Elif Shafak - Kopile Istanbula

prstenom u nosu.” Armanoush se zahihotala, ali se smjesta pribrala. “Zeliha... Ona je tvoja
mama, zar ne? Ali ti je ne zoveš mama... jesam li u pravu?”

“U pravu si. Pomalo je zbunjujuće. I sama se ponekad zbunim”, rekla je Asya zapalivši
prvu cigaretu toga dana. Dosad je već osjetila Armanoushinu nesklonost cigaretama. Iako
je još uvijek radila na profilu svoje nove prijateljice, Asya je svrstala Armanoush među
“djevojke lijepih manira”. Ako se cigareta u Armanoushinom pristojno sterilnom načinu
života ističe kao svetogrđe, zaključila je Asya, nikad neće moći prihvatiti njezine ostale loše
navike. Ispuhnula je dim u suprotnome smjeru, što dalje od Armanoush, samo što im ga je
vjetar vratio ravno u lice.

“Ni ne sjećam se kad sam točno svoju majku počela zvati “tetom”, u kojoj dobi. Možda od
početka, znaš, od samog početka”, odgovorila je Asya.

Asyjin je glas bio tek nešto glasniji od šapta, ali oči su joj bile užarene. “Vidiš, odrasla sam
s tetama koje su sve igrale ulogu majke. Moja je tragedija da sam na određeni način jedino
dijete četiriju žena. Teta Feride je, kao što si možda primijetila, malo ćaknuta, i nikad se
nije udavala. Radila je brojne poslove, uvijek privremeno. Bila je super trgovkinja kad je
bila u maničnoj fazi. Teta Cevriye je nekoć bila sretno udata, ali je izgubila supruga i
životnu radost. Nakon toga se posvetila podučavanju nacionalne povijesti. Među nama
govoreći, mislim da ne voli seks i sve potrebe ljudskoga tijela smatra odvratnima! Tu je,
zatim, i najstarija, teta Banu. Ona je moralna elita. Još uvijek je udata na papiru, ali rijetko
viđa supruga. Njezin je brak bio strašno tragičan. Imala je dva dražesna sina, ali su obojica
umrla. Znaš, muškarci u našoj obitelji su prokleti. Ne preživljavaju.”

Armanoush je oprezno uzdahnula, ne znajući kako bi protumačila tu opasku.
“Vidiš, ja mogu shvatiti potrebu tete Banu da potraži utočište u Allahu”, dodala je Asya
milujući perlice svoje ogrlice. “U svakom slučaju, poanta je da sam se, kad sam se rodila,
zatekla okružena sa četiri tete-mame ili mame-tete. Ili sam ih sve morala zvati “mama” ili
sam svoju majku morala zvati “teta Zeliha”. To se na određeni način pokazalo lakšim.”
“Zar se nije uvrijedila?”
Asyjino je lice živnulo kad je zamijetila teretni brod boje hrđe koji je plovio na
otvorenome moru. Voljela je promatrati brodove kako klize Bosforom, sanjariti o tome
kakva je posada, nastojati vidjeti grad očima mornara koji je uvijek u pokretu, mornara koji
nema luku u kojoj će se iskrcati, niti potrebe za tim.
“Uvrijedila? Ne! Vidiš, kad je zatrudnjela, imala je samo devetnaest godina. Koliko god to
možda zvučalo neobično, mora da joj je laknulo što je ne zovem “mama”. Sve su one bile
moje “tete” i ta je titula na određeni način grijeh moje majke učinila manje vidljivim u
očima društva. Nije bilo grešne majke u koju bi se uperilo prstom. Zapravo, mislim da su
me bar neko vrijeme i poticale da je zovem “teta” , a nakon toga je bilo teško riješiti se te
navike.
“Svidjela mi se”, rekla je Armanoush, ali je ušutjela, zbunjena. “O kakvom ti to grijehu
pričaš?”
“Oh, o rođenju izvanbračnog djeteta. Moja mama je”, Asya je namrštila nos tražeći pravu
riječ, “ona je... crna ovca u obitelji, znaš. Ratoborna buntovnica koja je rodila dijete izvan
braka.”
Prošao je jedan ruski tanker, odašiljući valiće do obale. Bio je to veliki brod, prevozio je

naftu.
“Zamijetila sam da u blizini nema oca, ali mislila sam da je možda mrtav ili tako nešto”,

promucala je Armanoush. “Žao mi je.”
“Zao ti je što moj otac nije mrtav.” Asya se nasmijuljila. Ovlaš je pogledala Armanoush

koja je pocrvenjela do ušiju.
“Ali, znaš, u pravu si”, nastavila je Asya s iskrom bijesa u očima. “I ja osjećam jednako.

Hoću reći, da je moj otac pokojan, ova bi neodređenost jednom zauvijek prestala. To me
najviše raspaljuje. Ne mogu ne misliti da bi to mogao biti svatko. Kad nemaš apsolutno
nikakvog pojma kakav je čovjek tvoj otac, tu prazninu popuni mašta. Možda ga svakoga
dana gledam na televiziji ih čujem njegov glas na radiju, a ne znam da je to on. Ih sam se
možda jednom, negdje, našla licem u lice s njim. Zamišljam da smo se možda vozili istim
autobusom; možda je on profesor s kojim razgovaram nakon predavanja, fotograf čiju
izložbu idem posjetiti ih ovaj ovdje ulični prodavač... Nikad se ne zna.”

Predmet njihove pozornosti bio je žilav muškarac s tankim brkovima, između četrdeset i
pedeset godina starosti. U izlogu ispred njega bih su deseci velikih staklenki s ukiseljenim
povrćem svih veličina koje je on, uz pomoć sokovnika, pretvarao u svježi sok od
ukiseljenog povrća. Kad je zamijetio da ga dvije djevojke promatraju, muškarac se nacerio.
Armanoush je odmah skrenula pogled, a Asya mu se namrštila.

“Hoćeš reći da ti mama nije rekla tko ti je otac?”, upitala je Armanoush, taktično.
“Moja mama je jedinstvena vrsta! Neće mi ništa reći ako to sama ne želi. Ona je
najtvrdoglavija, najnepopustljivija žena na koju možeš nabasati. Mislim da ni drugi ne
znaju identitet mog oca. Sumnjam da je mama ikome rekla. U svakom slučaju, ako i znaju
nešto o tome, obitelj to ne želi podijeliti sa mnom. Nitko mi ništa ne govori. Ja sam
izopćenica u toj kući, zauvijek prognana od strašnih obiteljskih tajni.” Asya je zagrizla
sjemenku suncokreta i ispljunula ljusku. “A nakon nekog vremena, to je postala uzajamna
igra - one se odvajaju od mene, ja se odvajam od njih.”
U tom istom trenutku obje su usporile. Tamo, pola milje dalje od njih na moru, nalazio se
jedan muškarac koji je stajao u malenom motornom čamcu s još nekoliko putnika, držeći
netom zapaljenu cigaretu u jednoj ruci, a u drugoj fantastični trio balona blistavo žute,
narančaste i ljubičaste boje. Možda je bio umoran prodavač balona, otac brojne djece, koji
je prečicom išao s jedne obale na drugu vraćajući se s posla, ne znajući da stoji u takvom
položaju od kojega zastaje dah, dok za sobom nad modrim valovima vuče kišu boja i
pramen dima.
Uhvaćene posve nespremne istančanošću tog prizora, Armanoush i Asya su nijemo
promatrale motorni čamac dok svi baloni nisu nestali na obzoru.
“Hajdemo negdje sjesti, može?” predložila je Asya, kao da je iscrpljena ovime što je
upravo vidjela.
U blizini se nalazio otrcani kafić na otvorenome.
“Reci mi, kakvu glazbu voliš?” upitala je Asya čim su pronašle slobodno sjedalo i naručile
pića - Asya čaj s limunom, a Armanoush dijetalnu Coca-Colu s ledom. To je pitanje bilo očit
pokušaj da se bolje upoznaju, budući da je glazba bila Asyjina glavna poveznica sa čitavim
svijetom.
“Klasičnu glazbu, etno, armensku i jazz”, odgovorila je Armanoush. “A ti?”

“Malo drukčiju.” Asya je pocrvenjela, iako nije znala zašto. “Neko sam vrijeme slušala
tešku glazbu - znaš, alternativnu, punk, post-punk, industrijski metal, death metal,
darkwave, psihodeličnu, malo trećevalnog ska i malo gotike, takve stvari.”

Naviknuta smatrati “takve stvari” izgubljenim žanrom u kojemu uživaju dekadentni
tinejdžeri ili odrasli s više bijesa nego karaktera i bez ikakvoga smjera u životu,
Armanoush je upitala: “Doista?”

“Da, ali prije nekog vremena sam se navukla na Johnnyja Casha. I to je bilo to. Otad sam
prestala slušati sve drugo. Sviđa mi se Cash. Toliko me duboko deprimira da više nisam
deprimirana.”

“Ali zar uopće ne slušaš lokalnu glazbu? Na primjer, tursku glazbu... turski pop...”
“Turski pop!!! Nema šanse!” Asya je panično zamahala rukama kao da pokušava
odgurnuti nametljivog uličnog prodavača.
Osjetivši svoju granicu, Armanoush nije dalje inzistirala. Možda je samomržnja, zaključila
je, nešto kroz što Turci prolaze.
Ali Asya je iskapila čaj i dodala: “Teta Feride voli takve stvari. Iako, da budem savršeno
iskrena, ponekad nisam sigurna zanima li je ta glazba ili frizure pjevačica.”
Negdje napola druge dijetalne Coca-Cole, Armanoush je upitala Asyju kakve knjige čita,
budući da je fikcija bila njezina glavna poveznica sa čitavim svijetom.
“Knjige. O da, one su mi spasile život, znaš. Volim čitati, ali ne fikciju...”
Bučna skupina momaka i djevojaka najednom se stvorila u kafiću i sjela za stol sučelice
Asyji i Armanoush. Čim su sjeli, počeli su se ismijavati svemu i svačemu. Smijali su se
plastičnim stolcima boje burgundca, staklenim vitrinama sa skromnim izborom
osvježavajućih pića, pogreškama u engleskome prijevodu proizvoda navedenih na meniju i
majicama s natpisom VOLIM ISTANBUL koje su nosili konobari. Asya i Armanoush
odmaknule su svoje stolce.
“Čitam filozofiju, posebice političku filozofiju, znaš, Benjamina, Adorna, Gramscija, malo
Žižeka... a naročito Deleuzea. Takve stvari. Sviđaju mi se. Valjda mi se sviđaju apstrakcije,
filozofija - obožavam filozofiju. Naročito egzistencijalnu.” Asya je zapalila novu cigaretu i
kroz dim upitala: “A ti?”
Armanoush je navela poduži popis romanopisaca, uglavnom ruskih i istočnoeuropskih.
“Vidiš?” Asya je okrenula oba dlana uvis, kao da želi pokazati njihovu situaciju. “Kad je
riječ o tvom omiljenom zanimanju u životu, i ti si manje regionalna u svojim odabirima...
Tvoj mi popis omiljenog štiva baš ne zvuči veoma armenski.” Armanoush je lagano podigla
obrvu. “Književnosti je potrebna sloboda da bi cvjetala”, rekla je mašući glavom. “A toga
baš nismo imali mnogo kako bismo proširili i povećali armensku književnosti, zar ne?”
Osjetivši svoju granicu, Asya nije dalje inzistirala. Možda je samosažaljenje, zaključila je,
nešto kroz što Armenci prolaze.
Tinejdžeri iza njih započeli su igru pantomime. Svakom je odabranom igraču suparnički
tim dao neki naslov filma koji je on zatim trebao pokazati članovima svoje ekipe. Jedna je
pjegava, crvenokosa djevojka počela mimikom pokazivati naslov dodijeljenog joj filma i
svaki put kad bi nešto izvela, ostali bi prasnuli u grohotan smijeh. Bilo je čudno vidjeti kako
jedna igra koja se temelji na načelu tišine može izazvati toliko mnogo buke.

Možda zbog buke u pozadini, onaj duh koji je ranije vodio Armanoush da ne prijeđe
granicu, sad se povukao. “Glazba koju slušaš strašno je zapadnjačka. Zašto ne slušaš svoje
srednjeistočne korijene?”

“Kako to misliš?” Asya je zvučala zbunjeno. “Mi jesmo Zapadnjaci.”
“Ne, vi niste Zapadnjaci. Turci su srednjeistočnjaci, ali zbog nekog razloga to stalno
poriču. A da ste nam dopustili da ostanemo u svojim domovima, i mi bismo još uvijek bili
srednjeistočnjaci, umjesto što smo se pretvorili u narod u dijaspori”, odgovorila je
Armanoush i smjesta se osjetila u neprilici jer joj nije bila namjera zvučati tako grubo.
Asya je žvakala unutrašnjost obraza, ali kad je završila, rekla je samo: “Kako to misliš?”
“Kako to mislim? Mislim na panturski i panislamski jaram sultana Hamida. Mislim na
masakre 1909. godine u Adani ili deportacije 1915... Zvuči li to poznato? Zar nisi ništa čula
o genocidu Armenaca?”
“Imam samo devetnaest godina”, slegnula je ramenima Asya.
Tinejdžeri iza njih zaklicali su kad pjegava djevojka nije uspjela obaviti zadatak na
vrijeme i kad ju je zamijenio novi igrač, mršavi, zgodan momak kojemu bi Adamova
jabučica zastršala iz vrata sa svakim pokretom lica. Momak je podigao dva prsta,
pokazujući da se naslov filma sastoji od dvije riječi. Odmah je krenuo na drugu i zadnju
riječ. Podigavši obje ruke u zrak, dlanovima je uhvatio neki zamišljeni, okrugli predmet,
omirisao ga i stisnuo. I dok članovi njegove ekipe nikako nisu uspijevali shvatiti što to
znači, suparnička se ekipa cerekala.
“Je li to isprika?” Armanoush je pogledala Asyju u oči. “Kako možeš biti tako
nepristupačna?”
Budući da nije znala značenje engleske riječi kojom joj se Armanoush obratila, Asyja nije
vidjela nikakvog problema da je utjelovljuje dok ne pronađe englesko-turski rječnik i ne
pogleda joj značenje. Uživajući u kratkom ponovnom pojavljivanju sunca iza gustih oblaka,
šutjela je, kako joj se činilo, dugo vrijeme. Zatim je promrmljala: “Ti si opčarana poviješću.”
“A ti nisi?”, otegnuto je upitala Armanoush, a njezin je glas odavao i nevjericu i prezir.
“Kakva je korist od toga?”, glasio je Asyjin kratak odgovor. “Zašto bih išta znala o
povijesti? Sjećanja su preveliki teret.” Armanoush je okrenula glavu i pogled joj se i protiv
volje zaustavio na onim tinejdžerima. Suzivši oči, usredotočila se na pokrete momka. I Asya
se okrenula, promotrila igru i već u sljedećem trenutku izlanula odgovor: “Naranča!”
Tinejdžeri su prasnuli u smijeh, svi promatrajući mlade žene za susjednim stolom.
Asyjino je lice oblilo grimizno crvenilo, Armanoush se nasmiješila. Brzo su platile račun i
izišle na ulicu.
“Koji film ima u naslovu naranču?”, upitala je Armanoush kad su došle do šetnice uz
more.
“Paklena naranča... valjda.”
“O, da!” kimajući glavom priznala je Armanoush. “Slušaj, glede opčaranosti poviješću”,
rekla je raspoređujući misli. “Moraš shvatiti da je povijest, unatoč svoj tuzi koju
utjelovljuje, ono što nas drži živima i sjedinjenima.”
“Pa, ja to zovem povlasticom.”

“Kako to misliš?”
“Takav osjećaj kontinuiteta je povlastica. Čini te dijelom grupe u kojoj postoji snažan
osjećaj solidarnosti”, odgovorila je Asya. “Nemoj me pogrešno shvatiti, vidim koliko je
tragična bila prošlost tebi i tvojoj obitelji i poštujem tvoju želju da ta sjećanja sačuvaš
živima bez obzira na sve, kako tuga tvojih predaka ne bi bila zaboravljena. Ali upravo se tu
naši putevi razdvajaju. Ti vojuješ za sjećanje, a ja bih na tvome mjestu radije bila kao Mala
mama, bez ikakve sposobnosti prisjećanja.” “Zašto te prošlost toliko plaši?”
Asya je prigovorila. “Ne plaši me!” Dok je mušičavi istanbulski vjetar na sve moguće
strane lepršao njezinom suknjom i dimom cigarete, kratko je zastala. “Samo ne želim imati
nikakve veze s njom, to je sve.”
“To nema smisla”, bila je uporna Armanoush.
“Možda i nema. Ali da budem posve iskrena, netko kao ja nikad ne može biti okrenut ka
prošlosti... Znaš zašto?” nakon duge je stanke upitala Asya. “Ne zato što svoju prošlost
smatram bolnom ili zato što me nije briga, nego zato što o njoj ne znam ništa. Mislim da je
bolje znati prošle događaje nego ne znati ništa.”
Armanoushinim je licem preletjeo izraz zbunjenosti. “Ali rekla si da ne želiš znati svoju
prošlost. Sad govoriš suprotno.” “Stvarno?” upitala je Asya. “Recimo to ovako. U meni, kad
je o tome riječ, postoje dva sukobljena glasa.” Dobacila je svojoj družici pogled pun
nestašluka, ali joj se glas uozbiljio. “O svojoj prošlosti znam samo da nešto nije bilo u redu,
a te se informacije ne mogu dočepati. Znaš, za mene povijest počinje danas. Nema
kontinuiteta u vremenu. Ne možeš osjećati privrženost precima ako ne znaš ni tko ti je
otac. Možda nikad neću uspjeti saznati ime svog oca. Budem li i dalje razmišljala o tome,
poludjet ću. Zato samoj sebi kažem, zašto želiš iskopati tajne? Zar ne vidiš da je prošlost
začarani krug? Petlja. Usisa nas i natjera da trčimo kao oni hrčci na kotaču. Tad se
počinjemo ponavljati, uvijek iznova.”
Dok su se penjale i spuštale vijugavim ulicama, svaka je četvrt izgledala toliko drukčije od
prethodne da je Armanoush pomislila da je Istanbul urbani labirint, gradovi u gradu. Pitala
se je li se i James Baldwin tako osjećao kad je bio ovdje.
U tri sata poslijepodne, umorne i gladne, ušle su u restoran za koji je Asya rekla da ga
svakako moraju posjetiti, budući da je u njemu bio najbolji pileći döner u gradu. Obje su
naručile doner i veliku čašu pjenušavog pića od jogurta.
“Moram priznati”, promrmljala je Armanoush nakon zatišja. “Istanbul je malo drukčiji
nego što sam očekivala. Moderniji je i manje konzervativan nego što sam se pobojavala.”
“Znaš, to bi jednom trebala reći mojoj teti Cevriye. Bit će oduševljena. Dat će mi medalju
jer sam tako dobro predstavila svoju domovinu!”
Nasmijale su se zajedno po prvi put otkad su se upoznale. “Postoji jedno mjesto na koje te
želim odvesti”, rekla je Asya. “Mali kafić u kojem se redovito sastajemo. Cafe Kundera.”
“Doista? On je jedan od mojih najdražih pisaca!” oduševljeno je uskliknula Armanoush.
“Zašto se tako zove?”
“To je rasprava koja ne prestaje. Zapravo, svakog dana smislimo novu teoriju.”
Na povratku u konak, Armanoush je uhvatila Asyjinu ruku i stisnula je rekavši:
“Podsjećaš me na jednog mog prijatelja.” Neko je vrijeme promatrala Asyju kao da zna
nešto, ali to ne smije reći. Ali zatim je izjavila: “Nikad nisam upoznala nekog tako

perceptivnog... i tako suosjećajnog, a ujedno tako neumoljivog i... tako prkosnog. Osim
jedne osobe! Podsjećaš me na mog najneobičnijeg prijatelja: Barona Baghdassariana. Vas
dvoje ste u mnogočemu toliko slični, mogli biste biti srodne duše.”

“Ma nemoj?”, upitala je Asya, zainteresirana neobičnim imenom. “Što je? Zašto se
smiješ?”

“Oprosti, morala sam se nasmijati obratu sudbine”, odgovorila je Armanoush. “Jer, od
svih mojih poznanika Baron Baghdassarian slučajno je najviše - najviše protiv Turaka!”

***

Te večeri, kad su sve Kazancijeve otišle spavati, Armanoush se u pidžami izvukla iz
kreveta, upalila slabašnu stolnu svjetiljku i, dajući sve od sebe da ne izazove ni najmanju
buku, uključila svoje prijenosno računalo. Nikad ranije nije shvatila koliko žalobno bučno
može biti uključiti se online. Nazvala je telefonski broj, pronašla mrežu i upisala svoju
zaporku kako bi se spojila na Cafe Constantinopolis.

Pa gdje si ti? Umrli smo od brige! Kako si?

Pitanja su nadirala od sviju.

Dobro sam, napisala je Gospa-moja-prognana-duša. Ali nisam uspjela pronaći
bakinu kuću. Na njezinom je mjestu sad ružna moderna zgrada. Nestala je. Bez
traga... Nema tragova, ni zapisa, nikakvog sjećanja na armensku obitelj koja je
početkom stoljeća živjela u toj zgradi.

Strašno mi je žao, draga, napisala je Dama Paunica/Siramark. Kad se vraćaš?

Ostat ću do kraja tjedna, odgovorila je Gospa moja-prognana- duša. Ovdje je prava
pustolovina. Grad je prekrasan. Pomalo me podsjeća na San Francisco, s brdovitim
ulicama, stalnom maglom i povjetarcem s mora, i boemskim licima na mjestima na
kojima ih najmanje očekuješ. Pravi je gradski labirint. Više od jednog grada, kao
gradovi u gradu. Usput, kuhinja je fantastična. Svaki bi Armenac ovdje bio u raju.

Armanoush je zastala, panično shvativši što je upravo napisala. Hoću reći, kad je o hrani
riječ, brzo je dodala.

Hej, Gospo moja-prognana-dušo, bila si naša ratna izvjestiteljica, a sad zvučiš kao
Turkinja! Nisi se valjda poturčila? Bio je to Anti- Khavurma.

Armanoush je duboko udahnula.

Upravo suprotno. Nikad u životu nisam se osjećala većom Armenijom. Vidite, da
bih u cijelosti osjetila svoje armenstvo, morala sam doći u Tursku i upoznati Turke.

Obitelj s kojom živim je prilično zanimljiva, pomalo luda, ali možda su takve sve
obitelji. Međutim, ovdje je nešto nadnaravno. Iracionalnost je dio svakodnevne
argumentacije. Osjećam se kao u nekom romanu Gabriela Garcije Marqueza. Jedna
od sestara je umjetnica tetovaže; druga sestra je vidovnjakinja; treća je profesorica
nacionalne povijesti; a četvrta ekscentrična čudakinja, ili prava luđakinja, kako bi
rekla Asya.

Tko je Asya?, odmah je napisala Dama Paunica/Siramark.

Kćerka obitelji. Djevojka s četiri majke i bez oca. Pravi lik - puna bijesa, satire i
humora. Bila bi odlična za roman Dostojevskog.

Armanoush se pitala gdje je zaboga Baron Baghdassarian.

Gospo moja-prognana-dušo, jesi li s ikim razgovarala o genocidu?, željela je znati
Bijedna koegzistencija.

Da, nekoliko puta, ali to je strašno teško. Žene u kući saslušale su povijest moje
obitelji s iskrenim zanimanjem i tugom, ali to je bilo najviše što su mogle. Za Turke
je prošlost jedna druga zemlja.

Ako se čak i žene zaustavljaju na tome, koliko su tek beznadežni njihovi muškarci...
ubacila se Saphina kćerka.

Zapravo, još nisam imala prilike razgovarati ni sa jednim Turčinom, otpisala je
Gospa moja-prognana-duša, tek sad shvaćajući tu činjenicu. Ali, jedan od ovih dana
Asya će me odvesti u kafić u kojem se redovito sastaju. Tamo ću, valjda, upoznati bar
nekog muškarca.

Pazi ako budeš pila s njima. Alkohol izaziva najgore u ljudima. Bio je to Alex Stoik.

Mislim da Asya ne pije. Ipak su oni muslimani! Ali puši kao dimnjak.

Dama Paunica/Siramark je napisala: I u Armeniji mnogi puše. Nedavno sam ponovno
bila u Erevanu. Cigarete ubijaju taj narod.

Armanoush se zavrpoljila na stolcu. Gdje je on? Zašto ne piše? Je li bijesan ili ljut na nju?
Je li uopće razmišljao o njoj?... Nastavila bi se mučiti tim pitanjima, da se na treperavom
zaslonu računala nije pojavila sljedeća rečenica:

Reci nam, Gospo moja-prognana-dušo, otkad si u Turskoj, jesi li razmišljala o
janjičarskom paradoksu?

Bio je to on! On! On! Armanoush je iznova pročitala dva retka, nakon čega je odgovorila:
Da, jesam. Ali nakon toga nije znala što bi još napisala. Kao da je osjetio njezino
oklijevanje, Baron Baghdassarian je nastavio.

Jako je lijepo od tebe što si se tako dobro složila s tom obitelji.

I vjerujem ti kad kažeš da su one dobrodušne žene, zanimljive na svoj način. Ali zar
ne shvaćaš? Ti si im prijateljica samo u onolikoj mjeri u kolikoj niječeš vlastiti
identitet? S Turcima je tako kroz čitavu povijest.

Armanoush je naškubila usnice, rastužena. Na drugoj strani prostorije, Asya se okrenula
u krevetu, kako se činilo u mukama snomorice i promrmljala nešto nerazumljivo. Štogod je
to govorila, ponovila je nekoliko puta.

Mi Armenci tražimo samo priznanje našeg gubitka i bola, što je najosnovniji
preduvjet za iskrene odnose među ljudima. Turcima kažemo sljedeće: Gledajte, mi
žalujemo, žalujemo već gotovo čitavo stoljeće jer smo izgubili svoje voljene, jer smo
protjerani iz svojih domova, izgnani iz svoje zemlje; prema nama se ponašalo kao
prema životinjama, klalo nas se kao ovce. Uskraćena nam je čak i dolična smrt. Čak
ni bol nanesena našim bakama i djedovima nije toliko mučna kao sistematsko
nijekanje koje je uslijedilo.

Ako to kažeš, kako će glasiti odgovor Turaka? Nikako! Postoji samo jedan jedini
način na koji s Turcima možeš biti prijatelj: biti jednako neinformiran i zaboravan
kao oni.

Budući da nam se oni neće pridružiti u priznanju prošlosti, od nas očekuju da se mi
njima pridružimo u njihovom nepoznavanju prošlosti.

Najednom se na vratima začulo tiho kucanje i zatim previše kucanja. Armanoush se
pogrbila na stolcu, srce joj je skočilo u grlo. Naglo je ugasila zaslon računala. “Da?”, šapnula
je.

Vrata su se lagano otvorila i provirila je glava tete Banu, s ružičastom, labavo zavezanom
maramom. Bila je odjevena u dugu, blijedu spavaćicu. Kako je u ovo doba noći bila budna
zbog molitve, zamijetila je svjetlo u sobi djevojaka.

Dok joj je s lica zračila nelagoda zbog slabog poznavanja engleskoga, teta Banu je mahala
rukama kao da i njih dvije igraju igru pantomime. Odmahnula je glavom, nabrala obrve i
zatim s osmijehom zaprijetila Armanoush prstom - što je Armanoush protumačila kao:
“Puno učiš. Nemoj se previše umoriti.” Nakon toga je teta Banu gurnula prema Armanoush
tanjur koji je držala u ruci i mimikom joj pokazala da jede, iako su i jedna i druga gesta bile
previše očite da bi im bilo potrebno ikakvo tumačenje. Nasmiješila se, potapšala
Armanoush po ramenu, odložila tanjur uz računalo i zatim otišla, tiho zatvarajući vrata iza
sebe. Na tanjuru su bile dvije naranče, oguljene i razrezane na kriške.

Ponovno uključujući zaslon računala, Armanoush je zagrizla krišku naranče, razmišljajući
što bi otpisala Baronu Baghdassarianu.

10

BADEMI

Do petoga dana svojeg boravka, Armanoush je otkrila jutarnju rutinu konaka žena
Kazanci. Svakog radnog dana doručak je bio poslužen već u šest sati ujutro i ostajao na
stolu do devet i trideset. Tijekom tog vremena, samovar je bez prestanka vrio i svakih sat
vremena se kuhao novi lonac čaja. Umjesto da sve sjednu za stol zajedno, različite članice
obitelji dolazile su u različito vrijeme, ovisno o tome kad su radile ili kako su bile
raspoložene. Tako je, za razliku od večere koja je bila posve sinhronizirano događanje,
doručak u radne dane nalikovao jutarnjem vlaku koji se zaustavljao na raznim stanicama,
pri čemu bi svaki put novi putnici ulazili, a drugi izlazili.

Stol je gotovo uvijek postavljala teta Banu, koja se prva budila, spremna za ranojutarnju
molitvu. Izvukla bi se iz kreveta, mrmljajući, “Doista, jest”, dok bi mujezin iz najbliže
džamije grmio po drugi put. “Molitva je bolja od spavanja.” Teta Banu bi tad otišla u
kupaonicu pripremiti se za molitvu, umiti lice, oprati ruke do laktova i stopala do
gležnjeva. Voda bi ponekad bila mrzla, ali njoj to nije smetalo. Duša mora zadrhtati da bi se
probudila, rekla bi samoj sebi. Duša mora zadrhtati. Nije joj smetalo ni to što je ostatak
obitelji duboko spavao. Molila se dvostruko usrdnije da bi i njima bilo oprošteno.

Tako je i ovoga jutra, kad je mujezin ponovio “Allah je najveći, Allah je najveći”, teta Banu,
u krevetu, već otvorila oči i posezala za kućnim ogrtačem i maramom za glavu. Ali za
razliku od drugih dana, tijelo joj je bilo teško, veoma teško. Mujezin je zazvao: “Ja sam
svjedok da ne postoji drugi Bog osim Allaha.” Ni na to teta Banu nije mogla ustati. Čak ni
kad je čula, “Dođi na molitvu” i zatim “Dođi dobromu”, nije mogla izvući ni pola tijela iz
kreveta. Imala je osjećaj kao da joj je krv isisana iz tog dijela tijela, za sobom ostavivši
tešku, mlohavu vreću.

Molitva je bolja od spavanja. Molitva je bolja od spavanja.
“Što vam je, ljudi? Zašto mi ne dopuštate da se krećem?” upitala je teta Banu tonom s
natruhom frustracije.
Dva džina, svaki na svom ramenu, pogledala su jedan drugoga. “Ne pitaj mene, pitaj
njega. On je taj koji izvodi psinu”, rekla je gospoda Slatka s Banuinog desnog ramena.
Kao što daje zaključiti njezino ime, gospođa Slatka bila je dobar džin - jedna od
pravednica. Imala je ljubazno, blistavo lice, koronu oko glave u nijansama šljiva plave,
ružičaste i ljubičaste, tanki, otmjen vrat i na mjestu gdje vrat završava, a tehnički treba
započeti njezin torzo, ništa drugo osim pramička dima. Budući da nije imala tijelo,
izgledala je kao glava na postolju, što joj je savršeno odgovaralo. Za razliku od žena
ljudskoga roda, džin žene nisu morale biti proporcionalne.
Teta Banu je silno vjerovala gospođi Slatkoj, jer ona nije bila od onih odmetnika, već
dobrodušna, pobožna džin koja se na islam preobratila iz ateizma - bolesti koja je bila
itekako raširena među mnogim džinima. Gospođa Slatka često je posjećivala džamije i
svetišta i bila veoma upoznata sa Kuranom Časnim. S godinama su se ona i teta Banu
veoma zbližile. To, međutim, nikako nije bio slučaj s gospodinom Gorkim, koji je bio posve
drukčijeg kova i došao s mjesta na kojima vjetar nikad ne prestaje zavijati. Gospođin Gorki
je bio veoma star, čak i po džin godinama. Shodno tome, bio je mnogo moćniji nego što je

izgledao, jer kao što svi veoma dobro znamo, što su stariji, to moćniji džini postaju.
Jedini razlog iz kojega je gospodin Gorki ostajao u kućanstvu Kazancijevih jest taj da ga je

teta Banu davno zavezala, upravo onog zadnjeg jutra svoje četrdesetdnevne pokore. Još
otad je bio pod njezinim nadzorom jer nijednom nije skinula talisman kojim ga je zarobila.
Zavezati jednog džina nije laka stvar. Kao prvo i najvažnije zahtijeva da znaš njegovo ime,
da ga točno pogodiš - a to je uistinu smrtonosna igra, budući da će džin, otkrije li tvoje ime
prije nego što ti otkriješ njegovo, postati gospodar, a ti rob. Čak i kad mu točno pogodiš ime
i džin bude pod tvojim nadzorom, ne smiješ svoj autoritet shvaćati zdravo za gotovo jer bi
to bila najbudalastija zabluda. Kroz čitavu povijest čovječanstva, samo je veliki Solomon
uspio nedvojbeno pobijediti džine, čitave vojske njih, ali čak je i on imao dodatnu pomoć
čarobnog željeznog prstena. Budući da se nitko drugi nije mogao mjeriti s velikim
Solomonom, samo bi se narcisoidna budala ponosila zarobljavanjem džina, a teta Banu nije
bila budala. Iako joj je gospodin Gorki služio sad već više od šest godina, njihov je odnos
smatrala privremenim ugovorom kojeg svako toliko treba obnoviti. Nikad se prema njemu
nije odnosila bešćutno ili snishodljivo jer je znala da džini, za razliku od ljudi, vječno pamte
nanesene im krivde. Nikad ne bi zaboravili nijednu nepravdu. Kao revni pisar koji do
najsitnije pojedinosti bilježi svaku zgodu, pamćenje džina bilježi sve, samo kako bi jednoga
dana bilo oživljeno. Zbog toga je teta Banu uvijek poštivala prava svojega zarobljenika i
nikad nije zlorabila svoju moć.

Međutim, svoj je autoritet mogla upotrijebiti na posve drugačiji način, mogla je tražiti
materijalna dobra, kao što su novac, nakit ili slava. Ona to nije učinila. Sve to, znala je, nije
ništa doli tlapnja, a džini su naročito dobri u stvaranju tlapnji. Osim toga, svako iznenadno
bogatstvo koje čovjek stekne, nužno je bogatstvo ukradeno nekom drugom, budući da u
prirodi ne postoji nešto kao što je čisti vakuum i ljudske sudbine međusobno su povezane
kao očice čipke. Stoga se svih tih godina teta Banu mudro suzdržala da ne zatraži nikakvu
materijalnu dobit. Umjesto toga, od gospodina Gorkog zatražila je samo jednu stvar:
znanje.

Znanje o zaboravljenim događajima, neidentificiranim pojedincima, sukobima zbog
vlasništva, obiteljskim svađama, neotkrivenim tajnama, neriješenim misterijama -
osnovnim stvarima koje su joj bile potrebne da bi pomogla svojim mnogobrojnim
mušterijama. Ako je neka obitelj imala davno izgubljen vrijedni dokument, došla bi k teti
Banu da sazna gdje se taj dokument nalazi. Ili žena koja je sumnjala da je netko na nju
bacio zle čini, i ona bi se došla raspitati tko je počinitelj tog zlodjela. Jednom su joj doveli
trudnicu koja se naglo razboljela i svakim joj je danom bilo zastrašujuće gore.
Posavjetovavši se sa svojim džinom, teta Banu je trudnici rekla da ode u svoj vrt, do stabla
limuna koje nije davalo ploda, gdje će u crnoj baršunastoj torbici pronaći komad sapuna od
masline u koji su zabodeni njezini vlastiti nokti - urok koji je na nju bacila ljubomorna
susjeda. Međutim, teta Banu nije joj rekla ime te susjede, kako ne bi bilo daljnjih zamjerki.
Za nekoliko dana stigle su vijesti da se trudnica brzo oporavila i da je dobro. Nakon toga je
teta Banu na sličan način koristila usluge gospodina Gorkog do dana današnjega. Osim
jednom prilikom. Samo ga je jednom zamolila osobnu uslugu, samo za sebe, najpovjerljivije
pitanje: Tko je Asyjin otac?

Gospodin Gorki joj je dao odgovor, taj odgovor, ali mu je ona ogorčeno, ustrajno odbijala
povjerovati, iako je savršeno dobro znala da zarobljeni džin nikad ne laže svom gospodaru.
Odbijala je povjerovati dok se jednoga dana njezino srce jednostavno nije prestalo opirati
onome što je njezin um davno spoznao. Nakon toga teta Banu više nikad nije bila ista. Još

uvijek se često pitala ne bi li za nju bilo bolje da ne zna, budući da joj je u ovome slučaju
znanje donijelo samo patnju i tugu, prokletstvo mudraca. A danas, mnogo godina nakon te
epizode, teta Banu ponovno je razmišljala o tome da od gospodina Gorkog zamoli osobnu
uslugu. Zato se jutros osjećala tako slabom; proturječne misli koje su se pjenile u
njezinome umu oslabile su je vis-a-vis njezinoga roba koji je, sa svakom dvojbom svoje
gospodarice, postajao sve teži i teži na njezinom lijevom ramenu.

Da postavi sad gospodinu Gorkom to drugo osobno pitanje, iako je silno požalila prvi put
kad je to učinila? Ili je možda vrijeme da okonča ovu igru i skine talisman, na taj način
jednom zauvijek puštajući svog džina? Svoje dužnosti vidovnjakinje nastavit će obavljati uz
pomoć gospode Slatke. Njezine će moći biti pomalo oslabljene, ali neka bude. Zar to nije
dovoljno? Jedan dio nje upozorio je tetu Banu na prokletstvo mudraca, žacajući se od
strašne agonije koju donosi preveliko znanje. Međutim, druga strana nje čeznula je saznati
više, silno znatiželjna, savjesna. Gospodin Gorki bio je itekako svjestan njezine dvojbe i
činilo se da uživa u njoj, dok joj je sa svakom novom sumnjom sve teže pritiskao rame,
udvostručujući težinu njezinih misli.

“Silazi s mog ramena”, naredila je teta Banu i izrekla molitvu koju Kuran savjetuje svaki
put kad se trebaš suočiti s lukavim džinom. Najednom popustljiv, gospodin Gorki je skočio
u stranu i dopustio joj da ustane.

“Hoćeš li me osloboditi?” upitao je gospodin Gorki, pročitavši joj misli. “Ili ćeš iskoristiti
moje moći kako bi dobila neku određenu informaciju?”

S lagano otvorenih usana tete Banu omaknula se prošaptana riječ, ali umjesto kao “da” ili
“ne”, zvučala je kao jecaj. Osjećala se tako majušnom u golemom prostranstvu zemlje, neba
i zvijezda i škripcu koji joj je mrvio dušu.

“Možeš mi postaviti ono pitanje, na koje umireš od želje saznati odgovor još otkad ti je
Amerikanka ispričala sve one tužne stvari o svojoj obitelji. Zar ne želiš saznati je li to istina
ili nije? Zar joj ne želiš pomoći da otkrije istinu? Ili svoje moći čuvaš samo za svoje
mušterije?” izazivao ju je gospodin Gorki, grozničavo pobjedničkim ugljenocrnim,
izbuljenim očima. Zatim je dodao, najednom blag; “Mogu ti reći, dovoljno sam star da bih
znao. Bio sam ondje.”

“Prestani!” uzviknula je teta Banu, gotovo vrisnuvši. Osjetila je kako joj se želudac
podigao i kisela žuč spalila grlo kad je prasnula: “Ne želim saznati. Nisam znatiželjna.
Kajem se zbog dana kad sam te upitala za Asyjinog oca. O, Bože, da barem nikad to nisam
učinila. Čemu služi znanje ako ništa ne možeš promijeniti? Ono je otrov koji te zauvijek
hendikepira. Ne možeš ga povratiti, a ne možeš ni umrijeti. Ne želim da se to ponovno
dogodi... Osim toga, što ti znaš?”

Zašto je izlanula to zadnje pitanje, nije mogla dokučiti. Jer i predobro je znala da je, želi li
saznati o Armanoushinoj prošlosti, gospodin Gorki prava osoba kojoj se treba obratiti,
budući da je on gulyabani, najnepouzdaniji od svih džina, ali ujedno i najupućeniji kad je
riječ o bolnim svršetcima.

Zlosretni vojnici, napadnuti u zasjedi i masakrirani kilometrima daleko od svog doma,
lutalice koji se nasmrt smrznu u planinama, žrtve kuge prognane duboko u pustinju,
putnici koje banditi opljačkaju i mučki ubiju, istraživači izgubljeni Bogu iza nogu, osuđeni
zločinci otpravljeni ususret smrti na nekom dalekom otoku... gulyabani ih je sve vidio. Bili
su ondje kad su čitavi batalju ni istrijebljeni na krvavim bojnim poljima, sela osuđena
umrijeti od gladi ili karavani spaljeni u prah neprijateljskom vatrom. Slično tome, bili su

ondje kad su muslimani smlavili ogromnu vojsku bizantskoga cara Heraklija u bici kod
Jarmuka; ili kad je Berber Tarik zagrmio svojim vojnicima, “Iza vas je more, ispred vas
neprijatelj! Ratnici moji, kuda ćete pobjeći?”, nakon čega su napali vizigotsku Španjolsku i
pobili sve koji su im se našli na putu; ili kad je Karlo, nakon toga nazvan Martel, ubio
300.000 Arapa u bici za Tours; ili kad su Hasasini, opijeni hašišom, ubili slavnog vezira
Nizam- al-Mulka i širili teror dok Mongol Hulagu nije uništio njihovu utvrdu, zajedno sa
svime ostalim. Gulyabani su neposredno svjedočili svakoj od ovih nesreća. Naročito su bili
ozloglašeni po prikradanju izgubljenima u pustinji bez hrane i vode. Kad god i gdjegod bi
netko umro ne ostavivši iza sebe nadgrobnoga kamena, oni bi se pojavili pokraj leša.
Ukoliko bi osjetili potrebu, mogli su se prerušiti u biljke, stijene ili životinje, posebice
lešinare. Špijunirali bi nesreće, promatrali prizor sa strane ili odozgo, iako je također
poznato da bi povremeno proganjali karavane, krali svu hranu koja bi očajnicima mogla
biti potrebna da prežive, plašili hodočasnike na svetim putovanjima, napadali procesije, ili
šaputali strahovitu melodiju smrti u uši onih osuđenih na vješala ili onih prisiljenih na
smrtni marš. Oni su promatrači onih trenutaka u vremenu kojima ljudi nisu svjedočili, iza
kojih nema pisanoga traga.

Gulyabani su ružni svjedoci ružnoće koju su ljudi sposobni nanijeti jedni drugima.
Shodno tome, zaključila je teta Banu, ako je Armanoushina obitelj doista bila primorana na
smrtni marš 1915. godine, kao što ona tvrdi, gospodin Gorki će za to zacijelo znati.

“Zar me nećeš ništa pitati?”, pompozno je upitao gospodin Gorki sjedeći na rubu kreveta,
duboko uživajući u škripcu u kojem se nalazila teta Banu. “Bio sam lešinar”, gorko je
nastavio, jedinim tonom kojim je znao razgovarati. “Sve sam vidio. Promatrao sam ih dok
su hodali i hodali, žene i djeca. Letio sam iznad njih, kružio po modrom nebu i čekao da
padnu na koljena.”

“Začepi!” zavikala je teta Banu. “Začepi! Ne želim znati. Ne zaboravi tko je gospodarica.”
“Da, gospodarice.” Gospodin Gorki je ustuknuo. “Tvoja želja je moja zapovijed i tako će
biti sve dok nosiš taj talisman. Ali, poželiš li saznati što se dogodilo obitelji te djevojke
1915., reci mi. Moje sjećanje može biti tvoje, gospodarice.”
Teta Banu se uspravila u krevetu i čvrsto zagrizla usne kako bi izgledala nepokolebljivo,
jer nije imala namjeru pokazati slabost gospodinu Gorkome. Dok je pokušavala ustrajati,
zrak je počeo bazditi na prašinu i plijesan, kao da je njezina soba počela gnjiliti. Ili je
sadašnji trenutak brzo trunuo u talog vremena ili je trulež prošlosti sipila u sadašnjost.
Unutarnja vrata vremena čekala su da budu otkračunata. Kako bi ih sačuvala zatvorenima i
sve na svome mjestu, teta Banu je izvadila Kur’an Časni koji je čuvala u biserastoj navlaci u
ladici noćnog ormarića. Nasumce je otvorila stranicu i pročitala: “Bliži sam ti od vratne žile
kucavice” (50:16).
“Allahu.” Uzdahnula je. “Bliži si mi od moje vratne žile kucavice. Pomozi mi riješiti ovu
dvojbu. Ili mi podari blaženstvo neznalice ili mi daj snage da podnesem znanje. Što god
odlučio, bit ću ti zahvalna, ali molim te nemoj me učiniti nemoćnom i upućenom
istodobno.”
Tako se pomolivši, teta Banu se izvukla iz kreveta, navukla kućni ogrtač i mekim, brzim
koracima na vrhovima prstiju otišla u kupaonicu kako bi se pripremila za jutarnju molitvu.
Provjerila je sat na komodi u kupaonici, sedam i četrdeset pet. Zar je tako dugo bila u
krevetu, prepirući se s gospodinom Gorkim, prepirući se sa svojom savjesti? Žurno se
umila, oprala ruke i stopala, vratila u svoju sobu s tankom, prozirnom maramom za

molitvu, prostrla mali sag i postavila se za molitvu.
Ako je teta Banu jutros kasnila u postavljanju stola, Armanoush bi bila zadnja koja bi to

shvatila. Budući da je dokasna ostala online, dugo je spavala i voljela bi da je spavala i duže.
Bacakala se, prevrtala, navlačila prekrivač do brade i spuštala ga preko prsiju, na sve
načine pokušavajući ponovno utonuti u san. Otvorila je jedno klonulo oko i vidjela da Asya
sjedi za svojim radnim stolom, čita knjigu i sluša glazbu sa slušalicama na ušima.

“Što to slušaš?”, glasno je upitala Armanoush.
“Ha?” viknula je Asya. “Johnnyja Casha!”
“Oh, naravno! Što čitaš?”

“Iracionalan čovjek: studija egzistencijalne filozofije” odgovorio je isti glasan, miran glas.
“Nije li i to pomalo iracionalno? Kako možeš istodobno slušati glazbu i usredotočiti se na
egzistencijalnu filozofiju?”
“Savršeno se usklađuju”, odgovorila je Asya. “Johnny Cash i egzistencijalna filozofija
oboje istražuju ljudsku dušu da vide što je unutra i, nesretni onim što nalaze, oboje je
ostavljaju otvorenom!”
Prije nego što je Armanoush stigla razmisliti o tome, netko je pokucao na vrata i zazvao
obje djevojke da uhvate zadnji vlak za doručak.

***
Stol su zatekle postavljen samo za njih dvije, jer su sve ostale već doručkovale. Baka i
Mala mama otišle su u posjet nekom rođaku, teta Cevriye u školu, teta Zeliha u salon za
tetoviranje, a teta Feride je bila u kupaonici i bojala kosu u riđu. Jedina teta koja je bila u
dnevnome boravku djelovala je mrzovoljno.
“U čemu je problem, je li ti tvoj džin zbrisao?”, upitala je Asya.
Umjesto da joj odgovori, teta Banu se uputila u kuhinju. U naredna dva sata, premjestila
je staklenke žitarica poredane na policama, oprala podove, ispekla kekse s orasima i
grožđicama, oprala plastično voće na pultu i pomno obrisala spužvom skorenu mrlju od
senfa u kutu štednjaka. Kad se najzad vratila u dnevni boravak, dvije su djevojke još uvijek
bile za stolom i podsmjehivale se svakom prizoru u Prokletstvu bršljana zaluđenosti -
najdugovječnijoj sapunici u povijesti turske televizije. No umjesto da im zamjeri što se
ismijavaju nečemu što ona cijeni, teta Banu se samo iznenadila - iznenadila shvativši da je
posve zaboravila na sapunicu i po prvi put u mnogo godina propustila svoj omiljeni
televizijski program. Jedini drugi put kad ga, je propustila bio je prije mnogo godina,
tijekom njezinog razdoblj,a pokore. No čak i tad je, neka joj Allah oprosti, razmišljala o
Prokletstvu bršljana zaluđenosti i pitala se što se događa u seriji dok ona okajava. Sad,
međutim, nije bilo razloga da ga propusti, kako je to mogla učiniti? Zar su joj misli toliko
zaokupljene? Ne bi li znala da je tako zbunjena?
Najednom, teta Banu je zamijetila da je dvije djevojke promatraju sa svojih stolaca i
osjetila je nelagodu, možda zato što je ujedno shvatila da bi sad, kad je sapunica završila,
njih dvije mogle potražiti novu metu za ismijavanje.
No činilo se da je Asyji nešto drugo na umu. “Armanoush se pitala bi li joj mogla gatati iz
tarot karata.”
“Zašto bi to željela?” tiho je odgovorila teta Banu. “Reci joj da je lijepa, pametna mlada

žena sa sjajnom budućnošću. Samo oni koji nemaju budućnost moraju saznati svoju
budućnost.”

“Onda joj gataj iz lješnjaka”, nije popuštala Asyja, preskačući prijevod.
“To više ne činim”, skrušeno je rekla teta Banu. “Ipak se nije pokazalo baš dobrom
metodom.”
“Znaš, moja teta je pozitivistička vidovnjakinja. Ona u svakom gatanju znanstveno mjeri
marginu pogreške”, obratila se Asya Armanoush na engleskome, ali se odmah ponovno
prebacila na ozbiljan ton na turskome. “Onda nam gataj iz šalica kave.”
“To je nešto drugo”, pristala je teta Banu jer nije mogla odbiti šalice kave. “Iz njih mogu
uvijek gatati.”
Kava je skuhana, Armanoushina bez šećera, Asyjina s mnogo šećera, iako Asya nije željela
da joj teta gata. Ona je žudila za kofeinom, ne za svojom sudbinom. Kad je Armanoush
popila svoju kavu, na vrh šalice stavljen je tanjurić i tri puta okrenut u krug; šalica je tad
okrenuta na tanjurić kako bi se talog polako izlio na njega, oblikujući šare. Kad se dno
šalice ohladilo, ponovno je prevrnuta i teta Banu je počela tumačiti šare u šalici, prateći ih
očima u smjeru kazaljke na satu.
“Vidim jednu veoma zabrinutu ženu.”
“To je sigurno moja majka”, uzdahnula je Armanoush.
“Duboko je zabrinuta. Stalno misli na tebe, silno te voli, ali duša joj je opterećena. Tu je i
grad s crvenim mostovima. Voda, more, vjetar i... maglica. Tu vidim jednu obitelj, mnogo
glava - vidi ovo, mnogo ljudi, mnogo ljubavi i brige, i hrane također...”
Armanoush je kimnula glavom, pomalo u nelagodi što je ovako prozrena.
“Zatim...” rekla je teta Banu, preskačući loše vijesti na dnu šalice - cvijeće koje će uskoro
biti raštrkano po grobu, daleko, daleko. Okrenula je šalicu u svojim bucmastim prstima.
Njezine sljedeće riječi odjeknule su glasnije no što je namjeravala i sve ih trgnule. “Oh, evo i
jednog mladića kojemu je uistinu stalo do tebe. Ali, zašto je iza koprene?... Nečeg nalik
kopreni.”
Armanoushino srce je zatitralo.
“Bi li to mogao biti zaslon računala?” vragolasto je upitala Asya kad je Sultan Peti skočio
na njezino krilo.
“Ja u talogu kave ne vidim računala”, usprotivila se teta Banu. Nije voljela uvoditi
tehnologiju u svoj vidovnjački svemir.
Teta Banu je svečano zastala, još malo okrenula šalicu, i ponovno zastala. Sad joj je lice
izgledalo zabrinuto. “Vidim djevojku tvojih godina. Ima kovrčavu kosu, crnu, posve crnu...
bujne grudi...”
“Baš ti hvala, teto, shvatila sam poruku.” Asya se zahihotala. “Ali ne moraš stavljati svoje
rođake u svaku šalicu iz koje gataš, to se zove nepotizam.”
Teta Banu je trepnula, posve bezizražajnog lica.
“Ovdje je jedno uže, debelo, čvrsto uže s omčom na kraju, kao laso. Vas dvije djevojke bit
ćete spojene jedna uz drugu snažnom sponom... Vidim duhovnu sponu...”

Na veliko razočaranje djevojaka, teta Banu nakon toga više nije rekla ništa. Prestala je
gatati, odložila šalicu na tanjurić i napunila je hladnom vodom tako da su se šare
ispremiješale i nestale prije no što je itko drugi, dobar ili loš, imao prilike zaviriti u njih. To
je bila jedina dobra stvar kod gatanja iz šalica kave; za razliku od sudbine koju je Allah
napisao, ona koju je napisala kava uvijek se mogla oprati.

***
Na putu do Cafea Kundera, sjele su na trajekt kako bi Armanoush vidjela grad u svoj
njegovoj neizmjernosti i sjaju. Kao i sam trajekt, i putnici su djelovali tromo, ali je tu
tromost brzo odnio iznenadan vjetar kad je u ažurno more skrenuo ogroman brod. Žamor
gomile na trajektu jednu je punu minutu bio glasan, a zatim se sveo na jednolično
mrmorenje koje je pratilo ostale zvukove: klopotanje vanjskog motora, zapljuskivanje
valova, dreku galebova. Armanoush je oduševljeno zamijetila da lijeni galebovi na obali
putuju s njima. Gotovo svi putnici na trajektu hranili su ih mrvicama simita - kruščić sa
sezamovim sjemenkama bio je poslastica kojoj mesožderske ptice nisu mogle odoljeti.
Klasično odjevena, punašna žena i njezin sin tinejdžer sjedili su na klupici sučelice njima,
jedno uz drugo, ali svjetovima daleko. Po izrazu ženinoga lica, Armanoush je zaključila da
nije velika obožavateljica javnoga prijevoza, da prezire mase i da može, da bi sve
siromašno odjevene putnike bacila preko palube u more. Skriven iza naočala s debelim
okvirom, sin je djelovao kao da mu je pomalo neugodno zbog majčine bahatosti. Kao likovi
iz knjige Flannery O’Connor, pomislila je Armanoush.
“Pričaj mi o tom Baronu” iz čista je mira rekla Asya. “Kako izgleda? Koliko ima godina?”
Armanoush se zacrvenjela. Na živahnom svjetlu zimskoga sunca koje je blještalo medu
gustim oblacima, njezino je lice bilo lice zaljubljene djevojke. “Ne znam. Nikad ga nisam
vidjela. Znaš, mi smo cyber prijatelji. Valjda se divim njegovom intelektu i strasti.”
“Zar ga ne želiš upoznati?”
“I da i ne”, priznala je Armanoush, kupivši simit u malom, ali prometnom bifeu. Otrgnula
je komadić i sa zalogajem u ruci naslonila se na ogradu oko palube, čekajući da joj se
približi galeb.
“Ne moraš ih čekati da se pojave”, nasmiješila se Asya. “Samo baci komad u zrak i galeb
će ga odmah uhvatiti.”
Armanoush je učinila kako joj je rečeno. Jedan se galeb stvorio niotkuda iz praznoga neba
i progutao slasticu.
“Gorim od želje da saznam više o njemu, ali nekako, duboko u sebi, ne želim ga nikad
susresti. Kad s nekim hodaš, čarolija nestane. Ne bih mogla podnijeti da se i s njim to
dogodi. Previše mi je važan. Hodanje i seks su jednostavno druga priča, tako zakučasta...”
Sad su ulazile u ono mračno područje zaštićeno trima nedodirljivim temama. Što je bio
doista dobar znak, znak da su postajale sve bliskije.
“Čarolija!” rekla je Asya. “Kome treba čarolija? Priče o Lejli i Majnunu, Jusufu i Zulejhi,
mušici i svijeći, ili slavuju i ruži... Ljubav iz daljine, spajanje bez dodira - Amor platonicus!
Ljestve ljubavi na kojima se čovjek treba uspinjati sve više, ushićujući i Sebe i Drugoga.
Platon jasno smatra svaki stvarni tjelesni kontakt kvarnim i niskim jer drži da je istinski
cilj Erosa ljepota. Zar u seksu nema nimalo ljepote? Prema Platonu, nema. Njega zanimaju
“uzvišenije težnje”. Ali ako mene pitaš, mislim da je Platonov problem, kao i mnogih

drugih, da se nikad u životu nije veličanstveno poševio.”
Armanoush je zapanjeno pogledala prijateljicu. “Mislila sam da voliš filozofiju...”,

promucala je ni sama ne znajući zašto je to rekla.
“Divim se filozofiji”, priznala je Asya. “Ali to nužno ne znači da se slažem s filozofima.”
“Znači, da pretpostavim da nisi velika obožavateljica Amor platonicusa?!”
E sad, tu bi informaciju Asya radije zadržala za sebe, ne zato što se na to pitanje samo po

sebi nije moglo odgovoriti, nego zato što se bojala implikacija svog odgovora. Budući da je
Armanoush bila tako pristojna i dolična, Asya je nije željela preplašiti. Kako bi, zaboga, sad
mogla reći Armanoush da je, iako joj je tek devetnaest godina, upoznala ruke mnogih
muškaraca i zbog toga nije osjećala ni trunčicu krivnje? Osim toga, kako bi ikad mogla
otkriti istinu, a da autsajderu ne ostavi pogrešan dojam o “kreposti turskih djevojaka”?

Ovakav je osjećaj “nacionalne odgovornosti” Asyji Kazanci bio posve stran. Nikad se
ranije nije osjećala dijelom neke cjeline i nije imala namjere biti takva ni sad ni ubuduće.
Ali evo, svejedno prilično dobro glumi nekog drugog, nekog tko je preko noći postao
domoljuban. Kako bi sad mogla izići iz svog nacionalnog identiteta i biti ona nepatvorena,
grešna ona? Bi li mogla reći Armanoush da duboko u duši vjeruje da jedino nakon što
spavaš s nekim muškarcem možeš biti doista sigurna da je on prava osoba za tebe; da
samo u krevetu izranjaju oni najnezamjetniji, najprirođeniji ljudski kompleksi; i da je seks,
bez obzira što ljudi stalno pretpostavljali, zapravo mnogo više senzualan nego tjelesan.
Kako je mogla otkriti da je u prošlosti imala brojne veze, previše njih, kao da se želi osvetiti
muškarcima, ali zašto, to još uvijek nije znala. Imala je brojne dečke, nekad istodobno,
poligamne veze koje su uvijek završavale slomljenim srcem i u kojima je prikupila gomilu
tajni koje je uredno skrivala od granica kućanstva Kazancijevih. Smije li ih otkriti? Bi li je
Armanoush shvatila, ne osuđujući; bi li mogla doista, istinski vidjeti Asyjinu dušu iz
ešalona tog svog sterilnog tornja?

Može li joj Asya priznati da je jednom pokušala počiniti samoubojstvo, gadno iskustvo iz
kojega je naučila dvije temeljne lekcije: da gutanje tableta tvoje tete luđakinje nije pravi
način rješavanja stvari i da, ako se već želiš ubiti, bolje da imaš spreman razlog, u slučaju
da preživiš, budući da će “ZAŠTO?” biti jedino pitanje koje ćeš čuti sa svih strana. Bi li joj,
nadalje, mogla priznati da do dana današnjega nije uspjela dokučiti odgovor na to pitanje,
jer je jedino čega se sjeća da je bila premlada prebudalasta prebijesna prežestoka za
svemir u kojemu je živjela? Bi li išta od toga za Armanoush imalo smisla? Bi li mogla potom
otkriti da je nedavno ipak napredovala prema stabilnosti i smirenosti, budući da sad ima
monogamnu vezu, samo što je to veza s oženjenim muškarcem dvostruko starijim od nje, s
kojim se povremeno nalazi zbog seksa, džointa i bijega od samoće? Kako bi mogla reći
Armanoush da je ona, istini za volju, pomalo propali slučaj?

Zato je, umjesto da odgovori, Asya izvadila Walkman iz naprtnjače i zamolila dopuštenje
da posluša jednu pjesmu, samo jednu. Sad joj je bila potrebna doza Casha. Ponudila je
jednu slušalicu Armanoush. Armanoush je oprezno primila slušalicu i upitala: “Kojeg ćemo
Johnnyja Casha slušati?”

“Dirty Old Egg-Suckin’ Dog!”
“Je li to ime pjesme? Ne znam je.”
“Da”, ozbiljno je odgovorila Asya. “Evo je. Slušaj...”

I pjesma je krenula, najprije apatičan uvod, zatim country melodija koja se stapala s
kreštanjem galebova i turskim glasovima u pozadini.

Dok je slušala, Armanoush je bila previše zapanjena neskladom između stihova i
okruženja, da bi uživala u pjesmi. Sinulo joj je da je ova pjesma baš kao Asya - puna
proturječja i gnjeva, u posvemašnjem neskladu s onim što je okružuje; osjećajna, reaktivna
i spremna eksplodirati u svako doba. Kad se naslonila na klupicu, žamor u pozadini
splasnuo je u dosadno brujanje, komadići simita nestali u zraku, tračak čarolije dolepršao s
povjetarcem, trajekt glatko klizio, a duhovi svih riba koje su nekoć živjele u ovim vodama
plivali s njima u moru gustog, ljepljivog plavetnila.

Kad je pjesma završila, već su stigli do obale. Neki od putnika skočili su i prije no što je
trajekt stigao do pristaništa. Armanoush je zapanjeno promatrala tu akrobatsku predstavu,
diveći se mnogobrojnim talentima koje su stanovnici Istanbula razvili kako bi se nosili s
tempom svoga grada.

Petnaest minuta kasnije, klimava drvena vrata Cafea Kundera su se uz treštavi cilik
otvorila i u njega je ušla Asya Kazanci, u svijetloljubičastoj hipijevskoj haljini, sa svojom
gošćom, u trapericama i običnom puloveru. Asya je pronašla uobičajenu skupinu u
uobičajenom raspoloženju na uobičajenom mjestu.

“Bog, svima!”, zacvrkutala je Asya. “Ovo je Amy, prijateljica iz Amerike.”
“Bog, Amy!” jednoglasno su je pozdravili. “Dobrodošla u Istanbul!”
“Jesi li prvi put ovdje?” netko je upitao. A zatim su se i ostali stali raspitivati: “Sviđa li ti se
grad? Dopada li ti se hrana? Koliko dugo ćeš ostati? Planiraš li se vratiti?...”
Iako su je srdačno dočekali, svejedno su brzo utonuli natrag u svoje uobičajeno
neumorno mrtvilo, budući da ništa nije moglo uznemiriti tromost koja je vladala u Cafeu
Kundera. Oni kojima je bila potrebna brzina i promjena jednostavno su mogli izići, jer toga
je na ulicama bilo dovoljno. Ovdje je vladao obvezatni nehaj i vječno ponavljanje. Ovo je
bilo mjesto ustaljenosti, opetovanosti i opsesija; bilo je za one koji ne žele imati nikakvoga
posla sa širom slikom, ako tako nešto uistinu postoji.
U kratkim stankama između pitanja, Armanoush je pažljivo pregledavala to mjesto i
ljude, naslućujući odakle mu takvo ime. Stalna napetost između vulgarne stvarnosti i
nepouzdane mašte, pojam onih ljudi vani nasuprot nama ovdje unutra, snoliko ozračje tog
mjesta, i najzad, mrzovoljni izrazi na licima muškaraca, kao da očajnički razmišljaju što da
izaberu - da li da nose teret raskuštranih ljubavnih veza ili s lakoćom postanu polustvarni-
sve je to prizivalo prizor kao iz nekog Kunderinog romana. Oni, međutim, to nisu znali, niti
su mogli znati, jer su bili previše obavljeni njime, previše dio njega, kao ribe koje nikako ne
mogu pojmiti neizmjernost oceana u kojemu plivaju zbog zamagljenih leća od vode koja ih
okružuje.
Uspoređivanje kafića s prizorom iz Kunderinog romana samo je udvostručilo
Armanoushino zanimanje. Zamijetila je i mnoge druge stvari, uključujući i činjenicu da svi
za stolom govore engleski, iako s naglaskom i gramatičkim pogreškama.
Općenito se činilo da im prebacivanje s turskoga na engleski ne predstavlja nikakav
problem. Isprva je Armanoush tu lakoću pripisala njihovoj samouvjerenosti, ali je na kraju
posumnjala da bi olakšavajući čimbenik manje moglo biti njihovo pouzdanje u vlastito
poznavanje engleskoga, a više njihov manjak pouzdanja u bilo koji jezik. Ponašali su se i
govorili kao da, bez obzira što kažu ili kako to kažu, ionako ne mogu doista i u cijelosti

izraziti svoje najdublje ja i, na kraju, jezik je samo smrdljiva strvina praznih riječi koje su
davno istrunule.

Armanoush je također zamijetila ogromno mnoštvo uokvirenih fotografija cesta na
zidovima, koje su prikazivale ili zapadne zemlje ili egzotična mjesta; malo ih je imalo veze s
onime što bi se moglo nalaziti između. Zamijetivši to, nije baš znala kako bi to protumačila.
Možda je ovdje let mašte usmjeren ili prema preseljenju na Zapad ili prema bijegu u neku
daleku egzotičnu zemlju.

Crnomanjast, mršav ulični prodavač ušuljao se u kafić, gotovo se skrivajući od konobara
koji bi ga možda istjerali. Muškarac je nosio ogroman pladanj neoljuštenih žutih badema
na kockicama leda.

“Bademi!”, uzviknuo je, kao da izvikuje ime neke osobe koju očajnički traži.
“Ovamo!”, doviknuo mu je Karikaturist dipsoman, kao da se odaziva. Bademi će savršeno
ići s onime što trenutačno pije: pivom. Dosad je već otvoreno napustio Anonimne
alkoholičare, manje zbog ovisnosti, a više zbog iskrenosti, budući da nije vidio razlog zašto
bi se nazvao alkoholičarem kad to nije bio.
Nije mu zvučalo iskreno. Zato je odlučio postati vlastiti supervizor. Danas će, na primjer,
popiti samo tri piva. Budući da je jedno pivo već progutao, ostala su mu još dva. Nakon
toga će prestati. Da, sve je uvjeravao, može on biti tako discipliniran bez ičijeg samilosnog
profesionalnog vodstva. S takvom odlučnošću, kupio je četiri kutljače badema i stavio ih na
hrpu nasred stola kako bi ih svatko mogao lako dosegnuti.
Armanoush se, u međuvremenu, zaposlila razmišljanjem. Promatrala je kako štrkljast
konobar izgubljenog izgleda prima narudžbe i iznenadila se što toliko mnogo ljudi pije.
Sjetila se svog općenitog komentara neku večer o muslimanima i alkoholu. Da li da svojim
prijateljima u Cafeu Constantinopolisu spomene ljubav Turaka prema alkoholu? Koliko bi
im ovoga što se ovdje događa uopće trebala otkriti?
Nekoliko minuta kasnije, konobar se vratio s velikom kriglom pjenušavog piva za
Karikaturista dipsomana i karafom suhog crnog vina za sve ostale. Dok je rastakao
tamnogrimiznu tekućinu u otmjene vinske čaše, Armanoush je iskoristila priliku
promotriti ljude za stolom. Zaključila je da je napeta žena koja sjedi pokraj, a ipak miljama
daleko od krupnog muškarca s gomoljastim nosem, zacijelo njegova supruga. Jednog po
jednog, proučavala je Karikaturista dipsomana i njegovu suprugu, kao i Kolumnista
pritajenog homoseksualca, Iznimno nedarovitog pjesnika, Nenacionalista scenarista
ultranacionalističkih filmova i... nije mogla ne zabuljiti se malo duže u mladu, seksi brinetu
za stolom sučelice njoj, koja nije izgledala kao dio skupine, već je djelovala u najmanju ruku
nekako nezgrapno pripojena njoj. Definitivno ovisnica o mobitelu, brineta se stalno igrala
svojim ružičastim, svjetlucavim mobitelom, otvarala ga bez ikakvog očitog razloga,
pritiskala ovaj ili onaj gumb, slala SMS ili ga primala, posve zaokupljena tom napravicom. S
vremena na vrijeme, približila bi se bradatom muškarcu pokraj sebe i nosom mu
dotaknula uho. Očito, bila je nova djevojka Nenacionalista scenarista ultranacionalističkih
filmova.
“Jučer sam si dala napraviti tetovažu.”
Te su riječi bile toliko izvan konteksta da Armanoush nije odmah shvatila jesu li ikome
upućene, a kamoli njoj. Međutim, da li iz čiste dosade ili iz pokušaja da se sprijatelji s
jedinim drugim nedavno pridruženim članom skupine, djevojka Nenacionalista scenarista

ultranacionalističkih filmova obraćala se baš njoj: “Želiš li je vidjeti?”
Bila je to divlja orhideja, crvena kao pakao, i ovijala se oko njezinog pupka.
“Super je”, rekla je Armanoush.
Žena se nacerila, zadovoljna. “Hvala ti”, rekla je potapšavši usta ubrusom, iako nije ništa

pojela.
U međuvremenu je i Asya promatrala tu ženu, ali je u njezinome pogledu bilo mnogo

manje odobravanja. Upoznavši novu ženu, kao i obično mogla je učiniti jednu od dvije
stvari: pričekati da vidi kad će je zamrziti ili poći prečicom i mrziti je od prvoga trenutka.
Odabrala je ovo drugo.

Asya se naslonila i podigla čašu palcem i kažiprstom, promatrajući crvenu tekućinu. Ni
kad je progovorila, nije skrenula pogled sa čaše.

“Zapravo, kad se sjetimo koliko je dugovječan običaj tetoviranja...” rekla je Asya, ali nije
dovršila rečenicu. Umjesto toga, započela je novu. “Početkom 1990-ih, istraživači su u
talijanskim Alpama pronašli dobro sačuvano tijelo. Bilo je staro više od pet tisuća godina.
Imalo je pedeset i sedam tetovaža. Najstarije tetovaže na svijetu!”

“Doista?” upitala je Armanoush. “Pitam se kakve su tetovaže stavljali u to doba.”
“Cesto su tetovirali životinje, one koje su im bile totemi... vjerojatno magarce, jelene,
orlove, planinske ovnove - i naravno, zmije, sigurna sam da su zmije bile tražene.”
“Vau, starije od pet tisuća godina!” oduševljeno je rekla nova djevojka Nenacionalista
scenarista ultranacionalističkih filmova.
“Ali pretpostavljam da on nije imao tetovažu oko pupka!” zagugutao joj je on. I njih dvoje
su se nasmijali, poljubili i zagrlili.
Na pločniku je bilo razmješteno nekoliko stolova. Za jedan od njih smjestio se neki
mrzovoljan par, i zatim još jedan, s napaćenim, ozbiljnim gradskim licima. Armanoush je
znatiželjno promatrala njihove pokrete, uspoređujući ih s likovima iz nekog Fitzgeraldovog
romana.
“Zbog nečega smo skloni povezivati tetovaže s originalnošću, inventivnošću, čak i
modernošću. A zapravo, tetovaža oko pupka jedan je od najstarijih običaja u povijesti
svijeta. Dopustite mi da vas podsjetim da je krajem devetnaestoga stoljeća jedna skupina
zapadnih arheologa otkrila mumificirano tijelo. Pripadalo je nekoj egipatskoj princezi.
Zvala se Amunet. I pogodite što? Imala je tetovažu. Pogodite gdje?” Sad se Asya okrenula
scenaristu i pogledala ga ravno u oči. “Oko pupka!” Scenarist je trepnuo, zbunjen tolikom
količinom informacija. Njegova je nova djevojka djelovala jednako zadivljena kad je
upitala; “Kako znaš sve to?”
“Njezina majka ima salon za tetoviranje”, ubacio se Karikaturist dipsoman ne skidajući
pogled s Asyje. Utonuo je u stolac, odolijevajući porivu da poljubi njezine srdite usne,
odolijevajući porivu da bez ustručavanja naruči novo pivo, odolijevajući porivu da
prestane glumiti muškarca kakav nije.
Njegovo raspoloženje prošlo je nezamijećeno kod svih osim jedne osobe. Armanoush je
uočila toplinu u njegovim očima kad bi pogledao Asyju i naslutila da bi mogao biti
zaljubljen u nju.
Za to vrijeme, Asya kao da je bila u posve drugačijem raspoloženju i spremala se za novi

napad na novu djevojku Nenacionalista scenarista ultranacionalističkih filmova. Nagnuvši
se ka stolu s osornim izrazom lica, rekla je: “Iako, tetovaže mogu biti veoma opasne.”

Asya je pričekala nekoliko sekundi da svi uoče riječ opasne. “Instrumenti korišteni u
postupku moraju biti pomno dezinficirani, ali istina je da nikad ne možeš biti stopostotno
siguran glede opasnosti od zaraze koja je, naravno, ozbiljno pitanje, budući da je najčešća
tehnika tetoviranja unošenje tinte u kožu pomoću igala...”

Riječ igle izgovorila je tako prijeteći da su svi za stolom osjetili jezu. Samo ju je
Karikaturist dipsoman promatrao s iskrom nestašluka u očima, posve uživajući u
predstavi.

“Igla se opetovano uvodi u kožu brzinom od približno tri tisuće puta u minuti”, nastavila
je Asya. Izvadila je cigaretu iz kutije i uzastopno je vadila i vraćala u kutiju kao da ilustrira
taj čin, dok je najzad nije zapalila. Nova se djevojka Nenacionalista scenarista
ultranacionalističkih filmova pokušala nasmiješiti ovoj otvoreno seksualnoj gesti, ali nešto
u Asyjinim očima zaustavilo ju je na pola puta.

“Otrovanje krvi i hepatitis samo su dvije od mnogobrojnih smrtnih bolesti koje možeš
dobiti u salonu za tetoviranje. Umjetnik svaki put mora otvoriti novu sterilnu iglu i oprati
ruke vrućom vodom i sapunom, a uz to koristiti tekućine za dezinfekciju i nositi rukavice
od lateksa... Teoretski, naravno. Mislim, ne budite naivni, tko bi se gnjavio svime time?”

“On je sve to učinio. Igle su bile nove, a njegove ruke čiste”, zamijetila je na turskome
nova djevojka s prizvukom panike u glasu.

Asya nije popustila i nastavila je na engleskome. “Da, dobro. Nažalost, to nije dovoljno. A
što je s tintom? Jesi li znala da ne samo igle, nego i tinta mora biti svaki put nova? Moraš
koristiti svježu tintu za svako tetoviranje, za svaku mušteriju.”

“Tinta...” Sad je nova djevojka izgledala doista zabrinuto.
“Tako je, tinta!” sa sigurnošću je objavila Asya. “Postoje mnoge infekcije koje nastaju
nakon tetoviranja samo zbog tinte. Jedna od najčešćih je Staphylococcus aureus, za koju se,
nažalost zna” - namrštila se - “da uzrokuje ozbiljno oštećenje srca.”
Iako je nastojala sačuvati hladnokrvnost, kad je čula ovu informaciju, s lica nove djevojke
Nenacionalista scenarista ultranacionalističkih filmova nestala je boja. Upravo tad oglasio
se njezin mobitel, ali ona ga nije ni pogledala.
“Jesi li se posavjetovala s liječnikom prije nego što si se dala tetovirati?”, upitala je Asya
sa zabrinutim izrazom lica za koji se nadala da će se pokazati uvjerljivim.
“Ne, nisam”, odgovorila je nova djevojka Nenacionalista scenarista ultranacionalističkih
filmova. Lice joj je sad postalo ozbiljno, oko očiju i usana urezivale se nove bore.
“Stvarno? Nema veze, ne brini.” Asya je podigla ruke. “Najvjerojatnije se neće dogoditi
ništa loše.”
Na to se naslonila na naslon svojega stolca. Karikaturist dipsoman i Armanoush su se
nasmiješili, ali nitko drugi nije ni na koji način reagirao.
Odlučivši uključiti se u igru, Karikaturist dipsoman se s izrazom lukave zabavljenosti
okrenuo prema Asyji i upitao: “Ali, ako želi, može je dati ukloniti, zar ne? Tetovažu je
moguće ukloniti, nije li?”
“Moguće je”, smjesta je odgovorila Asya. “Međutim, taj je postupak veoma bolan i u

najboljem slučaju zastrašujući. Možeš izabrati jedan od tri načina: operaciju, lasersko
uklanjanje ili guljenje kože.”

To rekavši, Asya je uzela badem s hrpe i ogulila ga. Svi za stolom, uključujući i
Armanoush, užasnuto su promatrali badem. Zadovoljna reakcijom svoje publike, Asya je
ubacila oguljeni badem u usta i zdušno ga žvakala. Oči nove djevojke Nenacionalista
scenarista ultranacionalističkih filmova izbezumljeno su se razrogačile dok je promatrala
kako Asya žvače badem.

“Ja osobno nikad ne bih preporučila ovaj treći način. Iako ni druga dva nisu nimalo bolja.
Moraš pronaći dobrog - ali doista dobrog - dermatologa ili estetskog kirurga. Skupo je, ali
što se tu može? Svaki posjet košta gomilu para, a potrebno je doći nekoliko puta. Čak i kad
se tetovaža ukloni, ostat će vidljiv ožiljak, da ne spominjemo diskoloraciju kože. Ako se
toga želiš riješiti, trebat će ti nova estetska operacija. Ali ni ona nije stopostotno sigurna.”

Armanoush se morala uštinuti da ne prasne u smijeh.
“Pa, zašto ne pijemo?” s umornim se osmijehom umiješala supruga Karikaturista
dipsomana. “A koji je bolji razlog za piće od gospodina Na vrhovima prstiju? Kako se ono
zvao?... Cecche?”
“Cecchetti”, ispravila ju je Asya, još uvijek oplakujući onaj dan kad se napila dovoljno da
čitavoj skupini održi govor o povijesti baleta.
“Da, da, Cecchetti.” Iznimno nedarovit pjesnik se nasmijuljio i objasnio Armanoush:
“Znaš, da nije bilo njega, plesači baleta ne bi se morali mučiti hodanjem na vrhovima
prstiju.”
“Što li je mislio?”, dodao je netko i na to su se svi nasmijali. “Onda, Amy, reci nam, odakle
dolaziš?” upitao je sad Iznimno nedarovit pjesnik Armanoush uz uobičajeni žamor u kafiću.
“Zapravo, Amy je skraćeno od Armanoush”, umiješala se Asya, još uvijek provocirajući.
“Ona je Amerikanka armenskoga podrijetla!”
E sad, riječ Armenka ne bi iznenadila nikoga u Cafeu Kundera, ali Amerikanka
armenskoga podrijetla bila je sasvim druga priča. Armenska Armenka nije nikakav
problem - slična kultura, slični problemi - ali Amerikanka armenskoga podrijetla znači
netko tko prezire Turke. Sve su se glave sad okrenule k Armanoush. Njihovi su pogledi
otkrivali zanimanje okaljano strahom, kao da je ona raskošna kutija u kojoj se skriva
nepoznati sadržaj. U kutiji bi mogao biti dar jednako prekrasan kao i kutija u koju je
spakiran, ili bi mogla biti bomba. Armanoush je ispravila ramena kao da se čeliči za udarac,
ali budući da su godinama bili redoviti gosti Cafea Kundera, članovi skupine toliko su
duboko upili tromost koja je prožimala to mjesto da njihovo uzbuđenje nije moglo dugo
potrajati.
Asya, međutim, nije dopustila da uzbuđenje iščezne. “Jeste li znali da je Armanoushina
obitelji živjela u Istanbulu?” rekla je mljackajući bademe.
“1915. su morali štošta pretrpjeti. Mnogi su umrli u deportaciji - od gladi, umora,
okrutnosti...”
Čista tišina. Bez ijednog komentara. Asya je malo pritegnula uzde pod zabrinutim
pogledom Karikaturista dipsomana.
“Ali njezin je pradjed ubijen već prije svega toga, uglavnom zato” - Asya se okrenula licem
ka Armanoush, iako je njezina sljedeća izjava bila namijenjena manje njoj, a više članovima

skupine - “što je bio intelektualac!” Polako je otpila gutljaj vina. “Naime, armenski su
intelektualci prvi bili pogubljeni kako bi zajednica ostala bez vodećih mozgova.”

Nije trebalo dugo da tišina bude prekinuta.
“To se nije dogodilo.” Nenacionalist scenarist ultranacionalističkih filmova odrješito je
odmahnuo glavom. “Nikad nismo čuli za nešto takvoga.” Potegnuo je dim iz svoje lule i
kroz dim koji je vijugao pogledao Armanoush ravno u oči i obratio joj se glasom koji je
jenjavao u suosjećajni šapat. “Gledaj, moje saučešće zbog tvoje obitelji, strašno mi je žao.
Ali moraš shvatiti da je to bilo ratno vrijeme. Ljudi su umirali na obje strane. Imaš li uopće
pojma koliko je Turaka umrlo od ruke armenskih pobunjenika? Jesi li ikad razmislila o
drugoj strani te priče? Kladim se da nisi! Što je s patnjom turskih obitelji? Sve je to
tragično, ali moramo shvatiti da 1915. nije bila 2005.. Vremena su tad bila drukčija. Tad još
nije ni postojala turska država, već Otomansko carstvo, za ime Božje. Predmodernistička
era i njezine predmodernističke tragedije.”
Armanoush je stisnula usnice tako čvrsto da su poblijedjele. Imala je toliko mnoštvo
protuargumenata da nije znala odakle bi započela. Kako je željela da je Baron
Baghdassarian ovdje i da može čuti sve ovo.
Armanoushinu stanku odmah je ispunilo Asyjino uplitanje: “Ma nemoj? Mislila sam da
nisi nacionalist!”
“I nisam!” uzviknuo je Nenacionalist scenarist ultranacionalističkih filmova, podižući glas
za nekoliko oktava. Kako bi se obuzdao, počeo se gladiti po bradi. “Ali poštujem povijesne
istine.”
“Ljudima je ispran mozak”, ubacila se njegova nova djevojka u pokušaju da istodobno
podrži svog ljubavnika i osveti se za raspravu o tetovaži.
Asya i Armanoush izmijenile su poglede. U tom kratkom trenutku, ponovno se pojavio
konobar i zamijenio praznu karafu vina punom.
“A otkud ti to znaš? Možda je i tebi ispran mozak” polako je rekla Armanoush.
“Da, otkud ti znaš?” poput jeke je ponovila Asya. “Što mi znamo o 1915.? Koliko ste knjiga
pročitali o toj temi? Koliko ste proturječnih stajališta usporedili i kontrastirali? Koja
istraživanja, koju literaturu?... Kladim se da niste pročitali ništa! Ali silno ste uvjereni. Ne
gutamo li svi ono što nam serviraju? Kapsule informacija, kapsule neistinitih informacija.
Svakog ih dana progutamo punu šaku.”
“Slažem se da kapitalistički sustav osujećuje naše osjećaje i potkresuje nam maštu”,
umiješao se Iznimno nedarovit pjesnik. “Ovaj sustav je odgovoran za razočaranje svijeta.
Samo nas poezija može spasiti.”
“Slušaj”, odgovorio je Nenacionalist scenarist ultranacionalističkih filmova. “Za razliku od
mnogih drugih ljudi u Turskoj, ja sam zbog svog posla poprilično istraživao tu temu. Pišem
scenarije za povijesne filmove. Stalno čitam povijest. I ovako govorim ne zato što sam to
negdje čuo ili zato što sam pogrešno informiran. Upravo suprotno! Govorim kao netko tko
je pomno proučio tu temu.” Zastao je kako bi otpio gutljaj vina. “Tvrdnje Armenaca temelje
se na pretjerivanju i iskrivljavanju činjenica. Daj, molim te, neki idu toliko daleko da tvrde
da smo pobili dva milijuna Armenaca. Nijedan povjesničar zdrave glave ne bi tu tvrdnju
shvatio ozbiljno.”
“I jedan je previše”, obrecnula se Asya.

Konobar se ponovno stvorio s novom karafom u ruci i zabrinutim izrazom na licu.
Obratio se Karikaturistu dipsomanu: “Želite li naručivati dalje?” U odgovor je dobio
podignuti palac. Davno popivši svoja tri piva, a vjeran odluci da će ih popiti samo toliko,
Karikaturist dipsoman prebacio se na vino.

“Da ja tebi nešto kažem, Asya”, rekao je Nenacionalist scenarist ultranacionalističkih
filmova puneći svoju čašu. “Čula si za ona ozloglašena suđenja vješticama u Salemu, zar ne?
Zanimljivo je da su gotovo sve žene optužene da su vještice priznale gotovo isto, pokazale
iste simptome, čak bi se i onesvijestile u isto vrijeme... Jesu li lagale? Nisu! Jesu li se
pretvarale? Nisu! Patile su od kolektivne histerije.”

“Što to znači?”, upitala je Armanoush jedva susprežući bijes. “Da, što to, dovraga, znači?”
upala je i Asya, ne susprežući bijes.

Scenarist je dopustio da mu turobnim licem preleti umoran osmijeh. “Kolektivna histerija
postoji. Ne kažem da su Armenci histerični ili nešto slično, nemojte me pogrešno shvatiti.
Ali znanstveno je potvrđena činjenica da kolektivi mogu manipulirati vjerovanjima,
mislima, pa čak i tjelesnim reakcijama svojih članova. Stalno slušaš istu priču, uvijek
iznova, i najednom ona postaje tvoja. Od tog trenutka nadalje prestaje biti tuda priča. Više
nije ni priča, nego stvarnost, tvoja stvarnost!”

“Kao da si začaran”, zamijetio je Iznimno nedarovit pjesnik. Provlačeći prste kroz kosu,
Asya se naslonila na svom stolcu, otpuhnula nekoliko dimova i rekla: “Da ti ja kažem što je
histerija. Svi oni scenariji koje si dosad napisao, čitav niz Timura lavljega srca - mišićavog,
divovskog Turčina koji trči iz jedne pustolovine u drugu protiv idiotskih Bizantinaca. To ja
zovem histerijom. A kad to pretvoriš u televizijsku seriju i natjeraš milijune da tvoju
odvratnu poruku učine svojom, postaje kolektivna histerija.”

Ovaj se put umiješao Kolumnist pritajeni homoseksualac. “Da, svi oni vulgarno mačistički
turski junaci koje si stvorio kako bi ismijao mekušstvo neprijatelja znak su nedemokratič-
nosti.”

“Što je vama, ljudi?” upitao je Nenacionalist scenarist ultranacionalističkih filmova, a
donja mu je usnica podrhtavala od bijesa. “Dobro znate da ja ne vjerujem u to sranje. Znate
da su te serije samo za zabavu.”

Armanoush je dala sve od sebe ne bi li popravila nastalo raspoloženje. Iako je znala da se
Baron Baghdassarian nikako ne bi složio s njom, smatrala je da povećanje napetosti ne
pomaže priznanju genocida. “Ona ondje slika”, pokazala je na zid. “Ona fotka u mrkva
narančastom okviru je snimljena u Arizoni. To je cesta kojom smo mama i ja mnogo puta
prošle dok sam bila mala.”

“Arizona”, promrmljao je Iznimno nedarovit pjesnik i uzdahnuo kao da to ime za njega
podrazumijeva zemlju utopije, svojevrsnu Shangrila.

Ali Asya nije kanila popustiti. “Upravo u tome i jest bit”, rekla je. “To što ti radiš još je
gore. Da vjeruješ u to što radiš, da imaš i najmanje vjere u te filmove, ja bih i nadalje dvojila
u tvoje stajalište, ali ne i u tvoju iskrenost. Ti pišeš te scenarije za mase. Ti ih pišeš i
prodaješ i zarađuješ gomile novca. A onda dođeš ovamo, skloniš se u ovom intelektualnom
kafiću i zajedno s nama ismijavaš te iste filmove. Licemjeru!”

Iz obraza scenarista nestala je sva boja i sad mu je na licu ostala samo okrutnost, a u
očima gotovo led. “Tko si, molim te, ti da mi pričaš o licemjerju, gospođice Kopile? Zašto ne
odeš potražiti svog taticu, umjesto da ovdje mene gnjaviš?”

Posegnuo je za svojom čašom vina, ali za to zapravo nije bilo potrebe jer je tad već čaša
vina posezala za njim: Karikaturist dipsoman skočio je na noge, dograbio čašu vina i bacio
je na scenarista, za dlaku ga promašivši. Čaša je pogodila jednu uokvirenu fotografiju na
zidu i vino se razlilo, ali se čaša nekim čudom nije razbila. Ne pogodivši svoju metu,
Karikaturist dipsoman podvinuo je rukave.

Iako jedva upola visok kao Karikaturist dipsoman i jednako pijan, Nenacionalist scenarist
ultranacionalističkih filmova uspio se izmaknuti prvom udarcu. Zatim se brzo povukao u
kut, držeći na oku izlaz.

Nije vidio što mu se sprema. Kolumnist pritajeni homoseksualac poput munje je skočio sa
svog stolca i pojurio u kut s karafom u ruci. U čas oka, scenarist je bio na podu, a s čela mu
je curila krv. Pritisnuvši krvavi ubrus uz glavu kao ratni ranjenik, netremice se zagledao
najprije u kolumnista, zatim u karikaturista i na kraju u neki tupi kut.

Ali, Cafe Kundera je ipak udoban, turoban intelektualistički kafić u kojemu ritam života, u
dobru i u zlu, nikad nije poremećen. Nije to mjesto za pijanu tučnjavu. I prije nego što je
glava scenarista prestala krvariti, svi ostali u kafiću vratili su se onome što su činili prije
tog prekida - neki grimasiranju, neki razgovoru uz vino ili kavu, a neki utonuću u
uokvirene fotografije na zidovima.

11

SUHE MARELICE

Gotovo je zora, još je samo kratak korak do onog tajanstvenog praga između noći i dana.
Jedino vrijeme kad je još uvijek moguće pronaći utjehu u snovima, ali i prekasno izgraditi
ih iznova.

Ako postoji oko na sedmome nebu, božanski pogled koji iz visina motri na sve i svakoga,
morat će držati Istanbul pod poprilično dugom prismotrom kako bi shvatio tko je što
učinio iza zatvorenih vrata i tko je, ako itko, izgovorio kletvu. Onome na nebu, ovaj grad
zacijelo izgleda kao iskričav uzorak prošaranih odsjaja u svim smjerovima, kao petarda
koja eksplodira u mrklome mraku. U ovome trenutku, urbani obrazac ovdje svijetli u
nijansama narančaste, crvenkaste i okera. To je konfiguracija iskri, u kojoj je svaka točkica
svjetlo koje je upalio netko tko je u ovo doba budan. S mjesta na kojemu se nalazi božanski
pogled, tamo visoko gore, sve ove sporadično upaljene žarulje mora da djeluju u
savršenom skladu, stalno trepereći, kao da šifriraju tajnu poruku Bogu.

Uz iznimku tih raštrkanih titraj a, u Istanbulu je još uvijek mrkli mrak. Kako u mračnim,
uskim ulicama koje vijugaju kroz najstarije dijelove grada, tako i u modernim stambenim
zgradama natrpanim u novoizgrađenim četvrtima i po svim mondenim predgrađima, ljudi
su u dubokom snu. Svi osim nekih.

Neki su se Istanbuljani, kao i obično, probudili prije drugih. Na primjer, po čitavome
gradu; mladi i stari, oni blagih glasova i oni ne tako blagih glasova, imami brojnih džamija
prvi su koji se bude, spremni pozvati vjernike na jutarnju molitvu. Tu su i prodavači simita.
I oni su budni, uputili su se svaki u svoju pekarnicu po hrskava peciva sa sezamom koja će
prodavati čitav dan. Shodno tome, i pekari su budni. Većina njih uhvati samo nekoliko sati
sna prije nego što počnu raditi, dok drugi noću uopće ne spavaju. Svaki dan bez iznimke,
pekari usred noći zagrijavaju svoje pećnice, tako da su pekarnice u gradu već i prije zore
prožete slasnim mirisom kruha.

Čistačice su također budne. Te žene, svih životnih dobi, rano ustaju kako bi presjedajući u
najmanje dva ili tri različita autobusa stigle do kuća imućnih, gdje će čitav dan ribati, čistiti
i laštiti. Ovdje je jedan posve drugačiji svijet. Imućne žene su uvijek našminkane i nikad im
se ne vide godine. Za razliku od muževa čistačica, muževi u predgrađima stalno su
zaposleni, iznenađujuće pristojni i pomalo ženskasti. Vrijeme u predgrađima nije
deficitarna roba. Ljudi ga koriste neštedimice i slobodno kao vruću vodu.

Sad je zora. U ovome trenutku, grad je gumenast, gotovo želatinozan entitet, amorfan
oblik, napola tekuć, napola krut.

Božanskome pogledu gore na nebu, kućanstvo Kazancijevih među sjenama noći zacijelo
izgleda kao svjetlucava kugla zaprljanih iskrica. Većina soba u njemu sad je u mraku i tišini,
ali neke su osvijetljene.

Jedna od stanarica u kući Kazanci koja je budna u ovo doba je Armanoush. Rano se
probudila i odmah uključila online, željna ispričati članovima Cafea Constantinopolis o
šokantnom incidentu prethodnoga dana. Ispričala im je o boemskim krugovima u
Istanbulu i zatim o svađi, ukratko opisujući sve likove i pojedinosti koje je opazila u Cafeu
Kundera. Sad im daje cjelovit opis Karikaturista dipsomana i dodaje kako je pronašao novu

ulogu vinu na stolu.
Taj karikaturist zvuči zabavno, piše Anti-Khavurma. Dakle, kažeš da bi mogao

završiti u zatvoru jer premijera crta kao vuka? Humor je u Turskoj ozbiljna stvar!

Da, tip izgleda fora, slaže se Dama Paunica/Siramark. Pričaj nam još o njemu.
No netko očito ima posve drugačije tumačenje čitavog tog incidenta.

Dajte, molim vas, nema ničeg fora ni zanimljivog ni u njemu, niti u jednom drugom
liku u tom otrcanom kafiću. Zar ne vidite, to su sve lica i imena iz boemske,
avangardne, kvaziumjetničke strane Istanbula. Tipična elita zemlje trećega svijeta
koja samu sebe mrzi više od ičega drugog na svijetu.

Armanoush se lecnula na ovu oštru poruku Barona Baghdassariana i osvrnula oko sebe.
Asya spava na suprotnom kraju sobe sa Sultanom Petim sklupčanim na grudima,
slušalicama na glavi i otvorenom knjigom u ruci: Totalitet i beskraj: ogled o eksteriornosti
Emmanuela Levinasa. Uz Asyjin krevet je i kutija jednog kompakt diska - Johnny Cash
odjeven od glave do pete u crno, uspravan na pozadini od sivog, turobnog neba, sa psom s
jedne strane i mačkom s druge, mrko zuri u neku točku daleko izvan okvira. Asya je
zaspala s walkmanom namještenim na stalno ponavljanje iste pjesme. I po tome je prava
kćerka svoje majke, savršeno je sposobna boriti se protiv svakojakih glasova, ali posve
nesposobna nositi se s tišinom.
Armanoush sa svojega mjesta ne uspijeva razabrati stihove, ali čuje ritam. Uživa slušati
Cashov bariton koji se izlijeva iz slušalica u sobu, jednako kao što uživa osluškivati razne
glasove koji kruže u sobi i na ulici: jutarnje molitve koje odjekuju iz dalekih džamija;
zveckanje mljekara dok ostavlja boce mlijeka ispred trgovine živežnim namirnicama preko
puta; iznenađujuće ritmično disanje Sultana i Asyje, zviždoliku fuziju hrkanja i predenja,
iako nije uvijek lako razlučiti tko što čini; i zvuk Armanoushinih jagodica prstiju dok lete
po tipkovnici tražeći najbolji odgovor Baronu Baghdassarianu. Već je gotovo jutro i iako se
Armanoush nije dovoljno naspavala, osjeća se ushićeno, pobjednički kao uvijek kad poraziš
san.
Dolje je soba bake Gülsüm. Možda ona uistinu u nekom drugom životu i jest bila Ivan
Grozni, ali njezina osornost nije bezrazložna. Kao i mnogi koji u životu završe ogorčeni, i
baka ima svoju priču. Odrastanje u gradiću na obali Egejskoga mora gdje je život bio
idiličan, ali siromašan; udaja u obitelj Kazanci, mnogo imućniju, mnogo urbaniju od
njezine, ali nedvojbeno i mnogo zlosretniju; osjećaj nelagode kao mlade, seoske nevjeste
sina jedinca uglađene, ali nesrećama sklone loze; teret zadaće da rađa sinove, što više to
bolje, jer se nikad ne zna koliko će dugo preživjeti, a ona je rađala jednu kćerku za drugom;
bol spoznaje da se njezin suprug s rođenjem svake nove kćerke sve više udaljava od nje.
Levent Kazanci bio je zabrinut čovjek koji nije oklijevao upotrijebiti remen kako bi svoju
suprugu i djecu doveo u red: dječaka, da im je barem Allah podario dječaka, sve bi bilo
dobro. Tri djevojčice jedna za drugom, i zatim san, četvrto dijete, napokon dječak. U nadi da
se njihova sudbina promijenila, pokušali su ponovno, peto dijete, ali su ponovno dobili
djevojčicu. Ipak, Mustafa je bio dovoljan, on je bio sve što im je bilo potrebno da nastave
obiteljsku lozu. I tetošili su ga, razmazili, u svemu mu ugađali, uvijek ga voljeli više od
djevojčica, udovoljavali svakom njegovom hiru... a onda je melodija utihnula i san je zavila
tama i očaj: Mustafa je otišao u Sjedinjene Američke Države i nikad se neće vratiti.
Baka Gülsüm je bila žena kojoj ljubav nikad nije bila uzvraćena; jedna od onih žena koje

nisu starile postupno, nego u žurbi, skačući iz djevičanstva u bore, bez prilike da se zadrže
u sredini. Posve se posvetila svome jedinome sinu i često ga pretpostavljala kćerkama,
nastojeći u njemu pronaći utjehu za sve što joj je život oduzeo. Međutim, otkad je otišao u
Arizonu, dječakovo se postojanje svelo na razglednice i pisma. Nikad se nije vratio u
Istanbul posjetiti obitelj. Baka Gülsüm pohranila je duboku bol odbačenosti. S vremenom je
postala još tvrđega srca. Danas je izgledala kao netko tko je svojevoljno naučio biti odbojan
i kanio takav ostati.

U desnome kutu prvoga kata, Mala mama spava dubokim snom, rumenih obraza,
razjapljenih usta, mirno hrčući. Uz njezin krevet je komoda od ružina drveta i na njemu
Kur’an Časni, jedna knjiga o muslimanskim prorocima i predivna svjetiljka iz koje zrači
mekano svjetlo boje kadulje. Uz knjigu je brojanica oker boje s jantarnim kamenom i
polupuna čaša s njezinim zubalom.

Vrijeme je za nju davno izgubilo linearan tijek; uzduž ceste povijesti više nema
regulatornih znakova, nijednog svjetla upozorenja i nikakvih smjernica. Slobodna je kretati
se u svim smjerovima, ili mijenjati prometne trake. Jednako tako, može se zaustaviti
nasred ceste, odbiti pomaknuti, odbiti obvezu da nastavi dalje, budući da u njezinome
životu ne postoji nešto kao “napredak”, već samo stalno vraćanje izoliranih trenutaka.

Ovih joj se dana vraćaju određena sjećanja iz djetinjstva, jasna kao da se zbivaju sad i
ovdje. Evo je kao osmogodišnje, modrooke i plavokose djevojčice u Solunu s mamom, dok
obje nijemo plaču nakon očeve pogibije u Balkanskim ratovima; nakon toga se vidi u
Istanbulu, kasni je listopad, proglašenje je moderne Republike Turske. Barjaci. Vidi
mnoštvo barjaka, crveno-bijelih, polumjesec i zvijezda, lepršaju na vjetru kao netom
oprana odjeća. Iza barjaka izranja lice Rize Selima, njegova gusta brada i okrugle, ozbiljne
oči. Zatim vidi sebe kao mladu ženu za glasovirom Bentley, svira živahne melodije
dotjeranim gostima.

U sobici iznad sobe Male mame spava teta Cevriye. Ona ima snomoricu koja ju je
proteklih godina već nebrojeno mnogo puta posjetila. Ponovno je učenica u učionici, u
ružnoj pepeljastosivoj uniformi. Ravnatelj je zove pred ploču na usmeno ispitivanje. Dok
teških nogu tetura prema njemu, oblije je znoj. Nijedno od postavljenih pitanja nema
nikakvoga smisla. Teta Cevriye otkriva da nije uistinu maturirala u srednjoj školi. Negdje u
zapisima došlo je do neke pogreške i ona sad mora položiti ovaj jedan predmet kako bi
maturirala i postala učiteljica. Svaki se put probudi uvijek na istom prizoru. Ravnatelj
izvlači tabelu za upisivanje ocjena i nalivpero s grimiznom tintom, a zatim upisuje
ogromnu crvenu nulu tik uz mjesto na kojemu je napisano ime Cevriye.

Ovu snomoricu ima već deset godina, otkad je izgubila supruga. Bio je u zatvoru zbog
mita - optužba u koju je teta Cevriye odbijala vjerovati. I samo mjesec dana prije nego što
je trebao biti pušten, umro je promatrajući tučnjavu, usmrćen glupim električnim kabelom
pod naponom. U snovima je teta Cevriye uvijek iznova vidjela taj prizor i zamišljala
napadača (morao je postojati neki napadač) koji je taj kabel ostavio baš ondje i usmrtio
njezinog supruga. Sanjala je kako čeka pred zatvorskim vratima. Ostatak scenarija svaki bi
put bio drukčiji.

Ponekad bi bila ondje kako bi ubojici pljunula u lice čim bude pušten iz zatvora, ponekad
bi ga promatrala iz daljine, a ponekad pak ustrijelila kad bi izišao na sunčevo svjetlo.

Kad je izgubila supruga, teta Cevriye je prodala svoju kuću i pridružila se drugim
kćerkama koje su prihvatile život pod istim krovom. U prvim mjesecima po dolasku, samo

je ronila suze.
Dan bi započela pregledavanjem fotografija svog pokojnog supruga, razgovorom s njima,

jecanjem nad svakom od njih, samo kako bi dan završila iznemogla od tolike tuge. Očiju
natečenih kao dvije nadute vreće crvenoga jada, nosa koji se ljuštio od previše brisanja -
takva je bila dok se jednoga jutra s groblja nije vratila kući i opazila da su sve one stare
fotografije nestale.

“Što si učinila s njegovim fotografijama?”, uzviknula je teta
Cevriye, i predobro znajući koga valja optužiti. “Vrati mi ih!”
“Ne”, odgovorila je baka Gülsüm, strogo i nepopustljivo.
“Sklonila sam ih. Nećeš provoditi dane plačući nad njima. Da bi srce zacijelilo, oči ih neko
vrijeme ne smiju vidjeti.”
Ništa nije zacijelilo. U najmanju ruku, naviknula se zamišljati ga i ne gledajući njegove
fotografije. S vremena na vrijeme, uhvatila bi se kako redizajnira njegovo lice, oprema ga
prosijedim brkovima ili pokojim dodatnim pramenom kose na nekim mjestima. Nestanak
fotografija podudarao se s evolucijom tete Cevriye u nepokolebljivu nastavnicu turske
nacionalne povijesti.
U sobi nasuprot njezine spava teta Feride. Ona je pametna i kreativna žena, žena kolaž. Kad
bi samo mogla sačuvati sve dijelove na okupu. Neobično je biti tako osjetljiv, izvanredno je
biti tako osjetljiv, zastrašujuće je biti tako osjetljiv. Budući da se u svako doba može svašta
dogoditi, nikad ne može biti sigurna u tlo pod vlastitim nogama. Nema osjećaja sigurnosti
ili kontinuiteta. Sve dolazi u djelićima koji preklinju da budu sjedinjeni, ali istodobno
prkose svakom pojmu cjeline. Teta Feride ponekad sanja da ima ljubavnika. Želi ljubav
koja će je apsorbirati u cijelosti, do te mjere da će prigrliti sve njezine mnogobrojne
strahove, ekscentričnosti i zastranjenja. Ljubljenog koji će obožavati sve na njoj. Teta
Feride ne želi ljubav koja će biti dobra prema njezinoj dobroj strani, ali odbija njezinu
mračnu stranu. Njoj treba netko-tko će stajati uz nju i u dobru i u zlu, u zdravlju i u ludilu.
Možda je zato luđacima teže izlaziti na spojeve - ne zato što su bizarni, nego zato što je teško
pronaći nekoga voljnog izlaziti s toliko mnogo ljudi u jednoj osobi.

Ali tako snatri na javi. U snovima, teta Feride ne vidi ljubavnike nego apstraktne kolaže.
Noću ona stvara šarenilo zadivljujućih boja i raznovrsnih geometrijskih oblika. Vjetar
silovito puše, oceanske struje klize uz njega, i svijet postaje nebesko tijelo beskrajnih
mogućnosti. Sve što je konstruirano može biti istodobno i dekonstruirano. Liječnici su teti
Feridi rekli da se ne uzrujava, da redovito uzima tablete. Ali malo oni znaju o ovoj
dijalektici. Sagradi i uništi sagradi i uništi sagradi i uništi. Um tete Feride izvrstan je
kolažist.

Uz sobu tete Feride nalazi se kupaonica, a uz nju soba tete Zelihe. Ona je budna. Sjedi u
krevetu i promatra svoju sobu kao da je nečija tuđa, kao da joj nastoji zapamtiti pojedinosti
kako bi se osjećala bližom neznanki koja ondje pripada.

Promatra svoju odjeću, na desetke suknji, sve kratke, sve žarkih boja, njezin način
prosvjeda protiv moralnih kodeksa u koje je rođena. Na zidovima su fotografije i posteri
tetovaža. Teta Zeliha je žena u kasnim tridesetim godinama života, ali njezina soba po
mnogočemu nalikuje sobi jedne tinejdžerice. Možda nikad neće odrasti i riješiti se gnjeva u
duši, gnjeva koji je nehotice prenijela i svojoj kćerki. Prema njezinome načinu razmišljanja,
svatko tko ne može ustati i pobuniti se, svatko tko je lišen sposobnosti protivljenja, ne

može se doista smatrati živim. Ključ života je u otporu. Ostali ljudi pripadaju jednom od
dva tabora: biljkama, kojima je sve dobro, i čašicama za čaj, koje, iako im mnoge stvari ne
odgovaraju, ipak nemaju snage za sučeljavanje. Ovaj drugi tabor je gori. Teta Zeliha je o
njima smislila svoja pravila, još onda kad je smišljala pravila.

Željezno pravilo mudrosti za žene u Istanbulu: Ako si krhka kao čašica za čaj, ili
pronađi način da se nikad u životu ne susretneš s kipućom vodom i nadaj se udaji za
idealnog muža, ili se poševi i čim prije razbij. Treća je mogućnost, prestani biti žena
čašica za čaj!

Ona je odabrala ovo treće. Teta Zeliha se gnušala krhkosti. Do dana današnjega, bila je
jedina od svih žena u obitelji Kazanci koja bi se razbjesnila na čašice za čaj kad bi prsnule
pod pritiskom.

Teta Zeliha poseže za kutijom Marllboro Lights cigareta na noćnom ormariću i pali jednu.
Godine nisu nimalo promijenile njezine pušačke navike. Zna da i njezina kćerka puši. Sve to
zvuči kao neki jeftin ulomak iz brošure Ministarstva zdravstva:

Djeci roditelja pušača prijeti tri puta veća opasnost da i sami postanu pušači. Teta Zeliha je
zabrinuta za Asyjinu dobrobit, ali je dovoljno mudra da zna da će, bude li se previše
uplitala i pokazivala znakove nepovjerenja, to samo izazvati suprotan učinak. Teško je
hiniti da nisi zabrinut, jednako kao što je teško slušati kako te vlastito dijete zove “teta”. To
je ubija. Međutim, svejedno misli da je tako možda bolje za njih obje. Na određeni je način
oslobodilo i dijete i majku; njih dvije nominalno su razdvojene kako bi tjelesno i duhovno
mogle biti spojene.

Allah je njezin jedini svjedok; jedini problem je u tome što ona ne vjeruje u njegovo
postojanje.

Zamišljeno uvuče dim, nakratko ga zadrži i bijesno ispuhne.
Pod uvjetom da Allah postoji i da toliko mnogo zna, zašto On s tim svojim znanjem ništa
ne čini? Zašto dopušta da se stvari događaju tako kako se događaju? Ne, nepokolebljiva je
teta Zeliha, nema šanse da popusti religiji. Živjela je kao agnostik i umrijet će kao takva.
Iskrena i čista u svom bogohuljenju. Ako Allah doista negdje postoji, trebao bi cijeniti ovo
njezino iskreno potajno prokazivanje, srodno tek šačici odabranih, umjesto da se da
nagovoriti lijepim riječima i narcisoidnim molbama vjerskih fanatika koji su posvuda.
U sobi na drugom kraju drugoga kata je teta Banu. I ona je u ovaj sat budna. Treća osoba
koja je u kućanstvu Kazancijevih budna. Jutros je na njoj nešto neobično. Lice joj je blijedo,
a krupne svijetlosmeđe oči trepere od brige. Sučelice njoj je zrcalo. Pogleda se i vidi ženu
ostarjelu prije vremena. Po prvi put u mnogo godina nedostaje joj suprug - onaj suprug od
kojega je otišla, ali ga nikad nije posve napustila.
Dobar je on čovjek i zaslužuje bolju ženu. Nikad se nije loše ponio prema njoj niti joj
rekao ijednu ružnu riječ, ali kad je izgubila svoju dvojicu sinova, teta Banu više nije mogla
podnijeti život s njim. Svako toliko, ode do svoje stare kuće, kao neznanka koja zna svaku
pojedinost tog mjesta iz nekog deja vu iskustva. Putem do kuće uvijek kupi suhe marelice,
njegovu omiljenu poslasticu. Kad dođe, malo počisti, prišije nekoliko gumba, skuha
nekoliko jela, uvijek njegova omiljena, i malo pospremi. Iako nema mnogo toga što treba
spremiti jer je on muškarac koji svoju kuću drži urednom. Dok teta Banu radi, on je
promatra iz blizine.
Na kraju dana uvijek pita: “Hoćeš li ostati?”

Njezin odgovor na to pitanje nikad se ne mijenja: “Ne danas.”
Prije no što ode iz kuće, doda: “U hladnjaku imaš hrane, nemoj zaboraviti podgrijati juhu,
pilaki pojedi u dva dana jer će se pokvariti. Ne zaboravi zaliti ljubičice, premjestila sam ih
uz prozor.”
On kimne glavom i tiho promrmlja, kao da razgovara sa samim sobom: “Ne brini. Znam se
brinuti o sebi. I hvala ti za marelice...”
Nakon toga se teta Banu vraća u konak Kazancijevih. Tako je iz dana u dan, iz godine u
godinu.
Žena u zrcalu večeras izgleda stara. Teta Banu je oduvijek smatrala da je brzo starenje
cijena koju mora platiti zbog svojega zanimanja. Velika većina ljudskih bića stari godinu po
godinu, ali ne i vidovnjaci: oni stare priču po priču. Da je samo željela, teta Banu mogla je
zatražiti naknadu. No, jednako kao što od svog džina nije tražila nikakva materijalna dobra,
nije tražila ni tjelesnu ljepotu. Možda jednoga dana hoće. Dosad joj je Allah dao snage da
nastavi ne tražeći više. Ali danas će teta Banu zatražiti nešto dodatno.

Allahu, daj mi znanje, jer ne mogu odoljeti porivu da saznam, ali mi ujedno daj snage da to
znanje podnesem. Amin.

Izvuče iz ladice brojanicu od žada i pomiluje zrnca. “U redu, onda, spremna sam,
započnimo. Neka mi Allah pomogne!”

Njišući se s police na kojoj stoji plinska svjetiljka, gospođa Slatka iskrivi lice u grimasu,
nesretna ulogom promatračice u kojoj se najednom zatekla, nesretna stvarima koje će
ubrzo vidjeti u ovoj sobi. U međuvremenu, gospodin Gorki gorko se smiješi, jer je to jedini
način na koji se zna smiješiti. Zadovoljan je. Teta Banu je najzad uvjerena. I nije je uvjerila
džinska zapovjed gospodina Gorkog, nego njezina smrtna znatiželja.

Nije mogla odoljeti porivu da sazna.
Tom pretpotopnom porivu za više znanja... Tko bi mu, naposljetku, odolio?
Sad će teta Banu i gospodin Gorki zajedno otputovati natrag u prošlost. Iz 2005. u 1915..
Djeluje kao dugačko putovanje, ali zapravo je riječ samo o nekoliko koraka u gulyabani
godinama.
Ispred zrcala, između džina i njegove gospodarice stoji srebrna zdjelica posvećene vode
iz Mekke. U srebrnoj zdjelici je posrebrena voda, a u vodi priča, slično posrebrena.

12

ZRNA NARA

Hovhannes Stamboulian pogladio je rukom izrezbaren radni stol od orahovog drveta za
kojim je sjedio od ranoga poslijepodneva i osjetio kako mu njegova glatka, sjajna površina
klizi pod prstima. Židov staretinar koji mu je prodao stol rekao je da su takvi komadi
uistinu prava rijetkost jer ih je silno teško izraditi. Izrezbareni od orahovoga drveta na
egejskim otocima, zatim urešeni majušnim ladicama i tajnim pretincima kao fina čipka.
Unatoč profinjenosti uresa, stol je bio toliko izdržljiv da bi mogao trajati nekoliko života.

“Ovaj će stol nadživjeti i vas i vašu djecu!”, grohotom se nasmijao trgovac, kao da je roba
koja nadživljuje kupce za njega uobičajena dosjetka. “Nije li veličanstveno da komad drveta
živi duže od nas?”

Iako je znao da je ta primjedba mišljena kako bi pokazala kvalitetu robe, Hovhannes
Stamboulian osjetio je žalac tuge.

Bez obzira na to, kupio je stol. I sa njime je od istog tog trgovca kupio i jedan broš -
dražestan broš u obliku nara, čitavom površinom ljupko prekriven zlatnim nitima, lagano
napukao u sredini, sa zrnima od crvenih rubina koja su svjetlucala iz njegove
unutrašnjosti. Bio je to vješto izrađen komad nakita jednog, kako mu je rečeno, armenskog
zlatara u Sivasu. Hovhannes Stamboulian kupio ga je na dar svojoj supruzi. Planirao joj ga
je dati večeras, nakon objeda, ili još bolje, prije objeda, čim završi ovo poglavlje.

Od svih poglavlja koja je napisao, ovo je bilo najzahtjevnije. Da je znao da će biti ovako
naporno, možda bi odustao od čitavog projekta. Ali sad je bio do grla u knjizi i jedini način
da se izvuče bio je da je dovrši. Hovhannes Stamboulian, uvaženi pjesnik i kolumnist,
potajno je pisao knjigu posve izvan svojega glavnog područja zanimanja. Na kraju će ga
možda odbaciti, ismijati ili pokuditi. U vrijeme kad je čitavo Otomansko carstvo
prezasićeno veličanstvenim pothvatima, revolucionarnim pokretima i nacionalističkim
podjelama, u vrijeme kad armenska zajednica vrvi inovativnim ideologijama i vatrenim
raspravama, on u privatnosti svoje kuće piše knjigu za djecu.

Napisati knjigu za djecu na armenskome bilo je nešto nikad ranije učinjeno, gotovo
nepojmljivo. Zašto ne postoji nijedno jedino književno djelo iz toga područja? Je li to zato
što je armenska manjina postala društvo koje svoju djecu nije kadra smatrati djecom? Je li
djetinjstvo tričarija, ako ne i luksuz, uskraćena manjini koja treba odrasti najbrže što
može? Ili je to zato što su pismeni ljudi u Istanbulu odsječeni od usmene predaje koje su
armenske bake vjerno prenosile svojim unucima?

Knjiga je bila naslovljena Izgubljeni golupčić i blažena zemlja. Govorila je o jednome
golubu koji se izgubio visoko gore u plavim nebesima dok je s obitelji i prijateljima letio
iznad blažene zemlje. Golub će se zaustaviti u brojnim selima, gradićima i gradovima, u
potrazi za svojim voljenima i na svakoj će novoj postaji saslušati novu priču.

Na taj je način Hovhannes Stamboulian u knjizi prikupio stare armenske narodne priče,
većina kojih se prenosila s generacije na generaciju, dok su druge bile davno zaboravljene.
U čitavoj knjizi ostajao je vjeran autentičnosti svake priče i jedva da bi ijednu riječ
promijenio. Ali sad je planirao završiti knjigu vlastitom pričom. Kad je završi, knjiga će biti
objavljena u Istanbulu i distribuirana u svim većim gradovima u kojima živi velik broj

Armenaca, kao što su Adana, Harput, Van, Trabzon i Sivas. Iako su muslimani prije oko dva
stoljeća počeli koristiti tiskarski stroj, armenska manjina svoje je knjige i tekstove tiskala
davno prije toga.

Hovhannes Stamboulian želio je da roditelji Armenci svojoj djeci čitaju ove priče svake
večeri prije spavanja. Ironično je da mu je ova knjiga u proteklih osamnaest mjeseci
oduzela toliko mnogo vremena da sam sa svojom djecom nije proveo mnogo sati. Svakog bi
poslijepodneva došao u ovu sobu, sjeo za svoj radni stol i pisao onoliko dugo koliko je bilo
potrebno. Svake noći, kad bi izišao iz ove sobe, njegova bi djeca već bila u krevetima,
spavala. Poriv za pisanjem bacio je čini na sve i svakoga u njegovome životu. Srećom, tek
što nije završio. Večeras je pisao zadnje poglavlje, najzahtjevnije od svih. Kad ga završi,
otići će dolje, saviti sve stranice u smotak povezan vrpcom, sakriti zlatni broš u čvor tog
smotka i predati paketić svojoj supruzi. Izgubljeni golupčić i blažena zemlja bila je
posvećena njoj.

“Pročitaj je, molim te” kanio je reći. “Ako nije dovoljno dobra, želim da je spališ. Od prve
do zadnje stranice. Obećajem da te neću pitati za razlog. Ali ako misliš da je dobra, odnosno
dovoljno dobra da bude objavljena i distribuirana, tad je, molim te, odnesi Garabed-efendiji
u izdavačkoj kući Dawn.” Hovhannes Stamboulian cijenio je mišljenje svoje supruge kao
nikoga drugoga. Imala je profinjen ukus u književnosti i lijepim umjetnostima. Zahvaljujući
njezinoj gostoljubivosti, ovaj blijedi konak uz Bospor već je godinama okupljalište
intelektualaca i umjetnika, i posjećuju ga brojni učeni ljudi, neki istaknuti pisci, neki pisci u
usponu. Dolaze jesti, piti, čitati, razmišljati i gorljivo raspravljati o tuđim, a još gorljivije o
vlastitim djelima.

Predugo letjevši, Izgubljeni se golupčić umorio i ožednio i sletio na snijegom zametenu
granu stabla nara koje tek što nije procvjetalo. Napunio je kljunić snijegom i tako utaživši
žeđ, počeo roniti suze za roditeljima.

"Ne plači, golupčiću", reklo je stablo nara. “Ispričat ću ti jednu priču. Priču o izgubljenom
golupčiću.”

Hovhannes Stamboulian je zastao ne shvaćajući što mu je točno poremetilo
usredotočenost. Na svoje veliko iznenađenje, malodušno je uzdahnuo. Zadnjih sat vremena
njegov su um pohodile svakojake turobne misli. I nikako nije shvaćao zašto je duboko u
sebi tako zabrinut, kao da njegov um djeluje sam od sebe i premeće bezimene brige. Koji
god da je razlog te tjeskobe, morao se osloboditi tromosti. Ovo je zadnje poglavlje, zadnja
priča. Mora biti dobra. Napućio je usne i vratio se pisanju.

“Ali, ti govoriš o meni. Ja sam taj golub!”, iznenađeno je zacvrkutao Izgubljeni golupčić.

“Doista?”, upitalo je stablo nara, ali nije zvučalo ni najmanje iznenađeno. “Poslušaj onda
svoju priču... Zar ne želiš saznati svoju budućnost?”

“Samo ako je sretna”, odgovorio je Izgubljeni golupčić.

“Ako je tužna, ne želim je znati.”
Najednom je nepomičan zrak probio zvuk smrskanog stakla. Hovhannes Stamboulian
lecnuo se na svom stolcu, prestao pisati i instinktivno se okrenuo prema prozoru, naćulivši
uši, posve nepomičan. Dugo nije čuo ništa osim zavijanja vjetra. Neobično, ali ta mu je
tišina djelovala zlokobnije od onog sablasnog zvuka. Noć je bila prožeta jezovitim mirom
dok je vjetar napolju hučao kao da u sebi nosi Božji gnjev, bjesneći iz smrtnicima
nepoznatog razloga. U opreci s vjetrom koji je šibao vanjske zidove, ovdje u kući bilo je

iznimno tiho. Hovhannes Stamboulian osjećao se tako duboko obeshrabren tom
neobičnom tišinom da mu je gotovo laknulo kad je iz prizemlja začuo zvukove. Netko je
hitao s jednoga kraja kuće na drugi i natrag; panični, grubi, užurbani koraci, kao da bježe
od nekoga ili nečega.

Mora da je to Yervant, pomislio je, a u pogled mu se uvukla nova briga, izraz zamišljenosti
i bojazni. Njegov najstariji sin, Yervant, oduvijek je neposlušan i bučan, ali odnedavna se
njegova mušičavost vinula preko svih granica. Istinu govoreći, Hovhannes Stamboulian
osjećao je grižnju savjesti jer sa sinom nije provodio onoliko vremena koliko je trebao.
Dječak je očito čeznuo za ocem. U usporedbi s njime, njegovo ostalo troje djece, dva
dječaka i jedna djevojčica, bili su neizmjerno poslušni, kao da mahnita energija njihovog
najstarijeg brata na njih djeluje uspavljujuće. Između dvojice mlađih dječaka bilo je tri
godine razlike, ali su bili jednako poslušni. Zadnja je bila najmlađa kćerka, jedina djevojčica
u obitelji, mala Shushan.

“Ništa ti ne brini, ptičice”, nasmiješilo se stablo nara i zatreslo snijeg na granama. “Priča
koju ću ti ispričati je sretna. ”

U hodniku u prizemlju koraci su se zabrinjavajuće umnogostručili. Sad je zvučalo kao da
na desetke Yervanta neposlušno trči s jednoga kraja na drugi, topćući nogama i mrveći pod
ispod tabana. No usred tog meteža, iznenada mu se učinilo da je čuo neki glas, toliko
neočekivan i odrješit da nije mogao biti siguran - otresit i promukao, zapucketao je na
djelić sekunde. I to je bilo to. Nakon toga je ponovno uslijedila tišina, kao da je sve to bilo
tek plod njegove mašte.

Inače bi istrčao iz svoje sobe provjeriti je li sve u redu. Ali večeras nije bila obična večer.
Nije želio da ga ometaju, ne sad, ne kad tek što nije dovršio osamnaestmjesečni rad.
Hovhannes se tjeskobno zavrpoljio kao ronilac koji, zaronivši preduboko, ne može
natjerati tijelo da se vine natrag prema površini. Vrtlog pisanja golem je i sveobuhvatan, ali
je ujedno nedvojbeno zavodljiv. Riječi skakuću po suhom papiru i preklinju ga da dovrši
svoju zadnju priču i odvede ih dugoočekivanoj sudbini.

“Onda dobro”, zacvrkutao je Izgubljeni golupčić. “Ispričaj mi priču o Izgubljenom golupčiću.
Ali upozoravam te, čujem li išta tužnoga, odmah ću odletjeti.”

Hovhannes Stamboulian je znao što će na to reći stablo nara i kako započinje zadnja
priča, ali prije nego što ju je uspio staviti na papir, nešto je negdje tresnulo na pod i razbilo
se na tisuću komadića. Usred te buke, razabrao je šmrcanje; iako je bilo prigušeno i kratko,
smjesta je prepoznao suprugin jecaj. Skočio je na noge, posve izbačen iz bezdana pisanja i
izronio na površinu kao mrtva riba.

***
Dok je hitao ka stubištu, Hovhannes Stamboulian sjetio se svoje svađe tog istog jutra s
Kirkorom Hagopianom, istaknutim odvjetnikom i članom otomanskog parlamenta.
“Vremena su loša, veoma loša. Pripremi se za najgore”, bilo je prvo što je Kirkor
promrmljao kad su naletjeli jedan na drugoga u brijačnici. “Najprije su unovačili armenske
muškarce. Nismo li svi jednaki, nismo li svi Otomanci?, objavili su. Muslimani i ne-
muslimani, zajedno ćemo se boriti protiv neprijatelja! Ali nakon toga su razoružali sve
armenske vojnike kao da su oni neprijatelji. Potom su armenske muškarce skupili u radne
bataljune. A sad se, prijatelju moj, šuška da... Neki kažu da dolazi ono najgore.”
Iako je bio iskreno zabrinut, Hovhannesa Stambouliana ta vijest nije naročito potresla.

Sam je bio prestar da bi bio unovačen, a njegovi su sinovi bili premladi. Jedini u obitelji u
dobi za novačenje bio je Levon, mlađi brat njegove supruge. Ali on je izbjegao vojnu službu
tijekom Balkanskih ratova zahvaljujući tome što je imao status “pošteđenog”. Muškarci koji
su bili jedini hranitelji obitelji bili su pošteđeni vojne obveze. Međutim, možda se to staro
otomansko pravilo sad mijenja. U današnje vrijeme nitko nikad ne može biti posve siguran.
Na početku Prvog svjetskog rata objavili su da će novačiti isključivo muškarce u ranim
dvadesetim godinama života, ali kad se rat zahuktao, novačili su i one u tridesetim, čak i u
četrdesetim godinama.

Borba nije bila za Hovhannesa Stambouliana. Ni težak fizički rad. On je volio poeziju.
Volio je riječi, osjećaj svakog pojedinačnog slova armenskoga alfabeta na jeziku i usnama.
Nakon opsežnog razmišljanja, zaključio je da armenskoj manjini nije najpotrebnije oružje,
kako su tvrdili neki revolucionari, nego knjige, sve više i više knjiga. Iako su nakon
Tanzimata osnovane nove škole, nasušno su im bili potrebni slobodoumniji i školovaniji
učitelji i bolje knjige. Dodatan je napredak postignut nakon revolucije 1908. godine.
Armensko je stanovništvo podržalo Mlade Turke u nadi da će se oni prema ne-
muslimanskome stanovništvu ponašati pošteno i dolično. Mladi Turci su u svojim
proglasima tvrdili:

Svaki će građanin uživati posvemašnju slobodu i jednakost, bez obzira na nacionalnost ili
vjersku pripadnost, i imat će jednake obveze. Svi Otomanci, budući da su pred zakonom
jednaki glede svojih prava i dužnosti prema Državi, pogodni su za državnu službu, u skladu s
pojedinačnim mogućnostima i obrazovanjem.

Istina, nisu održali obećanje, zamijenivši višenacionalno otomanstvo turkošću, ali
europske su sile pomno motrile na carstvo; nedvojbeno će se umiješati dogodi li se nešto
nemilo. Hovhannes Stamboulian je vjerovao da je u sadašnjim okolnostima za Armence
najbolja opcija otomanstvo, ne radikalne zamisli. Turci i Grci i Armenci i Židovi živjeli su
zajedno stoljećima i još uvijek mogu pronaći način da žive zajedno pod istim kišobranom.

“Ti ništa ne razumiješ, zar ne?”, bijesno se obrecnuo Kirkor Hagopian. “Ti živiš u svojim
bajkama!”

Hovhannes Stamboulian ga nikad nije vidio tako razdraženog i svadljivog. Međutim, nije
se složio s njim. “Ne mislim da će nam fanatizam pomoći”, rekao je, glasom tek trunčicu
čujnijim od šapta. Čvrsto je vjerovao da bi nacionalni žar samo zamijenio jedan jad drugim,
neizbježno na štetu siromašnih i izvlaštenih. Na kraju se manjine otrgnu od većeg entiteta
uz veliku cijenu, samo kako bi stvorile svoje vlastite tlačitelje. Nacionalizam nije ništa
drugo doli zamjena tlačitelja. Umjesto da te tlači netko tko nije tvoje nacionalnosti, završiš
s tlačiteljem svoje vlastite nacionalnosti.

“Fanatizam!” Lice Kirkora Hagopiana snuždilo se u turobnu masku. “Vijesti dolaze iz
brojnih gradova u Anatoliji. Zar nisi čuo za one incidente u Adani? Ulaze u armenske kuće
pod izlikom da traže oružje, a zatim pustoše i pljačkaju. Zar ne shvaćaš? Svi će Armenci
završiti prognani. Svi mi! A ti ovdje izdaješ vlastiti narod.”

Hovhannes Stamboulian je neko vrijeme šutio, žvačući vrhove svojih brkova. Zatim je
polako, ali sigurno promrmljao; “Moramo raditi zajedno, Židovi, kršćani i muslimani.
Stoljećima i stoljećima pod istim carskim krovom. Svo ovo vrijeme živimo zajedno, iako ne
s jednakim pravima. Sad možemo učiniti da bude pošteno i pravedno za sve, zajedno
možemo preobraziti ovo carstvo.”

Tad je Kirkor Hagopian izgovorio one turobne riječi, a lice mu se već smrknulo:

“Prijatelju moj, probudi se, nema više zajedno. Jednom kad se nar raspukne i sva njegova
zrna raštrkaju na sve strane, ne možeš ga više sastaviti.”

Sad, dok je nepomično stajao na vrhu stubišta i osluškivao sablasnu tišinu u kući,
Hovhannes Stamboulian je i preko volje u mislima vidio tu sliku: raspukli nar, crven i
tužan. S očitom je panikom zazvao suprugu: “Armanoush! Armanoush, gdje si?” Mora da su
svi u kuhinji, pomislio je i pohitao na prvi kat. Kad je počeo Prvi svjetski rat, objavljena je
opća mobilizacija. Iako su svi u Istanbulu govorili o tome, njezini su se učinci najviše
osjetili u malim gradovima. Po ulicama su hodali bubnjari, uporno ponavljajući:
Seferberliktir! Seferberliktir! Tad su mnogi mladi Armenci unovačeni u vojsku. Više od
tristo tisuća njih. Isprva je svim tim vojnicima dodijeljeno oružje, jednako kao i njihovim
muslimanskim vršnjacima. Međutim, nakon kratkoga vremena, svima im je rečeno da to
oružje vrate. Za razliku od vojnika muslimana, Armenci su odvedeni u posebne radne
bataljune. Posvuda se govorilo da se iza te odluke nalazi Enver Paša: “Treba nam radna
snaga da izgradi ceste kojima će prolaziti vojnici”, objavio je on.

Ali zatim su stigle tmurne vijesti, ovaj put o samim radnim bataljunima. Govorilo se da su
svi Armenci bili primorani na teški fizički rad u izgradnji cesta, iako su neki platili svoj
bedel i trebali biti izuzeti. Pričalo se da su te bataljune vodili da kopaju ceste, ali da je to
bila samo izlika; zapravo su morali kopati jame, dovoljno duboke i široke da... Pričalo se da
su Armenci pokapani u tim istim jamama koje su bili primorani iskopati.

“Turske su vlasti objavile da će Armenci uskršnja jaja obojati vlastitom krvlju!” To je
izjavio Kirkor Hagopian prije nego što je izišao iz brijačnice.

Hovhannes Stamboulian nije baš vjerovao tim glasinama. Međutim, morao je priznati da
su vremena loša.

Stigavši na prvi kat, ponovno je zazvao suprugino ime i uzdahnuo ne čuvši nikakav
odgovor. Kad je izišao na trijem i prošao pokraj dugog trešnjevog stola za kojim bi
doručkovali kad bi vrijeme bilo lijepo, kroz glavu mu je proletio novi prizor iz Izgubljenog
golupčića.

“Tad poslušaj svoju priču”, reklo je stablo nara zalepršavši s nekoliko grana i otresajući
pahuljice snijega. “Jednom bijaše; jednom ne bijaše. Stvorenja Božjih bješe u izobilju poput
zrnevlja, a govoriti previše smatralo se grijehom.”

“Ali zašto?”, zacvrkutao je Izgubljeni golupčić. “Zašto je bio grijeh govoriti previše?”

Kuhinjska vrata bila su zatvorena. To je bilo čudno s obzirom na doba dana; Armanoush
bi trebala raditi u kuhinji s Marie, njihovom sluškinjom već pet godina, dok se djeca
vrzmaju oko njih. Nikad ne zatvaraju vrata.

Hovhannes Stamboulian posegnuo je rukom za kvakom, ali prije nego što ju je uspio
okrenuti, stara, drvena vrata otvorila su se iznutra i on se našao licem u lice s jednim
turskim vojnikom, narednikom. Obojica muškaraca bili su toliko šokirani što su naletjeli
jedan na drugoga da su se čitavu minutu tupo promatrali. Prvi se prenuo narednik.
Zakoračio je korak unatrag i odmjerio drugog muškarca od glave do pete. Bio je muškarac
svijetle puti i, da nije bilo te strogosti u njegovom pogledu, lice bi mu djelovalo glatko i
mladenačko.

“Što se to ovdje događa?!”, uzviknuo je Hovhannes Stamboulian. Primijetio je da su
njegova supruga, Marie i djeca poredani uza kuhinjski zid, jedno uz drugoga kao djeca u
kazni.

“Imamo naređenje da pretražimo kuću”, rekao je narednik. U njegovome glasu nije bilo
zamjetnog neprijateljstva, ali ni suosjećanja. Zvučao je kao da je umoran i kao da, bez
obzira iz kojega je razloga ovdje, želi samo što brže obaviti svoj posao i otići. “Hoćete li nas,
molim vas, odvesti do svoje radne sobe?” Otišli su u stražnji dio kuće i uspeli se širokim,
vijugavim stubištem; Hovhannes Stamboulian na čelu, narednik i vojnici iza njega. Kad su
se popeli u radnu sobu, vojnici su se razmiljeli, svaki nad nekim komadom pokućstva, kao
bumbari što sišu med u polju divljega cvijeća. Pretražili su ormare, ladice i svaku knjigu na
policama koje su prekrivale čitav jedan zid. Prelistali su na stotine knjiga tražeći
dokumente skrivene između njihovih stranica; pregledali su njegovu omiljenu književnost,
od Baudelaireovih Cvjetova zla i Himera Gerarda de Nervala, do Noći Alfreda de Musseta i
Hugooovih Jadnika i Zvonara crkve Notre-Dame. Dok je jedan crnomanjasti vojnik
zacakljenih očiju sumnjičavo pregledavao Rousseauov Društveni ugovor, Hovhannes
Stamboulian morao se zamisliti nad odlomkom koji je taj muškarac netremice promatrao
ne vidjevši ga doista:

Čovjek se rađa slobodan, ali svuda je u lancima. U stvarnosti, razlika je u tome da divljak
živi unutar samoga sebe, dok društveni čovjek živi izvan sebe i može živjeti jedino u mišljenju
drugih, tako da naizgled dobiva osjećaj vlastitoga postojanja samo iz tuđega mišljenja o sebi.

Kad su završili s knjigama, počeli su prekapati po brojnim ladicama stola od orahovine.
Tad je jedan od vojnika na stolu ugledao zlatni broš. Pružio ga je naredniku koji je uhvatio
prstima minijaturni nar, odvagnuo ga na dlanu, okrenuo u zraku kako bi bolje vidio rubine
u unutrašnjosti i zatim ga uz osmijeh vratio Hovhannesu Stamboulianu.

“Ne biste trebali ostavljati tako vrijedan dragulj na vidiku. Evo, uzmite ga”, rekao je
narednik s izrazom vedre uljudnosti.

“Da, hvala vam. To je dar za moju suprugu”, tiho je odgovorio Hovhannes Stamboulian.
Narednik mu je uputio bezazlen osmijeh, kao muškarac muškarcu. Ali izraz srdačnosti na
njegovome licu brzo je zamijenila zlovolja i kad je ponovno progovorio, glas mu više nije
imao onaj isti blagi prizvuk.
“Recite mi što ovdje piše”, rekao je narednik pokazavši na hrpu papira koje je pronašao u
jednoj ladici, ispisane armenskim alfabetom.
Hovhannes Stamboulian odmah je prepoznao pjesmu koju je napisao kad se razbolio i
ležao u vrućici. Bilo je to negdje prošle jeseni. Tri je dana ležao u krevetu i nije se mogao ni
pomaknuti, drhtao je i znojio se istodobno, kao da je čitavo njegovo tijelo postalo bačva
vode koja je prepuna rupa kroz koje stalno curi. Čitavo je to vrijeme Armanoush ostala uz
njegovo uzglavlje, stavljala mu hladne obloge od octa na čelo i trljala prsa kockicama leda.
Zatim je, na kraju trećega dana, kad se vrućica najzad smanjila, Hovhannesu Stamboulianu
došla pjesma i on ju je sretno dočekao kao odštetu za patnju. Iako nije bio nimalo
religiozan, čvrsto je vjerovao u božansku nadoknadu, za koju je smatrao da se ponajprije
manifestira kroz male znakove i darove kao što je ovaj, a ne nekim velikim objavama.
“Pročitajte je!” Narednik mu je gurnuo papire.
Hovhannes Stamboulian je stavio naočale i drhtavim glasom pročitao prve stihove:

Dijete plače u snu ne znajući zašto,

Prigušenim no beskrajnim, čeznutljivim jecajem kojega je nemoguće utješiti.

Tako ja čeznem za tobom,...

“To je poezija”, prekinuo ga je narednik, naglašavajući zadnju riječ intonacijom koja je
zvučala kao razočaranje.

“Da.” Hovhannes Stamboulian je kimnuo glavom, iako nije bio siguran je li to dobro ili
loše.

Ali iskra koju je opazio u narednikovim očima nije mu se činila veoma neprijateljskom.
Možda mu se pjesma svidjela. Možda će sad otići i povesti sa sobom svoje vojnike.

“Hov-hannes Stam-bou-li-an” promrmljao je narednik, gutajući slogove. “Vi ste učen
čovjek, čovjek znanja. Poznati ste i poštovani. Zašto bi se tako profinjen čovjek kao što ste
vi urotio s gomilom prostačkih ustanika?”

Hovhannes Stamboulian podigao je tamne oči s papira i odsutno trepnuo. Nije znao što bi
rekao u svoju obranu, budući da nije imao pojma za što je optužen.

“Armenski ustanici... Oni čitaju vaše pjesme i nakon toga se bune protiv Otomanskog
sultanata”, rekao je narednik, zamišljeno nabravši čelo. “Vi ih huškate na pobunu.”

Najednom je Hovhannes Stamboulian shvatio i za što je optužen i ozbiljnost te optužbe.
“Časniče”, rekao je netremice promatrajući narednika koji mu je netremice uzvraćao
pogled, u strahu da će, skrene li ga, jedini most komunikacije između njih dvojice zauvijek
nestati. “I sami ste obrazovan čovjek i shvatit ćete nepriliku situacije u kojoj se nalazim.
Moje pjesme su odjek moje mašte. Ja ih pišem i objavljujem, ali ja ne mogu kontrolirati tko
ih čita i s kakvom nakanom.”

Zamišljenog izgleda, narednik je jedan po jedan pucnuo zglobovima prstiju. Zatim se
nakašljao kao da želi naglasiti važnost onoga što će sljedeće izjaviti. “Savršeno razumijem
tu dvojbu. Međutim, možete kontrolirati vlastite riječi. Vi ste taj koji ih piše. Vi ste
pjesnik...”

U očajničkom nastojanju da umanji ono što se velikom brzinom pretvaralo u pravu
paniku, Hovhannes Stamboulian pogledom je pretražio prostoriju dok se nije našao oči u
oči sa svojim najstarijim sinom, koji je stajao uz vrata i provirivao u sobu. Kad li se iskrao iz
kuhinje? Koliko ih već dugo promatra? Dječakovi su obrazi bili rumeni od žestine bijesa
protiv vojnika. Ali, nešto je u njegovom izrazu zračilo nečim mnogo dubljim od toga.
Yervantovo mlado lice izgledalo je neobično mirno i nekako mudro. Hovhannes
Stamboulian se nasmiješio sinu, nastojeći ga uvjeriti da je sve u redu, a zatim mu kimnuo
da se vrati majci. Ali Yervant se nije ni pomaknuo.

“Bojim se da morate poći s nama”, rekao je narednik.
“Ne mogu”, nesmotreno je odgovorio Hovhannes Stamboulian, ali je shvatio koliko je
jadan izgovor koji se spremao ponuditi. Večeras moram završiti knjigu... Na zadnjem sam
poglavlju... Umjesto toga je zamolio dopuštenje da razgovara sa svojom suprugom.
Prije nego što su ga odveli, zadnje što mu se usjeklo u pamćenje bio je izraz lica njegove
supruge, njezine proširene zjenice i blijede usne. Ali Armanoush se nije rasplakala, niti je
izgledala šokirana. U najmanju ruku, izgledala je silno umorna, kao da joj je stajanje na
pragu iscrpio svu snagu. Kako je samo želio da je sad može uhvatiti za ruke, snažno zagrliti
i šapnuti joj da bude jaka, uvijek jaka, zbog njihove djece i djeteta koje nosi u utrobi.
Armanoush je bila četiri mjeseca trudna.
Tek kad su ga, s vojnicima na obje strane, gurnuli kroz vrata na mračnu ulicu, Hovhannes
Stamboulian se sjetio da je supruzi zaboravio dati dar koji joj je namijenio. Gurnuo je ruke

u džepove i laknulo mu je kad pod vrhovima prstiju nije osjetio zlatni nar. Ostavio ga je kod
kuće, u ladici u stolu. Nježno se nasmiješio i pomislio koliko će Armanoush biti drago kad
ga ondje pronađe.

***
Čim su vojnici otišli, na vratima su odjeknuli brzi koraci. Bila je to njihova prva susjeda,
Turkinja. Dobrodušna, bucmasta žena, uvijek vesela, ali sad je bila sve samo ne vesela.
Vidjevši prestravljeni izraz na licu svoje susjede, Armanoush se prenula iz transa i
dopustila da i nju obuzme strah. Povukla je Yervanta prema sebi i drhtavim usnama
šapnula: “Idi, sine moj, idi do kuće ujaka Levona... Reci mu da odmah dođe ovamo. Reci mu
što se dogodilo.”
Kuća ujaka Levona nalazila se u blizini, iza ugla tržnice. Ujak je živio sam u skromnoj
jednokatnici, u prizemlju koje se nalazila njegova radionica. Ne dobivši ruku prekrasne
Armenke koju je volio u mladosti, a možda još i sad, odlučio je da se neće ženiti i godine
proveo naporno radeći u svojoj radionici, čuvenoj po kvaliteti proizvoda. Ujak Levon je bio
izrađivač kotlova i njegovi su kotlovi bili najbolji u čitavome carstvu.
Kad je izišao na ulicu, Yervant je napravio nekoliko koraka prema kući ujaka Levona, ali
je naglo zastao i okrenuo se u suprotnome smjeru, smjeru u kojemu je odveden njegov
otac. Potrčao je. Ni kad je pretrčao čitavu ulicu s jednoga kraja na drugi, ocu nigdje nije bilo
traga. Ništa. Nikoga. Kao da su turski vojnici i njegov otac isparili.
Nedugo zatim, stigao je do kuće ujaka Levona, ali na katu nije bilo nikoga. Pokucao je na
vrata radionice, nadajući se da bi ujak mogao biti ondje. Za ujaka Levona nije bilo neobično
raditi dokasna. Ali vrata je otvorio njegov šegrt, Riza Selim - tih, marljiv turski momak,
kože bijele kao porculan i gavranocrne kose koja se divlje kovrčala iznad i oko njegove
glave.
“Gdje je moj ujak?” upitao je Yervant.
“Gazda Levon je otišao”, odgovorio je Riza Selim prigušenim glasom koji je jedva istisnuo
iz grla. “Danas poslijepodne su došli vojnici i odveli ga.”
Čim je izgovorio te zlokobne riječi, Riza Selim pustio je suze koje je dotad susprezao.
Dječak je bio siroče i ujak Levon mu je zadnjih šest godina bio poput oca. “Ne znam što
učiniti”, rekao je. “Čekam...”
Na povratku kući, Yervant je trčao vijugavim, strmim ulicama / istočno i zapadno, tražeći
nešto, bilo što, što bi moglo biti povoljan znak. Prošao je pokraj praznih kavana, prljavih
trgova, ruševnih kuća iz kojih su dopirali mirisi türlüa i dječji plač. Jedini znak života bilo je
žućkastosmeđe mače koje je bolno mijaukalo uz prljavi žlijeb uz pločnik, ližući svoj
majušni, rasporeni trbuh, na kojemu se oko duboke, natečene rane skorila krv.
Godinama kasnije kad bi razmišljao o svom ocu, Yervant bi se sjetio tog mačeta posve
samog u mračnoj, praznoj ulici. Čak i u Sivasu, u katoličkom armenskom seocetu Pirkinik, u
kojemu su potražili utočište kod djeda i bake, samo kako bi ih jedne noći istjerali vojnici
koji su provalili u kuću; čak i kad se zatekao kako hoda medu tisućama iznurenih,
izgladnjelih, pretučenih Armenaca koje su čuvali vojnici na konjima; čak i dok je gacao kroz
dugački, gusti sag od blata, rigotine, krvi i izmeta; čak i kad nije znao kako zaustaviti
krikove svoje male sestrice, Shushan, i kad je jednoga dana, usred meteža koji je uslijedio,
na djelić sekunde ispustio njezinu ruku i izgubio je iz vida; čak i kad je gledao kako stopala
njegove majke bubre u dva modra jastuka bola prekrivena ljubičastim žilama i krvlju; čak i

kad je ona umrla, tiho i lako kao suhi vrbin list koji leprša na zapuhu povjetarca; čak i kad
je vidio napuhnute, smrdljive leševe uz cestu, štale pune dima i vatre; čak i kad su, ne
imavši više ništa za jelo, njegova braća i on pasli travu kao ovce u sirijskoj pustinji; čak i
kad ih je spasila skupina američkih misionara koji su prikupljali armensku siročad
izgubljenu uzduž ceste izgnanstva; čak i kad su vraćeni natrag u Američki koledž u Sivasu
koji je služio kao utočište, i kad su iz njega poslani u Ameriku; čak i godinama kasnije kad
je svoju malu sestricu, Shushan, najzad uspio pronaći u Istanbulu i dovesti je u San
Francisco; i čak i nakon mnogih sretnih večera koje je proveo okružen djecom i unucima,
ono je mače ostalo urezano u njegove misli.

***
“To je dovoljno”, uzviknula je teta Banu, lecnuvši se. Odvezala je maramu s glave i
prekrila njome srebrnu zdjelu. “Ne želim više vidjeti. Saznala sam što sam željela znati...”
“Ali nisi vidjela sve”, hrapavim se glasom usprotivio gospodin Gorki. “Još ti nisam
ispričao za uši.”
“Za... u-ši?” promucala je teta Banu. Štogod da ju je nagnalo da okonča ovu seansu, sad
kao da je prošlo. Podigla je maramu sa zdjele i ponovno zavirila u posudu.
“O, da, uši su, gospodarice moja, veoma važna pojedinost”, rekao je gospodin Gorki.
“Sjećaš se onoga dijela kad je mala Shushan pustila bratovu ruku i najednom se izgubila u
gomili?
Dobila je uši od obitelji kojoj je pristupila u nadi da će dobiti hrane. Obitelj je i sama imala
malo za jelo pa su je otjerali. Nekoliko dana kasnije, mala Shushan buknula je u vrućici:
tifus!”
Teta Banu je ispustila glasan, dug uzdah.
“Bio sam ondje. Sve sam vidio. Shushan je pala na koljena.
Nitko u onome konvoju ljudi nije bio u stanju pomoći joj.
Ostavili su je na tlu, čela oblivena znojem i kose pune ušiju!”
“Dosta!” Teta Banu je ustala na noge.
“Zar nećeš poslušati najbolji dio? Zar ne želiš saznati što se dogodilo maloj Shushan?”
upitao je gospodin Gorki i zvučao je uvrijeđeno. “Željela si saznati o obitelji svoje gošće, nisi
li? E pa, mala Shushan iz moje priče baka je tvoje gošće.”
“Da”, odgovorila je teta Banu. “To sam i sama shvatila. Nastavi!”
“U redu!” zanio se gospodin Gorki, naslađujući se pobjedom.
“Kad je polumrtva ostavljena na cesti i kad je konvoj nestao iz vidokruga, malu Shushan
pronašle su dvije žene iz obližnjeg turskog sela. Bile su to majka i kćerka. Bolesnu su
djevojčicu povele kući sa sobom, okupale je komadima lovorovog sapuna i istrijebile uši iz
njezine kose tekućinom spravljenom od trava u dolini. Nahranile su je i izliječile. Tri tjedna
kasnije, kad se jedan visoko pozicionirani časnik sa svojim ljudima zaustavio u selu i
raspitivao među seljanima ne bi li saznao jesu li u tome kraju naletjeli na kakvo armensko
siroče, ova je majka Turkinja sakrila Shushan u škrinju za miraz svoje kćerke kako bi je
spasila od zla. Mjesec dana nakon toga, djevojčica je ponovno bila na nogama, samo što nije
mnogo govorila i noću je plakala u snu.”

“Mislila sam da si rekao da je dovedena u Istanbul...”
“S vremenom i jest. U narednih šest mjeseci majka i kćerka brinule su za nju kao da je
njihova obitelj i vjerojatno bi tako i nastavile. Ali tad se pojavila horda bandita,
pretražujući i pljačkajući kuće. Zaustavljali su se i pustošili svako tursko i kurdsko selo u
tom području. Nije im trebalo dugo da saznaju da se ondje krije mala Armenka. Unatoč
leleku majke i kćerke, odveli su Shushan. Čuli su za naređenja da se armenska siročad
mlađa od dvanaest godina ima dovesti u sirotišta po čitavoj zemlji.
I tako se Shushan brzo našla u nekom sirotištu u Aleppu, a kako ondje nije bilo mjesta,
prebačena je u jednu školu u Istanbulu, pod skrbi nekoliko hocahantm, od kojih su neke
bile dobrodušne i brižne, a druge hladne i stroge. Kao i ostala djeca, i ona je bila odjevena u
bijeli haljetak i crni kaputić bez gumba. U sirotištu je bilo i dječaka i djevojčica. Dječaci su
obrezani i svoj je djeci promijenjeno ime. I Shushan je dobila novo ime. Svi su je sad zvali
Shermin. Dobila je i prezime; 626.”
“Sad je stvarno dosta”, teta Banu je stavila maramu natrag na srebrnu zdjelu i uputila
svom džinu dug, prodoran pogled.
“Da, gospodarice, kako ti želiš”, promrmljao je gospodin Gorki. “Međutim, preskočila si
najvažniji dio priče. Poželiš li saslušati i taj dio, samo mi daj do znanja jer mi gulyabani sve
znamo. Bili smo ondje. Rekao sam ti Shushaninu prošlost, nekoć djevojčice, danas
Armanoushine bake. Rekao sam ti stvari koje tvoja gošća ne zna. Hoćeš li joj ih reći? Zar ne
misliš da ona ima pravo znati?”
Teta Banu je nijemo stajala. Hoće li ikad ispričati Armanoush priču koju je noćas saznala?
Čak i da to želi, kako bi joj mogla reći da je priču njezine obitelji vidjela u srebrnoj zdjeli
vode i da ju joj je pokazao gulyabani, najgora vrsta džina? Bi li joj Armanoush povjerovala?
Osim toga, čak i da joj povjeruje, nije li bolje da djevojka nikad ne sazna sve ove tužne
pojedinosti?
Teta Banu se za utjehu okrenula gospođi Slatkoj. Ali umjesto odgovora, od svoje je
dobrodušne džin dobila samo stidljiv osmijeh i nagli drhtaj korone oko njezine glave, koja
je zatreptala u nijansama šljiva modre, ružičaste i ljubičaste. Zajedno s krunom gospođe
Slatke, zabljesnulo je i tegobno pitanje: Je li za ljudska bića uistinu bolje saznati više o
svojoj prošlosti? I onda još više i više...? Ili je jednostavno o prošlosti bolje znati najmanje
moguće, pa čak i zaboraviti ono malo što se pamti?

***
Prošla je zora. Kratak korak od onog tajanstvenog praga između noći i dnevnoga svjetla.
Jedino doba dana kad je dovoljno rano gajiti nade da ćemo ostvariti snove, ali daleko
prekasno da doista sanjamo, budući da je zemlja Morfeja sad već daleko.
Allahovo oko je svemoguće i sveznajuće; to je oko koje se nikad ne zatvara, čak ni ne
trepće. No ipak, nitko ne može sa sigurnošću reći je li zemlja jednako sveopaziva. Ako je
zemlja pozornica na kojoj se jedan za drugim Božanskome pogledu prikazuju prizori,
možda postoje neka međuvremena u kojima su zastori spušteni i tanka, prozirna marama
prekriva površinu srebrne zdjele.
Istanbul je miš-maš deset milijuna života. On je otvorena knjiga deset milijuna
ispremiješanih priča. Istanbul se budi iz svog nemirnog sna, spreman za kaos jutarnje
gužve. Odsad nadalje previše je molitvi koje treba uslišiti, previše prostota koje treba
zamijetiti, i previše grešnika, kao i previše nedužnih, koje valja držati na oku.

U Istanbulu je već jutro.

13

SUHE SMOKVE

Od svih mjeseci u godini, svaki mjesec zna kojemu određenom godišnjem dobu pripada i
ponaša se u skladu s time, svaki mjesec osim jednoga: ožujka.

Ožujak je najneuravnoteženiji baš u Istanbulu, i psihološki i tjelesno. Ožujak može
odlučiti da pripada proljeću, toplom i mirisnom, samo kako bi se već sljedećeg dana
predomislio i pretvorio u zimu, odašiljući ledene vjetrove i susnježicu. Današnji dan,
devetnaesti ožujka, neobično je sunčana subota, daleko toplija od prosječne temperature
za ovo doba godine. Asya i Armanoush skinule su pulovere hodajući širokom, vjetrom
šibanom cestom od Ortaköya prema trgu Taksim. Asyja je odjenula dugačku haljinu
ukrašenu batikom, rukom obojanu u nijansama bež i karamel smeđe boje. Sa svakim
njezinim korakom zveckaju nizovi ogrlica i narukvica. Armanoush je, pak, ostala vjerna
svom stilu: traperice i široka majica s natpisom SVEUČILIŠTE ARIZONA, blijedoružičaste
boje kao baletna papučica. Uputile su se u salon za tetoviranje.

“Baš mi je drago što ćeš najzad upoznati Arama.” Asya se širom nasmiješila prebacivši
platnenu torbu s jednog ramena na drugo. “Silno je simpatičan.”

“čula sam da ga spominješ, ali nemam pojma tko je on.”
“Oh, on je...” Asya je zašutjela, tražeći pravu riječ na engleskome. Dečko je zvučalo
preneozbiljno, suprug bio tehnički pogrešan izraz, budući suprug nije se činilo vjerojatnim.
Činilo se da bi bio prikladniji izraz, ali zapravo se Zeliha i on nikad nisu službeno zaručili.
“On je teta Zelihina bolja polovica.”
Na drugoj strani ceste, ispod otmjeno izrezbarene otomanske arkade, opazile su dvojicu
malih Roma, od kojih je jedan izvlačio limenke iz kontejnera za smeće i zatim ih slagao na
ra sklimana kolica. Drugi je dječak sjedio na rubu kolica i razvrstavao limenke, silno se
trudeći hiniti da naporno radi, iako se zapravo sunčao. To bi mogao biti doista idiličan život,
pomislila je Asya. Dala bi sve na svijetu da se može zamijeniti s onim dječakom na kolicima.
Kao prvo, otišla bi i kupila najmlitavijeg konja kojeg bi pronašla. Zatim bi svakoga dana
vodila konja s kolicima uz i niz strme istanbulske ulice i skupljala stvari. Zdušno bi
prikupila najneprivlačnije tvorevine ljudskoga života, prigrlila otpad što trune ispod
njegove uglačane površine. Asya je imala osjećaj da sakupljač smeća u Istanbulu vjerojatno
živi mnogo manje stresnijim životom nego što je njezin i njezinih prijatelja u Cafeu
Kundera.
Da postane sakupljačica smeća, lutala bi gradom i zviždukala pjesme Johnnyja Casha, dok
bi joj blagi povjetarac milovao kosu, a sunce grijalo kosti. Ukoliko bi se itko usudio narušiti
taj blaženi sklad, nasmrt bi ga prepala prijetnjom svojim golemim ciganskim klanom u
kojemu je vjerojatno svatko osuđen zbog nekog zločina. Usprkos problemu siromaštva,
zaključila je Asya, dok god nije zima, mora da je zabavno biti sakupljač smeća. Pomislila je
da se toga svakako mora sjetiti ukoliko ne smisli neko bolje zanimanje kad diplomira na
koledžu. U tom je duhu zazviždala; tek kad je stigla do kraja dvostiha, Asya je zamijetila da
Armanoush još uvijek čeka podrobniji odgovor na pitanje koje joj je prije nekoliko minuta
postavila.
“No, da, teta Zeliha i Aram se viđaju Bog te pita koliko dugo. On je nešto kao moj očuh,

pretpostavljam, ili da budem dosljedna, trebala bih ga zvati poujak... Ili tako nekako.”
“Zašto se ne vjenčaju?”
“Vjenčaju?” Asya je ispljunula tu riječ kao da je hrana koja joj je zapela među zubima. Sad

su prolazile pokraj sakupljača limenki i Asya je, pobliže promotrivši svoje uzore, shvatila
da nisu dječaci nego djevojčice. To joj se još više svidjelo. Izbrisati spolne granice bio je
dodatni razlog da postane sakupljačica smeća. Stavila je cigaretu između usnica, ali
umjesto da je zapali, kratko ju je sisala kao da je jedna od onih čokoladica u obliku cigarete,
zamotanih u jestivi papir. Zatim je otkrila skrovitu misao: “Zapravo, sigurna sam da Aram
ne bi imao ništa protiv vjenčanja, ali teta Zeliha na to nikad ne bi pristala.” “Zašto ne?”
željela je znati Armanoush.

Upravo u tom trenutku, povjetarac je promijenio smjer i Armanoush je u nosu osjetila
prodoran dašak mora. Ovaj je grad zbrka mirisa, od kojih su neki jaki i užegli, a drugi slatki
i poticajni. Gotovo svaki miris podsjetio bi Armanoush na neko jelo, do te mjere da je
počela doživljavati Istanbul kao nešto jestivo. Bila je u Istanbulu već osam dana i što je
duže boravila u njemu, to je Istanbul postajao raznolikiji i smušeniji. Možda se ona počela
navikavati na to da je strankinja u ovome gradu, ako se nije počela navikavati na sam grad.

“Moja je pretpostavka da je to sve zbog iskustva tete Zelihe s mojim tatom, tkogod on
bio”, nastavila je Asya. “Mora da je zato tako odlučno protiv braka. Mislim da ima problema
s povjerenjem u muškarce.”

“To mogu razumjeti”, rekla je Armanoush.
“Ali zar ne misliš da kad je riječ o oporavku nakon ljubavne veze postoji ogromna razlika
između spolova? Hoću reći, kad žene prežive grozan brak ili ljubavnu vezu i sve to sranje,
one obično prilično dugo izbjegavaju novu vezu. S muškarcima je, međutim, upravo
obratno; čim okončaju jednu katastrofu, počinju tražiti drugu. Muškarci jednostavno ne
mogu biti sami.” Armanoush je kratko kimnula glavom, iako taj obrazac nije baš pristajao
situaciji u kojoj su bili njezini roditelji. U njezinom se slučaju majka preudala nakon
razvoda, a otac do dana današnjega ostao sam. Tad je Armanoush upitala:
“Taj Aram... odakle je on?”
“Odavde, jednako kao mi”, slegnula je ramenima Asya, ali je u hipu shvatila srž pitanja.
Iznenađena vlastitim neznanjem, zapalila je cigaretu koju je dotad sisala i povukla dim.
Kako nije ranije povezala? Aram je poticao iz jedne armenske obiteIji u Istanbulu.
Teoretski je bio Armenac.
A ipak, u određenom smislu Aram nije mogao biti ni Armenac ni Turčin ni bilo koje druge
nacionalnosti. Aram je mogao biti samo Aram, posve sui generis. Bio je jedinstven
pripadnik jedinstvene vrste. Bio je šarmer, kolosalni romantik, profesor političkih znanosti
koji je često priznavao da je skloniji životu ribara u nekom otrcanom mediteranskom selu.
Bio je krhko srce, lakovjerna duša i hodajuća kriška kaosa; optimističan utopist i
neodgovoran obećavatelj; iznimno smušen i dosjetljiv i častan muškarac. Bio je posve
jedinstven i zbog toga ga Asya nikad nije povezivala ni sa jednim kolektivnim identitetom.
Iako je bila u iskušenju da kaže nešto u tom stilu, jednostavno je odgovorila: “Zapravo,
Armenac je.”
“To sam i mislila”, blago se nasmiješila Armanoush.
Pet minuta kasnije bile su pred vratima salona za tetoviranje.

“Dobrodošle!”, uzviknula je teta Zeliha svojim blago promuklim glasom dok ih je obje
srdačno grlila. Kakav god parfem da je koristila, bio je jak - kombinacija začina, drveta i
jasmina. Tamna joj je kosa padala na ramena u ošamućujućim kovrčama, od kojih je neke
naglasila nečim tako svjetlucavim da bi joj kosa zablistala svaki put kad bi se pomaknula
pod halogenskim svjetlom. Armanoush ju je promatrala razjapljenih usta, po prvi put
suosjećajući sa strahom i divljenjem koje je zamišljala da Asya zacijelo od djetinjstva osjeća
prema majci.

U unutrašnjosti salona bilo je kao u malome muzeju. Sučelice ulaznim vratima nalazila se
ogromna uokvirena fotografija neke žene neodređene nacionalnosti, leđima okrenute
promatraču kako bi se bolje vidjela zakučasto detaljna tetovaža na njezinome tijelu. Bila je
to jedna otomanska minijatura. Izgledala je kao prizor s gozbe, s akrobatom koji je hodao
po užetu iznad glava uzvanika, od jednog do drugog ramena. Tako tradicionalna
minijatura istetovirana na leđima suvremene žene bila je zapanjujuća. Ispod
fotografije se nalazila rečenica na engleskome: TETOVAŽA JE PORUKA POSLANA
ONKRAJ VREMENA!

Po čitavom salonu nalazile su se vitrine u kojima je bilo izloženo na stotine uzoraka
tetovaža i nakita za piercing. Uzorci su bili grupirani pod nekoliko naslova: “Ruže i trnje”,
“Srca koja krvare”, “Probodena srca”, “Šamanski put”, “Sablasna dlakava stvorenja”, “Ne-
dlakavi, ali jednako sablasni zmajevi”, “Domoljubni motivi”, “Imena & brojevi”, “Simurg i
obitelj ptica”, i na kraju “Sufijski simboli”.

Armanoush se nije mogla sjetiti da je ikad u jednoj prostoriji vidjela toliko malo ljudi koji
proizvode toliko mnogo buke. Osim tete Zelihe, bio je tu i jedan ekscentričan muškarac
narančaste kose s iglom u ruci, jedan tinejdžer s majkom (koja naizgled nije mogla odlučiti
bi li ostala ili otišla), i dvojica dugokosih, dugo neobrijanih muškaraca koji su izgledali
posve izvan prostora i vremena, kao odvaljeni rock glazbenici iz 1970-ih, koji se tek sad
oporavljaju od lošeg tripa. Jedan od te dvojice sjedio je u velikom, udobnom naslonjaču
glasno žvačući gumu za žvakanje i razgovarao s prijateljem dok mu se na gležnju tetovirao
ljubičasti komarac. Pokazalo se da je muškarac s iglom pomoćnik tete Zelihe i sam daroviti
umjetnik. Dok je on radio, Armanoush ga je netremice promatrala, iznenađena koliko
glasan zvuk može proizvesti igla za tetoviranje.

“Ne brini. Zvuk je mnogo dramatičniji od bola”, zamijetila je teta Zeliha čitajući joj misli.
Zatim je namignuvši dodala: “Osim toga, ova mušterija je navikla na to. Mora da mu je ovo
dvadeseta tetovaža. Tetoviranje je ponekad ovisnost. Jednom nikad nije dovoljno. Sa
svakom novom tetovažom, otkrit ćeš želju da napraviš još jednu. Pitam se zašto centri za
odvikavanje od ovisnosti to još nisu uključili u svoje programe.”

Armanoush je dugo šutjela i krajičkom oka proučavala neobičnog rock glazbenika. Ako je
muškarac osjećao imalo bola, ničim to nije pokazivao. “Zašto bi itko želio ljubičastog
komarca istetoviranog na gležnju?”

Teta Zeliha se znalački nasmijuljila. “Zašto? To je jedino pitanje koje ovdje nikad ne
postavljamo. Vidiš, u ovom salonu odbijamo prihvatiti tiraniju normalnosti. Koji god
uzorak mušterija zatraži, sigurna sam da za to postoji razlog, iako ga možda ni sama
mušterija ne zna. Ja nikad ne pitam zašto.”

“A kako je s piercingom?”

“Jednako”, odgovorila je teta Zeliha pokazujući na piercing u svom nosu i smiješeći se.
“Znaš, ovaj je devetnaest godina star. Napravila sam ga kad sam bila Asyjinih godina.”

“Stvarno?”
“Da, otišla sam u kupaonicu, upotrijebila sam malu mrkvu, steriliziranu iglu, kockice leda
kao anestetik i također, gomilu bijesa. Bila sam strašno gnjevna na sve, a ponajviše na
vlastitu obitelj. Samoj sam sebi rekla, učinit ću to i probušila sam nos. Ruke su mi se tresle
od nervoze pa sam ga prvi put probušila na pogrešnom mjestu i pogodila septum. Jako je
krvarilo. No nakon toga sam provalila tehniku i sljedeći put probušila nozdrvu, točno gdje
treba.”
“Stvarno?” ponovila je Armanoush, samo je ovaj put zvučala zbunjena smjerom u kojemu
je razgovor skretao.
“Da!” Teta Zeliha se ponosno potapšala po nosu. “Provukla sam obruč i jednostavno
išetala iz kupaonice. Tad sam uživala izluđivati mamu.”
Čuvši te zadnje riječi s mjesta na kojemu je stajala, Asya je zabavljeno pogledala majku.
“Međutim, ono što pokušavam reći jest da sam probušila nos jer je to bilo zabranjeno.
Znaš što mislim? Za mladu Turkinju iz tradicionalne obitelji piercing nije dolazio u obzir pa
sam ja to sama učinila. Sad su se vremena promijenila. Zato smo mi ovdje. U ovome salonu
svojim mušterijama dajemo savjete i ponekad čak odbijemo neke ljude, ali nikad ih ne
osuđujemo. Nikad ne pitamo zašto. To je nešto što sam rano u životu naučila. Ako osuđuješ
ljude, svejedno će učiniti što su nakanili.” Upravo u tom trenutku onaj je tinejdžer skrenuo
pogled s vitrina prema teti Zelihi i upitao: “Možete li napraviti rep ovoga zmaja malo duži
tako da mi prekriva cijelu ruku? Želim da se proteže od lakta do zapešća - znate, kao da mi
gmiže niz ruku.”
Prije nego što je teta Zeliha uspjela odgovoriti na to pitanje, umiješala se majka. “Jesi li ti
poludio? Ne dolazi u obzir! Dogovorili smo se za nešto maleno i jednostavno, kao što je
ptica ili bubamara. Nisam ti dala dopuštenje za zmajske repove...”
Dva sata su Asya i Armanoush promatrale zbivanja u salonu dok su mušterije dolazile i
odlazile. Pet srednjoškolaca došlo je i izjavilo da svi žele piercing na obrvi, ali čim je
sterilizirana igla prošla kroz obrvu prvoga od njih, ostali su se predomislili. Zatim je ušao
jedan nogometni navijač koji je na grudima želio grb svog omiljenog tima. Nakon toga je
došao jedan ultranacionalist koji je na jagodici zatražio tursku zastavu tako da, svaki put
kad priprijeti prstom drugim ljudima, zamahne zastavom.
I na kraju, ušla je dojmljiva plavuša, pjevačica transvestit, koja je na zglobovima prstiju
željela ime svog ljubavnika.
Potom je ušao jedan sredovječni muškarac koji je izgledao abnormalno normalan među
uobičajenom klijentelom salona za tetoviranje. Bio je to Aram Martirossian.
Aram je bio visok, omašan, zgodan muškarac, simpatičnog ali umornog lica, tamne brade,
prilično prosijede kose, s dubokim jamicama na obrazima koje bi se pojavile svaki put kad
bi se nasmiješio. Oči su mu iza naočala debelih okvira iskrile inteligencijom. U načinu na
koji je gledao tetu Zelihu odmah se vidjela ljubav. Ljubav i poštovanje i usklađenost. Kad je
on govorio, ona je upotpunjavala njegove pokrete, kad je ona gestikulirala, on je
upotpunjavao njezine riječi. Bili su dvije zamršene jedinke koje kao da su postigle čudesan
sklad.
Kad je započela razgovor s njim, Armanoush se prebacila na svoj engleski-kao-drugi-
jezik, onako kako je to činila svaki put kad bi u Istanbulu upoznala nekog novog. Stoga se

predstavila najneužurbanije što je mogla, sporim, ritmičnim, gotovo djetinjim engleskim.
Iznenadila se čuvši da Aram tečno govori engleski, s jedva zamjetnim britanskim
naglaskom.

“Vaš engleski je odličan!” morala je zamijetiti Armanoush.
“Gdje ste, ako smijem pitati, pokupili britanski naglasak?” “Hvala ti”, odgovorio je Aram.
“Išao sam na koledž u Londonu, i na studij i na postdiplomski. Ali ako želiš, možemo
govoriti armenski.”
“Ne govorim armenski.” Armanoush je odmahnula glavom. “Kao dijete sam naučila malo
armenskoga od bake, ali budući da su se moji roditelji razveli, nikad nisam dovoljno dugo
ostala na jednome mjestu i uvijek je bilo prekida. Zatim sam svako ljeto od desete do
trinaeste godine išla u armenski kamp za mladež. To je bilo zabavno i moj se armenski
ondje poboljšao, ali nakon toga se ponovno pogoršao.”
“I ja sam armenski naučio od bake.” Aram se nasmiješio. “Istinu govoreći, i mama i baka
su smatrale da bi trebao biti odgojen dvojezično, samo što se nikako nisu mogle složiti koji
bi mi jezik trebao biti drugi. Mama je mislila da bi za mene bilo bolje da u školi govorim
turski, a kod kuće engleski, budući da mi je bilo suđeno da, kad odrastem, ionako odem iz
zemlje. Ali baka je bila odlučna. Ona je željela turski u školi, a armenski kod kuće.”
Armanoush je zainteresirala ležernost kojom je Aram zračio, ali još ju je više opčarala
njegova skromnost. Neko su vrijeme razgovarali o bakama Armenkama - onima u
dijaspori, onima u Turskoj i onima u Armeniji.
U šest i trideset poslijepodne teta Zeliha je predala salon svom pomoćniku i njih četvero
se uputilo u obližnju gostionicu.
“Prije nego što odeš iz Istanbula, Aram i teta Zeliha nas žele odvesti u gostionicu, tako da
doživiš tipičnu večer opijanja”, objasnila je Asya Armanoush.
Putem do gostionice, dok su prolazili slabo osvjetljenom ulicom, naišli su na stambenu
zgradu s prozora kojih su prostitutke transvestiti promatrale prolaznike. Dvije na prvome
katu bile su toliko blizu da je Armanoush uspjela opaziti pojedinosti njihovih jako
našminkanih lica. Jedna od njih, krupna žena debelih usana i jarkocrvene kose kao petarde
u mraku, kroz smijeh je rekla nešto na turskome.
“Što je rekla?” upitala je Armanoush Asyju.
“Rekla je da su moje narukvice božanstvene i da ih je previše za mene!”
Na Armanoushino iznenađenje, Asya je skinula jednu od svojih narukvica s perlicama i
dala je crvenokosom transvestitu. Ovaj je radosno prihvatio dar, stavio ga na ruku i
savršeno manikiranim, grimizno nalakiranim noktima podigao limenku dijetne Coca-Cole,
kao da nazdravlja Asyji.
Začuđenim očima promatrajući taj prizor, Armanoush se zapitala što bi na njega rekao
Jean Genet. Da dijetna Coca-Cola s aromom trešnje i vanilije, narukvice s perlicama,
kiselkasti vonj sjemena i djetinja radost mogu svi koegzistirati u jednoj mračnoj ulici u
Istanbulu?

***
Gostionica je bila otmjeno, ali veselo mjesto u blizini Cvjetnog prolaza. Čim su sjeli,
pojavila su se dvojica konobara s kolicima meza.

“Armanoush, zašto nas ponovno ne iznenadiš svojim kulinarskim rječnikom?”, upitala je
teta Zeliha.

“Da vidimo, imaju yalanci sarmu, tourshi, patlijan, topik, enginar..." Armanoush je počela
nabrajati jela koja su konobari ostavljali na stolu.

Gosti su pristizali u parovima ili skupinama, i već za dvadeset minuta gostionica je bila
dupkom puna. Među svim tim jednako nepoznatim licima, zvukovima i mirisima,
Armanoush je izgubila osjećaj za mjesto. Činilo joj se da bi mogla biti u Europi, na
Srednjem Istoku ili u Rusiji. Teta Zeliha i Aram su pili raki, Asya i Armanoush bijelo vino.
Teta Zeliha je pušila cigarete, Aram pućkao cigare, dok je Asya, očito izbjegavajući
konzumiranje duhana pred majkom, grickala unutrašnju stranu usana.

“Večeras ne pušiš”, rekla je Armanoush Asyji, koja je sjedila pokraj nje.
“Da, pričaj mi o tome”, uzdahnula je Asya. Zatim je snizila glas do šapta. “Tiho! Teta Zeliha
ne zna da pušim.”
Armanoush se iznenadila da je Asya, koja je, kad god joj se pružila prilika, buntovno,
gotovo sadistički uživala u tome da razbjesni majku, u nečem tako bezazlenom kao što je
pušenje cigareta pred majkom, postajala poslušna kćerka.
Tijekom narednih sat vremena isprazno su čavrljali dok su im konobari donosili jedno
jelo za drugim. Najprije su poslužili meze - hladna predjela - nakon kojeg su uslijedila
mlaka jela, vruća jela i deserti i kava. Mora da je ovdje takav običaj, zaključila je
Armanoush. Umjesto da odabereš s jelovnika, čitav jelovnik dođe k tebi.
Kad su se i buka i dim u gostionici pojačali, Armanoush se malo približila Aramu,
naposljetku skupivši hrabrosti da mu postavi pitanje koje ju je već neko vrijeme kopkalo:
“Arame, shvaćam da ti se sviđa Istanbul, ali zar nikad nisi razmišljao o odlasku u
Ameriku? Mislim, mogao bi, na primjer, doći u Kaliforniju. Znaš, ondje je velika armenska
zajednica...”
Aram ju je netremice promatrao punu minutu, kao da upija svaku pojedinost, dok se nije
ponovno opustio na svom stolcu i zagonetno nasmijao. Armanoush je njegov smijeh
prilično uznemirio jer je imala osjećaj da je nekako isključuje. Kako nije bila sigurna da ju
je ispravno shvatio, nagnula se prema njemu i pokušala ponuditi bolje objašnjenje; “Ako te
ovdje tlače, uvijek možeš doći u Ameriku. Ondje su brojne zajednice Armenaca koje bi bile
presretne pomoći tebi i tvojoj obitelji.”
Aram se ovaj put nije nasmijao. Umjesto toga, srdačno joj se nasmiješio, srdačno, ali
pomalo umorno.
“Zašto bih želio to učiniti, draga Armanoush? Ovo je moj grad. Rođen sam i odrastao sam
u Istanbulu. Povijest moje obitelji u ovome gradu datira najmanje petsto godina. Istanbu-
ljani Armenci pripadaju Istanbulu jednako kao i Istanbuljani Turci, Kurdi, Grci i Židovi.
Isprva smo uspjeli, a zatim neslavno podbacili u zajedničkom životu. Ne možemo ponovno
ne- uspjeti.”
Upravo u tom trenutku, ponovno se stvorio konobar, ovaj put poslužujući pržene lignje i
pržene dagnje i prženo tijesto.
“Poznajem svaku ulicu u ovome gradu”, nastavio je Aram otpijajući gutljaj raki. “I volim
tumarati tim ulicama ujutro, navečer i noću kad sam radostan i pripit. Nedjeljom volim
doručkovati s prijateljima uz Bospor, volim hodati sam kroz mnoštvo. Zaljubljen sam u

kaotičnu ljepotu ovoga grada, njegove trajekte, glazbu, priče, tugu, boje, i crni humor...”
Utonuli su u nelagodnu šutnju, povremeno se izdaleka promatrajući, shvaćajući da bi

između njih mogla postojati ne samo geografska udaljenost - on je sumnjao da je ona
previše amerikanizirana, ona smatrala da je on previše poturčen. Zajedljiv jaz između
djece onih koji su uspjeli ostati i djece onih koji su morali otići.

“Slušaj, Armenci u dijaspori nemaju prijatelje Turke. Turke poznaju samo iz priča koje su
čuli od baka i djedova ili jedni od drugih. A te su priče strašno potresne. No vjeruj mi, baš
kao u svakome narodu, i u Turskoj postoje ljudi dobra srca i zli ljudi. Jednostavno je tako.
Ja imam prijatelje Turke koji su mi bliskiji od vlastitoga brata. A tu je, naravno”, podigao je
čašu i pokazao prema teti Zelihi, “ova moja luda ljubav.”

Teta Zeliha mora da je osjetila da se spominje njezino ime jer im je namignula, podigla
svoju čašicu raki i nazdravila: “Şerefe!” Svi su slijedili njezin primjer, kucnuli se čašama i
uglas ponovili: “Şerefe!” Ta je riječ, kako će se ubrzo ispostaviti, bila svojevrsni pripjev koji
se ponavljao svakih deset do petnaest minuta. Sat vremena i sedam Şerefes kasnije,
Armanoushine su oči blistale od alkohola. Zabavljeno je promatrala kako albino konobar
donosi vruća jela - brancina sa žara na zelenoj paprici, soma mariniranog bosiljkom i
posluženog s kremom od špinata, lososa na žaru s povrćem i pržene škampe u ljutom
umaku od češnjaka.

Armanoush se pripito zahihotala prije nego što se okrenula prema Aramu i upitala; “Reci
nam, i ti zacijelo imaš pokoju tetovažu. Mora da te je teta Zeliha tetovirala.”

“Nema šanse”, odgovorio je Aram iza koprene pramenastog dima koji se izvijao iz
njegove cigare. “Ne dopušta mi da se tetoviram.”

“Da”, dodala je Asya. “Ne dopušta mu da napravi tetovažu.”
“Stvarno?”, iznenađeno je upitala Armanoush okrenuvši se teti Zelihi. “Mislila sam da
voliš tetovaže.”
“Volim ih, doista”, odgovorila je teta Zeliha. “I ne protivim se ja tetoviranju, nego uzorku
koji on želi.”
Aram se nasmiješio. “Ja bih volio tetovažu božanstvenog stabla smokve. Ali, za razliku od
ostalih stabala, ovo bi bilo okrenuto naopačke. Moje stablo smokve ima korijenje u zraku.
Umjesto u zemlju, ukorijenjeno je u nebo. Premješteno je, ali nije bez mjesta.”
Svi su nekoliko sekundi šutjeli, promatrajući treperavo svjetlo svijeće na stolu.
“Jednostavno, stablo smokve je...” Teta Zeliha je zapalila zadnju cigaretu iz kutije i
nehotice otpuhnula dim prema Asyji.
“Stablo smokve je zlosretan znak. Ne donosi sreću. Nemam ništa protiv Aramove želje da
mu je korijenje u zraku, ali protivim se stablu smokve. Da je odabrao stablo trešnje, na
primjer, ili hrast, i nadalje s korijenjem u zraku, odmah bi mu ga istetovirala!”
Upravo tad, u gostionicu su ušla četvorica glazbenika Roma, odjevena u svilene bijele
košulje i crne hlače, s glazbalima u rukama - udom, klarinetom, kanunom i darbukom. Među
gostima je nastalo opće uzbuđenje jer su, dosita se najevši i napivši, bili više nego spremni
za pjesmu.
Kad su se glazbenici stvorili pokraj njih, Armanoush je osjetila nalet stidljivosti. Ali, na
njezino olakšanje, nisu je prisiljavali da pjeva. Ispostavilo se da ni Asya nije baš naročita

pjevačica.
Slušale su tetu Zelihu koja je milozvučnim kontraaltom pratila glazbenike - glasom koji

nije zvučao nimalo nalik njezinom cigaretama obojanom, promuklom tonu. Armanoush je
zamijetila da Asya radoznalo pogledava majku.

Kad je vođa orkestra upitao žele li naručiti neku određenu pjesmu, teta Zeliha je koketno
gurnula laktom Arama i uzviknula: “Daj, naruči pjesmu. Pjevaj, slavuju moj!”
Zarumenjevši se, Aram se nagnuo ka stolu, nakašljao i zatim nešto šapnuo na uho glavnog
glazbenika. Kad je orkestar zasvirao traženu melodiju, na Armanoushino veliko
iznenađenje, sa njima je zapjevao i Aram - ne na turskome, niti na engleskome, nego na
armenskome.

Svako jutro u zoru Ah... svojoj ljubavi kažem,

Kamo ideš?
Tekla je polako, bespomoćno, dok se tempo ubrzavao jasnom linijom klarineta i teško
obuzdivim darbukom u pozadini. Aramov se glas vinuo i zatim spustio u milozvučnim
valovima. Isprva je njegov glas bio plah, ali je s vremenom postajao sve odlučniji.

Ona je zlatni lanac mojih sjećanja, ona je put do priče mojega života.
Armanoush je zadržala dah; nije razumjela sve riječi, ali je duboko u srcu osjetila tugu.
Kad je podigla glavu, zaintrigirao ju je izraz na licu tete Zelihe. Bio je to izraz koji je
utjelovljavao strah od sreće koji osjećaju samo oni koji su se neočekivano, nesmotreno
zaljubili.
Kad je pjesma završila i kad su se glazbenici preselili za susjedni stol, Armanoush je
pomislila da će teta Zeliha poljubiti Arama. Ali ona je umjesto toga nježno stisnula Asyjinu
ruku, kao da priznaje da joj je ljubav prema muškarcu omogućila da bolje pojmi ljubav
prema vlastitoj kćerki. “Dušo”, šapnula je, a u glasu joj se osjetio prizvuk tjeskobe. Ali, ako
je teta Zeliha i kanila nešto reći svojoj kćerki, tu je želju brzo potisnula. Umjesto toga je
izvukla novu kutiju cigareta i ponudila joj jednu.
Asyju su više iznenadili majčini osjećaji koji su izronili posve blizu površini, nego
činjenica da ju je ova ponudila cigaretom. Zapalila je najprije svoju, pa maminu. Dok se dim
polako vijugao između njih, kćerka i majka nelagodno su se nasmiješile jedna drugoj. Iz
ovoga kuta i na ovome svjetlu izgledale su zapanjujuće slično, dva lica uobličena prošlošću
o kojoj jedna nije znala ništa, a druga je odabrala zaboraviti.
Upravo je u tom trenutku Armanoush po prvi put od dolaska u Istanbul osjetila bilo
grada. Sad joj je sinulo zašto i kako se ljudi mogu zaljubiti u Istanbul, usprkos svoj tuzi koju
bi im on mogao prouzročiti. Ne bi bilo lako odljubiti se od ovako dirljivo lijepoga grada.
S tom je spoznajom podigla čašu u zdravicu: “Şerefe!”

14

VODA

"Da uđem unutra i da im kažem da se stišaju?”, upitala je teta Feride. Stajala je ispred
sobe djevojaka, —pogleda prikovanog uz kvaku.

“Oh, pusti ih na miru!”, uzviknula je teta Zeliha s kauča na koji se srušila. “Pripite su, a kad
si pripit, glasno slušaš glazbu.” Kako bi naglasila značenje svojih riječi, povikala je:
“GLASNO!” “Pripite!” dreknula je baka Gülsüm. “Molim te lijepo, zašto su one pripite? Zar
nije dovoljno što ti uvijek sramotiš ovu obitelj? Pogledaj tu suknju koju si odjenula.
Kuhinjske krpe su duže od tvojih suknji! Samohrana si majka, razvedenica. Slušaj me
dobro! Nikad nisam vidjela razvedenicu s prstenom u nosu. Trebala bi se stidjeti same
sebe, Zeliha!”

Teta Zeliha je podigla glavu s jastuka koji je obgrlila. “Mama, da bih bila razvedenica,
najprije bih morala biti u braku. Ne iskrivljavaj činjenice. Mene ne možeš nazvati
razvedenicom ni bijelom udovicom ni bilo kojim drugim sladunjavim izrazom koji u svom
rječniku čuvaš u pričuvi za nesretne žene. Ova je tvoja kćerka grešnica koja nosi minice i
voli svoj prsten u nosu i voli dijete koje je rodila izvan braka. Sviđalo se to tebi ili ne!” “Nije
li dovoljno što si pokvarila svoju kćerku i natjerala je da pije? Zašto si morala natjerati na
piće i našu jadnu gošću? Ona je Mustafina odgovornost; ona je gošća tvojega brata u ovoj
kući. Kako se usuđuješ kvariti tu djevojku?”

“Odgovornost mojega brata! Kako ne!”, mrzovoljno se nasmijala teta Zeliha i zatvorila oči.
U međuvremenu, u unutrašnjosti djevojačke sobe Johnny Cash je svirao punom snagom.
Dvije su djevojke sjedile jedna pokraj druge za radnim stolom i zurile u zaslon računala, sa
Sultanom Petim sklupčanim između njih, napola sklopljenih očiju. Djevojke su bile toliko
zaokupljene Internetom da ni jedna ni druga nisu čule svađu pred vratima svoje sobe.
Armanoush se upravo spojila na Cafe Constantinopolis, odlučna da ovaj put sa sobom
povede i Asyju.
Bog svima! Zar vam nije nedostajala Gospa moja-prognana- duša?, natipkala je.
Naša izvjestiteljica iz Istanbula se vratila. Gdje si bila? Jesu li te Turci proždrli?,
napisao je Anti-Khavurma.
Jedna od žderačica je upravo sad sa mnom. Želim vas sve upoznati s mojom
prijateljicom Turkinjom.
Uslijedila je stanka.
I ona, naravno, ima nadimak: Djevojka po imenu Turkinja.
Što je to bilo?, nije mogao ne upitati Alex Stoik.
To je reinterpretacija naslova jedne pjesme Johnnyja Casha. Uostalom, možeš je
sam pitati. Ovdje je. Dragi Cafe Constantinopolis, upoznajte Djevojku po imenu
Turkinja. Djevojko po imenu Turkinja, upoznaj Cafe Constantinopolis.
Bog! Pozdrav iz Istanbula, napisala je Asya.
Nije bilo odgovora.