
približiti im ga - učiniti ga stvarnim. Trenutno ni Lav ni Raisa nisu imali pojma kakva
muškarca traže. Nisu znali je li bio star ili mlad, vitak ili krupan, neuredan ili otmjen.

Osim razgovora s Galinom, Raisa je predložila i razgovor s Ivanom, njezinim
kolegom nastavnikom. On je pročitao dosta cenzuriranog zapadnjačkog materijala i imao
je pristup zabranjenim izdanjima, člancima iz časopisa, novina, kao i neautoriziranim
prijevodima.

Mogao bi znati nešto o sličnim zločinima iz inozemstva: nasumičnim, serijskim,
ritualnim ubojstvima. Raisa je o takvim zločinima znala samo osnovne stvari. Čula je za
Amerikanca Alberta Fisha, koji je ubijao djecu i potom ih jeo. Čula je i priču o jednom
Francuzu, doktoru Pettiotu, koji je tijekom Drugog svjetskog rata primao Zidove u svoj
podrum, nudeći im zaštitu, a potom ih ubijao i spaljivao njihova tijela. Nije znala je li ovo
bila tek sovjetska propaganda o propasti zapadnjačkog društva, koja je ubojice
prikazivala kao proizvode iskvarenog društva i izopačene politike. Kad je njihova istraga
bila u pitanju, deterministička teorija bila je beskorisna.

Značila je da je jedini potencijalni sumnjivac bio stranac, netko čiji je karakter bio
određen životom u kapitalističkom društvu. Ali ubojica se očito s lakoćom kretao
njihovom zemljom; govorio je ruski i šarmirao djecu. Ovaj je ubojica operirao unutar
samog tkiva njihova društva. Sve što su čuli i znali o ovoj vrsti zločina bilo je ili lažno ili

164

Bosnaunited

nevažno. Morali su zaboraviti sve te teorije i početi iznova. A Raisa je vjerovala kako je
Ivanov pristup cenzuriranim tekstovima bio od ključne važnosti za njihovo novo
shvaćanje zločina.

Lav se složio da će im ti podaci biti od koristi, ali mu je također bilo važno svesti
na minimum njihovu interakciju s drugim ljudima.

Njihov je najvažniji zadatak bio razgovor s Galinom Saporinom, Ivan je bio manje
važan. Lav nije bio sasvim siguran je li razgovor s njim uopće bio vrijedan opasnosti
kojoj ih je izlagao. Ipak, znao je da je ovakvo razmišljanje bilo pod utjecajem osobnih
čimbenika. Je li bio ljubomoran zbog Ivanova prijateljevanja s njegovom ženom? Da, jest.

Je li želio dijeliti ovu istragu s Ivanom? Ni na trenutak.
Lav je pogledao kroz prozor, čekajući da svi izađu iz vlaka.
Stanicama su obično patrolirali agenti, i u civilu i uniformirani. Sva prometna
čvorišta smatrala su se mogućim točkama infiltracije. Na cestama su se nalazile
naoružane kontrolne točke. Luke i pristaništa stalno su se nadzirale. Ali razina zaštite
nigdje nije bila toliko visoka kao u Moskvi. Namjeravali su se potajice uvući u grad koji je
imao najjače osiguranje u državi. Jedina im je prednost bila to što Vasilij nije imao
razloga vjerovati kako bi bili toliko nepromišljeni da se upuste u ovakav pothvat.
Trenutak prije silaska s vlaka, Lav se okrenuo prema Raisi:
"Ako te pogledaju u oči, stražari ili bilo tko drugi, čak i ako ti se učini da se radi o
običnom civilu, nemoj odmah spuštati pogled. Nemoj se smiješiti niti činiti ikakve geste.
Jednostavno zadrži pogled neko vrijeme, a onda pogledaj u nešto drugo."
Sišli su na peron, nisu nosili puno prtljage. Veliki kovčezi uvijek su privlačili
pažnju. Prebrzo su hodali i morali su usporiti. Lav je bio zahvalan zbog gužve koja je
vladala na stanici.
Svejedno, osjetio je kako mu znoj polako natapa ovratnik košulje.
Pokušavao je uvjeriti samog sebe da nije bilo gotovo nikakve vjerojatnosti da
ijedan od prisutnih agenata gleda baš u njih. Riješili su se svih pratitelja već u Vualsku.
Svima su rekli kako idu na odmor u planine. Morali su tražiti dopuštenje za odlazak.
Zbog svog ograničenog statusa uspjeli su dobiti svega dva dana. U velikoj vremenskoj
stisci uputili su se prvo u šumu, koju su prohodali ukrug, pobrinuvši se da ih nitko ne
slijedi. Kad su se uvjerili da su sami, vratili su se u dio šume pored željezničke stanice.
Presvukli su se iz svoje blatnjave odjeće, zakopali je zajedno s opremom za kampiranje i
pričekali vlak za Moskvu. Ukrcali su se u zadnji čas. Bude li sve išlo po planu, pokupit će
izjavu svjedokinje, vratiti se u Vualsk i skloniti se u šumu kako bi opet uzeli svoju
opremu i obukli blatnjavu odjeću.
Ući će grad s jedne od sjevernih šumskih staza.
Bili su gotovo na izlazu kad su iza sebe začuli muški glas.
"Dokumente."
Lav se okrenuo bez oklijevanja. Nije se nasmiješio niti je pokušao izgledati
opušteno. Čovjek s kojim su imali posla bio je agent državne sigurnosti. Ali Lav ga nije
poznavao. Srećom. Predao mu je svoje dokumente. Raisa je učinila isto.
Lav je proučavao muškarčevo lice. Bio je visok, zdepast. Pogledom je polako
prelazio preko njihovih papira, pokreti su mu bili tromi. Ovo je bila tek rutinska
provjera. Međutim, rutinska ili ne, dokumenti koje je pregledavao bili su lažni, u
najboljem slučaju bila je to jedva prolazna krivotvorina. U vrijeme dok je radio kao
agent, Lava nikad ne bi prevarili ovakvi dokumenti. Nesterov mu je pomogao da dođe do

165

Bosnaunited
njih, prepravivši ih uz njegovu pomoć. Trudili su se, ali što su se više trudili, to je on
postajao svjesniji njihovih slabosti: ogrebotina na papiru, točaka gdje je iscurila tinta,
dvostrukih linija tamo gdje su dvaput udarili pečatom. Sad se pitao kako se uopće mogao
pouzdati u ove dokumente, a onda je shvatio da to nije činio - nadao se da ih nitko neće
provjeravati.

Raisa je promatrala kako se agent zadubio u njihove dokumente i shvatila kako
vjerojatno nije znao čitati. Ovu je činjenicu prikrivao glumeći naročitu temeljitost. Ali
ona je vidjela velik broj djece s ovim problemom i bila je kadra prepoznati znakove.
Micao je usnama dok je pogledom prelazio preko teksta. Svjesna da će se zasigurno
iskaliti na njima ako pokaže da je prepoznala njegov problem, zadržala je preplašeni
izraz lica. Pretpostavljala je da će mu se svidjeti činjenica da ga se boje: umirit će tako
nesigurnost koju je možda osjećao. I zaista, agent je provjerio njihove izraze lica, ne zbog
sumnje u izvornost dokumenata, već iz zabrinutosti da su ga se možda manje bojali.
Zadovoljan, vidjevši da je još uvijek ulijevao strah, lupnuo je dokumentima o dlan, jasno
im dajući do znanja da ih je još uvijek odmjeravao te da su njihovi životi i dalje bili u
njegovim rukama.

"Pokažite mi svoje torbe."
Lav i Raisa otvorili su svoje male torbe. U njima nije bilo ničeg osim nekoliko
odjevnih predmeta i osnovnih higijenskih potrepština.
Agentu je postajalo dosadno. Slegnuo je ramenima. Oni su smjerno kimnuli
glavama i krenuli prema izlazu, trudeći se ne hodati prebrzo.

166

Bosnaunited

Istoga dana

Nakon što je ugušio Fjodorovu istragu o smrti njegova sina, te ga prisilio na
šutnju, Lav se sad spremao zatražiti njegovu pomoć u vezi istoga slučaja. Trebao je
Fjodora da ga odvede do stana Galine Saporine jer sam nije mogao pronaći njezinu
adresu. Zapravo, postojala je mogućnost da joj je i ime pogrešno zapamtio. U to vrijeme
nije poklanjao mnogo pažnje njezinu imenu, a u međuvremenu se toliko toga dogodilo.
Bez Fjodorove pomoći, izgledi za pronalazak ove svjedokinje bili su minimalni.

Lav je bio pripravan na poniženje, gubitak obraza, spreman podnijeti
omalovažavanje i prezir, sve samo da dobije izjavu svjedokinje. Iako je Fjodor bio agent
KGB-a, Lav je računao da će želja za pronalaskom ubojice njegova sina prevagnuti nad
odanošću službi. Bez obzira na mržnju koju je Fjodor osjećao prema njemu, Lav je
vjerovao kako će ih spojiti želja za pravdom. Ipak, Lavova procjena situacije prije četiri
mjeseca bila je točna. Neovlaštena istraga smrti njegova sina ugrozila bi sigurnost cijele
njegove obitelji. Možda je i sam Fjodor promijenio mišljenje. Možda je vjerovao kako bi
bilo bolje zaštititi žive, prijaviti Lava Državi. U tom bi slučaju dobio i sigurnost i osvetu.
Što će odlučiti? Lav mu je pokucao na vrata. Upravo će saznati.

Stambeni blok 18, četvrti kat, vrata je otvorila starica - ista ona žena koja mu se
bila suprotstavila, žena koja se usudila ubojstvo nazvati ubojstvom.

"Ja sam Lav, ovo je moja žena, Raisa." Starica je zurila u Lava.
Sjećala ga se, mrzila ga je. Kratko je pogledala Raisu.
"Što hoćete?"
Raisa je odgovorila tihim glasom:
"Ovdje smo zbog Arkadijeva ubojstva."
Nastala je duga pauza, starica im je proučavala lica prije nego što je odvratila:
"Došli ste na pogrešnu adresu. Ovdje nije bilo ubijenih dječaka."
Prije nego što je zatvorila vrata, Lav ih je uspio zaustaviti nogom:
"Bili ste u pravu."
Očekivao je provalu bijesa. Umjesto toga, starica je zaplakala. Fjodor, njegova
žena i ova starica, Fjodorova majka, stajali su jedno do drugoga, građanska trojka - sud
građana - i promatrali Lava kako skida svoj kaput i stavlja ga na stolicu. Svukao je potom
džemper i počeo otkopčavati košulju. Pod njom, zalijepljena za njegova prsa, bila je
cjelokupna dokumentacija o ubojstvima - fotografije, opisi, izjave, zemljopisna karta koja
je prikazivala mjesta svih zločina: najvažniji dokazni materijali koje su dosad prikupili.
"Morao sam poduzeti određene mjere opreza pri nošenju ovog materijala. Ovo su
informacije o preko četrdeset ubojstava djece, djevojčica i dječaka, ubijenih u zapadnom
dijelu naše države. Svi su ubijeni na gotovo jednak način, na način na koji je, vjerujem,
ubijen i vaš sin."
Lav je odlijepio papire s prsa: oni najbliži koži bili su vlažni od znoja.
Fjodor ih je uzeo i pregledao na brzinu. Njegova je žena prišla bliže, a potom i
majka. Ubrzo su svi troje čitali dokumente, dodajući ih jedno drugom. Prvo je
progovorila Fjodorova žena.
"A ako ga uhvatiš, što ćeš učiniti?"

167

Bosnaunited

Nevjerojatno, ali ona je bila prva koja je Lavu postavila ovo pitanje.
Dosad su se svi koncentrirali na to je li ga uopće bilo moguće uhvatiti.
"Ubit ću ga."
Nakon što je Lav objasnio prirodu svoje osobne istrage, Fjodor nije gubio vrijeme
na uvrede ni optužbe. Očito mu nije ni palo na pamet odbiti suradnju ili sumnjati u
njihovu iskrenost, ili pak brinuti o posljedicama. Ni Fjodorova žena ni njegova majka
nisu na to pomišljale, barem ne u nekom značajnijem smislu. Fjodor ih je odlučio odmah
odvesti do Galinina stana.
Najkraći put vodio je preko pruge, preko mjesta na kojem je Arkadij ubijen. Na
tom je mjestu bilo nekoliko pružnih trakova koji su tekli paralelno na širokom prostoru
okruženom neuređenim grmljem i stablima. U smiraj dana, Lav je uviđao privlačnost ove
skrovite ničije zemlje. Iako u srcu grada, prostor je bio jezovito prazan. Je li dječak trčao
preko ovih pragova dok ga je ubojica progonio? Je li pao na tlo, očajnički pokušavajući
pobjeći? Je li pored njih ravnodušno u mraku projurio vlak? Lav je osjetio olakšanje kad
su sišli s pruge.
Približivši se stanu, Fjodor je zaključio kako bi bilo najbolje da Lav ostane vani.
Već je jednom nasmrt preplašio Galinu: nisu mogli riskirati da to opet učini. Lav se
složio. K njoj će ići samo Raisa i Fjodor.
Njih su se dvoje uspeli stepenicama, stigli do stana i pokucali. Iznutra su dopirali
zvuci dječje igre. Raisi se to svidjelo.
Nije, naravno, vjerovala da je žena trebala biti majka da bi shvatila težinu ovog
slučaja, ali činjenica da su Galinina vlastita djeca bila u opasnosti trebala bi je ponukati
da im pomogne.
Vrata je otvorila ispijena žena u tridesetim godinama. Bila je debelo odjevena kao
usred zime. Izgledala je bolesno. Nervoznim je pogledom upijala svaki djelić Raisine i
Fjodorove pojave. Fjodor joj se obratio.
"Galina, sjećaš li me se? Ja sam Fjodor, otac ubijenog dječaka Arkadija. Ovo je
moja prijateljica Raisa. Ona živi u Vualsku, gradu u blizini Urala. Galina, došli smo jer
muškarac koji je ubio mog sina ubija i drugu djecu u drugim gradovima. Zbog toga je
Raisa doputovala u Moskvu, da bismo ga tražili zajedno. Treba nam tvoja pomoć."
Galinin glas bio je tih, gotovo šapat.
"Kako ja mogu pomoći? Ja ne znam ništa."
Očekujući ovakav odgovor, Raisa je odvratila:
"Fjodor nije ovdje u ulozi agenta KGB-a. Mi smo skupina očeva i majki, građana
užasnutih ovim zločinima. Tvoje se ime neće spominjati ni u kakvim dokumentima;
nema dokumenata. Više nas nikad nećeš vidjeti, niti ćemo te pokušati kontaktirati.
želimo samo znati kako je izgledao. Koliko je otprilike star? Je li visok? Koje mu je boje
kosa? Je li bio odjeven skupo ili jeftino?"
"Ali muškarac kojeg sam ja vidjela nije bio s djetetom. Rekla sam vam već."
Fjodor je odvratio:
"Molim te, Galina, pusti nas na trenutak u stan. Razgovarajmo unutra."
Ona je zatresla glavom.
"Ne mogu vam pomoći. Ništa ne znam."
Fjodor se počeo uzrujavati. Raisa ga je uhvatila za nadlakticu, ušutkavši ga. Morali
su ostati smireni, nisu je smjeli prisiljavati.

168

Bosnaunited

Strpljivost je bila ključ.
"U redu, u redu je, Galina. Nisi vidjela muškarca s djetetom. Fjodor je objasnio da
si vidjela muškarca s torbom za alat, je li to istina?"
Ona je kimnula glavom.
"Možeš li nam ga opisati?"
"Ali s njim nije bilo nikakvo dijete."
"Razumijemo. S njim nije bilo dijete. Jasno si nam to dala do znanja.
Imao je samo torbu s alatom. Ali kako je izgledao?"
Galina je razmišljala. Raisa je zadržala dah, osjećajući kako će im ova žena
konačno opisati ubojicu. Nije im trebala informacija na papiru.
Nije im trebalo potpisano svjedočanstvo. Trebao im je tek opis koji se mogao
odbaciti, negirati. Trideset sekunda, samo im je to trebalo.
Odjednom je Fjodor prekinuo tišinu riječima:
"Nećeš nastradati ako nam kažeš kako je izgledao čovjek s torbom za alat. Nitko
ne može nastradati zbog opisivanja željezničkog radnika."
Raisa je zurila u Fjodora. Pogriješio je. Ljudi su mogli stradati zbog opisivanja
željezničkog radnika. Mogli su stradati i zbog puno bezazlenijih stvari. Uvijek je
najsigurnije bilo ne činiti ništa. Galina je zatresla glavom, zakoračivši unatrag.
"Žao mi je, bio je mrak. Nisam ga dobro vidjela. Nosio je torbu, to je sve čega se
sjećam."
Fjodor je stavio ruku na vrata.
"Ne, Galina, molim te..."
Galina je zatresla glavom.
"Odlazite."
"Molim te, molim te..."
Glas joj je od zabrinutosti postao kreštav, nalik glasanju uspaničene životinje:
"Odlazite!"
Zavladala je tišina. Djeca su se prestala igrati. Na vratima se pojavio Galinin muž.
"Što se događa?"
U hodniku su se vrata počela otvarati, ljudi su zurili u njih, promatrali, upirali
prstom, dodatno uznemirivši Galinu.
Osjetivši da gube kontrolu nad situacijom, da će izgubiti svoju jedinu svjedokinju,
Raisa je zakoračila naprijed i zagrlila je kao da se opraštaju.
"Kako je izgledao?"
Dok su tako stajale obraz uz obraz, Raisa je iščekivala, zatvorila je oči i nadala se.
Osjetila je Galinin dah. Ali Galina nije odgovorila.

169

Bosnaunited

Rostov na Donu

Istoga dana

Mačka je ležala na prozorskoj dasci, mašući repom lijevo-desno i prateći Nadju
hladnim zelenim očima kao da se spremala skočiti na nju, doživljavajući je tek kao
prevelikog štakora. Mačka je bila starija od Nadje. Njoj je bilo šest godina, mački osam ili
devet. To je možda objašnjavalo mačkin nadmoćan stav. Nadjin je otac tvrdio da je četvrt
u kojoj su živjeli obilovala štakorima i da su im stoga mačke bile neophodne. No to je bila
djelomična istina: Nadja je vidjela poprilično mnogo štakora, medu njima velikih, čak i
odvažnih primjeraka. Ali nikad nije vidjela da ova mačka čini išta u vezi s tim. Bila je to
lijena mačka koju je razmazio njezin otac. Kako se ta mačka mogla smatrati vrjednijom
od nje? Nikad joj nije dozvolila da je dotakne, jednom ju je u prolazu pogladila po leđima,
na što je mačka reagirala okretom i bijesnim mjaukom, a potom je nakostriješene dlake
odjurila u kut kao da je Nadja počinila nekakav zločin. Nadja je nakon toga odustala od
pokušaja da se s njom sprijatelji. Ako ju je ova mačka odlučila mrziti, onda će ona
uzvratiti dvostruko snažnijom mržnjom.

Ne mogavši ostati u kući ni trenutka duže s tom mačkom koja je netremice zurila
u nju, Nadja je odlučila izaći van iako je već bilo kasno. Ostatak njezine obitelji bio je u
kuhinji i pripremao večeru.

Znajući da neće dobiti dozvolu za odlazak u šetnju, nije ju ni zatražila, već je
navukla cipele i iskrala se kroz ulazna vrata.

Živjeli su na obali Dona, ona, njezina majka, njezina mlada sestra i otac, u
predgrađu izrovanih ulica i ciglenih kućeraka. Gradska kanalizacija i tvorničke otpadne
vode izlijevale su se u rijeku uzvodno od njihove kuće, i Nadja je ponekad sjedila i
promatrala kako površinom vode promiču uzorci što ih je oblikovalo ulje, prljavština i
kemikalija. Uz rijeku se u oba smjera protezala dobro ugažena staza.

Nadja je krenula uzvodno prema otvorenim poljima. Bilo je mračno, ali je ona
dobro poznavala stazu. Dobro se snalazila u prostoru i koliko se mogla sjetiti, nije se
nikad u životu izgubila, ni jedan jedini put. Pitala se kakvim bi se poslom kad odraste
mogla baviti djevojčica koja se dobro snalazi u prostoru. Možda bi mogla biti borbena
pilotkinja. Ne bi imalo smisla da postane, na primjer, vozačica vlaka, jer one nikad nisu
morale razmišljati kuda idu: vlak se nije mogao izgubiti. Otac joj je pričao priče o
borbenim pilotkinjama u ratu. Svidjele su joj se te priče, htjela je biti jedna od njih, lice s
naslovnice, dobitnica Lenjinova ordena. Tako će privući očevu pažnju; bit će ponosan na
nju. To će mu odvratiti pažnju od njegove glupe mačke.

Hodala je neko vrijeme pjevušeći sebi u bradu, sretna što je bila vani, daleko od
te. mačke, a onda je naglo zastala. U daljini je vidjela obris muškarca koji je hodao prema
njoj. Bio je visok, ali u tami koja ju je okruživala nije vidjela ništa više. Nosio je neku
vrstu torbe. Obično se nije bojala nepoznatih ljudi. A i zašto bi? Ali njezina je majka
nedavno učinila nešto neobično: posjela je Nadju i njezinu sestru te im kazala da ne
razgovaraju s nepoznatim ljudima. Otišla je toliko daleko da im je rekla kako je bolje da
budu neljubazne, nego da poslušaju bilo kakav zahtjev nepoznatih ljudi. Nadja se
osvrnula iza sebe i pogledala prema kući.

170

Bosnaunited

Nije bila toliko daleko; potrči li, mogla bi biti tamo za desetak minuta.
Stvar je bila u tome da je žarko željela prošetati do svog omiljenog stabla koje se
nalazilo dalje nizvodno. Voljela se uspinjati u njegovu krošnju, sjediti i tamo sanjariti.
Ako to ne učini, ne dođe li do tog stabla, smatrat će ovu šetnju neuspjehom. Zamišljala je
ovo kao vojni zadatak: dođe li do stabla, uspjela je. Naglo je odlučila, jednostavno neće
razgovarati s ovim čovjekom: samo će proći pored njega, a ako joj se obrati, poželjet će
mu dobru večer bez zaustavljanja.
Nastavila je koračati stazom, a muškarac joj je bio sve bliže. Je li ubrzao korak?
Činilo se da jest. Bilo je premračno da bi mu vidjela lice. Nosio je neku vrstu šešira.
Pomaknula se prema rubu staze, ostavljajući mu dovoljno mjesta da prođe pored nje.
Razdvajalo ih je tek nekoliko metara. Nadja se odjednom prestrašila, osjetivši snažnu
potrebu da ga zaobiđe. Nije razumjela zašto. Krivila je svoju majku za to. Borbene
pilotkinje nisu se nikoga bojale. Potrčala je. Zabrinuvši se kako će time uvrijediti ovog
gospodina, povikala je:
"Dobra večer!"
Slobodnom rukom Andrej ju je zgrabio oko struka, podigavši njezino krhko tijelo
u zrak i približivši njezino lice svojem, piljeći joj u oči.
Prestravila se, zadržala je dah, a njezino sitno tijelo ukočilo se od straha.
A onda se nasmijala. Oporavivši se od iznenađenja, omotala je ruke oko očeva
vrata.
"Preplašio si me."
"Zašto si vani ovako kasno?"
"Htjela sam prošetati."
"Zna li ti majka da si vani?"
"Zna."
"Lažeš."
"Ne lažem. Zašto dolaziš iz ovog pravca? Nikad ne dolaziš iz ovog pravca. Gdje si
bio?"
"Radio sam. Imao sam nekog posla u jednom selu malo izvan grada.
Mogao sam se vratiti jedino pješice. Udaljeno je dva sata hoda."
"Sigurno si umoran." Da, jesam.
"Mogu li ti ja nositi torbu?"
"Ali ja nosim tebe, pa čak i da ti dam svoju torbu, još ću uvijek nositi njezinu
težinu."
"Mogla bih sama hodati i nositi tvoju torbu."
"Mislim da ću moći sam."
"Oče, drago mi je da si stigao kući."
Još uvijek držeći kćer u naručju, torbom je odgurnuo ulazna vrata.
Zakoračio je u kuhinju. Njegova mlada kći potrčala je prema njemu kako bi ga
pozdravila. Promatrao je zadovoljstvo svoje male obitelji zbog njegova dolaska. Očito su
podrazumijevali da će se vratiti nakon svakog izbivanja.
Nadja je promatrala mačku. Očito ljubomorna zbog pažnje koju joj je poklanjao
njezin otac, mačka je skočila s prozora i pridružila se obiteljskom pozdravu, trljajući se o
njegovu nogu. Dok ju je Andrej spuštao na pod, Nadja je slučajno nagazila na mačju šapu,

171

Bosnaunited

zbog čega je mačka glasno mjauknula i pobjegla. Prije nego što je uspjela osjetiti i
najmanji tračak zadovoljstva, otac ju je zgrabio za ručni zglob, čučnuo i zagledao se u nju
kroz debela kvadratna stakla svojih naočala, lica uzdrhtala od bijesa. "Da je više nikad
nisi taknula!"

Nadja je htjela zaplakati. Umjesto toga, ugrizla se za usnu. Već je naučila da
plakanje nije ostavljalo nikakav dojam na njezina oca.

Andrej je pustio zglob svoje kćeri i uspravio se. Postao je nervozan i bilo mu je
vruće. Pogledao je u svoju ženu. Ona nije krenula prema njemu, ali se nasmiješila.

"Jesi li jeo?"
"Moram pospremiti svoje stvari. Nisam gladan." Njegova ga žena nije pokušala ni
zagrliti ni poljubiti, ne pred djecom. Bio je strog u vezi tih stvari. Ona je razumjela. "Je li
posao bio uspješan?"
"Žele da opet otputujem za nekoliko dana. Nisam siguran na koliko dugo."
Ne čekajući njezin odgovor jer se već osjećao klaustrofobično, krenuo je prema
vratima koja su vodila u podrum. Mačka ga je slijedila uzidgnuta repa, uzbuđena.
Zaključao je vrata za sobom i počeo se spuštati stepenicama, osjetivši odmah
olakšanje sad kad je bio sam. Ranije je u podrumu živio postariji bračni par, ali nakon što
je žena umrla, muž se preselio k sinu u stan. Uprava za smještaj još nije poslala nikog da
ih zamijeni. Ovo nije bila ugodna prostorija: podrum ukopan u riječnu obalu. Cigle su
neprestano bile vlažne. Zimi je soba bila zaleđena. Unutra se nalazila buržujka, peć na
drva koju je bračni par bio prisiljen ložiti osam mjeseci u godini. Usprkos mnogim
nedostacima, podrum je imao i jednu prednost. Bio je njegov. U jednom je kutu imao
stolicu, a u drugom uski krevet koji je pripadao bračnom paru. Ponekad je, kad su uvjeti
bili podnošljivi, spavao ovdje dolje. Zapalio je plinsku svjetiljku te se ubrzo pojavila i
druga mačka, ušavši kroz rupu u zidu gdje su cijevi iz buržujke izlazile van.
Otvorio je torbu. Među papirima i ostacima ručka nalazila se staklenka čvrsto
zatvorena poklopcem. Skinuo ga je. U staklenci, umotan u staro izdanje Pravde koje je
bilo natopljeno krvlju, nalazio se želudac djevojčice koju je ubio prije nekoliko sati.
Zgulio je papir, pazeći pritom da ništa ne ostane zalijepljeno za meso. Stavio je želudac
na kositreni tanjur, razrezavši ga prvo na trakice, a potom u kockice. Kad je završio,
zapalio je vatru u peći. Kad je peć bila dovoljno vruća za pečenje, oko Andreja se motalo
već šest mačaka.
Ispržio je meso, čekajući da poprimi smeđu boju prije nego što ga je vratio na
tanjur. Stajao je tako neko vrijeme, gledajući kako mu se mačke motaju oko nogu,
uživajući u prizoru njihove gladi, ne spuštajući hranu, dražeći ih, slušajući ih kako cvile.
Bile su očajnički gladne, izluđene mirisom prženog mesa.
Nakon što se zasitio ovakvog poigravanja, spustio je tanjur na tlo.
Mačke su se stisnule uokolo tanjura i počele jesti, predući od užitka.
Iznad njih, Nadja je zurila u podrumska vrata, pitajući se kako to da su njezinu
ocu mačke bile draže od vlastite djece. Bit će kod kuće samo dva dana. Ne, nije se smjela
ljutiti na oca. Nije ga htjela kriviti, mačke su bile krive. Pala joj je na pamet jedna ideja.
Ne bi bilo teško ubiti mačku. Ali bilo bi teško poslije izbjeći očev gnjev.

172

Bosnaunited

Istoga dana

U Vorovskoj ulici, Lav i Raisa priključili su se redu ispred trgovine prehrambenih
proizvoda. Trebat će im nekoliko sati da udu u trgovinu i naruče što im treba, prije nego
što stanu u drugi red kako bi platili svoju narudžbu. Nakon toga ih je čekao i treći red u
kojem će preuzeti namirnice. Mogli su u ovim redovima bez problema provesti i do četiri
sata, neupadljivo čekajući da se Ivan vrati kući.

Ne uspjevši navesti Galinu Saporinu na razgovor, prijetila im je opasnost da se iz
Moskve vrate praznih ruku. Galina je odgurnula Raisu od sebe, zalupivši joj vrata pred
nosom. Našavši se u hodniku, okruženi susjedima od kojih su neki možda bili doušnici,
ona i Fjodor nisu mogli pokušati ponovno. Postojala je i mogućnost da su Galina i njezin
muž pozvali Snage sigurnosti. Lav je smatrao da je to bilo malo vjerojatno. Galina je očito
vjerovala kako je najsigurnije bilo ne činiti ništa; pokuša li nešto dojaviti KGB-u, bila je u
opasnosti da inkriminira samu sebe, da skrene pažnju na sebe. To im je bila slaba utjeha.
Njihovo jedino postignuće dosad bilo je uključenje Fjodora i njegove obitelji u istragu.
Lav je naložio Fjodoru da sve informacije do kojih dođe pošalje Nesterovu, budući da su
agenti presretali pisma adresirana na Lava. Ipak, nisu bili ništa bliže saznanju kakvog su
čovjeka tražili.

Zbog toga je Raisa inzistirala na razgovoru s Ivanom. Koju su drugu opciju imali
doli napustiti grad praznih ruku? Lav je nevoljko pristao.

Raisa nije uspjela Ivanu poslati poruku. Nisu mu mogli poslati pismo niti ga
telefonski kontaktirati. Odlučila je riskirati, nadajući se da će biti kod kuće. Ali znala je da
je rijetko napuštao Moskvu, a i kad jest, bilo je to uvijek nakratko. Nije odlazio na odmor,
nije ga zanimalo ladanje. Ako nije bio kod kuće, onda je vjerojatno bio uhićen. Mogla se
samo nadati da je bio siguran. Iako se radovala ponovnom susretu s njim, nije gajila
iluzije. Bit će to neugodan susret. Bila je s Lavom, muškarcem kojeg je Ivan mrzio, kao
što je mrzio sve agente KGB-a, bez iznimke. Medu njima nije bilo onih dobrih. Ipak,
njegova antipatija spram Lava nije bilo ono što ju je najviše brinulo. Bila je to njezina
simpatija prema Ivanu. Iako Lava nikad nije seksualno prevarila, prevarila ga je s Ivanom
u gotovo svakom drugom smislu, intelektualno, emocionalno, kritizirajući ga potajice.
Sprijateljila se s muškarcem koji je sebe definirao kao suprotnost svemu što je Lav
predstavljao. Bilo je nečeg strašnog u upoznavanju ove dvojice muškaraca. Htjela je što
prije reći Ivanu kako Lav više nije bio isti i kako se promijenio, kako je njegova slijepa
vjera u Državu bila slomljena, uništena. Htjela mu je objasniti kako je bila u krivu u vezi
svog muža. Htjela je da obojica shvate da su razlike medu njima bile manje nego što su to
mislili. Ali za to nije bilo pretjerane nade.

Lav se nije veselio upoznavanju s Ivanom - Raisinom srodnom dušom. Bit će
prisiljen promatrati kako između njih vrcaju iskre, prisiljen izbliza promotriti muškarca
za kakvog bi se Raisa bila udala samo da je mogla birati. To ga je još uvijek boljelo.

Više od gubitka položaja, više od gubitka vjere u Državu. Bio je slijepo vjerovao u
ljubav. Možda se držao ideje ljubavi kako bi izdržao prirodu svog posla. Možda je
podsvjesno trebao vjeru u ljubav kako bi potaknula čovječnost u njemu. To bi objasnilo
ekstremna opravdanja koja je stvorio kako bi racionalizirao njezinu hladnoću spram
sebe. Odbijao je vjerovati da ga je mrzila. Umjesto toga, zatvarao je oči i čestitao samom
sebi na tome što je imao sve.

Roditeljima je rekao kako je ona bila žena o kakvoj je oduvijek sanjao. Bio je u

173

Bosnaunited

pravu - to je sve što je ikad bila, san, fantazija, a ona je mudro igrala svoju ulogu u strahu
za vlastitu sigurnost, povjeravajući Ivanu svoje prave osjećaje.

Fantazija je razbijena prije nekoliko mjeseci. Ali zašto rane nisu zacjeljivale?
Zašto nije mogao krenuti dalje, riješiti se tih osjećaja kao što se riješio odanosti KGB-u?
Predanost KGB-u uspio je zamijeniti predanošću ovoj istrazi. Ali nije imao nikog drugog
koga bi mogao voljeti; i nikad nije bilo nikog drugog. Istina je bila da se nije mogao
osloboditi slabašne nade, fantazije kako bi ga Raisa možda jednom mogla istinski
zavoljeti. Iako je nevoljko vjerovao svojim osjećajima nakon što su ga tako prevarili u
prošlosti, osjećao je da su on i Raisa bili bliži nego ikad ranije. Je li to bio tek rezultat toga
što su zajedno radili? Bila je istina da se više nisu ljubili i vodili ljubav. Otkad mu je Raisa
rekla istinu o njihovoj vezi, osjećao je kako to ne bi bilo ispravno. Bio je prisiljen
prihvatiti činjenicu kako joj sva njihova prijašnja seksualna iskustva nisu ništa značila -
ili još gore, kako su joj bila neugodna. Ipak, daleko od toga da je vjerovao kako su ih u
prošlosti okolnosti držale zajedno. Ti imaš mene. Ja imam tebe. Lav je mislio da su ih
okolonosti zapravo razdvajale. On je bio simbol Države, i to Države koju je Raisa
prezirala. Ali sad je bio samo Lav, lišen moći i ogoljen od sustava koji je toliko prezirala.

Bili su gotovo na vratima trgovine kad su na drugom kraju ulice ugledali Ivana.
Nisu ga zažvali, niti su na bilo koji drugi način skretali pažnju na sebe, nisu se micali iz
reda dok su ga promatrali kako ulazi u svoju zgradu. Raisa se spremala napustiti red, ali
ju je Lav uhvatio za nadlakticu i spriječio u njezinoj namjeri. Ivan je bio disident: možda
su ga slijedili. Lav je pomislio kako je možda šuplja kovanica koju je pronašao u njihovu
stanu pripadala Ivanu: možda je bio špijun.

Što je radila medu njezinom odjećom? Je li se Raisa bila razodjenula u Ivanovu
stanu i pritom slučajno pokupila kovanicu? Lav je odbacio ove misli, svjestan kako se to
samo ljubomora poigravala njime.

Pregledao je ulicu. Pred Ivanovim stanom nije bilo agenata. Bilo je nekoliko očitih
mjesta za nadzor - predvorje kina, ovaj red za hranu, zaklonjene veže. Bez obzira na
agentove sposobnosti, nadgledanje zgrade bilo je teško jer se radilo o sasvim
neprirodnoj aktivnosti: trebalo je nepomično stajati, sam, ne radeći apsolutno ništa.
Nakon nekoliko minuta bio je siguran kako Ivana nitko nije nadgledao. Ne trudeći se dati
razlog, niti glumiti kako su zaboravili novčanik, napustili su red upravo u trenutku kad
su konačno trebali ući u trgovinu. Bilo je to sumnjivo, ali Lav je računao na to da se
većina ljudi ipak neće htjeti petljati u tuda posla.

Ušli su u zgradu i krenuli uz stepenice. Raisa je pokucala na vrata.
Iznutra su se začuli koraci. Potom nervozno pitanje. "Da?"
"Ivane, Raisa je."
Začulo se pomicanje zasuna. Ivan je oprezno otvorio vrata. Vidjevši Raisu, njegove
je sumnjičavosti nestalo i nasmiješio se. Ona je uzvratila osmijehom.
Nekoliko stepenica niže, Lav je promatrao njihov susret u polutami hodnika. Bilo
joj je drago što ga vidi, bili su opušteni. Ivan je otvorio vrata, zagrlio je, sretan što je još
uvijek živa.
Tek je tad primijetio Lava. Osmijeh mu je u trenu nestao s lica.
Odmaknuo se od Raise, odjednom je bio nesiguran i pogledavao je njezin izraz
lica, provjeravajući je li ovo neka vrsta izdaje. Osjetivši njegovu nelagodu, rekla je:
"Moramo ti mnogo toga objasniti." "Zašto ste ovdje?"
"Bilo bi bolje da razgovaramo unutra." Ivan nije djelovao uvjereno.

174

Bosnaunited

Raisa mu je dodirnula ruku. "Molim te, vjeruj mi."
Stan je bio malen, lijepo namješten, ulaštenog drvenog poda. Bilo je u njemu
knjiga: na prvi se pogled činilo da se radilo samo o odobrenim naslovima: Gorki, politički
traktati, Marx. Vrata spavaće sobe bila su zatvorena, a u dnevnoj sobi nije bilo kreveta.
Lav je pitao: "Jesmo li sami?"
"Djeca su kod mojih roditelja. žena mi je u bolnici. Ima tuberkulozu."
Raisa mu je opet dotaknula ruku. "Ivane, žao mi je."
"Mislili smo da si uhićena. Bojao sam se najgoreg." "Imali smo sreće.
Premješteni smo u grad zapadno od Ura-Lav me odbio prijaviti kao izdajicu." Ivan
nije uspio prikriti izraz iznenađenja, kao da je to što je Lav učinio bilo ravno čudu.
Povrijeđen, Lav je ipak nastavio šutjeti dok je Ivan zurio u nj, procjenjujući ga. "Zašto si
odbio?" "Ona nije špijunka." "Kao da te istina prije zaustavila?" Raisa ga je prekinula.
"Nemojmo sad ulaziti u to." "Ali to je važno. Radiš li još uvijek za KGB?" "Ne,
degradiran sam u milicajca." "Degradiran? Lako si se izvukao." Ovo je bilo izrečeno
optužujućim tonom. "To je samo privremena odgoda, degradacija, progon - produžena
kazna u zabačenom kutku zemlje" želeći ga umiriti, Raisa je dodala: "Nitko nas nije
slijedio. Sigurni smo u to."
"Prešli ste dug put do Moskve. Zašto?" "Trebamo pomoć." Ovo ga je zbunilo.
"Kako vam ja mogu pomoći?"
Lav je svukao kaput, džemper, košulju - došavši tako do dokumenata zalijepljenih
za tijelo. Ukratko je iznio cijeli slučaj i ponudio Ivanu papire. Ivan ih je uzeo, ali ih nije
pogledao, već se zavalio u stolicu i odložio papire na stol do sebe. Trenutak kasnije
ponovno je ustao, uzeo lulu i pažljivo je napunio.
"Pretpostavljam da milicija ne istražuje ova ubojstva?"
"Svi su ovi slučajevi pogrešno riješeni, zataškani, ili pripisani mentalno
bolesnima, političkim neprijateljima, pijancima, beskućnicima. Nitko ih nije povezao."
"A vas dvoje sad zajedno radite...?"
Raisa je porumenjela.
"Da, zajedno radimo."
"Ti mu vjeruješ?"
"Da, vjerujem mu."
Lav je bio primoran šutjeti dok mu je Ivan ispitivao ženu, detaljno istražujući
prirodu njihove veze pred njim. "Zajednički planirate riješiti ovaj slučaj?" Lav je
odgovorio:
"Ako Država ne želi, morat će ljudi sami."
"Govoriš kao pravi revolucionar. Osim što si ti, Lave, proveo cijeli svoj život
ubijajući za Državu - bilo u ratu ili u miru, bilo Nijemce ili Ruse, ili koga god ti je Država
naložila mrziti. I sad bih ja trebao vjerovati da si odbacio službenu politiku i počeo
misliti svojom glavom? Ne vjerujem. Mislim da je ovo zamka. žao mi je Raisa, ali mislim
da on pokušava povratiti svoj položaj u KGB-u. Prevario te, a sad želi prevariti i mene."
"Nije Ivane. Pogledaj dokaze. Oni su stvarni, ne radi se o obmani."
"Već jako dugo ne vjerujem papirnatim dokazima, ni ti ne bi trebala."
"Vidjela sam jedno od ovih tijela, jednog dječaka izrezana trbuha, usta napunjenih
mljevenom korom drveta. Vidjela sam ga, Ivane. Bila sam tamo. Netko je ovo učinio tom

175

Bosnaunited

djetetu, netko je uživao u tome i neće prestati. A milicija ga neće uhvatiti. Znam da nam
nemaš razloga vjerovati. Ali ja ti ne mogu ništa dokazati. Ako mi ne možeš vjerovati,
onda mi je žao što smo dolazili ovamo."

Lav je zakoračio naprijed, spreman pokupiti papire. Ivan je položio ruku na njih.
"Pogledat ću ih. Navucite zavjese. I sjednite, oboje, činite me nervoznim."
U sobi koja je zastorima bila odsječena od vanjskog svijeta, Lav i Raisa sjedili su
pored Ivana i prepričavali mu detalje cijelog slučaja, navodeći sve informacije za koje su
vjerovali da bi mogle biti od koristi. Lav je ukratko iznio svoje zaključke.
"Ubojica uspijeva uvjeriti djecu da ga slijede. Tragovi u snijegu tekli su paralelno,
dječak je pristao na šetnju šumom. Iako se ovi zločini čine ludima, očiti bi luđak
nesuvislo brbljao, očiti bi luđak preplašio ovu djecu." Ivan je kimnuo glavom.
"Slažem se."
"Budući da se ovom zemljom vrlo teško kretati bez određenog razloga, on
zasigurno ima posao koji uključuje putovanja. Sigurno ima i papire koji to potvrđuju.
Uklopljen je u društvo, pristojan, ugledan. Ono na što ne možemo dati odgovor je..."
"Zašto to radi?"
"Kako ga mogu uhvatiti ako ne razumijem zašto to radi? Nemam njegovu sliku u
glavi. Kakav je to čovjek? Je li mlad ili star? Bogat ili siromašan? Jednostavno nemamo
pojma kakvu osobu tražimo - osim u osnovnim crtama. Znamo, dakle, da ima posao i da
izvana izgleda kao normalna osoba. Ali takvi smo gotovo svi."
Ivan je pušio lulu i upijao Lavove riječi.
"Bojim se da vam ne mogu pomoći." Raisa se nagnula prema njemu.
"Ali ti imaš zapadnjačke članke o ovakvim vrstama zločina, o ubojstvima koja nisu
motivirana uobičajenim razlozima?"
"Što će vam oni reći? Mogao bih skupiti nekoliko članaka. Ali to ne bi bilo
dovoljno da dobijete sliku ovog čovjeka. Ne možete izraditi njegov profil iz dva ili tri
senzacionalistička teksta zapadnjačkog novinarstva."
Lav se vrpoljio na stolici. Ovo je bio gubitak vremena. Ono što još više zabrinjava:
jesu li si postavili nedostižan cilj? Nisu bili opremljeni, ni materijalno ni intelektualno, za
rješavanje ovog slučaja.
Ivan je povukao dim iz lule i promatrao njihovu reakciju.
"Međutim, znam čovjeka koji bi vam mogao pomoći. Zove se profesor Zazajev,
umirovljeni psihijatar, bivši KGB-ov ispitivač.
Nakon što je oslijepio, doživio je veliku promjenu, prosvjetljenje, baš kao i ti,
Lave. Sad je prilično aktivan u podzemnim krugovima.
Možete mu ispričati ovo što ste upravo meni ispričali. Možda će vam on moći
pomoći.
"Možemo li mu vjerovati?"
"Isto koliko i bilo kom drugom."
"Što on točno može napraviti?"
"Pročitat ćete mu sve ove dokumente, opisati fotografije: možda će biti u stanju
rasvijetliti o kakvoj se ovdje osobi radi, koliko je star, iz kakve je obitelji, takve stvari."
"Gdje on živi?"
"Neće vam dopustiti da mu dođete u stan. Vrlo je oprezan. On će doći ovamo, ako

176

Bosnaunited

će uopće doći. Probat ću ga uvjeriti, ali ne mogu vam ništa obećati." Raisa se nasmiješila:
"Hvala ti."
Lav je bio zadovoljan: stručnjak je bio bolja ideja od nekakvih novinskih članaka.

Ivan je ustao, spustio svoju lulu i otišao do ormarića na kojem je stajao telefon.
Telefon.
Ovaj je čovjek imao telefon u stanu, u svom urednom, dobro namještenom stanu.

Lav je razgledavao stan. Nešto nije bilo u redu.
Ovo nije bio obiteljski stan. Kako to da je živio u ovakvoj raskoši? I kako je uspio

izbjeći uhićenje? Trebali su ga privesti nakon njihova izgnanstva. Naposljetku, KGB je
imao dosje o njemu: Vasilij je Lavu pokazao fotografije. Kako je izbjegao vlastima?

Poziv je bio uspostavljen. Ivan je započeo razgovor. "Profesore Zazajev, ovdje
Ivan Sukov. Trebam vašu pomoć u vezi jedne zanimljive stvari. Ne mogu o tome preko
telefona. Jeste li slobodni?

Biste li mogli doći do mene? Da, odmah ako je to moguće."
Lav je postao nervozan. Zašto ga je nazvao profesorom ako su bili tako bliski?
Zašto bi ga tako nazvao, osim ako to nije napravio zato da uvjeri njih dvoje? Ovo je bilo
pogrešno. Sve je bilo pogrešno.
Lav je skočio tako da je njegova stolica odletjela na pod. Bio je na drugoj strani
sobe prije nego što je Ivan uspio reagirati, zgrabio je telefon i omotao žicu oko Ivanova
vrata. Stajao mu je iza leda, naslonjen na zid u kutu sobe, stežući žicu, daveći ga. Ivanove
noge klizile su ulaštenim podom, dahtao je, nije mogao govoriti. Šokirana, Raisa je ustala.
"Lave!"
Lav je primaknuo prst ustima, dajući joj znak da ušuti. Dok je žica još uvijek bila
omotana oko Ivanova vrata, podigao je slušalicu i primaknuo je uhu.
"Profesore Zazajev?"
Netko je poklopio slušalicu. Krenuli su. "Lave, pusti ga!"
Ali Lav je stegnuo žicu još jače. Ivanovo lice poprimalo je crvenu boju.
"On je tajni operativac. Pogledaj kako živi. Pogledaj mu stan. Ne postoji profesor
Zazajev. Upravo je nazvao nekog iz državne sigurnosti. Krenuli su ovamo."
"Lave, griješiš. Ja ga poznajem."
"On je lažni disident, ubačen u podzemlje kako bi mogao prijavljivati druge
protudržavne elemente, prikupljati dokaze protiv njih."
"Lave, nisi u pravu."
"Ne postoji profesor. Oni dolaze. Raisa, nemamo puno vremena!
Ivan je prstima panično grabio žicu. Raisa je zatresla glavom, gurajući svoje prste
pod žicu, ublažavajući tako njezin stisak.
"Pusti ga, neka nam objasni."
"Nisu li svi tvoji prijatelji uhićeni, svi osim njega? Ona žena, Zoja, odakle misliš da
je KGB dobio njezino ime? Nisu je uhitili zbog molitve. To im je bila tek izlika."
Ivanove su noge nastavile kliziti sve dalje niz ulašteni pod, pa je Lav sad morao
pridržavati svu njegovu težinu. Neće još dugo izdržati.
"Raisa, meni nikad nisi pričala o svojim prijateljima. Nikad mi nisi vjerovala.
Kome si se povjeravala? Razmisli!"

177

Bosnaunited
Raisa je gledala u Lava, pa u Ivana. Jedna stvar bila je istinita: svi su njezini
prijatelji bili mrtvi ili uhićeni, svi osim njega. Zatresla je glavom, odbijajući u to
povjerovati - bila je to paranoja, paranoja koju je stvorila Država u kojoj je svaka
optužba, bez obzira koliko nevjerojatna, bila dovoljan razlog za smaknuće. Primjetila je
kako je Ivan pokušavao otvoriti ladicu ormarića. Pustila je žicu.
"Lave, čekaj!" "Nemamo vremena." "Čekaj!"
Otvorila je ladicu i počela prekapati po njoj. Unutra se nalazio oštar nož za
otvaranje pisama - očito je za njim Ivan posezao. Nije ga mogla kriviti zbog toga. Na dnu
ladice nalazio se njegov primjerak knjige Kome zvono zvoni. Zašto knjiga nije bila
skrivena? Uzela ju je. U njoj je pronašla list papira. Na njemu je bio popis imena: ljudi
kojima je posudio knjigu. Neka su od njih bila prekrižena. Njezino je ime bilo prekriženo.
Na drugoj strani papira bio je popis onih kojima je tek namjeravao posuditi knjigu.
Okrenula se prema Ivanu, unijevši mu drhtavom rukom papir u lice.
Je li postojalo bezazleno objašnjenje? Ne, znala je da nije. Nijedan disident ne bi
bio toliko neoprezan da napiše popis imena. Posuđivao je knjigu kako bi inkriminirao
druge.
Lav je jedva pridržavao Ivana.
"Raisa, okreni se."
Ona ga je poslušala i otišla na drugi kraj sobe, odakle je, još uvijek držeći knjigu u
ruci, slušala kako Ivan udara nogama o namještaj.

178

Bosnaunited

Istoga dana

Budući da se radilo o agentu Službe državne sigurnosti, Ivanova će smrt odmah
biti označena kao ubojstvo, zločin koji je zasigurno počinio netko tko se opirao sustavu,
protusovjetski element. Počinitelj je bio autsajder, nevjernik, time će se opravdati
sveobuhvatna istraga.

Nije bilo potrebe da se išta prikriva. Srećom za Lava i Raisu, Ivan je sigurno imao
mnogo neprijatelja. Bio je to čovjek koji je prolazio kroz život izdajući intelektualno
radoznale građane, mameći ih obećanjem o cenzuriranom materijalu kao što
grabežljivac mami svoj plijen neodoljivim mamcem. Cenzurirani materijal davala mu je
Država.

Prije nego što su napustili stan, Raisa je uzela popis imena i tutnula ga u džep. Lav
je na brzinu skupio dokumente o slučaju. Nisu imali pojma koliko će dugo trebati Službi
državne sigurnosti da odgovori na Ivanov poziv. Otvorili su ulazna vrata i potrčali niz
stepenice, a onda se prisilili na usporeni hod niz ulicu. Došavši do kraja ulice, osvrnuli su
se unatrag. U zgradu su ulazili agenti.

Nitko u Moskvi nije imao razloga vjerovati da su se Lav i Raisa vratili. Oni neće
biti prvi osumnjičeni. Agent na čelu istrage, ako mu Lav uopće padne na pamet, nazvat će
KGB u Vualsku i saznati da su on i Raisa u planinama. Alibi će izdržati ako se ne pojavi
svjedok koji je vidio muškarca i ženu kako ulaze u stambenu zgradu. Ako se to desi, onda
će njihov alibi biti detaljnije ispitan. Ali Lav je znao da je sve ovo bilo nevažno. Čak i da
nije bilo dokaza, čak i da su zaista bili u planinama, ovo bi se ubojstvo moglo iskoristiti
za njihovo uhićenje.

Težina dokaza bila je potpuno nevažna.
U njihovoj trenutnoj situaciji odluka da posjeti svoje roditelje bila je čista drskost.
Ali prvi vlak za Vualsk kretao je tek u pet ujutro, i još važnije, Lav je znao kako mu je ovo
posljednja prilika da s njima razgovara. Iako ih od trenutka svog izgnanstva iz Moskve
nije smio kontaktirati, niti je dobio podatke o njihovu novom prebivalištu, on je ipak
prije nekoliko tjedana uspio saznati njihovu adresu. Znajući kako su različite državne
službe djelovale neovisno jedna o drugoj, vjerovao je kako ispitivanje o novoj adresi
Stepana i Ane u Upravi za smještaj neće odmah biti dojavljeno KGB-u. Za svaki se slučaj
lažno predstavio, pokušavajući ostaviti dojam kako zove po službenoj dužnosti, pa je
upitao za još nekoliko adresa, uključujući i onu Galine Šaporine. Iako nijedno drugo ime
nije bilo registrirano, uspio je dobiti adresu svojih roditelja. Vasilij je možda očekivao
ovaj njegov poziv, možda je upravo on i naredio da mu se izda adresa. Znao je da su
Lavova najveća slabost u progonstvu bili njegovi roditelji. Ako ga je htio uhvatiti kako
krši naredbe, onda su njegovi roditelji bili savršena zamka. Ali Lav ipak nije vjerovao
kako su njegovi roditelji bili pod neprestanim nadzorom već četiri mjeseca. Bilo je
vjerojatnije da su ljudi s kojima su bili prisiljeni dijeliti stan bili špijuni. Morao je doći do
svojih roditelja, a da pritom druga obitelj to ne sazna, ne vidi i ne čuje. O toj je
tajnovitosti ovisila sigurnost njegovih roditelja, jednako kao i njegov i Raisin život.
Uhvate li ih, bit će povezani s Ivanovim ubojstvom i cijela će Lavova obitelj umrijeti,
možda čak i prije zore.
Lav je bio spreman prihvatiti takav rizik. Morao se oprostiti s njima.
Stigli su u Vornocovsku ulicu. Kuća je bila stara, izgrađena prije Revolucije - jedna

179

Bosnaunited

od onih koje su vlasti podijelile u stotine sićušnih stanova, međusobno odijeljenih tek
prljavim plahtama obješenima preko konopaca. U njima nije bilo ni tekuće vode ni
zahoda. Lav je vidio kako su kroz prozore virile cijevi kroz koje je izlazio dim iz peći na
drva. Bio je to najprljaviji i najjeftiniji način grijanja. On i Raisa odlučili su čekati pravi
trenutak za ulazak, nadgledajući zgradu sa sigurne udaljenosti. Na vrat su im slijetali
komarči, primoravajući ih da se neprestano udaraju sve dok im dlanovi nisu postali
prekriveni točkicama njihove vlastite krvi. Lav je znao da bez obzira na to koliko dugo
stajao ovdje, neće moći utvrditi sa sigurnošću je li ovo bila zamka ili ne. Morao je ući.
Okrenuo se prema Raisi. Prije nego što je progovorio, ona je rekla:

"Ja ću čekati ovdje."
Raisa se osjećala posramljenom. Vjerovala je Ivanu, a njezino je povjerenje bilo
temeljeno na privlačnosti njegovih knjiga i novina, njegovih priča o zapadnjačkoj kulturi,
njegovih navodnih planova za pomoć ključnim disidentskim piscima da prokrijumčare
svoja djela na zapad. Laži. Same laži - koliko je pisaca i protivnika režima uhvatio u
zamku? Za koliko su rukopisa bili uskraćeni samo zato jer ih je on spalio? Koliko je
pisaca i umjetnika poslao čekistima na uhićenje?
Osvojio ju je svojim očitim suprotnostima s Lavom. Suprotnosti su bile maska.
Disident je cijelo vrijeme bio agent, a agent je postao proturevolucionar. Disident ju je
izdao, agent spasio. Nije se mogla oprostiti s Lavovim roditeljima u društvu svog muža,
stajati pored njega kao da mu je cijelo vrijeme bila odana, zaljubljena žena. Lav ju je uzeo
za ruku:
"Bilo bi mi drago da ovo učinimo zajedno."
Vrata zgrade bila su otključana. Unutra je zrak bio vruć i ustajao, pa su se odmah
počeli znojiti: odjeća im se lijepila za leda. Vrata stana 27, na prvom katu, bila su
zaključana. Lav je već provalio u mnoge stanove. Stare brave obično je bilo teže provaliti
od modernih.
Vrškom džepnog nožića skinuo je metalnu oplatu i otkrio mehanizam za
zaključavanje. Gurnuo je oštricu noža u nj, ali se vrata nisu otvarala. Obrisao je znoj s
čela, zastavši na trenutak, duboko dišući zatvorenih očiju. Obrisao je ruke o hlače,
ignorirajući komarce - samo neka bodu. Otvorio je oči. Koncentriraj se. Brava se otvorila -
škljoc.
Jedina svjetlost u sobi dolazila je kroz prozor koji je gledao na ulicu.
Soba je zaudarala po usnulim tijelima. Lav i Raisa čekali su na vratima da im se
oči prilagode na tamu. Mogli su razaznati obrise triju kreveta: u dvama su krevetima
ležali odrasli parovi. U najmanjem je krevetu, činilo se, spavalo troje djece. U prostoru
kuhinje spavalo je još dvoje djece, na prostirkama, na podu, pod stolom, poput pasa. Lav
je pogledao usnule odrasle parove. Tu nije bilo njegovih roditelja.
Jesu li mu dali pogrešnu adresu? Takva nesposobnost bila je uobičajena. Možda
su mu namjerno dali pogrešnu adresu?
Ugledavši obris još jednih vrata, krenuo je prema njima, a pod nogama su mu
zaškripale daske. Raisa je hodala za njim uz mnogo manje buke. Par u najbližem krevetu
počeo se meškoljiti. Lav je zastao, čekajući da se umire. Nastavio je, Raisa za njim.
Otvorio je druga vrata.
U ovoj sobi nije bilo prozora, nikakve svjetlosti. Lav je morao ostaviti vrata
otvorenima kako bi mogao išta vidjeti. Uspio je razaznati dva kreveta medu kojima
gotovo nije bilo razmaka, čak ih ni prljava plahta nije dijelila. Na jednom krevetu ležalo je

180

Bosnaunited

dvoje djece. Na drugom odrasli par. Približio im se. To su bili njegovi roditelji, stisnuti
jedno uz drugo na uskom krevetu za jednu osobu. Lav se uspravio, okrenuo prema Raisi i
šapnuo:

"Zatvori vrata."
Primoran na kretanje u potpunom mraku, Lav je pipao duž kreveta, a onda
čučnuo uz uzglavlje svojih roditelja. Slušao je njihovo smireno disanje, zahvalan na
potpunoj tami. Plakao je. Soba u koju su bili protjerani bila je manja od kupaonice u
njihovu prijašnjem stanu. Nisu imali vlastitog prostora, ni načina da se izoliraju od druge
obitelji.
Poslali su ih ovamo da umru, i to s istom namjerom s kojom su Lava poslali u
Vualsk: poniženje.
Istovremeno im je oboma stavio dlanove preko usta. Osjetio je kako se bude,
preplašeni, napeti. Kako bi spriječio vikanje, prišapnuo im je:
"Ja sam. Lav. Budite tihi."
Napetost je nestala iz njihovih tijela. Maknuo je ruke s njihovih usta.
Čuo ih je kako sjedaju. Osjetio je majčine ruke na svom licu.
Dodirivala ga je u tami, ne mogavši ga vidjeti. Prsti su joj se zaustavili nakon što je
dotaknula njegove suze. Čuo joj je glas, jedva čujan šapat:
"Lave..."
Očeve ruke pridružile su se majčinima. Lav je pritisnuo njihove dlanove o svoje
obraze. Bio se zakleo da će se brinuti za njih i nije u tome uspio. Uspio je tek
promrmljati:
"Žao mi je."
Njegov je otac odvratio:
"Nemaš se zbog čega ispričavati. Ovako bismo živjeli cijeloga života da nije bilo
tebe."
Njegova se majka umiješala, glavom joj se rojio cijeli niz pitanja:
"Mislili smo da ste mrtvi. Rekli su nam da ste oboje uhićeni."
"Lagali su vam. Poslali su nas u Vualsk. Mene su degradirali, ali ne i uhitili. Sad
radim za miliciju. Pisao sam vam mnogo puta, tražeći da vam se proslijede moja pisma,
ali zasigurno su ih presretali i uništavali."
Djeca u susjednom krevetu počela su se meškoljiti, krevet je zaškripao. Svi su
utihnuli. Lav je pričekao dok nije opet začuo duboko ritmično disanje.
"Raisa je ovdje."
Usmjerio je njihove ruke prema njoj. Svi četvero držali su se za ruke.
Njegova je majka upitala: "Dijete?" "Nema ga."
Lav je dodao, ne želeći komplicirati ovaj susret. "Spontani pobačaj."
Raisa je ponovno progovorila, glasa nabijena osjećajima: "Žao mi je."
"Nisi ti kriva."
Ana je dodala:
"Koliko dugo ostajete u Moskvi? Možemo li se sutra sastati?"
"Ne, ne bismo uopće smjeli biti ovdje. Uhvate li nas, završit ćemo u zatvoru, kao i
vi. Odlazimo u zoru."

181

Bosnaunited

"Hoćemo li izaći da možemo razgovarati?" Lav je razmislio o ovome.
Nije bilo moguće da svi izađu iz stana bez da nekog probude.
"Ne možemo riskirati da se oni probude. Moramo ovdje razgovarati."
Svi su neko vrijeme šutjeli, ruku povezanih u tami. Konačno, Lav je progovorio:
"Moram vam pronaći bolji smještaj."
"Ne, Lave. Slušaj me. Često si se ponašao kao da je naša ljubav prema tebi
uvjetovana stvarima koje možeš učiniti za nas. Čak i kad si bio dijete. To nije istina.
Morate se koncentrirati na vlastite živote. Mi smo stari. Nije više važno gdje živimo.
Jedina stvar koja nas je održavala na životu bilo je iščekivanje nekakvih vijesti o tebi.
Moramo prihvatiti da je ovo naš posljednji susret. Ne smijemo raditi uzaludne
planove. Moramo se oprostiti dok možemo. Lave, ja te volim i ponosim se tobom. žao mi
je što nisi imao bolju vlast kojoj bi služio."
Anin je glas sad bio prilično smiren.
"Imate jedno drugo, volite se. Imat ćete dobar život, ja vjerujem u to.
Stvari će biti drugačije za vas i vašu djecu. Rusija će biti drugačija. Ja sam puna
nade."
Bila je to fantazija, ali ona je uživala vjerujući u nju i Lav joj nije htio proturječiti.
Stepan je uzeo Lava za ruku i tutnuo u nju omotnicu.
"Ovo je pismo koje sam ti napisao prije nekoliko mjeseci. Nisam ti ga imao priliku
dati jer su te preselili. Nisam ga htio slati poštom.
Pročitaj ga kad budeš sjedio u vlaku. Obećaj mi da ga nećeš pročitati ranije.
Obećaj mi."
"O čemu se radi?"
"Tvoja majka i ja dobro smo razmislili o sadržaju ovog pisma. U njemu je sve što
smo ti željeli reći, a nismo uspjeli iz ovog ili onog razloga. U njemu su stvari o kojima smo
davno trebali razgovarati."
"Oče..."
"Uzmi ga, Lave, zbog nas."
Lav je uzeo pismo i njih se četvero zagrlilo u tami posljedni put.

182

Bosnaunited

6. srpnja

Lav je prilazio vlaku, Raisa pored njega. Je li na peronu bilo više agenata nego
obično? Je li bilo moguće da su ih već tražili? Raisa je prebrzo hodala: nakratko ju je
uhvatio za ruku pa je usporila. Pismo koje su mu roditelji napisali ugurao je među papire
zalijepljene za prsa. Stigli su do svog vagona.

Ukrcali su se u prenapučeni vlak.
"Pričekaj me tu."
Kimnula je glavom. Ušao je u sićušni zahod, zaključavši vrata za sobom i spustivši
dasku kako bi umanjio smrad. Skinuvši jaknu i otkopčavši košulju, skinuo je i tanku
pamučnu vrećicu u kojoj su se nalazili dokumenti o ubojstvima. Bila je natopljena
znojem, a tinta iz natipkanih dokumenata napravila mu je otisak na koži kao da mu je
netko oslikao prsa slovima.
Pronašao je omotnicu s pismom i okretao je u ruci. Na njoj nije bilo imena, bila je
zgužvana, prljava. Pitao se kako su njegovi roditelji uspjeli sakriti ovo pismo od druge
obitelji, koja je sigurno pretražila svu njihovu imovinu. Jedno od njih moralo je držati
pismo kod sebe cijelo vrijeme, i danju i noću.
Vlak je krenuo, napuštali su Moskvu. Održao je obećanje. Sad ga je mogao
pročitati. Pričekao je da napuste stanicu prije nego što je otvorio omotnicu i razmotao
papir. Prepoznao je očev rukopis.
Lave, ni tvoja majka ni ja ne žalimo ni zbog čega. Volimo te. Stalno smo iščekivali
dan kad ćemo razgovarati s tobom o ovoj stvari. Na naše iznenađenje, taj dan nikad nije
došao. Mislili smo kako ćeš započeti razgovor kad budeš spreman. Ali nisi to učinio, uvijek
si se ponašao kao da se to nije ni dogodilo. Možda je bilo lakše zaboraviti? Zbog tog nismo
ništa rekli. Mislili smo da je to bio tvoj način suočavanja s prošlošću. Bojali smo se da si
izbrisao taj događaj iz pamćenja i da bi razgovor o tome samo izazvao patnju i bol.
Ukratko, bili smo sretni zajedno i nismo to htjeli uništiti. To je bilo kukavički od nas.
Još jednom ponavljam, i ja i tvoja majka jako te volimo i ne žalimo ni za čim.
Lave...
Lav je prestao čitati i okrenuo glavu od papira. Da, sjećao se što se dogodilo. Znao
je što će dalje pisati u pismu. I da, proveo je cijeli život pokušavajući to zaboraviti.
Presavio je pismo prije nego što ga je pažljivo rasparao u sitne komadiće. Ustao je,
otvorio prozor i izbacio komadiće van. Uhvaćeni u vjetru, nejednaki kvadratići papira
podigli su se uvis i nestali iz vida.

183

Bosnaunited

Jugoistočna Rostovska oblast
Šesnaest kilometara sjeverno od Rostova na Donu

Istoga dana

Nesterov je svoj zadnji dan u oblasti proveo u gradu Gukovo. Bio je u vlaku,
putovao je natrag u Rostov. Iako novine nisu pisale o zločinima, priče o ubojstvima djece
procurile su u javnost u obliku šapata i glasina. Zasad je milicija na svojim zatvorenim
područjima odbijala vidjeti ubojstva kao išta drugo doli odvojene, izolirane slučajeve. Ali
ljudi izvan milicije, neopterećeni teorijama o naravi zločina, počeli su ih povezivati.
Počela su kružiti neslužbena objašnjenja. Nesterov je čuo priču kako se radilo o divljoj
zvijeri koja je ubijala djecu u šumama oko Šahtija. Na različitim mjestima radilo se o
različitim zvijerima, a nadnaravna objašnjenja različitih vrsta kružila su cijelom oblasti.
Čuo je od jedne preplašene majke kako se radilo o zvijeri koja je dijelom životinja,
dijelom muškarac, o djetetu kojeg su odgojili medvjedi, pa je stoga mrzio svu normalnu
djecu i počeo ih jesti. Jedno je selo bilo uvjereno da se radilo o osvetničkom šumskom
duhu, pa su žitelji izvodili raskošne obrede ne bi li umirili tog demona.

Stanovnici rostovske oblasti nisu znali za postojanje sličnih slučajeva udaljenih
kilometrima. Vjerovali su da je ovo bila njihova pokora, zlo koje je samo njih mučilo. Na
određeni način, Nesterov se slagao s njima. Nije bilo sumnje da se nalazio u srcu ovog
zločina.

Koncentracija ubojstava bila je ovdje značajno veća nego igdje drugdje. Iako nije
nimalo vjerovao nadnaravnim objašnjenjima, bio je djelomice zaveden najuvjerljivijom i
najraširenijom od brojnih teorija, koja je tvrdila da su zločine činili nacistički vojnici koje
je Hitler ostavio za sobom kao svoj posljednji osvetnički čin: vojnici čija je naredba bila
ubijanje ruske djece. Ovi su nacistički vojnici uvježbali ruski način života, uklopivši se u
zajednicu, dok su sustavno ubijali djecu u skladu s unaprijed dogovorenim ritualom. To
bi objasnilo broj ubojstava, golemo geografsko područje, okrutnost i izostanak
seksualnog iskorištavanja. Nije se radilo o jednom ubojici, već o mnogo njih, možda
desetak, dvanaestak, koji su djelovali neovisno, putujući gradovima nasumice i birajući
svoje žrtve. Ova je teorija bila uzela toliko maha da su pojedine lokalne milicijske
jedinice, koje su tvrdile da su riješile sve zločine, počele privoditi sve koji su znali
njemački.

Nesterov je ustao. Protegnuo noge. Vozio se vlakom već tri sata. Bio je spor i
neudoban, a on nije bio naviknut na dugotrajno sjedenje.

Prošao je cijelim vagonom, otvorio prozor i promatrao kako se približavaju
svjetlima grada. Čuvši za ubojstvo dječaka imenom Petja, koji je živio na kolhozu blizu
Gukova, otputovao je do njegova doma jutros. Dječakove roditelje pronašao je bez
mnogo poteškoća.

Iako im se lažno predstavio, iskreno je objasnio kako radi na istrazi koja uključuje
slična ubojstva velikog broja djece. Dječakovi roditelji bili su žestoki zagovaratelji teorije
o nacističkim vojnicima, objašnjavajući mu kako su s Nijemcima možda surađivali i
ukrajinski izdajnici, pomažući im da se asimiliraju u društvo i potom krenu nasumice

184

Bosnaunited

ubijati. Dječakov je otac pokazao Nesterovu Petjin album poštanskih markica, koji su
čuvali u drvenoj kutiji pod svojim krevetom kao posvetu svome ubijenom sinu. Nijedno
od njih nije moglo gledati u markice bez plakanja. Nisu smjeli pogledati sinovo tijelo. Ali
čuli su što mu je učinjeno. Bio je rasporen kao da ga je napala divlja zvijer, a u usta mu je
bila nagurana zemlja kao da im je ubojica htio dodatno napakostiti. Otac, koji se borio u
Domovinskom ratu, znao je da su nacistički vojnici uzimali drogu kako bi postali okrutni,
nemoralni i nemilosrdni. Bio je siguran da su ovi ubojice bili proizvod neke slične
nacističke droge. Možda su poslali ovisni o pijenju dječje krvi. Zašto bi inače činili ovakve
zločine? Nesterov za njih nije imao riječi utjehe, samo obećanje da će počinitelj biti
uhvaćen.

Vlak je konačno stigao u Rostov. Nesterov se iskrcao i razmišljao samo o tome da
je uspio pronaći srce ovih zločina. Budući da je radio u rostovskoj miliciji, prije nego što
su ga premjestili u Vualsk prije četiri godine, nije imao problema s prikupljanjem
informacija. Prema najnovijim podacima kojima je raspolagao, broj djece ubijene u
sličnim okolnostima popeo se na pedeset sedam. Velik broj tih ubojstava dogodio se u
ovoj oblasti. Je li bilo moguće da su diljem zapadnog dijela zemlje operirali bivši
nacistički vojnici? Golem dio zemlje bio je neko vrijeme pod njemačkom okupacijom.
Sam Nesterov borio se u Ukrajini, te je svjedočio silovanjima i ubojstvima koje je vršila
vojska u povlačenju. Odlučivši ne priklanjati se nijednoj teoriji, odbacio je ustranu sva
objašnjenja koja je čuo. Lavova misija u Moskvi bila je od ključne važnosti za uvođenje
određenog stupnja profesionalnosti u nagađanja o identitetu ubojice. Nesterovljev je
zadatak bio prikupiti činjenice u vezi ubojičinog prebivališta.

Za vrijeme ovog odmora on i njegova obitelj odsjeli su u stanu njegove majke u
Novom Naselju u Rostovu, izgrađenom tijekom jednog od poslijeratnih stambenih
programa, sa svim karakteristikama tipičnim za takve zgrade koje su bile izgrađene kako
bi ispunile kvotu, a ne kako bi se u njima živjelo. Već su se raspadale: počele su se
raspadati prije nego što su uopće bile dovršene. Bez tekuće vode ili unutrašnjih zahoda,
nalikovale su njegovoj kući u Vualsku. On i Inesa dogovorili su se kako će reći njegovoj
majci da sad žive u novom stanu. Njegovu je majku utješila ova laž. Imala je osjećaj kao
da je i sama sad živjela u tom novom stanu. Približavajući se majčinu stanu, Nesterov je
pogledao na sat.

Otišao je jutros u šest, a sad je bilo gotovo devet navečer. Proveo je petnaest sati u
prikupljanju nevažnih informacija. Vrijeme mu je isteklo. Sutra su se vraćali kući.

Ušao je u dvorište. U njemu je visila oprana roba. Bilo je tu i njegove odjeće.
Provukavši se između odjeće, otvorio je vrata majčina stana i zakoračio u kuhinju.

Inesa je sjedila na drvenom stolcu, krvava lica, svezanih ruku. Za leđima joj je
stajao muškarac kojeg nije poznavao. Ne pokušavajući otkriti identitet ovog čovjeka, niti
što se točno događalo, Nesterov je nasrnuo obuzet bijesom. Nije ga bilo briga što je
čovjek bio uniformiran: ubit će ga bez obzira tko on bio. Podigao je stisnutu šaku. Prije
nego što mu se uspio približiti, osjetio je bol u podignutoj šaci. Pogledavši ustranu, vidio
je ženu staru četrdesetak godina. U ruci je držala crni pendrek. Već je negdje vidio to lice.
Onda se sjetio - na plaži, prije dva dana. U drugoj je ruci držala pištolj, očito uživajući u
moći koju je imala. Dala je znak svom podređenom. On je zakoračio naprijed i bacio na
pod hrpu papira. Oko nogu su im se razletjeli svi dokumenti koje je prikupio tijekom
protekla dva mjeseca: fotografije, opisi, karte - dosje o ubijenoj djeci.

"Generale Nesterov, uhićeni ste."

185

Bosnaunited

Vualsk

7. srpnja

Lav i Raisa sišli su s vlaka i sad su stajali na peronu, praveći se kako prekapaju po
svojim torbama sve dok ostali putnici nisu ušli u zgradu stanice. Bilo je kasno, ali još nije
bio pao mrak, pa su oprezno sišli s perona na prugu i požurili u šumu.

Stigavši do mjesta na kojem su ostavili svoje stvari, Lav je zastao hvatajući zrak.
Zurio je uvis, u stabla, pitajući se je li dobro odlučio kad je uništio pismo. Je li svojim
roditeljima tako učinio medvjedu uslugu? Razumio je zašto su htjeli zapisati svoje misli i
osjećaje: htjeli su rasteretiti svoje duše. Ali Raisa mu je nedavno postavila dobro pitanje:

Zato možeš zaspati noću, zato što brišeš događaje iz sjećanja?
Bila je u pravu više nego što je to znala. Dotaknula mu je nadlakticu.
"Jesi li dobro?"
Pitala ga je što je pisalo u pismu. On je pomislio kako bi joj mogao lagati i reći da
je sadržavalo informacije o njegovoj obitelji - podatke osobne naravi koje je bio
zaboravio. Ali ona bi znala da laže. Pa joj je umjesto toga rekao istinu, da je pismo
uništio, rasparao ga u komadiće i bacio kroz prozor. Nije ga htio pročitati. Njegovi su se
roditelji mogli opustiti vjerujući kako su se rasteretili. Na njegovo olakšanje, nije
preispitivala njegovu odluku niti dalje spominjala pismo.
Rukama su uklonili pokrov od lišća i rahle zemlje sa svojih stvari.
Svukli su gradsku odjeću, namjeravajući navući planinarsku opremu u kojoj su
bili krenuli - bilo je to nužno za uvjerljivost njihova alibija.
Razodjenuti, sami, zastali su goli, zureći jedno u drugo. Možda zbog opasnosti,
možda je samo iskorištavao situaciju, ali Lav ju je poželio.
Nesiguran u njezine osjećaje, nije učinio ništa, čekao je, bilo ga je strah napraviti
prvi korak, kao da nikad prije nisu vodili ljubav, kao da im je ovo bio prvi put i nisu bili
sigurni gdje su granice, nisu znali što je bilo prihvatljivo, a što ne. Ispružila je ruku i
dotaknula njegovu. To je bilo dovoljno. Privukao ju je i poljubio. Ubili su zajedno,
obmanuli zajedno, kovali zavjeru, planirali i lagali zajedno. Bili su kriminalci, njih dvoje
protiv ostatka svijeta. Bilo je vrijeme da obilježe početak ove nove veze. Kad bi barem
mogli ostati živjeti u ovom trenutku, skriveni ovdje u šumi, uživajući zauvijek u ovim
osjećajima.
Vratili su se na šumsku stazu i ušli u grad. Stigavši kod Basarova, ušli su u glavnu
prostoriju restorana. Lav je zadržao dah, očekujući stisak nečijih ruku na svojim
ramenima. Ali nije bilo nikog, ni agenata ni milicajaca. Bili su sigurni, barem još jedan
dan. Basarov je bio u kuhinji i nije se čak ni okrenuo kad ih je začuo kako ulaze.
Popevši se na kat, otključali su vrata svoje sobice. Pod njima su pronašli poruku.
Lav je odložio torbe na krevet. Podigao je poruku.
Bila je od Nesterova, datirana danas.
Lave, ako sve bude po planu, čekam te u svom uredu u devet. Dođi sam. Ponesi sve
dokumente vezane uz stvar o kojoj smo razgovarali. Lave, jako je važno da ne zakasniš.
Lav je pogledao na sat. Imao je pola sata.

186

Bosnaunited

Istoga dana

Čak i nakon što je ušao u zgradu milicije, Lav nije htio riskirati.
Dokumente o ubojstvima sakrio je medu službene papire. Zastori Nesterovljeva
ureda bili su navučeni i bilo je nemoguće zaviriti unutra. Pogledao je na sat: kasnio je
dvije minute. Ne shvaćajući zašto bi to moglo biti toliko važno, pokucao je na vrata
ureda. Čim je to učinio, vrata su se otvorila, kao da je Nesterov cijelo vrijeme čekao iza
njih. Naglo, neobjašnjivo žurno, povukao je Lava unutra i zatvorio vrata za njim.
Nesterov se kretao s neuobičajenom nestrpljivošću. Stol mu je bio prekriven
dokumentima u vezi slučaja. Ščepao je Lava za ramena te progovorio tiho i užurbano:
"Slušaj me pažljivo i ne prekidaj me. Uhićen sam u Rostovu. Prisilili su me da
priznam. Nisam imao izbora, držali su mi obitelj u šaci. Sve sam im rekao. Mislio sam da
ću ih moći uvjeriti da podignu naš slučaj na službenu razinu. Sve su dojavili Moskvi.
Optužili su nas za protusovjetsko djelovanje. Vjeruju kako se radi o tvojoj osobnoj osveti
protiv Države. Odbacili su naše informacije i proglasili ih složenim činom zapadnjačke
propagande: uvjereni su da ste ti i tvoja žena špijuni. Ponudili su mi izbor. Spremni su
ostaviti moju obitelj na miru ako im predam tebe i sve informacije koje smo dosad
pokupili."
Lavov se svijet srušio. Iako je znao da im je opasnost blizu, nije očekivao da će im
već omesti planove. "Kad?"
"Sad. Zgrada je opkoljena. Agenti će ući u ovu sobu za petnaest minuta, uhititi te u
ovom uredu i uzeti sve dokaze koje smo dosad prikupili. Ja za to vrijeme trebam iz tebe
izvući informacije do kojih si došao u Moskvi."
Lav je zakoračio unatrag, gledajući na sat. Bilo je pet minuta poslije devet.
"Lave, slušaj me. Postoji način da pobjegneš. Ali ako želiš uspjeti, ne prekidaj me,
ne pitaj ništa. Smislio sam plan. Udarit ćeš me mojim pištoljem, onesvijestit ćeš me. Onda
ćeš izaći iz ureda, spustiti se stepenicama jedan kat niže i sakriti se u urede s desne
strane stepenica. Lave, slušaš li me? Moraš se koncentrirati. Vrata su otključana. Uđi u te
urede, ne pali svjetla i zaključaj vrata za sobom."
Ali Lav nije slušao - mogao je razmišljati samo o jednom
"Raisa?"
"Nju upravo privode. žao mi je, ali za nju ne mogu učiniti ništa.
Moraš se skoncentrirati Lave, inače je sve gotovo."
"Sve je gotovo. Bilo je gotovo onog trenutka kad si im sve ispričao."
"Imali su sve Lave. Sav moj rad. što sam mogao? Dopustiti da mi pobiju obitelj?
Ionako bi te uhitili. Lave, možeš se ljutiti na mene ili možeš pobjeći."
Lav se oslobodio Nesterovljeva stiska i počeo nervozno hodati po uredu,
pokušavajući poloviti sve nove informacije. Raisa je bila uhićena. Oboje su znali da će
doći ovaj trenutak, ali su o njemu razmišljali tek kao o predodžbi, ideji. Nisu shvaćali što
bi to zapravo značilo. Spoznaja da je više nikad neće vidjeti gušila ga je. Njihova veza,
ponovno rođena prije jedva dva sata u šumi, bila je završena.
"Lave?"
Što bi ona htjela? Ne bi htjela da postane sentimentalan. Htjela bi da uspije, da

187

Bosnaunited

pobjegne, da sluša. "Lave!"
"U redu, koji je tvoj plan?"
Nesterov je nastavio, ponavljajući ukratko prvi dio: "Udarit ćeš me mojim

pištoljem, onesvijestiti. Onda ćeš izaći iz ureda, spustiti se stepenicama kat niže i sakriti
se u uredima s desne strane. Skrivaj se u tim uredima; pričekaj da agenti uđu u zgradu.
Krenut će ovamo i proći pored tebe. Kad prođu, spusti se u prizemlje i izađi kroz jedan
od stražnjih prozora. Iza zgrade je parkiran auto. Ovo su ključevi koje ćeš ukrasti od
mene. Moraš napustiti grad. Ne traži nikog i ne zaustavljaj se ni zbog čega, samo vozi.
Imat ćeš malu prednost. Oni će misliti da pješačiš, da si negdje u gradu. Dok shvate da si
uzeo auto, ti bi trebao biti slobodan." "Slobodan za što?" "Za rješavanje ovih zločina."

"Moj put u Moskvu bio je beskoristan. Svjedokinja nije htjela s nama razgovarati.
Još uvijek nemam pojma tko je taj čovjek."

Nesterov je bio iznenađen.
"Lave, ti to možeš, ja to znam. Ja vjerujem u tebe. Trebaš otići u Rostov na Donu.
Tamo je srce ovih zločina. Uvjeren sam da se moraš usredotočiti na to područje. Postoje
teorije o tome tko ubija ovu djecu.
Jedna od njih uključuje skupinu bivših nacističkih..."
Lav ga je prekinuo.
"Ne, ovo je djelo jedne osobe, samo jedne. On ima posao. Čini se normalnim. Ako
si siguran da je koncentracija ubojstava najveća oko Rostova, onda on vjerojatno živi i
radi ondje. Veza između svih ovih mjesta je njegov posao. To znači da često putuje: ubija
na poslovnim putovanjima. Otkrijemo li kojim se poslom bavi, imamo ga."
Lav je pogledao na sat. Imao je još samo nekoliko minuta. Nesterov je upro
prstima u dva grada koja su im bila sumnjiva.
"Koja je veza između Rostova i Vualska? Istočno od Vualska nije bilo ubojstava.
Bar ne znamo za njih. To znači da mu je ovo krajnja točka, krajnje odredište."
Lav se složio.
"Tu je tvornica automobila. Uz pilane, to je jedino značajnije industrijsko
postrojenje. Ali u Rostovu postoje mnoge tvorni ce.
Nesterov je poznavao oba grada bolje od Lava. "Tvornica automobila i Rostelmaš
usko su povezani." "Što je Rostelmaš?"
"Tvornica traktora, golema, najveća u SSSR-u." "Imaju li zajedničke komponente?"
"Gume za GAZ-20 dolaze iz Rostova, a dijelovi motora odvoze se u zamjenu
natrag na jug."
Je li to mogla biti veza? Ubojstva su se događala uz prugu od juga prema zapadu.
Slijedeći ovu teoriju, Lav je primijetio.
"Ako tvornica automobila šalje dijelove u tvornicu Rostelmaš, onda ta tvornica
zasigurno zapošljava svog tolkača. Netko dolazi ovamo kako bi osigurao da tvornica
automobila ispuni kvote."
"Ovdje su se dogodila samo dva ubojstva, i to nedavno. Tvornice surađuju već
dugo."
"Posljednja ubojstva počinjena su na sjeveru zemlje. To znači da je tek dobio ovaj
posao. Ili mu je tek sad dodijeljena ova linija putovanja. Trebaju nam podaci o
zaposlenicima iz Rostelmaša. Ako smo u pravu, usporedbom njihovih podataka s
lokacijama ubojstava uhvatit ćemo ubojicu."

188

Bosnaunited

Bili su tako blizu. Da ih nisu pokušavali uhititi, da su imali slobodu djelovanja,
mogli su otkriti ubojičino ime do kraja tjedna. Ali nisu imali ni taj tjedan ni podršku
Države. Imali su četiri minute. Bilo je devet sati i jedanaest minuta. Lav je morao krenuti.
Uzeo je samo jedan dokument, popis ubojstava s datumima i lokacijama. To je sve što je
trebao. Zguravši ga u džep, krenuo je prema vratima. Nesterov ga je zaustavio. U ruci je
držao pištolj. Lav je uhvatio oružje i zaustavio se na trenutak. Vidjevši ga kako oklijeva,
Nesterov je kazao:

"Ili će moja obitelj umrijeti."
Lav ga je udario u sljepoočnicu, razrezavši mu kožu, a Nesterov je pao na koljena.
Još uvijek pri svijesti, pogledao je uvis.
"Sretno, a sad me udari kako treba."
Lav je podigao pištolj. Nesterov je zatvorio oči.
Istrčavši u hodnik, Lav je stigao do stepenica i tek je tad shvatio da je zaboravio
ključeve auta. Bili su na stolu. Okrenuo se, potrčao natrag niz hodnik u ured, zakoračio
preko Nesterova i zgrabio ključeve.
Zakasnio je - devet i petnaest, agenti su ulazili u zgradu. Lav je još uvijek bio u
uredu, točno tamo gdje su ga željeli. Istrčao je preko hodnika, niz stepenice. Čuo je kako
mu se približavaju. Došavši do trećeg kata, skrenuo je udesno i zgrabio kvaku na vratima
najbližeg ureda. Bila su otključana, baš kao što je Nesterov i obećao. Ušao je unutra,
zaključavši vrata za sobom upravo u trenutku kad su se agenti uspeli stepenicama.
Lav je čekao u tami. Svi su zastori bili navučeni i nitko izvana nije mogao vidjeti
unutra. Čuo je ritmično udaranje koraka. Stubištem su se uspinjala barem četvorica
agenata. Bio je u iskušenju da ostane u ovoj sobi, privremeno siguran iza zaključanih
vrata. Prozori su gledali na glavni trg. Provirio je van. Ispred glavnog ulaza stajala je
skupina agenata. Morao je sići u prizemlje i dokopati se stražnjeg zida zgrade.
Otključao je vrata, izvirio van. Hodnik je bio prazan. Zatvorivši vrata za sobom,
krenuo je prema stepenicama. Odozdo je dopirao glas jednog agenta. Potrčao je prema
drugim stepenicama. Tu nije bilo nikoga. Čim je počeo trčati, s najvišeg se kata začulo
vikanje: pronašli su Nesterova.
Čuvši pozive svojih kolega, drugi val agenata ušao je u zgradu.
Spuštanje stepenicama postalo je preopasno, pa je napustio Nesterovljev plan i
ostao na prvom katu. Imao je samo nekoliko trenutaka pomutnje, koje je morao
iskoristiti prije nego što se agenti organiziraju u skupine za potragu. Ne uspjevši sići u
prizemlje, potrčao je hodnikom i ušao u zahod čiji se prozor nalazio na stražnjem dijelu
zgrade. Otvorio ga je. Prozor se nalazio visoko iznad tla i bio je toliko uzak da se kroz
njega jedva moglo provući. Mogao bi se provući jedino ako najprije progura glavu i
ramena, a tek potom ostatak tijela. S ove strane zgrade nije bilo agenata. Bio je možda
pet metara iznad tla. Provukao se kroz prozor i visio iznad tla, pritom se pridržavajući
stopalima. Shvatio je da se nije imao za što uhvatiti.
Morat će se pustiti i pritom zaštititi glavu rukama.
Pri padu je udario dlanovima o tlo, te potom začuo pucketanje u ručnim
zglobovima. Začuo je povik i podigao pogled. Jedan je agent bio na prozoru najvišeg kata.
Uočili su ga. Ignorirajući bol u zglobovima, ustao je i potrčao prema bočnoj uličici u kojoj
je trebao biti parkiran automobil. Odjeknuli su pucnjevi. Komadići cigle prozujali su mu
pored glave. Pognuo se u trku. Začuo je još pucnjeva koji su se zviždeći odbijali od
asfalta. Skrenuo je za ugao i pobjegao s vatrene linije.

189

Bosnaunited

Automobil je bio parkiran, spreman. Uzverao se u nj, okrenuo ključ.
Motor je kratko zabrektao i stao. Pokušao je ponovno. Automobil nije htio upaliti.
Pokušao je još jednom - molim te - ovaj je put uspio.
Ubacivši u brzinu, izvezao se na cestu i ubrzao, pazeći da gume ne zaškripe. Bilo je
važno da agenti koji su mu bili za petama ne vide automobil. Bit će to jedno od rijetkih
vozila na cesti. Budući da se radilo o milicijskom vozilu, nadao se da će svaki milicajac
koji ga ugleda pretpostaviti kako je Lav jedan od njih.
Na cesti nije bilo nikog. Lav je vozio prebrzo, nervozno, jureći prema izlazu iz
grada. Nesterov nije bio u pravu. Nije mogao voziti sve do Rostova. Kao prvo, radilo se o
nekoliko stotina kilometara, a on nije imao ni približno dovoljno goriva za takav put niti
ga je ikako mogao nabaviti. Još važnije, jednom kad shvate da je uzeo automobil, zatvorit
će sve ceste. Morao je automobilom otići što je dalje mogao i nakon što ga dobro sakrije,
iskrasti se u šumu i ukrcati na vlak. Sve dok nitko ne otkrije automobil, bez njega je imao
puno veće izglede za bijeg.
Izvezao se u smjeru zapada na jedinu veliku prometnicu koja je vodila izvan
grada. Pogledao je u retrovizor. Ako KGB-ovci odluče organizirati pretres svih zgrada što
su okruživale sjedište milicije, budući da nisu znali da bježi automobilom, onda će imati
otprilike sat vremena prednosti. Stisnuo je gas, dosegavši tako najveću brzinu koju je
automobil mogao postići, osamdeset kilometara na sat.
Ispred sebe ugledao je skupinu ljudi okupljenu oko parkiranog automobila:
milicijskog automobila. Bila je to cestovna blokada. Nisu ništa prepustili slučaju. Ako je
cesta prema zapadu bila blokirana, bila je i ona što je vodila prema istoku. Opkolili su
grad. Njegova jedina nada bilo je probijanje kroz blokadu. Dodatno će ubrzati i zabiti se u
automobil parkiran po širini ceste. Automobil će odletjeti ustranu.
Morat će kontrolirati udarac. Ošteti li im vozilo, neće ga moći odmah nastaviti
loviti. Bio je to plan očajnika, koji će smanjiti njegovu prednost na tek nekoliko minuta.
Agenti su počeli pucati. Meci su udarali o haubu automobila, iskreći u sudaru s
metalom. Jedan je metak probio vjetrobransko staklo. Lav se sakrio iza volana i više nije
mogao vidjeti cestu. Automobil je išao u pravom smjeru: on je samo morao čvrsto držati
volan. Meci su nastavili probijati vjetrobransko staklo. Posvuda su prštale oštre
krhotine. On je još uvijek držao pravac - spreman na sudar.
Automobil se trznuo nadolje i ustranu. Podigavši se u sjedalu, Lav je pokušao
kontrolirati vozilo, ali je ono zanosilo ulijevo, gubio je kontrolu. Prostrijelili su mu gume.
Nije ništa mogao učiniti.
Automobil se prevrnuo na bok, prozor se razbio. Lav je završio na bočnim
vratima, tek nekoliko milimetara iznad ceste, klizeći cestom dok su u svim pravcima
frcale iskre. Prednjim je dijelom udario u drugo vozilo, te se potom zavrtio. Okrenuo se
na krov i sletio na rub ceste. Silina je odbacila Lava s vrata na krov, ležao je tamo zgrčen
dok se automobil konačno počeo zaustavljati.
Otvorio je oči. Nije bio siguran hoće li se moći pomaknuti i nije imao snage
pokušati. Zurio je u noćno nebo. Misli su mu usporeno prolazile glavom. Nije više bio u
automobilu. Netko ga je izvukao van. Iznad njega se pojavilo nečije lice i zaklonivši
zvijezde, gledalo u njega.
Naprežući se, Lav se usredotočio na lice.
Bio je to Vasilij.

190

Bosnaunited

Rostov na Donu

Istoga dana

Aron je bio uvjeren kako će posao u miliciji biti uzbudljiv, ili barem uzbudljiviji od
rada u kolhozu. Uvijek je znao da plaća nije bila visoka, ali ni konkurencija nije bila jaka.
Aron, naime, nije bio poželjan zaposlenik. Sve je bilo u redu s njim. Uvijek je bio dobar
učenik. Međutim, rodio se s deformiranom gornjom usnom.

Barem mu je liječnik tako rekao - bila je deformirana i on tu nije mogao ništa
učiniti. Izgledalo je to kao da mu je jedan dio gornje usne bio odrezan, a ostatak zašiven
tako da se usna izdizala po sredini, otkrivajući dio prednjih zuba. Rezultat je bio
neprestani podsmijeh.

Iako ovo nije utjecalo na njegovu radnu sposobnost, itekako je utjecalo na
njegovu sposobnost pronalaska posla. Milicija se činila savršenim rješenjem, oni su
uvijek tražili radnu snagu. Rugat će mu se, komentirati njegov izgled čim im okrene leda
- na to je navikao.

Sve će to podnijeti bude li mu dozvoljeno koristiti mozak.
Pa ipak, evo ga tu, usred noći, u grmlju u kojem su ga grizli kukci, nadgledao je
autobusnu stanicu, pazeći na znakove neuobičajenih aktivnosti.
Aronu nitko nije objasnio zašto mora sjediti ovdje, kao ni što bi to neuobičajena
aktivnost mogla biti. Budući da je bio jedan od najmlađih članova svoje jedinice, bilo mu
je samo dvadeset godina, pitao se je li ovo neka vrsta inicijacijskog rituala - test odanosti,
provjera njegove sposobnosti da slijedi naredbe. Poslušnost se cijenila više od svega.
Zasad je jedina osoba koju je vidio na stanici bila jedna djevojka. Bila je mlada,
bilo joj je možda četrnaest ili petnaest, ali trudila se izgledati starije. Činilo se da je bila
pijana. Košulja joj je bila raskopčana.
Gledao ju je kako poravnava suknju i poigrava se s kosom. Što je radila na
autobusnoj stanici? Prvi autobus doći će tek ujutro.
Stigao je muškarac. Bio je visok, sa šeširom na glavi, u dugom kaputu. Stakla na
njegovim naočalama bila su debela poput dna boce.
Noseći elegantnu torbu zaustavio se kako bi proučio vozni red, prateći tekst
prstom. Poput kakvog oskudno odjevenog pauka što je visio u kutu, djevojčica je odmah
ustala i prišla muškarcu. On je i dalje proučavao vozni red, a ona je kružila oko njega,
dotaknuvši mu prvo torbu, pa ruku, pa kaput. Čovjek ju je neko vrijeme ignorirao, a onda
konačno skinuo pogled s voznog reda i pogledao je. Počeli su razgovarati. Aron nije čuo
što su govorili. Djevojčica se s nečim nije slagala, tresući glavom. Onda je slegnula
ramenima. Složili su se.
Čovjek se okrenuo i izgledalo je kao da zuri ravno u Arona, promatrajući šipražje
pored autobusne stanice. Je li ga vidio? Bilo je to malo vjerojatno - oni su bili u svjetlu, on
u sjeni. I muškarac i djevojčica krenuli su ravno prema mjestu na kojem se skrivao.
Aron je bio zbunjen, provjeravao je svoj položaj - bio je potpuno skriven. Nisu ga
mogli vidjeti. A čak i da jesu, zašto su krenuli prema njemu? Bili su udaljeni svega
nekoliko metara. Čuo ih je kako razgovaraju. Čekao je, zguren u šipražju, no oni su prošli

191

Bosnaunited

tik pored njega i krenuli prema šumi.
Ustao je. "Stanite!"
Muškarac se zaledio u mjestu, pogrbio ramena. Okrenuo se. Aron se potrudio

zvučati autoritativno. "Što to radite vas dvoje?"
Djevojčica, koja se nije činila nimalo preplašenom ni zabrinutom, odgovorila je:
"Krenuli smo u šetnju. Što ti se dogodilo s usnom? Stvarno je ružna."
Aron je porumenio. Djevojčica je zurila u njegovu usnu s očitim gađenjem. Na

trenutak je zastao kako bi se sabrao.
"Krenuli ste bludničiti. Na javnom mjestu; ti si prostitutka."
"Ne, krenuli smo u šetnju."
Muškarac je progovorio, patetičnim, jedva čujnim glasom: "Nitko nije učinio ništa

loše. Samo smo razgovarali." "Dajte mi da vidim vaše papire."
Muškarac je zakoračio naprijed i prekapao po džepovima svoje jakne u potrazi za

dokumentima. Djevojčica je stajala iza njega, opušteno: zasigurno su je zaustavljali i
prije. Nije izgledala nimalo zabrinuto.

Aron je provjerio muškarčeve dokumente. Zvao se Andrej. Papiri su bili ispravni.
"Otvori torbu."

Andrej je oklijevao, oblijevao ga je znoj. Uhvaćen je. Nije vjerovao da će se to ikad
dogoditi: nije vjerovao da će njegov plan ikad podbaciti. Podigao je torbu, otvorio kopču.
Mladi je milicajac virio u torbu i oprezno rukom pretraživao njezinu unutrašnjost.
Andrej je čekao zureći u svoje cipele. Kad je podigao pogled, mladić je u ruci držao
njegov nož, dugi nož nazubljene oštrice. Andrej je bio na rubu suza.

"Zašto ovo nosiš?"
"Često putujem i jedem u vlaku. Nožem režem salamu. Jeftinu, tvrdu slamu, moja
žena odbija kupiti neku drugu vrstu."
Andrej je zbilja koristio nož prilikom objeda. Mladić je pronašao napola pojedenu
salamu. Bila je jeftina i žilava. Rub joj je bio iskrzan.
Bila je izrezana istim ovim nožem.
Aron je sad izvadio iz torbe staklenku s poklopcem. Bila je čista i prazna.
"Čemu ovo služi?"
"Neki su dijelovi strojeva koje prikupljam na svom poslu osjetljivi, neki su prljavi.
Ta mi je staklenka od velike koristi. Slušajte, znam da nisam trebao nikud krenuti s ovom
djevojkom. Ne znam što me spopalo. Stajao sam tu, proučavao vozni red za sutra i ona mi
je prišla.
Znate kako je s takvim potrebama. Jedna me svladala. Ali, pogledajte u džep torbe,
naći ćete u njemu moju partijsku člansku iskaznicu."
Aron je pronašao iskaznicu. Našao je i fotografiju muškarčeve žene i dviju kćeri.
"Moje kćeri. Nema potrebe da itko za ovo zna, zar ne? Djevojka je kriva: ja bih već
bio na putu kući da me nije izazvala."
Pošteni građanin kojeg je na trenutak iskvarila pijana djevojka, grešnica. Čovjek
je bio ljubazan: nije zurio u Aronovu usnu niti bezobrazno komentirao njegov izgled.
Ponašao se kao da su bili jednaki iako je bio stariji, imao bolji posao i bio član Partije. On
je bio žrtva. Ona je bila kriva.
Nakon što je isprva pomislio kako je uhvaćen, sad se Andrej osjećao gotovo

192

Bosnaunited
slobodnim. Fotografija njegove obitelji pokazala se neprocjenjivom u brojnim
situacijama. Ponekad ju je koristio kako bi neodlučnu djecu uvjerio da je bio čovjek
kojem su mogla vjerovati. I sam je bio otac. U džepu hlača napipao je grubi konopac. Ne
večeras: u budućnosti će morati biti strpljiviji. Više nije mogao ubijati u svom rodnom
gradu.

Aron se spremao pustiti ovog čovjeka, vraćao je iskaznicu i fotografiju natrag u
torbu, a onda je unutra ugledao još nešto: novinski isječak presavijen napola. Izvadio ga
je van i rastvorio.

Andrej više nije mogao gledati ovog idiota s odvratnom usnom kako dodiruje taj
komad papira svojim prljavim prstima.

"Možeš li mi to vratiti, molim te?"
Po prvi put u muškarčevu se glasu pojavila ljutnja. Zašto mu je ovaj isječak bio
tako važan? Aron je proučavao stranicu. Bio je to isječak star nekoliko godina, slova su
izblijedjela. Nije bilo teksta, samo slika - sve ostalo bilo je izrezano pa je bilo nemoguće
reći u kojim je novinama članak bio objavljen. Sve što je ostalo bila je fotografija iz
Domovinskog rata. Na njoj je bila goruća olupina njemačkog tenka.
Ispred su stajali ruski vojnici, pušaka pobjedonosno uprtih u nebo, s mrtvim
njemačkim vojnicima pod nogama. Bila je to pobjednička fotografija, propagandna
fotografija. Zbog svoje deformirane gornje usne Aron je jako dobro shvaćao zašto je ova
fotografija objavljena u novinama. Ruski vojnik u središtu fotografije bio je zgodan
mladić neodoljiva osmijeha.

193

Bosnaunited

Moskva

10. srpnja

Lavovo je lice bilo natečeno, bolno na dodir. Desno mu je oko bilo zatvoreno,
skriveno iza nabora podbule kože. Bočnom stranom prsa širila mu se jaka bol kao da je
slomio nekoliko rebara. Na mjestu sudara bila mu je pružena osnovna medicinska
pomoć, ali čim je ustanovljeno da nije u životnoj opasnosti, ukrcali MI ga u kamion s
naoružanom stražom. Na putu prema Moskvi svaku je izbočinu na cesti osjetio poput
udarca u trbuh. Nije dobio lijekove za ublažavanje boli, pa je tijekom putovanja nekoliko
puta izgubio svijest. Stražari su ga budili podbadajući ga cijevima svojih pušaka, bojeći se
da bi njih mogli okriviti za njegovu smrt. Lav je tijekom putovanja naizmjence osjećao
grozničavu vrućinu ili nepodnošljivu hladnoću. Ipak, ove su rane, u to je bio siguran, bile
tek početak.

Nije mu promakla ironija njegova dolaska na ovamo - u podrumsku ćeliju za
ispitivanje u Lubjanki. Čuvar Države postao je njezinim zatvorenikom, to nije bilo tako
neuobičajeno. Ovako su se dakle osjećali neprijatelji njegove zemlje.

Vrata su se otvorila. Lav je podigao pogled. Tko je bio ovaj čovjek ovješene kože i
žutih zuba? Bio je to njegov bivši kolega, tog se sjećao. Ali nije se mogao sjetiti imena.

"Ne sjećaš me se?"
"Ne."
"Ja sam doktor Zarubin. Sreli smo se nekoliko puta. Posjetio sam te kad si bio
bolestan, ne tako davno. žao mi je što te vidim u ovoj situaciji. Ne mislim to kao kritiku
slučaja koji se vodi protiv tebe; on je pravedan i neophodan. Jednostavno želim reći da
bih volio da to nisi učinio."
"Što sam učinio?"
"Izdao svoju zemlju."
Doktor je pregledao Lavova rebra. Svaki ga je njegov dodir tjerao na stiskanje
zuba.
"Rebra ti nisu slomljena, iako su meni rekli da jesu. Samo su natučena. Nema
sumnje da te to boli. Ali tvoje rane ne zahtijevaju operacije. Dobio sam naredbu da ti
očistim posjekotine i previjem rane."
"Liječenje prije mučenja, to je specijalnost ovog mjesta. Jednom sam prilikom
spasio čovjeku život samo kako bih ga doveo ovamo. Trebao sam ostaviti Brodskog da se
utopi u onoj rijeci."
"Ne znam o kome pričaš."
Lav je ušutio. Lako je žaliti zbog svojih djela jednom kad stvari više nisu na vašoj
strani. Razumio je, jasnije nego ikad, da mu je jedina prilika za iskupljenje iscurila iz
ruku. Ubojica neće biti uhvaćen, ne zbog svoje nevjerojatne inteligencije, već zbog toga
što njegova zemlja odbija priznati da takav čovjek uopće može postojati, dajući mu tako
savršen imunitet.
Doktor je završio s previjanjem Lavovih rana. Ovo je trebalo osigurati njegovu
potpunu prisebnost tijekom ispitivanja koja će uslijediti.

194

Bosnaunited

Trebalo ga je izliječiti kako bi ga mogli bolje mučiti. Doktor se nagnuo naprijed i
šapnuo Lavu u uho.

"Sad ću se pobrinuti za tvoju ženu. Tvoja lijepa žena zavezana je u susjednoj sobi.
Potpuno bespomoćna, i to tvojom krivnjom. Sve što ću joj učiniti tvoja je krivnja. Natjerat
ću je da zamrzi dan kad te je zavoljela. Natjerat ću je da to izrekne naglas."

Kao da je ovaj čovjek pričao stranim jezikom, Lavu je trebalo nekoliko trenutaka
da shvati što je to uopće govorio. Nije imao ništa protiv ovog čovjeka. Jedva ga je
prepoznao. Zašto je prijetio Raisi?

Lav je pokušao ustati i baciti se na doktora. Ali njegova je stolica bila pričvršćena
za pod, a on privezan za stolicu.

Doktor Zarubin je uzmaknuo poput čovjeka koji se odviše približio lavljem
kavezu. Gledao je kako se Lav napreže pod remenjem, crvena lica, podbuhla oka. To mu
je bilo zanimljivo - nalik promatranju muhe uhvaćene u čaši. Ovaj čovjek nije razumio
narav svoje nevolje.

Bespomoćnost.
Doktor je pokupio svoju torbu i pričekao da stražar otvori vrata.
Očekivao je kako će Lav vikati za njim, možda prijetiti da će ga ubiti.
Ali, na njegovu žalost, to se nije dogodilo.
Otišao je tek nekoliko metara dalje niz hodnik, ravno do vrata susjedne ćelije. Bila
su otvorena. Raisa je bila privezana za stolicu na identičan način kao njezin muž.
Doktora je uzbuđivala pomisao kako će ga ona prepoznati i shvatiti da je trebala
prihvatiti njegovu ponudu.
Da je to učinila, sad ne bi bila u opasnosti. Očito nije imala talent za preživljavanje
kao što je bio vjerovao. Posjedovala je izvanrednu ljepotu koju nije iskoristila, već je
umjesto toga izabrala vjernost.
Možda je vjerovala u zagrobni život, u raj u kojem će njezina vjernost biti
nagrađena. To joj ovdje neće pomoći.
Znajući kako će ga njezino žaljenje uzbuditi, čekao je da počne preklinjati:
Pomozi mi.
Sad će prihvatiti sve uvjete: moći će od nje tražiti što ga je volja.
Moći će postupati s njom kao sa smećem, a ona će to drage volje prihvatiti i tražiti
još. Podat će mu se potpuno. Doktor je otvorio vratašca u zidu ćelije. Iako su rešetkasta
vrata izgledala kao dio ventilacijskog sustava, prava im je namjena bila prenošenje zvuka
iz jedne ćelije u drugu. Htio je da Lav čuje svaku riječ.
Raisa je gledala kako se Zarubinovo lice ovjesilo u karikiran izraz tuge, kojim joj
je htio reći:
Da si barem prihvatila moju ponudu.
Odložio je svoju torbu na pod, te je počeo pregledavati iako nije bila ozlijeđena.
"Moram pregledati svaki djelić tvog tijela. Za svoj izvještaj, razumiješ."
Raisa je bila uhićena bez ikakvih komplikacija. Agenti su opkolili restoran: ušli su
unutra i uhitili je.
Dok su je izvodili van, Basarov je povikao za njima kako je zaslužila sve što joj se
sprema. Zavezana, u kamionu, nije imala pojma što se dogodilo Lavu dok nije načula
kako je jedan agent rekao da je uhvaćen. Iz zadovoljstva u njegovu glasu shvatila je da je

195

Bosnaunited

Lav pokušao pobjeći.
Pokušala je gledati ravno preda se dok su doktorove ruke prelazile preko njezina

tijela, pravila se da on nije ovdje. Ali povremeno joj je pogled ipak bježao prema njemu.
Zglobovi prstiju bili su mu dlakavi, a nokti savršeno čisti i uredno odrezani. Stražar iza
nje počeo se smijati djetinjim smijehom. Usredotočila se na misao kako je njezino tijelo
bilo izvan njegova dohvata i kako nije mogao, ma što činio, doći do nje. Bilo je nemoguće
zadržati ovu misao. Njegovi su se prsti kretali unutrašnjošću njezina bedra s užasnom i
namjernom sporošću.

Osjetila je kako joj se oči pune suzama. Zaustavila ih je treptanjem.
Zarubin joj se još više približio: lica su im bila sasvim blizu. Poljubio joj je obraz,
usisavajući joj kožu u svoja usta kao da se spremao zagristi u nju.
Vrata su se otvorila. Vasilij je ušao u ćeliju. Doktor se odmaknuo, ustao, zakoračio
unatrag. Vasilij je bio iznerviran. "Ona nije ozlijeđena. Nema potrebe da budeš ovdje."
"Samo sam provjeravao."
"Možeš ići."
Zarubin je uzeo svoju torbu i izašao. Vasilij je zatvorio rešetku u zidu.
Čučnuo je pred Raisu i promotrio njezine suze.
"Jaka si. Možda misliš da možeš izdržati. Razumijem tvoju želju da ostaneš vjerna
svom mužu."
"Stvarno?"
"U redu, imaš pravo. Ne razumijem. želim ti reći da bi za tebe bilo bolje da mi sve
odmah kažeš. Ti misliš da sam ja čudovište. No znaš li od koga sam naučio tu rečenicu?
Od tvog muža, to je on obično govorio ljudima prije mučenja - nekima upravo u ovoj
prostoriji.
Iskreno je to mislio, ako je to uopće bitno."
Raisa je promatrala privlačno lice ovog čovjeka pitajući se, baš kao na
željezničkom kolodvoru prije nekoliko mjeseci, zašto se činilo ružnim. Oči su mu bile
tupe, ne beživotne ni glupe, već hladne.
"Sve ću ti reći."
"Ali hoće li to biti dovoljno?"
Lav je trebao čuvati snagu sve dok se ne otvori neka prilika za bijeg.
Taj trenutak još nije došao. Vidio je mnoge zatvorenike kako gube energiju
lupajući šakama o vrata, vičući, kružeći nervozno po svojim sićušnim ćelijama. U to se
vrijeme pitao kako im nije bila jasna uzaludnost takvog ponašanja. Sad kad se nalazio u
istoj situaciji, konačno je shvaćao kako su se osjećali. Bilo je to kao da je njegovo tijelo
alergično na ovo utamničenje. Nije to imalo nikakve veze s razumom ili logikom.
Jednostavno nije mogao samo sjediti, čekati i ne raditi ništa. Umjesto toga, napinjao se iz
sve snage, pokušavao se osloboditi sve dok mu zglobovi nisu prokrvarili. Jedan dio njega
vjerovao je kako bi se mogao i osloboditi ovih lanaca, usprkos tome što je vidio stotine
muškaraca i žena privezanih njima, a da lanci nijednom nisu popucali. Uzbuđen idejom
bijega, zaboravio je činjenicu da je ova vrsta nade bila opasna jednako kao i mučenje koje
će tek početi.
Vasilij je ušao u prostoriju i dao znak čuvaru da postavi jednu stolicu nasuprot
Lavu. On je poslušao naredbu, stavivši je tik izvan Lavova dosega. Vasilij je zakoračio
prema naprijed i uzevši stolicu, primaknuo je bliže Lavu. Gotovo su se dodirivali

196

Bosnaunited

koljenima. Zurio je u Lava, proučavajući kako se cijelim tijelom opirao povezima.
"Opusti se, žena ti nije ozlijeđena. Nalazi se u susjednoj prostoriji."
Vasilij je pokazao stražaru na vratašca u zidu. On ih je otvorio. Vasilij je povikao:
"Raisa, reci nešto svom mužu. Zabrinut je za tebe." Raisin glas začuo se tek kao

slabašan odjek: "Lave?"
Lav se nagnuo unatrag, opuštajući tijelo. Prije nego što je uspio odgovoriti, stražar

je zatvorio vratašca. Lav je pogledao u Vasilija.
"Nema smisla mučiti ijedno od nas dvoje. Znaš i sam koliko sam mučenja vidio.

Jasno mi je da nema smisla išta skrivati. Pitaj me što god želiš i odgovorit ću ti."
"Ali ja već sve znam. Pročitao sam dosjee koje si prikupio. Pričao sam s generalom

Nesterovom. Nije htio da mu djeca odrastu u sirotištu, pa je bio velikodušan s
informacijama. Raisa je potvrdila sve njegove navode. Imam samo jedno pitanje za tebe.
Zašto?"

Lav nije razumio. Ali njegova je borba bila završena. Htio je samo reći nešto što će
zadovoljiti ovog čovjeka. Progovorio je kao dijete koje se obraća učitelju:

"Žao mi je. Ne bih htio nikoga uvrijediti. Ne razumijem. Pitaš me zašto...?"
"Zašto si riskirao ono malo što si imao, ono malo što smo ti dozvolili da zadržiš, za
ovu fantaziju?"
"Pitaš me o ubojstvima?"
"Sva ubojstva su riješena." Lav nije odgovorio.
"Ti u to ne vjeruješ, zar ne? Ti vjeruješ kako netko ili neka skupina ljudi nasumice
ubija ruske dječake i djevojčice diljem zemlje bez ikakva razloga?"
"Pogriješio sam. Imao sam teoriju. Bila je pogrešna. Povlačim je u potpunosti.
Potpisat ću opoziv, priznanje, priznanje krivnje."
"Svjestan si da si kriv za najozbiljnije djelo protusovjetske agitacije.
Ovo izgleda kao zapadnjačka propaganda, Lave. To bih još i mogao razumjeti. Ako
radiš za zapad, onda si izdajnik. Možda su ti obećali novac, moć, stvari koje si izgubio. To
bih barem mogao razumjeti. Je li to u pitanju?"
"Nije."
"To je ono što me zabrinjava. To znači da ti zbilja vjeruješ kako su sva ova
ubojstva povezana, a ne djela bolesnika, lutalica, pijanaca i nepoželjnih članova našeg
društva. Da budem potpuno izravan, Lave, to je ludost. Radio sam s tobom. Vidio sam
koliko si metodičan. I da budem dokraja iskren, čak sam ti se i divio. Naravno, prije nego
što si izgubio glavu zbog svoje žene. Pa kad sam saznao za tvoje nove avanture, stvari mi
nisu imale smisla."
"Imao sam teoriju. Nisam bio u pravu. Ne znam što bih ti drugo rekao."
"Zašto bi itko htio ubijati tu djecu?"
Lav je zurio u muškarca pred sobom, muškarca koji je htio pogubiti dvoje djece
zbog toga što su im roditelji prijateljevali s jednim veterinarom. Bio bi im prostrijelio
glave bez razmišljanja. Pa ipak, Vasilij je iskreno htio znati odgovor na pitanje.

Zašto bi itko htio ubijati djecu?
On je ubio isti broj ljudi, možda čak i više od čovjeka kojeg je Lav pokušavao
uloviti. Pa ipak nije shvaćao logiku ovih zločina. Možda nije razumio zašto se netko tko je
htio ubijati jednostavno nije pridružio KGB-u ili postao čuvar u gulagu? Ako je to htio

197

Bosnaunited

reći, onda ga je Lav razumio. Bilo je toliko legitimnih pokrića za brutalnost i ubojstvo,
zašto bi itko krenuo neslužbenim putem? Ali to nije ono što je Vasilij htio reći..

Ta djeca.
Vasilij je bio zbunjen zbog činjenice da ova ubojstva nisu imala očitog motiva. Nije
se radilo o tome da su mu ubojstva djece bila nezamisliva. Ali što je ovaj ubojica time
dobivao? Zbog čega je to radio? Nije bilo nikakve službene potrebe za ubojstvima ove
djece, nisu služila nekom općem dobru, nisu donosila materijalnu dobit. To je bila
njegova primjedba.
Lav je ponovio.
"Imao sam teoriju. Bila je pogrešna."
"Možda je tvoje protjerivanje iz Moskve i izbacivanje iz službe kojoj si odano
služio toliko dugo bio veći šok nego što smo očekivali. Na kraju krajeva, ti si ponosan
čovjek. Tvoje je mentalno zdravlje očito patilo zbog toga. Zato ću ti pomoći, Lave."
Vasilij je ustao razmišljajući o situaciji. Služba sigurnosti dobila je nakon
Staljinove smrti naredbu da prestane sa svakim nasiljem protiv uhićenika. Budući da je
bio prilagodljivo stvorenje, Vasilij je odmah prihvatio novonastalu situaciju. Pa ipak, Lav
je sada bio u njegovim rukama, je li mogao jednostavno otići i prepustiti ga njegovoj
sudbini? Je li to bilo dovoljno? Bi li ga to zadovoljilo? Okrenuo se prema vratima,
shvaćajući da je njegova potreba da povrijedi Lava sad bila jednako opasna za obojicu.
Osjetio je kako njegov uobičajeni oprez popušta pred nečim osobnim, nečim nalik
požudi. Shvatio je da neće moći odoljeti. Rukom je dao znak čuvaru.
"Dovedite doktora Hvostova."
Iako je bilo kasno, Hvostovu nije smetao nagli poziv na posao.
Zanimalo ga je što je to bilo tako važno. Rukovao se s Vasilijem i poslušao kratki
pregled situacije, primjećujući kako je Vasilij o Lavu govorio kao o pacijentu, a ne
zatvoreniku. Shvaćao je da je ovo služilo tome da ih zaštiti od optužbi za nanošenje
fizičkih ozljeda.
Čuvši ukratko o pacijentovim raskošnim fantazijama o ubojici djece, doktor je
naredio čuvaru da otprati Lava u njegovu ordinaciju.
Uzbuđivala ga je pomisao kako će saznati što se skrivalo ispod ove nevjerojatne
ideje.
Soba je izgledala upravo onako kako je se Lav sjećao: mala i čista, s crvenom
kožnom stolicom pričvršćenom za pod prekriven bijelim pločicama, staklenim
ormarićima punim boca, prašaka i tableta označenih urednim bijelim naljepnicama
ispisanim pažljivim, urednim crnim rukopisom. Bila je tu i cijela lepeza kirurških
instrumenata, a u zraku je visio smrad sredstva za dezinfekciju.
Zavezali su ga za istu stolicu kao i Anatolija Brodskog; vrat, zglobovi i gležnjevi
bili su mu zavezani za stolicu istim kožnim remenjem.
Doktor Hvostov napunio je injekciju uljem kamfora. Odrezao je rukav Lavove
košulje, pronašao venu. Ništa nije trebalo objašnjavati. Lav je sve ovo već vidio. Otvorio
je usta i čekao na gumeni povez.
Vasilij je stajao po strani, drhteći od iščekivanja dok je gledao ove pripreme.
Hvostov je ubrizgao ulje u Lavovu ruku. Prošlo je nekoliko sekunda, a onda je Lav zavrtio
očima. Tijelo mu se počelo tresti. Bio je ovo trenutak o kojem je Vasilij sanjao, trenutak
koji je planirao bezbroj puta u mislima. Lav je izgledao smiješno, slabo i jadno.

198

Bosnaunited
Čekali su da se snažna fizička reakcija smiri. Hvostov je kimnuo glavom,
odobravajući.
"Pitaj ga nešto."
Vasilij je zakoračio prema Lavu i odvezao gumeni povez. Lav je povratio slinu po
sebi. Glava mu je mlitavo pala prema naprijed.
"Kao i prije, pitaj ga jednostavna pitanja za početak." "Kako se zoveš?"
Lav je ljuljao glavom s jedne na drugu stranu, a iz usta mu je i dalje curila slina.
"Kako se zoveš?"
Nije bilo odgovora. "Kako se zoveš?"
Lav je počeo micati ustima. Rekao je nešto, ali Vasilij ga nije čuo.
Primaknuo se bliže: "Kako se zoveš?"
Lavov se pogled razbistrio - pogledao je ravno preda se i rekao:
"Pavel."

199

Bosnaunited

Istoga dana

Kako se zoveš? Pavel.
Otvorivši oči, shvatio je da stoji u snijegu usred šume, obasjan snažnom
mjesečinom. Nosio je jaknu sašivenu od grubih vreća za žito, spojenih pažljivo kao da se
radilo o najfinijoj koži. Podigao je jednu nogu iz snijega. Nije nosio cipele - umjesto toga,
oko stopala su mu bile omotane krpe i gumena traka povezane konopcem. Ruke su mu
bile ruke djeteta.
Okrenuo se osjetivši kako ga netko povlači za jaknu. Iza leda mu je stajao dječak
odjeven u istu jaknu od grubih vreća. Na nogama je također imao krpe i gumu povezane
konopcem. Dječak je žmirkao. Iz nosa mu je curila slina. Kako se zvao? Nespretan, odan i
budalast - Andrej.
Iza njega se začuo vrisak mršave crno-bijele mačke koja se u snijegu borila protiv
neke nevidljive sile. Nešto ju je vuklo dublje u šumu.
Oko jedne joj je šape bio zavezan konopac.
Netko je povlačio konopac, vukao mačku preko snijega. Pavel je potrčao za njom.
Ali je mačku, koja se i dalje borila, nešto drugo vuklo sve brže i brže. Pavel je ubrzao
korak. Osvrnuvši se iza sebe, vidio je kako je Andrej, koji nije uspijevao održati korak s
njim, nestajao u daljini.
Odjednom se zaustavio. Pred njim je s konopcem u ruci stajao Stepan, njegov
otac, ne kao mlad čovjek, već kao starac s kojim se oprostio u Moskvi. Stepan je pokupio
mačku, slomio joj vrat i ubacio je u veliku vreću za žito. Pavel mu je prišao.
"Oče?"
"Ja ti nisam otac."
Otvorivši oči, shvatio je da se nalazi u vreći za žito, glave oblivene zgrušanom
krvlju, suhih usta. Netko ga je nosio, ritmično je udarao o nečija leda. Glava ga je toliko
boljela da mu je bilo mučno. Nešto se nalazilo pod njim. Posegnuo je rukom nadolje i
dotaknuo mrtvu mačku. Iscrpljen, zatvorio je oči.
Probudio se osjetivši toplinu vatre. Više nije bio u vreći; ležao je na blatnjavom
podu seoske kuće. Stepan - sad kao mlad čovjek, čovjek iz šume, ispijenog i divljeg izraza
lica - sjedio je pored vatre i držao u naručju tijelo dječaka. Pored njega je sjedila Ana: i
ona je opet bila mlada. Dječak u Stepanovom naručju bio je dijelom dijete, dijelom duh,
dijelom kostur - koža mu je bila mlohava: iz nje su izbijale kosti, oči su mu bile goleme.
Stepan i Ana su plakali. Ana je milovala kosu mrtvog dječaka, a Stepan je konačno
prošaptao dječakovo ime.
"Lave."
Mrtvi dječak bio je Lav Stepanovič.
Konačno, Ana se okrenula prema njemu, oči su joj bile crvene, i pitala.
"Kako se zoveš?"
Nije odgovorio. Nije znao svoje ime.
"Gdje živiš?"
I opet, nije znao. "Kako ti se otac zove?"
Um mu je bio prazan. "Bi li se znao vratiti kući?"

200