Elif Shafak - Kopile Istanbula

"U nekom boljem svijetu, dražestan, nadahnuti roman turske spisateljice Elif Shafak
dobio bi više pozornosti od prijepora koji spisateljica izaziva svojim političkim stavovima...
Živahan pogled na suvremeni Istanbul i obitelj očima dviju mladih žena, jedne Turkinje i
druge Amerikanke armenskoga podrijetla."

Deirdre Donahue, USA Today
"Prekrasno zamišljen, ovaj je životni, zabavan roman nadahnut koliko poviješću jedne
obitelji, toliko i poviješću jednoga naroda. A obiteljskom poviješću upravljaju snažni,
idiosinkratski likovi. A, kako čujete ušima uma, vibrantan jezik Shafakove upravlja
likovima."

Alan Chuese, Chicago Tribune
"Sočna, duhovita, dramatična i dirljiva priča u duhu romana Amy Tan, Julije Alvarez i
Bharati Mukherjee, trebala bi se pokazati neodoljivom čitateljima... Veličanstveno zanosna
i očaravajuća pripovijest."

New York Newsday

www.bosnaunited.net
www.crowarez.org

Elif Shafak

KOPILE ISTANBULA

Jednom bijaše; jednom ne bijaše.

Stvorenja Božjih bješe u izobilju poput zrnevlja,

a govoriti previše smatralo se grijehom...

- Uvod u jednu tursku pripovijetku
... i jednu armensku

EYUPU i PEHRAZAT ZELDA

1

CIMET

Ništa što sa neba padne, proklinjati ne smiješ. To uključuje i kišu.
Bez obzira što bi se moglo izliti, bez obzira koliko jak prolom oblaka ili koliko ledena
solika, sa tvojega se jezika ne smije oteti kletva ni protiv čega što nam nebesa donesu. Svi
to znaju. Uključujući i Zelihu.
Međutim, evo je gdje ovoga prvoga petka u srpnju hoda pločnikom uz beznadežno
zakrčen promet; hita na sastanak na koji već kasni i psuje kao kočijaš, sikćući jednu kletvu
za drugom napuklom kamenom pločniku, svojim visokim potpeticama, muškarcu koji je
kradom slijedi, svakom pojedinom vozaču koji mahnito trubi iako je gradska činjenica da
bukom neće raskrčiti prometnu gužvu, čitavoj Otomanskoj dinastiji jer je nekoć davno
osvojila grad Konstantinopol i zatim ustrajala u toj pogreški, i da, kiši... ovoj prokletoj
ljetnoj kiši.
Kiša je ovdje prava muka. U drugim dijelovima svijeta, prolom oblaka najvjerojatnije će
donijeti blagodat gotovo svima i svemu - dobar za usjeve, dobar za biljni i životinjski svijet,
i uz malo dodatne romantike, dobar za ljubavnike. U Istanbulu, međutim, nije tako. Za nas
kiša nužno ne znači da ćemo pokisnuti. Niti se zaprljati. U najmanju ruku, znači da ćemo se
razgnjeviti. Kiša je blato i kaos i bijes, kao da svega toga već nemamo dovoljno. I borba.
Uvijek borba. Kao mačići bačeni u kantu punu vode, svih deset milijuna nas uzaludno se
bori protiv kapljica. Ne može se reći da smo posve sami u tom hrvanju jer i ulice u njemu
sudjeluju, sa svojim predpotopnim imenima utisnutim u metalne ploče i nadgrobnim
spomenicima gomile svetaca raštrkanima na sve strane, hrpama smeća koje čekaju na
gotovo svakome uglu, gadljivo ogromnim građevinskim jamama koje će ubrzo biti
pretvorene u blještave, moderne zgrade, i galebovima... Sve nas razbjesni kad se nebo
otvori i izlije na naše glave.
No tad, kad i zadnje kapljice stignu do tla i još mnogo njih se nesigurno koleba na Ušću
očišćenom od prašine, u tom nezaštićenom trenutku kad nisi posve siguran da je najzad
prestalo kišiti, ali ni ne kiši doista, u tom kratkom vremenskom razmaku, sve se razvedri.
Jednu dugu minutu, nebo kao da se ispričava zbog nereda u kojemu nas je ostavilo. A mi, s
kapljicama još u kosi, bljuzgavicom u manšetama i očajem u pogledu, zurimo u nebo koje je
sad za nijansu plavetnije i vedrije no ikad. Podižemo pogled i ne možemo ne uzvratiti
osmijehom. Opraštamo mu; uvijek mu opraštamo.
Međutim, zasad još uvijek lijeva kao iz kabla i u Zelihinom je srcu malo oprosta, ako iole.
Nema kišobran jer je samoj sebi obećala da, ako je već dovoljno maloumna da potrati
gomilu novca kod još jednog uličnog prodavača za još jedan kišobran, zaslužuje pokisnuti
do gole kože. Uz to, sad je ionako prekasno. Već se sa nje cijedi. To je ono po čemu kiša
nalikuje tuzi: daješ sve od sebe da ostaneš netaknut, siguran i suh, ali ako i kad podbaciš, u
jednome trenutku probleme počinješ doživljavati manje kao kapljice, a više kao beskrajnu
bujicu i stoga zaključuješ da bi se baš i mogao smočiti do kostiju.

Kiša joj kapa s tamnih kovrča na široka ramena. Kao i sve žene u obitelji Kazanci, i Zeliha
je rođena sa sitnokovrčavom gavranocrnom kosom, ali za razliku od ostalih žena u obitelji,
ona je voli takvu. S vremena na vrijeme njezine oči boje zelenoga zada, inače širom
otvorene i iskričave od inteligencije, zaškilje u dvije crtice neokaljane ravnodušnosti
svojstvene samo dvjema do trima skupinama ljudi: beznadežno naivnima, beznadežno
povučenima i beznadežno punima nade. Budući da Zeliha nije bila nijedno od toga, bilo je
teško shvatiti tu ravnodušnost, ma koliko kratkotrajnu. Jednog trenutka je ovdje, natkriva
joj dušu omamljenom bešćutnošću, a već sljedećega nestane i ostavlja je samu u tijelu.

Tako se desenzitivizirano, kao da je anestezirana, osjećala i tog prvog petka u srpnju, što
je itekako razjedajuće raspoloženje za nekoga tako poletnog kao što je ona. Bi li to mogao
biti razlog zašto danas ne pokazuje nimalo volje boriti se protiv grada, ili kiše kad je već o
tome riječ? Dok se njezina ravnodušnost poput jo-joa podiže i spušta svojim vlastitim
ritmom, njihalo njezinoga raspoloženja koleba se između dva suprotna pola: od zaleđenoga
do gnjevnoga.

Dok je Zeliha hitala ulicom, ulični prodavači kišobrana, kišnih kabanica i plastičnih
marama blistavih boja zabavljeno su je promatrali. Uspjela je neobazrijeti se na njihove
poglede, jednako kao što je uspjela zanemariti poglede svih muškaraca koji su požudno
zurili u njezino tijelo. Prodavači su s neodobravanjem promatrali i svjetlucavi prsten na
njezinoj nosnici, kao da je on ključ njezinoga zastranjenja od čednosti i time znak njezine
razbludnosti. Bila je naročito ponosna na svoj piercing jer ga je sama stavila. Boljelo je, ali
prsten će ostati u nosu, jednako kao i njezin stil. Bez obzira na dodijavanja muškaraca i
prijekore drugih žena, bez obzira na nemogućnost hodanja po napukloj kaldrmi ili
skakanja na trajekt, bez obzira čak i na stalno zanovijetanje njezine majke... na svijetu
nema sile koja će spriječiti Zelihu, višu od većine žena u ovome gradu, da odjene kričavu
minicu, usku bluzicu koja otkriva njezine bujne grudi, satenske najlonke i, naravno, ove
vrtoglavo visoke potpetice.

Sad, kad je zakoračila na još jedan klimavi kamen i promatrala kako joj lokva susnježice
pod nogama prekriva blijedoljubičastu suknju tamnim mrljama, Zelihi se s usana oteo još
jedan dugi niz kletvi. Bila je jedina žena u čitavoj obitelji i jedna od rijetkih Turkinja koja je
takve prostačke izraze koristila tako bezrezervno, glasno i vješto; stoga bi, uvijek kad bi
počela psovati, psovala neobuzdano kao da time želi nadoknaditi ustručavanje svih drugih
žena. Ni ovaj put nije bilo drukčije.

Trčeći, Zeliha je psovala gradsku upravu, prošlu i sadašnju, jer otkad je bila djevojčica,
nije prošao ni jedan kišni dan a da je kaldrma bila učvršćena i uglavljena. Međutim, prije no
što je završila sa psovanjem, naglo je zastala i podigla bradu kao da joj se učinilo da ju je
netko zazvao imenom, ali umjesto da se osvrne i pogledom potraži poznanika, namrgodila
se dimnosivome nebu. Zaškiljila je, proturječno uzdahnula i zatim izgovorila novu
prostotu, ovaj put protiv kiše. A to je, prema nepisanim i neprekršivim pravilima Male
mame, njezine bake, pravo svetogrđe. Možda ne voliš kišu, nigdje ne piše da je moraš
voljeti, ali nipošto ne smiješ psovati ništa što dolazi s neba, jer ništa se sa neba ne slijeva
samo od sebe i iza svega se nalazi svemogući Allah.

Zeliha je, naravno, znala nepisana i neprekršiva pravila Male mame, ali se ovog prvog
petka u srpnju osjećala dovoljno pokvarenom da ne mari za njih. Uz to, što je izgovoreno,
izgovoreno je, jednako kao što je u životu i učinjeno što je učinjeno, i sad toga više nema.
Zeliha nije imala vremena za kajanje. Kasnila je na dogovoreni pregled kod ginekologa. A to
doista nije zanemariva opasnost, budući da bi, čim zamijetiš da kasniš na pregled kod

ginekologa, mogla odlučiti da uopće ne odeš.
Žuti taksi sa stražnjim odbojnikom posve prekrivenim naljepnicama zaustavio se tik uz

nju. Vozač, crnomanjast muškarac gruboga izgleda, sa Zapata brkovima i zlatnim prednjim
zubom, i koji je, kad nije bio na dužnosti, veoma lako mogao biti zlostavljač, spustio je sve
prozore automobila iz kojega je s jedne lokalne rock postaje gromoglasno tutnjala
Madonnina pjesma “Like a Virgin”. Između muškarčeva posve tradicionalnog izgleda i
njegovog oprečnog nekonvencionalnog glazbenog ukusa postojao je napadan raskorak.
Naglo je zakočio, nakosio glavu kroz prozor i zazviždavši Zelihi, doviknuo, “Ja bih malo
toga!” Njegove sljedeće riječi bile su prigušene Zelihinim.

“U čemu je tvoj problem, kretenu? Zar žena u ovome gradu ne može hodati u miru?”
“Zašto bi hodala kad te ja mogu povesti?”, upitao je taksist. “Ne želiš valjda da ti se to
seksi tijelo smoči?”
Dok je Madonna u pozadini vrištala “Moj strah brzo blijedi, sve sam to čuvala za tebe’’,
Zeliha je opsovala i time prekršila još jedno nepisano i neprekršivo pravilo, ovaj put ne
Male mame, nego Ženske mudrosti.

Zlatno pravilo mudrosti za istanbulske žene: Kad ti dodijavaju na ulici, nikad ne
odgovaraj, jer će žena koja odgovori, a posebice ona koja opsuje muškarca koji joj
dodijava, samo raspiriti njegov zanos!

Zelihi to pravilo nije bilo nepoznato i nije bila tako luda da ga prekrši, ali ovaj prvi petak
u srpnju bio je kao nijedan drugi i sad se u njoj oslobodila jedna druga ona, daleko
lakoumnija i drskija, i zastrašujuće bijesna. Ova je druga Zeliha sad nastavala većinu
njezinoga unutarnjega prostora i preuzela nadzor nad stvarima, donoseći odluke u ime
obje. Mora da je zato nastavila psovati na sav glas. Kako je nadglasala Madonnu, pješaci i
prodavači kišobrana okupili su se ne bi li vidjeli kakva se to nevolja sprema. U tom je
metežu muškarac koji ju je pratio ustuknuo, znajući da se ne treba petljati s luđakinjom. Ali
taksist nije bio ni tako razborit ni tako plašljiv, jer je s osmijehom dočekao svu tu strku.
Zeliha je zamijetila koliko su iznenađujuće bijeli i besprijekorni muškarčevi zubi i morala
se zapitati nisu li presvučeni porculanskim navlakama. Malo pomalo, ponovno je osjetila
kako u njezinoj utrobi buja onaj val adrenalina od kojega joj bilo ubrzava i hvata je osjećaj
da bi upravo ona, prije no ijedna druga žena u čitavoj njezinoj obitelji, jednoga dana mogla
ubiti nekog muškarca.

Na Zelihinu sreću, u tom je trenutku vozač Toyote iza taksija izgubio strpljenje i zatrubio.
Kao da ju je netko probudio iz ružnoga sna, Zeliha se pribrala i zadrhtala od nemile
situacije u kojoj se zatekla. Kao i uvijek, preplašila ju je vlastita sklonost nasilju. Već u
sljedećem trenutku, zanijemila je i skrenula u stranu, nastojeći se probiti kroz gomilu.
Međutim, u žurbi je zapela potpeticom o labavi kamen. Bijesna kao ris, izvukla je stopalo iz
lokve ispod kamena. Dok je izvlačila nogu i cipelu, potpetica se slomila i podsjetila je na
jedno osobito pravilo koje nikad nije ni smjela smetnuti s uma.

Srebrno pravilo mudrosti za istanbulske žene; Kad ti dodijavaju na ulici, ne gubi
strpljenje, jer će si žena koja pred dodijavanjem izgubi strpljenje i time pretjerano
reagira, samo otežati situaciju!

Taksist se nasmijao, truba Toyote iza njega ponovno zakreštala, kiša ubrzala, a nekolicina
pješaka jednoglasno cvoknula jezikom od neodobravanja, iako nije bilo jasno koga ili što
točno kore. Usred sve te zbrke, Zeliha je ugledala šarenu naljepnicu koja je svjetlucala na

stražnjem dijelu taksija: NE ZOVITE ME BIJEDNIKOM! Pisalo je na njoj. I BIJEDNICI IMAJU
DUŠU. Dok je tako stajala i tupo zurila u te riječi, najednom je osjetila nepojmljiv umor -
bila je tako iscrpljena i tako preneražena da bi čovjek pretpostavio da to s čime se sad
suočava nisu svakodnevni problemi Istanbuljana. Prije bi rekao da je riječ o nekoj tajnoj
šifri koju je neki daleki um osmislio posebno kako bi je ona dešifrirala, ali je ona u svojoj
smrtnosti nikad nije uspjela riješiti. Ubrzo su taksi i Toyota otišli, a pješaci se raspršili
svatko na svoju stranu, ostavljajući Zelihu koja je u ruci, nježno i očajno kao da drži mrtvu
ptičicu, držala svoju slomljenu potpeticu.

Istina, među stvarima koje sačinjavaju Zelihin kaotični svemir, moglo bi biti mrtvih
ptičica, ali nikako nježnosti i malodušnosti. To ona nije trpjela. Uspravila se i krenula dalje
na jednoj potpetici. Ubrzo je hitala kroz mnoštvo ljudi s kišobranima, izlažući svoje
zadivljujuće noge, šepesajući kao nota koja odudara. Bila je blijedoljubičasta nit, posve
nepodesne nijanse u tapiseriji smeđih i sivih, i još smeđih i sivih boja. Iako je Zelihina boja
bila disonantna njihovoj, gomila oko nje bila je dovoljno šupljikava da proguta njezin
nesklad i vrati je natrag u svoju kadencu. Ta gomila nije bila šaroliko mnoštvo na stotine
zadihanih, znojnih i bolnih tijela, nego jedno jedino zadihano, znojno i bolno tijelo na kiši.
Kiši ili suncu, svejedno je. Hodanje u Istanbulu znači hodanje zajedno s gomilom.

Dok je prolazila pokraj desetaka grubolikih ribiča koji su, svaki s kišobranom u jednoj i
štapom za pecanje u drugoj ruci, u tišini stajali jedan uz drugoga uzduž starog mosta
Galata, zavidjela im je na nepomičnosti, na toj sposobnosti da satima čekaju ribu koja ne
postoji, ili ako postoji, bude tako majušna da se na koncu može iskoristiti samo kao mamac
za neku drugu ribu koja nikad neće biti ulovljena. Kako je zadivljujuća ova sposobnost da
postigneš mnogo postigavši malo, da se na kraju dana kući vratiš praznih ruku, a ipak
zadovoljan! U tome svijetu nepomućenost rađa sretan slučaj, a sretan slučaj rađa- sreću, ili
je bar tako pretpostavljala Zeliha. Glede te određene stvari mogla je samo pretpostavljati,
budući da ona sama nikad u životu nije okusila takvu nepomućenost, niti je mislila da će je
ikad moći osjetiti. Barem ne danas. Definitivno ne danas.

Unatoč žurbi, dok je vijugala Velikim bazarom, Zeliha je usporila. Nije imala vremena za
kupovinu, ali ući će i samo malo pogledati, uvjeravala je samu sebe dok je razgledavala
izloge. Zapalila je cigaretu i ispuhujući kolutove dima, osjećala se bolje, gotovo opušteno. O
ženama koje puše na ulici u Istanbulu ne vlada dobro mišljenje, ali koga je briga? Zeliha je
slegnula ramenima. Nije li ona već povela rat protiv čitavoga društva? S tim je mislima
krenula prema starijem dijelu bazara.

Ovdje je bilo trgovaca koji su je poznavali po imenu, naročito draguljara. Zeliha je bila
slaba na svjetlucave modne dodatke svih vrsta. Kristalne ukosnice, broševe od štrasa,
sjajne naušnice, biseraste urese za revere, marame sa zebrinim prugama, torbe od atlasa,
šalove od šifona, svilene cofove i cipele, uvijek s visokim potpeticama. Nijednom nije prošla
pokraj ovoga bazara, a da nije zavirila u najmanje nekoliko trgovina, cjenjkala se s
prodavačima i na kraju platila mnogo manje od iznosa traženog za predmete koje ionako
nije namjeravala kupiti. Ali danas je samo prošla pokraj nekoliko štandova i zavirila u
nekoliko izloga. To je bilo sve.

Zeliha je oklijevala ispred štanda s prepunim staklenkama i posudama i opletenim
bocama s mirisnim travama i začinima svih vrsta i boja. Sjetila se da ju je jedna od njezine
tri sestre jutros zamolila da kupi cimet, iako se nije mogla sjetiti koja. Bila je najmlađa od
četiri djevojke koje se ni oko čega nisu mogle suglasiti, ali su sve bile jednako uvjerene da
su uvijek u pravu i smatrale da nemaju što naučiti od drugih, ali ih imaju mnogočemu

poučiti. To je bilo jednako loše kao da ne dobiješ na lutriji zbog samo jednog nepogođenog
broja: kako god pokušao razmotriti situaciju, ne možeš se otresti osjećaja izloženosti
nepravdi koja ni na koji način ne može biti ispravljena. Svejedno, Zeliha je kupila cimet, u
štapićima, ne u prahu. Prodavač ju je ponudio čajem, cigaretom i razgovorom i ona ništa od
toga nije odbila. Dok je sjedila ondje i razgovarala, očima je nehajno pretraživala police,
dok joj se pogled nije zaustavio na kompletu staklenih čašica za čaj. I on je bio na popisu
stvari kojima nije mogla odoljeti da ih ne kupi: staklene čašice za čaj s pozlaćenim
zvijezdama i tankim, otmjenim žličicama i krhkim tanjurićima s pozlaćenim pojasevima
oko trbuha. Kod kuće mora da su imale najmanje trideset različitih kompleta staklenih
čašica za čaj i sve ih je ona kupila. Ali neće škoditi da kupi još jedan, kad se tako lako
razbijaju. “Tako su prokleto krhke...”, promrljala je Zeliha ispod glasa. Ona je bila jedina od
svih žena u obitelji Kazanci koja bi se razbjesnila na čašice za čaj kad se razbiju.
Sedamdesetsedmogodišnja Mala mama je, pak, u međuvremenu razvila posve drukčiji
pristup.

“Ode još jedan urok!”, uzviknula bi Mala mama svaki put kad bi čašica za čaj napuknula i
prsnula. “Jesi li čula taj zlokobni zvuk? Pras! Oh, kako je odjeknuo u mojemu srcu! To je
bilo nečije urokljivo oko, tako ljubomorno i pakosno. Neka nas Allah sve čuva!”

Kad god bi pukla koja čaša ili zrcalo napuknulo, Mala mama bi s olakšanjem uzdahnula.
Naposljetku, budući da zle ljude ne možeš posve izbrisati s lica ovoga svijeta što se
vrtoglavo okreće, mnogo je bolje da se njihovi uroci zabiju u staklo, nego da prodru duboko
u Božje nevine duše i unište im živote.

Dvadeset minuta kasnije, kad je Zeliha banula u pomodnu ambulantu u jednoj od
najbogatijih gradskih četvrti, u jednoj je ruci nosila slomljenu potpeticu, a u drugoj novi
komplet čašica za čaj. Prošavši kroz vrata, snuždila se sjetivši se da je zamotane štapiće
cimeta zaboravila na Velikom bazaru.

***
U čekaonici su bile tri žene, sve s groznim frizurama, i jedan muškarac gotovo bez imalo
kose. S obzirom na to kako su sjedile, Zeliha je smjesta zamijetila i cinično zaključila da je
najmlađa najmanje zabrinuta dok apatično prelistava fotografije u nekom ženskom
časopisu, previše lijena da bi čitala članke, i da je vjerojatno došla po novi recept za
kontracepcijske pilule; punašna plavuša uz prozor, koja je naizgled bila u ranim tridesetim
godinama života i čiji je crni izrast molio da bude obojan, nervozno se ljuljala na
tabanima, mislima očito negdje drugdje, i ovamo je vjerojatno došla na rutinski pregled i
godišnji Papa test. Treća žena, koja je na glavi imala maramu i došla sa suprugom, djelovala
je najmanje pribrana od sviju njih, obješenih kutova usana i namrštenoga čela. Zeliha je
pretpostavila da ne može ostati trudna. A to, smatrala je Zeliha, zna biti neugodno, ovisno o
tome kako na to gledaš. Ona osobno neplodnost nije smatrala najgorim što se jednoj ženi
može dogoditi.
“Hej, vi!”, zacvrkutala je recepcionerka, prisilivši se na bedast, prijetvoran osmijeh, koji je
bio tako dobro uvježban da nije djelovao ni bedast ni prijetvoran. “Jeste li vi bili naručeni
za tri sata?”
Činilo se da recepcionerka teškom mukom izgovara slovo r pa ga je, kao da to želi
nadomjestiti, naglašavala preko svake mjere, podižući glas i uz to nudeći dodatni osmijeh
svaki put kad bi njezin jezik naletio na to zloslutno slovo. Da je poštedi te muke, Zeliha je
odmah kimnula glavom, možda malčice presrdačno.

“A zašto ste točno došli, gospođice Naručena u tri sata?”
Zeliha je uspjela zanemariti apsurdnost toga pitanja. Dosad je već i predobro znala da joj
u životu nemilice nedostaje upravo ovakva bezuvjetna i sveobuhvatna ženska
razdraganost. Neke su žene bile predane smješkalice; smiješile su se spartanskim
osjećajem dužnosti. Kako itko može naučiti tako prirodno činiti nešto tako neprirodnoga,
pitala se Zeliha. No, odložila je to pitanje koje ju je kopkalo na rubovima svijesti i
odgovorila: “Zbog pobačaja.”
Svijet je zalebdio u zraku i svi su čekali da potone. Recepcionerkine oči su se suzile, pa
razrogačile, a osmijeh iščezao s njezina lica. Zeliha je i protiv volje osjetila olakšanje. Na
kraju krajeva, bezuvjetna i sveobuhvatna ženska razdraganost u njoj je izazivala
osvetničku crtu.
“Imam dogovoreno...”, rekla je Zeliha, potežući pramen iza uha i puštajući da joj ostatak
kose slobodno padne oko lica i preko ramena kao gusta, crna burka. Podigla je bradu, na taj
način naglašavajući svoj orlovski nos, i osjetila potrebu da ponovi, mrvicu glasnije nego što
je namjeravala, ili možda ne. “Jer trebam pobačaj.”
Rastrgana između toga da nepristrano ubilježi novu pacijenticu i pogledom prekori takvu
neustrašivost, recepcionerka je nepomično stajala, a ogromna, u kožu uvezana bilježnica
ležala otvorena na stolu ispred nje. Prošlo je još nekoliko sekundi prije nego što je najzad
počela nešto zapisivati. U međuvremenu je Zeliha promrmljala:
“Oprostite što kasnim.” Sat na zidu pokazivao je da kasni četrdeset i pet minuta, i dok joj
je pogled počivao na njemu, na trenutak je izgledala kao da je odlutala mislima. “To je zbog
kiše...”
Bilo je to malo nepravedno prema kiši, budući da su se za njezino kašnjenje mogli
smatrati odgovornima i promet, napukla kaldrma, gradska uprava, muškarac koji ju je
slijedio i onaj taksist, da i ne spominjemo njezino zaustavljanje u kupovini, ali Zeliha je
odlučila ne spomenuti ništa od toga. Možda je prekršila Zlatno pravilo mudrosti za
istanbulske žene, možda je prekršila i Srebrno pravilo mudrosti za istanbulske žene, ali
čvrsto je odlučila pridržavati se Brončanoga pravila.

Brončano pravilo mudrosti za istanbulske žene: Kad ti dodijavaju na ulici, najbolje
je da na to zaboraviš čim kreneš dalje, budući da će ti cjelodnevno razmišljanje o
tome samo dodatno stanjiti živce!

Zaliha je bila dovoljno pametna da zna da joj ostale žene, čak i da sad spomene
dodijavanje, ne bi pružile podršku, već bi u ovakvim slučajevima bile sklone osuditi
zlostavljanu sestru. Stoga je njezin odgovor bio kratak i kiša ostala jedini krivac.

“Vaša dob, gospođice?”, željela je znati recepcionerka.
E to je bilo dosadno pitanje, i posve nepotrebno. Zeliha je zaškiljila prema recepcionerki
kao da je ona nekakva polutama na koju čovjek mora priviknuti oči kako bi bolje vidio. A
onda se odjednom sjetila tužne istine o sebi: svoje dobi. Kao i previše žena sviknutih na
ponašanje pretjerano za svoje godine, uznemirila ju je činjenica daje, na kraju krajeva,
mnogo mlađa nego što bi voljela biti.
“Imam devetnaest godina”, priznala je. Čim su te riječi izišle iz njezinih usta, pocrvenjela
je, kao da se zatekla naga ispred svih tih ljudi.
“Trebat ćemo pristanak vašega supruga, naravno”, nastavila je recepcionerka, više ne

cvrkutavim glasom, i bez oklijevanja postavila sljedeće pitanje, već sumnjajući u odgovor
na njega. “Smijem li vas upitati, jeste li udani, gospođice?”

Krajičkom oka Zeliha je zamijetila kako se ona bucmasta plavuša s njezine desne strane i
ona žena s maramom na glavi s njezine lijeve strane meškolje od nelagode. Dok su je
radoznali pogledi svih nazočnih u prostoriji sve teže pritiskali, grimasa na Zelihinome licu
razvila se u blaženi osmijeh. Ne može se reći da je Zeliha uživala u tom neiskrenom
trenutku, ali ravnodušnost duboko u njoj upravo joj je šapnula da se ne obazire na
mišljenje drugih ljudi budući da ono na kraju neće biti ni od kakve važnosti. Nedavno je
odlučila istrijebiti određene riječi iz svojega rječnika i sad kad se sjetila te odluke, pomislila
je da bi mogla započeti sa riječju stid. Ipak, nije imala petlje glasno izreći ono što su dosad
svi u prostoriji u cijelosti shvatih. Nije bilo supruga koji bi dao svoj pristanak za pobačaj.
Nije bilo oca. Umjesto BA-BE, bila je samo PRAZ-NI-NA.

Na Zelihinu sreću, činjenica da nema supruga pokazala se prednošću u formalnostima. Po
svemu sudeći, nije joj trebao ničiji pismeni pristanak. Birokratske odredbe manje su željele
spasiti bebe rođene izvan bračne zajednice, nego one bračnih parova. Dijete bez oca u
Istanbulu je bilo tek još jedno kopile, a kopile tek još jedan klimavi zub u čeljusti grada,
spreman ispasti u svakome trenutku.

“Mjesto rođenja?” turobno je nastavila recepcionerka.
“Istanbul!”
“Istanbul?”
Zeliha je slegnula ramenima kao da želi reći, koje bi drugo moglo biti? Gdje bi se drugdje
na zemlji rodila, ako ne ovdje? Pa ona pripada ovome gradu! Zar se to ne vidi na njezinome
licu? Ipak se Zeliha smatrala pravom Istanbuljankom i, kao da želi prekoriti recepcionerku
što nije zamijetila tako očitu činjenicu, okrenula se na slomljenoj potpetici i samu sebe
pozvala da sjedne na stolac pokraj one žene s maramom na glavi. Tek je tad zamijetila
ženinoga supruga, koji je nepomično sjedio, gotovo paraliziran od nelagode. Umjesto da
osudi Zelihu, muškarac kao da se gušio od nelagode što je jedini muškarac u prostoriji, na
tako napadno ženskom području. Na trenutak se Zelihi sažalio. Pomislila je da pozove
muškarca da iziđe s njom na balkon i zapali cigaretu, jer je bila sigurna da puši. Ali to se
moglo pogrešno protumačiti. Neudata žena nije se smjela na takav način obraćati
oženjenome muškarcu, a oženjeni muškarac bi se neprijateljski ponio prema drugoj ženi
kad je sa svojom zakonitom. Zašto je teško sprijateljiti se s muškarcima? Zašto uvijek mora
biti ovako? Zašto muškarac i žena ne mogu jednostavno izići na balkon, popušiti cigaretu i
izmijeniti par riječi, a onda krenuti svatko na svoju stranu? Zeliha je nijemo sjedila jedan
dugi trenutak, ne zato što je bila umorna kao pas, a bila je, niti zato što joj je dojadila sva
pozornost koju je privukla, a dojadila joj je, nego zato što je željela biti pokraj otvorenoga
prozora; žudila je za zvukovima s ulice. Hrapavi glas uličnoga prodavača prožeo je
čekaonicu: “Mandarine... Mirisne, svježe mandarine...”
“Dobro, samo ti nastavi vikati”, promrmljala je Zeliha sebi u bradu. Nije voljela tišinu.
Zapravo, zazirala je od tišine. U redu je da ljudi zure u nju na ulici, na bazaru, u liječničkoj
čekaonici, posvuda i danonoćno; u redu je da je gledaju i blenu, i pomno odmjeravaju kao
da je prvi put vide. Ovako ili onako, njihovim je pogledima uvijek mogla uzvratiti. Tišini,
međutim, nikako nije mogla uzvratiti.
“Mandarinaru... Mandarinaru... Koliko košta kilogram?” povikala je neka žena s
otvorenoga prozora na gornjemu katu zgrade preko puta. Zelihu je uvijek zabavljalo kad bi

vidjela koliko lako, gotovo bez imalo napora, stanovnici ovoga grada smišljaju nevjerojatna
imena za obična zanimanja. Gotovo svakoj stvari koja se prodavala na tržnici, mogao se
dodati nastavak -ar ili -er i već u sljedećem trenutku, nastala bi još jedna imenica koju
treba dodati poduljem popisu urbanih profesija. Tako je, ovisno o tome što prodaje, čovjek
lako mogao biti nazvan “mandarinar” “vodar”, “pecivar” ili... “aborter”.

Sad više Zeliha nije nimalo dvojila. Ne samo da joj nije trebala potvrda onoga u što je već
bila sigurna, nego je već i napravila test u novootvorenoj klinici u blizini. Na dan
“svečanoga otvorenja”, ljudi u klinici pripremili su napadan domjenak za skupinu
odabranih uzvanika i poredali sve bukete i vijence ispred ulaznih vrata kako bi i prolaznici
na ulici znali za tu prigodu. Kad je Zeliha već sljedećega dana posjetila kliniku, većina tog
cvijeća već je uvenula, ali su leci bili jednako živopisni kao ranije. BESPLATAN TEST
TRUDNOĆE SA SVAKIM TESTIRANJEM ŠEĆERA U KRVI!, pisalo je svjetlucavim velikim
slovima. Odnos između trudnoće i šećera u krvi Zelihi nije bio poznat, ali svejedno je dala
krv. Kad su stigli rezultati, ispalo je da joj je šećer u krvi normalan, a ona trudna.

“Gospođice, možete ući!” pozvala ju je s vrata recepcionerka, boreći se protiv još jednoga
r, ovaj put onoga koje je u njezinome zanimanju bilo teško izbjeći. “Doktor... čeka vas.”

Dograbivši kutiju s kompletom za čaj i slomljenu potpeticu,
Zeliha je skočila na noge. Osjetila je kako se sve glave u prostoriji okreću prema njoj
zapažajući svaki njezin pokret. Inače bi hodala najbrže što može. Ali sad su njezini pokreti
bili vidno spori, gotovo bezvoljni. Na samim vratima ordinacije, zastala je kao da je netko
gumbom pritisnuo pauzu, i okrenula se, točno znajući koga će pogledati. U žarištu
njezinoga pogleda nalazilo se najogorčenije lice. Žena s maramom na glavi iskrivila je lice u
grimasu, smeđih očiju zasjenjenih kivnošću, usnama nijemo proklinjući liječnika i ovu
devetnaestogodišnjakinju koja samo što nije pobacila dijete koje je Allah trebao podariti
njoj, a ne jednoj nepromišljenoj djevojci.

***
Liječnik je bio krupan muškarac, koji je svoju snagu priopćavao uspravnim držanjem. Za
razliku od recepcionerke, u njegovome pogledu nije bilo osude, na jeziku nikakvih
nerazumnih pitanja. Činilo se da na svaki način Zelihu dočekuje s dobrodošlicom. Dao joj je
da potpiše neke dokumente, a zatim još njih u slučaju da nešto pode po zlu tijekom ih
nakon postupka. Uz njega je Zeliha osjetila kako njezina drskost slabi, a koža joj se tanji, što
je bilo loše jer bi, svaki put kad bi joj drskost oslabila i koža se stanjila, postala krhka kao
čašica za čaj, a kad god bi postala krhka kao čašic a za čaj, samo što se ne bi rasplakala. A to
je bilo nešto što je uistinu mrzila. Gajeći duboki prezir prema plačljivim ženama još otkad
je bila djevojčica, Zeliha je samoj sebi obećala da se nikad neće pretvoriti u jednu od onih
hodajućih jadnica koje lijevaju suze i cjepidlačke primjedbe svuda gdje podu i kojih je oko
nje bilo itekako previše. Samoj je sebi zabranila plakanje. I do današnjega je dana
uglavnom prilično dobro uspijevala održati dato si obećanje. Kad i ako bi joj suze nagrnule
na oči, jednostavno bi zadržala dah i sjetila se obećanja samoj sebi. Zato je i ovog prvog
petka u srpnju ponovno učinila što i uvijek kako bi suspregnula suze: duboko je udahnula i
isturila bradu kao znak snage. Međutim, ovaj je put nešto pošlo strašno ukrivo i dah koji je
zadržala izletio je kao jecaj.
Liječnik nije djelovao iznenađeno. Bio je naviknut na to. Žene uvijek plaču.
“Dajte, dajte”, pokušao je utješiti Zelihu navlačeći medicinske rukavice. “Sve će biti u
redu, ništa vi ne brinite. Samo ćete nakratko zaspati. Spavat ćete, sanjat ćete, i prije nego

što dosanjate do kraja, mi ćemo vas probuditi i otići ćete kući. Nakon toga, ničega se nećete
sjećati.”

Kad bi se Zeliha ovako rasplakala, sve bi crte njezinoga lica postale zamjetljive i obrazi joj
upali, time naglašavajući onu najistaknutiju: njezin nos! Napadno orlovski nos koji je, kao i
njezin brat i sestre, naslijedila od oca; za razliku od brata i sestara, njezin je nos na hrbatu
bio dodatno naglašen, a na rubovima izdužen.

Liječnik ju je potapšao po ramenu i pružio joj najprije jedan papirnati rupčić, a zatim i
čitavu kutiju. Uz stol je uvijek pri ruci imao rezervnu kutiju papirnatih rupčića.
Farmaceutske tvrtke besplatno su ih dijelile. Zajedno s kemijskim olovkama i bilježnicama
i ostalim stvarčicama s imenom njihove tvrtke, izrađivali su i maramice za pacijentice koje
ne mogu prestati plakati.

“Smokve... Slasne smokve... Ukusne, zrele smokve!”

]e li to onaj isti prodavač ili neki novi? Kako ovoga zovu njegovi kupci...? Smokvar...?!,
pomislila je Zeliha dok je mirno ležala na stolu u obeshrabrujući bijeloj i besprijekorno
čistoj prostoriji. Ni oprema, pa čak ni skalpeli, nisu je plašili toliko kao ova apsolutna
bjelina. U bijeloj je boji bilo nečega što nalikuje tišini. Ni u jednoj ni u drugoj nema života.

U nastojanju da odvrati misli od te boje tišine, Zelihinu je pozornost privukla jedna crna
točka na stropu. Što ju je više fiksirala pogledom, to je ta točka više nalikovala crnome
pauku. Najprije je bila nepomična, a zatim počela gmizati. Kako se injekcija širila Zelihinim
žilama, tako je pauk postajao sve veći. Za nekoliko sekundi bila je tako omamljena da nije
mogla ni prst pomaknuti. Dok je odolijevala utonuću u umrtvljen san, ponovno je zajecala.

“Jeste li sigurni da je ovo ono što želite? Možda biste željeli još malo razmisliti”,
baršunastim je glasom rekao liječnik kao da je Zeliha hrpica prašine i on se boji da će je
otpuhati vjetrom svojih riječi bude li glasniji. “Ako želite promisliti o svojoj odluci, još nije
kasno.”

Ali bilo je. Zeliha je znala da to mora biti obavljeno sad, ovog prvog petka u srpnju. Danas
ili nikad. “Nemam o čemu razmišljati. Ne mogu je roditi”, čula je kako je izlanula.

Liječnik je kimnuo glavom. Kao da je čekala taj njegov pokret, molitva petkom iz obližnje
džamije najednom je nagrnula u prostoriju. Za nekoliko trenutaka, pridružila joj se još
jedna džamija, pa treća, i četvrta. Zelihino se lice izobličilo od neugode. Mrzila je molitvu
izvorno zamišljenu da bude izrečena u čistoći ljudskoga glasa, onečovječenu u
elektronskom glasu koji je iz mikrofona i zvučnika grmio po čitavome gradu. Ubrzo je buka
postala tako zaglušujuća da je posumnjala da nešto nije u redu sa zvučnicima svih džamija
u blizini. Ili je to, ili su njezine uši postale strašno osjetljive.

“Bit će gotovo za minutu... Ne brinite.”
To joj se obraćao liječnik. Zeliha ga je upitno pogledala. Zar je njezin prezir prema
elektro-molitvi tako očit na njezinome licu? Ako i jest, njoj to ne smeta. Od svih žena u
obitelji Kazanci, ona je bila jedina javno nereligiozna. Kao dijete, voljela je zamišljati Allaha
kao najboljeg prijatelja, što naravno nije bilo loše, samo što joj je druga najbolja prijateljica
bila jedna brbljava, pjegava djevojčica koja je počela pušiti već s osam godina. Djevojčica je
bila kćerka njihove čistačice, debeljuškaste Kurdkinje s brkovima koje se ne bi uvijek
potrudila obrijati. Tih im je dana čistačica dolazila dvaput tjedno i svaki bi put sa sobom
dovela kćerku. Zeliha i ta djevojčica su nakon nekog vremena postale dobre prijateljice, čak
su zarezale kažiprste kako bi pomiješale krv i postale doživotne posestrime. Tjedan dana

dvije su djevojčice hodale naokolo s krvavim zavojima oko kažiprsta kao znakom
sestrimljenja. U to vrijeme bi Zeliha, uvijek kad bi molila, razmišljala samo o tom krvavom
zavoju - kad bi barem i Allah mogao postati posestrima... njezina posestrima...

Oprosti, odmah bi se ispričala i zatim to još dvaput ponovila, jer kad god se ispričavaš
Allahu, moraš to triput učiniti: Oprosti, oprosti, oprosti.

Znala je da je to pogrešno. Allah se ne može i ne smije poosobiti. Allah nema prste, ni krv,
kad već govorimo o tome. Čovjek se mora suzdržati od pripisivanja ljudskih značajki njemu
- odnosno, Njemu - što nije lako, budući da je svako od njegovih - odnosno, Njegovih -
devedeset i devet imena ujedno značajka koja se odnosi na ljudska bića. On sve vidi, ali
nema oči; On sve čuje, ali nema uši; On do svega dopire, ali nema ruke... Iz svih tih
informacija, osmogodišnja je Zeliha došla do zaključka da Allah može nalikovati nama, ali
mi ne možemo nalikovati Njemu. Ili je to bilo obratno? U svakom slučaju, čovjek mora
naučiti razmišljati o njemu - odnosno, Njemu - ne misleći o Njemu kao njemu.

Vjerojatno joj to ne bi toliko smetalo da jednoga poslijepodneva nije uočila krvavi zavoj
oko kažiprsta svoje starije sestre Feride. Činilo se da je mala Kurdkinja i nju učinila svojom
posestrimom. Zeliha se osjećala izdanom. Tek tad joj je sinulo da njezina prava zamjerka
Allahu nije to što on – odnosno, On - nema krv, nego to što ima previše posestrima, previše
ljudi o kojima treba mariti tako da na kraju ne mari ni za koga.

Nakon toga prijateljstvo više nije dugo potrajalo. Budući da je konak bio tako velik i
trošan, a mama silno mrzovoljna i tvrdoglava kao mazga, čistačica je nakon nekog vremena
dala otkaz i sa sobom odvela kćerku. Ostavši bez najbolje prijateljice čije je prijateljstvo,
istinu govoreći, bilo prilično dvojbeno, Zeliha je osjetila laganu ogorčenost, ali nije bila
posve sigurna prema kome - čistačici jer je dala otkaz, mami jer je natjerala čistačicu da da
otkaz, najboljoj prijateljici jer je sjedila na dva stolca, starijoj sestri jer joj je ukrala
posestrimu, ili Allahu. Budući da su joj ostali bili posve izvan dosega, odlučila je da će biti
kivna na Allaha. A kako se već u tako ranoj dobi osjećala kao nevjernica, nije vidjela razlog
da takva ne bude i kao odrasla osoba.

Začuo se još jedan poziv na molitvu iz još jedne džamije. Molitve su se umnogostručavale
u odjecima, kao da crtaju krugove unutar krugova. Čudno, ali u tom trenutku u liječničkoj
ordinaciji, Zeliha se zabrinula da će zakasniti na večeru. Pitala se što će te večeri biti
posluženo na stolu i koja će od njezine tri sestre kuhati. Svaka od njih bila je majstorica za
određeni recept, pa se ovisno o kuharici toga dana Zeliha mogla nadati različitom jelu.
Žudila je za punjenim zelenim paprikama - naročito škakljivom jelu budući da ga je svaka
od njezinih sestara pripravljala na posve drukčiji način. Punjene... zelene... paprike... Disanje
joj se usporilo, a onaj se pauk počeo spuštati. I dalje nastojeći zuriti u strop, Zeliha je imala
osjećaj da ona i ostali ljudi u prostoriji ne zauzimaju isti prostor. Zakoračila je u kraljevstvo
Morfeja.

U njemu je bilo previše svijetlo, gotovo blještavo. Polako i oprezno, koračala je mostom
koji je vrvio automobilima i pješacima, i nepomičnim ribičima s crvima koji se migolje na
krajevima ribičkih štapova. Dok je brodila između njih, svaki kamen na koji je zakoračila
bio je raskliman i s bojazni je zamijetila da je ispod nje samo praznina. Ubrzo će s užasom
shvatiti da je ono što je ispod nje ujedno i iznad nje, i da iz modrih nebesa kiši kaldrma.
Kad bi koji kamen pao s neba, s pločnika ispod njezinih nogu jedan bi se kamen otkinuo.
Iznad neba i ispod zemlje nalazilo se isto: PRAZ-NI-NA.

Dok je kaldrma pljuštala s neba, dodatno povećavajući šupljinu u dubini, uspaničarila se

od straha da će je proždrijeti gladan bezdan. “Prestanite!”, uzviknula je dok se kamenje i
nadalje kotrljalo ispod njezinih nogu. “Prestanite!”, naredila je vozilima koja su joj jurila
ususret i prelazila preko nje. “Prestanite!”, preklinjala je pješake koji su je gurali u stranu.

“Molim vas, prestanite!”
***

Kad se Zeliha probudila, bila je sama, osjećala je mučninu i nalazila se u nepoznatoj
prostoriji. Kako je uopće došla ovamo bila je zagonetka koju nije imala želje rješavati. Nije
osjećala ništa, ni bol ni tugu. Dakle, zaključila je, izgleda da je na kraju ravnodušnost
pobijedila u utrci. Na onome čistome bijelome stolu u susjednoj prostoriji nije pobacila
samo svoje dijete nego i svoje osjete. Možda je negdje ondje i srebrna oplata. Možda sad
može ići pecati i možda će najzad uspjeti satima nepomično stajati ne osjećajući se
frustriranom ili zaboravljenom, kao da je život brzi zec kojega može samo promatrati iz
daljine, ali nikad uhvatiti.

“Eto vas, najzad ste se probudili!” Recepcionerka je stajala na vratima, podbočivši se
rukama o bokove. “Blagi Bože! Kako smo se prepali! Kako ste nas samo preplašili! Znate li
uopće kako ste vrištali? Bilo je grozno!”

Zeliha je mirno ležala, netrepćući.
“Pješaci na ulici mora da su pomislili da vas koljemo ili nešto slično... Čudim se zašto nam
se na vratima nije pojavila i policija!”

Zato što govoriš o istanbulskoj policiji, a ne o nekom mišićavom murjaku u američkom
filmu, pomislila je Zeliha, napokon si dopustivši treptaj. Još uvijek nije posve razumjela
čime je razljutila recepcionerku, ali budući da nije vidjela smisla u tome da je dodatno
razgnjevi, ponudila je prvu izliku koja joj je pala na pamet: “Možda sam vrisnula jer je
boljelo...”

No ta izlika, ma koliko uvjerljiva, odmah je odbačena: “Nikako nije moglo boljeti,
gospođice, jer liječnik... nije obavio zahvat. Nismo vas ni pipnuli!”

“Kako to mislite...?”, zamucala je Zeliha, manje nastojeći dobiti odgovor, a više shvatiti
težinu vlastitoga pitanja. “Hoćete reći da... niste...”

“Ne, nismo.” Recepcionerka je uzdahnula, držeći se za glavu kao da je hvata migrena.
“Nije bilo šanse da doktor išta učini kad ste vi onako vrištali iz sveg glasa. Niste zaspali,
ženo, nipošto; najprije ste lupetali, a onda počeli vikati i psovati. U petnaest godina koliko
radim, nisam vidjela ništa sličnoga. Mora da je kod vas morfiju trebalo dvostruko duže da
počne djelovati.” Zeliha je sumnjala da je ova izjava ponešto preuveličana, ali nije bila
raspoložena za svađu. Nakon dva sata posjeta ginekologu shvatila je da se ovdje od
pacijentice očekuje da govori samo kad je se pita.

“A kad ste napokon zaspali, bilo je tako teško vjerovati da nećete ponovno početi vrištati,
pa je doktor rekao da pričekamo da vam se razbistri um. Ako doista želi pobaciti, može to
učiniti i kasnije. Doveli smo vas ovamo i pustili da spavate. I spavali ste, i te kako!”

“Hoćete reći da nije bilo...” Riječ koju je tako odvažno tog istog poslijepodneva izgovorila
pred potpunim neznancima, sad joj se činila nepodnošljivom. Zeliha je dodirnula svoj
trbuh, očima prizivajući utjehu od recepcionerke koja je bila zadnja osoba na kugli
zemaljskoj koja bi joj je pružila. “Znači da je ona još uvijek...”

“Ne znate još je li uopće ona!”, prozaično je odbrusila recepcionerka.

Ali Zeliha je znala. Jednostavno je znala.
Kad se ponovno našla na ulici, imala je osjećaj da je rano jutro, iako se mračilo. Kiša je
prestala i život je izgledao lijep, gotovo savladiv. Iako je u prometu i nadalje vladala gužva i
ulice bile pune bljuzgavice, svjež miris nakon kiše čitavome je gradu podario neko sakralno
ozračje. Na svakome koraku, djeca su tapkala po blatnim lokvama uživajući u jednostavnim
grijesima. Ako ikad postoji pravo vrijeme za grijeh, tad je to bilo u tom prolaznom času. U
jednom od onih rijetkih trenutaka kad imaš osjećaj da Allah ne samo bdije nad nama, nego
i mari za nas; u jednom od onih trenutaka kad imaš osjećaj da je blizu.
Gotovo kao da je Istanbul postao blažena metropola, romantično živopisna, baš kao Pariz,
pomislila je Zeliha; iako nikad nije bila u Parizu. Jedan je galeb nisko preletio klikćući
šifriranu poruku koju samo što nije dešifrirala. Pola minute Zeliha je vjerovala da se nalazi
na oštrici novoga početka. “Zašto mi nisi dopustio da to učinim, Allahu?” čula je samu sebe
kako mrmlja, ali čim su te riječi poletjele s njezinih usana, panično se ispričala ateistkinji u
sebi.

Oprosti, oprosti, oprosti.
Daleko ispod duge, Zeliha se šepesajući vraćala kući, čvrsto držeći kutiju sa čašama za čaj
i slomljenu potpeticu, manje potištena nego tjednima ranije.

***
I tako je tog prvog petka u srpnju negdje oko osam sati navečer Zeliha stigla kući, u
pomalo ruševan otomanski konak s visokim stropovima, koji je izgledao neumjesno među
peterostruko višim modernim stambenim zgradama koje su ga okruživale. Teškom se
mukom uspela zavojitim stubištem i zatekla sve žene obitelji Kazanci okupljene oko
velikoga blagovaoničkog stola na katu, zaposlene jelom, očito ne smatrajući da postoji
ikakav razlog da pričekaju da im se i ona pridruži.
“Bog, neznanko! Dođi, pridruži nam se u večeri”, uzviknula je Banu izvijajući vrat ponad
prepečenog hrskavog pilećeg krilca. “Prorok Muhamed nam savjetuje da svoju hranu
podijelimo s neznancima.”
Usne su joj bile sjajne, jednako kao i obrazi, kao da se posebno potrudila premazati
pilećom masti čitavo lice, pa čak i svoje blistave, žućkastosmeđe oči. Dvanaest godina
starija i petnaest kilograma teža od Zelihe, izgledala je više kao njezina majka, a manje kao
sestra. Ako joj se moglo vjerovati, Banu je imala neki čudan probavni sustav koji je
pohranjivao sve što bi progutala, no ta bi izjava bila vjerojatnija da ujedno nije tvrdila da bi
se, čak i da popije običnu vodu, njezino tijelo svejedno pretvorilo u salo i da se stoga ona ni
u kom slučaju ne može smatrati odgovornom za svoju težinu, niti se od nje može tražiti da
se podvrgne dijeti.
“Pogodi što je na današnjem jelovniku!” razdragano je nastavila Banu, zamahnuvši
prstom prema Zelihi prije nego što je zgrabila još jedno pileće krilce. “Punjene zelene
paprike!” “Izgleda da mi je danas sretan dan!” odgovorila je Zeliha. Današnji je jelovnik
izgledao veličanstveno poznat. Uz ogromno pile, bila je poslužena juha od jogurta,
karmyank, pilaki, kadin budu köfte od prethodnoga dana, turşu, netom pripravljeni čurek,
staklenka ayrana, i, da, punjene zelene paprike. Zeliha je odmah privukla stolac, glad je
prevagnula nad manjkom zanosa prema obiteljskoj večeri u smiraj jednog tako teškoga
dana.
“Gdje si ti bila, gospodičnice?”, progunđala je njezina majka, Gülsüm, koja je u nekom

drugom životu možda bila Ivan Grozni. Borbeno je ispravila ramena, podigla bradu,
namrštila čelo i zatim svoje izobličeno lice okrenula ka Zelihinome, kao da time može
pročitati misli svoje najmlađe kćerke.

I tako su stajale njih dvije, Gülsüm i Zeliha, majka i kćerka, i mrštile se jedna drugoj, obje
spremne na svađu, ali nevoljke započeti je. Prva je pogled skrenula Zeliha. I predobro je
znala kakva bi ogromna pogreška bila pokazati naprasitost pred majkom pa se primorala
na osmijeh i pokušala smisliti odgovor, iako neizravan.

“Danas su na bazaru imali velike popuste. Kupila sam komplet čašica za čaj. Apsolutno su
božanstvene! Imaju pozlaćene zvijezde i odgovarajuće žličice.”

“Jao nama, tako se lako razbiju”, promrmljala je Cevriye, druga po redu od sestara
Kazanci i profesorica turske nacionalne povijesti u jednoj privatnoj srednjoj školi. Uvijek je
jela zdrava, uravnotežena jela i kosu zatezala u savršeno pričvršćen šinjon na vratu, iz
kojega nije stršala nijedna vlas.

“Bila si na bazaru? Zašto nisi kupila cimet u štapićima?! Jutros sam ti rekla da ćemo danas
imati puding od riže, a da u kući više nemamo cimeta kojime ćemo ga posipati.” Banu se
namrštila između dva zalogaja kruha, ali je taj problem nije zaokupio duže od časka.
Njezina teorija o kruhu, koju je rado redovno iznosila i stalno pretvarala u djelo, tvrdila je
da, ukoliko ga želucu ne daš u primjerenoj količini pri svakome obroku, želudac neće
“znati” da je pun i stoga će tražiti još hrane. Da bi želudac posve shvatio svoju punoću,
čovjek sa svime mora pojesti pristojnu količinu kruha. Zato je Banu jela kruh s
krumpirima, kruh s rižom, kruh s tjesteninom, kruh s burekom, a kad bi svome želucu
željela prenijeti mnogo jasniju poruku, jela bi kruh s kruhom. Večera bez kruha bila je
pravi grijeh, koji bi Allah možda i oprostio, ali Banu definitivno neće.

Zeliha je napućila usne i nijemo stajala, tek sad se sjetivši sudbine štapića cimeta.
Izbjegavajući sestrino pitanje, stavila je punjenu papriku na tanjur. Svaki je put bez imalo
dvojbe znala je li paprike pripravila Banu, Cevriye ili Feride. Ako bi ih pripravila Banu, bile
bi prepune onoga što bi im inače nemilo nedostajalo, uključujući kikiriki, indijske oraščiće i
bademe. Kad bi ih pripravila Feride, bile bi pune riže i svaka bi zelena paprika bila naduta
kao balon pa bi je bilo nemoguće pojesti da se ne raspukne. Kad se njezinoj sklonosti da
prenapuni paprike pridoda ljubav prema začinima svih vrsta, Feridine dolme obilovale su
začinskim travama i začinima. Ovisno o njihovoj kombinaciji, ispadale bi ili izvanredno
dobre ili jednostavno grozne. Međutim, kad bi to jelo kuhala Cevriye, uvijek je bilo slade jer
je ona dodavala šećer u prahu svakoj jestivoj stvari ma kakva bila, kao da time želi
nadomjestiti kiselost svojega svemira. A danas je dolmu pripremila upravo ona.

“Bila sam kod liječnika...”, promrmljala je Zeliha, pomno svlačeći blijedozeleni plašt sa
svoje dolme.

“Liječnici!”, nakreveljila se Feride i podigla vilicu u zrak kao da je štap kojim će pokazati
daleki planinski lanac na karti, a njezina publika nije njezina vlastita obitelj, nego učenici
na satu zemljopisa. Feride je imala problema s gledanjem u oči. Ugodnije se osjećala
razgovarajući s predmetima. Shodno tome, svoje je riječi uputila Zelihinom tanjuru: “Nisi li
vidjela jutrošnje novine? Operirali su slijepo crijevo devetogodišnjem djetetu, a onda u
njemu zaboravili škare. Imaš li ti uopće pojma koliko bi liječnika u ovoj državi trebalo
strpati u zatvor zbog nesavjesnog liječenja?”

Od svih žena u obitelji Kazanci, Feride je bila najupoznatija s medicinskim postupcima. U
zadnjih šest godina dijagnosticirano joj je osam različitih oboljenja, od kojih je svako

zvučalo još izvanzemaljskije od prethodnoga. Je li to bilo zato što se liječnici nikako nisu
mogli odlučiti ili zato što je sama Feride marljivo radila na novim bolestima, nije bilo jasno.
Nakon nekog vremena, više zapravo i nije bilo važno. Zdrav razum bio je obećana zemlja,
Shangrila iz koje je Feride deportirana kao tinejdžerica, i u koju se jednoga dana kanila
vratiti. Na putu onamo, odmarala se u raznim konačištima nepredvidivih imena i turobnih
liječenja.

Na Feridi je, još dok je bila malena djevojčica, bilo nečega bizarnoga. Kao izrazito
svojeglava učenica u školi, nije pokazivala zanimanje ni za što drugo osim satova fizičke
geografije, a na satovima fizičke geografije nije pokazivala zanimanje ni za što drugo osim
nekoliko tema, počevši sa slojevima atmosfere. Najdraže gradivo bila joj je razgradnja
ozona u stratosferi i povezanost između površinskih oceanskih struja i atmosferskih
prilika. Naučila je sve što je mogla saznati o kruženjima u stratosferi u područjima daleko
od ekvatora, značajkama mezosfere, dolinskim vjetrovima i morskim povjetarcima,
sunčevim ciklusima i tropskim širinama, i obliku i veličini zemlje. Sve što bi zapamtila u
školi potom bi ispalila u kući, začinjavajući svaki razgovor nekom atmosferskom
informacijom. Svaki put kad bi pokazala svoje poznavanje fizičke geografije, govorila bi s
besprimjernim žarom, lebdeći visoko iznad oblaka i skačući s jednog atmosferskog sloja na
drugi. Zatim je, godinu dana nakon mature, Feride počela pokazivati znakove
ekscentričnosti i povučenosti.

Iako Feridino zanimanje za fizičku geografiju nikad nije presušilo, nadahnulo je još jedno
područje zanimanja u kojemu je istinski uživala: nesreće i katastrofe. Svakoga je dana
čitala treću stranicu tabloida. Automobilske nezgode, serijska ubojstva, uragani, potresi,
požari i poplave, smrtonosne bolesti, zarazne bolesti i nepoznati virusi... Feride bi ih sve
pažljivo pročitala. Njezino bi selektivno pamćenje upilo lokalne, nacionalne i međunarodne
katastrofe samo kako bi ih iz čista mira prenijela drugima. Nikad joj nije trebalo dugo da
pomrači svaki razgovor, budući da je od rođenja naginjala tome da u svakoj priči vidi
bijedu i da je izmisli kad je ne bi bilo.

Ali vijesti koje je Feride prenijela nisu uznemirile ostale žene, budući da su joj one davno
prestale vjerovati. Njezina je obitelj smislila jedan način na koji će se nositi s ludilom, a taj
je bio da ga zamijeni manjkom vjerodostojnosti.

Feridi je najprije bio dijagnosticiran “čir od stresa”, što je bila dijagnoza koju nitko u
obitelji nije shvaćao ozbiljno jer je “stres” postao svojevrsna krilatica. Čim je ušao u tursku
kulturu, Istanbuljani su “stres” dočekali s tako euforičnom dobrodošlicom da su se u gradu
pojavili nebrojeni oboljeli od stresa. Feride je neprekidno putovala od jedne do druge
bolesti povezane sa stresom, i iznenadila se kad je otkrila golemo prostranstvo
stresozemlje, budući da naizgled nije postojalo praktički ništa što se ne bi moglo povezati
uz stres. Nakon toga je dangubila oko opsesivno-kompulzivnog poremećaja,
disasocijativne amnezije i psihotične depresije. Kad se uspjela otrovati, dijagnosticiran joj
je gorkoslad i to joj se ime od svih njezinih boleština najviše svidjelo.

U svakoj etapi putovanja ka ludilu, Feride je mijenjala boju kose i frizuru, tako da su
nakon nekog vremena liječnici, u nastojanju da prate promjene u njezinoj psihologiji,
počeh unositi podatke u tabelu promjena na kosi. Kratka, srednje dužine, veoma duga i
jednom posve obrijana; našiljena, izravnana, stepenasto šišana i spletena u pletenicu;
podvrgnuta tonama laka za kosu, gela, voska ili kreme za oblikovanje; ukrašena kopčama,
češljićima ili vrpcama; ošišana u punk stilu, pričvršćena ukosnicama u punđicu kakvu nose
balerine, s pramenovima i svih mogućih boja, svaka od njezinih frizura bila je prolazna

epizoda, dok je njezina bolest ostajala čvrstom i postojanom.
Nakon podužeg boravka u “ozbiljnom poremećaju depresije”, Feride se preselila u

“granično područje” - izraz koji su članice obitelji Kazanci prilično svojevoljno tumačile.
Njezina je majka riječ “granica” tumačila kao problem koji treba povezivati s policijom,
carinicima i nezakonitošću i time u Feridinoj personi pronašla “stranca zločinca”. Stoga je
postala još sumnjičavija glede svoje lude kćerke kojoj ni ranije nije vjerovala. Za razliku od
nje, Feridinim je sestrama pojam “granice” uglavnom prizivao zamisao ruba, a zamisao
ruba prizivala sliku smrtonosne litice. Prilično dugo su se prema njoj odnosile krajnje
brižno, kao da je mjesečarka koja hoda na nekoliko metara visokome zidu i svakoga bi časa
mogla pasti. Međutim, Mala mama je u toj riječi vidjela čipkasti obrub i svoju je unuku
proučavala s dubokim zanimanjem i suosjećanjem.

Feride je odnedavna emigrirala u novu dijagnozu koju nitko nije mogao ni izgovoriti, a
kamoli se odvažiti protumačiti je: “hebefrenična shizofrenija”. Otada je vjerna svojoj novoj
nomenklaturi, kao da je najzad zadovoljna što je dobila nominalno razjašnjenje koje joj je
bilo tako silno potrebno. No bez obzira na dijagnozu koja bi joj bila dodijeljena, živjela je
prema pravilima vlastite zemlje mašte iz koje nikad nije nogom kročila.

Ali ovog prvog petka u srpnju Zeliha nije obraćala pozornost na poznatu nesklonost
njezine sestre liječnicima. Kad je počela jesti, shvatila je koliko je čitav dan bila gladna.
Gotovo mehanički, pojela je komad čureka, natočila si čašu ayrana, stavila novu dolmu na
tanjur i otkrila informaciju koja je rasla u njoj: “Danas sam bila kod ginekologa...”

“Ginekologa!” smjesta je ponovila Feride, ali nije dodatno komentirala. Ginekolozi su bili
upravo ona skupina liječnika s kojom je imala najmanje iskustva.

“Otišla sam ginekologu kako bih napravila pobačaj”. Zeliha je dovršila rečenicu nikoga ne
gledajući.

Banu je ispustila pileće krilce i pogledala svoja stopala kao da ona imaju neke veze s time;
Cevriye je čvrsto napućila usnice; Feride je vrisnula i zatim se neobično nasmijala; njihova
majka je napeto trljala čelo, osjećajući kako joj se približava prva aura strašne migrene; a
Mala mama... dakle, Mala mama je jednostavno nastavila jesti juhu od jogurta. Možda je to
bilo zato što je u zadnjih nekoliko mjeseci prilično oglušila. A možda i zato što je patila od
prvih simptoma demencije. Treća je mogućnost da je jednostavno smatrala da nema
nikakvog razloga za uzrujavanje. S Malom mamom nikad nisi mogao znati.

“Kako si mogla ubiti svoje dijete?” užasnuto je upitala Cevriye.
“To nije dijete!” Zeliha je slegnula ramenima. “U ovoj bih ga fazi radije nazvala kapljicom.
To bi bio znanstveniji izraz.” “Znanstveniji! Nisi ti znanstvena, ti si nemilosrdna!” Cevriye je
briznula u plač. “Nemilosrdna! Eto što si!”
“U tom slučaju imam dobre vijesti. Nisam ga ubila - nju - koga god!” Zeliha se mirno
okrenula sestri. “Ali ne zato što to nisam željela. Željela sam! Pokušala sam pobaciti
kapljicu, ali se to iz nekog razloga nije dogodilo.”
“Kako to misliš?”, upitala je Banu.
Zeliha je nastojala zvučati samouvjereno. “Allah mi je poslao poruku”, monotono je rekla,
znajući da je to pogrešno reći obitelji kao što je njezina, ali svejedno rekavši. “Dakle, ležala
sam pod anestezijom, s liječnikom i bolničarkom svakim s jedne strane. Za nekoliko minuta
zahvat će početi i dijete će nestati. Zauvijek! Ali tek što nisam zaspala na tom operacijskom

stolu, kad sam čula poslijepodnevnu molitvu iz obližnje džamije... Molitva je bila nježna,
kao meki baršun. Obavila mi je cijelo tijelo. A onda, čim je molitva završila, začula sam
mrmljanje, kao da mi netko šapće u uho: “Ne ubij ovo dijete!”

Cevriye se lecnula, Feride nervozno zakašljala u ubrus, Banu teško progutala, a Gülsüm se
namrštila. Samo je Mala mama ostala daleko u nekoj boljoj zemlji, dovršivši svoju juhu i
poslušno čekajući da joj stigne sljedeće jelo.

“A onda...” nastavila je Zeliha svoju priču, “taj mi je tajanstveni glas zapovjedio: “Oooo
Zeliha! Oooo, ti krivče kreposne obitelji Kazanci! Dopusti ovome djetetu da živi! Ti to još ne
znaš, ali ovo će dijete biti voda. Ovo će dijete biti monarh!” “Ne može!” umiješala se
nastavnica Cevriye, ne propuštajući priliku da pokaže svoje stručno znanje. “Više nema
monarha, mi smo sad moderna nacija.”

“Oooo, ti griješnice, ovo će dijete vladati nad drugima!” nastavila je Zeliha, hineći da nije
čula lekciju. “Ne samo ova zemlja, ne samo čitav Srednji Istok i Balkan, nego će cijeli svijet
znati njezino ime. Ovo će tvoje dijete voditi mase i donijeti mir i pravdu ljudskome rodu!”

Zeliha je zastala i izdahnula.
“U svakome slučaju, imam dobre vijesti! Dijete je još uvijek sa mnom! I uskoro ćemo na
ovaj stol stavljati još jedan tanjur.” “Kopile!”, uzviknula je Gülsüm. “Ti u ovu obitelj želiš
roditi vanbračno dijete. Kopile!”
Učinak te riječi raširio se, kao kad baciš oblutak u mirnu vodu.
“Stidi se! Stalno nanosiš sramotu ovoj obitelji.” Gülsümino se lice izobličilo od srdžbe.
“Pogledaj tu naušnicu u nosu... Svu tu šminku i odvratno kratke suknjice i, oh, te
grozomorno visoke potpetice! Eto što se dogodi kad se odijevaš kao... kao kurva! Trebala bi
danonoćno zahvaljivati Allahu; trebala bi mu biti zahvalna što u ovoj obitelji nema
muškaraca. Oni bi te ubili.”
To baš i nije bila istina. Ono o ubijanju možda i jest bila istina, ali ono da u obitelji nema
muškaraca nije. Bilo ih je. Negdje. Ah je ujedno bila istina da je u obitelji Kazanci bilo
znatno manje muškaraca nego žena. Kao da je netko bacio zle čini na čitavu lozu,
generacije za generacijama muškaraca obitelji Kazanci umirale su neočekivano i u mladoj
dobi. Riza Selim Kazanci, muž Male mame, na primjer, iznenada se srušio mrtav u dobi od
šezdeset godina jer više nije mogao disati. U narednoj generaciji, Levent Kazanci je umro
od srčanoga napadaja prije nego što je napunio pedeset i jednu godinu, ugledavši se na
primjer svojega oca i očevoga oca. Činilo se da se sa svakom novom generacijom životni
vijek muškaraca u obitelji sve više skraćuje.
Bio je tu jedan prastric koji je pobjegao s nekom Ruskinjom prostitutkom, samo kako bi
mu ona uzela sav novac i on se smrznuo u Petrogradu; drugi je rođak otišao u grob kad ga
je pregazio automobil dok je pijan kao letva pokušavao prijeći autocestu u Njemačkoj;
razni su nećaci umrli već u ranim dvadesetim godinama života, jedan se utopio plivajući
pijan na punome mjesecu, drugi skončao pogođen u prsa metkom koji je ispalio neki
huligan zabavljajući se nakon što je njegova nogometna momčad osvojila kup, treći pak
upavši u dva metra dubok jarak koji su gradske vlasti iskopale kako bi obnovile žlijebove
uz pločnike. Tu je bio i rođak u drugome koljenu, Ziya, koji se ustrijelio, naizgled bez
ikakvoga razloga.
Iz generacije u generaciju, kao da se drže nekog nepisanog pravila, muškarci iz
obiteljskoga stabla Kazancijevih umirali su mladi. Najpoznija dob koju je ijedan od njih

doživio u trenutačnoj generaciji bila je četrdeset i jedna godina. Odlučan da neće ponoviti
taj obrazac, drugi je prastric pomno pazio da vodi zdrav život i strogo se suzdržavao od
prejedanja, seksa s prostitutkama, kontakta s huliganima, alkohola i drugih opojnih tvari,
ali je na kraju završio zgnječen betonskim blokom koji je pao s gradilišta kraj kojega je
slučajno prolazio. Tu je bio i Celal, jedan daleki rođak, koji je bio ljubav Cevriyinoga života i
muž kojega je izgubila u tučnjavi. Iz još nerazjašnjenih razloga, Celal je bio osuđen na dvije
godine zbog mita. Tijekom toga vremena, Celalova je nazočnost u obitelji bila ograničena
na povremena pisma koja je slao iz zatvora, toliko neodređen i dalek da se, kad je stigla
vijest o njegovoj smrti, svima osim njegove supruge činilo kao da su izgubile treću ruku,
ruku koju nikad nisu ni imale. S ovoga je svijeta otišao u tučnjavi, ali ne od udarca ili
bubotka, nego nagazivši na električni kabel pod visokim naponom, u nastojanju da
pronađe bolje mjesto s kojega će promatrati šaketanje dvojice zatvorenika. Izgubivši ljubav
svojega života, Cevriye je prodala njihovu kuću i pridružila se boravištu Kazancijevih kao
namćorasta nastavnica povijesti sa spartanskim osjećajem stege i samonadzora. Jednako
kao što je u školi ratovala protiv plagijata, tako je kod kuće na sebe preuzela vojnu protiv
naglosti, dezorganizacije i spontanosti.

Tu je bio i Sabahattin, Banuin dobrodušan suprug mekoga srca, ali samozatajan kao i ona.
Iako im on nije bio u rodu, iako je izgledao izvanredno zdrav i snažan i iako su njih dvoje i
nadalje bili vjenčani na papiru, Banu je provodila više vremena u konaku svoje obitelji,
nego kod kuće s mužem, ako se izuzme ono kratko vrijeme netom nakon njihovoga
medenog mjeseca. Njihovo je izbjegavanje tjelesne intimnosti bilo toliko uočljivo da su se,
kad je Banu objavila da nosi blizance, svi šalili na račun tehničke nemogućnosti trudnoće.
Međutim, zloslutna sudbina koja čeka sve muškarce obitelji Kazanci pogodila je i Banuine
blizance u ranoj dobi. Kad je svoje tek prohodale sinove izgubila zbog dječjih bolesti, Banu
se trajno doselila u obiteljsku kuću i u godinama koje su uslijedile tek povremeno
posjećivala supruga. Svako toliko, otišla bi provjeriti je li dobro, više kao zabrinuta
neznanka, nego kao nježna supruga.

Naravno, bio je tu i Mustafa, jedini sin u trenutačnoj generaciji, dragocjeni dragulj kojega
je Allah oporučno ostavio u obitelji sa četiri kćerke. Fiksacija Leventa Kazancija da ima sina
koji će nastaviti njegovo prezime rezultirala je time da su četiri sestre Kazanci sve odrasle
s osjećajem da su nepoželjne posjetiteljice. Prvo troje djece bile su sve djevojčice. Banu,
Cevriye i Feride su se sve osjećale kao uvod prije prave stvari, slučajan nagovještaj u
seksualnom životu svojih roditelja, koji su bili nepokolebljivo usmjereni ka muškome
djetetu. A glede petoga djeteta, Zelihe, ona je znala da je začeta u nadi da će sreća biti
velikodušna dvaput zaredom. Najzad dobivši sina, njezini su roditelji željeli vidjeti hoće li
imati dovoljno sreće da naprave još jednoga.

Mustafa je bio dragocjen od trenutka kad se rodio. Poduzet je čitav niz mjera kako bi bio
zaštićen od turobne sudbine koja čeka sve muškarce iz obiteljskoga stabla. Kao bebu,
zamatali su ga u ogrlice i amulete protiv uroka; kad je prohodao, čuvali su ga pod stalnim
nadzorom i do osme je godine nosio dugu kosu kao djevojčica, kako bi zavarali Azraila,
anđela smrti. Kad god se netko trebao obratiti djetetu, rekao bi mu “djevojčice”,
“djevojčice, dođi ovamo!” Iako je bio dobar učenik, većina Mustafinog srednjoškolskog
života bila je upropaštena njegovom nesposobnošću uspostavljanja društvenog kontakta.
Kralj u vlastitome domu, dječak kao da je odbijao biti jedan od mnogih u učionici. S
vremenom je postao toliko neomiljen da, kad je Gülsüm željela prirediti zabavu za njega i
njegove prijatelje kako bi proslavili maturu, nije imao koga pozvati.

Budući da je bio krajnje bahato nedruštven izvan kuće i nepobitno obožavan kao kralj u
kući, a sa svakim rođendanom zlosretno sve bliži sudbini koja je zadesila sve muškarce iz
obitelji Kazanci, nakon nekog se vremena učinilo dobrom zamisli poslati Mustafu u
inozemstvo. U roku od mjesec dana, nakit Male mame prodan je kako bi se nabavio
potreban novac i osamnaestgodišnji sin obitelji Kazanci napustio je Istanbul i otišao u
Arizonu, gdje je postao student poljoprivrednog i biosistemskog inženjerstva i gdje će,
nadajmo se, doživjeti poznu dob.

Stoga je, kad je tog prvog petka u srpnju Gülsüm prekorila Zelihu i rekla joj da bude
zahvalna što u obitelji nema muškaraca, negdje u toj tvrdnji bilo ponešto istine. Zeliha nije
odgovorila. Umjesto toga, otišla je u kuhinju pronaći i nahraniti jedinog muškarca u kući -
srebrnog, prugastog, nezasitno gladnog mačka s neobičnom ljubavlju prema vodi i brojnim
simptomima društvenoga stresa koji su se u najboljem slučaju mogli tumačiti neovisnošću,
a u najgorem neurotičnošću. Zvao se Paša Treći.

U konaku Kazancijevih generacije mačaka nasljeđivale su jedna drugu, kao ljudi; sve su
bile voljene i, za razliku od ljudi, bez iznimke bi ih pokosila isključivo starost. Iako je svaka
mačka sačuvala svoj jasan karakter, općenito su se u mačjoj lozi u kući nadmetala dva
gena. S jedne je strane bio “plemenit” gen koji je potjecao od dugodlake, puderasto bijele
perzijske mačke spljoštene njuškice, koju je Mala mama donijela sa sobom kao mlada
nevjesta u kasnim 1920-ima (“mora da je ta mačka ono malo miraza što ima”, zadirkivale
su žene iz susjedstva). S druge se strane nalazio “ulični” gen, naslijeđe nekog
neidentificiranog ali očito žućkastosmeđeg uličnog mačka s kojim se bijela Perzijanka
uspjela spariti prilikom jednog od svojih bijegova. Iz generacije u generaciju, kao da se
izmjenjuju, jedna od te dvije genetske crte prevladala bi kod mačjih stanovnika rođenih
pod ovim krovom. Nakon nekog vremena, Kazancijevi su se prestali truditi smišljati nova
imena i samo su slijedili mačju genealogiju. Ako je mače izgledalo kao potomak
aristokratske loze, bijelo, pahuljasto i spljoštene njuškice, nazvali bi ga zaredom Paša Prvi,
Paša Drugi, Paša Treći... Ako bi bilo iz ulične loze, nazvali bi ga Sultan - što je nadmoćnije
ime i otkriva uvjerenje da su ulične mačke neovisni slobodni duhovi koji nemaju potrebe
nikome ugađati.

Do dana današnjega ta se nominalna razlika beziznimno odražavala u osobnostima
mačaka ispod ovoga krova. One plemenite bile su suzdržani, potrebiti, povučeni tipovi i
stalno se lickale, brišući svaki trag ljudskoga dodira kad god bi ih netko potapšao; one iz
druge skupine bile su znatiželjnije i energičnije, i uživale u bizarnim poslasticama kao što
je čokolada.

Paša Treći bio je tipično utjelovljenje svoje loze, uvijek je hodao nadutim ritmom, kao da
na vršcima prstiju tapka kroz razbijeno staklo. Imao je dvije omiljene zabave koje je
svakom prilikom provodio u djelo: grickanje električnih gajtana i promatranje ptica i
leptira, previše lijen da bi ih naganjao. Ovo drugo znalo bi mu dojaditi, ali ono prvo nikad.
Gotovo svaki električni gajtan u kući Paša Treći je jednom ili dvaput prežvakao, izgrebao i
oštetio, ali je usprkos brojnim električnim šokovima koje je primio uspio doživjeti duboku
starost.

“Evo, Paša, dobar dečko.” Zeliha ga je nahranila komadima feta sira, njegovim omiljenim
jelom. Zatim je stavila pregaču i bacila se na hrpetinu zdjela, tava i tanjura. Kad je oprala
posude i smirila se, odvukla se natrag do blagovaonice u kojoj je riječ kopile još uvijek
visjela u zraku, a njezina se majka i nadalje mrgodila.

Sve su nepomično sjedile dok se netko nije sjetio deserta. Sladak, utješan miris ispunio je
prostoriju dok je Cevriye prelijevala puding iz velikog lonca u male zdjelice. Dok je Cevriye
iskusnom lakoćom rastakala slasticu, Feride ju je slijedila i posipavala puding ribanim
kokosom.

“Bilo bi mnogo bolje s cimetom”, zacvilila je Banu. “Nisi smjela zaboraviti kupiti cimet...”
Naslonivši se na naslon svojega stolca, Zeliha je podigla glavu i udahnula kao da povlači
dim nevidljive cigarete. Dok se lagano izdišući rješavala umora, osjetila je kako ona jo-jo
ravnodušnost ponovno popušta. Oneraspoložila se pod težinom svega što se je i nije
dogodilo tog otegnutog, paklenskog dana. Pogledala je blagovaonički stol i osjetila kako je
obuzima sve veće grizodušje dok je promatrala zdjelice s pudingom od riže zasute
kokosovim pahuljicama. Zatim je, ne skrećući pogled, glasom tako dražesno nježnim da se
činilo kao da nije njezin, tiho promrmljala:
“Žao mi je... Strašno mi je žao.”

2

SLANUTAK

Samoposluživanja su pogibeljna mjesta za malodušne ili smetene, ili je bar tako mislila
Rose na putu prema odjelu s pelenama, ovaj put odlučna ne kupiti ništa osim onoga što joj
je doista potrebno. Uz to, sad nije pravi čas za besposličarenje. Budući da je svoju kćerkicu
ostavila u automobilu na parkiralištu, osjećala se nelagodno. Ponekad bi učinila nešto što
bi odmah požalila ali nikako ne bi mogla opozvati, a istinu govoreći, takvi su se slučajevi
zabrinjavajuće umnogostručili u proteklih nekoliko mjeseci - da budemo precizni, u
protekla tri i pol mjeseca. Tri i pol mjeseca pakla na zemlji dok se ona opirala, svađala,
plakala, odbijala prihvatiti, preklinjala i najzad se pomirila s time da je njezin brak gotov.
Brak je možda prolazna ludost koja te namami da povjeruješ da će trajati zauvijek, ali tu je
šalu teže pojmiti kad ti nisi taj koji ju je okončao. Činjenica da brak mora oklijevati prije
nego što nepovratno propadne daje lažan dojam da još uvijek ima nade, dok ne shvatiš da
ne živiš u nadi da će biti bolje, nego u nadi da će patnja najzad za oboje završiti kako bi
svatko mogao otići svojim putem. A ići svojim putem bilo je upravo ono što je Rose odsad
nadalje kanila činiti. Ako je sve ovo kao neki tunel jada kroz koji je Bog tjera da puzi, kad
izide iz njega, u njoj nitko neće prepoznati onu slabu ženu kakva je nekoć bila.

U znak odlučnosti, Rose se pokušala primorati na hihot, ali joj on nije prelazio preko grla.
Zato je samo uzdahnula, uzdahom koji je zvučao zabrinutije nego što je željela, samo zato
što je došla do onoga dijela samoposluživanja koji radije ne bi posjetila: slatkiša i čokolade.
Dok je sitnim koracima brzala pokraj Carb Watchers delikatesne crne čokolade bez šećera
s kremom od vanilije, naglo je zastala. Uzela je jednu, dvije... pet pločica. Ne zato što je
pazila na udjel ugljikohidrata, nego zato što joj se sviđalo kako to zvuči, odnosno točnije,
sviđala joj se mogućnost da na nešto pazi, bilo što. Nakon što je bila opetovano optužena da
je nemarna kućanica i grozna majka, Rose je svim silama i na svaki mogući način željela
dokazati suprotno.

U hipu je okrenula kolica, ali se ponovno zatekla među policama s nezdravom hranom.
Gdje su, dovraga, pelene? Opazila je naslagane vrećice sljezovih kolačića s prepečenim
kokosom i već u sljedećem trenutku, u njezinim se kolicima našlo njih jedna, dvije... šest.
Nemoj, Rose, nemoj... Pa danas poslijepodne si već progutala čitavo pakiranje sladoleda
Cherry Garda... Već si se toliko udebljala... Ako je to bilo unutarnje upozorenje, nije se
probilo dovoljno glasno. Svejedno, pritisnulo je prekidač krivnje negdje u Roseinoj
podsvijesti i u mislima joj se pojavila slika nje same. Jednu je kratku sekundu stajala i
zurila u svoj odraz u zamišljenom zrcalu, iako je spretno izbjegla stvarno zrcalo iza
organski uzgojene zelene salate. Malodušno je promatrala svoje proširene bokove i bedra,
ali se ipak uspjela nasmiješiti istaknutim jagodicama lica, zlatnoplavoj kosi, magličastim
modrim očima i svojim savršenim ušima. Uho je tako pouzdan dio ljudskoga tijela. Bez
obzira koliko se udebljaš, uši ti ostanu posve iste, uvijek odane.

Nažalost, to nije slučaj s ostatkom ljudskoga tijela. Rosein tjelesni oblik bio je sve osim
odan. Toliko je prevrtljivo bilo njezino tijelo da ga nije mogla čak ni klasificirati, onako
kako časopis Zdrav život kategorizira tjelesne tipove svojih čitateljica. Na primjer, da
pripada skupini “kruškolikih”, bokovi bi joj bili širi od ramena. Da je “jabukolika”, bila bi
sklona debljanju oko trbuha i prsa. Budući da je imala značajke i kruške i jabuke, Rose nije

bila sigurna kojoj bi kategoriji pripadala, ukoliko ne postoji i neka treća nespomenuta
skupina, “mangolika”, debela od glave do pete, a posebice u donjem dijelu. K vragu,
pomislila je. Izgubit će suvišne kilograme. Sad kad je sezona paklenskoga razvoda iza nje,
postat će nova žena. Definitivno, pomislila je. “Definitivno” je bila riječ koju je Rose koristila
umjesto “da”. Umjesto “ne” koristila je “definitivno ne”.

Obodrena pomišlju da iznenadi svog bivšeg supruga i njegovu brojnu širu obitelj novom
ženom kakva će uskoro postati, Rose je promotrila police. Ruke su joj posegnule za
slatkišima i karamelama - mliječnim karamelama s malo šećera, Starbust voćnim žele
bombonima, lakric štapićima - i čim ih je ubacila u kolica, pohitala je kao da bježi od
nekoga tko je proganja. Međutim, prepuštanje ljubavi prema slatkišima mora da je
aktiviralo njezino grizodušje jer ju je gotovo odmah obuzeo jedan dublji osjećaj kajanja.
Kako je mogla ostaviti svoju kćerkicu samu u automobilu? Svaki dan na KVOA slušaš o
maloj djeci koja bivaju oteta ispred kuće u kojoj žive ili o majkama optuženim za nemarno
izlaganje vlastite djece opasnosti... Prošli je tjedan jedna žena iz Tucsona zapalila kuću i
umalo ubila svoje dvoje djece koja su spavala. Ako se njoj ikad dogodi išta sličnoga,
pomislila je Rose, njezina će svekrva biti oduševljena. Svemoguća Shushan, majka vladarica
obiteljske zajednice, odmah bi sudskim putem zatražila skrbništvo nad unukom.

Obuzeta ovim turobnim scenarijima, Rose je i protiv volje zadrhtala. Istina da je u zadnje
vrijeme bila pomalo rastresena i zaboravljala stvari koje bi joj trebale biti posve
automatske, ali nitko, nitko zdrave pameti na ovome svijetu ne može je s razlogom otpužiti
da je loša majka! Definitivno ne! To će dokazati i svojem bivšem suprugu i onoj njegovoj
mamutskoj armenskoj obitelj i. Obitelj njezinoga bivšeg supruga bila je iz druge države u
kojoj su ljudi imali prezimena koja ona nije mogla izgovoriti i tajne koje nije znala
dešifrirati. Rose se među njima uvijek osjećala kao autsajder, uvijek bila svjesna da je odar-
ta ljepljiva riječ koja se prikačila za nju od prvoga dana.

Kako je grozno još uvijek biti mislima i osjećajima privržen nekome od koga si tjelesno
odvojen. Kad se prašina slegnula, od godinu i osam mjeseci braka, Rose je ostala samo čista
ogorčenost i dijete.

“To je sve što mi je ostalo...” promrmljala je Rose sebi u bradu. A to je, doista, najčešća
nuspojava postbračne kronične ogorčenosti: razgovor sa samim sobom. Bez obzira koliko
dijaloga zamišljaš, nikad ti ne ponestane riječi. Proteklih se tjedana Rose u mislima
opetovano prepirala sa svakim pojedinim članom obitelji Tchakhmakhchian, odlučno se
branila i svaki put pobijedila, jasno izražavajući sve ono što nije uspjela izgovoriti tijekom
razvoda, a zbog čega još otad žali.

Evo ih! Superupijajuće pelene bez lateksa. Dok ih je stavljala u kolica, zamijetila je jednog
sredovječnog muškarca prosijede kose, s kozjom bradicom, kako joj se smješka. Istina,
Rose je voljela da njezino majčinstvo bude zamijećeno, a sad kad je imala publiku, morala
se i sama nasmiješiti. Sretno je posegnula za ogromnim pakiranjem mirisnih vlažnih
maramica s alojom i vitaminom E. Hvala Bogu, neki ljudi cijene njezino majčinstvo. Vođena
čežnjom za daljnjim priznanjem, hodala je uz police s proizvodima za djecu i na svakoj
pronašla nešto što ranije nije namjeravala kupiti, ali sad nije vidjela razlog zašto ne bi; tri
bočice antibakterijskog losiona protiv pelenskog osipa, sigurnosnu patkicu za kupanje koja
je upozoravala kad je voda u kadici prevruća, komplet od šest plastičnih štitnika za vrata
kako ne bi nastradali prstići, Majmun Max vrećicu za smeće u automobilu i igračku u obliku
leptira ispunjenu vodom koja se može zamrznuti, kad djetetu izbijaju zubići. Sve to je
stavila u kolica. Tko bi je mogao nazvati neodgovornom mamom? Kako su je mogli optužiti

da se ne obazire na potrebe svoje kćerkice? Zar nije odustala od školovanja na koledžu kad
se malena rodila? Zar se nije trudila iz petnih žila sačuvati brak? Svako toliko, Rose se je
voljela zamišljati u najboljem izdanju, kao studenticu, još uvijek djevicu, i da, još uvijek
vitku.

Nedavno se zaposlila u sveučilišnoj kantini i to bi joj moglo pomoći ostvariti ovaj prvi
san, iako neće pomoći u ostvarenju druga dva.

Kad je zakoračila u sljedeći prolaz između polica, Roseino se lice izobličilo. Međunarodna
kuhinja. Nervozno je pogledala staklenke umaka od patlidžana i limenke usoljenih listova
vinove loze. Nema više patlijana! Nema više sarmi! Nema više čudne etničke hrane! Već od
pogleda na ovu odvratnu khavourmu želudac joj se stisnuo. Odsad će kuhati štogod ona
želi. Za svoju će kćerku pripravljati prava jela iz Kentuckyja! Jednu dugu minutu, Rose je
samo stajala i pretraživala mozak ne bi li pronašla primjer savršenog jela. Lice joj je
živnulo kad se sjetila hamburgera. Definitivno!, uvjeravala je samu sebe. I ne samo
hamburgeri, nego i pečena jaja i palačinke natopljene javorovim sirupom i hot dogovi s
lukom i ovčetina s roštilja, da, naročito ovčetina s roštilja... A umjesto onog bljutavog
napitka od jogurta, od kojeg bi joj se smučilo kad bi ga vidjela posluženog uz svaki obrok,
pit će jabukovaču! Odsad nadalje dnevni će jelovnik odabirati iz južnjačke kuhinje, ljuti čili
ili dimljenu slaninu... ili... slanutak. Ta će jela posluživati bez prigovora. Treba joj samo
muškarac koji će na kraju dana sjediti sučelice njoj za stolom. Muškarac koji će uistinu
voljeti nju i njezinu kuhinju. Definitivno, to je bilo ono što Rose treba: ljubavnik bez etničke
prtljage, bez teško izgovorivih imena i gomile rođaka; posve nov ljubavnik koji će voljeti
slanutak.

Postojalo je vrijeme kad su ona i Barsam voljeli jedno drugoga. Vrijeme kad Barsam nije
ni zamjećivao, a kamoli mario, kakvu hranu ona stavlja na stol, jer bi njegov pogled bio
drugdje, prikovan uz njezin, uronjen u ljubav. Roseini su se obrazi zažarili od sjećanja na te
pohotne trenutke, ali se odmah zaledili kad se sjetila faze koja je uslijedila. Avaj, gotovo
odmah je njegova grozomorna obitelj izišla na pozornicu samo kako bi zauvijek zavladala
njome, i otad se njihova međusobna ljubav stanjila. Da ona gomila Tchakhmakhchiana nije
zabila svoje orlovske noseve u njihov brak, mislila je Rose, njezin bi suprug još uvijek bio
uz nju. “Zašto ste stalno zabadali nos u naš brak?”, upitala je Shushan, koju je sad zamišljala
kako sjedi u svom naslonjaču i broji očice na pletivu za još jednu dekicu za svoju unuku. Ali
njezina svekrva nije odgovorila. Frustrirana, Rose je ponovila pitanje. A to je doista bila
druga najuobičajenija nuspojava postbračne kronične ogorčenosti: ne samo da razgovaraš
sa samim sobom, nego i postaješ nepopustljiv prema drugima. Čak i ako si opasno blizu
puknuća, nikad ne popuštaš. “Zašto nas nikad niste ostavljale na miru?”. Rose je postavljala
jedno te isto pitanje jednoj za drugom trima sestrama svojega muža - teti Surpun, teti
Zarouhi i teti Varsenig - bijesno promatrajući staklenke baba-ghanousha na policama.

Rose je napustila odjel s etničkom hranom, naglo i brzo skrećući u sljedeći red između
polica. Nadahnuta gnjevom i melankolijom, brzo je prošla s jednoga kraja Konzervirane
hrane i sušenih grahorica na drugi i gotovo se zabušila u mladića koji je ondje stajao.
Promatrao je policu na kojoj su bile naslagane različite marke slanutka. Ovaj tip maloprije
definitivno nije bio ovdje!, pomislila je Rose. Kao da se jednostavno stvorio niotkuda, kao da
je u hipu sletio s neba. Imao je svijetlu kožu, vitko, lijepo građeno tijelo, svijetlosmeđe oči i
šiljasti nos, zbog kojega je djelovao pozorno i revno. Crna kosa bila mu je kratka. Rose se
učinilo da ga je već negdje vidjela, ali gdje i kad, nije se mogla sjetiti.

“Dobri su, zar ne?”, upitala je Rose. “Nažalost, nisu svi dovoljno pametni da uživaju u

njima...”
Prenut iz razmišljanja, mladić se lecnuo, još uvijek u obje ruke čvrsto držeći po jednu

limenku slanutka, okrenuo prema bucmastoj ženi ružičastih obraza koja je najednom
izronila pokraj njega i zacrvenjeo se. Uhvaćenom na prepad, bilo mu je teško vratiti svoj
muški obrambeni stav.

“Oprostite...” rekao je i nagnuo glavu udesno, u nervoznom tiku koji je Rose protumačila
kao znak stidljivosti.

Nasmiješila se kako bi mladiću dala do znanja da mu je oprostila i zatim se netremice
zagledala u njegovo lice, od čega se on još više unervozio. Uz izraz slatkog zečića koji joj je
sad bio na licu, Rose je u pričuvi imala još tri izraza nalik životinjama, nadahnuta Majkom
prirodom, koje je naizmjence koristila u svim svojim poslovima sa suprotnim spolom: izraz
vjernoga pseta, koji je odabirala kad je željela prenijeti posvemašnju predanost; izraz
vragolaste mačke, koji je koristila kad je željela zavesti; i izraz ratobornoga kojota, koji je
izvlačila svaki put kad bi je netko kritizirao.

“Oh, pa ja vas znam!” Najednom se Rose nasmiješila od uha do uha, zadovoljna svojim
pamćenjem. “Baš sam se pokušavala sjetiti gdje sam vas već ranije vidjela. Sad znam! Vi ste
sa sveučilišta, zar ne? Kladim se da volite tortilje s piletinom!” Mladić se osvrnuo između
polica, kao da razmišlja kako bi odmah pobjegao, ali ne može odlučiti u kojem smjeru.

“Radim pola radnoga vremena u Kaktus Grillu”, trudila se Rose pomoći mu da shvati -
“velikom restoranu na drugome katu studentskoga doma, sjećate se? Obično sam iza pulta
gdje se služe topla jela - znate, omleti i tortilje. Posao, naravno, nije stalan; ne donosi baš
mnogo novca, ali što ćete? To je samo privremeno. Zapravo mi je želja postati učiteljica u
osnovnoj školi.”

Mladić je sad upitno proučavao Roseino lice kao da mu želi zapamtiti svaku pojedinost za
daljnju upotrebu.

“U svakom slučaju, mora da sam vas tamo već vidjela”, zaključila je Rose. Skupila je oči i
ovlažila donju usnicu, prebacujući se na mačji izraz. “Prestala sam studirati prošle godine,
kad sam rodila, ali sad se pokušavam vratiti na koledž...”

“Oh, doista?” rekao je tip, ali je smjesta zatvorio usta. Da je Rose imala imalo prethodnog
iskustva sa strancima, uočila bi refleks stranaca pri upoznavanju - strah od upuštanja u
razgovor i ne izražavanja pravih riječi u pravome trenutku ili s ispravnim izgovorom.

Međutim, još od tinejdžerske dobi, Rose je gajila sklonost ka pretpostavci da ništa oko nje
nije ni za, ni zbog, ni protiv nje. Shodno tome, mladićevu je šutnju protumačila kao znak
vlastite nesposobnosti da se dolično predstavi. Kako bi nadomjestila tu pogrešku, ispružila
je ruku.

“Oh, oprostite. Zaboravila sam se predstaviti. Moje ime je Rose.”
“Mustafa...” Mladić je progutao slinu, a njegova Adamova jabučica poskočila i spustila se.
“Odakle ste?”, upitala je Rose.
“Iz Istanbula”, kratko je odgovorio.
Rose je podigla obrvu i licem joj je preletio tračak panike. Da je Mustafa imao imalo
prethodnog iskustva s provincijalkama, uočio bi refleks provincijalke na informaciju - strah
da ne poznaje dovoljno zemljopis ili svjetsku povijest. Rose se pokušavala sjetiti gdje je

zaboga Istanbul. Je li to glavni grad Egipta ili je možda negdje u Indiji...? Zbunjeno se
namrštila.

Međutim, još od tinejdžerske dobi, Mustafa je gajio strah da će izgubiti vlast nad
vremenom i privlačnost ženama. Stoga je Roseinu gestu protumačio kao znak da je, ne
smislivši ništa zanimljivoga što bi rekao, ugnjavio Rose i kako bi nadomjestio taj
nedostatak, požurio je okončati razgovor.

“Drago mi je što smo se upoznali, Rose”, rekao je rastežući samoglasnike blagim, ali
očitim naglaskom. “Sad moram ići...”

Brzo je vratio obje limenke slanutka, pogledao na sat na ruci, zgrabio košaricu i udaljio
se. Prije nego što je nestao, Rose ga je čula kako mrmlja “doviđenja”, a zatim, kao da
oponaša samoga sebe, još jedno “doviđenja”. Zatim je iščezao.

Izgubivši tako tajanstvenoga druga, Rose je najednom shvatila koliko je mnogo vremena
potratila u samoposluživanju. Zgrabila je nekoliko konzervi slanutka, uključujući i one koje
je Mustafa ostavio, i pohitala na blagajnu. Prošla je pokraj polica sa časopisima i knjigama i
ondje ugledala nešto što joj je bilo neophodno potrebno: Veliki atlas svijeta. Ispod naslova
je pisalo: Svjetski atlas zastava, činjenica i karata/pomoć roditeljima, učenicima,
nastavnicima i putnicima u čitavome svijetu. Dograbila je knjigu, pronašla u kazalu Istanbul
i, otvorivši odgovarajuću stranicu, pogledala na kartu kako bi vidjela gdje se nalazi.

Kad je izišla na parkiralište, ultramarinski modar Jeep Cherokee 1984 kuhao se pod
suncem Arizone, a njezina kćerkica mirno spavala.

“Armanoush, probudi se, dušo, mama se vratila!”
Djevojčica se promeškoljila, ali nije otvorila oči, čak ni kad joj je Rose zasula čitavo lišće
poljupcima. Meka smeđa kosica bila joj je povezana zlatnom mašnom, velikom gotovo kao
njezina glavica, a na sebi je imala pahuljasto zeleno dječje odijelce urešeno prugama boje
lososa i ljubičastim gumbima. Izgledala je kao patuljasto božićno drvce koje je netko okitio
u stanju mahnitosti.
“Jesi li gladna? Mama će ti večeras skuhati pravu američku hranu!”, uzviknula je Rose
odlažući plastične vrećice na stražnje sjedalo, ali sačuvavši pakiranje sljezovih kolačića s
kokosom za put. Provjerila je frizuru u retrovizoru, stavila kasetu koja joj je tih dana bila
najdraža i prije nego što je upalila motor, zagrabila punu šaku sljezovih kolačića.
“Jesi li znala da je onaj tip kojeg sam upravo srela u samoposluživanju iz Turske?!”,
upitala je Rose namignuvši kćerki u retrovizoru. Sve se na njezinome djetetu činilo baš
kako treba: njezin prćasti nosić, njezine okrugle ručice, njezina stopala, sve osim imena.
Obitelj njezinoga supruga željela je nazvati malenu po bakinoj majci. Kako je gorko Rose
požalila što je nije nazvala nekim manje egzotičnim imenom, kao što je Annie ili Katie ili
Cyndie, umjesto što je pristala na ime koje je smislila njezina svekrva. Dijete bi trebalo
imati djetinje ime, a “Armanoush” je sve samo ne djetinje. To ime zvuči tako... tako zrelo i
hladno, primjereno možda nekoj odrasloj osobi. Zar Rose mora čekati da njezina curica
napuni četrdesetu da bi njezino ime izgovorila ne ugrizavši se za jezik? Rose je zakolutala
očima i pojela još jedan sljezov kolačić. U tom je času doživjela otkrovenje: odsad nadalje
svoju bi kćerku mogla zvati “Amy” i kao dio svečanosti krštenja, poslala je djetetu poljubac.
Na sljedećem su križanju čekale da se na semaforu upali zeleno svjetlo. Rose je lupkala
prstima po volanu, prateći Gloriju Estefan.

Za mene više neće biti moderne ljubavi, to je gnjavaža

Što je bilo, bilo je, sad je na mene red da se zabavljam...
Mustafa je stavio pred blagajnicu onih nekoliko proizvoda koje je izabrao: Kalamata
masline, smrznuti špinat i pizzu s feta sirom, limenku juhe od gljiva, limenku pileće krem
juhe i limenku pileće juhe s rezancima. Do dolaska u Sjedinjene Američke Države, nikad u
životu nije morao kuhati. Svaki put kad se mučio u kuhinjici svojega dvosobnog
studentskog stana, osjećao se kao kralj svrgnut s prijestolja koji živi u izgnanstvu. Davni su
bili dani kad su ga posluživale i hranile vjerna baka, majka i četiri sestre. Sad su mu pranje
posuda, čišćenje stana, glačanje i posebice kupovina bili ogroman teret. Ne bi bilo tako
teško kad bi se samo mogao riješiti osjećaja da bi te stvari za njega trebao činiti netko
drugi. Na kućanske poslove nije bio nimalo sviknutiji nego na samoću.
Mustafa je imao sustanara, studenta iz Indonezije koji je veoma malo govorio, naporno
učio i svaku večer slušao neobične vrpce kao što su Zvuci planinskih potoka ili Pjesme
kitova, kako bi lakše zaspao. Mustafa se nadao da će se, bude li imao sustanara, u Arizoni
osjećati manje usamljen, ali je rezultat bio upravo suprotan. Noću se, sam u svome krevetu
i tisućama kilometara daleko od obitelji, nije mogao othrvati glasovima u svojoj glavi.
Glasovima koji su ispitivali i okrivljavali ga zbog onoga što jest. Slabo je spavao. Često je
provodio noći gledajući stare komedije ili surfajući po Internetu. To je pomagalo. Tad bi te
misli prestale. Međutim, s dnevnim bi se svjetlom vratile. Dok bi hodao od kuće do
sveučilišta, između predavanja i u stanci za ručak, Mustafa bi se uhvatio kako razmišlja o
Istanbulu. Kako je silno želio da može odstraniti svoja sjećanja, pokrenuti program iznova,
dok sve datoteke ne budu izbrisane i nestale!
Arizona je trebala poštedjeti Mustafu zle kobi koja bi redovito zadesila sve muškarce
obitelji Kazanci. Ali on nije vjerovao u takve stvari. Udaljavanje od svog tog praznovjerja,
ogrlica protiv uroka, gledanja u šalice kave i obreda proricanja budućnosti u njegovoj
obitelji, manje je bio Mustafin svjestan odabir nego nehotičan refleks. Smatrao je da te
stvari pripadaju mračnom i zamršenom svijetu svojstvenom ženama.
Žene su mu ionako bile tajna. Budući da je odrastao uz mnogo žena, bilo je čudno da se
cijeloga života osjećao toliko otuđenim od njih.
Mustafa je odrastao kao jedini dječak u obitelji u kojoj su muškarci umirali prebrzo i
previše neočekivano. Sve snažnije seksualne želje iskusio je okružen sestrama koje su u
svijetu maštarija bile tabu. No bez obzira na to, utonuo je u neizrecive misli o ženama.
Isprva su Mustafu privlačile djevojke koje su njega odbijale. Užasnut da će biti odbijen,
ismijan i izgrđen, za ženskim je tijelom počeo čeznuti iz daljine. Ove je godine bijesno
promatrao fotografije top modela u luksuznim američkim časopisima, kao da želi upiti
bolnu činjenicu da ga nijedna tako savršena žena nikad neće poželjeti.
Mustafa nikad neće zaboraviti divlji izraz Zelihinoga lica kad ga je nazvala “dragocjenim
falusom”. Nelagoda toga trenutka i sad ga je pekla. Znao je da Zeliha može proniknuti iza
njegove prisilne muževnosti do stvarne priče o njegovome odrastanju. Shvatila je da ga je
potlačena majka mazila i tetošila, a otac tlačitelj plašio i tukao. “Na kraju si postao i
narcisoidan i nesiguran”, rekla mu je. Može li između Zelihe i njega biti drugačije? Zašto se
uz toliko mnogo sestara i majku koja ga je tako silno obožavala osjećao toliko odbačenim i
nevoljenim?
Zeliha je uvijek zadirkivala Mustafu, a majka ga je uvijek obožavala. On je, pak, želio biti
posve običan muškarac, dobar i pogrešiv istodobno. Trebalo mu je samo suosjećanje i

prilika da bude bolja osoba. Kad bi bar imao ženu koja ga voli, sve bi bilo drugačije.
Mustafa je znao da mora uspjeti u Americi, ne zato što želi bolju budućnost, nego zato što
se mora riješiti prošlosti.

“Kako ste?” Djevojka na blagajni mu se nasmiješila.
To je bilo jedino na što se Mustafa još nije priviknuo. U Americi je svatko svakoga pitao
kako je, čak i posvemašnje neznance. Shvaćao je da je to više pozdrav nego pravo pitanje.
Ali nije znao kako bi odzdravio s jednakom neljupkom lakoćom.
“Dobro sam, hvala”, rekao je. “Kako ste vi?”
Djevojka se nasmiješila. “Odakle ste?”
Jednoga dana, pomislio je Mustafa, govorit ću tako da mi nitko neće postaviti ovo
nepristojno pitanje jer im neće pasti na pamet, ni na trenutak, da razgovaraju sa strancem.
Uzeo je svoju plastičnu vrećicu i izišao.

***
Par Amerikanaca meksičkoga podrijetla prošao je pločnikom; ona je u kolicima gurala
malu bebu, on je za ruku držao malo veće dijete. Hodali su bez žurbe dok ih je Rose sa
zavišću promatrala. Sad kad je njezin brak bio okončan, svaki par koji bi vidjela činio bi joj
se blaženo sretnim.
“Znaš što? Voljela bih da me je ona tvoja baka-vještica mogla vidjeti kako očijukam s
onim Turčinom. Možeš li zamisliti njezin užas? Ne znam što bi bila gora noćna mora
ponosnoj obitelji Tchakhmakhchian! Ponosnoj i nadutoj... ponosnoj i...”
Rose nije dovršila rečenicu jer su joj misli skrenule na najvragolastiju zamisao. Na
semaforu se upalilo zeleno svjetlo, automobili u redu ispred nje naglo su krenuli, a vozač
kamioneta iza nje zatrubio. Međutim, Rose je ostala nepomična. Maštarija je bila tako
slasna da se nije mogla pokrenuti. Mislima je plutala u mnoštvu slika, a iz očiju joj u kosom
kutu zračila zraka čistoga gnjeva. A to je doista treća najčešća nuspojava postbračne
ogorčenosti: Ne samo da razgovaraš sa samim sobom i postaješ nepopustljiv prema
drugima, nego postaješ i prilično iracionalan. Kad žena osjeti opravdanu kivnju, svijet se
okrene naglavačke i bezumnost djeluje posve razumnom.
Oh, slatka osveto. Oporavak je dugoročni plan, ulog koji se s vremenom isplati. Ali
odmazda je brzo moguća. Rosein prvi poriv bio je da učini nešto, bilo što, čime će razljutiti
svoju svekrvu. A na kugli zemaljskoj postoji samo jedna stvar koja će žene obitelji
Tchakhmakhchian razjediti još više od odar: Turčin!
Kako će samo biti zanimljivo očijukati sa zakletim neprijateljem bivšega supruga. Ali gdje
ćeš usred arizonske pustinje pronaći Turčina? Ne rastu na kaktusima, zar ne? Rose se
nasmijuljila, s izrazom duboke zahvalnosti na licu. Kakva krasna slučajnost da ju je sudbina
upravo upoznala s jednim Turčinom. Ili to nije bila slučajnost?
Pjevajući uz vrpcu, Rose je krenula dalje. No umjesto da se zaputi ravno svojim putem,
skrenula je ulijevo i kad se našla u susjednoj traci, punom brzinom pojurila u suprotnom
smjeru.

Primitivna ljubav, želim da bude kakva je bila,
Već u sljedećem trenutku, ultramarinski Jeep Cherokee 1984 našao se na parkiralištu
samoposluživanja Fry's.

Ne moram razmišljati, doveo si me do ruba

Ovo je zbogom za sve suze koje sam prolila...
Automobil se provezao u polukrugu, a zatim popreko do glavnog izlaza iz
samoposluživanja. Tek što Rose nije izgubila svaku nadu da će pronaći onog mladića, kad
ga je uočila kako strpljivo čeka na autobusnoj stanici s tričavom plastičnom vrećicom uz
noge.
“Hej, Mostapha!” povikala je Rose provirivši glavom kroz poluotvoreni prozor. “Trebaš
prijevoz?”
“Naravno, hvala.” Mustafa je kimnuo glavom i slabašno pokušao ispraviti njezin izgovor.
“Zovem se Mus-ta-fa...”
Kad je ušao u automobil. Rose se nasmiješila. “Mustapha, upoznaj moju kćerku
Armanoush... Ali ja je zovem Amy! Amy, ovo je Mustapha, Mustapha ovo je Amy...”
Dok je mladić sa širokim osmijehom promatrao usnulo dijete, Rose je pomno proučavala
njegovo lice ne bi li na njemu uočila tragove prepoznavanja, ali nije ih bilo. Stoga mu je
odlučila dati još jedan mig, ovaj put takav koji će mu više otkriti: “Puno ime moje kćerke je
Amy Tchakhmakhchian.”
Ako su te riječi izazvale ikakvo negativno prepoznavanje, na Mustafinom licu to se nije
vidjelo. Zato je Rose osjetila potrebu da ih ponovi, u slučaju da ih on prvi put nije shvatio:
“Armanoush Tchakh-makh-chi-an!”
Tek su tad mladićeve svijetlosmeđe oči trepnule, iako ne baš onako kako je Rose
očekivala.
“Chak-mak-chi-an... Çak-mak-çi...! Hej, to zvuči turski!”, sretno je uzviknuo.
“Pa zapravo, prezime je armenske” rekla je Rose. Najednom se osjetila nesigurnom.
“Njezin otac - hoću reći, moj bivši suprug...” Teško je progutala kao da se pokušava riješiti
kiselog okusa u ustima. “On je bio, hoću reći, on jest Armenac.” “Stvarno?” nehajno je
upitao.
Nije shvatio, zar ne?, upitala se Rose grickajući unutarnju stranu usnice. A onda se, kao da
izdiše potisnuti štucaj koji joj je dugo bujao u grlu, glasno nasmijala. Ali je sladak... jako
sladak... On će biti moja slatka osveta!, pomislila je.
“Slušaj”, rekla je Rose. “Ne znam voliš li meksičku umjetnost, ali sutra navečer se otvara
skupna izložba. Ako nemaš drugih planova, mogli bismo otići na nju i poslije nešto pojesti.”
“Meksička umjetnost...?” Mustafa je zastao.
“Oni koji su je već negdje vidjeli kažu da je stvarno dobra”, rekla je Rose. “Onda, što
kažeš... Bi li pošao sa mnom?” “Meksička umjetnost...!”, samouvjereno je ponovio Mustafa.
“Naravno, zašto ne?”
“Super.” Rose se razveselila. “Baš mi je drago da smo se upoznali, Mostapha”, rekla je,
ponovno iskrivivši njegovo ime. No ovaj put Mustafa nije osjetio potrebu da je ispravi.

3

ŠEĆER

"Je li to istina? Molim da mi netko kaže da to nije istina!”, uzviknuo je ujak Dikran
Stamboulian bučno otvorivši vrata i uletio u sobu u potrazi za nećakom ili nećakinjom, ili
ikim tko bi ga bio voljan utješiti. Tamne oči bile su mu pomalo izbuljene od uzbuđenja.
Imao je guste, duge brkove, lagano zavinute na krajevima, zbog kojih je izgledao kao da se
smješka čak i kad je bio ozbiljno srdit.

“Ujače, molim te smiri se i sjedni”, ne gledajući u njega promrmljala je teta Surpun,
najmlađa od sestara obitelji Tchakhmakhchian. Kao jedina u obitelji koja je bezrezervno
podržavala Barsamov brak s Rose, sad se osjećala krivom. A na takav samoprijekor nije
bila naviknuta. Profesorica humanističkih nauka na Sveučilištu Kalifornija u Berkeleyu,
Surpun Tchakhmakhchian bila je samouvjerena stručnjakinja za ženske studije, koja je
vjerovala da se svaki problem na ovome svijetu može prebroditi mirnim razgovorom i
razumom. Ponekad se zbog tog neobičnog uvjerenja osjećala usamljeno u tako
temperamentnoj obitelji kao što je bila njezina.

Dikran Stamboulian je učinio kako mu je rečeno i odvukao se do praznoga stolca žvačući
vrhove svojih brkova. Čitava se obitelj okupila oko starinskoga stola od mahagonija, koji je
sav bio prekriven hranom, iako nitko kao da nije ništa jeo. Blizankinje tete Varsenig
spokojno su spavale na sofi. Tu je bio i daleki rođak Kevork Karaoglanian jer je doletio iz
Minneapolisa na neko društveno događanje u organizaciji Zajednice armenske mladeži iz
okruga Bay. U protekla tri mjeseca Kevork je poslušno dolazio na svako događanje koje bi
ta skupina organizirala - dobrotvorni koncert, godišnji izlet, božićnu zabavu, zabavu
petkom navečer, godišnju zimsku gala proslavu, nedjeljni rani ručak i rafting utrku u korist
ekoturizma u Erevanu. Ujak Dikran je sumnjao da njegov zgodan nećak ne dolazi u San
Francisco tako često samo zbog predanosti društvenim događanjima, nego i zbog još
neobznanjene ljubavi prema nekoj djevojci koju je na njima upoznao.

Dikran Stamboulian je čeznutljivo promatrao hranu posluženu na stolu i posegnuo za
jogurtom, amerikaniziranim s previše kockica leda. U šarenim glinenim zdjelama različitih
veličina bilo je mnogo njegovih omiljenih jela: fassoulye pilaki, kadtn budu köfte, karntyarik,
netom pripravljen churek i na veliko oduševljenje ujaka Dikrana, bastirma. Iako se još
uvijek pjenio, srce mu se razgalilo od pogleda na bastirmu i posve rastopilo kad je uz nju
ugledao svoje najdraže jelo: burmu.

Usprkos činjenici da je oduvijek bio pod strogim prehrambenim nadzorom svoje
supruge, ujak Dikran bi svake godine svom zloglasnom trbuhu dodao novi sloj sala, kao
stablo koje svake godine svome deblu pridoda jedan god. Sad je bio zdepast i krupan
muškarac koji nije imao ništa protiv privlačenja pozornosti na obje te činjenice. Prije dvije
godine ponuđena mu je uloga u reklami za tjesteninu. Glumio je razdraganog kuhara
kojemu ništa nije moglo pokvariti raspoloženje, čak ni kad ga je ostavila zaručnica, budući
da je još uvijek imao svoju kuhinju i mogao skuhati složenac od špageta. U stvarnome
životu, jednako kao i u toj reklami, ujak Dikran je bio iznimno veseo muškarac i svaki put
kad bi netko od njegovih brojnih poznanika želio ilustrirati klišej prema kojemu su debeli
ljudi veseliji od mršavih, spomenuo bi njegovo ime. Samo što danas ujak Dikran nije bio
kao inače.

“Gdje je Barsam?”, upitao je ujak Dikran posegnuvši za köfte s hrpe. “Zna li što njegova
žena smjera?”

“Bivša žena!”, ispravila ga je teta Zarouhi. Kao netom zaposlena učiteljica u osnovnoj
školi koja se po čitav dan hrva s neposlušnom djecom, morala je ispraviti svaku pogrešku
koju bi čula.

“Da, bivša! Samo što ona to ne priznaje! Kažem vam, ta ženska je luda. Ona to radi
namjerno. Ne zvao se ja više Dikran, ako Rose to ne radi samo kako bi nas uzrujala. Nađite
mi drugo ime!”

“Ne treba ti drugo ime”, utješila je ujaka teta Varsenig. “Nema nikakve dvojbe da ona to
čini namjerno...”

“Moramo spasiti Armanoush”, prekinula ju je baka Shushan, glavarica obitelji. Ustala je
od stola i polako se odvukla do svog naslonjača. Iako je bila divna kuharica, nikad nije
imala veliki apetit i odnedavna je, pobojavale su se njezine kćerke, na neki način uspijevala
preživljavati od samo jedne šalice hrane dnevno. Bila je niska, koščata žena s izvanrednom
snagom da izide na kraj i s mnogo strašnijim situacijama nego što je ova, a iz njezinog je
profinjenog lica zračila sposobnost. Njezino odbijanje da prizna poraz bez obzira na sve,
njezino nepokolebljivo uvjerenje da je život uvijek muka, ali ako si Armenac i trostruko
teža, i njezina sposobnost da pridobije svakoga na koga naiđe zbunjivali su mnoge u
njezinoj obitelji.

“Ništa nije tako važno kao dobrobit toga djeteta”, promrmljala je baka Shushan gladeći
srebrni privjesak Svetoga Antuna koji je uvijek nosila oko vrata. Svetac zaštitnik
izgubljenih stvari u prošlosti joj je mnogo puta pomogao da se nosi sa gubicima u životu.

To rekavši, baka Shushan je uzela svoje pletače igle i sjela. S igala su visile prve očice
nebeskomodre dječje dekice s inicijalima A.K. izvezenim na rubu. Na trenutak je zavladala
šutnja dok su svi u prostoriji promatrali kako njezini prsti ljupko barataju iglama. Pletenje
bake Shushan na obitelj je djelovalo kao skupna terapija. Siguran i ravnomjeran ritam
svake očice smirio bi sve promatrače i imali bi osjećaj da se, dokle god baka Shushan plete,
nemaju čega bojati i da će na kraju sve biti u redu.

“Imaš pravo. Sirota mala Armanoush”, rekao je ujak Dikran, koji bi u svakoj obiteljskoj
razmirici redovito stao na Shushaninu stranu, znajući da se sa svemogućim glavaricama
obitelji ne treba prepirati. Ujak Dikran je malo tišim glasom upitao: “Što će biti s tim
nevinim janješcem?”

Prije no što je itko mogao odgovoriti na njegovo pitanje, začulo se zveckanje na pragu i
netko je otključao vrata. Ušao je Barsam, blijedoga lica, zabrinutog pogleda iza naočala sa
širokim okvirima.

“Ha! Vidi tko je došao!”, rekao je ujak Dikran. “Gospodine Barsame, tvoju će kćerku
odgajati Turčin, a ti se ponašaš kao da se ništa ne događa... Amot!"

“Što ja tu mogu?”, tugaljivo je odgovorio Barsam Tchakhmakhchian, okrećući se ujaku.
Očima je potražio ogromnu reprodukciju Mrtve prirode s maskama Martirosa Saryana na
zidu, kao da se negdje na toj slici krije odgovor koji mu je potreban. No mora da na njoj nije
naišao ni na kakvu utjehu jer je, kad je ponovno progovorio, njegov glas zvučao jednako
očajno kao ranije. “Nemam se prava miješati. Rose je njezina majka.” “Aman! Kakva majka!”
nasmijao se Dikran Stamboulian. Za muškarca njegove veličine imao je neobično kreštav
smijeh - te je pojedinosti obično bio svjestan i uspijevao je kontrolirati, osim kad je bio pod

stresom.
“Što će to nevino janješce reći svojim prijateljima kad odraste? Otac mi je Barsam

Tchakhmakhchian, praujak Dikran Stamboulian, njegov otac je Varvant Istanboulian, ja
sam Armanoush Tchakhmakhchian, čitavo moje obiteljsko stablo je Nešto Neštian, i unuka
sam preživjelih genocida kojima su turski koljači 1915. godine pobili čitave obitelji, ali
meni je mozak ispran tako da ne priznajem taj genocid jer me je odgojio Turčin po imenu
Mustafa! Kakva je to šala?... Ah, marnim khalasim!”

Dikran Stamboulian je zašutio i pomno se zagledao u nećaka kako bi provjerio učinak
svojih riječi. Barsam je stajao kao skamenjen.

“Idi, Barsame!”, uzviknuo je ujak Dikran, ovaj put glasnije. “Odleti već večeras u Tucson i
prekini tu komediju prije nego što bude prekasno. Razgovaraj sa svojom ženom. Haydeh!”
“Bivšom ženom!” ispravila ga je teta Zarouhi, posluživši se komadom burme. “Ah, ne bih
smjela ovo jesti. Ima previše šećera. Previše kalorija. Mama, zašto ne iskušaš umjetna
sladila?”

“Zato što u moju kuhinju neće ući ništa umjetnoga”, odgovorila je Shushan
Tchakhmakhchian. “Slobodno jedi dok u starosti ne dobiješ dijabetes. Sve ima svoje
vrijeme.”

“Baš, pretpostavljam da mi je još uvijek sezona šećera .” Teta Zarouhi joj je namignula, ali
se odvažila pojesti samo pola burme. Još uvijek žvačući, obratila se bratu: “Uostalom, što
Rose uopće radi u Arizoni?”

“Pronašla je posao”, monotono je odgovorio Barsam.
“Da, i to kakav posao!” Teta Varsenig dotaknula je hrbat nosa. “Kog vraga misli da radi,
nadijeva tortilje kao da je siromašna kao crkveni miš? Ona to radi namjerno, znate. Želi da
cijeli svijet nas okrivljuje i da misle da joj ne dajemo alimentaciju za dijete. Odvažna
samohrana majka bori se protiv nepovoljnih okolnosti! Tu ulogu ona pokušava igrati!”
“Armanoush će biti sasvim dobro”, promrmljao je Barsam nastojeći ne zvučati
beznadežno. “Rose je ostala u Arizoni jer se želi vratiti na koledž. Posao u studentskoj
kantini samo je privremen. Prava želja joj je postati nastavnica. Želi provoditi vrijeme s
klincima. U tome nema ničeg lošeg. Sve dok je ona u redu i dobro brine o Armanoush,
kakve ima veze s kime izlazi?”
“U pravu si, ali si i u krivu”, progovorila je teta Surpun povukavši noge ispod stolca na
kojemu je sjedila i promeškoljivši se, a oči joj najednom okrutnule od ciničnosti. “U
idealnom svijetu mogao bi reći, eto, takav je život, nas se to ne tiče. Ako ne cijeniš svoju
povijest i podrijetlo, ako nemaš sjećanja ni osjećaj odgovornosti, i ako živiš isključivo u
sadašnjosti, naravno da to možeš tvrditi. Ali naša prošlost živi u sadašnjosti, a naši preci
dišu kroz našu djecu i ti to znaš... Sve dok Rose ima tvoju kćerku, imaš svako pravo miješati
se u njezin život. Posebice kad počne izlaziti s Turčinom!”
Budući da se nikad baš nije snalazila u filozofskim govorima i da joj je izravnost bila
draža od intelektualnog žargona, umiješala se teta Varsenig: “Barsame, dragi, pokaži mi
molim te Turčina koji govori armenski.”
Umjesto odgovora, Barsam je postrance pogledao sestru. Teta Varsenig je nastavila: “Reci
mi koliko je Turaka ikad naučilo armenski. Nijedan! Zašto su naše majke učile njihov jezik,
a ne obratno? Zar nije jasno tko je nad kime vladao? Iz Središnje Azije je samo šačica

Turaka, nije li? A već u sljedećem trenutku evo ih posvuda! Što se dogodilo s milijunima
Armenaca koji su već bili ondje? Bili su asimilirani! Masakrirani! Postali siročad!
Deportirani! A zatim zaboravljeni! Kako možeš dati svoju vlastitu kćerku onima koji su
odgovorni što nas je danas toliko malo i što toliko patimo? Mesrop Mashtots bi se okrenuo
u grobu!”

Odmahujući glavom, Barsam je i nadalje šutio. Kako bi ublažio jad svojega nećaka, ujak
Dikran je započeo priču.

“Ode jedan Arap brijaču na šišanje. Nakon šišanja, hoće platiti, ali brijač kaže, “Ne dolazi u
obzir, ne mogu primiti vaš novac. Usluga je besplatna.” Arap se ugodno iznenadi i ode iz
brijačnice. Sljedećeg jutra, kad brijač otvori radnju, pred vratima pronađe pisamce zahvale
i košaru datulja.”

Jedna od blizankinja koje su spavale na sofi sad se promeškoljila i samo što nije
zaplakala.

“Narednoga dana istome brijaču dođe na šišanje jedan Turčin. Nakon šišanja, pokuša
platiti, ali brijač ponovno kaže, “Ne mogu prihvatiti vaš novac. Usluga je besplatna.” Turčin
se ugodno iznenadi i ode iz brijačnice. Sljedećega jutra, kad brijač otvori radnju, pred
vratima pronađe pisamce zahvale i kutiju lokuma.”

Probuđena sestrinim pokretima, druga je blizankinja zaplakala. Teta Varsenig joj je
odmah pritrčala i uspjela je umiriti dodirnuvši je prstima.

“Zatim je narednoga dana na šišanje došao jedan Armenac.
Nakon sisanja, htio je platiti brijaču, ali se brijač usprotivio
- “Oprostite, ne mogu prihvatiti vaš novac. Usluga je besplatna.” Armenac ugodno
iznenađen ode iz brijačnice. Sljedećega jutra, kad brijač otvori radnju... pogodite što ga
čeka?”
“Paket burme?" predložio je Kevork.
“Ne! Desetak Armenaca koji su došli na besplatno šišanje!”
“Zar nam želiš reći da smo škrt narod?” upitao je Kevork.
“Ne, ti mlada neznalice”, odgovorio je ujak Dikran. “Pokušavam samo reći da mi brinemo
jedni o drugima. Ako vidimo nešto dobro, odmah to podijelimo sa svojim prijateljima i
rođacima. Upravo je zbog tog kolektivnog duha armenski narod i uspio preživjeti.”
“Ali kažu i ovo, “Kad se dva Armenca nadu zajedno, stvore tri različite crkve” nije
popuštao rođak Kevork.
“Das mader's mom’ri, noren koh chi m’nats” progunđao je ujak Dikran, prebacivši se na
armenski kao i uvijek kad bi nekome mladome pokušao očitati bukvicu, ali mu to ne bi
pošlo za rukom.
Budući da je razumio samo kućni armenski, ali ne i novinski armenski, Kevork se
nasmijuljio, možda malo previše nervozno, kao da želi prikriti činjenicu da je shvatio prvu
polovicu rečenice, ali mu je ostatak promaknuo.
“Oglani kizdirmayasin" Baka Shushan je izvila obrvu obrativši im se na turskome, kao i
uvijek kad bi nekome starijem u prostoriji željela izravno prenijeti poruku, a da je mladi ne
razumiju.

Shvativši poruku, ujak Dikran je teško uzdahnuo, kao dječarac kojega je prekorila majka,
i vratio se za utjehu burmi. Uslijedila je tišina. Svi i sve - trojica muškaraca, tri generacije
žena, mnoštvo sagova kojima je bio urešen pod, starinska srebrnina u komodi, samovar na
bifeu, videokaseta u videorekorderu (Boja mogranja), kao i brojne slike i ikona Molitve
Svete Ane i poster planine Ararat prekrivene neokaljanim bijelim snijegom - nakratko je
utihnulo kad je prostorija nakratko zablistala pospanim svjetlom tek upaljene ulične
svjetiljke ispred kuće. Duhovi prošlosti bili su sa njima.

Ispred kuće se zaustavio i parkirao neki automobil, prednjim svjetlima panirajući
unutrašnjost prostorije, osvjetljavajući slova u pozlaćenom okviru na zidu: ZAISTA,
KAŽEM VAM: ŠTO GOD SVEŽETE NA ZEMLJI, BIT ĆE SVEZANO I NA NEBESIMA, I ŠTO
GOD RAZRIJEŠITE NA ZEMLJI, BIT ĆE RAZRIJEŠENO I NA NEBESIMA. MATEJ 18:18

Prošao je još jedan tramvaj zvoneći, prevozeći bučnu djecu i turiste s Ruskoga brda u
Vodeni park, Pomorski muzej i na ribarski molo. Zvuci prometne gužve u San Franciscu
izlili su se u prostoriju i prenuli ih iz snatrenja.

“Rose u duši nije loša osoba”, odvažio se Barsam. “Nije joj bilo lako naviknuti se na naše
običaje. Kad smo se upoznali, bila je stidljiva cura iz Kentuckyja.”

“Kažu da je put do pakla popločan dobrim namjerama”, obrecnuo se ujak Dikran.
Ali Barsam se nije obazirao na njega, nego je nastavio. “Možete li zamisliti? Ondje čak ne
prodaju alkohol! Zabranjen je! Jeste li znali da je najuzbudljiviji događaj u Elizabethtownu
u Kentuckyju godišnji festival kad se svi obuku kao očevi osnivači Amerike?” Barsam je
podigao ruke kako bi naglasio smisao svojih riječi ili u očajničkoj molitvi zazvao Božju
pozornost. “A onda se spuste do središta grada gdje se susretnu s generalom Georgeom
Armstrongom Custerom!”
“Zato se nikad nisi ni smio oženiti njome”, tiho je zakokodakao ujak Dikran. Dosad je već
sav njegov bijes ishlapio i zamijenila ga je spoznaja da više nikako ne može ostati srdit na
svog najdražeg nećaka.
“Pokušavam reći da Rose nema multikulturalno podrijetlo”, primijetio je Barsam. “Kćerka
jedinica ljubaznog južnjačkog para koji oduvijek vodi istu željeznariju, živi životom maloga
gradića i najednom se nađe među brojnom i čvrsto povezanom katoličkom armenskom
obitelji u dijaspori. Ogromnom obitelji strašno bolne prošlosti! Kako možete od nje
očekivati da se sa svime time nosi sa lakoćom?”
“Ni nama nije bilo lako”, usprotivila se teta Varsenig, uperivši zupce svoje vilice u brata,
prije no što ih je zabola u novo köfte. Za razliku od majke, Varsenig je imala dobar apetit, a
s obzirom na količinu hrane koju bi svaki dan pojela i činjenicu da je nedavno rodila
dvojke, bilo je uistinu pravo čudo da je uspjela ostati tako vitka. “Kad samo pomislim da je
jedina hrana koju je znala pripremiti ona odvratna ovčetina s roštilja na pecivu! Svaki put
kad bismo došli u tvoju kuću, ona bi navukla onu prljavu pregaču i kuhala ovčetinu.”
Svi osim Barsama su se nasmijali.
“Oh, ali moram biti pravedna”, nastavila je teta Varsenig, zadovoljna reakcijom svoje
publike. “Svako toliko bi promijenila umak. Ponekad bi dobili ovčetinu s roštilja sa ljutim
Tex-Mex umakom, a ponekad s Creamy Ranch umakom... Kuhinja tvoje supruge bila je
pravo kraljevstvo raznolikosti!”
“Bivše supruge!” ponovno je ispravila teta Zarouhi.

“Ali i vi ste joj zagorčavali život”, - rekao je Barsam ne gledajući nikoga određenog. “Ne
zaboravite, prva armenska riječ koju je naučila bila je odar."

“Ali ona i jest odar” Ujak Dikran se zanjihao i pljesnuo nećaka po leđima. “Ako je odar,
zašto je ne bismo zvali odar?"

Potresen udarcem više nego ujakovim pitanjem, Barsam se odvažio dodati: “Neki u ovoj
obitelji zvali su je čak i Trn.”

“Što je u tome loše?” Teta Varsenig shvatila je to osobno, između zadnja dva zalogaja
chureka. “Ta si je žena trebala promijeniti ime iz Rose1 u Trn. Rose joj ne pristaje. Tako
slatko ime za toliko mnogo ogorčenosti. Da su njezini jadni tata i mama mogli i naslutiti
kakva će žena njihova kćerka ispasti, vjeruj mi, dragi moj brate, sami bi je nazvali Trn!”

“Sad je dosta šale!”
Bila je to Shushan Tchakhmakhchian. Njezin uzvik nije zvučao ni kao prijekor ni kao
upozorenje, ali je zbog nečega na sve nazočne djelovao i kao prijekor i kao upozorenje. Sad
se već sumrak pretvorio u noć i svjetlo u prostoriji promijenilo. Baka Shushan je ustala i
upalila kristalni luster.
“Trebamo spasiti Armanoush od zla, to je jedino što je važno”, tiho je rekla Shushan
Tchakhmakhchian, a brojne su bore na njezinome licu i tanke, ljubičaste žile na rukama
postale još uočljivije na jakom bijelom svjetlu. “To nevino janješce nas treba, jednako kao
što mi trebamo nju.”
Odlučnost na njezinome licu izblijedila je u pomirenost sa sudbinom kad je lagano
zatresla glavom i dodala: “Samo Armenac može shvatiti što znači biti tako drastično
smanjenoga broja. Smanjili smo se kao obrezano drvo... Rose može izlaziti s kojim god
muškarcem želi, ali njezina je kćerka Armenka i treba biti odgajana kao Armenka.”
Zatim se nagnula i s osmijehom rekla najstarijoj kćerki: “Daj mi, molim te, tu polovicu s
tvojega tanjura? Dijabetes ili ne, tko može odbiti burmu?”

1 Rose - na engleskome, ruža

4

PEČENI LJEŠNJACI

Asya Kazanci nije znala zbog čega neki ljudi toliko vole rođendane, ali ona ih je osobno
mrzila. Oduvijek. Možda je to njezino neodobravanje imalo neke veze sa činjenicom da bi
je, još otkad je bila malena djevojčica, za svaki njezin rođendan prisiljavale da jede uvijek
istu tortu - trokatnu tortu od karamelizirane jabuke (strašno slatke) s glazurom od tučene
kreme od limuna (strašno kisele). Zašto su njezine tetke mislile da će je obradovati tom
tortom nije imala pojma, budući da su o njoj od nje čule samo litaniju prosvjeda. Možda bi
jednostavno zaboravile. Možda bi svaki put izbrisale svako sjećanje na prethodni
rodendan. To je bilo moguće. Kazancijevi su bili obitelj sklona nikad ne zaboraviti tuđe
priče, ali svoje netragom izbrisati.

I tako je za svaki rođendan Asya Kazanci jela uvijek istu tortu i istodobno otkrivala nešto
novo o sebi. S tri je godine, na primjer, otkrila da može dobiti gotovo sve što poželi, pod
uvjetom da dobije napadaj bijesa. Međutim, tri godine kasnije, na šesti rođendan, shvatila
je da će biti bolje da prestane s napadajima bijesa jer bi se sa svakom novom epizodom
hirovitosti, iako bi njezinim zahtjevima bilo udovoljeno, njezino djetinjstvo produžilo. Kad
je napunila osam godina, saznala je nešto što je dotad samo slutila, ali nije bila sigurna: da
je kopile. Gledajući u prošlost, smatrala je da se za tu određenu informaciju zasluga ne bi
trebala pripisati njoj, budući da bi joj, da nije bilo bake Gülsüm, trebalo mnogo duže da je
otkrije.

Međutim, dogodilo se da su njih dvije toga dana ostale same u dnevnom boravku. Baka
Gülsüm je bila zabavljena zalijevanjem svojih biljaka, a Asya ju je promatrala, bojeći dječju
bojanku.

“Zašto razgovaraš s biljkama?”, željela je znati Asya.
“Biljke cvatu ako razgovaraš s njima.”
“Stvarno?” širom se smiješila Asya.
“Stvarno. Ako im kažeš da je zemlja njihova majka, a voda otac, one se obodre i
procvjetaju.”
Više ništa ne pitajući, Asya se vratila bojanju. Klaunu je kostim obojala narančastom
bojom, a zube zelenom. Tek što mu nije obojala cipele jarkocrvenom, zastala je i počela
oponašati baku. “Dušice, dušice! Zemlja je tvoja mamica, voda je tvoj tatica.”
Baka Gülsüm je hinila da ne primjećuje. Ohrabrena bakinom ravnodušnošću, Asya je
povećala dozu zadirkivanja.
Došao je red na afričku ljubičicu, najdraži cvijet bake Gülsüm. Zagugutala mu je, “Kako si
mi ti, dušice?” Asya je posprdno zagugutala, “Kako si mi ti, dušice?”
Baka Gülsüm se namrštila i napućila usnice. “Kako si predivno ljubičasta!” rekla je.
“Kako si predivno ljubičasta!”
Tad je baka Gülsüm čvrsto stisnula usne i promrljala, “Kopile.” Tu je riječ izgovorila tako
mirno da Asya nije odmah shvatila da se baka obraća njoj, a ne cvijetu.

Značenje te riječi Asya je shvatila tek godinu dana kasnije, negdje oko svog devetog
rođendana, kad ju je jedno dijete u školi nazvalo kopiletom. Zatim je, u dobi od deset
godina, otkrila da za razliku od svih ostalih djevojčica u razredu, ona u svome kućanstvu
nema muški uzor. Trebat će joj još tri godine da spozna da bi to moglo imati trajan učinak
na njezinu ličnost. Na četrnaesti, petnaesti i šesnaesti rođendan, otkrila je jednu za drugom
tri druge istine o svojemu životu: da druge obitelji nisu kao njezina i da neke obitelji mogu
biti normalne; da u njezinome podrijetlu ima previše žena i previše tajni o muškarcima koji
su nestali prerano i na previše neobičan način; i da, bez obzira koliko se ona trudila, nikad
neće biti lijepa žena.

Kad je napunila sedamnaest, Asya Kazana shvatila je i da u Istanbul ne pripada nimalo
više od onih znakova CESTA U IZGRADNJI ili ZGRADA U OBNOVI koje bi gradska vlast
privremeno postavila, ili magle koja bi se za tmurnih večeri spustila na grad, samo kako bi
se u osvit zore raspršila, nikamo ne vodeći, ni u što se ne nakupljajući.

Već sljedeće godine, točno dva dana prije osamnaestoga rođendana, Asya je poharala
kutiju s lijekovima u kući i progutala sve tablete koje je u njoj pronašla. Oči je otvorila u
krevetu oko kojega su stajale sve njezine tetke i Mala baka i baka Gülsüm, koje su je
primorale da popije mutne, smrdljive biljne čajeve, kao da već nije bilo dovoljno gadno što
su je natjerale da povrati sve što je imala u želucu. Osamnaestu je godinu života započela
otkrivajući daljnju činjenicu koja će biti pridodana njezinim prethodnim otkrićima: da je u
ovome čudnome svijetu samoubojstvo povlastica rijetka kao rubini i da s obitelji kao što je
njezina, ona ni u kome slučaju neće biti jedna od povlaštenih.

Teško je znati je li postojala ikakva veza između ovoga zaključka i onoga što je potom
uslijedilo, ali njezina je opsjednutost glazbom započela nekako baš tih dana. Nije to bila
neka apstraktna, sveobuhvatna ljubav prema glazbi općenito, pa čak ni sklonost
odabranim glazbenim žanrovima, nego upravo fiksacija jednim jedinim pjevačem:
Johnnyjem Cashom.

Znala je sve o njemu: bezbroj pojedinosti njegove putanje od Arkansasa do Memphisa,
imena prijatelja s kojima se opijao, njegove brakove, uspone i padove, njegove fotografije,
pokrete i, naravno, njegove stihove. Učinivši stihove pjesme “Thirteen” svojim životnim
geslom u dobi od osamnaest godina, Asya je zaključila da je i ona rođena u srcu bijede i da
će izazvati nevolju kamo god krenula.

Danas, na svoj devetnaesti rođendan, osjećala se zrelijom, u mislima zabilježivši još jednu
činjenicu svojega života: da je sad navršila dob koju je njezina majka imala kad ju je rodila.
Otkrivši to, nije bila sigurna što bi sa time učinila. Znala je samo da se odsad nadalje prema
njoj više nitko ne smije ophoditi kao prema djetetu.

Stoga je zagrmila: “Upozoravam vas! Ove godine ne želim rođendansku tortu!”
Zabacivši ramena, podbočila se rukama o bokove i na trenutak zaboravila da bi joj, uvijek
kad bi tako stajala, velike dojke došle u prvi plan. Da je to zamijetila, zacijelo bi se ponovno
pogrbila, budući da je mrzila svoja bujna prsa koja je smatrala još jednim genetskim
teretom naslijeđenim od majke.
Ponekad se uspoređivala s onim kriptičnim stvorenjem iz Kurana, Dabbetul Arzom,
divom ljudožderom kojemu je bilo određeno da izroni na Sudnji dan, s organima od kojih
je svaki uzet od druge životinje u prirodi. Jednako kao i to hibridno stvorenje, i ona je
nosila tijelo sačinjeno od nepovezanih djelova naslijeđenih od žena u obitelji. Bila je visoka,
mnogo viša od većine žena u Istanbulu, baš kao i njezina majka Zeliha, koju je također

zvala “teta”; imala je koščate, tankim žilicama prošarane prste tete Cevriye, nesnosno
šiljastu bradu tete Feride i slonovske uši tete Banu. Imala je izrazito napadan orlovski nos,
kakva su bila samo dva u povijesti svijeta - onaj sultana Mehmeda Osvajača i onaj tete
Zelihe. Sultan Mehmed je osvojio Konstantinopol - sviđalo se to vama ili ne, ta je činjenica
dovoljna da zanemarite oblik njegovoga nosa. A kad je riječ o teti Zelihi, toliko je
impozantna bila njezina ličnost i toliko privlačno njezino tijelo da nitko ne bi ni zamijetio
njezin nos - ili kad smo već kod toga, ijedan drugi dio nje - kao izvor nesavršenosti. No
budući da Asya u svojemu životopisu nije imala nijedno carsko postignuće, niti joj je
priroda podarila sposobnost da šarmira ljude, što će, zaboga, učiniti glede tog svog nosa?

Od svojih je rođakinja naslijedila i neke oku ugodne osobine. Kao prvo, kosu! Imala je
sitnokovrčavu, crnu, divlju kosu - teoretski, kao sve ostale žene u obitelji, ali u praksi samo
kao teta Zeliha. Disciplinirana srednjoškolska profesorica u teti Cevriye, na primjer, svoju
je kosu zatezala u čvrsti šinjon, a s tetom Banu se uopće nije mogla uspoređivati jer je ona
gotovo stalno na glavi nosila maramu. Teta Feride je mahnito mijenjala boju kose i frizuru
ovisno o raspoloženju. Baka Gülsüm je imala glavu bijelu kao pamuk, budući da joj je kosa
posijedila kao snijeg, a ona je odbijala bojati, tvrdeći da to ne bi bilo primjereno jednoj
starici. Međutim, Mala mama je bila odana crvenoj boji. Možda je njezina sve jača
Alzheimerova bolest djelovala na Malu mamu da zaboravi gomilu toga, uključujući i imena
svoje djece, ali do dana današnjega nijednom nije zaboravila obojati kosu kanom.

Naposljetku, na popis pozitivnih genetskih značajki, Asya Kazanci uključila je i
bademaste svijetlosmeđe oči (od tete Banu), visoko čelo (od tete Cevriye) i temperament
zbog kojega je bila sklona prebrzo eksplodirati, ali koji ju je ujedno, na neki čudan način,
držao živom (od tete Feride). Svejedno, mrzila je spoznaju da kako godine prolaze sve više
nalikuje njima. Uz iznimku jedne stvari: njihove sklonosti iracionalnosti. Žene iz obitelji
Kazanci bile su kategorički iracionalne. Prije nekog vremena, kako se ne bi ponašala kao
one, Asya je samoj sebi obećala da nikad neće skrenuti s puta svojega vlastitoga
racionalnog, analitičkog uma.

U doba kad je napunila devetnaest godina, Asya je bila mlada žena tako duboko
potaknuta željom da potvrdi svoju individualnost da je postala sposobnom za najčudnije
pobune. I zato se, kad je ponovila svoj prigovor torti, ovaj put još gorljivije, iza njezinoga
bijesa skrivao jedan dublji razlog: “Nemojte mi više peći glupe kolače!”

“Prekasno, gospođice. Već je pečen”, odgovorila je teta Banu, dobacujući Asyji pogled
preko netom okrenute osmice zemlje. Ukoliko sljedeće tri karte ne budu izrazito
obećavajuće, špil tarot karata na stolu kreće u smjeru kobnog predznaka. “Ali hini da ne
znaš ništa o tome, inače će se tvoja jadna mama uzrujati.

Mora biti iznenađenje!”
“Kako bi nešto tako predvidljivoga moglo biti iznenađenje?”, progunđala je Asya. Dosad
je već i predobro znala da biti pripadnica obitelji Kazanci između ostaloga znači vjerovati u
alkemiju apsurda, koja stalno preobražava glupost u svojevrsnu logiku kojom možeš
uvjeriti svakoga, a uz malo dodatnoga truda, čak i samu sebe.
“U ovoj kući sam ja ta koja bi trebala predskazivati i nagovještati, a ne ti.” Teta Banu je
namignula.
To je bila istina, barem u određenoj mjeri. Godinama radeći i razvijajući svoje
vidovnjačke sposobnosti, teta Banu je počela primati mušterije u kući i zarađivati
proricanjem. Gatalica bi se u Istanbulu u času. pretvorila u legendu. Ako je sreća na tvojoj

strani, dovoljno je da nekome uspješno prorekneš budućnost i već u sljedećem trenutku, ta
bi osoba postala tvoj najbolji klijent. A uz pomoć vjetra i galebova, za tebe bi se u gradu
pročulo tako brzo da bi već za tjedan dana pred tvojim vratima nastala gužva. Tako se i
teta Banu uspela na ljestvici umijeća proricanja i sa svakom prečkom postajala sve
glasovitija. Njezine su mušterije dolazile iz svih dijelova grada, djevice i udovice, mlade
djevojke i bezube starice, siromašne i imućne, svaka obuzeta svojim strepnjama i sve
izgarajući od želje da saznaju što im to sprema prevrtljiva Fortuna. U kuću su dolazile s
gomilom pitanja, a iz nje izlazile s dodatnima. Neke su izdašno plaćale kako bi izrazile
svoju zahvalnost ili u očekivanju da će podmititi Fortunu, ali bilo je i takvih koje ne bi
ispljunule ni novčića. Raznolike kakve su bile, mušterije su ipak imale jednu osnovnu
zajedničku karakteristiku: sve su bile žene. Onoga dana kad se okrstila gatarom, teta Banu
se zaklela da neće primiti nijednog muškog klijenta.

U međuvremenu je nekoliko stvarčica na teti Banu doživjelo radikalnu preobrazbu,
počevši od njezinoga izgleda. Na početku karijere vidovnjakinje, paradirala je po kući u
kričavo izvezenim grimiznim šalovima nehajno prebačenim preko ramena. Međutim,
šalove su ubrzo zamijenile marame od kašmira, a marame stole od pašmine, a stole labavo
vezani svileni turbani, uvijek crvenih nijansi. Nakon toga je teta Banu najednom objavila
odluku o kojoj je potajno razmišljala samo Allah zna koliko dugo: da se povuče od svega
materijalnog i ovozemaljskog i posve se posveti službi Božjoj. U tu je svrhu svečano izjavila
da je spremna proći kroz fazu pokore i napuštanja svih svjetovnih ispraznosti, baš kako su
to u prošlosti činili derviši.

“Ti nisi derviš”, jednoglasno su cinično izrecitirale njezine sestre, odlučne razuvjeriti je
od takvoga svetogrđa, nečuvenog u analima obitelji Kazanci. Zatim su sve tri počele iznositi
prigovore, svaka najnametljivije što je mogla.

“Ne zaboravi, derviši su se odijevali u grube vreće ili vunene halje, a ne u kašmirske
šalove”, upala joj je u riječ teta Cevriye, najsrcedrapateljnija od sviju.

Teta Banu je teško progutala slinu, osjećajući se nelagodno u svojoj odjeći i svome tijelu.
“Derviši su spavali na slami, a ne na ogromnim madracima punjenim perjem”, pridružila
se teta Feride, najsmušenija od sviju.
Teta Banu je nijemo stajala, pogledom vrludajući po sobi kako bi izbjegla kontakt očima
sa svojim ispitivačicama. Što ona tu može, križobolja joj postaje nesnosna kad ne spava na
posebnom krevetu.
“Uz to, derviši nisu imali strasti. Pogledaj se!” Bila je to teta Zeliha, najnekonvencionalnija
od sviju.
Željna obraniti se, teta Banu je krenula u protunapad.
“Nemam ih ni ja. Više ne. Ti su dani svršeni.” Zatim je svojim novim mističnim glasom
dodala: “Krenut ću u boj protiv svojih strasti i pobijedit ću!!!”
Kad god bi neka pripadnica obitelji Kazanci imala petlje učiniti nešto neobično, ostale bi
uvijek reagirale jednako, držeći se istoga cilja, koji bi se mogao sažeti kao: “Samo ti daj. Kao
da je nas briga.” Shodno tomu, tetu Banu nitko nije shvatio ozbiljno. Kad je zamijetila tu
sveopću sumnjičavost, teta Banu se zaputila u svoju sobu i tresnula vratima koja u
narednih četrdeset dana nijednom nije otvorila osim zbog brzih posjeta kuhinji i
kupaonici. Osim toga, jedini je put odškrinula vrata samo kako bi na njih prikačila
kartonski natpis: VI KOJI ULAZITE, NAPUSTITE SEBE!

Isprva je Banu pokušala uzeti sa sobom Pašu Trećega, koji je u to doba proživljavao svoje
zadnje dane na zemlji. Mora da je mislila da bi joj on mogao biti društvo u samotnoj pokori,
iako derviši nisu imali kućne ljubimce. No bez obzira koliko je ponekad znao biti
nedruštven, život pustinjaka za Pašu Trećega ipak je bio previše, jer su ga svjetovne
ispraznosti još uvijek itekako zanimale, počevši sa feta sirom i električnim gajtanima.
Nakon samo sat vremena u ćeliji tete Banu, Paša Treći kreštavo je zamijaukao i zagrebao
po vratima tako žestoko da ga je odmah pustila van. Izgubivši jedino društvo, teta Banu je
utonula u osamu i prestala govoriti, nijema i gluha za sve i svakoga. Ujedno se prestala
tuširati, češljati, čak i gledati svoju omiljenu sapunicu. Prokletstvo bršljana zaluđenosti -
brazilsku dramu u kojoj dobrodušna supermanekenka trpi svakojake izdaje od onih koje
najviše voli.

No pravi je šok nastupio kad je teta Banu, koja je oduvijek bila žena neizmjernog apetita,
prestala jesti sve osim kruha i vode. Bila je općepoznata po ljubavi prema ugljikohidratima,
posebice kruhu, ali nitko nikad nije pomislio da bi mogla živjeti od kruha. Kako bi je
namamile da se prepusti užitku, njezine su tri sestre davale sve od sebe, kuhale brojna jela,
ispunile kuću miomirisima slatkih deserta, pohane ribe i pečenoga mesa, često s mnogo
maslaca kako bi miris bio još intenzivniji.

Teta Banu se nije pokolebala. Dapače, još je čvršće prionula uz molitvu i suhi kruh.
Četrdeset dana i noći ostala je nedostupna pod istim krovom. Pranje posuda, pranje rublja,
gledanje televizije i tračanje sa susjedima - svakodnevne rutine postale su ispraznosti s
kojima nije željela imati nikakvoga posla. Tijekom dana koji su uslijedili, kad god bi njezine
tri sestre provjeravale kako je, zatekle bi je kako recitira Kuran Časni. Njezin je blaženi
bezdan bio toliko intenzivan da se otuđila od onih koje su je cijeli život poznavale. Zatim se,
ujutro četrdeset i prvoga dana, dok su sve ostale za stolom doručkovale sudžuk sa žara i
pečena jaja, Banu izvukla iz svoje sobe, s blistavim osmijehom na licu, tajanstvenom
iskrom u očima i poput trešnje crvenom maramom na glavi.

“Kakva ti je to žalost na glavi?”, bila je prva reakcija bake Gülsüm, koja je, ni mrvice ne
omekšavši nakon svih ovih godina, još uvijek nalikovala Ivanu Groznom.

“Odsad nadalje, glavu ću prekrivati kako mi vjera nalaže.”
“Kakva je to glupost?” namrštila se baka Gülsüm. “Turkinje su skinule veo prije devedest
godina. Neću dopustiti da ijedna moja kćerka izda prava koja je veliki glavni zapovjednik
Atatürk podario ženama u ovoj zemlji.”
“Da, žene su pravo glasa dobile 1934.” ponovila je teta Cevriye. “U slučaju da nisi znala,
povijest ide naprijed, ne natrag. Da si odmah skinula to sa glave!”
Ali teta Banu je nije poslušala.
Ostala je glave zamotane maramom i prošavši ispit tri P - pokore, padanja ničice i
pobožnosti - proglasila se proročicom.
Jednako kao i njezin izgled, i njezine su tehnike vidovnjaštva kroz njezinu psihičku
putanju podvrgnute dubokoj preobrazbi. Isprva je svojim mušterijama budućnost
proricala samo iz šalica kave, ali je s vremenom postupno počela primjenjivati nove i
izrazito nekonvencionalne tehnike, među kojima tarot karte, suhi grah, srebrne kovanice,
brojanicu, zvonca na vratima, umjetne bisere, prave bisere, oceanske oblutke - bilo što,
samo da donese vijesti iz nadnaravnog svijeta. Ponekad bi strastveno razgovarala sa
svojim ramenima na kojima su, tvrdila je, sjedila dva nevidljiva džina i mahala nogama.

Dobar duh na desnome ramenu, a zloduh na lijevome. Iako je oboma znala imena, kako ih
ne bi glasno izrekla, jednostavno ih je zvala jednoga gospođa Slatka, a drugoga gospodin
Gorki.

“Ako ti je na lijevome ramenu zloduh, zašto ga ne otreseš?” jednom je Asya upitala tetu.
“Zato što nam je ponekad svima potrebno društvo zla”, bio je odgovor.
Asya se pokušala namrštiti i zakolutala očima, ali su obje te geste polučile samo da
izgleda djetinjasto. Zazviždala je melodiju jedne pjesme Johnnyja Casha, koje bi se prisjetila
pri raznim kreševima s tetama: “Zašto ja, Gospode, što li sam to učinio...”
“Što to zviždiš?” sumnjičavo je upitala teta Banu. Nije znala ni riječ engleskoga i gajila je
duboko nepovjerenje prema svakome jeziku na kojemu bi joj promaknulo nešto očito.
“Pjevala sam pjesmu koja kaže da bi mi ti kao najstarija teta trebala biti uzor i naučiti me
da razlikujem dobro i zlo. A ti mi, međutim, prodikuješ o nužnosti zla.”
“Da ti ja nešto kažem”, presudila je teta Banu pozorno promatrajući nećakinju. “Na
ovome svijetu postoje tako strašne stvari o kojima ljudi dobroga srca, Allah ih sve
blagoslovio, pojma nemaju. I to je savršeno u redu, vjeruj mi; u redu je da oni ne znaju za
takve stvari jer to dokazuje koliko su dobroga srca. Inače ne bi bili dobri, zar ne?”
Asya je morala potvrdno kimnuti. Na kraju krajeva, imala je osjećaj da bi i Johnny Cash
bio istoga mišljenja.
“Ali ako ikad nagaziš na minu pakosti, pomoć nećeš zatražiti ni od jednoga od tih ljudi.”
“I ti misliš da bih ja zatražila pomoć od pakosnog džina!” uzviknula je Asya.
“Možda hoćeš.” Teta Banu je odmahnula glavom. “Nadajmo se samo da nikad nećeš
morati.”
I to je bilo to. Više nikad nisu razgovarale o ograničenjima dobra i neophodnosti
beskrupuloznosti.
Baš negdje u to vrijeme teta Banu je ponovno preuredila svoje tehnike proricanja
budućnosti i prebacila se na lješnjake, najčešće pečene. Njezina je obitelj sumnjala da je
izvor ove novine, kao i većine drugih novina, vjerojatno bio čista slučajnost. Najvjerojatnije
je neka mušterija uhvatila tetu Banu kako proždire lješnjake, pa joj je ova ponudila najbolje
objašnjenje koje joj je palo na pamet: da iz njih čita budućnost. To su vjerovali svi u obitelji.
Svi ostali imali su različito tumačenje. Po Istanbulu se šuškalo da Banu, svetica kakva je
bila, od svojih potrebitih mušterija ne traži novac, nego ih moli da joj donesu samo šačicu
lješnjaka. Lješnjak je postao simbol njezine širokogrudnosti. U svakom slučaju, neobičnost
njezine tehnike samo je dodatno povećala njezinu već napuhanu slavu. “Majka lješnjak”
počeli su je nazivati, pa čak i “Šeik lješnjak”, nesvjesni u svojoj ograničenosti da žene ne
mogu nositi tu uvaženu titulu.
Zloduh, pečeni lješnjaci... iako se Asya Kazana s vremenom naviknula na te i ostale
ekscentričnosti, jedno na svojoj najstarijoj teti kao da nikako nije mogla prihvatiti: njezino
ime. Bilo joj je jednostavno nemoguće prihvatiti da bi se “teta Banu” mogla preobraziti u
“Šeik lješnjak” pa ju je, kad god bi imala mušterije u kući ili složila tarot karte na stol,
jednostavno izbjegavala. I zato se Asya, iako je savršeno čula zadnje riječi koje joj je teta
uputila, svejedno pretvarala da ne čuje. I ostala bi u blaženome neznanju da u tome
trenutku u dnevni boravak nije ušla teta Feride, s ogromnim ravnim pladnjem na kojemu
je svjetlucala rođendanska torta.

“Što ti radiš ovdje?” namrštila se teta Feride Asyji. “Ne bi trebala biti ovdje; imaš sat
baleta.”

E, to je bio još jedan okov oko Asyjinih gležnjeva. Poput brojnih turskih majki iz
srednjega sloja, koje su željele vidjeti kako njihova djeca briljiraju u svemu onome čime se
navodno djeca viših slojeva bave, tako je i nju njezina obitelj višeg srednjeg sloja primorala
na aktivnosti koje je nimalo nisu zanimale.

“Ovo je prava ludnica”, promrmljala je Asya sebi u bradu. Te su četiri riječi tih dana
postale njezina mantra i slobodno ih je ponavljala. Zatim je progovorila malo glasnije: “Ne
brini.- Zapravo, baš sam se spremala na odlazak.”

“Kakva je sad korist od toga?” prasnula je teta Feride pokazujući na pladanj. “Ovo je
trebalo biti iznenađenje!”

“Ona ove godine ne želi tortu”, umiješala se iz svojega kutka teta Banu i okrenula prvu od
tri pripremljene tarot karte. Bila je to Visoka svećenica. Simbol nesvjesne svijesti - vrata ka
mašti i skrivenim talentima, ali i ka nepoznatome. Napućila je usnice i okrenula sljedeću
kartu: Kula. Simbol burnih promjena, emotivnih provala i nagle propasti. Teta Banu je neko
vrijeme djelovala zamišljena. Zatim je okrenula i treću kartu. Izgledalo je da će ubrzo dobiti
posjetitelja, krajnje neočekivanog posjetitelja s druge strane oceana.

“Kako to misliš da ne želi tortu? Pa rođendan joj je, zaboga!”, uzviknula je teta Feride
naškubivši usne, s nekim srditim sjajem u očima. No mora da joj je u tom trenutku na
pamet palo nešto drugo jer se okrenula prema Asyji i zaškiljila. “Bojiš se da je netko
otrovao tortu?”

Asya ju je zapanjeno pogledala. Čak ni nakon svih ovih godina i bogatog neposrednog
iskustva, još uvijek nije uspjela razviti strategiju, onu zlatnu strategiju, koja će joj pomoći
da ostane mirna i pribrana pred ispadima tete Feride. Nakon što je godinama vjerno
boravila u “hebefreničnoj shizofreniji” teta Feride se nedavno preselila u paranoju. Što su
je više pokušavale vratiti u stvarnost, to je ona postajala paranoičnija i sumnjičavija glede
njih.

“Boji li se da je netko otrovao tortu? Naravno da je nitko nije otrovao, ti bezazlena
čudakinjo!”

Sve su se glave u sobi okrenule prema vratima na kojima je stajala teta Zeliha, sa
samtastom jaknom preko ramena, na cipelama s visokim potpeticama i upitnim izrazom
lica zbog kojega je izgledala dirljivo lijepa. Mora da se ušuljala u sobu i nijemo prisluškivala
njihov razgovor, osim ako nije razvila sposobnost da se materijalizira po volji. Za razliku
od većine Turkinja koje su možda u mladosti uživale u minicama i cipelama s visokim
potpeticama, Zeliha s godinama nije produžila ove prve i skratila druge. Odijevala se
napadno kao i uvijek. Godine su samo produbile njezinu ljepotu, iako su kod ostalih sestara
uzele svoj danak. Kao da je svjesna djelovanja svoje nazočnosti, teta Zeliha je ostala na
vratima i promatrala brižno izmanikirane nokte na rukama. Silno je pazila na svoje ruke
jer ih je koristila u poslu. Budući da joj se nisu sviđale birokratske institucije niti ikakav
zapovjedni lanac, i budući da je u sebi nosila previše ogorčenosti i bijesa, rano je shvatila
da će morati odabrati zanimanje u kojemu će moći biti neovisna i maštovita istodobno - i
ujedno, ako je moguće, nanositi malo bola.

Prije deset godina, teta Zeliha je otvorila salon za tetoviranje u kojemu je počela stvarati
zbirku originalnih uzoraka. Uz klasike umjetnosti tetovaže - grimizne ruže, leptire duginih

boja, srca nabrekla od ljubavi - i uobičajene kompilacije dlakavih kukaca, divljih vukova i
divovskih pauka, uvela je i vlastite uzorke nadahnute jednim osnovnim načelom:
proturječjem. Nudila je lica koja su bila napola muška i napola ženska, tijela koja su bila
napola ljudska i napola životinjska, stabla koja su bila napola u cvatu i napola sasušena...
Međutim, njezini uzorci nisu bili omiljeni. Klijenti su se svojim tetovažama željeli očitovati,
a ne svojim već nesigurnim životima dodati još jednu dvosmislenost. Njihove su tetovaže
morale izražavati neki jednostavan osjećaj, a ne apstraktnu misao. Dobro naučivši lekciju,
Zeliha je tad lansirala novi niz uzoraka, složenu zbirku slika koju je nazvala “gospodarenje
trajnim čemerom”.

Svaka tetovaža u ovoj posebnoj zbirci bila je smišljena tako da se odnosi samo na jednu
osobu: bivšu ljubav. Ostavljeni i očajni, povrijeđeni i bijesni donijeli bi fotografiju bivše
ljubavi koju su željeli zauvijek istjerati iz života, ali je iz nekog razloga nisu mogli prestati
voljeti. Teta Zeliha bi tad proučila fotografiju i pretražila mozak dok ne bi pronašla
životinju kojoj ta osoba nalikuje. Ostalo je bilo razmjerno lako. Nacrtala bi tu životinju i
zatim je istetovirala na tijelu očajne mušterije. Čitav je taj postupak bio u skladu sa
šamanističkim postupkom istodobnog pounutrenja i eksternalizacije osobnih totema. Kako
bi ojačao vis-a-vis svojega protivnika, moraš ga prihvatiti, dočekati s dobrodošlicom i
zatim preobraziti. Tako je bivša ljubav bila pounutrena - uštrcana u tijelo, ali istodobno i
eksternalizirana - ostavljena izvan kože. Jednom kad bi se bivša ljubav smjestila na tom
pragu između unutra i vani i vješto preobrazila u životinju, struktura moći između
ostavljenoga i ostavljača bi se promijenila. Sad se istetovirani ljubavnik osjećao
nadmoćnije, kao da se ključ duše bivše ljubavi nalazi u niegovim ili njezinim rukama. Čim
bi se dosegnula ova faza i bivša ljubav izgubila svoju privlačnost, oni koji pate od trajnoga
čemera najzad bi se riješili svoje opsesije, jer ljubav voli moć. Zato se samoubilački
zaljubljujemo u druge, ali smo rijetko u stanju uzvratiti ljubav onima koji su samoubilački
zaljubljeni u nas.

Kako je Istanbul grad slomljenih srdaca, teti Zelihi nije trebalo dugo da proširi posao i
postane legendom, naročito u boemskim krugovima.

Sad je Asya skrenula pogled kako više ne bi morala zuriti u majku, majku koju nikad nije
zvala “mama” i za koju se možda nadala da će je zadržati podalje bude li je “potetila”.
Obuzeo ju je nalet samosažaljenja. Kako li je neoprostivo nepravedno od Allaha što je
stvorio kćerku mnogo manje lijepu od vlastite majke.

“Zar ne shvaćate zašto Asya ove godine ne želi tortu?”, upitala je teta Zeliha dovršivši
pregled manikure. “Boji se da će se udebljati!”

Iako je i predobro znala kolika je ogromna pogreška pokazati srdžbu pred majkom, Asyja
je bijesno zaurlala: “Nije istina!”

Teta Zeliha se predala s vragolastim sjajem u očima. “U redu, dušo, ako ti tako kažeš.”
Tek tad je Asya primijetila pladanj koji je nosila teta Feride. Na njemu je bila velika
mesna lopta i još veća lopta tijesta. Za večeru će imati manti.
“Koliko vam puta moram reći da ne volim manti?", zagrmila je Asya. “Znate da sam
prestala jesti meso.” Vlastiti joj je glas zvučao čudno, promukao i tuđ.
“Rekla sam vam da se boji da će se udebljati.” Teta Zeliha je odmahnula glavom i
odmaknula pramen crne kose koji joj je pao preko lica.
“Zar nikad nisi čula za riječ vegetarijanac?" I Asya je odmahnula glavom, ali je odoljela

porivu da odmakne pramen kose s lica, iz straha da će oponašati majčine pokrete.
“Naravno da jesam”, odgovorila je teta Zeliha zabacivši ramena. “Ali ne zaboravi, draga

moja,” nastavila je tišim glasom za koji je znala da će se pokazati uvjerljivijim, “da si ti
jedna Kazancijeva, a ne vegetarijanka!”

Asya je teškom mukom progutala slinu, usta su joj se najednom osušila.
“A mi Kazancijevi volimo crveno meso! Što crvenije i masnije, to bolje! Ako mi ne
vjeruješ, pitaj Sultana Petoga, nije li tako. Sultane?” Teta Zeliha je nagnula glavu prema
predebelom mačku koji je ležao na svom baršunastom jastuku uz balkonska vrata.
Okrenuo se ka teti Zelihi stisnutim, zamućenim očima kao da je u cijelosti shvatio i odobrio
njezinu izjavu.
Iznova miješajući tarot karte, teta Banu je prekorila iz svog kutka: “U ovoj zemlji postoje
ljudi koji su tako očajno siromašni da ne bi ni znali kakvoga je okusa crveno meso, da nije
milostinje koju im dobrodušni muslimani podare tijekom svetkovine žrtve. Tad im je
jedina prilika za pristojan obrok. Idi i pitaj te siromašne duše što doista znači biti
vegetarijanac. Trebala bi biti zahvalna za svaki zalogaj mesa na svom tanjuru, jer je ono
simbol obilja.”
“Ovo je prava ludnica! Sve smo mi lude, bez iznimke.” Asya je ponovila svoju mantru,
samo što je ovaj put njezin glas bio natopljen porazom. “Moje dame, ja izlazim. Vi možete
jesti što vas je volja. Već kasnim na sat baleta!”
Nitko nije zamijetio da je riječ balet prezirno profrktala kao da je pljuvačka koju mora
ispljunuti, ali joj se istodobno gadi što taj poriv ne može potisnuti.

5

VANILIJA

Cafe Kundera bio je maleni kafić u uskoj, vijugavoj ulici na europskoj strani Istanbula. Bio
je to jedini bistro u gradu u kojemu nisi tratio energiju na razgovor i konobarima davao
napojnice za lošu uslugu. Kako i zašto je nazvan po čuvenome spisatelju, nitko nije sa
sigurnošću znao - manjak znanja dodatno je povećavala činjenica da u tome kafiću nije bilo
ničega, doslovce ničega, što bi podsjećalo bilo na Milana Kunderu, bilo na neki od njegovih
romana.

Na sve četiri strane nalazilo se na stotine okvira svih veličina i oblika, mnoštvo
fotografija, slika, crteža, toliko mnogo njih da bi čovjek lako mogao posumnjati da se
između njih zapravo ne nalaze zidovi. Čitav je prostor djelovao kao da je podignut od tih
okvira, umjesto od cigli. Na svakoj je fotografiji bez iznimke blistala slika neke ceste.
Širokih američkih autocesta, beskrajnih australskih prometnica, prometnih njemačkih
autobahnova, blještavih pariških bulevara, natrpanih rimskih bočnih uličica, uskih staza na
Machu Picchu, zaboravljenih karavanskih ruta u Sjevernoj Africi i karata drevnih
trgovačkih puteva uzduž Puta svile, tragovima Marka Pola - slika cesta bilo je iz svih
krajeva svijeta. Posjetitelji su bili savršeno sretni tim dekorom. Smatrali su ga korisnom
alternativom beskorisnim razgovorima koji nikamo ne vode. Kad god ne bi bili raspoloženi
za razgovor, odabrali bi jedan okvir, ovisno o kutu stola za kojime bi sjedili i gdje bi točno
toga određenoga dana željeli usmjeriti objektiv. Zatim bi prikovali mutan pogled na
odabranu sliku i malo pomalo otputovali u tu daleku zemlju, čeznući da su negdje daleko,
bilo gdje, samo ne ovdje. Sljedećeg bi dana putovali negdje drugdje.

Ma koliko daleko te slike mogle odvesti, jedno je bilo sigurno: nijedna nije imala nikakve
veze s Milanom Kunderom. Prema jednoj teoriji, kad se kafić tek otvorio, spisatelj se
slučajno zatekao u Istanbulu i na svom putu do nekog drugog odredišta, slučajno svratio na
kapućino. Kapućino baš i nije bio najbolji i Kunderi se nije svidio keks od vanilije koji je bio
poslužen uz njega, ali ubrzo je naručio još jedan i nešto čak i napisao, budući da ga nitko
nije uznemiravao, čak ni prepoznao. Tog je dana kafić kršten njegovim imenom. Druga je,
pak, teorija tvrdila da je vlasnik kafića bio Kunderin gorljiv čitatelj; progutavši sve njegove
knjige i dobivši autorov potpis na svaku od njih, odlučio je posvetiti lokal svom omiljenom
piscu. Ova bi tvrdnja bila uvjerljivija da vlasnik kafića nije bio sredovječni glazbenik i
pjevač koji je uvijek izgledao preplanuo i športski, i koji je toliko duboko prezirao tiskanu
riječ da se ne bi potrudio pročitati čak ni stihove pjesama koje je njegov sastav svirao
petkom navečer.

Pravi razlog zašto je bistro nazvan po Kunderi, tvrdio je protuargument, jest činjenica da
je ova točka u prostoru tek plod njegove zabludjele mašte. Taj kafić je izmišljeno mjesto
kojemu su redovni posjetitelji izmišljeni ljudi. Prije nekog vremena Kundera je, radeći na
novoj knjizi, počeo pisati o ovome mjestu, na taj mu način udišući život i zbrku, ali su ga
brzo zaokupili mnogo važniji projekti - pozivi, diskusije i književne nagrade - pa je u tom
grozničavom tempu s vremenom zaboravio ovu prljavu rupu u Istanbulu, za postojanje
koje je bio jedini odgovoran. Još otad se gosti i konobari u Cafeu Kundera bore s nekim
osjećajem praznine, muče se neutješnim futurističkim scenarijima, krevelje nad turskom
kavom posluženom u šalicama za espresso, čekaju svrhu u nekoj intelektualnoj drami u

kojoj će igrati glavnu ulogu. Među svim teorijama o postanku imena toga kafića, najviše je
pobornika imalo upravo ovo zadnje objašnjenje. Međutim, povremeno bi neki
novopridošlica ili netko kome je potrebna pozornost, istupio s novom teorijom i na
trenutak zatišja ostali bi mu gosti povjerovali, poigravali se s novom teorijom, dok im to ne
bi dojadilo pa bi potonuli natrag u svoje močvare mrzovolje.

Danas, kad se Karikaturist dipsoman počeo poigravati novom teorijom o imenu kafića,
svi njegovi prijatelji - pa čak i njegova supruga - osjetili su se primoranima pozorno ga
saslušati, u znak potpore što je najzad skupio hrabrosti učiniti ono što su ga svi oduvijek
preklinjali da učini; pridružiti se Anonimnim alkoholičarima.

Međutim, postojao je i drugi razlog zašto su svi za stolom bili suosjećajniji prema njemu
no inače. Danas je protiv njega po drugi put podignuta optužnica zbog vrijeđanja premijera
u karikaturama i ako na dan saslušanja sudac prihvati optužnicu, mogao bi dobiti do tri
godine zatvora. Karikaturist dipsoman bio je čuven po nizu političkih karikatura na kojima
je čitav kabinet prikazao kao stado ovaca, a premijera kao vuka u ovčjem ruhu. Sad kad mu
je zabranjeno korištenje te metafore, planirao je nacrtati kabinet kao čopor vukova, a
premijera kao šakala u vučjem ruhu. Bude li mu oduzeta i ta karikatura, smislio je
strategiju za izlaz; pingvine! Bio je odlučan nacrtati sve članove parlamenta kao pingvine u
frakovima.

“Evo moje nove teorije!”, rekao je Karikaturist dipsoman, nesvjestan suosjećanja koje je
pobudio i pomalo iznenađen tolikim zanimanjem svoje publike - pa čak i vlastite supruge.
Bio je krupan muškarac aristokratskog nosa, visokih jagodica, prodornih modrih očiju i
turobnog izraza usana. Odavno je upoznao bijedu i melankoliju. Međutim, nakon što se
potajno zaljubio u najnedostižniju ženu, njegova se potištenost udvostručila.

Promatrajući ga, bilo je teško zamisliti da je živio od duhovitosti i da su iza tog njegovog
mrzovoljnog lica izvirale najsmješnije šale. Iako je oduvijek bio zloglasni pijanac,
odnedavna su se njegovi problemi s alkoholom vinuli nebu pod oblake. Počeo se buditi na
sumnjivim mjestima na kojima nikad ranije nije bio. Međutim, kap koja je prelila čašu bila
je kad se rano jednoga jutra zatekao u dvorištu džamije, ispružen na ravnome kamenu za
pranje mrtvaca, na kojemu se očito onesvijestio nastojeći isplanirati vlastiti pogreb. Kad je
u zoru uspio otvoriti oči, mladi imam, koji je krenuo na jutarnju molitvu, stajao je pokraj
njega, šokiran što na kamenu mrtvih susreće neznanca koji hrče. Nakon toga su se prijatelji
Karikaturista dipsomana - pa čak i njegova supruga - toliko zabrinuli da su ga najzad
nagovorili da potraži profesionalnu pomoć i učini nešto više od vlastitoga života. Danas je
najzad bio na sastanku Anonimnih alkoholičara i svečano obećao da će se prestati opijati.
Zbog toga su se svi za stolom - pa čak i njegova supruga - obzirno naslonili kako bi saslušali
njegovu teoriju.

“Ovaj se kafić zove tako kako se zove zato što je riječ Kundera šifra. Srž pitanja nije kakvo
je ime, nego što ono nagovještava!”

“A što bi to moglo biti?”, upitao je Nenacionalist scenarist ultranacionalističkih filmova,
nizak muškarac upala lica, s bradom koju je bojao u pepeljastosivu od dana kad je zaključio
da mlade žene više vole zrele muškarce. Bio je pisac i tvorac jedne popularne televizijske
serije, Timur lavljega srca, o krupnom i snažnom nacionalnom junaku sposobnom samljeti
čitave bataljune neprijatelja u krvavu kašu. Kad bi ga pitali o njegovim kičastim
televizijskim serijama i filmovima, branio bi se tvrdnjom da je nacionalist po zanimanju, ali
istinski nihilist po odabiru. Danas se pojavio s novom djevojkom - pristalom ženom koja

plijeni poglede, ali bez velike dubine. To joj nije priznao, ali u muškim su krugovima imali
posebno ime za plitke ženske kao što je bila ona: “predjela” - ne glavno jelo, naravno, ali
dobre za užinu. Probirući oraščiće iz zdjelice na stolu, grohotom se nasmijao obgrlivši
svoju novu djevojku: “Hajde, red nam kakva je to šifra!”

“Dosada”, odgovorio je Karikaturist dipsoman ispuhnuvši dim. Kolutovi dima uzdizali su
se na sve strane dok su svuda naokolo ljudi pušili kao dimnjaci, i njegov se tanki pramičak
lijeno pridružio gustom, sivom oblaku što je lebdio nad stolom.

Jedini za stolom koji nije pušio bio je Kolumnist pritajeni homoseksualac. On je mrzio
miris dima. Svaki dan, čim bi stigao kući, odmah bi skinuo odjeću kako bi se riješio mirisa
dima iz Cafea Kundera. Međutim, nije prigovarao kad su drugi pušili. Niti je prestao dolaziti
u kafić. Dolazio je redovito i zato što je uživao biti dijelom ove šarolike skupine i zato što ga
je potajno privlačio Karikaturist dipsoman.

To ne znači da je Kolumnist pritajeni homoseksualac želio ikakav tjelesni odnos s
Karikaturistom. Već je pomisao na njega nagog bila dovoljna da mu kralježnicom prođu
srsi. Ovdje nije riječ o seksu, uvjeravao je samoga sebe, nego o srodnim dušama. Uz to,
dvije su mu velike prepreke priječile put. Kao prvo, Karikaturist dipsoman bio je strogo
heteroseksualan i vjerojatnost da će se promijeniti činila se neznatnom. Kao drugo, bio je
zaljubljen u onu zlovoljnu djevojku Asyju - što su dotad već primijetili svi osim nje.

Zato Kolumnist pritajeni homoseksualac nije gajio nimalo nade u vezu s Karikaturistom
dipsomanom. Samo mu je želio biti u blizini. Svako toliko, iznenada bi zadrhtao kad bi
karikaturist, posežući za čašom ili pepeljarom, slučajno dodirnuo njegovu ruku ili rame.
Ipak, željan uvjeriti svakoga da ga karikaturist nimalo ne zanima, ili bilo koji drugi
muškarac, kad je već o tome riječ, kolumnist se ponekad prema karikaturistu odnosio
suzdržano, i iz čista mira ocrnjivao njegova mišljenja. Priča je bila zamršena.

“Dosada”, zamijetio je Karikaturist dipsoman popivši kavu s mlijekom. “Dosada je sažetak
naših života. Iz dana u dan valjamo se u dosadi. Zašto? Zato što ne možemo otići iz ove
zečje rupe iz straha od traumatičnog susreta s vlastitom kulturom. Zapadni političari
pretpostavljaju da postoji kulturni jaz između istočne i zapadne civilizacije. Kad bi barem
bilo tako jednostavno! Pravi civilizacijski jaz je između Turaka i Turaka. Mi smo obična
gomila uljuđenih stanovnika velegrada okruženih sa svih strana seljačinama i prostacima.
Osvojili su čitav grad.” Postrance je pogledao prema prozorima, kao da se boji da bi ih
svjetina mogla zatući toljagama i topovskim kuglama.

“Ulice pripadaju njima, trgovi pripadaju njima, trajekti pripadaju njima. Svaki otvoreni
prostor je njihov. Možda će za nekoliko godina ovaj kafić biti jedino mjesto koje će nam
preostati. Naše zadnje oslobođeno područje. Svaki dan hrlimo ovamo kako bismo pronašli
utočište od njih. O, da, njih! Neka me Bog sačuva mog vlastitog naroda!”

“Govoriš poeziju”, rekao je Iznimno nedarovit pjesnik. Budući da je bio iznimno nedarovit
pjesnik, imao je naviku sve uspoređivati s poezijom.

“Zaglavili smo. Zaglavili smo između Istoka i Zapada. Između prošlosti i budućnosti. S
jedne su strane svjetovni modernisti, silno ponosni na režim koji su stvorili, ne smiješ ni
zucnuti riječ kritike. Imaju vojsku i pola države na svojoj strani. S druge su strane
konvencionalni tradicionalisti, toliko zaluđeni otomanskom prošlošću da ni pred njima ne
smiješ zucnuti ni riječ kritike. Oni na svojoj strani imaju širu javnost i preostalu polovicu
države. Što ostaje nama?”

Vratio je cigaretu natrag između blijedih, ispucalih usnica, gdje je ostala čitavo vrijeme
nastavljene jadikovke. “Modernisti nam kažu da krenemo naprijed, ali mi ne vjerujemo u
njihovu ideju napretka. Tradicionalisti nam kažu da se vratimo natrag, ali mi se ne želimo
vratiti ni njihovome idealnom poretku. Ukliješteni između te dvije strane, koračamo dva
koraka naprijed i jedan natrag, baš kao otomanski vojni orkestar! Samo što mi ne sviramo
nijedno glazbalo! Kamo uopće možemo pobjeći? Nismo čak ni manjina. Volio bih da smo
nacionalna manjina ili neki urođenički narod pod zaštitom povelje Ujedinjenih naroda. Tad
bismo barem imali neka osnovna ljudska prava. Ali nihilisti, pesimisti i anarhisti se ne
smatraju manjinom, iako smo izumrla vrsta. Sve nas je manje iz dana u dan. Koliko dugo
možemo preživjeti?”

To je pitanje teško visjelo iznad njihovih glava, negdje ispod onog oblaka dima. Supruga
karikaturista, nervozna žena okruglih, mračnih očiju, s previše zamjerki nagomilanih u
duši, a koja je pritom bila bolja karikaturistica od svojega supruga, ali mnogo manje
cijenjena od njega, zaškrgutala je zubima, razapeta između toga da uzme na zub svog
dvanaestgodišnjeg partnera, što bi itekako željela, i toga da bez obzira na sve podrži
njegovu mahnitost, što bi idealna supruga učinila. Jedno drugoga su iskonski mrzili, ali su
se bez obzira na to oboje svih ovih godina čvrsto držali svojega braka, ona s nadom u
osvetu, on iz nade da će postati bolje. Danas su govorili riječima i pokretima koje su jedno
drugome ukrali. Čak su im i karikature bile analogne. Crtali su izobličena tijela i smišljali
uvrnute dijaloge s deprimiranim ljudima u tužnim i sarkastičnim situacijama.

“Znate što smo mi? Mi smo šljam ove zemlje. Bijedna gnjecava kaša, ništa više od toga! Svi
osim nas opsjednuti su ulaskom u Europsku uniju, zaradom, kupovinom dionica,
zamjenom starog modela automobila novim i zamjenom stare djevojke novom...”

Onaj Nenacionalist scenarist ultranacionalističkih filmova nervozno se promeškoljio.
“Tu u sliku ulazi Kundera”, nastavio je Karikaturist dipsoman ne zamjećujući vlastiti gaf.
“Čitava zamisao lakoće prožima naše živote u obliku besmislene praznine. Naše postojanje
je kič, prekrasna laž, koja nam pomaže da prkosimo stvarnosti smrti i smrtnosti. Upravo to
je ono...”
No njegove je riječi prekinulo zveckanje zvončića kad su se vrata Cafea Kundera kao
vihor otvorila i ušla jedna djevojka, naizgled preumorna za svoje godine i bijesna kao ris.
“Hej, Asya!” doviknuo je scenarist kao da je ona željno očekivana spasiteljica koja će
okončati ovaj glupi razgovor. “Ovamo! Ovdje smo!”
Asya Kazanci ponudila je poluosmijeh i nabrala čelo s izrazom koji je govorio, No, dobro,
mogu vam se nakratko pridružiti, ionako je svejedno, život je ionako koma. Polako, kao da je
osedlana nevidljivim bisagama inercije, prišla je stolu, ravnodušno pozdravila sve nazočne,
sjela i počela motati cigaretu.
“Što ti radiš ovdje u ovo doba? Zar ne bi trebala biti na baletu?” upitao je Karikaturist
dipsoman, zaboravivši svoj solilokvij. U očima mu je zatreperila briga - koju su zamijetili
svi osim njegove supruge.
“Baš tamo i jesam: na satu baleta. I upravo u ovome trenutku” - Asya je stavila duhan na
papirić - “izvodim jedan od najtežih skokova, s listovima spojenim u zraku u kutu između
četrdeset i pet i devedeset stupnjeva - cabriole!”
“Vau!” nasmiješio se karikaturist.