Elif Shafak - Kopile Istanbula

turnire?”
Ne znajući kako bi odgovorila na to zadnje pitanje, Asya se promeškoljila od nelagode na

svom sjedalu, ali je tad vozačevu pozornost ponovno privukao onaj žuti taksi. Iz mobitela
fanatika koji se naginjao kroz prednji prozor zazvonila je neka mehanička melodija. I
nadalje se jednom rukom držeći za taksi, i nadalje drugom rukom dirigirajući gradu,
krupni je huligan pokušao odgovoriti na poziv, zaboravljajući da za taj zadatak nema
slobodnu ruku. Izgubio je ravnotežu i zajedno s njome izgubio još dvije stvari: najprije
štapić bubnja, a zatim mobitel. Oboje su pali na tlo, tik ispred mrtvačkih kola.

Žuti se taksi naglo zaustavio, a mrtvačka kola zakočila upravo kad se udaljenost između
dva vozila smanjila na dlaku. Asya i Armanush poletjele su prema staklu kad se vozilo
nenadano zaustavilo i zatim istodobno provjerile lijes u stražnjem dijelu. Bio je čitav.

Vlasnik ispuštenih predmeta u hipu je iskočio iz taksija, i nadalje nasmiješen i pjevajući,
napola žutog, a napola crvenog lica blistavog od žara. Pogledao je iza sebe kao da se
ispričava prometu jer ih je sve zaustavio. Tek tad je zamijetio da se tik iza njih ne vozi
obično vozilo nego poput kadulje zelena mrtvačka kola, simbol smrti koji se zalijepio za
njih kao zlokobna sjena. Dugu je, napetu minutu muškarac samo stajao usred prometa, sa
zbunjenim izrazom lica. Najzad, kad je još jedan automobil pun navijača projurio pokraj
njega pjevajući himnu i kad je njegov prijatelj nestrpljivo lupio rukom po bubnju, sjetio se
dograbiti mobitel i štapić sa ceste. Zadnji put pogledavši lijes u mrtvačkim kolima, okrenuo
se i ušao natrag u taksi. Ovaj put nije ponovno provirio kroz prozor, već je ostao u vozilu,
pokoren.

Armanoush i Asya su se morale nasmiješiti.
“Mora da se bavite najštovanijim zanimanjem u ovome gradu”, objavila je Asya vozaču
koji je zajedno s njima promatrao čitav taj prizor. “Vaša sjena može preplašiti čak i
najusijanijeg, najzagrižljivijeg navijača.”
“Ne”, odgovorio je vozač. “Plaća je strašno slaba, nemaš osigurnine, ni socijalnog
osiguranja, nikakvog prava na štrajk, ništa. Nekoć sam vozio ogromne kamione, prijevoz na
duge pruge. Ugljen, naftu, butan, industrijsku vodu... što god želiš. Sve sam to prevozio.”
“Je li to bilo bolje od ovoga?”
“Šališ se? Naravno da je bilo bolje! Ukrcaš teret u Istanbulu i kreneš u neki drugi grad.
Nemaš šefa kojemu se treba ulagivati, nemaš nadzornika kojemu se treba ulizivati! Sam si
svoj gazda. Ako želiš, možeš se zaustavljati putem, pod uvjetom da gazda ne traži da
prebrzo dostaviš teret. U tom slučaju moraš voziti bez spavanja. Ali u svemu ostalom, bio je
to čist posao. Čist i dostojanstven. Nisi se nikome morao klanjati.”
Promet je počeo ubrzavati i vozač je ubacio u veću brzinu. Ubrzo je nogometna flota
skrenula prema stadionu.
“Zašto ste onda napustili taj posao?”, željela je znati Asya. “Zaspao sam za volanom. U
jednom trenutku sam jurio cestom, a već u sljedećem se začula strašna eksplozija, kao da je
sudnji dan i Allah nas sve doziva. Kad sam otvorio oči, zatekao sam se u kuhinji neke
straćare uz cestu.”
“Što kaže?”, šapnula je Armanoush.
“Vjeruj mi, ne bi željela znati”, šaptom joj je odgovorila Asya.
“Pitaj ga koliko mrtvaca prevozi svojim kolima dnevno.”

Kad je to pitanje prevedeno, vozač je odmahnuo glavom: “Ovisi o godišnjem dobu.
Proljeće je najgore; u proljeće ne umire mnogo ljudi. Ali onda dolazi ljeto, godišnje doba
kad ima najviše posla. Ako je preko trideset stupnjeva, postaje nam prilično gadno,
naročito starcima... Umiru kao muhe... Ljeti Istanbuljani masovno umiru!”

Zamišljeno je zašutio, ostavivši Asyju sa semantičkim teretom zadnje rečenice koju je
izgovorio. Zatim je pogledao na pješaka u smokingu koji je izvikivao naredbe u mobitel i
uskliknuo:

“Svi ovi bogataši! Ha! Zgrću novac čitavog života, a zašto? Kako glupo? Imaju li mrtvački
pokrovi džepove? Na kraju ćemo svi odjenuti pamučni mrtvački pokrov. To je to. Nikakvu
šik odjeću. Nikakav nakit. Možeš li u grob odjenuti smoking ili večernju haljinu? Tko drži
nebesa za te ljude?”

Asya nije imala nikakav odgovor koji bi mu ponudila, pa nije ni pokušavala.
“Ako ih nitko ne drži, kako uopće možemo živjeti pod ovim nebom? Ja ne vidim nikakve
nebeske stupove, a ti? Kako netko može igrati nogomet na ovim stadionima ako Allah kaže
“više ne držim nebo”?”
I dok je to pitanje i nadalje lebdjelo u zraku, skrenuli su za ugao i napokon stigli do
konaka Kazancijevih.
Teta Zeliha ih je čekala ispred kuće. Izmijenila je nekoliko riječi s vozačem i dala mu
napojnicu.
Volkswagen, metalik srebrni Alfa Romeo i Toyota Corolla bili su poredani jedan iza
drugoga ispred kuće. Izgleda da su svi stigli prije njih. Kuća je bila puna gostiju, svi su
čekali da lijes bude iskrcan.

***
Ušavši u kuću, Asya i Armanoush zatekle su pretrpan prostor, ispunjen isključivo
ženama. Iako se većina gošći okupila u dnevnome boravku na prvome katu, neke su se
nakratko raspršile i u druge sobe, ili kako bi bebi promijenile pelene ili kako bi prekorile
neko dijete, malo tračale ih molile, sad kad je vrijeme za poslijepodnevnu molitvu. Budući
da se nisu mogle povući ni u jednu sobu, djevojke su se zaputile u kuhinju, ali su u njoj
naišle na sve tete koje su šaputale o tragediji što ih je zadesila, pripremajući pladnjeve
ashurea koji će poslužiti.
“Sirota mama je shrvana. Tko bi pomislio da će sav ashure koji je skuhala za Mustafu biti
poslužen ljudima koji su ga došli oplakati?” rekla je teta Cevriye stojeći pokraj štednjaka.
“Da, i američka nevjesta je shrvana”, zamijetila je teta Feride, ne podižući pogled s
tajanstvene mrlje na podu. “Jadnica. Prvi put u životu dođe u Istanbul i izgubi muža. Kako
sablasno.”
Sjedeći za stolom i slušajući svoje sestre, teta Zeliha je pušeći tiho rekla: “Pa,
pretpostavljam da će se sad vratiti u Ameriku i ondje ponovno udati. Znate da Allah sve
udjeljuje tri puta. Ako se udala drugi put, mora se udati i treći put. Ali pitam se, nakon
jednog supruga Armenca i drugog Turčina, kakav će biti njezin treći odabir?”
“Žena je u koroti, kako možeš govoriti takve stvari?”, upitala je teta Cevriye.
“Korota je kao djevičanstvo.” Teta Zeliha je teško uzdahnula. “Trebalo bi je dati onome
tko je najviše zaslužuje.”

Zgranute ovime što su upravo čule, dvije su se tete lecnule u ošamućenoj zapanjenosti.
Upravo su u tom trenutku Asya i Armanoush ušle u kuhinju, praćene Sultanom Petim koji
je gladno mijaukao.

“Dođite, sestre, dajmo ovome mačku nešto za jelo prije nego što proždre sav ashure”,
rekla je teta Zeliha.

Tad se teta Banu, koja je zadnjih dvadesetak minuta radila za kuhinjskim pultom, kuhala
čaj, rezala limun i slušala raspravu nijednom ne upavši u riječ, okrenula prema svojoj
najmlađoj sestri i odlučila: “Imamo važnijih stvari.”

Teta Banu je otvorila ladicu, izvukla ogroman, sjajan nož, zgrabila glavicu luka koja je
ležala na pultu i prerezala je napola. Potom je uzela jednu polovicu luka i gurnula je prema
nosu tete Zelihe.

“Što to radiš?” teta Zeliha poskočila je na stolcu.
“Pomažem ti da plačeš, moja draga.” Teta Banu je odmahnula glavom. “Ne želiš da te naše
gošće vide ovakvu, zar ne? Ma koliko bila slobodnoga duha, čak i ti moraš proliti suzu ili
dvije u kući u kojoj je netko umro.”
S lukom ispod nosa, teta Zeliha je zatvorila oči, izgledajući kao neki avangardni kip koji
nema nikakve šanse biti izložen ni u jednom mainstream muzeju: Žena koja se nije mogla
rasplakati i glavica luka.

Teta Zeliha je otvorila svoje poput žada zelene oči i šmrcnula suzu. Luk je djelovao.
“Dobro!” Teta Banu je kimnula glavom. “Hajdemo, moramo sve u dnevni boravak. Gošće
se već zacijelo pitaju gdje su njihove domaćice, kako to da ostavljaju svog mrtvoga samog!”
Tako je rekla sestra koja je nekoć glumila “mamu” teti Zelihi, koja joj je pjevala
poluizmišljene uspavanke, hranila je keksima na kartonskim kutijama pretvorenim u
zamišljene stolove, pričala joj priče koje su uvijek završavale time da se lijepa djevojka
udala za kraljevića, mazila je i škakljala, sestra koja ju je nasmijavala kao nitko drugi.
“U redu!”, suglasila se teta Zeliha. “Idemo.”
I tako su laganim korakom krenule u dnevni boravak, četiri tete naprijed, a Armanoush i
Asya iza njih. Usklađenim koracima, ušle su u prostoriju punu gošći, prostoriju u kojoj se
nalazilo tijelo.
U kutu prostorije, svijetle plave kose prekrivene maramom, očiju natečenih od plakanja,
punašnog tijela pritiješnjenog neznankama, na jastuku na podu sjedila je Rose. Odmah je
kimnula glavom Armanoush i pozvala je k sebi.
“Amy, pa gdje si ti?” upitala je Rose, i ne pričekavši odgovor zasula je drugim pitanjima:
“Nemam pojma što se ovdje događa. Možeš li saznati što će one učiniti s njegovim tijelom?
Kad ga planiraju pokopati?”
Kako ni sama nije imala odgovore, Armanoush se samo približila majci i uhvatila je za
ruku. “Mama, sigurna sam da znaju što čine.”
“Ali ja sam njegova sup-ru-ga”, kolebala se Rose oko ove zadnje riječi, kao da počinje
sumnjati u to.
Polegle su ga na divan. Ruke su mu spojenih palčeva sklopile na grudima, na kojima je
ležao i težak list čelika kako se leš ne bi naduo. Dvije velike kovanice potamnjeloga srebra
stavile su mu na vjeđe kako se oči ne bi otvorile. Na usta su mu izlile nekoliko žlica vode iz

svete Mekke. Uz njegovu glavu, na mjedenom tanjuru, zapalile su komadiće štapića od
sandalovine. Iako nijedan prozor nije bio otvoren, čak ni odškrinut, dim u prostoriji bi
svakih nekoliko minuta oživio kao da ga rastjeruje neki nevidljivi povjetarac koji se
došuljava odnegdje iza zidova. Kad bi tako živnuo, dim bi u cik-caku obišao divan i najzad
se raspršio u sivkasti dašak. Ali povremeno bi dim slijedio određeni put, spuštajući se u sve
manjim krugovima sve bliže lešu, kao pljačkaška ptica koja se obrušava na svoj plijen na
zemlji. Miris sandalovine, kiseo i oštar kakav jest, postao je tako jak da su svima zasuzile
oči. Većini to nije smetalo; ionako su plakale.

U kutu je bio stiješnjen obogaljeni imam. Posve je zadubljen njihao gornji dio tijela,
glasno čitajući Kuran. U njegovoj recitaciji postojala je melodičnost, neki ritam koji se sve
više ubrzavao da bi naglo završio. Armanoush je pokušavala ne obraćati nimalo pozornosti
napadnoj oprečnosti imamovog sićušnog tijela i debljine žena kojima je bio okružen.
Jednako je revno pokušavala ne gledati prazninu gdje su trebali biti muškarčevi prsti.
Imam je na svakoj ruci imao samo jedan i pol prst. Bilo je nemoguće ne zapitati se što se
dogodilo. Je li tako rođen, ili su mu prsti odsječeni? Bez obzira na priču, necjelovitost
njegovoga tijela bila je jedan od razloga iz kojega su se sve ove žene osjećale tako opuštene
u njegovoj blizini. U njegovoj se nesavršenosti nalazio ključ njegove savršenosti, u
njegovom manjku cjelovitosti tajna njegove svetosti. Bio je duša pragova, i kao sve duše
pragova, imao je nešto sablasno. Bio je i muškarac i istodobno tako svet da ga nikako nisi
mogao smatrati muškarcem. Bio je sveti čovjek, a ipak tako obogaljen da nikako nisi mogao
ne uzeti u obzir njegovu smrtnost. Bez obzira na sve, obogaljenom imamu uopće nisu
trebali prsti da bi u mislima okretao stranice Kurana Časnoga. Pohranio ga je čitavoga u
pamćenju, svaki njegov stih.

Na kraju određenih stihova, imam je zastao na sekundu ili dvije, gutajući okus koji mu je
u ustima ostao od svih tih nepovredivih riječi. Zatim je počeo iznova recitirati. Upravo je taj
valoviti ritam ganuo srca žaliteljica; nijedna od njih nije razumjela ni riječ arapskoga. Čak i
kad bi se rasplakale, žene su uvijek pazile da ne plaču toliko glasno da bi nadjačale imamov
glas. Nisu, međutim, ni plakale pretiho, ni u kom slučaju ne zaboravljajući, čak ni na časak,
da je ovo mjesto na kojemu su sve nagurane ipak ölüevi.

Uz imama, na drugom najštovanijem mjestu, sjedila je Mala mama; njezino je majušno
tijelo izgledalo kao suha šljiva ostavljena na suncu, smežurana i naborana. Svaka
novopridošlica poljubila bi joj ruku i izrazila sućut, ali bilo je teško znati je li ih doista čula.
Većinom bi Mala mama pogledala svakoga tko bi joj poljubio ruku. Ali povremeno bi nekoj
od gošći odgovorila nizom pitanja. “Tko si ti, moja draga?”, ispitivala bi rođakinje ili
prijateljice od rane mladosti. “Gdje si ti čitavo ovo vrijeme?” “Da nisi nikamo otišla, zločesta
djevojko!” prekorila bi posvemašnje neznanke. A onda bi se, između neobičnih šutnji i
ušutkujućih primjedbi, njezino lice povuklo u potpunu bezizražajnost i trepnula bi od
kradomične panike. U tim trenucima ne bi uspijevala shvatiti zašto su svi ti ljudi u
njihovom dnevnom boravku i zašto toliko plaču.

Divan je bio nepomičan; žene su bile u stalnom pokretu. Divan je bio bijel; žene su
uglavnom bile u crnini. Divan je bio nijem; žene su sve govorile - kao da je činiti puku
suprotnost od mrtvih preduvjet za život. Ubrzo su sve nazočne žene skočile na noge i
poslušno pognule glave. Lica na oprezu od tuge i poštovanja, ali ujedno ljubopitljivosti,
promatrale su kako obogaljenji imam izlazi iz prostorije. Kad ga je ispratila do vrata, teta
Banu mu je poljubila ruke i mnogo mu puta zahvalila, nakon čega mu je dala napojnicu.

Čim je imam otišao, zrak je proparao prodoran krik. Ispustila ga je neka bucmasta žena

koju nitko nikad ranije nije vidio. Njezin je krik eskalirao u zaglušujućim decibelima, i već u
sljedećem trenutku, njezino je lice postalo grimizno, glas hrapav, a cijelo joj se tijelo treslo.
Toliko je jadno bilo njezino stanje, i toliko opipljiva njezina bol da su je ostale žene sa
strahopoštovanjem promatrale. Žena je bila narikača, unaprijed plaćena da dođe i plače u
kući preminuloga, da oplakuje muškarca kojega nijednom u životu nije vidjela. Njezin je
lelek bio toliko dirljiv da su se i ostale žene morale rasplakati.

Tako se zatekavši okružena jatom neznanki koje su naricale (u ovom joj je trenutku čak i
majka izgledala kao neznanka), Armanoush Tchakhmakhchian promatrala je kako se
vrtlog žena okreće i razdvaja. U savršenom skladu i sigurnim smjenama, gošće su
izmjenjivale sjedala s novopridošlicama. Kao ptice istoga jata, uspravno su sjedile na
naslonjačima, na kauču i na jastucima na podu, toliko blizu jedna drugoj da su im se
ramena dodirivala. Bez riječi su pozdravljale i glasno plakale; sve te žene koje su same
mogle biti beskrajno tihe, a ipak tako glasne dok zajedno tuguju. Do sad je već Armanoush
uočila i neka pravila obreda žalovanja: U kući se više nije kuhalo, na primjer. Umjesto toga,
svaka je gošća došla s pladnjem hrane; kuhinja je bila natrpana zdjelama i loncima. Nigdje
na vidiku nije bilo soli, mesa, pića, niti su se osjećali slasni mirisi pečenih jela. Jednako kao
mirisi, i zvukovi su bili pod nadzorom. Glazba nije bila dopuštena; ni televizor ni radio.
Razmišljajući o Johnnyju Cashu, Armanoush se osvrnula pogledom tražeći Asyju.

Uočila ju je kako sjedi na kauču s gomilom susjeda, visoko podigute glave, i rastreseno se
igra s uvojkom kose promatrajući mrtvo tijelo. I baš kad se spremala krenuti prema njoj,
Armanoush je vidjela kako teta Zeliha sjeda pokraj svoje kćerke i s nekim nedokučivim
izrazom lica šapuće joj nešto na uho.

***
Ondje je bio mrtvac, ležao je na divanu.
A među skupinom žena koje nisu prestajale lelekati i plakati, mirno je sjedila Asya, kojoj
je s lica nestajala boja.
“Ne vjerujem ti”, rekla je Asya ne gledajući majku.
“Ne moraš mi vjerovati”, promrmljala je teta Zeliha. “Ali najzad sam shvatila da ti
dugujem objašnjenje. I ako ti ga sad ne dam, neće biti druge prilike. On je mrtav.”
Asya je polako ustala i pogledala mrtvaca. Gledala ga je ustrajno i pozorno kako ne bi
zaboravila da je ovo tijelo oprano zelenim lovorovim sapunom i zamotano u trodijelni
pamučni pokrov, ovo tijelo koje je nepomično ležalo ispod čelične ploče i dvije kovanice
potamnjeloga srebra, ovo tijelo poprskano svetom vodom iz Mekke i namirisano
sandalovinom, njezin otac.
Njezin ujak... njezin otac... njezin ujak... njezin otac...
Podignula je pogled i pročešljala prostoriju dok nije ugledala tetu Zelihu koja je sad
sjedila straga, s bešćutnošću koju ni netom narezani luk ne bi mogao narušiti. Dok je Asya
razjapljenih usta promatrala svoju majku, sinulo joj je zašto se nije usprotivila da je kćerka
oslovljava “tetom”.
Njezina teta... njezina majka... njezina teta... njezina majka...
Asya je zakoračila prema mrtvome ocu. Jedan korak, pa još jedan, bliže. Dim je postao
gušći. Negdje u prostoriji. Rose je bolno jecala. Jednako kao i sve žene u beskrajnom lancu.
Sve su bile međusobno povezane u slijedu reakcije i ritma, priča svake pojedine od njih bila

je utkana u priče svih ostalih, bile toga njihove vlasnice svjesne ili ne. U svakom se leleku
nalazilo zatišje - ili je možda u svakoj zajedničkoj tuzi postojao netko tko ne može žalovati
s drugima.

“Baba.” promrmljala je Asya.
Na početku bijaše riječ, kaže islam, koja je prethodila svakom postojanju. Bilo kako bilo, s
njezinim je ocem bilo upravo suprotno. U početku bijaše odsuće riječi, koje je prethodilo
postojanju.

***

Jednom bijaše; jednom ne bijaše.

Davno, davno, u jednoj ne tako dalekoj zemlji, kad je sito bilo u slami, magarac gradski
izvikivač, a deva brijač... kad sam bio stariji od oca pa sam ljuljao njegovu kolijevku čuvši ga
da plače... kad je svijet bio okrenut naglavačke, a vrijeme krug koji se okretao i okretao tako
da je budućnost bila starija od prošlosti, a prošlost djevičanska kao netom zasijana polja...

Jednom bijaše; jednom ne bijaše. Stvorenja Božjih bješe u izobilju poput zrnevlja, a govoriti
previše smatralo se grijehom, jer bi mogao reći nešto što ne bi smio pamtiti i mogao bi
zapamtiti nešto što ne smiješ reći.

***
Kalijev cijanid je spoj bez boje, kalcijeva sol i vodikov cijanid. Izgleda kao šećer i izrazito
je topljiv u vodi. Za razliku od nekih drugih otrovnih spojeva, ima zamjetan miris.
Miriši na bademe. Gorke bademe.
Kad bi zdjelica ashurea bila ukrašena zrnima nara i kapljicama kalcijevog cijanida, bilo bi
teško uočiti njegovu nazočnost jer su bademi jedan od mnogobrojnih sastojaka ashurea.
“Što si to učinila, gospodarice?”, zakreštao je gospodin Gorki mrzovoljno se nacerivši,
kako se od njega i očekivalo. “Uplela si se u poredak svijeta!”
Teta Banu je stisnula usnice. “Jesam”, odgovorila je, a niz lice su joj se slijevale suze.
“Istina, dala sam mu ashure, ali on je taj koji ga je odabrao pojesti. Oboje smo zaključili da
je tako bolje, mnogo dostojanstvenije nego živjeti s teretom prošlosti. Bolje je tako, nego
ništa ne učiniti sa tim znanjem. Allah mi nikad neće oprostiti. Zauvijek sam prognana iz
svijeta kreposnih. Nikad neću otići u raj. Bit ću bačena ravno u plamen pakla. Ali Allah zna
da je u mojemu srcu malo kajanja.”
“Možda će čistilište zauvijek biti tvoje boravište”. Gospođa Slatka pokušala je ponuditi
malo utjehe, bespomoćno svjedočeći gospodaričinim suzama. “Što ćeš s onom malom
Armenkom? Hoćeš li joj otkriti tajnu njezine bake?”
“Ne mogu. To je previše. Osim toga, ne bi mi vjerovala.” “Život je slučajnost, gospodarice.”
Bio je to ponovno gospo din Gorki.
“Ne mogu joj ispričati tu priču. Ali, dat ću joj ovo.” Teta Banu je otvorila ladicu i izvukla
zlatni broš u obliku nara u kojemu su svjetlucala zrna rubina.
Baka Shushan, nekoć vlasnica ovoga broša, bila je jedna od onih prognanih duša kojima je
bilo suđeno usvojiti jedno ime za drugim, samo kako bi svako od njih sa svakom novom
fazom u životu napustila. Rođena kao Shushan Stamboulian, najprije je postala Shermin
626. Zatim je bila Shermin Kazanci, a nakon toga Shushan Tchakhmakhchian. Sa svakim

novim imenom koje je stekla, nešto se u njoj zauvijek izgubilo.
Riza Selim Kazanci bio je snalažljiv poslovni čovjek, požrtvovan građanin i na svoj način,

dobar suprug. Bio je dovoljno pronicav da se prebaci s izrade kotlova na izradu zastava na
početku republikanske ere, upravo u doba kad je nacija trebala sve više zastava kojima će
ukrasiti čitavu domovinu. Tako je postao jedan od najimućnijih poslovnih ljudi u Istanbulu.
Baš negdje u to vrijeme posjetio je ono sirotište, s namjerom da razgovara s ravnateljem
glede mogućeg poslovnog dogovora. Ondje, u nejasno osvijetljenom hodniku, ugledao je
preobraćenu Armenku, tek četrnaestgodišnjakinju. Nije mu trebalo dugo da otkrije da je
ona nećakinja čovjeka kojega je na svijetu najviše obožavao: gazde Levona - čovjeka koji ga
je podučio umijeću izrade kotlova i koji se brinuo za siromašnog dječaka kakav je Riza
nekoć bio. Sad je red na njemu da pomogne obitelji gazde Levona, pomislio je. A ipak, kad
ju je nakon brojnih posjeta napokon zaprosio, nije ga vodila dobrota, već ljubav.

Bio je uvjeren da ona može i da će s vremenom zaboraviti. Bio je uvjeren da će ona, bude
li on prema njoj blag i pun ljubavi i podari li joj dijete i veličanstven dom, malo pomalo
zaboraviti prošlost i da će njezina rana na kraju zacijeliti. Bilo je to samo pitanje vremena.
Žene ne mogu nastaviti nositi teret vlastitoga djetinjstva jednom kad i same rode dijete,
zaključio je. Zato je, primivši vijest da ga je supruga napustila i s bratom otišla u Ameriku,
isprva odbio vjerovati u to, a zatim je izbrisao. Shushan je nestala iz anala obitelji Kazanci, i
iz sjećanja svog vlastitoga sina.

Hoće li se zvati Levon ili Levent, Shushaninom sinu nije ništa značilo. S ovim ili onim
imenom, odrastao je u krutog muškarca. Koliko je ljubazan i pristojan bio izvan vlastite
kuće, toliko je bio okrutan prema svojoj djeci, četiri djevojčice i jednome dječaku.

Obiteljske priče isprepliću se na takve načine da ono što se dogodilo prije mnogo
generacija može imati učinak na naizgled nevažne pojedinosti sadašnjega trenutka.
Prošlost je sve samo ne prošla. Da Levent Kazanci nije odrastao u tako ogorčenog
zlostavljača, bi li njegov jedini sin, Mustafa, postao drugačija osoba? Da prije mnogo
generacija, 1915., Shushan nije postala siroče, bi li Asya danas još uvijek bila kopile?

Život je slučajnost, iako je ponekad potreban džin da to dokuči.
***

Kasnije poslijepodne, teta Zeliha izišla je u vrt. Budući da nije želio ući u kuću, Aram ju je
satima čekao ondje, odavno popušivši sve cigare.

“Donijela sam ti čaj”, rekla je. Proljetni im je povjetarac milovao lica, donoseći izdaleka
razne mirise mora, trave i cvijetova badema koji su u Istanbulu tek trebali procvjetati.

“Hvala ti, ljubavi”, odgovorio je Aram. “Kako dražesna čašica za čaj.”
“Sviđa ti se?” Teta Zeliha je okrenula čašicu u ruci, a lice joj se razvedrilo kad ju je
prepoznala. “Kako čudno. Znaš li što sam upravo shvatila? Ove sam čašice kupila prije
dvadeset godina. Kako neobično!”
“Što je tako neobično?”, upitao je Aram, u tom trenutku osjetivši kapljicu kiše.
“Ništa”, odgovorila je teta Zeliha, tišim glasom. “Samo, nikad nisam vjerovala da bi mogle
preživjeti ovoliko dugo. Uvijek sam se bojala da će se lako razbiti, ali pretpostavljam da, na
kraju krajeva, žive da bi ispričale priču. Čak i čaše za čaj!”
Nekoliko minuta kasnije, iz kuće je polako dotapkao Sultan Peti, punog trbuha, snenih
očiju. Obišao ih je i sklupčao se pokraj tete Zelihe. Neko je vrijeme djelovao posve

zaokupljen pomnim lickanjem šape, ali je onda zastao i prestrašeno se ogledao oko sebe
kako bi utvrdio što bi moglo biti to što je narušilo nepomućenost. Umjesto odgovora, na
njuškicu mu je pala mlaka kapljica. Za njom je uslijedila druga, ovaj put na njegovu glavu.
Mačak je polako ustao, krajnje nezadovoljan, i protegnuo udove prije nego što se zaputio
natrag u kuću. Još jedna kapljica. Ubrzao je korak.

Možda nije znao pravila. Jednostavno nije znao da ništa što sa neba padne proklinjati ne
smiješ.

A to uključuje i kišu.

www.crowarez.org
www.bosnaunited.net

ZAHVALE

Ovaj je roman napisan dok sam putovala između Arizone, New Yorka i Istanbula.
Zahvalna sam brojnim armenskim i turskim obiteljima koje su me dočekale raširenih ruku,
udomile me u svojim kućama, kuhale za mene i sa mnom podijelile svoje osobne priče,
unatoč tome što je teško prizvati bolnu prošlost. Posebice sam zahvalna bakama
Armenkama i Turkinjama, koje imaju gotovo prirodnu sposobnost prijeći upravo one
granice koje nacionalisti na obje strane uzimaju zdravo za gotovo.

Velika hvala Marly Rusoff i Michaelu Radulescu, mojim književnim agentima i dragim
prijateljima, na njihovoj neusporedivoj podršci, radu i dobrohotnosti. Hvala i Paulu
Slovaku na uredničkim savjetima, vjeri i ohrabrenju. Hvala Mugeu Goceku, Anne
Betteridge, Andrewu Wedelu i Diane Higgins na njihovom velikodušnom doprinosu.

Između turskog i engleskog izdanja ovoga romana 2006. godine, izvedena sam pred sud
zbog “ocrnjivanja turske nacionalne pripadnosti” prema članku 301 turskoga kaznenog
zakona. Optužbe koje su podignute protiv mene bile su posljedica riječi koje su u romanu
izgovorili neki od likova Armenaca; mogla sam dobiti kaznu zatvora od tri godine, ali
optužbe su nakon nekog vremena odbačene. Tijekom tog razdoblja, imala sam veliku sreću
primiti ogromnu podršku velikog broja ljudi, i prijatelja i neznanaca, raznih nacionalnosti i
vjera. Dugujem im više nego što se riječima može iskazati.

I najzad, kao i uvijek, zahvaljujem Eyupu, na njegovom strpljenju i ljubavi... jer je to što
jest...

Riječnik manje poznatih kadaif - orijentalna slastica od pečenih
pojmova tankih vlakana (rezanaca) jajčanog
tijesta prelivena ukuhanim šećerom
baba, babo - otac, tata
beđel - otkup od vojne obaveze Kibla - strana svijeta na kojoj je Kaba u
čurek - delikatesni kruh, pogača Meki a prema kojoj se muslimani okreću
kada obavljaju molitvu

konak - kuća, dom

lokum - vrsta orijentalnog slatkiša od
škroba, šećera i oraha

doima - nadjev od mljevenog mesa, riže i meze - zakuska izvan redovnih obroka,
začina kojim se pune paprike, luk, obično uz piće
tikvice, listovi vinove loze ltd.
mujezin - islamski vjerski službenik koji
derviš - islamski redovnik, pripadnik s minareta poziva vjernike na molitvu
nekog od muslimanskih vjerskih redova,
prakticira rad s vjernicima, ples, musaka - jelo od sjeckana mesa i povrća,
misticizam zapečeno u tepsiji; složenac

džin - nevidljivo duhovno biće, dobar ili namaz - muslimanska molitva, obavlja se
zao demon pet puta dnevno u određeno doba dana

ekmek kadaif - kadaif punjen ogar - vrsta psa, gonič podrijetlom iz
pistacijama, orasima ili nečim sličnim: Poljske
v.kadaif
sedžda - dio molitve(namaza) kada se
efendija - gospodin pada ničice i čelom dotiče tlo

hamam - javno kupatilo s toplom vodom sudžuk - sušena kobasica od goveđeg ili
ili parom ovčjeg mesa s puno začina

imam - islamski vjerski službenik šerijat - temeljni islamski vjerski zakon

inšalah - fraza "ako bog da" ud - arapska lutnja

Elif Shafak - turska je spisateljica rođena 1971. u Strasbourgu, u Francuskoj. Nagrađivana
je i jedna od najčitanijih turskih autorica. Njene su knjige prevedene na više od dvadeset
jezika. Napisala je devet knjiga od čega sedam romana. Piše na turskom i na engleskom.
Nakon književnog debija, priče Kem Göziere Anadolu slijedi njen prvi roman Pinhan (The
Sufi) nagrađen uglednom Mevlaninom nagradom 1998.. Slijede djela: Şehrin Aynalary
(Mirrors of the City); Mahrem (The Gaze) za koju je dobila "Union of Turkish Writers’
Prize" 2000.; Bit Palas (The Flea Palace) turski bestseler, te Med-Cezir knjiga eseja o rodu,
seksualnosti, mentalnoj getoizaciji i literaturi. Slijede dva romana koja piše na engleskome;
The Saint of Incipient Insanities te Kopile Istanbula (Baba ve Pig) koji je 2006. bio bestseler
u Turskoj. Nakon toga objavljuje autobiografsku knjigu, Black Milk, u kojoj kombinira
fikcionalne s nefikcionalnim elementima. Predaje na Ystanbul Bilgi University i Istanbul
Bahcesehir University te na University of Michigen i University of Arizona. Piše i za
mnogobrojne dnevne i mjesečne novine širom svijeta uključujući: The Guardian, Le Monde,
Berliner Zeitung, Dutch Handelsbladt, The New York Times, Wall Street Journal, The
Washington Post i Time Magazine.