Tom Rob Smith - Dete 44

Bosnaunited

trebalo biti projektirano prema najvišim specifikacijama. Njegov nasljednik, koji se
trenutno projektirao - Volga GAZ-21 - proglašen je vrhuncem sovjetske tehnologije, a bio
je osmišljen kako bi izdržao oštre klimatske uvjete. Bilo je to terensko vozilo zavidnog
ovjesa, nepogrešivog motora i antikorozivne zaštite još nepoznate u Sjedinjenim
Američkim Državama. Je li ovo bila istina ili ne, Lav nije mogao znati. Znao je samo da je
to automobil koji si je mogla priuštiti samo nekolicina sovjetskih građana, daleko iznad
kupovnih mogućnosti radnika postrojenja u kojem se taj isti automobil proizvodio.

Izgradnja tvornice započela je ubrzo nakon rata, a osamnaest mjeseci poslije
tvornica za montažu Volga stajala je usred nepregledne borove šume. Nije se mogao
sjetiti broja zatvorenika koji su umrli tijekom njezine izgradnje. Te brojke ionako nisu
bile pouzdane. Lav je postao aktivno uključen u cijeli slučaj tek nakon završetka njezine
izgradnje.

Tisuće slobodnih radnika bilo je premješteno obvezujućim proglasima iz gradova
diljem zemlje, kako bi popunili novostvorenu potrebu za radnom snagom: broj
stanovnika gradića upeterostručio se unutar pet godina. Lav je radio provjere
moskovskih radnika koji su bili premješteni ovamo. Kad bi prošli provjere, morali su se
spakirati i preseliti u roku od tjedan dana. Kad ne bi, bili su uhićeni. On je bio jedan od
čuvara ovog grada. Bio je uvjeren da je to bio jedan od razloga zbog kojeg je Vasilij
izabrao baš ovo mjesto. Zasigurno ga je zabavljala ironija cijele priče.

Raisa je propustila prvi pogled na njihovo novo prebivalište. Spavala je umotana
u svoj kaput, glave oslonjene o prozor, lagano se ljuljajući u ritmu kretanja vlaka.
Premjestivši se u sjedalo do svoje žene, gledajući u pravcu u kojem su putovali,
primijetio je kako je grad prislonjen uz golemu tvornicu kao da je buha prilijepljena o
pseći vrat. Ovo je mjesto prvenstveno služilo industrijskoj proizvodnji, a tek je onda bilo
i mjesto za život. Narančasta svjetla stambenih zgrada prigušeno su sjajila na sivom
nebu. Lav je dodirnuo Raisu. Probudila se, pogledala najprije u njega, a potom kroz
prozor.

"Stigli smo."
Vlak se zaustavio na stanici. Pokupili su svoje kovčege i sišli na peron. Bilo je
hladnije nego u Moskvi - temperatura je bila barem dva stupnja niža. Stajali su poput
dvoje evakuirane djece koja su prvi put stigla u neku zemlju, zureći u nepoznatu okolinu.
Nisu dobili nikakve upute. Nisu nikog znali. Nisu čak dobili nikakav broj koji bi mogli
nazvati. Nitko ih nije čekao.
U zgradi postaje nije bilo nikog osim prodavača karata, koji je sjedio u svojoj
kabini. Bio je mlad, nije mu moglo biti puno više od dvadeset. Netremice ih je gledao dok
su ulazili u zgradu. Raisa mu je prišla.
"Dobra večer. Trebali bismo otići u sjedište milicije."
"Vi ste iz Moskve?"
"Tako je."
Mladić je otvorio vrata svoje kabine i izašao van. Pokazao je rukom kroz staklena
vrata na ulicu. "Čekaju vas."
Stotinjak koraka od ulaznih vrata u željezničku stanicu bio je parkiran milicijski
auto.
Na putu prema automobilu, GAZ-u 20, koji je nesumnjivo bio proizvod ovdašnje
tvornice, Lav i Raisa prošli su pored snijegom prekrivenog kamenog reljefa Staljinova
profila, koji je bio nalik fosiliziranom otisku. Približivši se vozilu, vidjeli su da u njemu

101

Bosnaunited

sjede dva čovjeka. Jedan od njih otvorio je vrata i izašao van, bio je to sredovječni
muškarac širokih ramena.

"Lav Demidov?" "Da."
"Ja sam general Nesterov, načelnik vualske milicije."
Lav se pitao zašto ih je general dočekao. Vasilij je zasigurno naredio da mu što
više zagorča ovo iskustvo? Ali Vasilijeve riječi nisu bile od velike važnosti - dolazak
bivšeg moskovskog KGB-ovca digao je miliciju na noge. Sumnjali su u to da je došao
samo kako bi se pridružio njihovim redovima. Gotovo su sa sigurnošću vjerovali u
skriveni razlog njegova dolaska, i pretpostavili, iz tko zna kojeg razloga, da će
izvještavati natrag u Moskvu. Što ih je više Vasilij pokušavao uvjeriti u suprotno, to su
oni sve više sumnjali. Zašto bi jedan agent prošao stotine kilometara kako bi se pridružio
maloj milicijskoj jedinici? To nije imalo smisla - u ovom besklasnom društvu milicija je
ipak bila negdje pri dnu društvene ljestvice.
Svako je dijete u školi učilo da su ubojstva, pljačke i silovanja simptomi
kapitalističkog društva, a u skladu s tim bila je pozicionirana i uloga milicije. Nije bilo
potrebe za kradom ili nasiljem jer je medu građanima vladala jednakost. U
komunističkoj državi nije bilo potrebe za milicijom. Upravo je iz tog razloga ona bila tek
zanemareni dio Ministarstva unutarnjih poslova: slabo plaćena, bez ugleda - sastavljena
od ljudi bez srednje naobrazbe, poljoprivrednika izbačenih iz kolhoza, otpuštenog
vojnog kadra i muškaraca koji su se mogli kupiti s pola boce votke. Službeno, zločin u
SSSR-u nije postojao.
Novine su često isticale goleme svote novca koje su Sjedinjene Američke Države
bile prisiljene trošiti na suzbijanje kriminala zbog svoje potrebe za ulaštenim policijskim
vozilima i policajcima u strogim, upadljivim uniformama na svakom uglu, bez kojih bi se
društvo raspalo. Zapad je u borbi protiv kriminala zapošljavao mnoge od svojih
najhrabrijih muškaraca i žena, građane čiji bi potencijal bio bolje iskorišten u
proizvodnji. Takav se ljudski potencijal ovdje nije uludo bacao: trebala im je samo
skupina ljudi s dna društvene ljestvice, koji osim tjelesne snage nisu imali drugih
talenata, a služili su tek prekidanju pijanih tučnjava.
Tako je to bilo u teoriji. Lav nije imao pojma o stvarnim razinama kriminala. Nije
želio ni saznati, budući da su oni koji su znali vjerojatno bili likvidirani. Naslovnice
Pravde uvijek su vrvjele podacima o tvorničkoj proizvodnji, sredina također, kao i
stražnje stranice. Objavljivale su se isključivo dobre vijesti - visoki natalitet, probijanje
željezničkih pruga kroz planine i novi kanali.
Uzevši ovo u obzir, Lavov je dolazak bio očita anomalija. Pozicija unutar KGB-a
imala je veću težinu, veće poštovanje, ugled, utjecaj, veću materijalnu korist od većine
drugih radnih mjesta. Nijedan agent ne bi dobrovoljno odstupio s tog mjesta. A ako je bio
degradiran, zašto ga jednostavno nisu bili uhitili? Čak je i kao bivši agent KGB-a još
uvijek ulijevao strah - a to bi mu ovdje moglo biti od pomoći.
Nesterov je ponio njihove kovčege prema vozilu, podigavši ih s lakoćom kao da u
njima nije bilo ničeg. Ubacio ih je u prtljažnik prije nego što je Raisi i Lavu otvorio
stražnja vrata. Lav je promatrao svog novog nadređenog dok se ovaj penjao na
suvozačko mjesto. Bio je prevelik, čak i za ovo dojmljivo vozilo. Koljena su mu gotovo
dodirivala bradu. Za volanom je sjedio mladi službenik. Nesterov ga se nije potrudio ni
predstaviti. Kao i u KGB-u, i ovdje je za svako vozilo bio odgovoran jedan vozač. Agenti
nisu posjedovali automobil niti su ga vozili. Vozač je ubacio u brzinu i izvezao ih na
praznu cestu. Drugih automobila nije bilo.

102

Bosnaunited

Nesterov je neko vrijeme šutio, ne želeći ostaviti dojam kako odmah kreće s
ispitivanjem svog novog podređenog, a onda je pogledao u Lava u retrovizoru i rekao:

"Obavijestili su nas prije tri dana da dolazite ovamo. Neuobičajen premještaj."
"Moramo ići tamo gdje smo potrebni."
"Ovamo već dugo nitko nije premješten. A ni ja nisam tražio ikakve suradnike."
"Proizvodnja u ovdašnjoj tvornici smatra se državnim prioritetom.
Nikad ne može biti previše ljudi zaposlenih na osiguranju grada."
Raisa se okrenula prema svom mužu, pretpostavljajući kako je tajnovitost
njegovih odgovora bila namjerna. Čak i degradiran, izbačen iz KGB-a, još je uvijek
iskorištavao strah koji je ta institucija izazivala kod ljudi. U njihovoj se neizvjesnoj
situaciji to činilo pametnim. Nesterov je pitao:
"Recite mi, jesu li vas poslali da budete detektiv? Naredbe su bile zbunjujuće.
Rekli su mi da nisu. Rekli su da ćete biti milicajac, što je popriličan pad odgovornosti za
čovjeka vašeg statusa."
"Dobio sam naredbu da se javim vama. Odluka o mom statusu u vašim je
rukama."
Zavladala je tišina. Raisa je pretpostavila da se generalu nije svidjelo što mu je
nametnuta ova odluka. Neugodnu tišinu prekinuo je riječima:
"Za početak ćete odsjesti u sobi za posjetitelje. Nakon što pronađemo
odgovarajući stan, bit će vam dodijeljen. Upozoravam vas da je lista čekanja vrlo duga.
Tu ne mogu ništa učiniti. Radno mjesto u miliciji nema takvih prednosti."
Automobil se zaustavio ispred nečega što je trebao biti restoran.
Nesterov je otvorio prtljažnik, izvadio kovčege i odložio ih na pločnik. Lav i Raisa
stajali su u mjestu, očekujući upute. Obraćajući se Lavu, Nesterov je rekao:
"Nakon što ostavite kovčege u sobi, zamolio bih vas da se vratite.
Vaša žena može ostati."
Raisa je prikrila uzrujanost time što se o njoj razgovaralo kao da nije bila
prisutna. Gledala je kako je Lav, oponašajući Nesterova, podigao oba njihova kovčega.
Iščudavala se ovakvom njegovu razmetanju, ali ga je ipak odlučila ne dovoditi u
neugodnu situaciju. Mogao je tegliti i njezin kovčeg ako je baš htio. Hodajući ispred
njega, otvorila je ulazna vrata restorana i ušla.
Unutra je bilo mračno, prozorski kapci bili su zatvoreni, a prostor je smrdio po
ustajalom dimu. Na stolovima su se nalazile neoprane čaše sinoćnjih gostiju. Lav je
spustio kovčege na pod i kucnuo o jedan od prljavih stolova. Na vratima se pojavio
ljudski obris.
"Nije otvoreno."
"Zovem se Lav Demidov. Ovo je moja žena Raisa. Upravo smo pristigli iz Moskve."
"Danil Basarov."
"General Nesterov rekao nam je da imate sobu za nas." "Mislite na onu na katu?"
"Ne znam, da, valjda." Basarov se počešao po trbuhu.
"Pokazat ću vam je."
Soba je bila mala. Dva manja kreveta bila su zgurana jedan uz drugi.
Između njih je bio procijep. Oba su madraca bila ulegnuta. Zidne tapete bile su
prekrivene ispupčenjima poput pubertetske kože, premazane nekakvom mašću

103

Bosnaunited

ljepljivom na dodir. Lav je zaključio da se vjerojatno radilo u ulju za kuhanje, budući da
se soba nalazila direktno iznad kuhinje koja se mogla vidjeti kroz pukotine među
podnim daskama, a kroz njih je u sobu dopirao i smrad svega što se dolje kuhalo -
iznutrica, hrskavice i životinjske masti.

Basarovu se nije svidio Nesterovljev zahtjev. Ovu sobu i krevete u njoj koristilo je
njegovo osoblje, odnosno žene koje su obrađivale goste. Ipak, nije mogao odbiti. Zgrada
restorana nije bila njegovo vlasništvo. A posao mu je ovisio o dobroj volji milicije. Znali
su da on dobro zarađuje i to im nije smetalo dok god su dobivali svoj dio.

Novac nije bio prijavljivan, sve je bilo neslužbeno - zatvoreni sustav.
Zapravo, ovi su ga novi gosti ispunjavali nelagodom, znao je da su bivši KGB-ovci.
Jedino je to sprječavalo njegovu uobičajenu neljubaznost. Upro je prstom niz hodnik
prema djelomice otvorenim vratima.
"Tamo je kupaonica. Postoji samo ta jedna u cijeloj zgradi."
Raisa je pokušala otvoriti prozor. Bio je pričvršćen čavlima. Zurila je u krajolik
pred sobom. Trošni kućerci, prljavi snijeg: ovo je bio dom.
Lav je bio umoran. Mogao se nositi s poniženjem dok je ono bilo ideja, ali sad kad
je dobilo i fizički oblik - ovu sobu - htio je samo spavati, zatvoriti oči i isključiti cijeli
svijet. No morao je opet izaći, pa je odložio kovčeg na krevet uopće ne pogledavši Raisu,
ne iz ljutnje, već iz srama. Izašao je bez riječi.
Odvezli su ga do telefonske centrale i uveli unutra. Pred njima se protezao red od
nekoliko stotina ljudi koji su čekali svoje dodijeljeno vrijeme za telefonski razgovor,
dvije minute. Budući da su mnogi od njih bili prisiljeni napustiti svoje obitelji kako bi
došli ovdje raditi, Lav je razumio da su im ove dvije minute bile nevjerojatno dragocjene.
Nesterov nije morao čekati u redu i krenuo je ravno u kabinu.
Nakon što je uspostavio vezu i obavio razgovor koji Lav nije smio čuti, pružio mu
je slušalicu. Lav ju je prislonio na uho i čekao.
"Kako ti se sviđa smještaj ?"
Bio je to Vasilij. Nastavio je:
"Želiš poklopiti, zar ne? Ali ne možeš. Ne možeš čak ni to učiniti."
"Što hoćeš?"
"Ostati u vezi tako da mi možeš pričati o tamošnjem životu, a ja tebi o ovdašnjem.
Prije nego što zaboravim, ugodan stančić koji si bio dodijelio svojim roditeljima sad im je
oduzet. Pronašli smo im mjesto primjerenije njihovu statusu. Možda malčice hladno i
prenapučeno. Prljavo, to zasigurno. Mislim da ga dijele sa sedmeročlanom obitelji, s
petero male djece. Usput, nisam ni znao da ti otac pati od nepodnošljivih bolova u
leđima. Šteta što je vraćen na radno mjesto na tekućoj vrpci samo godinu dana prije
mirovine. Jedna se godina može činiti kao njih deset kad ne uživaš u poslu koji radiš.
Ali uskoro ćeš i sam znati sve o tome."
"Moji su roditelji dobri ljudi. Naporno su radili cijeli život. Nisu ti nanijeli nikakvo
zlo."
"Ali ja njima svejedno hoću."
"Što želiš od mene?"
"Ispriku."
"Vasilij, žao mi je."

104

Bosnaunited
"Ne znaš zašto ti je žao."
"Loše sam postupao prema tebi. I žao mi je."
"Zbog čega ti je žao? Budi jasniji. Tvoji roditelji ovise o tebi."
"Nisam te smio udariti." "Ne trudiš se dovoljno. Uvjeri me." Lavu je glas zadrhtao
od očaja.
"Ne razumijem što hoćeš. Imaš sve. Ja nemam ništa." "Stvar je jednostavna. želim
te čuti kako preklinješ." "Preklinjem te, Vasilij, slušaj me. Preklinjem te. Pusti moje
roditelje na miru. Molim te..."
Vasilij je već poklopio slušalicu.

105

Bosnaunited

Vualsk

17. ožujka

Nakon što je cijelu noć hodao, Lav je - nažuljanih stopala, čarapa natopljenih
krvlju - sjeo na klupu u parku, uhvatio se za glavu i zaplakao.

Nije mogao ni spavati ni jesti. Jučer je potpuno ignorirao Rajsu kad je htjela s njim
razgovarati. Odbio je i jelo koje mu je donijela iz restorana. Ne mogavši više ostati u
njihovoj sićušnoj smrdljivoj sobi, sišao je u restoran, progurao se kroz gomilu i izašao
van. Hodao je bez osjećaja za smjer, previše bijesan i frustriran da bi mogao samo sjediti
i ne raditi ništa, iako je shvatio da je upravo to bila narav njegove situacije - potpuna
nemoć. Opet se suočio s nepravdom, ali više nije bio u mogućnosti intervenirati. Njegovi
roditelji neće biti ubijeni metkom u zatiljak - to bi bilo prebrzo, odviše milosrdno.

Umjesto toga, ubijat će ih polako, dan za danom. Mogao je zamisliti nekoliko
scenarija koji su se nudili metodičnom, sadističkom i sitničavom umu. U tvornicama u
kojima su radili oboje će biti degradirani, dodijelit će im se najteži i najprljaviji poslovi -
poslovi s kojima bi se jedva nosili i mnogo mladi od njih. Mučit će ih pričama o Lavovu
stravičnom izgnanstvu, njegovoj sramoti i poniženju. Možda će im čak reći da je završio
u gulagu, osuđen na dvadeset godina robije i teškog rada. A što se tiče obitelji s kojom su
njegovi roditelji bili prisiljeni dijeliti stan, nije bilo sumnje da će biti nepodnošljivi,
neugodni do krajnjih granica izdržljivosti. Djeci će obećati čokoladu budu li bučna, a
roditeljima pak vlastiti stan budu li krali hranu, svađali se ili na bilo koji drugi način
činili kućni život nepodnošljivijim. Nije trebao nagađati o detaljima. Vasilij će ga s
užitkom izvještavati o njima, znajući da neće imati hrabrosti poklopiti slušalicu jer se
bojao da bi se tako mogle udvostručiti muke koje su njegovi roditelji proživljavali. Vasilij
će ga slomiti izdaleka, sustavno uništavajući ono što je najviše volio - svoju obitelj. Od
toga se nije mogao obraniti. Uz malo truda, Lav bi mogao saznati novu adresu svojih
roditelja, ali sve što bi tada mogao učiniti, osim ako njegova pisma ne presretnu i potom
spale, bilo je javiti im da je dobro.

Omogućio im je lagodan život, koji im je nasilno oduzet u trenutku kad su takvu
promjenu bili najmanje sposobni podnijeti.

Ustao je, drhteći od hladnoće. Neodlučno i bez ikakovog saznanja što će sljedeće
učiniti, počeo je pratiti svoje tragove natrag u smjeru svoga novog doma.

Raisa je sjedila za stolom u restoranu. Čekala ga je cijelu noć. Znala je, baš kako je
to Vasilij bio predvidio, da je Lav sada žalio zbog odluke da je ne prijavi. Cijena je bila
previsoka. Ali što je mogla?

Pretvarati se da je on sve stavio na kocku zbog savršene ljubavi? Pa nije ga mogla
zavoljeti na njegov zahtjev. Čak i da se htjela pretvarati, nije znala kako, nije znala što
reći, što činiti. Mogla je biti i malo blaža prema njemu. Zapravo, jedan dio nje uživao je u
Lavovoj degradaciji. Ne iz pakosti ili osvetoljubivosti, već zato što je željela da on zna:

Ovako se ja osjećam svaki dan.
Nemoćno, preplašeno - htjela je da se i on tako osjeća. Htjela je da shvati, da sam
to iskusi.
Iscrpljena, teških kapaka koji su se počeli spuštati dok ju je hvatao san, podigla je

106

Bosnaunited

pogled u trenutku kad je Lav ušao u restoran. Ustala je i prišla svom mužu, primijetivši
njegove krvlju podlivene oči. Nije ga nikad prije vidjela da plače. On se okrenuo i nalio
piće iz najbliže boce. Položila je ruku na njegovo rame. A onda, u djeliću sekunde, Lav se
okrenuo prema njoj i zgrabivši je za vrat, procijedio:

"Ti si za sve kriva."
Stegnuo joj je vratne žile, lice joj se oblilo crvenilom - nije mogla disati, gušila se.
Petljajući rukama pokušala se osloboditi. No on nije popuštao, a ona nije uspijevala
otpustiti njegov stisak.
Posegnula je prema stolu, pokušavajući prstima pronaći čašu dok joj se pogled
mutio. Uspjela ju je dotaknuti i prevrnuti. Čaša se dokotrljala prema njoj: zgrabila ju je,
zamahnula njome i udarila Lava u lice. Čaša joj je pukla u ruci, razrezavši joj dlan. Jedna
krhotina ostala je zabodena u Lavov obraz. Kao čarolijom, on ju je pustio.
Zateturala je unatrag, kašljući, držeći se za vrat. Zurili su jedno u drugo kao
potpuni stranci, kao da je sva njihova zajednička prošlost nestala u tom djeliću sekunde.
U Lavovu je obrazu ostala krhotina stakla. Dotaknuo ju je i izvukao, proučavajući je na
dlanu. Ne okrećući mu leda, povukla se prema stepenicama i potrčala u sobu, što dalje od
njega.
Umjesto da potrči za ženom, Lav je iskapio piće koje si je nalio, a onda još jedno i
još jedno, i do trenutka kad je vani čuo Nesterovljev automobil, ispio je gotovo cijelu
bocu. Nesiguran na nogama, neopran i neobrijan, pijan, otupio i bezumno nasilan -
trebalo mu je, dakle, manje od jednog dana da se spusti do razine prosječnog milicajca.
Tijekom vožnje Nesterov nije spominjao brazgotinu na Lavovu obrazu. Govorio je
u kratkim rečenicama o gradu. Lav nije slušao, jedva svjestan svoje okoline, zaokupljen
pitanjem što je to upravo bio učinio? Je li pokušao zadaviti svoju ženu ili se radilo o
nekakvu triku njegova neispavanog uma? Dodirnuo je rez na svom obrazu, vidio krv na
jagodicama prstiju - bila je to istina, učinio je to, a mogao je učiniti i nešto puno gore.
Nekoliko sekunda više, malo jači stisak i bila bi mrtva. Njegov je stav bio kako se svega
odrekao - svojih roditelja, karijere - a sve na krivoj pretpostavci - obećanju nove obitelji i
ideji da ih nešto međusobno čvrsto veže. Prevarila ga je, lažima je utjecala na njegovu
odluku. Tek kad se osjetila sigurnom, kad su njegovi roditelji već bili poniženi, tek tad je
priznala da je trudnoća bila laž.
Pritom je otišla još dalje, otvoreno mu pokazavši koliko ga prezire.
Manipulirala je njegovim osjećajima, a onda mu pljunula u lice. U zamjenu za
svoju žrtvu, u zamjenu za to što je zanemario dokaze njezine krivnje, nije dobio ništa.
Ali Lav u to nije vjerovao ni na trenutak. Vrijeme opravdavanja bilo je iza njega.
Ono što je činio bilo je neoprostivo. I imala ga je pravo prezirati. Koliko je braće i sestara,
majki i očeva uhitio? Koliko se razlikovao od čovjeka kojeg je smatrao svojom moralnom
suprotnošću, Vasilija Nikitina? Jesu li se razlikovali tek po tome što je Vasilij bio
bezumno okrutan, a Lav idealistično okrutan? Prva okrutnost bila je prazna, ravnodušna
okrutnost, dok je druga bila principijelna, pretenciozna okrutnost koja je sebe smatrala
razumnom i neophodnom. Ali u stvarnim pojmovima, pojmovima destrukcije, njih
dvojica bili su jednaki. Je li Lavu nedostajalo mašte kako bi shvatio u što je bio upleten?
Ili je bilo gore od toga - je li to namjerno izbjegavao zamisliti? Zaustavio je ove misli,
odgurnuo ih ustranu.
Medu ruševinama njegovih moralnih principa jedna je činjenica ostala netaknuta.
Odrekao se svog života zbog Raise samo da bi je sad pokušao ubiti. To je bila ludost.
Nastavi li ovako, ostat će bez svega, čak i bez žene kojom se oženio, žene koju je volio. Je

107

Bosnaunited

li je volio?
Oženio se njome, nije li to dvoje bilo jednako? Ne, zapravo nije - oženio se njome

jer je bila lijepa, inteligentna i bio je ponosan što je njegova. Bio je to korak dalje prema
sovjetskom idealu - rad, obitelj i djeca. Ona je na mnogo načina predstavljala zubac u
kotačima njegove ambicije, neophodnu kućansku podlogu njegove uspješne karijere,
njegova statusu Uzornog Građanina. Je li Vasilij bio u pravu kad mu je rekao da je može
zamijeniti drugom? Kad su bili u vlaku, tražio je od nje da mu izjavi ljubav, da ga umiri,
nagradi romantičnom fantazijom u kojoj je on bio junak. Bilo je to jadno. Lav je glasno
uzdahnuo trljajući čelo. Bio je nadigran - a Vasilij je ovo doživljavao upravo tako, kao
igru u kojoj se igralo žetonima patnje. Vasilij se nije ni morao okomiti na njegovu ženu,
Lav je to učinio, provodeći tako svaki dio Vasilijeva plana umjesto njega.

Stigli su. Automobil se zaustavio. Nesterov je već bio izašao i sad ga je čekao vani.
Ne znajući koliko je dugo sjedio unutra, Lav je otvorio vrata, izašao iz vozila i slijedio
svog nadređenog u milicijsku postaju kako bi započeo svoj prvi radni dan na novom
poslu. Upoznao se s kolegama, rukovao se, kimao glavom, ali ništa nije mogao zapamtiti:
imena, detalji - sve mu je izmicalo - tek kad je ostao sam u svlačionici, s uniformom koja
je visila pred njim, uspio se usredotočiti na sadašnjost. Izuo je cipele, polako skidajući
čarape s krvavih stopala koje je potom uronio u hladnu vodu, promatrajući kako se voda
počinje crveniti od njegove krvi. Budući da nije imao drugih čarapa, niti je mogao
natjerati samog sebe da ih zatraži, bio je prisiljen ponovno navući stare, lecnuvši se od
boli dok je navlačio grubu tkaninu preko otvorenih žuljeva. Svukao se, bacajući svoju
civilnu odjeću na hrpu u dnu ormarića, zakopčao svoju novu uniformu, hlače od grube
tkanine s crvenim gajtanom i debelu vojnu jaknu. Pogledao se u zrcalo. Pod očima je
imao duboke crne podočnjake, a na lijevom obrazu otvorenu krvavu brazgotinu.

Pogled mu se zaustavio na oznaci čina na jakni. Bio je milicajac, nitko i ništa.
Zidovi Nesterovljeva ureda bili su prekriveni uokvirenim svjedodžbama.
Proučavajući ih, Lav je otkrio da je njegov novi šef pobjeđivao u mnogim natjecanjima
amaterskog hrvanja i u streljačkim turnirima, te je nebrojeno puta bio proglašen
milicajcem mjeseca, ovdje i na bivšem radnom mjestu, Rostovu. Bila je ovo razmetljiva
izložba, uzevši u obzir da se njegovo radno mjesto tako malo cijenilo.
Nesterov je proučavao svog novog kolegu, ali nije ga mogao procijeniti. Zašto se
ovaj čovjek, bivši visoko pozicionirani KGB-ovac i ratni heroj, nalazio u ovako jadnom
stanju - prljavih noktiju, krvavog lica, neoprane kose, obavijen alkoholnim isparenjima i
očito ravnodušan zbog svoje degradacije? Možda je bio upravo onakav kakvim su ga
opisali: nesposoban i neodgovoran. Tako je izgledao. Ali Nesterov nije bio uvjeren u to:
možda je ova neurednost bila zamka. Osjećao je nelagodu od trenutka kad su mu javili za
premještaj. Ovaj je čovjek mogao nanijeti golemu štetu njemu i njegovim ljudima. Jedan
loš izvještaj, to je sve što je bilo potrebno.
Nesterov je zaključio da će ga morati pratiti, testirati i držati na oku.
Prije ili kasnije, otkrit će o čemu se ovdje radi.
Pružio je Lavu dosje. Lav ga je gledao neko vrijeme, pokušavajući dokučiti što se
od njega očekivalo. Zašto mu je ovo dao? Što god da je to bilo, nije ga zanimalo.
Uzdahnuo je, prisilivši se otvoriti dosje.
Unutra su se nalazile crno-bijele fotografije mrtve djevojčice. Ležala je na leđima,
okružena crnim snijegom. Crni snijeg... crn jer je bio natopljen krvlju. Izgledalo je kao da
je djevojčica vrištala. Pažljivijim promatranjem moglo se uočiti da je imala nešto u
ustima. Nesterov je objasnio:

108

Bosnaunited
"U usta joj je bila nagurana zemlja. Tako da ne može dozivati upomoć."
Lav je snažnije stisnuo fotografiju, a sve njegove misli o Raisi, njegovim
roditeljima, njemu samom - nestale su dok je netremice zurio u usta djevojčice. Bila su
širom otvorena, nabijena zemljom.
Pogledao je sljedeću fotografiju. Djevojčica je bila naga: njezina koža, barem onaj
neoštećeni dio, bila je bijela poput snijega. Torzo joj je bio divljački unakažen, rastrgan.
Prelistavao je fotografije, jednu za drugom, ne vidjevši više na njima djevojčicu već
Fjodorova sinčića, dječaka koji nije bio skinut do gola, čija usta nisu bila nabijena
zemljom - dječaka koji nije bio ubijen. Lav je odložio fotografije na stol. Ništa nije rekao,
zurio je u svjedodžbe po zidovima.

109

Bosnaunited

Istoga dana

Ova dva događaja nisu bila povezana, smrt Fjodorova sina i ubojstvo ove
djevojčice - to nije bilo moguće. Razdvajale su ih stotine kilometara. Bila je to stravična
ironija, to je bilo sve. Ali Lav nije smio odbaciti Fjodorove navode. Pred njim se sad
nalazio slučaj djeteta ubijenog upravo kako je Fjodor opisao. Takvo što je bilo nemoguće.
Sad više nije mogao saznati što se zapravo dogodilo Fjodorovu sinu Arkadiju, jer se
nikad nije bio potrudio sam pregledati dječakovo tijelo. Možda se radilo o nesretnom
slučaju. Ili je stvar možda bila zataškana. Ako je istina bila ovo drugo, onda je Lavova
uloga bila ključna u orkestriranju tog zataškavanja. Učinio je to bespogovorno -
ismijavanjem, prisilom, a na kraju i prijetnjama ožalošćenoj obitelji.

General Nesterov otvoreno je govorio o detaljima ovog ubojstva, nazivajući ga
upravo tako - ubojstvom - ne želeći ga prikazati ikako drugačije doli kao brutalan i
stravičan zločin. Njegova otvorenost zabrinjavala je Lava. Kako je mogao biti tako
smiren? Godišnji podaci njegova odjela morali su se prilagoditi unaprijed određenom
uzorku: smanjenoj stopi zločina, povećanom društvenom skladu. Iako je grad prošao
kroz pravu eksploziju naseljavanja, uselilo se osamdeset tisuća premještenih radnika,
stopa zločina trebala se smanjiti jer je teorija kazivala kako se to uvijek događalo u
situacijama s više rada, više pravednosti i manje eksploatacije.

Žrtva se zvala Larisa Petrova i pronađena je prije četiri dana u šumi, nedaleko
željezničke stanice. Priča o pronalasku tijela bila je vrlo uopćena, a kad je Lav htio
saznati nešto više o tome, Nesterov je žurno promijenio temu. Sve što je uspio saznati
bilo je kako je tijelo pronašao par koji je, nakon što su malo popili, krenuo u šumu spolno
općiti. Tamo su nabasali na tijelo ove djevojčice, koje je ležalo u šumi nekoliko mjeseci,
savršeno očuvano niskim temperaturama. Bila je osnovnoškolka,
četrnaestogodišnjakinja. Miliciji je bila dobro poznata. Znali su je po neurednom
seksualnom životu, ne samo s dječacima svog uzrasta, već i sa starijim muškarcima;
mogla se kupiti litrom votke. Na dan svog nestanka Larisa se posvađala s majkom.

Njezin se nestanak nije ni istraživao; već je prije prijetila kako će pobjeći od kuće i
zaključak je bio da je to konačno i učinila. Nitko je nije tražio. Prema Nesterovu, njezini
su roditelji uživali određeni ugled u zajednici. Otac joj je bio računovođa u tvornici za
montažu.

Oboje su se sramili vlastite kćeri i nisu htjeli sudjelovati u istrazi koja je trebala
ostati tajna, ne potpuno zataškana, ali ni javna. Roditelji su se odrekli pogreba vlastite
kćeri i pristali praviti se kako je jednostavno nestala. Nije bilo potrebe da šira zajednica
sazna za ovaj slučaj. Samo je šačica ljudi izvan milicije znala za ovo ubojstvo. Tim
ljudima, uključujući i paru koji je pronašao tijelo, jasno je dano do znanja kakve bi bile
posljedice širenja priče. Slučaj će se brzo zatvoriti jer su u pritvoru već imali
osumnjičenog.

Lav je bio svjestan da je milicija mogla započeti istragu tek nakon otvaranja
kriminalnog slučaja, i da se takav slučaj otvarao tek kad se znalo da će biti uspješno
riješen. Neuspjeh u osuđivanju osumnjičenog bio je neprihvatljiv, posljedice teške.
Pojavljivanje slučaja na sudu trebalo je značiti samo jednu stvar: da je osumnjičeni kriv.
Kad je slučaj bio težak, složen, dvosmislen, jednostavno se nije otvarao. Budući da su
Nesterov i njegovi podređeni bili ovako mirni, to je značilo samo jednu stvar - bili su
uvjereni da su uhvatili krivca.

110

Bosnaunited

Njihov je posao bio završen. Daljnja istraga, predstavljanje dokaza, ispitivanje i,
konačno, sama osuda bili su dužnost državne istražne skupine, ureda upravitelja i
njihovih istražnih sudaca. U ovom se slučaju nije tražilo Lavovo sudjelovanje: vodili su ga
u obilazak, očekujući da se divi njihovoj učinkovitosti.

Ćelija je bila mala i bez ingenioznih preinaka tipičnih za one u Lubjanki. Bili su to
betonski zidovi, betonski pod. Osumnjičeni je sjedio, na leđima su mu ruke bile okovane
lisicama. Bio je mlad, vjerojatno mu nije bilo više od šesnaest, sedamnaest, mišićave
građe odraslog muškarca, ali dječjeg lica. Pogled mu je lutao bez naročitog smisla ili
svrhe. Činilo se da se nije bojao. Bio je smiren, iako ne na inteligentan način, i nije
pokazivao znakove fizičkog maltretiranja.

Naravno, postojali su načini nanošenja ozljeda tako da se izvana ništa ne vidi, ali
Lav je instinktivno znao da dječak nije bio ozlijeđen.

Nesterov je pokazao na osumnjičenog.
"Ovo je Varlam Babinič."
Čuvši zvuk svog imena, mladić se zabuljio u Nesterova kao što bi pas buljio u svog
gospodara. Nesterov je nastavio:
"Kod njega smo našli uvojak Larisine kose. Već smo ga u nekoliko navrata uhvatili
kako prati Larisu - motao se oko njezine kuće, prilazio joj na ulici. Larisina majka sjeća se
kako ga je vidjela bezbroj puta. Sjeća se i da se njezina kći žalila na njega. Stalno joj je
pokušavao dodirnuti kosu."
Nesterov se okrenuo prema osumnjičenom, polako govoreći.
"Varlame, ispričaj nam što se dogodilo, objasni nam kako se uvojak kose našao
kod tebe."
"Izrezao sam je. Ja sam kriv."
"Reci ovom čovjeku zašto si je ubio."
"Sviđala mi se njezina kosa. želio sam je. Imam žutu knjigu, žutu košulju, žutu
limenku i malo žute kose. Zato sam je izrezao. žao mi je. Nisam to trebao učiniti. Kad
mogu dobiti dekicu?"
"Pričat ćemo o tome kasnije."
"Kakvu dekicu?"
"Prije dva dana oteo je jedno dijete. Bilo je umotano u žutu deku.
Opsjednut je žutom bojom. Srećom, dijete nije ozlijeđeno. Međutim, on ne
razlikuje dobro i zlo. Čini sve što mu padne na pamet, bez razmišljanja o posljedicama."
Nesterov se približio osumnjičenom.
"Kad sam u tvojoj knjizi pronašao Larisinu kosu, zašto si pomislio da si u nevolji?
Reci ovom čovjeku što si meni rekao."
"Nikad joj se nisam sviđao, stalno me je tjerala od sebe, ali ja sam želio njezinu
kosu. Jako sam je želio. I kad sam joj odrezao kosu, nije ništa rekla."
Nesterov se okrenuo Lavu, nudeći mu da ga i sam ispita.
"Imaš li pitanja?"
Što se očekivalo od njega? Lav je na trenutak promislio, a potom upitao:
"Zašto si joj nagurao zemlju u usta?" Varlam nije odmah odgovorio.
Djelovao je zbunjeno. "Da, nešto joj je bilo u ustima. Sad se sjećam.
Nemoj me udariti."

111

Bosnaunited
Nesterov se ubacio:
"Nitko te neće udariti, odgovori na pitanje." "Ne znam. Zaboravljam stvari. Imala
je zemlje u ustima, da." Lav je nastavio: "Opiši kako si je ubio." "Izrezao sam je."
"Izrezao si nju ili njezinu kosu." "Oprostite, izrezao sam nju."
"Slušaj me pažljivo. Jesi li izrezao njezino tijelo ili si izrezao njezinu kosu?"
"Našao sam je i izrezao. Trebao sam to nekome reći, ali sam bio zabrinut. Nisam
htio upasti u nevolju."
Varlam je počeo plakati.
"U velikoj sam nevolji. žao mi je. Samo sam želio njezinu kosu."
Nesterov je zakoračio naprijed. "To će zasad biti dovoljno."
Nakon ovih umirujućih riječi, Varlam je prestao plakati. Opet je bio miran. Iz
njegova lica nije bilo moguće iščitati je li bio sposoban za ubojstvo.
Lav i Nesterov izašli su van. Nesterov je zatvorio vrata ćelije. "Imamo dokaze da je
bio na mjestu zločina. Otisci u snijegu savršeno odgovaraju njegovima. Pretpostavljam
da si shvatio da dolazi iz prihvatilišta? On je retardiran."
Tada je Lav shvatio zašto je Nesterov tako hrabro i izravno rješavao ovo ubojstvo.
Osumnjičeni je bio mentalno bolestan. Varlam se nalazio izvan sovjetskog društva, izvan
komunizma, politike - njegov je zločin bio objašnjiv. Njegova djela nisu ugrožavala
partijsku liniju, nisu mijenjala stav o zločinu jer osumnjičeni nije bio pravi Sovjet.
Bio je anomalija. Nesterov je dodao:
"To te ne bi trebalo uljuljkati u uvjerenje da nije sposoban za nasilje.
Priznao je da ju je ubio. Imao je motiv, iracionalan doduše, ali ipak motiv. Htio je
nešto što nije mogao imati - njezinu plavu kosu. Već je činio zločine kad nije mogao imati
ono što je htio: krađa, otmica. Sad i ubojstvo. Njemu se Larisina smrt nimalo ne razlikuje
od otimanja djeteta. Nema razvijenu moralnost. Tužno je to. Trebao je već odavno biti iza
rešetaka. Ovo je sad slučaj za istražne suce."
Lav je shvatio. Istraga je bila završena. Ovaj će mladić umrijeti.

112

Bosnaunited

Istoga dana

Soba je bila prazna. Lav se spustio na koljena, prislonivši obraz uz pod. Njezina
kovčega nije bilo. Ustao je, istrčao iz sobe, spustio se niz stepenice i ušao u restoransku
kuhinju. Basarov je rezao masne komade neidentificiranog komada žutog mesa.

"Gdje mi je žena?"
"Plati za onu bocu i reći ću ti."
Prstom je pokazao prema praznoj boci jeftine votke koju je Lav iskapio u ranim
jutarnjim satima, te dodao: "Nije me briga tko ju je popio, ti ili tvoja žena." "Molim te,
samo mi reci gdje je." "Plati bocu."
Lav nije imao novca. Još je bio u policijskoj uniformi. Sve svoje stvari ostavio je u
ormariću u svlačionici.
"Platit ću ti kasnije. Koliko god hoćeš."
"Kasnije, naravno, kasnije ćeš mi platiti milijun rubalja." Basarov je nastavio
rezati meso, i tako mu jasno dao do znanja da ne namjerava popustiti.
Lav je otrčao natrag u sobu, kopao je po stvarima i izbacivao ih iz kovčega. Među
stranicama Knjige propagandista bile su četiri novčanice od 25 rubalja, fond za crne
dane. Ustao je, otrčao natrag u restoran i tutnuo jednu novčanicu Basarovu u ruke,
plativši mu tako mnogo više od vrijednosti jedne boce votke.
"Gdje je ona?"
"Otišla je prije nekoliko sati. Nosila je kovčeg." "Kamo je otišla?"
"Nije razgovarala sa mnom. Ni ja s njom." "Prije koliko sati, prije točno koliko
sati?" "Dva ili tri."
Tri sata. To je značilo da je otišla, ne samo iz restorana, nego vrlo vjerojatno i iz
grada. Lav nije imao pojma kamo se zaputila ni u kojem je pravcu mogla otputovati.
Osjetivši velikodušnost nakon poprilične nagrade koju je upravo primio, Basarov
mu je ponudio dodatne informacije.
"Vjerojatno nije stigla na popodnevni vlak. Ako me pamćenje služi, drugi vlak
stiže otprilike u ovo vrijeme."
"Kad?"
"U sedam i trideset..." Imao je deset minuta.
Ne obazirući se na umor, potrčao je najbrže što je mogao. Ali gušio se od očaja.
Ponestajalo mu je zraka, i znao je tek približno gdje se nalazi stanica. Slijepo je trčao,
pokušavajući se prisjetiti puta kojim su se vozili milicijskim automobilom. Hlače su mu
se natopile kapljicama bljuzgavice koja mu je prštala pod nogama, a jeftini je materijal
otežao. Osjetio je kako mu žuljevi na nogama pucaju, a cipele se opet pune krvlju. Svaki
je korak značio nepodnošljivu bol.
Zaokrenuo je na uglu i završio u slijepoj ulici na kraju koje se nalazio red drvenih
kućeraka. Izgubio se. Zakasnio je. Njegova je žena već bila otišla, ništa nije mogao učiniti.
Sagnuvši se dok je pokušavao uhvatiti zrak, sjetio se ovih trošnih drvenih kuća, smrada
ljudskog izmeta. Bio je blizu stanice, u to je bio siguran.
Umjesto da se vraća niz ulicu, potrčao je naprijed, ušao kroz stražnja vrata u
jednu od koliba i zatekao obitelj kako usred objeda sjedi na podu. Skutreni oko peći,

113

Bosnaunited

gledali su u njega u tišini, prestrašeni njegovom uniformom. On je bez riječi skočio preko
djece i istrčao van na glavnu ulicu; ulicu kojom su se provezli nakon dolaska u ovaj grad.
Ugledao je i stanicu. Pokušao je potrčati brže, ali ga tijelo nije slušalo. Adrenalin više nije
mogao prikriti činjenicu da je bio iscrpljen. Nije više imao nikakvih rezervi.

Ramenom je udario u vrata stanice i utrčao unutra. Sat je pokazivao sedam i
četrdeset pet. Zakasnio je petnaest minuta. Spoznaja da je otišla, vjerojatno zauvijek,
konačno mu se uobličila u mislima. Lav se držao beznadnog uvjerenja kako će ona ipak
stajati na peronu, kako je ipak propustila vlak. Izašao je van: pogledao lijevo i desno. Nije
vidio ni svoju ženu ni vlak. Osjetio je slabost. Nagnuo se naprijed i stavio ruke na koljena,
znoj mu se cijedio niz lice. Krajičkom oka ugledao je kako neki čovjek sjedi na klupi.
Zašto je čovjek još uvijek bio tu? Je li čekao vlak? Lav se uspravio.

Raisa je stajala na kraju perona, okružena večernjim sivilom. S nadljudskim
naporom suzdržao se od toga da potrči prema njoj i zgrabi je za ruke. Došavši do daha,
pokušavao je smisliti što da kaže.

Pogledao se. Izgledao je užasno, bio je znojan, prljav. Ali ona nije gledala u njega,
gledala mu je preko ramena. Lav se osvrnuo. Gusti oblaci dima pojavili su se iznad
krošnji drveća. Pristizao je zakašnjeli vlak.

Zamišljao je kako će se naširoko ispričavati, pronaći prave riječi, biti elokventan.
Međutim, sad su mu preostale tek sekunde da je uvjeri da ostane. Izlanuo je:

"Žao mi je, nisam razmišljao. Zgrabio sam te, ali to nisam bio ja... ili barem, to nije
bila osoba kakva bih htio biti."

Ovo je bilo jadno, morat će reći nešto bolje. Uspori, koncentriraj se - pokušat će
još jednom.

"Raisa, želiš me ostaviti. I imaš pravo na to. Mogao bih ti pričati koliko će ti teško
biti samoj. Kako bi te mogli zaustaviti, ispitivati, uhititi. Kako ćeš morati imati prave
dokumente. Kako ćeš postati lutalica. Ali to nije razlog zbog kojeg bi trebala ostati sa
mnom. Znam da bi me ostavila bez obzira na to."

"Dokumenti se mogu krivotvoriti, Lave. Radije bih krivotvorila njih nego ovaj
brak."

To je bilo to. Njihov je brak bio privid. Lav je ostao bez riječi. Vlak se zaustavio
pored njih. Raisino je lice bilo bezizražajno. Lav joj se sklonio s puta. Krenula je prema
vratima vagona. Može li je pustiti?

Nadglasavši škripu kočnica, Lav je povikao:
"Razlog zbog kojeg te nisam prijavio nije bilo uvjerenje kako si trudna, niti je to
imalo veze s tim što sam ja dobra osoba. Učinio sam to jer mi je obitelj jedini dio života
kojeg se ne sramim."
Na Lavovo iznenađenje, Raisa se okrenula.
"Odakle dolazi ovo naglo prosvjetljenje? Djeluje mi jeftino. Nakon što si izgubio
uniformu, poziciju i moć, moraš se zadovoljiti mnome, Je li to sve? Nešto što ti dosad nije
bilo jako važno - mi - postaje ti važno jer sad više nemaš ništa dugo?"
"Ne voliš me, to znam. Ali vjenčali smo se iz nekog razloga, nešto je među nama
postojalo, nekakva veza. To smo izgubili. Ja sam to izgubio. Možemo to opet pronaći."
Vrata vagona su se otvorila, nekoliko se putnika iskrcalo. Vrijeme mu je istjecalo.
Raisa je pogledala u vlak, odmjeravajući svoje opcije.
Bile su jadne. Nije imala prijatelja kojima bi mogla pobjeći, ni obitelji koja bi je

114

Bosnaunited

štitila, ni novca, ni mogućnosti da se sama uzdržava. Nije čak imala ni kartu. Lav je točno
procijenio. Da sad ode, vjerojatno bi je uhitili. Sama pomisao na to iscrpljivala ju je.
Pogledala je svog muža. Nisu imali ništa osim jedno drugo, sviđalo im se to ili ne.

Spustila je kovčeg. Lav se nasmiješio, očito vjerujući kako je ovo znak pomirenja.
Iznervirana ovom njegovom idiotskom interpretacijom, podigla je ruku i time presjekla
njegov osmijeh.

"Udala sam se za tebe jer sam se bojala, bojala sam se da ću biti uhićena ako
odbijem tvoje udvaranje, možda ne odmah, ali jednom, uz nekakvu optužbu. Bila sam
mlada, Lave, a ti si bio moćan. To je bio razlog zbog kojeg smo se vjenčali. Ta priča koju ti
meni pričaš o tome kako sam se pretvarala da se zovem Lena? Ti misliš da je ta priča
romantična, smiješna? Dala sam ti lažno ime jer sam se bojala da ćeš mi inače ući u trag.
Ono što si ti smatrao udvaranjem, ja sam smatrala uhođenjem. Naša je veza izgrađena na
strahu. Možda ne s tvojeg gledišta - ti se mene nemaš zašto bojati, ali kakvu sam moć ja
imala? Kakvu sam moć ja ikad imala? Zaprosio si me i ja sam pristala jer se to tako radi.
Ljudi trpe, trpe kako bi preživjeli. Nikad me nisi udario ni vikao na mene, nisi se opijao.
Tako sam, zapravo, vjerovala da sam sretnija od većine. Kad si me zgrabio za vrat, Lave,
nestao je jedini razlog zbog kojeg sam ostajala s tobom."

Vlak je krenuo s perona. Lav ga je gledao kako odlazi, pokušavajući probaviti ovo
što je upravo rekla. Ali nije mu dozvolila da zastane, nastavila je govoriti kao da su joj se
ove riječi već godinama uobličavale u mislima. Sad kad su bile oslobođene, prokuljale su
iz nje bez zadrške.

"Kad izgubiš moć, kao ti sada, ljudi ti počnu govoriti istinu. Ti na to nisi navikao,
živio si u svijetu u kojem si bio zaštićen od straha što si ga izazivao u ljudima. Ali ako
ćemo ostati zajedno, onda zaboravimo lažnu romantiku. Okolnosti su jedino ljepilo među
nama. Ja imam tebe. Ti imaš mene. Nemamo ništa drugo. A ako ćemo ostati zajedno,
odsad ću ti govoriti istinu, nema više ugodnih laži - bit ćemo jednaki kao što nikad prije
nismo bili. Ili ćeš to prihvatiti, ili ja mogu pričekati sljedeći vlak."

Lav nije znao što reći. Bio je nepripremljen, nadjačan, nadigran - pregažen
njezinim riječima. U prošlosti je koristio svoj položaj da dobije bolji stan, bolju hranu.
Nije mogao vjerovati da je tako dobio i ženu. Glas joj se malo smekšao.

"Postoji toliko stvari kojih se treba bojati. Ti ne možeš biti jedna od njih."
"Niti ću ikad više biti."
"Hladno mi je, Lave. Stojim na ovom peronu već tri sata. Vraćam se u sobu. Ideš sa
mnom?"
Ne, nije se želio vraćati u sobu, ne uz ovaj ponor što se otvorio medu njima.
"Ostat ću malo ovdje. Vidimo se tamo."
Uzevši svoj kovčeg, Raisa se vratila u zgradu željezničke stanice. Lav je sjeo na
klupu i zurio u šumu. U mislima je prekapao po događajima iz njihove veze, preispitujući
svaki od njih, prilagođavajući im svoje razumijevanje, otkrivajući njihova nova značenja.
Sjedio je, potpuno izgubivši osjećaj za vrijeme, kad je postao svjestan da netko
stoji pored njega. Podigao je pogled. Bio je to prodavač karata, mladić kojeg su vidjeli pri
dolasku.
"Gospodine, večeras više nema vlakova."
"Imaš li cigaretu?"
"Ne pušim. Ali mogao bih vam donijeti jednu iz stana. Tu je, na katu."

115

Bosnaunited

"Ne, nema veze. Hvala u svakom slučaju." "Ja sam Aleksandar."
"Lav. Bi li ti smetalo da ostanem ovdje još neko vrijeme?"
"Ne, nimalo, donijet ću vam ipak tu cigaretu."
Prije nego što je Lav uspio reagirati, mladić je nestao.
Lav se naslonio na zid i čekao. Iza tračnica, u daljini, ugledao je drvenu kolibu. Na
tom je mjestu bilo pronađeno djevojčino tijelo.
Vidio je i rub šume, mjesto zločina - snijeg što su ga izgazili detektivi, fotografi,
istražitelji, odvjetnici - svi koji su pregledavali djevojčicu otvorenih usta nabijenih
zemljom.
Sinula mu je zamisao - ustao je, žurno krenuo naprijed, sišao s perona i prešavši
preko pruge krenuo ravno prema stablima. Iza sebe je začuo pitanje: "Što to radite?"
Okrenuo se i ugledao Aleksandra kako stoji na rubu perona s cigaretom u ruci.
Lav mu je rukom mahnuo da ga slijedi.
Stigao je do područja ugaženog snijega. Svuda uokolo bili su vidljivi tragovi guma
što su dolazili iz različitih pravaca. Ušao je u šumu i hodao dvije minute do mjesta gdje je
bilo pronađeno tijelo. Kleknuo je. Stigao je i Aleksandar. Lav je pogledao u njega.
"Znaš li što se ovdje dogodilo?"
"Ja sam vidio Ilinaju kad je dotrčala na stanicu. Bila je pretučena, drhtala je - neko
vrijeme nije mogla progovoriti. Pozvao sam miliciju."
"Ilinaja?"
"Ona je pronašla tijelo, nabasala je na njega. Ona i muškarac s kojim je bila."
Par u šumi - Lav je znao da nešto nije bilo u redu. "Zašto je bila pretučena?"
Aleksandar je izgledao nervozno.
"Bila je prostitutka. Muškarac s kojim je bila te noći važan je partijski dužnosnik.
Molim vas, ne pitajte me ništa više."
Lav je shvaćao. Dužnosnik je htio izbjeći spominjanje svog imena u dokumentima
vezanima uz slučaj. No je li mogao biti osumnjičen i za smrt djevojčice? Lav je kimanjem
glave pokušao ohrabriti Aleksandra da nastavi.
"Neću ništa reći, obećavam."
Prošao je rukom kroz tanki sloj snijega.
"Djevojčina usta bila su puna zemlje, mekane zemlje. Zamisli da se borim s tobom
ovdje i posegnem rukom prema nečemu čime bih te mogao ušutkati, napuniti ti usta da
ne možeš vrištati jer se bojim da bih te netko mogao čuti"
Lav je prstima dotaknuo tlo. Bilo je tvrdo poput kamena. Pokušao je na drugom
mjestu, pa na trećem, pa na još jednom. Nije bilo mekane zemlje. Tlo je bilo zaleđeno.

116

Bosnaunited

18. ožujka

Stojeći pred Bolnicom 379, Lav je ponovno čitao izvještaj mrtvozornika iz kojeg je
prepisao sve glavne zaključke: Višestruke ubodne rane. Oštrica neutvrđene dužine.
Značajna oštećenja trupa i unutarnjih organa.

Silovana prije ili poslije smrti. Usta su bila puna zemlje, ali smrt nije nastupila
gušenjem, nosna šupljina bila je prohodna. Zemlja je imala drugu svrhu. Ušutkati?

Zaokružio je posljednji komentar. Budući da je tlo bilo zaleđeno, ubojica je zemlju
morao donijeti sa sobom. Postojala je namjera, priprema. Ali zašto uopće donositi
zemlju? Bio je to kompliciran način ušutkavanja. Krpa, komad tkanine, ruka, sve je to
bilo puno jednostavnije. Nemajući odgovora na ova pitanja, Lav je odlučio sa
zakašnjenjem poslušati Fjodorov savjet. Pogledat će tijelo sam.

Kad je upitao gdje se tijelo nalazi, rečeno mu je da ide u Bolnicu 379.
Lav nije očekivao forenzičke laboratorije, patologe ili mrtvačnicu.
Znao je da nije postojala služba koja se bavila nasilnim smrtima.
Kako bi i mogla postojati kad nije bilo nasilnih smrti? U bolnici su milicajci bili
prisiljeni čekati slobodne trenutke liječnika, poput pauze za obrok ili kratkog odmora
prije operacije. Ti su liječnici tada, bez poznavanja forenzičke medicine, učeno nagađali o
mogućem uzroku smrti žrtve. Mrtvozornički izvještaj koji je Lav čitao temeljio se na
bilješkama napravljenima tijekom jednog od ovih ukradenih momenata s liječnikom.
Bilješke je nekoliko dana kasnije pretipkala sasvim druga osoba. Nema sumnje da je
putem nestajao dobar dio istine.
Bolnica 379 bila je jedna od najboljih u zemlji i navodno jedna od najboljih
državnih bolnica u svijetu. Smješten na kraju Ulice Čkalova, bolnički se kompleks
prostirao na nekoliko hektara zemlje s uređenim vrtom koji se pružao do šume. Ovdje se
nije radilo tek o propagandnom projektu. U ovo je zdanje bilo uloženo mnogo novca i
Lav je razumio zašto su visoko pozicionirani partijski dužnosnici navodno putovali
kilometrima kako bi se odmarali u ovom pitoresknom mjestu. Pretpostavljao je ipak
kako su tolike svote novca potrošene kako bi se radna snaga Volge održala zdravom i
produktivnom.
Na ulazu u bolnicu pitao je može li razgovarati s liječnikom, objašnjavajući kako
mu je potrebna pomoć pri pregledu žrtve ubojstva, mlade djevojke koja leži u njihovoj
mrtvačnici. Vratar je djelovao kao da mu je bilo nelagodno zbog ovog zahtjeva, pa je
upitao koliko je stvar hitna, želeći znati bi li Lav mogao navratiti kasnije kad ne bude
tolika gužva. Lav je razumio. Ovaj čovjek nije želio imati nikakve veze sa slučajem. "Hitno
je."
Vratar je nevoljko otišao pogledati tko je bio slobodan.
Lav se nervozno premještao s noge na nogu. Osjećao se nelagodno, pogledavajući
preko ramena u pravcu ulaza. Ovdje je bio neslužbeno, na vlastitu inicijativu. Što je
mislio postići? Njegov je posao bio pronaći dokaze koji će potvrditi krivnju
osumnjičenog, a ne dovesti je u pitanje. Iako je bio izgnan iz prestižnog svijeta političkog
zločina u prljavi tajni svijet konvencionalnog zločina, procedura je bila više-manje ista.
Bio je odbacio mogućnost da je smrt Fjodorova sinčića nesretni slučaj, ne zbog dokaza,
već zato što je Partija zahtijevala odbacivanje slučaja. Ljude je privodio prema popisima
imena koje je dobivao, popisima što su se sastavljali iza zatvorenih vrata. To je bila

117

Bosnaunited

njegova metoda. Lav nije bio toliko naivan da misli kako bi mogao promijeniti smjer
istrage. Za takvo nešto nije imao ovlasti. Čak i da je bio agent na najvišoj poziciji, ne bi
mogao utjecati na tijek događaja. Smjer je bio odabran, osumnjičeni također. Nije mogao
spriječiti proglašavanje Babiniča krivim niti zaustaviti njegovo smaknuće. Sustav nije
dozvoljavao odstupanja ni priznavanje pogrešaka. Učinkovitost je bila mnogo važnija od
istine.

A uostalom, kakve je to veze imalo s njim? Ovo nije bio njegov grad.
Ovo nisu bili njegovi ljudi. Nije se zakleo djevojčinim roditeljima da će pronaći
ubojicu. Nije je poznavao niti je bio dirnut njezinom životnom pričom. K tome,
osumnjičeni je bio opasan po društvo - oteo je dijete. Ovo su bili odlični razlozi za ne
činiti ništa, a postojao je i jedan dodatni razlog:
Što ja uopće mogu učiniti?
Vratar se pojavio u pratnji muškarca u četrdesetima, doktora Tjapkina, koji je
pristao povesti Lava u mrtvačnicu sve dok to nije zahtijevalo nikakvu dokumentaciju i
pod uvjetom da se njegovo ime nigdje ne spominje.
Dok su se spuštali prema podrumu, doktor je izrazio sumnju u to da se djevojčino
tijelo još uvijek nalazi tamo.
"Ne zadržavamo ih dugo osim ako nam nije tako naređeno. Stekli smo dojam da je
milicija dobila sve potrebne informacije." "Jeste li vi obavili pregled?"
"Na, ali sam čuo za ubojstvo. Mislio sam da ste već uhvatili ubojicu."
"Da, moguće da jesmo."
"Ako smijem primijetiti, prvi put vas vidim."
"Nedavno sam stigao."
"Odakle ste?"
"Iz Moskve."
"Premješteni ovamo?"
"Da."
"I mene su ovamo poslali prije tri godine, također iz Moskve.
Vjerojatno ste razočarani premještajem?" Lav je šutio.
"Da, nemojte odgovoriti. Ja sam svojedobno bio razočaran. Bio sam ugledan u
Moskvi, imao sam velik krug prijatelja, obitelj. Profesor Vovsi bio mi je jako dobar
prijatelj. Vjerovao sam kako sam dolaskom ovamo nazadovao. Ispalo je da je to bio
blagoslov."
Lav je prepoznao to ime - profesor Vovsi bio je jedan od mnogih uhićenih
židovskih liječnika. Njegovo uhićenje i uhićenje njegovih kolega označilo je početak
velike Staljinove čistke židova. Plan je bio pomno razrađen. Lav je vidio dokumente.
Prvotnom uklanjanju ključnih židovskih figura iz utjecajnih krugova slijedila je još veća
čistka, usmjerena protiv svih židova, bili oni utjecajni ili ne, a koju je prekinula Staljinova
smrt.
Nesvjestan misli svog pratitelja, Tjapkin je živahno nastavio:
"Zabrinuo sam se da me šalju u nekakve seoske toplice. Ali Bolnici 379 sada
zavidi cijela regija. Možda je čak malo previše uspješna.
Mnogim radnicima pilane draže je provesti noć u našim čistim sobama s
unutarnjim kupaonicama i tekućom vodom nego u njihovim vlastitim domovima. S

118

Bosnaunited

vremenom smo shvatili da nisu svi bolesni koliko su tvrdili. Neki su od njih išli toliko
daleko da su si odrezivali dio prsta samo kako bi ovdje proveli tjedan dana. Jedino
rješenje bilo je dovesti agente KGB-a da pregledavaju odjele. Nije stvar u tome da nismo
suosjećali s radnicima pilane. Svi smo vidjeli njihove kuće. Ali ako bi zbog bolesti pala
produktivnost, nas bi optužili za nemar. Održavanje zdravlja radnika postalo je pitanje
života i smrti ne samo za njih, već i za nas liječnike.

"Razumijem."
"Jeste li bili član moskovske milicije?"
Bi li trebao priznati kako je bio član KGB-a ili lagati i pretvarati se da je bio tek
milicajac? Laž je bila jednostavnija. Nije želio prekinuti doktorovu razgovorljivost.
"Jesam."
Mrtvačnica se nalazila u podrumu, izgrađena duboko u zemlji zaleđenoj dugom
zimom. Rezultat su bile prirodno ohlađene prostorije. Doktor Tjapkin uveo je Lava u
veliku prostoriju popločanog poda i niskog stropa. Na jednoj se strani nalazila
pravokutna bačva nalik omanjem bazenu. U dnu prostorije nalazila su se mala čelična
vrata koja su vodila u samu mrtvačnicu.
"Ako rodbina ne organizira preuzimanje tijela, mi ih spaljujemo unutar dvanaest
sati od zaprimanja. Umrli od tuberkuloze spaljuju se unutar jednog sata. Nemamo
potrebe za velikim hladnjacima. Čekajte ovdje, vratit ću se."
Doktor je otključao čelična vrata i ušao u mrtvačnicu. Lav je prišao bačvi i
provirio preko ruba. Bila je ispunjena tamnom želatinastom tekućinom. Nije vidio ništa
osim vlastitog odraza. Površina je bila glatka, crna, iako je po mrljama na okolnom
betonu vidio da je zapravo tamnonarančasta. Sa strane se nalazila kuka, duga metalna
motka s dvostrukim šiljkom na vrhu. Uzeo ju je i oprezno njome nabadao po površini.
Tekućina se razdvajala poput gustog sirupa i onda opet postajala glatkom. Lav je kuku
gurnuo dublje, ovoga puta pomaknuvši nešto - nešto teško.
Gurnuo je dublje, snažnije. Na površinu je isplivalo golo tijelo, polako se
zarotiravši za sto osamdeset stupnjeva prije nego što je opet potonulo. Tjapkin se
pojavio na vratima mrtvačnice gurajući bolnička kolica.
"Ta će tijela biti zapakirana u led i transportirana u Sverdlovsk za seciranje na
tamošnjem medicinskom fakultetu. Pronašao sam vašu djevojku."
Larisa Petrova ležala je na leđima. Koža joj je bila blijeda, prošarana plavim
žilicama, tankim poput paukove mreže. Bila je plavokosa.
Dobar dio šiški bio je nepravilno odrezan: pramen koji je uzeo Varlam. U ustima
joj više nije bilo zemlje - bila je uklonjena - ali su joj usta još uvijek bila otvorena, još
uvijek u istom položaju. Zubi i jezik bili su joj prljavi, smeđi od ostataka zemlje nagurane
unutra.
"U ustima joj je bilo zemlje."
"Je li? Oprostite, ovo je prvi put da vidim tijelo."
"Usta su joj bila nabijena zemljom."
"Možda je liječnik isprao zemlju kako bi joj pregledao grlo."
"Nije ju sačuvao?"
"Mislim da je to malo vjerojatno."
Djevojčine oči bile su otvorene. Plave. Možda joj je majka bila premještena ovamo
iz grada blizu finske granice, iz jedne od baltičkih pokrajina. Prisjetivši se praznovjerja

119

Bosnaunited

kako je lice ubojice urezano u površinu žrtvinih očiju, Lav se nadnio nad nju
proučavajući joj blijedoplave oči. Odjednom se odmaknuo, posramljen. Tjapkin se
nasmiješio.

"Svi provjeravamo - i liječnici i detektivi. Nema veze što nam razum govori da
tamo nema ničeg, svi želimo provjeriti. Naravno, posao bi nam bio puno lakši kad bi to
bila istina."

"Da je to istina, ubojice bi uvijek iskopali oči svojih žrtava." S obzirom na to da
nikad nije proučavao mrtvo tijelo, barem ne s forenzičkog stajališta, Lav nije znao kako
započeti.

Njemu se sakaćenje činilo toliko mahnitim da je moglo biti samo djelo nekog
luđaka. Trup joj je bio rastrgan. Dovoljno je vidio.

Varlam Babinič mogao je biti ubojica. Zemlju je sigurno donio iz nekih svojih
neshvatljivih razloga.

Lav se spremao otići, ali se Tjapkinu, sad kad je već sišao u podrum, nije žurilo
natrag. Nagnuo se bliže, zureći u nešto što je izgledalo tek kao iznakažena masa mesa i
tkiva. Vrškom svog nalivpera opipavao je iskasapljeni trbuh, pregledavajući rane.

"Možete li mi reći što je pisalo u izvještaju?"
Lav je izvadio svoje bilješke i pročitao ih naglas. Tjapkin je nastavio s pregledom.
"Nisu spomenuli da joj nedostaje želudac. Izrezan je, odsječen od jednjaka."
"Koliko precizno, mislim u smislu..."
"Mislite, je li to učinio liječnik?"
Doktor se nasmiješio rekavši:
"Moguće, ali rezovi su neravni, nisu kirurški. Nisu vješti. Iako, ne bi me iznenadilo
da ovo nije bio prvi put da rukuje nožem, barem za rezanje mesa. Rezovi nisu vješti, ali
su samouvjereni. Ciljani su, nisu slučajni."
"Možda to nije prvo dijete koje je ubio?"
"Bio bih iznenađen da jest."
Lav je dotaknuo svoje čelo i primijetio da se usprkos hladnoći preznojavao. Kako
bi ove dvije smrti - Fjodorova sinčića i ove djevojčice - mogle imati išta zajedničko?
"Koliki bi bio njezin želudac?"
Vrškom nalivpera Tjapkin je nad djevojčinim trbuhom ocrtao grubi obris želuca.
Pitao je: "Nije li pronađen u blizini?" "Ne."
Ili ga policajci nisu primijetili tijekom pretraživanja, što je bilo malo vjerojatno, ili
ga je ubojica odnio sa sobom. Lav je neko vrijeme šutio, a onda upitao:
"Je li silovana?"
Tjapkin je pregledao djevojčinu vaginu.
"Nije bila djevica."
"Ali to ne znači da je bila silovana."
"Je li imala prijašnjih seksualnih odnosa?"
"Rekli su mi da jest."
"Nema ozljeda na genitalijama. Nema modrica ni rezova. Također, obratite pažnju
da napad nije bio usmjeren na njezine spolne organe.
Nema uboda po grudima ni po licu. Onoga tko je ovo učinio zanimao je samo uski

120

Bosnaunited

pojas ispod njezina prsnog koša i iznad njezine vagine, njezina utroba, probavni organi.
Izgleda divljački, ali je zapravo vrlo kontrolirano."

Lav je bio naprečac zaključio kako se ovdje radilo o divljačkom napadu. Krv i
sakaćenje u njegovoj su glavi označavali kaos. Ali ovdje se nije radilo o tome. Ovo je bilo
uredno, precizno, planirano.

"Označavate li tijela prilikom zaprimanja?" "Koliko ja znam, ne."
"Što je onda to?"
Oko djevojčina gležnja nalazio se konopac, bio je zavezan u čvrsti čvor i jedan mu
je kraj visio s bolničkih kolica. Izgledao je poput jeftine nanogvice. Na mjestima na
kojima se konopac trljao o kožu mogli su se vidjeti crveni tragovi.
Tjapkin ga je prvi ugledao. General Nesterov stajao je na vratima.
Nije bilo moguće utvrditi koliko je dugo stajao tamo i promatrao ih.
Lav se odmaknuo od tijela.
"Došao sam ovdje kako bih se upoznao s procedurom." Nesterov se obratio
Tjapkinu.
"Možete li nas ostaviti nasamo?"
"Da, naravno."
Tjapkin je Lavu uputio kratki pogled, kao da mu želi sreću, a potom otišao.
Nesterov mu je prišao. Nespretno pokušavajući skrenuti njegovu pažnju, Lav je počeo
sabirati netom dobivene informacije.
"Izvještaj ne spominje da joj je izvađen želudac. Moramo to pitanje postaviti
Varlamu: zašto joj je izvadio želudac i što je s njim potom učinio?"
"Što ti radiš u Vualsku?"
Nesterov je sad stajao sučelice Lavu. Djevojčino tijelo ležalo je između njih.
"Premješten sam ovamo." "Zašto?"
"To ne mogu reći."
"Ja mislim da si još uvijek agent KGB-a." Lav je šutio. Nesterov je nastavio.
"To ne objašnjava zašto si toliko zainteresiran za ovo ubojstvo. Pustili smo
Mikojana bez optužbi, kao što nam je i naređeno." Lav nije imao pojma tko je Mikojan.
"Da, znam."
"On nije imao veze s djevojčinim ubojstvom."
Mikojan je zasigurno bio partijski dužnosnik koji je pronašao djevojčicu. Bio je
zaštićen. No je li čovjek koji je pretukao prostitutku bio isti čovjek koji je ubio ovu
djevojčicu? Lav u to nije vjerovao.
Nesterov je nastavio:
"Nisam uhitio Varlama zato jer je izjavio nepodobnu stvar ili zaboravio
sudjelovati u mimohodu na Crvenom trgu. Uhitio sam ga jer je ubio tu djevojku, jer je
opasan i jer je ovaj grad sigurniji s njim iza rešetaka."
"On nije ubojica."
Nesterov se počešao po licu.
"Kakvi god bili razlozi zbog kojih su te poslali ovamo, sjeti se da više nisi u
Moskvi. Ovdje imamo dogovor. Moji su ljudi sigurni. Nijedan od njih nikad nije bio, niti će
biti, uhićen. Učiniš li išta što bi ugrozilo moje ljude, izvijestiš li o bilo čemu što bi

121

Bosnaunited
podrivalo moj autoritet, ne poslušaš li naredbu, usporiš li sudski proces, opišeš li moje
ljude kao nesposobne, prijaviš li ijednog mog čovjeka, učiniš li ijednu od ovih stvari, ubit
ću te."

122

Bosnaunited

20. ožujka

Raisa je dotaknula okvir prozora. Svi čavli koji su bili zakucani duboko u okvir
prozora njihove sobe bili su izvađeni. Okrenula se, otišla do vrata i otvorila ih. U hodniku
se čula buka iz restorana u prizemlju, ali Basarova nije bilo u blizini. Bilo je kasno
navečer, vrijeme kad je u restoranu vladala najveća gužva. Zatvorivši i zaključavši vrata,
Raisa se vratila prozoru, otvorila ga i pogledala dolje. Ravno ispod njega nalazio se kosi
krov kuhinje. Snijeg je bio izgažen na mjestu gdje se Lav bio spustio. Osjetila je bijes.
Nakon što su jedva sačuvali živu glavu, on se sad odlučio kockati njihovim životima.

Danas je bio njezin drugi radni dan u Srednjoj školi 151. Ravnatelj škole, Vitalij
Kozlovič Kapler, čovjek u kasnim četrdesetima, bio je više nego sretan što im se Raisa
pridružila, budući da će preuzeti mnoge njegove nastavne sate i tako mu omogućiti da,
barem je tako tvrdio, nadoknadi administrativne zaostatke. Je li mu njezin dolazak
omogućavao da se posveti drugom poslu ili da manje radi, Raisa nije mogla tvrditi sa
sigurnošću. Na temelju prvog dojma učinio joj se kao čovjek kojemu je administrativni
dio posla bio draži od podučavanja. No ona je bila presretna što opet može raditi. Iz
nekoliko nastavnih sati što ih je održala primijetila je kako su ova djeca bila manje
politična od onih u Moskvi. Nisu pljeskala na svaki spomen ključnih partijskih figura,
nisu se žestoko natjecala u dokazivanju odanosti Partiji i općenito su se više činila
djecom. Dolazila su iz različitih podneblja, obitelji su bile istrgnute iz svih krajeva zemlje
- nisu imala mnogo zajedničkog prije dolaska ovamo. Isto je vrijedilo i za nastavnički
kadar. Gotovo su svi bili premješteni u Vualsk iz drugih pokrajina. Budući da su i sami
preživjeli šok jednak onom što ga je Raisa upravo proživljavala, bili su relativno ljubazni
prema njoj. Ali su istovremeno bili i sumnjičavi.

Tko je ona? Zašto je tu? Je li zaista bila onakva kakvom se predstavljala? Nije joj to
smetalo, to su bila pitanja koja su svi postavljali jedni o drugima. Po prvi put otkako je
došla u ovaj grad, Raisa je mogla zamisliti život u njemu.

Ostala je u školi dokasna, čitajući, pripremajući se za sutrašnju nastavu. Škola 151
bila je znatno udobnija od bučne sobe iznad smrdljive restoranske kuhinje. Loši uvjeti
života trebali su biti dio kazne, i dok su Lavu smetali, protiv nje nisu imali učinka. Ona je,
iznad svega, bila izvanredno prilagodljiva. Nije se nikad vezala za zgrade, gradove ili
stvari. Takvi su joj osjećaji bili oduzeti, odrezani onog dana kad je svjedočila uništenju
svog rodnog doma. Tijekom prve godine rata, kad joj je bilo sedamnaest, u šumi je
skupljala hranu trpajući gljive u jedan, a šumske bobice u drugi džep, kadli su u daljini
počele padati granate. Popela se na najviše stablo, koje je vibriralo uslijed detonacija,
sjela na granu poput ptice i gledala kako se nekoliko kilometara dalje njezin rodni grad
pretvara u prašinu i dim, kako doslovce nestaje u zraku. Horizont se izgubio u magli
stvorenoj ljudskom rukom, izbijenoj iz zemlje. Uništenje je bilo toliko brzo i potpuno da
je odmah znala kako nije postojala mogućnost da joj je obitelj preživjela. Nakon što je
granatiranje završilo, sišla je sa stabla i hodala šumom u stanju šoka, dok joj je iz desnog
džepa curio sok zgnječenih bobica. Iz očiju su joj tekle suze, ne od tuge, jer nije plakala,
ni tada, ni otad, već zbog nadraženosti prašinom. Kašljući u oblaku prašine, koji je bio
sve što je ostalo od njezina doma i obitelji, shvatila je da granate nisu bile ispaljene s
njemačkih linija, već da su joj prozviždale preko glave direktno s ruske prve linije.
Kasnije, kao izbjeglica, saznala je da je ruska vojska imala naredbu uništiti sve gradove i
sela koji su mogli pasti u njemačke ruke. Potpuno uništenje njezina rodnog grada bilo je:

123

Bosnaunited
Mjera predostrožnosti.
Tim su riječima mogle biti opravdane sve smrti. Bolje uništiti vlastiti narod, nego
dopustiti da njemački vojnik pronađe koricu kruha.
Sumnje, isprike ili pitanja nisu bili dozvoljeni. Protiviti se granatiranju bila bi
izdaja. A lekcije koje su je roditelji naučili o ljubavi, povezanosti, lekcije koje dijete nauči
gledajući, slušajući i živeći s dvoje ljudi koji se vole, odgurnula je u zapećak. To je
ponašanje pripadalo nekom drugom vremenu. Imati dom, osjećaj pripadnosti: samo su
još djeca sanjala o tome.
Udaljivši se od prozora, Raisa je s mukom ostala mirna. Lav ju je bio preklinjao da
ostane s njim, opisavši joj sve opasnosti koje su joj prijetile ako ga ostavi. Pristala je
samo iz uvjerenja kako joj je ovo bila najbolja prilika za preživljavanje, ne baš sjajna, ali
svejedno najbolja. A sad je dovodio u opasnost njihovu drugu priliku. Ako su htjeli
preživjeti u ovom novom gradu, morali su biti neupadljivi, ne činiti ništa neuobičajeno -
ne govoriti ništa, ne provocirati ikoga.
Sigurno su ih pratili. Basarov je zasigurno bio doušnik. Vasilij je vjerojatno imao
svoje špijune u gradu i samo je čekao razlog da učini korak dalje, da kaznu iz progonstva
pretvori u zatočeništvo i konačno, pogubljenje.
Raisa je ugasila svjetlo. Stajala je u mraku i zurila kroz prozor. Vani nije vidjela
nikoga. Ako su ih pratili, agenti su sigurno bili u restoranu. Možda je zato prozor bio
zatvoren čavlima. Morala se pobrinuti da Lav donese čavle natrag kako bi ih mogli vratiti
na mjesto. Basarov ih možda provjerava dok su na poslu. Navukla je kaput i rukavice,
popela se na prozor i spustila na zaleđeni krov, pokušavajući pritom ne ispustiti ni glasa.
Zatvorila je prozor za sobom i skočila na tlo. Tražila je od Lava da joj se zakune u jednu
jedinu stvar - da će biti jednaki kao što to nikad prije nisu bili. A on je već prekršio
zakletvu. Ako je mislio da će ona bez riječi stati uz njega - kao poslušna žena puna
razumijevanja - dok je on ugrožavao njezin život iz svojih osobnih razloga, gadno se
prevario.

124

Bosnaunited

Istoga dana

Područje u krugu od petstotinjak metara od mjesta na kojem je pronađeno
Larisino tijelo bilo je pretraženo u sklopu službene istrage.

Čak i ne znajući mnogo o istragama ubojstava, ovo se područje Lavu činilo
preuskim. Ništa nije bilo otkriveno osim djevojčine odjeće, odbačene četrdesetak koraka
dublje u šumi. Zašto je njezina odjeća - košulja, suknja, jakna i rukavice - bila odbačena
na urednu hrpu toliko daleko od tijela? Na odjeći nije bilo ni tragova krvi ni uboda, ni
brazgotina ili rezova. Larisa Petrova bila je razodjevena ili se sama razodjenula. Možda je
pokušala pobjeći prema rubu šume, ali bila je uhvaćena prije izlaska na čistinu. Ako je to
bila istina, onda je bježala gola. Ubojica ju je najvjerojatnije nagovorio da ode s njim i
možda joj nudio novac za seks. Jednom kad su se našli dovoljno duboko u šumi, nakon
što je skinula odjeću, on je krenuo u napad. Međutim, Lav nije vidio logiku u ovom
zločinu. Neshvatljivi detalji - zemlja, uklanjanje želuca, konopac - bili su mu strani, a ipak
nije o njima prestajao razmišljati. Postojala je vrlo mala vjerojatnost da će pronaći išta
novo u vezi Larisine smrti, čak i nakon što uzme u obzir nesposobnost i previde svojih
sadašnjih kolega. Stoga se našao u proturječnoj situaciji - morao je pronaći drugo tijelo.
Tijekom zime ove su šume bile napuštene, mrtvo tijelo moglo je u njima neprimijećeno
ležati mjesecima, i ostati očuvano poput Larisina. Lav je vjerovao kako ona nije bila prva
žrtva. Doktor Tjapkin dao je naslutiti kako je ubojica znao što radi, kako je posjedovao
vještinu i samouvjerenost koje su proizlazile iz prakse. Metoda je bila rutinska, rutina je
naviještala niz. A tu je, naravno, bila i Arkadijeva smrt - činjenica koju Lav ovaj put nije
spominjao.

Dok je pretraživao teren pomoću mjesečine i diskretne upotrebe baterijske
lampe, Lav je bio svjestan kako mu je život ovisio o tome da ne bude primijećen. Potpuno
je vjerovao generalovoj prijetnji.

Međutim, njegova potreba za tajnovitošću doživjela je udarac kad ga je
Aleksandar, prodavač karata, vidio kako odlazi u šumu. Zazvao ga je i Lav mu je, ne
uspjevši smisliti uvjerljivu laž, rekao istinu, objasnivši kako prikuplja dokaze u vezi s
djevojčinim ubojstvom.

Zatim je od njega tražio da to nikom ne spominje, tvrdeći da bi to ugrozilo istragu.
Aleksandar je pristao i zaželio mu sreću, rekavši kako je uvjeren da je ubojica došao
vlakom. Zašto bi inače tijelo bilo tako blizu stanice? Netko tko je živio u gradu znao bi
mnogo više skrivenih dijelova šume. Lav se složio da je mjesto zločina zbilja bilo
sugestivno, pomislivši istovremeno kako bi trebao provjeriti ovog mladića. Iako se činio
ljubaznim, dojam nevinosti nije značio mnogo.

Iako, razmišljao je Lav, ni sama nevinost nije značila mnogo.
Koristeći se kartom ukradenom iz ureda milicije, Lav je podijelio šumu koja je
okruživala stanicu u četiri dijela. U prvom dijelu nije pronašao ništa, to je bilo mjesto
gdje je pronađeno Larisino tijelo.
Snijeg je bio prekriven stotinama otisaka. Nije ostalo ništa od krvavog snijega,
koji je bez sumnje bio uklonjen kako bi se izbrisao svaki trag zločina. Koliko je Lav
mogao primijetiti, preostala tri područja šume nisu bila pretražena: snijeg je bio
netaknut. Trebao mu je gotovo puni sat da pretraži drugu četvrtinu, a dotad je već od
hladnoće izgubio osjećaj u prstima. Ipak, prednost snijega bila je u tome što se mogao

125

Bosnaunited

relativno brzo kretati, pregledavajući velika područja i koristeći se vlastitim otiscima kao
oznakama područja koja je već pregledao.

Pri kraju pretraživanja trećeg područja naglo je zastao. Začuo je korake - krckanje
snijega. Isključio je lampu, sakrio se iza stabla i čučnuo. Ali nije se mogao sakriti - koraci
su, činilo se, slijedili njegov trag. Bi li trebao potrčati? Jedino će tako možda uspjeti
pobjeći.

"Lave?"
Ustao je, upalio lampu. Bila je to Raisa.
Spustio je snop svjetlosti s njezina lica. "Jesu li te slijedili?" "Nisu."
"Zašto si ovdje?"
"Došla sam te pitati što radiš ovdje?"
"Rekao sam ti. Djevojčica je ubijena, imaju osumnjičenog, ali ja ne mislim..."
Raisa ga je prekinula, nestrpljivo, otresito. "Ne misliš da je kriv?"
"Ne."
"A otkad je to tebi važno?" "Raisa, ja samo pokušavam..."
"Lave, prestani jer ne mogu vjerovati tvojim tvrdnjama kako ovdje činiš pravu
stvar zbog pravde i časti. Budimo iskreni. Ovo će loše završiti, a kad završi loše za tebe,
završit će loše i za mene."
"Želiš da sjedim prekriženih ruku?" Raisa se razbjesnila.
"Ja bih se trebala pokoriti ovoj tvojoj privatnoj istrazi? Diljem ove zemlje postoje
nevini ljudi koji pate, a ja ne mogu učiniti ništa osim potruditi se da ne budem jedna od
njih."
"Ti vjeruješ da ćemo biti sigurni ako se pritajimo, ako ne učinimo ništa pogrešno?
Ni prije nisi učinila ništa pogrešno, pa su te htjeli smaknuti kao izdajicu. To što ne
radimo ništa loše nije nikakva garancija da nećemo biti uhićeni - tu sam lekciju naučio."
"Ali ti se ponašaš kao dijete kad nauči nešto novo. Svi znamo da garancije ne
postoje. Sve je rizik. Ali ovo je neprihvatljiv rizik. Ti misliš da će, uhvatiš li jednog pravog
krivca, svi oni nevini muškarci i žene koje si dosad uhitio jednostavno nestati? Ovdje se
uopće ne radi o nekakvoj djevojčici, već o tebi."
"Mrziš me kad se držim partijske linije. Mrziš me kad činim pravu stvar."
Lav je isključio lampu. Nije htio da ga Raisa vidi uzrujanog. Naravno, bila je u
pravu, sve što je rekla bila je istina. Njihove su sudbine bile nerazdvojive, nije imao
pravo započeti ovu istragu bez njezina odobrenja. A on nije imao pravo moralizirati.
"Raisa, ne vjerujem da će nas ikad pustiti na miru. Pretpostavljam da će pričekati
koji mjesec, možda godinu, prije nego što me uhite."
"Ne možeš to znati."
"Oni ne ostavljaju ljude na miru. Možda im treba vremena da izgrade slučaj protiv
mene. Možda samo žele da trunem ovdje prije nego što me dokrajče. Ali nemam mnogo
vremena. A to vrijeme želim provesti ovako, u potrazi za čovjekom koji je ovo učinio. On
mora biti uhvaćen. Shvaćam da ti to ne pomaže. Ipak, postoji način na koji možeš
preživjeti. Netom prije nego što me uhite, udvostručit će nadzor. Tada moraš otići k
njima, ispričati im neku priču o meni, napraviti predstavu. Izdati me."
"A što bih trebala raditi dotad? Sjediti u sobi i čekati? Lagati za tebe?"
"Žao mi je."

126

Bosnaunited

Raisa je zatresla glavom, okrenula se i pošla prema gradu. Lav je ponovno upalio
lampu. Ponestalo mu je energije, osjećao se umornim, nije više razmišljao o slučaju. Zar
je ovo bio tek sebičan, uzaludan posao? Nije se previše udaljio kad je ponovno začuo
krckanje koraka na snijegu. Raisa se vraćala.

"Siguran si da je taj čovjek već prije ubijao?"
"Da. I ako nađemo još jednu žrtvu, otvorit će novu istragu. Dokazi vezani uz
Varlama Babiniča tiču se isključivo djevojčice. Ako se dogodilo još jedno ubojstvo, slučaj
protiv njega raspast će se.
"Rekao si da taj dječak, Varlam, ima mentalnih poteškoća. Čini se kao savršeni
osumnjičeni za bilo koji zločin. Mogli bi ga optužiti za oba ubojstva."
"U pravu si. Postoji ta opasnost. Ali pronalazak drugog tijela jedini je povod za
ponovno otvaranje slučaja."
"Dakle, pronađemo li drugo tijelo, ti imaš istragu. Ako ga ne pronađemo, ako ne
pronađemo ništa, obećavaš li da ćeš zaboraviti cijelu stvar?"
"Da."
"Onda u redu. Ti vodi."
Zbunjeni, nesigurni, krenuli su dalje, dublje u šumu.
Nakon gotovo trideset minuta zajedničkog hodanja, Raisa je u nešto uprla prstom.
Ugledali su dva para otisaka što su se križali s njihovom stazom. Jedan je par pripadao
odraslom čovjeku, drugi djetetu. Bili su netaknuti. Dijete nije bilo vučeno. Otisci odraslog
čovjeka bili su golemi i duboki. Sigurno je bio visok i težak. Dječji su otisci bili plitki.
Radilo se o sitnom, mladom djetetu.
Raisa se obratila Lavu.
"Ovi tragovi mogu voditi sve do nekog zabačenog sela." Da, mogu.
Shvatila je. Lav će ih slijediti dok god budu vidljivi.
Hodali su neko vrijeme slijedeći tragove, sve je izgledalo u redu. Lav je počeo
pomišljati kako je Raisa možda bila u pravu. Možda je postojalo neko nevino objašnjenje.
Naglo se zaustavio.
Pred njima je jedan dio snijega bio ugažen kao da je netko ležao na njemu. Lav je
krenuo naprijed. Otisci su postali neuredni kao da je ovdje došlo do borbe. Odrasli čovjek
krenuo je u jednom pravcu, a dijete u drugom, neurednim, nejednako raspoređenim
otiscima - trčalo je. Iz otisaka je bilo vidljivo da je dijete u jednom trenutku palo, vidio se
otisak jednog dlana. Potom je ustalo i nastavilo trčati prije nego što je opet palo. I opet se
dijete borilo na tlu, iako je bilo nemoguće otkriti s kim ili s čim. Uokolo nije bilo drugih
tragova. Što god da se ovdje bilo događalo, dijete je uspjelo ponovno ustati i nastaviti
trčati. Iz snijega je Lav iščitavao očaj. Međutim, odraslih tragova još nije bilo.
Onda su se, nekoliko metara dalje, ponovno pojavili. Duboki otisci čizama izašli su
iza stabla. Ali, nešto je bilo čudno. Čovjek je trčao cik-cak, malo u jednom, malo u drugom
pravcu, neprecizno se približavajući djetetu. Ništa nije imalo smisla. Otišavši od djeteta,
muškarac je promijenio mišljenje i počeo krivudavo trčati natrag prema njemu. Sudeći
po smjeru otisaka, uhvatio ga je negdje iza sljedećeg stabla.
Raisa se zaustavila, zureći u daljinu, u točku u kojoj su se tragovi vjerojatno
susreli. Lav joj je dotaknuo rame. "Ostani ovdje."
Krenuo je naprijed, zakoračivši iza stabla. Najprije je vidio krvavi snijeg, onda
gole noge, iznakaženi trup. Radilo se o dječaku starom trinaest, možda četrnaest godina.

127

Bosnaunited
Bio je sitan, mršav. Ležao je u istom položaju kao i djevojka, na leđima, zureći u nebo.
Nešto mu je bilo u ustima. Krajičkom oka uhvatio je pokret. Okrenuo se, Raisa je stajala
iza njega i zurila dolje u dječakovo tijelo.

"Jesi li dobro?"
Raisa je polako podigla ruku do usta. Gotovo neprimjetno, kimnula je glavom.
Lav je kleknuo uz tijelo dječaka. Oko gležnja mu je bio zavezan tanki konopac. Bio
je odrezan: kraći kraj ostao je visiti s gležnja. Dječakova se koža crvenila na mjestu na
kojem ga je konopac stezao, zarezujući mu se u kožu. Duboko udahnuvši, Lav se okrenuo
pogledati dječakovo lice. Usta su mu bila nabijena zemljom. Zbog toga je izgledalo kao da
vrišti. Za razliku od Larisina, njegovo tijelo nije bilo prekriveno slojem snijega. Bio je
ubijen poslije nje, možda u posljednja dva tjedna. Lav se nagnuo, posegnuo prema
ustima i uzeo iz njih prstohvat tamne zemlje. Protrljao ju je između palca i kažiprsta. Bila
je gruba i suha. No to nije bila tekstura zemlje. Bilo je tu velikih, nepravilnih komada. Pod
pritiskom njegovih prstiju komadi su se raspali. Bila je to kora drveta.

128

Bosnaunited

22. ožujka

Trideset i šest sati nakon što su on i Raisa pronašli dječakovo tijelo, Lav još uvijek
nije prijavio pronalazak. Raisa je bila u pravu. Umjesto ponovnog otvaranja slučaja drugo
bi ubojstvo mogli također pripisati Varlamu Babiniču. Dječak nije imao instinkt
samoočuvanja - šapneš li mu nešto u uho, on će najvjerojatnije u to povjerovati. Bilo bi to
prikladno i brzo rješenje obaju užasnih ubojstava. Zašto tražiti drugog osumnjičenog kad
je jedan već u pritvoru? Bilo je malo vjerojatno da će Babinič imati alibi, budući da se
zaposlenici prihvatilišta neće sjećati njegova kretanja niti će biti spremni jamčiti za
njega. Optužba će sigurno biti proširena s jednog ubojstva na dva.

Lav nije mogao tek tako objaviti otkriće dječakovog tijela. Prije svega, morao je
potvrditi da Varlam nije ništa znao o njemu. To je bio jedini način da ga spasi: da sruši
slučaj protiv glavnog osumnjičenog - jedinog osumnjičenog. Međutim, Nesterov ga je
upravo na to upozorio. To bi značilo da će morati otvoriti kriminalni slučaj bez
osumnjičenog: kriminalnu istragu protiv nepoznatih počinitelja. Problem je dodatno
komplicirala činjenica da je Babinič već bio priznao zločin. Lokalni KGB-ovci zasigurno
će se umiješati čuju li da je milicija odbacila nečije priznanje. Priznanja su bila temelj
pravnog sustava i njihova nedodirljivost trebala se štititi pod svaku cijenu. Sazna li netko
za drugo ubojstvo prije nego što Lav utvrdi Babiničevu nevinost, mogli bi utvrditi da bi
za sve umiješane bilo jednostavnije, lakše i sigurnije prepraviti priznanje i uvjeriti
osumnjičenog u potrebne pojedinosti - o trinaestogodišnjem dječaku izbodenom prije
nekoliko tjedana u šumi preko puta pruge. Ovo je rješenje bilo glatko, učinkovito i nije
nikog uzrujavalo, čak ni samog Babiniča, budući da on najvjerojatnije nije razumio što se
događalo. Lav je samo šutnjom mogao osigurati da se vijesti o novom tijelu ne prošire.
Vrativši se na željezničku stanicu, nije podigao uzbunu niti je pozvao svoje nadređene.
Nije nikog izvijestio o ubojstvu niti je pokrenuo pretraživanje mjesta zločina.

Nije učinio ništa. Na Raisino čuđenje i od nje je tražio da šuti, objašnjavajući da
nije mogao doći do Babiniča do sljedećeg jutra, što je značilo da moraju ostaviti tijelo u
šumi preko noći. Ako je htio da dječak dobije kakvu-takvu priliku za pošteno suđenje,
nije imao drugog izbora.

Babinič više nije bio briga milicije - slučaj je bio proslijeđen pravnicima iz ureda
upravitelja. Istražni suci su već od Babiniča dobili priznanje ubojstva Larise Petrove. Lav
ga je već pročitao.

Između priznanja koje je dobila milicija i onog koje su dobili istražni suci
postojale su razlike, ali to nije igralo nikakvu ulogu, oba su u svojoj biti bila jednaka: bio
je kriv. U svakom slučaju, milicijski dokument nije bio služben i ne bi vrijedio na sudu:
njihov je posao bio samo istaknuti najvjerojatnijeg ubojicu. U trenutku kad je Lav
zatražio razgovor s osumnjičenim, istraga je bila završena. Bili su spremni za suđenje.

Lav je bio prisiljen tvrditi da je osumnjičeni možda ubio još djevojaka i da bi ga,
prije nego što počne suđenje, milicija i istražni suci trebali zajednički ispitati kako bi
saznali ima li još žrtava.

Nesterov je oprezno pristao: trebali su to već učiniti. On je inzistirao na tome da
mu se pridruži tijekom ispitivanja, Lavu je to odgovaralo: što više svjedoka, to bolje.

U prisutnosti dvojice istražnih sudaca i dvojice milicajaca Babinič je zanijekao
postojanje drugih žrtava. Poslije su se svi složili da optuženi najvjerojatnije nije počinio

129

Bosnaunited

drugo ubojstvo. Prema njihovim saznanjima više nije bilo nestalih plavokosih djevojaka,
a plava je kosa bila motiv ovog ubojstva. Nakon što su se složili da Babinič nije ubio
nikog drugog, Lav je odglumio sumnjičavost i rekao kako bi ipak bilo dobro pretražiti
šumu, za svaki slučaj, odnosno proširiti potragu u dijelove šume udaljene pola sata hoda
od ruba grada.

Osjetivši da Lav ima skriveni motiv, Nesterovu je postalo još nelagodnije. U
normalnim okolnostima, da Lav nije bio povezan s KGB-om, njegov bi zahtjev automatski
bio odbijen. Ideja da bi milicajci trebali aktivno tražiti zločin bila je smiješna. Ali koliko
god Nesterov bio nepovjerljiv prema Lavu, činilo se da se bojao suprotstaviti njegovu
prijedlogu iz straha da bi to moglo biti opasno, budući da je naredba možda dolazila iz
Moskve. Potraga je bila organizirana za danas: 36 sati nakon što su Lav i Raisa pronašli
tijelo.

Tijekom tih sati Lava je proganjalo sjećanje na dječaka koji je ostao ležati u
snijegu. Imao je noćne more u kojima ga je dječak iz šume, nag i iščupane utrobe, pitao
zašto su ga napustili.

Zašto ste me ostavili?
Dječak u noćnoj mori bio je Arkadij - Fjodorov sin.
Raisa je priznala Lavu da joj je teško koncentrirati se na nastavu i pretvarati se da
je sve u redu, znajući da se u šumi nalazi mrtvi dječak.
Osjećala je snažnu potrebu upozoriti djecu i nekako obavijestiti cijeli grad jer
roditelji nisu ništa znali o prijetećoj opasnosti. Nitko nije prijavio nestanak djeteta.
Školski dnevnici nisu pokazivali neopravdane ili neobjašnjene izostanke.
Tko je bio dječak u šumi? Htjela ga je imenovati, pronaći njegovu obitelj. Lav je od
nje mogao tražiti samo strpljenje. Usprkos nelagodi, prihvatila je Lavovu prosudbu kako
je ovo jedini način na koji će nevini mladić biti oslobođen optužbi, a potraga za pravim
ubojicom pokrenuta. Zato što je bila toliko luda, ideja mu se činila sasvim mogućom.
Nakon što je okupio radnike pilane kako bi oformio skupine za potragu, Nesterov
je razdijelio žene i muškarce u sedam skupina po deset članova. Lava je dodijelio skupini
zaduženoj za pretraživanje područja oko Bolnice 379, na suprotnoj strani grada od one
gdje je pronašao tijelo. Ovo mu se sviđalo, bilo je bolje da on ne bude u skupini koja će
pronaći dječaka. Osim toga, postojala je mogućnost pronalaska novih tijela. Bio je
uvjeren kako ove žrtve nisu bile jedine.
Deset članova Lavove skupine podijelilo se dalje u dvije skupine od tri i jednu
skupinu od četiri člana. Lav je radio s Nesterovljevim zamjenikom čija je naredba, nema
sumnje, bila pripaziti na njega.
Pridružila im se jedna žena, radnica pilane. Trebao im je cijeli dan da pretraže
svoje područje od nekoliko četvornih kilometara, i to zbog visokih snježnih nanosa koje
su morali probadati štapovima kako bi provjerili ima li čega pod njima. Nisu pronašli
nikakva tijela. Našavši se s ostatkom skupine, saznali su da ni druge dvije nisu ništa
pronašle.
Ovi su dijelovi šume bili prazni. Lav je nestrpljivo htio doznati što se događalo na
drugoj strani grada.
Nesterov je stajao uz rub šume, u blizini brvnare za održavanje pruge koja je bila
prenamijenjena u privremeno milicijsko sjedište. Lav mu je prišao, pokušavajući
izgledati opušteno i smireno. Nesterov je pitao:
"Što ste pronašli?"

130

Bosnaunited

"Ništa."
Nakon proračunate stanke, Lav je dodao: "A ovdje?"
"Ništa, apsolutno ništa."
Lavova poza hladnokrvne ravnodušnosti nestala je u trenu. Svjestan da svi
promatraju njegovu reakciju, okrenuo se na drugu stranu i pokušao shvatiti što je pošlo
po krivu. Kako su mogli previdjeti tijelo?
Je li još uvijek bilo ondje? Tragovi su bili jasno vidljivi. Možda opseg potrage nije
sezao do tijela, ali je svakako sezao do početka tragova.
Možda ih ljudi nisu slijedili do kraja? Ako nisu bili motivirani, možda su odustali
nakon što su vidjeli da se tragovi protežu izvan granice njihove potrage. Većina skupina
vraćala se: nije ostalo mnogo vremena prije zaključenja cijele operacije, a dječakovo je
tijelo još uvijek bilo u šumi.
Lav je počeo ispitivati ljude koji su se vraćali iz potrage. Dva milicajca kojima nije
moglo biti više od osamnaest bili su članovi skupine koja je pretraživala područje šume u
blizini mjesta gdje je ležalo tijelo. Priznali su da su vidjeli tragove, ali su zaključili da
vjerojatno nije bilo ništa važno jer se radilo o četiri para otisaka, a ne dva: pretpostavili
su da se radilo o nekakvu obiteljskom izletu. Lav je zaboravio da su on i Raisa ostavili
dodatne tragove usporedne s onima žrtve i ubojice.
Boreći se s vlastitim ogorčenjem, zaboravio je da je bio bez ovlasti pa je naredio
dvojici mladića da se vrate u šumu i slijede tragove do kraja. Mladići se nisu micali.
Tragovi su se možda nastavljali kilometrima. A osim toga, tko je bio Lav da im naređuje?
Lav nije imao drugog rješenja doli obratiti se Nesterovu, pokazujući mu na karti
da u tom pravcu nije bilo nikakvih sela, inzistirajući da su tragovi bili sumnjivi. Ali
Nesterov se složio s dvojicom mladića.
Činjenica da su postojala četiri para tragova značila je da se vjerojatno nije radilo
o ubojici i da ih nije trebalo pratiti. Ne mogavši se više suzdržati, Lav je izjavio:
"Idem onda sam."
Nesterov je zurio u njega.
"Idemo obojica."
Lav je u društvu Nesterova slijedio vlastite tragove sve dublje u šumu.
Putem je shvatio da je u opasnosti, nenaoružan i sam s ovim čovjekom koji je
priželjkivao njegovu smrt. Ako ga je želio ubiti, ovo je bilo dobro mjesto za to. Nesterov
je djelovao smireno. Pušio je.
"Reci mi, Lave, što ćemo naći u šumi?"
"Nemam pojma."
"Ali ovo su tvoji otisci."
Nesterov je upro prstom u tragove koje su slijedili, a onda u otiske koje je Lav
upravo bio ostavio. Bili su identični. "Naći ćemo tijelo mrtvog djeteta." "Koje si ti već
otkrio." "Prije dva dana." "A nisi prijavio?"
"Želio sam potvrditi da Varlam Babinič nije znao ništa o ovom ubojstvu."
"Bojao si se da ćemo ga optužiti i za ovo ubojstvo?" "Još uvijek se bojim."
Hoće li Nesterov izvući svoj pištolj ? Lav je čekao. Nesterov je popušio svoju
cigaretu i nastavio hodati. Nisu više izgovorili ni riječi dok nisu došli do tijela. Dječak je
ležao jednako onako kako se Lav sjećao, na leđima, gol, usta punih samljevene kore,

131

Bosnaunited

iskasapljena trupa.
Lav je stao malo podalje i promatrao Nesterova dok je pregledavao tijelo. Radio je

to polako. Bilo je očito kako ga je ovaj zločin užasnuo.
Lava je to donekle utješilo.
Konačno, Nesterov je progovorio:
"Ti se vrati i nazovi ured upavitelja. Ja ću ostati ovdje s tijelom."
Sjetivši se Lavovih briga, dodao je:
"Očito je da Varlam Babinič nije imao veze s ovim ubojstvom."
"Slažem se."
"Radi se o odvojenim slučajevima." Lav je tupo zurio u njega, zbunjen ovom

izjavom. "Ali ovu je djecu ubio isti čovjek."
"Djevojčica je seksualno napadnuta i ubijena. Dječak je seksualno napadnut i

ubijen. To su različiti zločini. Različite izopačenosti."
"Ne znamo je li dječak bio seksualno napadnut." "Pogledaj ga!"
"Ne vjerujem, kao ni liječnik s kojim sam razgovarao, da je djevojčica bila

seksualno napadnuta." "Bila je naga."
"Ali oboma je kora, kora drveta, samljevena kora drveta nagurana u usta."
"U Larisinim je ustima bila zemlja." "To nije točno."
"Varlam Babinič je priznao da joj je u usta nagurao zemlju."
"To je dokaz da je nije ubio - zemlja je zaleđena. Ako se radilo o zemlji, otkud mu?

Usta su joj bila nabijena korom, jednako kao i ovom dječaku. Kora je bila unaprijed
pripremljena, iako ne razumijem zašto."

"Babinič je priznao."
"On će priznati bilo što ako ga pitaš dovoljno puta."
"Zašto si ti tako siguran da se radi o istom ubojici? Jedno je dijete ubijeno blizu
stanice: nemarno, neoprezno, jedva skriveno od pogleda. Putnici su mogli čuti vrištanje.
To je bilo idiotsko ubojstvo, a idiot je i priznao. A ovo je dijete odvedeno gotovo sat
vremena hoda duboko u šumu. Ubojica je bio pažljiv, nije želio da ga prekinu. Ovo je
učinio netko drugi."
"Tko zna što se događalo s djevojčicom? Možda je on želio hodati dublje u šumu,
ali se ona predomislila pa ju je morao ubiti ondje.
Zašto oboje imaju konopac zavezan oko gležnja?"
"Ovo je drugačiji zločin."
"Molim te, reci mi da nisi toliko očajan da ćeš učiniti i vjerovati bilo što?"
"Reci ti meni, kakav to čovjek siluje i ubije djevojčicu, a potom siluje i ubije
dječaka? Tko je on? Radim u miliciji dvadeset godina. Nikad nisam imao takav slučaj.
Nikad nisam čuo za takvu osobu. Možeš li mi dati primjer?"
"Djevojčica nije bila silovana."
"U pravu si. Postojao je motiv za ubojstvo djevojčice - njezina plava kosa. Ubio ju
je bolesnik. Isto je tako postojao motiv za ubojstvo ovog dječaka. Ubio ga je neki drugi
čovjek s drugačijom bolesti."

132

Bosnaunited

23. ožujka

Aleksandar je zatvorio kabinu za prodaju karata, navukao zastor i zavalio se u
svoju stolicu. Iako je prostorija bila mala, oko dva četvorna metra, sviđala mu se
činjenica da je bila njegova. Nije ju dijelio ni s kim, niti je itko nadgledao njegov rad.
Uživao je svojevrsnu slobodu, neopterećen kvotama i izvještajima o produktivnosti.
Posao je imao samo jednu manu. Svi koji su ga znali pretpostavljali su da je bio
razočaran time kako mu je život ispao.

Prije pet godina Aleksandar je bio najbrži trkač u Srednjoj školi 151.
Svi su vjerovali kako će biti uspješan na državnoj razini, možda čak i
međunarodnoj bude li Sovjetski Savez sudjelovao na Olimpijadi.
Umjesto toga, završio je na sjedilačkom poslu prodavača karata, gledajući druge
kako odlaze na putovanja dok je on sjedio na mjestu.
Proveo je godine i godine naporno vježbajući, pobjeđujući na regionalnim
natjecanjima. A gdje je završio? Među voznim redovima i kartama, na poslu koji je
mogao obavljati bilo tko. Sjećao se i točnog trenutka u kojem je taj san završio.
Otputovao je s ocem vlakom u Moskvu kako bi sudjelovao u selekcijskom procesu
Središnjeg vojnog sportskog kluba, CSKA, koji je bio dio Ministarstva obrane. CSKA je bio
poznat po biranju najboljih sportaša iz cijele zemlje, koje je zatim pretvarao u vrhunske.
Klub je odbijao devedeset posto prijavljenih. Aleksandar je trčao tako brzo da mu
je poslije pozlilo. Postigao je svoj osobni rekord. Nisu ga primili. Na povratku kući njegov
je otac pokušao sagledati ovaj neuspjeh s pozitivne strane. Motivirat će ih da napornije
vježbaju, pa će ga sljedeće godine sigurno primiti, a usto će ga ojačati i činjenica što se
morao boriti za ostvarenje svog sna. Ali Aleksandar je bio dao sve od sebe i to nije bilo
dovoljno. Neće biti sljedećeg puta. Iako ga je otac i dalje poticao, on to više nije radio sa
srcem, a uskoro ni njegov otac. Aleksandar je prekinuo školovanje i počeo raditi, upavši
ubrzo u lagodnu rutinu.
Kad je završio s poslom bilo je osam navečer. Izašao je iz kabine za prodaju karata
i zaključao je za sobom. Nije trebao ići daleko budući da je živio s roditeljima u stanu
iznad stanice. Tehnički, njegov je otac bio zadužen za poslovanje stanice. Međutim, otac
mu je bio bolestan.
Nitko u bolnici nije znao što nije u redu s njim, osim što je previše pio i bio
predebeo. Majka mu je bila dobrog zdravlja, i ako se izuzme muževa bolest, bila je
prilično vesele naravi. Imala je i razloga - bili su sretna obitelj. Plaća za radno mjesto u
državnoj željeznici bila je skromna, a ugled relativno mali. Ali prava prednost bio je
smještaj.
Nisu bili prisiljeni dijeliti prostor s drugom obitelji, već su imali cijeli stan za sebe
- s unutarnjim zahodom, tekućom toplom vodom i izolacijom - koji je bio novije
izgradnje kao i stanica. Zauzvrat, morali su biti na raspolaganju dvadeset četiri sata
dnevno. Na stanici je postojalo zvono koje je bilo spojeno direktno sa stanom. Ako je
dolazio noćni ili ranojutarnji vlak, morali su biti pri ruci. Ali ovo su bile tek sitne
neugodnosti koje su, nakon što bi se rasporedile na cijelu obitelj, bile minimalne u
usporedbi s prednostima koje su uživali. živjeli su u stanu u kojem su mogle živjeti dvije
obitelji. Aleksandrova sestra udala se za čistača koji je, kao i ona, radio u tvornici
automobila, te su se preselili u novi stan u dobroj gradskoj četvrti. Čekali su rođenje svog

133

Bosnaunited

prvog djeteta. To je značilo da Aleksandar u svojoj dvadeset drugoj godini nije imao
nikakvih razloga za brigu. Jednog će dana preuzeti vođenje stanice i stan će biti njegov.

U spavaćoj se sobi presvukao iz uniforme u ležernu odjeću i sjeo za večeru s
roditeljima: jeli su juhu od graška i bakalara, a za desert prženu kašu. Njegov je otac jeo
malu porciju goveđe jetre. Iako je bila skupa i iako je do nje bilo nevjerojatno teško doći,
preporučili su mu je liječnici. Aleksandrov otac bio je na strogoj dijeti bez alkohola, od
koje mu se, u to je bio uvjeren, stanje samo pogoršavalo. Tijekom večere nisu
razgovarali. Činilo se da se otac nije dobro osjećao. Nije gotovo ništa pojeo. Nakon što je
oprao tanjure, Aleksandar je zamolio da ga ispričaju jer ide u kino. Njegov je otac već bio
u krevetu.

Aleksandar ga je poljubio za laku noć, rekavši mu da ne brine i da će on ustati
sutra da dočeka prvi jutarnji vlak.

U Vualsku je postojalo samo jedno kino. Prije tri godine nije bilo ni tog jednog.
Poslije je gradska crkva pretvorena u kinodvoranu sa šest stotina sjedala, u kojoj se
prikazivao niz državno financiranih filmova koje su lokalni stanovnici propustili zbog
nepostojanja kinodvorane.

Među njima su bili naslovi kao što su Lovci, Krivi bez krivnje, Izviđačev podvig i
Susret na Labi, neki od najuspješnijih filmova posljednjih deset godina, i svakog je od njih
Aleksandar pogledao nekoliko puta. Odlazak u kino ubrzo je postala njegova omiljena
razbibriga. Zbog bavljenja sportom nije imao naviku piti, a nije bio ni naročito društven.
Stigavši u predvorje kina vidio je da je na programu Nezaboravna godina. Taj je film
pogledao prije svega dvije večeri, ali i nebrojeno mnogo puta prije toga. Sam film ga nije
toliko fascinirao, koliko ideja da glumac glumi Staljina. Pitao se je li Staljin osobno
sudjelovao u njegovu odabiru. Pitao se kakav je to osjećaj gledati drugog muškarca kako
glumi tebe i govoriti mu što radi ispravno, a što pogrešno. Aleksandar je prošao
predvorjem i umjesto u red za karte, uputio se u park.

U središtu Parka pobjede nalazila se brončana skulptura trojice vojnika, stisnutih
šaka uprtih u nebo, pušaka prebačenih preko ramena. Park je tijekom noći službeno bio
zatvoren. Ali nije bio ograđen, a zabrana ulaska nikad se nije provodila silom. Aleksandar
je znao kojim putem treba ići: stazom udaljenom od ulica i skrivenom od pogleda,
obraslom drvećem i grmljem. Kao i obično, otkucaji srca ubrzavali su mu se u iščekivanju
dok je polako kružio šetnicom.

Činilo se da je noćas bio sam, i nakon drugog kruga počeo je razmišljati o odlasku
kući.

Onda je pred sobom na stazi ugledao muškarca. Zaustavio se.
Muškarac se okrenuo prema njemu. Nervozna pauza značila je da su obojica bili
ovdje iz istoga razloga. Aleksandar je nastavio hodati, a muškarac je ostao stajati,
čekajući da ga Aleksandar sustigne. Kad su se našli jedan pored drugog, ogledali su se
uokolo kako bi bili sigurni da su sami prije nego što su se konačno pogledali. Muškarac je
bio mlađi od njega, bilo mu je možda devetnaest ili dvadeset. Aleksandar je pretpostavio
da mu je ovo bio prvi put. Progovorio je:
"Znam gdje možemo otići."
Mladić se još jednom osvrnuo uokolo i potom kimnuo glavom, ne rekavši ništa.
Aleksandar je nastavio.: "Slijedi me, ali iz daljine."
Aleksandar je krenuo prvi, napravivši dvjestotinjak koraka prije nego što se
okrenuo. Mladić ga je slijedio.

134

Bosnaunited

Stigavši do stanice, provjerio je jesu li njegovi roditelji slučajno gledali kroz
prozor. Nitko ga nije vidio i on je ušao u zgradu stanice kao da ide pričekati vlak. Ne
paleći svjetla, otključao je kabinu za prodaju karata i ušao unutra ostavivši vrata
otvorenima. Odgurnuo je stolicu ustranu. Nije bilo mnogo mjesta, ali bilo je dovoljno.
Čekao je, pogledavao na sat, pitao se zašto je drugom mladiću trebalo toliko dugo, a onda
se sjetio da je on hodao vrlo brzo. Konačno, začuo je kako je netko ušao u zgradu.
Odgurnuo je vrata kabine za prodaju karata. Mladić je zakoračio unutra i njih su se
dvojica tek sad zapravo dobro pogledali. Aleksandar je krenuo zatvoriti vrata. Uzbuđivao
ga je zvuk zaključavanja brave. Značio je da su bili sigurni. Gotovo da su se dodirivali,
nesigurni u to koji bi od njih trebao napraviti prvi korak. Aleksandar je volio ovaj
trenutak i suzdržavao se što je duže mogao prije nego što se nagnuo poljubiti ga.

Odjednom je netko počeo lupati po vratima. Aleksandrova prva pomisao bila je da
se radilo o njegovu ocu - sigurno ga je vidio, sigurno je cijelo vrijeme znao. Ali onda je
shvatio kako lupanje ne dolazi izvana. To je bio ovaj mladić, lupao je i dozivao. Je li
promijenio mišljenje? Koga je dozivao? Aleksandar je bio zbunjen.

Začuo je glasove ispred vrata. Mladić više nije bio krotak i nervozan.
Izraz lica mu se promijenio. Bio je ljut, zgađen. Pljunuo je Aleksandru u lice. Slina
mu je ostala zalijepljena za obraz. Aleksandar ju je obrisao. Bez razmišljanja, ne
razumijevajući što se događa, Aleksandar je udario mladića srušivši ga na pod.
Kvaka na vratima počela se tresti. Izvana je netko doviknuo:
"Aleksandre, ovdje general Nesterov! Mladić koji je s tobom je milicajac.
Naređujem ti da otvoriš vrata. Ili ćeš me poslušati, ili ću pozvati tvoje roditelje da gledaju
kako te odvodim. Otac ti je bolestan, zar ne? Otkriće tvog zločina bi ga ubilo."
Bio je u pravu. Ovo bi ubilo njegova oca. Aleksandar je žurno pokušao otvoriti
vrata, ali je kabina bila toliko malena da je mladićevo onesviješteno tijelo blokiralo izlaz.
Morao ga je odvući ustranu kako bi mogao otključati i otvoriti vrata. Čim su se vrata
otvorila, kroz njih je provirila nečija ruka i izvukla ga van.
Lav je pogledao u Aleksandra, prvu osobu koju je sreo sišavši s vlaka iz Moskve,
mladića koji mu je donio cigaretu, koji mu je pomogao pretražiti šumu. Nije mu mogao
pomoći.
Nesterov je zavirio u kabinu za prodaju karata, zagledao se u onesviještenog
policajca iznerviranog činjenicom da je bio nadjačan.
"Izvucite ga odande."
Dvojica policajaca pomogli su ozlijeđenom kolegi da dođe do automobila
parkiranog ispred zgrade. Vidjevši što je učinio jednom od njegovih ljudi, Nesterovljev je
zamjenik zadao Aleksandru udarac preko lica. Prije nego što ga je uspio i drugi put
udariti, umiješao se Nesterov: "To će biti dovoljno."
Kružio je oko osumnjičenog, pažljivo odmjeravajući što će reći.
"Razočaran sam tvojim ponašanjem. Nisam to od tebe očekivao."
Aleksandar je ispljunuo krv na pod, ali nije odgovorio. Nesterov je nastavio. "Reci
mi zašto." "Zašto? Ne znam zašto."
"Počinio si vrlo ozbiljan zločin. Sudac bi te osudio na najmanje pet godina i ne bi
ga bilo briga koliko ćeš puta reći da ti je žao."
"Nisam rekao da mi je žao."
"Vrlo hrabro, Aleksandre, no bi li bio tako hrabar da svi saznaju? Bio bi ponižen,

135

Bosnaunited
osramoćen. Čak ni nakon odslužene petogodišnje kazne ne bi mogao ovdje živjeti i raditi.
Sve bi izgubio."

Lav je zakoračio naprijed. "Samo ga pitaj."
"Postoji način da izbjegneš ovu sramotu. Treba nam popis svih muškaraca u
gradu koji spolno opće s drugim muškarcima, muškaraca koji spolno opće s mladim
muškarcima, koji seksualno iskorištavaju dječake. Pomoći ćeš nam pri sastavljanju tog
popisa."
"Ne znam ja nikog drugog. Ovo mi je bilo prvi put..."
"Ne budeš li nam htio pomoći, uhitit ćemo te, poslati na suđenje i pozvati tvoje
roditelje na sud. Spremaju li se sad za spavanje? Mogao bih poslati jednog od svojih ljudi
da to pogleda, da ih dovede dolje."
"Ne."
"Budeš li surađivao s nama, možda nećemo ništa morati spominjati tvojim
roditeljima. Budeš li radio s nama, nećeš morati na suđenje.
Možda ova sramota može ostati tajnom."
"O čemu se radi?"
"O ubojstvu jednog dječaka. Učinit ćeš javnosti uslugu i iskupiti se za svoj zločin.
Hoćeš li nam sastaviti popis?"
Aleksandar je dotaknuo mlaz krvi koji mu je tekao iz usta. "Što će se dogoditi
ljudima s popisa?"

136

Bosnaunited

29. ožujka

Lav je sjedio na krevetu, razmišljajući o tome kako je njegov pokušaj ponovnog
otvaranja istrage rezultirao pogromom na gradskoj razini.

Tijekom proteklog tjedna milicija je privela sto pedeset homoseksualaca. Samo je
danas Lav priveo šestoricu muškaraca i sad je brojio ukupno dvadeset uhićenika. Neke
od njih odveo je u lisičinama s radnih mjesta, i sve to pod budnim okom njihovih kolega.

Drugi su odvedeni iz svojih domova i stanova, od svojih obitelji - dok su njihove
žene uvjeravale agente kako je zasigurno došlo do nekakve pogreške, ne mogavši
prihvatiti optužbe.

Nesterov je bio zadovoljan s razlogom. Gotovo slučajno pronašao je drugog
osumnjičenog: pripadnika skupine nepoželjnih, kojeg je mogao nazvati ubojicom bez
narušavanja društvene teorije. Ubojstvo je bilo zastranjenje. Ovi su ljudi zastranili. Bilo
je to savršeno rješenje. Razglasio je da su milicijske snage Vualska pokrenule najveću
hajku na ubojicu koju je grad ikad vidio, što bi ga koštalo karijere da nije ciljano
progonio tako neprihvatljivu društvenu podskupinu. Zbog nedostatka prostora,
policijski uredi bili su pretvoreni u improvizirane prihvatne ćelije i sobe za ispitivanje.
Čak i uz ovakve improvizacije, bilo je nužno pritvarati nekoliko muškaraca u istu ćeliju, a
čuvari su dobili upute da ih ne ispuštaju iz vida. Razlog tome bila je mogućnost
spontanih činova seksualne nastranosti. Nisu zapravo znali s čim su ovdje imali posla. Ali
bili su uvjereni da bi, kad bi se takve seksualne aktivnosti dogodile u sjedištu milicije,
one potkopale tu instituciju. Bila bi to direktna povreda principa pravde.

Svaki je policajac radio dvanaest sati dnevno, strogo nadzirući pritvorenike, a
ispitivanja su se odvijala neprestano, dvadeset četiri sata dnevno. Lav je bio primoran
stalno iznova postavljati ista pitanja, proučavajući odgovore ne bi li u njima pronašao i
najmanje razlike.

Provodio je ove zadatke tupo i automatizirano, već u startu uvjeren da su svi
uhićeni muškarci bili nevini.

Privodili su muškarce s Aleksandrova popisa, jednog po jednog.
Nakon što im je dao popis od stotinjak imena, Aleksandar je objasnio kako to ipak
nije značilo da je imao seksualne odnose sa stotinjak muškaraca. Zapravo, većinu
muškaraca s popisa nije nikad upoznao.
Njegove su informacije dolazile iz razgovora s desetak muškaraca s kojima je
imao odnose. Svaki od njih pričao mu je o svojim odnosima s drugima, pa je tako,
povezujući ove informacije, bilo moguće iscrtati seksualno zviježđe svakog muškarca.
Lav je, slušajući njegovo objašnjenje, imao osjećaj kako se pred njim otvara skriveni
svijet, hermetički zatvoren krug koji je postojao unutar društva.
Neprobojnost vrata tih krugova bila je od presudne važnosti.
Aleksandar je opisivao kako su se muškarci s popisa susretali slučajno, u
svakodnevnim situacijama, u redovima za kruh, za istim stolom u tvorničkoj kantini. U
tim svakodnevnim situacijama neobavezno čavrljanje bilo je zabranjeno, dopušteni su
bili tek pogledi, a čak su i oni morali biti prikriveni. Ova pravila nisu nastala nekakvim
dogovorom ili proglasom, nije ih trebalo nametati, nastala su iz potrebe za
samoodržanjem.

137

Bosnaunited

Čim je započeo prvi val uhićenja, vijesti o čistki vjerojatno su se proširile kroz
njihove redove. Tajna sastajališta - koja više nisu bila tajna - bila su napuštena. Ali ova
očajnička protumjera nije imala učinka. Postojao je popis. Vrata su bila razbijena.
Nesterov nije trebao nijednog od njih uhvatiti u samom činu seksualno neprihvatljive
aktivnosti. Vidjevši svoja imena na popisu, jedno za drugim, i shvativši da su im redovi
probijeni, većina njih podlegla je pritisku ove izdaje. Poput podmornica koje su toliko
dugo ostale nevidljive duboko ispod površine vode, odjednom su otkrili da su svi njihovi
položaji otkriveni. Nakon što su bili prisiljeni izroniti, ponuđen im je izbor, ne baš neki
izbor, ali ipak izbor: mogli su odbaciti optužbe za sodomiju i suočiti se s javnim
progonom, sigurnom osudom, zatvorom i slično tome. Ili su medu sobom mogli izdvojiti
osobu koja je bila odgovorna za ovaj užasan zločin, ubojstvo dječaka.

Lav je shvatio da je Nesterov zaista vjerovao kako su svi ovi muškarci patili od
nekakve bolesti. Dok su neki bili bolesni u najblažem smislu, mučeni osjećajima prema
drugim muškarcima kao što je netko mučen upornim glavoboljama, drugi su bili opasno
bolesni, a simptomi njihove bolesti očitovali su se potrebom za općenjem s dječacima. To
je bio najekstremniji oblik homoseksualnosti. Ubojica je bio jedan od takvih ljudi.

Kada bi im Lav pokazao fotografije s mjesta zločina, fotografije dječaka rasporena
trbuha, svi su osumnjičenici reagirali jednako - bili su užasnuti - ili se barem tako činilo.
Tko je mogao učiniti takvo što?

To nije bio nitko od njih, nitko koga su znali. Nikoga od njih nisu zanimali dječaci.
Mnogi su imali vlastitu djecu i to su isticali u svojim odgovorima. Svaki je odlučno tvrdio
kako medu njima nije bilo ubojica i kako ga, da su znali za njega, ne bi štitili. Nesterov je
očekivao da će imati glavnog osumnjičenog u roku od tjedan dana.

Međutim, nakon tjedan dana imali su samo još duži popis. Popisu je pridodavao
sve više imena, neka od njih iz čiste zlobe. Popis je postao brutalno učinkovito oružje.
Članovi milicije pridodavali su imena svojih neprijatelja, tvrdeći kako su spomenuta
tijekom ispitivanja.

Jednom kad se ime našlo na popisu, bilo je nemoguće dokazati nevinost. Tako se
broj muškaraca u pritvoru povećao sa sto na sto pedeset.

Nezadovoljni pomanjkanjem rezultata, lokalni KGB-ovci predložili su da oni
preuzmu ispitivanja, što je značilo početak mučenja. Na Lavov užas, Nesterov je pristao.
Usprkos krvlju poprskanim podovima, napredak nije bio postignut. Nesterov nije imao
drugog izbora nego pokrenuti postupak protiv svakog od sto pedeset muškaraca,
nadajući se da će jedan od njih progovoriti. To što su bili poniženi, obeščašćeni i mučeni
nije bilo dovoljno: morali su shvatiti da će izgubiti živote.

Da će ih, ako se sucu tako naloži, on osuditi na dvadeset pet godina kazne zbog
političke subverzije,a ne samo pet godina zbog sodomije.

Njihova se seksualnost smatrala zločinom protiv samog tkiva nacije.
Suočena s ovom mogućnošću, trojica su se muškaraca slomila i počela navoditi
imena. Međutim, nijedan od njih nije naveo istu osobu. Odbivši priznati kako je smjer u
kojem je istraga išla bio pogrešan, Nesterov se umjesto toga smatrao borcem protiv
nastrane kriminalne solidarnosti.
Ogorčen, Lav se konačno obratio svom nadređenom.
"Ovi su muškarci nevini."
Nesterov je zurio u njega, zbunjen.
"Svi su ovi muškarci krivi. Pitanje je samo koji je od njih kriv i za ubojstvo."

138

Bosnaunited
Raisa je gledala kako je Lav lupio petama svojih čizama, jednom o drugu. Grude
prljavog snijega skliznule su na pod. Zurio je u snijeg, nesvjestan njezine prisutnosti u
sobi. Ona pak nije mogla podnijeti njegovo razočaranje. Zar je vjerovao, iskreno
vjerovao, da njegova istraga ima ikakve izglede? Polagao je nade u san o vlastitom
iskupljenju: konačnom činu pravde. Toj njegovoj ideji narugala se već one noći u šumi.
Ali još joj se okrutnije narugao slijed događaja. U potrazi za pravdom, pokrenuo je užas.
Sto pedeset ljudi izgubit će živote u lovu na ubojicu, ako ne doslovno, onda u svakom
drugom smislu - izgubit će obitelji, domove. Ali shvatila je, vidjevši pogrbljena ramena i
ispijeno lice svoga muža, kako je on sve radio iz uvjerenja. U njemu nije bilo nimalo
cinizma ili proračunatosti. Ako je ovo bila istina, onda je zasigurno vjerovao i u njihov
brak: zasigurno je vjerovao kako je bio utemeljen na ljubavi. Jedna po jedna, sve fantazije
koje je stvorio - o Državi, o njihovoj vezi - rušile su se. Raisa mu je zavidjela. Čak i sad,
čak i nakon svega što se dogodilo, on je bio u stanju nadati se. Još je uvijek htio u nešto
vjerovati. Sjela je pored njega na krevet. Oprezno ga je primila za ruku. Iznenađen,
pogledao ju je, ali nije rekao ništa, prihvaćajući njezinu gestu. A onda su zajedno gledali
kako se snijeg počinje otapati.

139

Bosnaunited

30. ožujka

Sirotište 80 bila je ciglena peterokatnica na čijem je bočnom zidu izblijedjelim
bijelim slovima pisalo: RADI NAPORNO, ŽIVI DUGO. Na krovu se nalazio dugi red
dimnjaka. Sirotište je nekoć bilo omanja tvornica. Prozori s rešetkama bili su zastrti
prljavim krpama, zbog kojih je bilo nemoguće vidjeti unutrašnjost prostorija. Lav je
pokucao na vrata. Nije bilo odgovora; pokušao ih je otvoriti. Bila su zaključana.
Primaknuvši se jednom od prozora, pokucao je na staklo.

Prljava se krpa pomaknula. Na sekundu se ukazalo lice djevojčice, prikaza
prljavštine, a potom su se dronjci vratili na mjesto. Lav je bio u društvu Moisejeva,
milicajca kojeg je doživljavao kao ništa više doli uniformiranog nasilnika. Nakon dužeg
čekanja, vrata su se otvorila.

Postariji muškarac sa svežnjem mjedenih ključeva u ruci zurio je u njih. Nakon
što je ugledao njihove uniforme, izraz lica promijenio mu se iz ljutnje u poniznost. Malo
je pognuo glavu.

"Što mogu učiniti za vas?"
"Ovdje smo zbog ubijenog dječaka."
Glavna dvorana sirotišta bila je nekoć tvornička hala. Svi su strojevi bili uklonjeni
i sad je služila kao blagovaonica, ne zbog stolova i stolica, kojih nije bilo, već zbog
činjenice da je pod bio prekriven djecom koja su sjedila skvrčenih nogu, nagurana jedno
do drugog, pokušavajući jesti. Svako je dijete stiskalo drvenu zdjelicu koja je bila puna
nečega što je izgledalo kao vodenasta juha od kupusa. Ipak, samo su najstarija djeca
imala žlice. Ostali su sjedili i čekali svoj red za žlicu, ili su pak pili direktno iz zdjelice.
Nakon što bi jedno dijete završilo s jelom, polizalo bi žlicu sa svih strana i tek je onda
predalo drugom djetetu.
Ovo je Lavu bio prvi susret s državnim sirotištem. Zakoračio je dublje u
prostoriju. Bilo je teško odrediti koliki se broj djece ovdje nalazio - dvije, tri stotine, u
dobi od četiri do četrnaest godina. Nitko se od njih nije obazirao na njega: bili su zauzeti
jedenjem juhe ili promatranjem svojih susjeda u iščekivanju žlice. Nitko nije govorio.
Čuli su se jedino zvuči srkanja i grebanja žlica o zdjelice. Lav se obratio muškarcu koji im
je otvorio vrata.
"Jeste li vi ravnatelj ove ustanove?"
Ravnateljev ured nalazio se na prvom katu i gledao je na glavnu tvorničku halu
prepunu djece, kao da su i ona bila proizvedena na traci. U uredu je bilo nekoliko
dječaka, starijih od djece u prizemlju.
Igrali su karte za ravnateljevim stolom. Ravnatelj je pljesnuo rukama:
"Nastavite kartati u svojoj sobi, molim vas."
Dječaci su zurili u Lava i Moisejeva. Lav je pretpostavljao da je njihova ljutnja
proizlazila iz toga što su dobili naredbu. Imali su inteligentne poglede, odavali su
iskustvo koje je nadilazilo njihovu dob. Ustali su zajedno, bez riječi, poput čopora divljih
pasa pokupili svoje karte i šibice - koje su koristili kao žetone - i izašli iz ureda.
Nakon što su otišli, ravnatelj si je natočio piće i rukom pokazao Lavu i Moisejevu
da sjednu. Moisejev je sjeo. Lav je ostao stajati, proučavajući sobu. U njoj se nalazio samo
jedan čelični ormar za arhiviranje. Donja ladica bila je udubljena udarcem. Gornja je bila

140

Bosnaunited

djelomično otvorena, a iz nje su u svim smjerovima izvirivali dokumenti.
"U šumi je ubijen dječak. Čuli ste za to?"
"Već mi je jedna skupina milicajaca pokazivala fotografije ubijenog dječaka,

pitajući me znam li tko je on. Bojim se da ne znam."
„Ali možete li sa sigurnošću tvrditi da su sva djeca na broju?"
Ravnatelj se počešao iza uha.
"Nas četvorica pazimo na tristotinjak djece. Djeca dolaze i odlaze.
Nova dolaze stalno. Morate nam oprostiti nemar u vezi dokumentacije."
"Prostituiraju li se djeca iz ovog sirotišta?"
"Starija rade što ih je volja. Ja ih ne mogu pratiti. Opijaju li se? Da.
Prostituiraju li se? Vrlo vjerojatno, iako to ne kažnjavam, nemam veze s tim i

sigurno od toga ne profitiram. Moj se posao sastoji od toga da im osiguram nešto za jelo i
mjesto za spavanje. I s obzirom na sredstva kojima raspolažem, mislim da to vrlo dobro
radim. Nije da očekujem pohvale zbog toga."

Ravnatelj ih je poveo na kat prema spavaonicama. Dok su prolazili pored
kupaonice komentirao je:

"Mislite li da sam ravnodušan spram dječje patnje? Ne, nisam, činim najbolje što
mogu. Trudim se da se operu jednom tjedno, pobrinem se da im se glave obriju i očiste
od ušiju jednom mjesečno. Odjeća im se prokuha. Ne želim ovdje imati uši. Otiđite u bilo
koje drugo sirotište i vidjet ćete da im kosa vrvi ušima, a obrve su im uvijek prekrivene
njima. Odvratno. Ali ne ovdje. Iako mi baš i nisu zahvalni zbog toga."

"Možemo li s djecom porazgovarati nasamo? Vaša bi ih prisutnost mogla
prestrašiti."

Ravnatelj se nasmiješio na to:
"Ne boje se oni moje prisutnosti. Ali, samo izvolite..."
Pokazao je rukom prema stepenicama.
"Oni stariji žive na najvišem katu. Gore su više-manje sami svoji gospodari."
Spavaće sobe smještene u potkrovlju nisu imale kreveta, tek poneki tanki madrac
na podu. Starija su djeca očito ručala u vrijeme kad je to njima odgovaralo,
najvjerojatnije su već završili s jelom i uzeli najbolje porcije.
Lav je zakoračio u prvu sobu. U njoj je ugledao djevojčicu, a potom kratki bljesak
metala. Imala je nož. Vidjevši njegovu uniformu, sakrila ga je. Oštrica je nestala u
naborima njezine haljine.
"Mislili smo da ste dječaci. Njima je ovamo zabranjen ulaz."
Dvadesetak djevojčica ogrubjelih lica, u dobi između četrnaest i šesnaest godina,
zurilo je u Lava. On se u mislima vratio obećanju koje je dao Anatoliju Brodskom, kojemu
je rekao da su dvije kćeri njegova ubijenog prijatelja bile sigurne u skrbi moskovskog
sirotišta.
Bilo je to prazno, neupućeno jamstvo. Lav je to tek sad spoznao.
Brodski je bio u pravu. Djevojčicama bi bilo bolje da su ostale same i brinule se
jedna o drugoj.
"Gdje spavaju dječaci?"
Stariji dječaci, od kojih su neke vidjeli u ravnateljevu uredu, stajali su zbijeni u
dnu svoje sobe, čekajući, znajući da će doći. Lav je ušao u sobu i kleknuo, stavivši album s

141

Bosnaunited

fotografijama pred njih.
"Htio bih da pregledate ove fotografije i kažete mi je li vam netko od ovih

muškaraca ikad pristupio, ponudio vam novac za seksualne usluge."
Nitko se od dječaka nije pomaknuo, niti je dao ikakav znak da mu se dogodilo ono

o čemu je Lav govorio.
"Niste učinili ništa loše. Samo trebamo vašu pomoć"
Lav je otvorio album i polako okretao stranice s fotografijama. Došao je do kraja.

Dječaci su buljili u fotografije bez ikakve reakcije. Počeo ih je opet prelistavati, s kraja
prema početku. Spremao se zatvoriti album, kadli je dječak iz pozadine skupine ispružio
ruku i dotaknuo jednu od fotografija.

"Ovaj ti je muškarac prišao?"
"Plati."
"Platio ti je?"
"Ne, ti mi plati i reći ću ti."
Lav i Moisejev zajedno su izvadili novac, ponudivši dječaku tri rublja.
Dječak je prelistavao album i zaustavio se uprevši prstom u jednu od fotografija.
"Izgledao je kao ovaj."
"Znači, nije bio ovaj?"
"Ne, ali bio je sličan."
"Znaš li kako se zove?"
"Ne."
"Možeš li nam reći nešto o njemu?" "Plati."
Moisejev je zatresao glavom, odbijajući platiti. "Mogli bismo te uhititi zbog
profiterstva."
Ignorirajući ovu prijetnju, Lav je izvadio posljednji novac koji je imao i pružio ga
dječaku. "To je sve što imam." "Radi u bolnici."

142

Bosnaunited

Istoga dana

Lav je izvukao svoj pištolj. Nalazili su se na najvišem katu stambene zgrade 7:
stan 14 bio je na kraju hodnika. Adresu su dobili od osoblja bolnice. Osumnjičeni je bio
na bolovanju još od prošlog tjedna, tijekom kojeg bi, da svi KGB-ovci nisu bili zauzeti
ispitivanjima, bio priveden. Ispostavilo se da je njegova bolest započela istovremeno s
prvim valom uhićenja gradske homoseksualne populacije.

Lav je pokucao na vrata. Nije bilo odgovora. Viknuo je, predstavljajući ih pritom
po imenu i činu. Nije bilo odgovora.

Moisejev je podigao nogu, pripravan udariti čizmom o vrata i provaliti. Vrata su
se otvorila.

Vidjevši pištolje uperene u njega, doktor Tjapkin je podigao ruke i zakoračio
unatrag. Lav ga je jedva prepoznao. Bio je to čovjek koji mu je pomogao pregledati
djevojčino tijelo, ugledni liječnik premješten iz Moskve. Pogled i kosa bili su mu divlji.
Bio je mršaviji.

Odjeća mu je bila izgužvana. Lav je već vidio ljude slomljene brigom; vidio je kako
su im mišići gubili oblik i snagu kao da su bili izjedeni strahom.

Odgurnuo je vrata nogom i pogledom proučavao stan. "Sam si?"
"Najmlađi sin mi je tu. Ali spava." "Koliko je star?" "Četiri mjeseca."
Moisejev je zakoračio unutra i razbio Tjapkinu nos metalnom drškom svog
pištolja. Tjapkin se srušio na koljena, a krv mu je potekla u skupljene dlanove. Moisejev
je naredio Lavu:
"Pretraži ga."
Lav je počeo pretresati stan. Čučnuo je, pomažući Tjapkinu da se pridigne i poveo
ga u kuhinju gdje ga je posjeo na stolicu. "Gdje ti je žena?" "Kupuje hranu... uskoro se
vraća." "U bolnici su rekli da si bolestan."
"To je istina, na neki način. Čuo sam za uhićenja. Znao sam da je samo pitanje
vremena kad ćete doći po mene." "Reci mi što se dogodilo."
"Bio je to trenutak ludila, nemam drugog objašnjenja. Nisam znao koliko mu je
bilo godina. Bio je mlad. Možda petnaest ili šesnaest.
Nisam htio nekoga tko će sa mnom pričati ili pričati ikom drugom o meni. Nisam
htio nekog s kim bih se morao ponovno naći. Ili vidjeti.
Ili s njim razgovarati. Htio sam anonimnost. Pomislio sam kako nitko neće htjeti
slušati siroče. Njegova će riječ biti bezvrijedna. Dao bih mu nešto novca i to bi bio kraj.
Htio sam nekog nevidljivog. Možeš li to shvatiti?"
Završivši letimičan pretres, Moisejev je ušao u kuhinju i vratio pištolj u korice.
Zgrabio je Tjapkina za nos i okretao slomljenu kost udesno i ulijevo, zbog čega je liječnik
urlao od boli. Dijete u susjednoj sobi probudilo se i počelo plakati.
"Jebeš se s dječacima i onda ih ubijaš?"
Moisejev je pustio Tjapkinov nos. Liječnik se srušio, skutrivši se na pod od boli.
Prošlo je neko vrijeme prije nego što je uspio progovoriti.
"Nisam imao seksualni odnos s njim. Nisam mogao. Nisam to mogao učiniti.
Prišao sam mu, platio mu, ali nisam mogao ništa učiniti.

143

Bosnaunited
Odustao sam."
"Diži se. Idemo."
"Moramo pričekati da se vrati moja žena - ne možemo ostaviti dijete samo."
"Mali će preživjeti. Diži se." "Dozvolite mi barem da zaustavim krvarenje."
Moisejev je kimnuo glavom. "Ne zatvaraj vrata kupaonice."
Tjapkin je izašao iz kuhinje i posrćući ušao u kupaonicu, ostavivši krvavi otisak
ruke na vratima koja je ostavio otvorenima kao što mu je bilo i naređeno. Moisejev je
pogledom kružio po stanu. Lav je vidio da je bio ljubomoran. Liječnik je imao ugodan
dom. Tjapkin je pustio vodu u umivaoniku, pritišćući ručnik uz nos i obrativši im se
okrenutih leda.
"Žao mi je što sam to učinio. Ali, nisam nikoga ubio. Morate mi vjerovati. Ne zato
što mislim kako bih mogao spasiti svoj ugled.
Znam da sam uništen. Ali netko drugi ubio je tog dječaka, taj netko mora biti
uhvaćen."
Moisejev je postajao nestrpljiv.
"Hajde."
"Želim vam sreću."
Čuvši te riječi, Lav je potrčao u kupaonicu, zgrabio Tjapkina i okrenuo ga prema
sebi. U jednoj mu je ruci bila zabodena injekcija.
Tjapkinove noge naglo su omlitavile. Pao je. Lav ga je uhvatio, polegao na pod i
izvukao mu injekciju iz ruke. Pokušao mu je napipati puls. Bio je mrtav. Moisejev je zurio
u tijelo.
"To nam olakšava posao."
Lav je podigao pogled. Vratila se Tjapkinova žena. Stajala je na ulaznim vratima
stana i u rukama držala vrećice s kućanskim potrepštinama.

144

Bosnaunited

1. travnja

Aleksandar je zatvorio kabinu za prodaju karata. Činilo se kako je Nesterov
održao svoje obećanje. Tajna njegove seksualne orijentacije nije se razotkrila. Nitko od
mušterija nije ga čudno pogledavao. Nitko nije šaptao o njemu. Obitelj ga se nije odrekla.
Majka ga je još uvijek voljela. Otac mu je još uvijek zahvaljivao na napornom radu. Oboje
su se još uvijek ponosili njime. Cijena ovog statusa quo bila su imena više od stotine
muškaraca, muškaraca koji su bili privođeni dok je Aleksandar nastavljao s prodajom
karata, odgovarao na pitanja putnika i vodio stanicu. Njegov se život vratio u normalu.
Rutina mu se nije gotovo nimalo promijenila. Objedovao je s roditeljima, vodio oca u
bolnicu, čistio stanicu, čitao novine. Ipak, u kino više nije odlazio. Zapravo, više uopće
nije odlazio u centar grada. Bojao se mogućih susreta; možda s milicajcem koji bi mu se
znalački podsmjehnuo. Njegov se svijet smanjio. Ali već se jednom bio smanjio nakon što
je odustao od sna kako će postati vrhunski sportaš, te je rekao samom sebi da će se
prilagoditi kao što se prilagodio i tada.

Istina je bila da se neprestano pitao jesu li muškarci koje je prijavio znali da ih je
on izdao. Možda su im rekli. Velik broj uhićenja značio je da su vjerojatno dijelili ćelije. O
čemu su drugom mogli razgovarati, osim o tome tko je sastavio popis? Bio im je to prvi
put u životu da nisu ništa skrivali. Razmišljajući o tim muškarcima, poželio je da može
zamijeniti svoju slobodu s javnim poniženjem jedne od tih ćelija. Međutim, u njih ne bi
bio dobrodošao. Sad više nije pripadao nigdje, ni ovdje, ni među njih.

Zatvorio je vrata kabine, zaključao ih za sobom i pogledao na sat koji je visio u
čekaonici. Spremio je ključeve u džep i izašao na peron.

Jedan je par čekao vlak. Prepoznao ih je iz viđenja iako im nije znao imena.
Mahnuli su mu i on im je odzdravio, krenuvši prema kraju perona dok je gledao vlak koji
se približava. Ovaj put vlak nije kasnio. Aleksandar je sišao s perona i legao na tračnice,
pogleda uprtog u noćno nebo.

Nadao se da će njegovi roditelji povjerovati poruci što ju je ostavio za sobom. U
njoj je napisao kako se nikad nije uspio oporaviti od razočaranja što nije uspio ostvariti
san i postati trkač dugoprugaš. I da si nikad nije oprostio što je razočarao svog oca.

145

Bosnaunited

Istoga dana

Nesterov je proveo posljednje četiri godine obećavajući svojoj obitelji bolje
životne uvjete, ali to je odnedavno prestao govoriti. Više nije vjerovao da će im biti
dodijeljena bolja kuća; više nije vjerovao da će njegov naporan rad, ili naporan rad
njegove žene, biti pretvoren u materijalnu korist. živjeli su u Kropotkinskoj ulici, na
kraju grada, u blizini pilane. Kuće u ovoj ulici bile su neplanski izgrađene; sve su bile
različitih oblika i veličina. Nesterov je većinu svog slobodnog vremena provodio
unapređujući životne uvjete u kući. Bio je dobar stolar pa je promijenio sve prozorske
okvire, sva vrata. Međutim, tijekom godina temelji kuće potonuli su i pročelje se nagnulo
naprijed, pa šu se ulazna vrata mogla samo donekle otvoriti prije nego što bi zapela o tlo.
Prije nekoliko je godina uz kuću dogradio prostoriju koju je koristio kao radionicu. On i
njegova žena Inesa izrađivali su stolove i stolice te popravljali kuću, sami izrađujući sve
što im je bilo potrebno. To nisu radili samo za svoju obitelj, već i za sve druge obitelji u
ulici. Sve što su im morali donijeti bilo je drvo za obradu i možda, u znak zahvalnosti,
nešto hrane ili pića.

Ali, na kraju, nikakvo popravljanje nije moglo prikriti nedostatke u kući. U njoj
nije bilo tekuće vode - najbliži bunar bio je udaljen deset minuta hoda. Nije bilo
unutarnjeg zahoda, tek poljski iza kuće. Kad su se uselili, poljski zahod bio je prljav i
raspadao se. Jama je bila odviše plitka i bilo je nemoguće boraviti nad njom bez osjećaja
mučnine.

Nesterov je na drugom mjestu napravio novi. Kopao je cijelu noć kako bi ga
dovršio. Imao je čvrste zidove, mnogo dublju jamu i bačvu piljevine za posipanje nakon
nužde. Ipak, bio je svjestan činjenice da je njegova obitelj živjela odsječena od modernih
dostignuća u higijeni i udobnosti, bez naznaka bolje budućnosti. Bilo mu je četrdeset
godina. Plaća mu je bila niža od plaće mnogih radnika u tvornici automobila, jedva
starijih od dvadeset godina. Njegova želja da stvori ugodan dom nije mu se ostvarila.

Začuo je kucanje na vratima. Bilo je kasno. Nesterov, koji je još uvijek bio u
uniformi, čuo je kako Inesa otvara vrata. Trenutak kasnije, ušla je u kuhinju.

"Za tebe je. Netko s posla. Ne znam ga."
Nesterov je ušao u hodnik. Lav je stajao vani. Nesterov se obratio ženi.
"Ja ću se pobrinuti za ovo."
"Hoće li ulaziti?"
"Ne, ovo će biti kratko."
Inesa je nakratko pogledala Lava, a onda nestala. Nesterov je izašao van i zatvorio
vrata za sobom.
Lav je bio zadihan od trčanja. Vijest o Aleksandrovoj smrti izbrisala je svaki
osjećaj opreza. Nije više osjećao razočaranje i melankoliju koji su ga tištali cijeli tjedan.
Sad se osjećao dijelom užasne, apsurdne predstave, poput glumca u grotesknoj farsi -
naivnog sanjara koji je težio pravdi, a za sobom ostavljao trag uništenja. Njegova težnja
da ubojica bude uhvaćen završila je krvoprolićem. Raisa je cijelo vrijeme znala, znala je
već u šumi, znala je prije dva dana, pokušala ga je upozoriti, ali on je nastavljao po svom
poput pustolovnog djeteta.
Što može postići jedan čovjek?

146

Bosnaunited

Imao je odgovor: uništenje dvije stotine života, samoubojstvo jednog mladića i
smrt liječnika. Tijelo mladog čovjeka prepolovljeno jurećim vlakom: to je bio rezultat
njegova truda. Za to je stavio svoj život na kocku; za to je stavio Raisin život na kocku. To
je bilo njegovo iskupljenje.

"Aleksandar je mrtav. Ubio se, bacio se pod vlak."
Nesterov je pognuo glavu.
"Žao mi je što to čujem. Dali smo mu priliku da se sredi. Možda nije mogao. Možda
je bio previše bolestan." "Mi smo odgovorni za njegovu smrt." "Ne, bio je bolestan."
"Bile su mu dvadeset dvije godine. Imao je majku i oca i volio je ići u kino. A sad je
mrtav. Ali dobro je to što ćemo moći, nađemo li još koje mrtvo dijete, optužiti Aleksandra
za ubojstvo i riješiti slučaj u rekordnom roku."
"Sad je dosta."
"Zašto ovo radiš? Jer očito nije novac u pitanju." Lav je zurio u Nesterovljevu
naherenu kuću. "Tjapkin se ubio zato jer je bio kriv."
"Čim smo započeli s uhićenjima onih muškaraca, znao je da ćemo ispitati djecu i
ući mu u trag."
"On je imao kiruršku vještinu neophodnu za izrezivanje želuca. Dao je lažno
svjedočanstvo o ubojstvu djevojčice samo kako bi nas zbunio. Bio je neiskren,
prepreden."
"Rekao mi je istinu. želudac te djevojčice bio je izrezan. Usta su joj bila puna kore
jednako kao što je dječakov želudac bio izrezan, a usta nabijena korom drveta. Oko
gležnja joj je bio zavezan konopac kao i dječaku. Ubio ih je isti čovjek. A to nije bio doktor
Tjapkin, niti je to bio Varlam Babinič."
"Idi kući."
"U Moskvi je pronađeno tijelo. Dječak, zvao se Arkadij, nije mu bilo ni pet godina.
Nisam vidio tijelo, ali rekli su mi kako su ga pronašli golog, izrezana trbuha, usta
nabijenih zemljom. Pretpostavljam da se zapravo radilo o kori drveta."
"Odjednom i u Moskvi postoji ubijeno dijete? To je vrlo zgodno, Lave. Ne
vjerujem."
"Ni ja nisam vjerovao. Preda mnom je bila ožalošćena obitelj koja mi je govorila
kako im je sin ubijen, a ja u to nisam vjerovao. Rekao sam im da to nije istina. Koliko je
drugih slučajeva zataškano? To ne znamo, niti možemo saznati. Naš je sustav uređen
tako da ovaj čovjek može nastaviti ubijati do mile volje. I ubijat će, stalno iznova, a mi
ćemo privoditi pogrešne ljude, nevine ljude, ljude koji nam se ne sviđaju ili ljude čije
ponašanje ne odobravamo, a on će i dalje ubijati."
Nesterov nije vjerovao ovom čovjeku. Nikad mu nije vjerovao i neće mu dozvoliti
da ga navede na kritiziranje Države. Okrenuo mu je leda i posegnuo za kvakom.
Lav ga je ščepao za rame i okrenuo, pa su opet stajali licem u lice.
Namjeravao je nastaviti s raspravom, uvjeriti ga činjenicama i logikom, ali
umjesto toga, u nedostatku riječi, udario ga je. Bio je to dobar, čvrst udarac. Glava mu se
trznula ustranu. Ostao je u tom položaju, okrenute glave. Onda se polako okrenuo natrag
prema svom podređenom. Lav je nastojao održati glas smirenim.
"Nismo ništa riješili."
Nesterovljev je udarac odlijepio Lava od zemlje. Odletio je unatrag i udario
leđima o tlo. Nije boljelo, ne još. Nesterov je zurio u njega, trljajući vilicu.

147

Bosnaunited

"Idi kući."
Lav se podigao na noge. "Nismo ništa riješili."
Zamahnuo je šakom. Nesterov ga je zaustavio i uzvratio udarcem. Lav se sagnuo.
Bio je dobar borac: uvježban, vješt. Ali Nesterov je bio krupniji i prilično brz, usprkos
svojoj veličini.
Zadobivši udarac u trbuh, Lav se pognuo. Nesterov ga je opalio po izloženom
dijelu lica, srušivši ga tako na koljena i raskrvarivši mu obraz. Zamućenog pogleda, Lav je
pao na trbuh. Izvrnuo se potom na leda, hvatajući zrak. Nesterov je stajao nad njim. "Idi
kući."
Umjesto odgovora, Lav ga je udario ravno u prepone. Nesterov je pogrbljeno
zateturao unatrag. Lav se nesigurno pridignuo.
"Nismo ništa..."
Prije nego što je uspio dovršiti rečenicu, Nesterov se zatrčao prema njemu i bacio
ga na zemlju, poklopivši ga svojim tijelom. Udarao ga je u trbuh, pa u lice, pa opet u
trbuh. Lav je ležao, primajući udarac za udarcem, ne mogavši se osloboditi. Nesterovljevi
članci počeli su krvariti. Došavši do zraka, prestao je. Lav se nije micao. Oči su mu bile
zatvorene - u desnom mu se oku nakupljala krv što je tekla iz posjekotine na čelu.
Nesterov je ustao, tresući glavom zbog prizora pred sobom. Krenuo je prema ulaznim
vratima, brišući krvave ruke o hlače. Kad je posegnuo za kvakom, začuo je nešto iza leda.
Stenjući od boli, Lav se uspio podići. Nesigurno posrćući podigao je šake, dajući
znak da je još uvijek bio spreman boriti se. Njihao se kao da je stajao na brodu. Mogao je
samo otprilike vidjeti gdje je stajao Nesterov. Glas mu je bio prigušen. "Nismo... ništa...
riješili."
Nesterov je gledao Lava kako se ljulja. Hodao je prema njemu stisnutih šaka,
spremajući se na još jedan napad. Beznadno i jadno zamahnuo je šakom - Nesterov se
maknuo u stranu, uhvativši ga upravo u trenutku kad je počeo padati.
Lav je sjedio za kuhinjskim stolom. Inesa je ugrijala nešto vode. Ulila je vodu u
zdjelicu. Nesterov je ubacio komad tkanine u vodu i pustio Lava da si očisti lice. Usna mu
je bila razrezana.
Ožiljak iznad obrve krvario je. Bol u trbuhu je oslabjela. Prstima je opipao prsa i
rebra, nije osjetio ništa slomljeno. Desno oko bilo mu je otečeno. Nije ga mogao otvoriti.
Ipak, bila je to niska cijena za pridobivanje Nesterovljeve pažnje. Lav se pitao hoće li
njegova ideja zvučati imalo uvjerljivije unutra nego što je zvučala vani, te hoće li
Nesterov biti tako odrješit pred svojom ženom dok su im djeca spavala u susjednoj sobi.
"Koliko djece imate?" Inesa je odgovorila:
"Dva sina."
"Idu li kroz šumu do škole?" "Išli su tim putem." "Više ne idu?"
"Primoravamo ih da idu kroz grad. Put je duži i stalno prigovaraju.
Moram ići s njima kako bih bila sigurna da neće skrenuti u šumu. Na povratku ne
možemo ništa, možemo im samo vjerovati. Oboje smo u to vrijeme na poslu."
"Hoće li sutra ići kroz šumu? Sad kad je ubojica uhvaćen?"
Nesterov je ustao, nalio čašu čaja i spustio je pred Lava.
"Hoćeš nešto jače?"
"Ako imaš."

148

Bosnaunited

Nesterov je izvadio polupraznu bocu votke i nalio tri čaše, jednu za sebe, drugu za
svoju ženu i treću za Lava.

Lav je osjetio kako mu je alkohol zapekao posjekotinu u ustima.
Možda je to bilo dobro. Nesterov je sjeo i iznova napunio Lavovu čašu.
"Zašto si u Vualsku?"
Lav je uronio mokru tkaninu u zdjelu vode, ocijedio je i pritisnuo na oko.
"Ovdje sam kako bih istražio ubojstva ove djece." "Lažeš."
Lav je morao steći povjerenje ovog čovjeka. Bez njegove pomoći ništa nije mogao
učiniti.
"U pravu si. Ali u Moskvi se zbilja dogodilo ubojstvo. Naredili su mi da ne
istražujem. Naredili su mi da cijelu stvar zataškam. A to sam i učinio. Ono što nisam
učinio, nisam prokazao svoju ženu kao špijunku. Smatrali su da me to kompromitiralo.
Za kaznu su me poslali ovamo."
"Znači ti si zaista agent u nemilosti?"
"Da."
"Pa zašto onda ovo radiš?" "Zato što je ubijeno troje djece."
"Ti ne vjeruješ da je Varlam ubio Larisu, zato što si siguran da Larisa nije prva
žrtva. Jesam li u pravu?"
"Larisa nije prva žrtva. To nije moguće. Ubijao je i prije. Moguće je da ni dječak u
Moskvi nije prva žrtva."
"Larisa je prvo ubijeno dijete u ovom gradu. To je istina, kunem se."
"Ubojica ne živi u Vualsku. Ubojstva se događaju blizu željezničkih stanica. On
putuje."
"On putuje? I ubija djecu? Kakav je to čovjek?"
"Ne znam. Ali u Moskvi postoji žena koja ga je vidjela. Vidjela ga je sa žrtvom.
Svjedokinja nam ga može opisati. Ali trebaju nam podaci o ubojstvima u svim većim
gradovima od Sverdlovska do Lenjingrada."
"Ne postoji centralizirani sustav evidencije zločina."
"Zato moraš posjetiti milicijske postaje u tim gradovima i prikupiti informacije o
svakom slučaju, jedan po jedan. Morat ćeš ih nagovarati, a ako odbiju, morat ćeš
razgovarati s lokalnim stanovništvom. Saznati od njih."
Ideja je bila van pameti. Nesterov se trebao nasmijati. Trebao je uhititi Lava.
Umjesto toga, pitao je:
"Zašto bih ja to učinio za tebe?"
"Ne za mene. Vidio si što taj čovjek radi ovoj djeci. Napravi lo za ljude s kojima
živiš. Za naše susjede, ljude do kojih sjedimo u vlaku, za djecu koju ne znamo niti ćemo
ikad znati. Ja nemam ovlasti tražiti te podatke. Ne poznajem nikoga u miliciji. Ti
poznaješ, ti znaš te ljude, oni ti vjeruju. Možeš dobiti dosjee. Tražit ćeš slučajeve ubijene
djece: riješene ili neriješene. Postojat će uzorak: usta nabijena smrvljenom korom,
izvađeni želuci. Tijela pronađena na javnim prostorima: u šumama, rijekama, možda u
blizini željezničkih stanica.
Oko gležnja će imati zavezan konopac."
"Što ako ne pronađem ništa?"
"Ako postoje tri ubojstva na koja sam slučajno nabasao, ima ih još."

149

Bosnaunited
"Time bih se izložio velikom riziku."
"Da, bi. I morao bi lagati. Nikome ne bi mogao reći istinu. Ni svojim ljudima.
Nikome ne možeš vjerovati. Zauzvrat bi zbog tvoje hrabrosti tvoja obitelj mogla završiti
u gulagu. A ti mrtav. To je moja ponuda."
Lav je ispružio ruku preko stola.
"Hoćeš li mi pomoći?"
Nesterov je krenuo prema prozoru i stao pokraj svoje žene. Ona ga nije pogledala,
mućkala je votku na dnu svoje čaše. Bi li ugrozio svoju obitelj, svoj dom, sve za što je
radio? "Ne."

150