Elif Shafak - Kopile Istanbula

Nadam se da ćete sljedeći put i vi doći u Istanbul s Arman... Asya je shvatila svoju
pogrešku tek kad ju je Armanoush pljesnula po ruci. ... s Gospom moja-prognana-duša.

Oh, hvala. Ali, iskreno govoreći, nisam baš raspoložen za turistički obilazak zemlje
koja je cijeloj mojoj obitelji prouzročila veliku patnju. Bio je to ponovno Anti-
Khavurma.

Sad je bio red na Asyju da zastane.

Slušaj, nemoj nas pogrešno shvatiti, mi nemamo ništa protiv tebe, dobro?,
pridružila se Bijedna koegzistencija. Sigurna sam da je grad lijep i živopisan, ali
istina je da ne vjerujemo Turcima. Mesrop bi se okrenuo u grobu da, ne dao
Aramazt, tako lako zaboravim svoju prošlost.

“Tko je Mesrop?”, upitala je Asya Armanoush glasom jedva čujnijim od šapta, kao da je
oni mogu čuti.

U redu. Počnimo s osnovama. Činjenicama. Uspijemo li pregurati činjenice, nakon
toga možemo razgovarati o drugim stvarima, odlučila je Dama Paunica/Siramark.
Započnimo tim turističkim putovanjem kroz Istanbul. One prekrasne džamije koje
danas pokazujete turistima, tko je bio arhitekt koji ih je osmislio? Sinan! On je
dizajnirao palače, bolnice, krčme, akvedukte... Iskoristili ste Sinanovu inteligenciju i
zatim zanijekali da je Armenac.

Nisam znala da je bio Armenac, napisala je Asya, zbunjena. Ali Sinan je tursko ime.

Dobro vam ide poturčivanje imena manjina, odgovorio je Anti- Khavurma.

O.K., shvaćam što govorite. Istina, turska se nacionalna povijest temelji na cenzuri,
ali jednako je sa svakom nacionalnom poviješću. Nacije-države stvaraju vlastite
mitove i zatim vjeruju u njih. Asya je podignula glavu, zabacila ramena i nastavila
tipkati. U Turskoj postoje Turci, Kurdi, Čerkezi, Georgijanci, Pontijci, Židovi, Abhazi,
Grci... Smatram pretjerano pojednostavljenim i isuviše opasnim generalizirati na
ovakav način. Mi nismo brutalni barbari. Osim toga, mnogi znanstvenici koji su
proučavali otomansku kulturu reći će vam da je po mnogo čemu bila izuzetna. 1910-
te su bile naročito teško vrijeme. Ali situacija nije ista kakva je bila prije stotinu
godina.

Gospa Paunica/Siramark smjesta je uzvratila. Ne vjerujem da su se Turci imalo
promijenili. Da jesu, priznali bi genocid.

Genocid je osjetljiva tema, otpisala je Djevojka po imenu Turkinja. On podrazumijeva
sistematsko, dobro organizirano, promišljeno istrebljenje. Iskreno rečeno, nisam
sigurna da je otomanska država u to doba bila takve prirode. Ali prepoznajem
nepravdu nanesenu Armencima. Ja nisam povjesničarka. Moje je znanje ograničeno i
okaljano, ali takvo je i vaše.

Vidiš, postoji razlika. Tlačitelju prošlost nije od koristi. Potlačeni nema ništa osim
prošlosti, zamijetila je Saphina kćerka.

Ako ne znaš priču svojega oca, kako možeš stvoriti vlastitu?, pridružila se Gospa
Paunica/Siramark.

Armanoush se nasmiješila u sebi. Dosad je sve išlo baš onako kako je zamišljala. Osim
Barona Baghdassariana. On još ni na što nije odgovorio.

U međuvremenu je Asya, i nadalje usredotočena na zaslon, napisala, Ja doista priznajem
vaš gubitak i patnju. Ne poričem počinjena zvjerstva. Ja prezam samo od svoje
prošlosti. Ne znam tko mi je otac niti kakva je njegova priča. Da imam priliku saznati
više o svojoj prošlosti, čak i ako je tužna, bi li odabrala znati ili ne znati? To je dvojba
mojega života.

Puna si proturječja, odgovorio je Anti-Khavurma.
Johnny Cash ne bi imao ništa protiv toga!, ubacila se Gospa moja-prognana-duša.

Recite mi, što ja, kao obična Turkinja, mogu u ovome trenutku učiniti kako bih
ublažila vašu bol?

E sad, to je bilo pitanje koje dotad nijedan Turčin nije postavio Armencima u Cafeu
Constantinopolis. U prošlosti su dvaput imali turske posjetitelje, dvojicu mladića, ali su
obojica bili vatreni nacionalisti koji su se pojavili niotkuda, očito s namjerom da dokažu da
Turci Armencima nisu učinili ništa nažao, i u najmanju ruku, da su se Armenci pobunili
protiv otomanskog režima i ubijali Turke. Jedan od njih otišao je tako daleko da je izjavio
da danas, da je otomanski režim uistinu bio tako genocidan kao što se tvrdi, ne bi bilo
nijednog Armenca da svjedoči o tome. Činjenica da postoji toliko mnogo Armenaca koji
kritiziraju Turke jasan je znak da ih Otomanci nisu proganjali. Do danas je svaki susret
Cafea Constantinopolis s Turcima u osnovi bio zapjenjena izmjena kleveta i monologa. Ovaj
je put ton bio drastično drugačiji.

Tvoja se država može ispričati, odgovorila je Bijedna koegzistencija.
Moja država? Nemam ja nikakve veze s državom, otpisala je Asya razmišljajući o tome
kako je Karikaturist dipsoman krivično gonjen jer crta premijera kao vuka. Slušajte, ja
sam nihilistkinja!

Umalo nije spomenula svoj Osobni manifest nihilizma.
Tad se možeš ti ispričati, upao je Anti-Khavurma.

Želite da se ja ispričam za nešto sa čime osobno nisam imala nikakve veze?

Tako ti kažeš, napisala je Gospa Paunica/Siramark. Svi se mi rađamo u kontinuitet
vremena i prošlost nastavlja živjeti sa sadašnjošću. Potječemo iz neke obiteljske
loze, neke kulture, nekog naroda. Hoćeš li reći da zaboravimo stare razmirice?

Dok je pogledom pretraživala zaslon, Asya je izgledala zbunjena, kao da je usred
prezentacije zaboravila tekst. Odsutno je nekoliko puta pomilovala Sultana Petog po glavi
prije nego što su joj se prsti vratili na tipkovnicu.

Jesam li ja odgovorna za zločin svog oca?, upitala je Djevojka po imenu Turkinja.

Odgovorna si da priznaš zločin svog oca, odgovorio je Anti- Khavurma.

Asya je djelovala zbunjena izravnošću ove izjave; nakratko se uzrujala, ah ujedno i
zainteresirala. Na odsjaju zaslona računala, njezino je lice bilo blijedo i ukočeno. Oduvijek
je pokušavala udaljiti svoju prošlost što je moguće više od budućnosti koju se nadala
postići. U nadi da je prošlost, bez obzira što sadržavala sjećanja na prošla vremena, ma
koliko mračna i depresivna bila, neće satrti. No istina je, ma koliko to ona mrzila priznati,
znala je da prošlost doista živi u sadašnjosti.

Čitavog sam života željela biti bez prošlosti. Biti kopile manje znači nemati oca, a
više nemati prošlost... a sad vi od mene tražite da priznam prošlost i ispričam se

zbog nekog mitskog oca!

Nije uslijedio odgovor, ali Asya kao da ga nije ni čekala. Nastavila je tipkati kao da joj
prsti lete sami od sebe, kao da plovi zatvorenih očiju.

Međutim, možda će mi upravo činjenica da nemam prošlost s vremenom pomoći
da suosjećam s vašom privrženošću povijesti. Shvaćam značenje kontinuiteta u
ljudskome sjećanju. To shvaćam... i iskreno se ispričavam zbog sve patnje koju su
moji preci prouzročili vašim precima.

Anti-Khavurma nije bio zadovoljan. Ništa ne znači ispričaš li se ti sad nama, prekinuo
ju je. Ispričaj se glasno, u ime turske države.

Ma dajte!, najednom je Armanoush privukla tipkovnicu i napisala, ne mogavši odoljeti
iskušenju da se umiješa. Ovdje Gospa moja-prognana-duša. Što ćemo time postići,
osim uvaliti je u probleme?

Ako je iskrena, mora proći kroz tu nevolju!, eksplodirao je Anti- Khavurma.

No prije nego što je itko mogao odgovoriti na to, stigao je najneočekivaniji komentar.

Istina je, draga Gospo moja-prognana-dušo i draga Djevojko po imenu Turkinja...
neki od Armenaca u dijaspori ne bi željeli da Turci ikad priznaju genocid. Ako to
učine, izvući će sag ispod naših nogu i oduzeti nam najčvršću sponu koja nas
povezuje. Jednako kao što je Turcima navika da nijekaju svoja zlodjela, tako je i
Armencima navika da uživaju u čahuri položaja žrtve. Očito, na obje strane postoje
neke stare navike koje treba mijenjati.

Bio je to Baron Baghdassarian.

***
“One još uvijek ne spavaju”. Teta Feride je koračala lijevo desno ispred sobe djevojaka.
“Možda nešto nije u redu?”
Starije su žene otišle spavati, jednako kao i teta Cevriye, disciplinirana učiteljica. Teta
Zeliha je zaspala na kauču.
“Zašto i ti, sestro, ne odeš spavati, a ja ću paziti na njihova vrata kako bih bila sigurna da
su dobro?” Teta Banu je stisnula sestrino rame. S vremena na vrijeme, uvijek kad bi bolest
eskalirala, teta Feride bi paničarila zbog mogućeg zla koje bi moglo doći od svega i svačega
u izvanjskome svijetu.
“Ja ću preuzeti noćnu smjenu”, nasmiješila se teta Banu. “Ti odi u krevet i naspavaj se. Ne
zaboravi da je tvoj um noću neznanac. Ne razgovaraj s neznancima.”
“Da”, kimnula je teta Feride i na trenutak je djelovala kao mala djevojčica uznemirena
bajkom. Sad se vidno opustila i polako odvukla prema svojoj sobi.

***
Čim su se isključile s Interneta, Armanoush je pogledala na sat. Bilo je vrijeme da nazove
majku. Tog ju je tjedna zvala svakodnevno, uvijek u isto doba, i svaki bi je put Rose
prekorila što ne zove češće. Nastojeći se ne ozlovoljiti zbog tog nepromjenjivog obrasca,
nazvala je broj i čekala da mama podigne slušalicu.
“Amy!!!” Rosein se glas pretvorio u vrisak. “Dušo, jesi li to ti?”

“Da, mama. Kako si?”
“Kako sam? Kako sam?!”, ponovila je Rose i sad je zvučala smetena, a njezin glas
prigušen. “Moram sad prekinuti, ali obećaj, obećaj mi da ćeš me ponovno nazvati za deset...
ne, ne, deset nije dovoljno, za točno petnaest minuta. Sad moram spustiti slušalicu i sabrati
misli, ali čekat ću tvoj poziv. Obećaj mi, obećaj mi”, histerično je ponavljala Rose.
“Dobro, mama, obećajem” promucala je Armanoush. “Mama, jeste li vi dobro? Što se
događa?” Ali Rose je već spustila slušalicu.
Zapanjena, blijeda, utučeno držeći mobitel u ruci, Armanoush je pogledala Asyju. “Majka
me zamolila da je nazovem kasnije, umjesto da me pita zašto nisam zvala ranije. To joj nije
nimalo nalik. Kao da nije svoja.”
“Molim te, opusti se.” Asya se promeškoljila u krevetu, izvirivši glavom ispod pokrivača.
“Možda je vozila ili tako nešto i nije mogla razgovarati.”
Ali Armanoush je odmahnula glavom, a licem joj je proletjela sjena bojazni. “O, Bože,
nešto nije u redu. Nešto se dogodilo.”

***
Očiju natečenih od plača i žalobno crvenoga nosa, Rose je posegnula za papirnatim
ručnikom briznuvši u suze. Uvijek je kupovala iste papirnate ručnike u istoj trgovini:
čvrste, upijajuće Sparkle ručnike. Proizvodili su se u raznim inačicama, a Roseina je
omiljena bila Moje odredište. Na ručnicima su bile otisnute slike morskih školjki, riba i
čamaca, uvijek plave boje, a među njima su plivale sljedeće riječi: NE MOGU PROMIJENITI

SMJER VJETRA, ALI MOGU PRILAGODITI JEDRA DA UVIJEK STIGNEM DO SVOG
ODREDIŠTA.

Rose se sviđao taj slogan. Osim toga, azurna nijansa otisnutih slika savršeno je pristajala
uz boju pločica u njezinoj kuhinji, dijelu kuće na koji je bila naročito ponosna. Unatoč tome
što se na prvi pogled zaljubila u tu kuću, čim su je kupili, Rose nije ni časka časila, nego je
odmah preuredila kuhinju, dodala police na izvlačenje, smjestila u kut policu za trideset i
šest boca vina s lakiranom gornjom plohom - iako ni ona ni Mustafa nisu pili - i uredila
čitavu prostoriju hrastovim stolcima na okretanje, a bez naslona. Sad se, osjetivši nalet
panike, srušila upravo na jedan od tih stolaca.

“Gospode Bože, imamo petnaest minuta. Što ćemo joj reći? Imamo samo petnaest minuta
da odlučimo”, povikala je Mustafi.

“Rose, dušo, daj se, molim te, smiri”, rekao je Mustafa ustavši sa stolca. Nije volio stolce
bez naslona i zato je u kuhinji držao dva blagovaonička stolca od čvrstog borovog drveta,
jedan za sebe i drugi također za sebe. Prišao je supruzi i uhvatio je za ruku, u nadi da će
umiriti njezine brige. “Bit ćeš mirna, veoma mirna, razumiješ li? I mirno ćeš je pitati gdje je.
To je prvo što je trebaš pitati, dobro?”

“Što ako mi ne kaže?”, upitala je Rose.
“Reći će ti. Ako je lijepo upitaš, lijepo će ti odgovoriti.” Mustafa je govorio polako. “Ali,
nemoj je grditi. Moraš ostati smirena. Evo, popij malo vode.”
Rose je drhtavim rukama prihvatila čašu. “Je li to moguće? Moja mi je djevojčica lagala!
Kako sam bila glupa što sam joj vjerovala! Svo ovo vrijeme mislim da je u San Franciscu s
bakom, a onda se na kraju ispostavi da je svima lagala... a sad je njezina baka... gospode

Bože, kako ću joj reći?”
Dan ranije, dok su oboje bili u kuhinji, ona zabavljena pečenjem palačinki, on čitanjem

Arizona Daily Stara, zazvonio je telefon. Rose je podignula slušalicu s lopaticom za
okretanje palačinki u ruci. Poziv je bio iz San Francisca. Zvao je njezin bivši suprug, Barsam
Tchakhmakhchian.

Koliko su godina proveli ne izmijenivši nijednu riječ? Nakon razvoda, bili su primorani
često komunicirati glede svoje djevojčice. Ali kad je Armanoush odrasla, njihovi su
razgovori postali rijetki i zatim posve prestali. Iz njihovog kratkog braka ostale su samo
dvije stvari: međusobna kivnja i kćerka.

“Žao mi je što te ometam, Rose”, rekao je Barsam ugodnim, no iscrpljenim glasom. “Ali
slučaj je hitan. Moram razgovarati sa svojom kćerkom.”

“Našom kćerkom” zajedljivo ga je ispravila Rose i čim su joj te riječi izletjele iz usta,
pokajala se zbog vlastite ogorčenosti.

“Rose, molim te, moram prenijeti Armanoush loše vijesti. Hoćeš li je, molim te, pozvati na
telefon? Ne javlja se na mobitel. Morao sam je nazvati ovdje.”

“Čekaj... čekaj malo - zar ona nije ondje?
“Kako to misliš?”
“Nije li ona u San Franciscu s tobom?” Roseine su usne zadrhtale od panike.
Barsam se zapitao ne poigrava li se njegova bivša supruga s njime. Nastojao je ne zvučati
razdraženo. “Ne, Rose, odlučila se vratiti u Arizonu. Ondje provodi proljetne praznike.”
“Gospode Bože!! Ali ona nije ovdje! Gdje je moje dijete?! Gdje je ona?!” Rose je zajecala,
obuzeta jednim od onih napadaja tjeskobe za koje je mislila da ih se davno oslobodila.
“Rose, daj se, molim te, smiri. Ne znam što se događa, ali siguran sam da postoji
objašnjenje. Iz dubine duše vjerujem Armanoush. Ona neće učiniti ništa pogrešno. Kad si
zadnji put razgovarala s njom?”
“Jučer, zove svaki dan... iz San Francisca!”
Barsam se zamislio. Nije joj rekao da je Armanoush i njega zvala, iako iz Arizone. “To je
dobro, to znači da je ona dobro. Moramo joj vjerovati. Ona je pametna djevojka u koju se
možemo pouzdati, to znaš. Sljedeći put kad ti se javi, reci joj samo da me nazove. Reci joj da
je hitno. Jesi li shvatila, Rose? Hoćeš li to učiniti?”
“O moj Bože!” Rose se rasplakala još glasnije. Ali tad se najednom sjetila upitati:
“Barsame, rekao si da imaš loše vijesti. što se dogodilo?”
“Oh...” Turobno je zastao. “Riječ je o mojoj mami...” Nije mogao dovršiti rečenicu.
“Samo reci Armanoush da je baka Shushan umrla u snu. Jutros se nije probudila.”

***
Petnaest minuta nikad nije prošlo tako sporo. Armanoush se ushodala po sobi, praćena
zabrinutim Asyjinim pogledom. Najzad je došlo vrijeme da nazove mamu. Ovaj put je Rose
odmah podignula slušalicu.
“Amy, postavit ću ti samo jedno pitanje i reći ćeš mi istinu; obećaj da ćeš mi reći istinu.”
Armanoush je osjetila kako joj u želucu buja val zabrinutosti.

“Gdje si?” oštro je upitala Rose, a glas ju je izdao. “Lagala si nam! Nisi u San Franciscu, nisi
u Arizoni, gdje si?” Armanoush je teškom mukom progutala. “Mama, u Istanbulu sam.”

“Molim?”
“Mama, sve ću ti reći, samo se, molim te, smiri.”
Roseine su oči zaiskrile čistim gnjevom. Silno je mrzila što joj svi govore da se smiri.
“Majko, strašno mi je žao što si se toliko zabrinula. Nisam to smjela učiniti. Strašno mi je
žao, ali vjeruj mi, nemaš razloga za brigu.”
Rose je stavila ruku preko slušalice. “Moje dijete je u Istanbulu!” rekla je svom suprugu s
natruhom prijekora, kao da je to njegova krivnja. Zatim je zaurlala u slušalicu: “Kog vraga
radiš ondje?”
“Zapravo, nalazim se u kući tvoje svekrve. Obitelj je divna.” Zaprepaštena, Rose se
ponovno obratila Mustafi i ovaj ga put oštrije prekorila: “Kod tvoje je obitelji.”
Zatim je, prije nego što je mrtvački blijed i uznemiren Mustafa Kazanci uspio išta
odgovoriti, rekla: “Dolazimo po tebe. Nemoj nestati. Dolazimo. I da više nikad nisi isključila
mobitel!” Na to je spustila slušalicu.
“Što ti to govoriš?” Mustafa je stisnuo supruginu ruku, jače nego što je kanio. “Ja nikamo
ne idem.”
“O, da, ideš”, odgovorila je Rose. “Oboje idemo. Moja jedina kćerka je u Istanbulu!!!”,
zavrisnula je kao da to znači da je Armanoush oteta kao taokinja.
“Ne mogu sad ostaviti posao.”
“Možeš uzeti nekoliko slobodnih dana. A ako ti ne želiš ići, idem sama”, prasnula je Rose,
ili netko tko je nalikovao Rose. “Otići ćemo onamo, uvjeriti se da je ona sigurna, pokupiti je
i vratiti je kući.”

***
Kasno te iste noći, prije odlaska na počinak, u konaku Kazancijevih zazvonio je telefon.
“Inšalah da nije ništa loše”, šapnula je Mala mama sa svojega kreveta, s brojanicom u ruci
i sjenom tjeskobe na licu. Posegnula je za čašom vode u kojoj se nalazilo njezino umjetno
zubalo i, i nadalje se moleći, otpila gutljaj. Samo voda može ublažiti strah.
Kako je još uvijek bila budna, na poziv je odgovorila teta Feride. Više od ikoga drugog u
obitelji, kad je bila riječ o telefonskim razgovorima, upravo je ona bila najrazgovorljivija i
najkomunikativnija.
“Halo?”
“Bog, Feride, jesi li to ti?” upitala je muškim glasom slušalica. I ne čekajući odgovor, isti je
glas dodao: “Ja sam... iz Amerike... Mustafa...”
Oduševljena što čuje bratov glas, teta Feride se nacerila. “Zašto nas češće ne zoveš? Kako
si? Kad ćeš nas doći posjetiti?” “Slušaj, draga, molim te. Je li Amy... Armanoush s vama?”
“Da, naravno, pa poslao si je da bude malo s nama. Silno je volimo.” Teta Feride se
nasmiješila od uha do uha. “Zašto i vi niste došli s njom, ti i tvoja supruga?”
Mustafa je ostao prikovan uz slušalicu, glave pognute od nelagode. Iza njega, s druge
strane prozora, prostiralo se tlo Arizone, uvijek pouzdano, uvijek šutljivo. S vremenom je

zavolio pustinju, njezin je beskraj ublažavao njegov strah od osvrtanja unatrag, njezin mir
utišavao njegov strah od smrti. U ovakvim bi se situacijama, kao da se njegovo tijelo sjeća
samo od sebe, prisjetio sudbine koja očekuje sve muškarce u njegovoj obitelji. U ovakvim
bi situacijama bio nadomak samoubojstvu. Pronalaženju smrti prije nego što ona pronađe
njega. Živio je dva veoma različita života. Mustafa i Mostapha. I ponekad se činilo da je
jedini način da premosti jaz između ta dva imena taj da ih oba ušutka - dovede oba ta
života do naglog svršetka. Otresao je tu pomisao. Zvuk nalik uzdahu. Možda je uzdahnuo
on. Možda samo pustinja.

“Mislim da ćemo doći. Doći ćemo na nekoliko dana po Amy i da vas vidimo... Dolazimo.”
Te riječi kao da su izišle bez imalo napora, kao da vrijeme nije slijed prekida nego
neprekinuto trajanje, koje se lako savija čak i kad je razlomljeno. Mustafa će doći u posjet
kao da nije prošlo gotovo dvadeset godina otkad je zadnji put bio kod kuće.

15

ZLATNE GROŽĐICE

Čudesne vijesti da ih Mustafa dolazi posjetiti sa svojom suprugom Amerikankom odmah
su izazvale čitav niz reakcija u kućanstvu Kazancijevih. Prva i najvažnija uključivala je
sredstva za čišćenje, prah za ribanje i pločice sapuna. U dva dana čitavo je kućanstvo
pomno očišćeno od vrha do dna, prozori izribani i ulašteni, police oprašene, zastori oprani
i izglačani, svaka pločica na sva tri kata izribana i oprana. Jedan po jedan, teta Cevriye
obrisala je listove svih kućnih biljaka u dnevnom boravku, geranij i gredicu sa cvijećem,
ružmarin i lazarkinju. Obrisala je čak i listove nedirka. U međuvremenu je teta Feride sve
iznenadila izvadivši najdragocjeniju čipku u svom mirazu. Ali, tim je vijestima nedvojbeno
najoduševljenija bila baka Gülsüm. Isprva je odbijala vjerovati da ih njezin jedini sin dolazi
posjetiti nakon svih tih godina, a kad se napokon uvjerila da dolazi, zarobila se u kuhinji
među zdjelama i loncima, priborom za jelo i sastojcima, pripremajući najdraža jela svog
najdražeg djeteta. Sad je zrak u kuhinji bio prožet mirisima svježe pečenoga tijesta. Već je
ispekla dva različita bureka - sa špinatom i sa feta sirom - i skuhala juhu od leće, propirjala
janjeće kotlete i pripremila mješavinu za kofte koje će ispeći kad gosti stignu. Iako je do
kraja dana odlučila pripraviti još pola tuceta drugih jela, na jelovniku bake Gülsüm
nedvojbeno je najvažnija stavka bio desert: ashure.

Kroz čitavo djetinjstvo i tinejdžersku dob, Mustafa Kazanci obožavao je ashure više od
ijednog drugog slatkiša, i ako mu ona odvratna američka brza hrana nije pokvarila
kulinarske navike, nadala se baka Gülsüm, bit će oduševljen kad u hladnjaku naiđe na
zdjelice svog omiljenog deserta, gdje ga čekaju, kao da je život ovdje još uvijek jednak i on
može nastaviti ondje gdje je stao.

Ashure je bio simbol kontinuiteta i stabilnosti, utjelovljenje dobrih dana koji dolaze
nakon svake oluje, bez obzira koliko zastrašujuća oluja bila.

Baka je namočila sastojke dan ranije i sad se spremala početi kuhati. Otvorila je ormarić i
izvadila veliki lonac. Za ashure je uvijek potreban veliki lonac.

Sastojci
1/2 šalice slanutka 1 šalica oljuštene pšenice 1 šalica bijele riže
1-1/2 šalica šećera
1/2 šalice prepečenih lješnjaka, sitno nasjeckanih
1/2 šalice pistacija
1/2 šalice pinjola
1 žličica vanilije
1/3 šalice zlatnih grožđica 1/3 šalice suhih smokava 1/3 šalice suhih marelica 1/2
šalice narančinih korica
1 žlice ružine vodice
Za ukras
2 žlice cimeta

1/2 šalice blanširanih badema, narezanih na listiće 1/2 šalice zrna nara

Priprema

Većinu sastojaka treba namočiti u zasebnim posudama dan ranije, kako slijedi;

U jednoj posudi, prekrijte slanutak hladnom vodom i namačite ga preko noći.
Pšenicu i rižu treba pomno oprati i zatim prekriti vodom u zasebnoj posudi.
Smokve, marelice i narančine korice namočite u vrućoj vodi pola sata, a zatim
ocijedite i sačuvajte vodu u kojoj se voće namakalo; voće nasjeckajte, pomiješajte sa
zlatnim grožđicama i odložite.

Kuhanje

Prekrijte slanutak s tri i pol litre hladne vode. Kad voda provrije, kuhajte na
srednjoj temperaturi dok slanutak ne omekša, otprilike sat vremena. Dok se
Slanutak kuha, zakuhajte oko dvije i pol litre vode, umiješajte u nju pšenicu i rižu i
kuhajte na slaboj vatri uz često miješanje dok mješavina ne postane mekana, oko sat
vremena. Promiješajte sa slanutkom.

Dodajte sačuvanu vodu u kojoj se namakalo voće, šećer, nasjeckane lješnjake,
pistacije i pinjole i pustite da mješavina zavrije na srednjoj temperaturi, uz stalno
miješanje. Kuhajte 30 minuta ili duže. Dopustite mješavini da se lagano zgusne, dok
ne počne nalikovati gustoj juhi. Tad dodajte vaniliju, grožđice, smokve, marelice i
narančine korice i kuhajte daljnjih 20 minuta, uz stalno miješanje. Isključite
štednjak i umiješajte ružinu vodicu. Ashure treba odstajati na sobnoj temperaturi
sat vremena ili duže. Posipajte cimetom i ukrasite listićima badema i zrnima nara.

***
U djevojačkoj sobi, Armanoush je od ranoga jutra bila tiha i zamišljena. Nije bila
raspoložena za izlazak ili išta drugo. Asya je ostala s njom u sobi. Igrale su tavlu i slušale
Johnnyja Casha.
“Dvije šestice! Prava si sretnica!”
Ali Armanoush nije pokazivala ni najmanje zadovoljstva zbog kocaka koje je bacila.
Umjesto toga je mrzovoljno naškubila usnice na svoje pule kao da se nadala da će ih
pokrenuti snagom pogleda.
“Imam grozan predosjećaj da se dogodilo nešto loše, a majka mi to ne želi reći.”
“Molim te, ne brini”, rekla je Asya žvačući vrh olovke, žudeći za nikotinom. “Razgovarala
si s mamom i zvučala je u redu. Zahvaljujući tebi, njih dvoje će sad posjetiti Istanbul. Doći
će i naći ćete ovdje i ubrzo ćeš se vratiti svojoj kući...” Iako je Asyjina namjera bila da je
utješi, te su riječi iz nekog razloga zazvučale kao prigovor. Istina je, rastuživalo ju je što će
Armanoush tako brzo otići.
“Ne znam. Jednostavno se ne mogu otresti tog osjećaja.” Armanoush je uzdahnula. “Moja
mama nigdje ne putuje, čak ni u Kentucky. Nepojmljivo mi je da će doletjeti do Istanbula.
Ali, to je istodobno i tipično za nju. Ne može podnijeti da nema kontrolu nad mojim
životom. Obletjela bi čitavu kuglu zemaljsku samo da me ima na oku.”
Dok je čekala da Armanoush odluči na koje će polje pomaknuti koju pulu, Asya je
podvukla noge ispod stražnjice, radeći na još jednom članku svojeg Osobnog manifesta

nihilizma.

Članak deseti: Ako pronađeš dragu prijateljicu, pobrini se da se ne navikneš na nju
do te mjere da zaboraviš da je na koncu konaca svatko od nas egzistencijalno
usamljen i da će prije ili kasnije vječna samoća nadvladati svako slučajno
prijateljstvo.

Ma koliko bila ojađena, Armanoushino raspoloženje nimalo nije utjecalo na njezine
vještine igranja. Sa “dvije šestice” zabila se u Asyjinu bazu i porazila protivnicu smlavivši
sve tri njezine pule odjednom. Pobjeda!

Asya je zarila zube dublje u olovku.

Članak jedanaesti: Čak i ako si pronašla dragu prijateljicu na koju si se toliko
naviknula da si zaboravila Članak deseti, nikad nemoj previdjeti činjenicu da te
svejedno može smlaviti u drugim sferama života. Na šahovnici za tavlu, jednako kao
i u rođenju i smrti, svatko od nas je sam.

Sad kad je još imala tri pule koje su čekale na baru, i sa samo dvoja vrata još uvijek
otvorena na suprotnoj bazi, Asya je morala dobiti ili “pet pet” ili “tri tri”. Nijedna druga
kombinacija brojeva na kockicama ne bi je mogla spasiti od poraza. Pljunula je u dlanove
za sreću i uzdahnula molitvu tavla džinu, kojega je uvijek zamišljala kao napola crnog, a
napola bijelog ogara s luđački zakovitlanim kockicama umjesto očiju. Zatim je bacila
kockice: “tri dva”. Prokletstvo! Kako nije mogla igrati, sklopila je ruke i progunđala.

“Sirotice!” uzviknula je Armanoush.
Asya je stavila preostale crne pule na bar, osluškujući kako ulični prodavač na cesti viče
iz sveg glasa; “Grožđice! Imam zlatne grožđice. Za djecu i bezube bake, zlatne grožđice su
za svakoga!” Kad je ponovno progovorila, glasom je nadjačala trgovčev.
“Sigurna sam da je tvoja mama dobro. Razmisli, da nije dobro, kako bi mogla putovati od
Arizone do Istanbula?”
“Valjda si u pravu.” Armanoush je kimnula glavom i bacila kockice. Ponovno dvije šestice!
“Hoćeš li zauvijek dobivati dvije šestice? Jesu li to namještene kockice ili što?” sumnjičavo
je ispalila Asya. “Da ti možda ne varaš, gospođice?”
Armanoush se nasmijuljila. “O, da, kad bi samo znala kako!”
No tek što nije pomaknula još jedan par bijelih pula na prazna mjesta, Armanoush je
naglo zastala, blijedog i iskrivljenog lica.
“Moj Bože, kako to nisam ranije shvatila!?”, tjeskobno je uzviknula Armanoush. “Vidiš,
nije riječ o mojoj majci, već o mom ocu. Mama bi točno ovako reagirala da se nešto loše
dogodi mom ocu... ili tatinoj obitelji... O Bože, nešto se dogodilo mom ocu!”
“Sad nagađaš”, pokušala ju je umiriti Asya, ali bezuspješno.
“Kad si zadnji put razgovarala s ocem?”
“Prije dva dana”, odgovorila je Armanoush. “Nazvala sam ga iz Arizone i bio je O.K., sve je
zvučalo normalno.”
“Čekaj, čekaj, čekaj! Kako to misliš, nazvala si ga iz Arizone?"
Armanoush se zacrvenjela. “Lagala sam.” Zatim je slegnula ramenima, kao da želi uživati

u zadovoljstvu što je za promjenu učinila nešto pogrešno. “Lagala sam gotovo svima u
obitelji kako bih mogla poći na ovo putovanje. Da sam otkrila da sama idem u Istanbul, svi
bi se toliko zabrinuli da mi ne bi dopustili da ikamo otputujem. Zato sam pomislila, otići ću
u Istanbul i o svemu im ispričati kad se vratim. Otac misli da sam u Arizoni s mamom, a
mama misli da sam u San Franciscu s tatom. Hoću reći, mislila je, barem do jučer.”

Asya je netremice promatrala Armanoush s nevjericom koja je brzo nestala jer ju je
zamijenilo nešto nalik dubokom poštovanju. Možda Armanoush nije besprijekorna,
pristojna djevojka kakvom ju je Asya smatrala. Možda negdje u njezinom svijetlom
svemiru postoji prostor za tamu, prljavštinu i zastranjenje. Armanoushino priznanje
nimalo nije uzrujalo Asyju; dapače, samo je povećalo njezino poštovanje prema njoj.
Zatvorila je ploču za tavlu i gurnula je pod ruku, u znak prihvaćenog poraza, iako
Armanoush nije mogla znati za ovu kulturološku gestu. “Ne mislim da nešto nije u redu...
ali daj, zašto ne nazoveš tatu?” upitala je Asya.

Kao da je čekala te riječi da bi se pokrenula, Armanoush je posegnula za mobitelom. S
obzirom na vremensku razliku, u San Franciscu je bilo rano jutro.

Slušalica je podignuta nakon što je telefon samo jednom zazvonio, i nije je, kao obično,
podigla baka Shushan, već tata.

“Dušo.” Barsam Tchakhmakhchian uzdahnuo je od duboke nježnosti čim je čuo kćerkin
glas. U telefonskoj vezi nešto je sablasno škljocalo, zbog čega su oboje bili svjesni
geografske udaljenosti koja ih razdvaja. “Kanio sam te nazvati ujutro. Znam da si u
Istanbulu; nazvala me tvoja mama i rekla mi.” Uslijedila je kratka, trnovita šutnja, ali je
Barsam Tchakhmakhchian nije komentirao, niti je prekorio kćerku. “Tvoja mama i ja smo
se silno zabrinuli za tebe. Rose leti za Istanbul s tvojim očuhom... Dolaze po tebe. Sutra u
podne bit će u Istanbulu.”

Sad se Armanoush zaledila. Nešto nije u redu. Nešto strašno nije u redu. Da njezin otac i
majka razgovaraju jedno s drugime i, štoviše, obavještavaju jedno drugoga o svojim
planovima, siguran je znak apokalipse.

“Tata, je li se nešto dogodilo?”
Barsam Tchakhmakhchian je zastao, pogođen tugom težine jednoga sjećanja iz
djetinjstva koje se pojavilo niotkuda.
Kad je bio dječak, svake bi godine njihovo susjedstvo posjetio jedan muškarac s tamnom,
šiljastom kapuljačom i s đakonom lokalne crkve išao od vrata do vrata. Bio je svećenik iz
stare domovine koji je tražio mlade, pametne dječake koje će odvesti u Armeniju i obučiti
za svećenike.
“Tata, jesi li dobro? Što se događa?”
“Dobro sam, dušo. Nedostajala si mi”, bilo je sve što je mogao reći.
Barsam je kao dječak bio opčaran religijom, najbolji učenik na vjeronauku. Shodno tome,
muškarac sa crnom kapuljačom često je posjećivao njihovu kuću i razgovarao sa Shushan o
dječakovoj budućnosti. Jednoga dana, dok su Barsam, njegova majka i svećenik sjedili u
kuhinji i pijuckali vrući čaj, svećenik je rekao da, kane li donijeti odluku, sad je vrijeme za
to.
Barsam Tchakhmakhchian nikad neće zaboraviti bljesak straha u očima svoje majke. Ma
koliko ona poštovala pobožnog svećenika, ma koliko bi bila oduševljena vidjeti svojega

sina kao odraslog muškarca u svećeničkom ruhu, ma koliko ona željela da njezin jedini sin
služi Gospodina, Shushan se svejedno lecnula od straha, kao da se nalazi pred otmičarem
koji joj želi odvesti sina. Lecnula se takvom snagom i s tolikim strahom da se šalica u
njezinoj ruci zatresla i malo čaja prolilo po haljini. Svećenik je nježno, srdačno kimnuo
glavom, uočavajući sjenu mračne priče skrivene u njezinoj prošlosti. Potapšao ju je po ruci
i blagoslovio. Zatim je izišao iz kuće i više se nikad nije vratio s istim zahtjevom.

Tog je dana Barsam Tchakhmakhchian osjetio nešto što nikad ranije i nikad kasnije neće
osjetiti. Neugodan, jezovit predosjećaj. Samo bi majka koja je već izgubila jedno dijete s
tako dubokim strahom reagirala na opasnost da izgubi još jedno. Možda je Shushan nekoć
imala sina od kojega se morala odvojiti.

Sad dok je oplakivao njezinu smrt, nije imao srca reći svojoj kćerki.
“Tata, razgovaraj sa mnom”, poticala ga je Armanoush.
Jednako kao njegova majka, i njegov je otac potjecao iz obiteIji koja je 1915. godine bila
deportirana iz Turske. Sarkis Tchakhmakhchian i Shushan Stamboulian imali su nešto
zajedničko, nešto što su njihova djeca mogla samo naslućivati, ali nikad u cijelosti pojmiti.
Među njihovim riječima bilo je raštrkano mnogo tišina. Kad su došli u Ameriku, ostavili su
drugi život u drugoj zemlji i znali su da, ma koliko često i ma koliko istinito oživljavaš
prošlost, neke stvari nikad ne mogu biti rečene.
Barsam se sjećao kako je njegov otac plesao oko majke na Hale, u sve užim krugovima i
ruku podignutih kao ptica koja uzlijeće; glazba je počinjala polako, postajala sve brža, taj
srednjoistočni vrtlog koji su djeca samo mogla zadivljeno promatrati sa strane. Glazba je
bila najživlji trag koji je ostao iz njegovoga odgoja. Godinama je Barsam svirao klarinet u
jednom armenskom sastavu i plesao u tradicionalnoj nošnji, u crnim hlačama širokih
nogavica i žutoj košulji. Sjećao se kako je odlazio od kuće u tim nošnjama, dok su ga sva
ostala djeca u nearmenskome dijelu grada podrugljivo promatrala. Svaki put bi se ponadao
da će djeca zaboraviti što su vidjela ih da im se jednostavno neće dati zadirkivati ga. Svaki
bi put bio u krivu.
I dok su ga tako upisivali na jednu armensku aktivnost za drugom, jedino što je doista
želio bilo je biti kao oni, ništa više, ništa manje, biti Amerikanac i riješiti se ove tamne
armenske kože. Čak i godinama kasnije, majka bi ga svako toliko prekorila, objašnjavajući
kako je kao mah dječak pitao njihove susjede Amerikance nizozemskoga podrijetla kojim
se sapunom peru jer je želio biti bijel kao oni. Sad kad su mu s gubitkom majke nagrnula
sjećanja na djetinjstvo, Barsam Tchakhmakhchian nije mogao ne osjetiti krivnju zbog toga
što je brzo zaboravio ono malo armenskoga koji je naučio kao dijete. Sad mu je bilo žao što
nije naučio više od svoje majke i nije podučio više svoju kćerku.
“Tata, zašto šutiš?” upitala je Armanoush, glasom ispunjenim stravom.
“Sjećaš se onoga kampa za mladež u koji si išla kao tinejdžerica?”
“Da, naravno”, odgovorila je Armanoush.
“Jesi li ikad bila ljuta na mene jer te više nisam slao onamo?"
“Tata, ja sam bila ta koja više nije željela ići, zar si zaboravio? Isprva je bilo zabavno, ali
onda sam odlučila da sam previše zrela za to. Ja sam ta koja te je zamolila da me sljedeće
godine više ne šalješ onamo...”
“Točno”, nesigurno je rekao Barsam. “Ali svejedno sam mogao potražiti neki drugi kamp

za armenske tinejdžere tvoje dobi.”
“Tata, zašto sad zapitkuješ o tome?” Armanoush je bila na rubu suza.
Nije imao srca reći joj. Ne ovako, ne telefonski. Nije želio da sazna za bakinu smrt dok je

posve sama, tisućama milja daleko. Dok je pokušavao promrmljati nekoliko riječi kojima će
joj odvratiti pozornost, njegov je glas blago nadjačao žamor koji se začuo u pozadini.
Monotono mrmorenje skupa. Zvučalo je kao da je čitava obitelj ondje, rođaci i prijatelji i
susjedi pod istim krovom, što bi, Armanoush je bila dovoljno mudra da zna, mogao biti
znak jedne od samo dvije stvari: ili se netko oženio, ili je netko umro.

“Što se dogodilo? Gdje je baka Shushan?” tiho je upitala Armanoush. “Želim razgovarati s
bakom.”

Tad se Barsam Tchakhmakhchian prisilio da joj kaže.
***

Teta Zeliha je od kasne večeri hodala po svojoj sobi žustrom energijom koju nikako nije
mogla obuzdati. Nikome kod kuće nije mogla povjeriti koliko se loše osjeća, a što je više
skrivala svoje osjećaje, to joj je bilo gore. Najprije je pomislila da si u kuhinji skuha neki
biljni čaj za smirenje, ali je od teških mirisa hrane koja se pripremala umalo povratila.
Zatim je otišla u dnevni boravak gledati televiziju, ali kad je ondje pronašla dvije svoje
sestre mahnito obuzete čišćenjem i uzbuđenim razgovorom o sutrašnjem danu, odmah se
predomislila.

Kad se ponovno našla u svojoj sobi, teta Zeliha je zatvorila vrata, zapalila cigaretu i
izvukla družicu koju je za ovako tegobne dane čuvala ispod madraca: bocu votke. Ispila je
trećinu boce, isprva žurno, ali zatim sve tromije. Sad, nakon četiri cigarete i šest gutljaja
votke, više nije osjećala tjeskobu; zapravo, nije osjećala ništa, osim gladi. Jedino što je u
sobi imala za prigristi bio je paketić zlatnih grožđica koji je kupila od nekog poput grablji
mršavog uličnog prodavača koji je ranije te iste večeri izvikivao ispred kuće.

Negdje na pola boce i sa samo još šakom preostalih grožđica, zazvonio je njezin mobitel.
Zvao je Aram.

“Ne želim da noćas ostaneš u toj kući”, bilo je prvo što je rekao. “Ili sutra, ili prekosutra.
Zapravo, ne želim da provedeš više nijedan jedini dan daleko od mene do kraja mojega
života.”

Teta Zeliha se u odgovor nasmijuljila.
“Molim te, ljubavi, dođi i ostani sa mnom. Odmah napusti tu kuću. Kupio sam ti četkicu za
zube. Imam čak i čist ručnik!”
Aram se pokušao našaliti, ali se na pola puta zaustavio. “Ostani sa mnom dok on ne ode.”
“Kako ćemo mojoj dragoj obitelji objasniti moju nenadanu odsutnost?” progunđala je teta
Zeliha.
“Ne moraš ništa objašnjavati”, preklinjao je Aram. “Slušaj, to je zacijelo jedina prednost
nekonformista u tradicionalnoj obitelji. Štogod učiniš, siguran sam da nitko neće biti
šokiran.
Dođi. Molim te, ostani sa mnom.”
“Što ću reći Asyji?”

“Ništa, ne moraš joj ništa reći... Znaš da ne moraš.”
Čvrsto držeći mobitel u ruci, teta Zeliha se sklupčala u fetalni položaj. Zatvorila je oči,
spremna spavati, ali je tad prikupila snage upitati: “Arame, kad će to već jednom završiti?
Ova prisilna amnezija. Ovaj stalni zaborav. Ništa ne govoriti, ničega se ne sjećati, ništa ne
otkriti, ni njima, ni sebi... Hoće li to ikad okončati?”
“Nemoj sad razmišljati o tome”, pokušao ju je umiriti Aram. “Ne budi tako stroga prema
sebi. Previše si stroga prema sebi. Odmah ujutro dođi ovamo.”
“Oh, ljubavi moja... kako bih voljela da mogu...” Teta Zeliha je okrenula svoje tjeskobno
lice na drugu stranu, kao da je on može vidjeti kroz slušalicu. “Očekuju od mene da ih odem
dočekati u zračnoj luci. Sjećaš se, ja sam jedina u ovoj obitelji koja vozi.”
Aram je ostao nijem, priznavajući.
“Ne brini”, šapnula je teta Zeliha. “Volim te... toliko te volim... Hajdemo sad spavati.”
Čim je završila razgovor, teta Zeliha je počela tonuti u duboki san. Kako je isključila
mobitel, sklonila bocu votke, ugasila cigaretu u pepeljari, ugasila svjetlo i kliznula ispod
pokrivača neće se sjećati narednoga jutra kad se probudi sa strašnom glavoboljom i bez
jedne deke.

***
“Je li u Istanbulu hladno? Jesam li trebala ponijeti topliju odjeću?” upitala je Rose unatoč
činjenici da su postojala tri glavna razloga da to ne upita: već je to pitala, već je spakirala
svoju prtljagu i već su bili na putu prema zračnoj luci Tucson pa je ionako bilo prekasno za
premišljanje.
Iako je bio u iskušenju podsjetiti svoju suprugu na ova tri razloga, Mustafa Kazanci nije
skrenuo pogled sa ceste i samo je odmahnuo glavom.
Na dan leta, Rose i Mustafa su izišli iz kuće u četiri sata po slijepodne kako bi se odvezli
do zračne luke. Pred njima su bila dva leta: jedan kratak, drugi prilično dug. Najprije će
letjeti iz Tucsona do San Francisca, a zatim iz San Francisca do Istanbula. Budući da joj je
to bilo prvo putovanje u životu u zemlju u kojoj engleski nije materinji jezik i ljudi ujutro ne
jedu palačinke prelivene javorovim sirupom, Rose je istodobno bila i uzbuđena i ojađena.
Istina je, ona nikad nije bila sklona istraživanju i da nije bilo onoga silno željenog, ali nikad
ostvarenog putovanja u Bangkok, ona i Mustafa ne bi ni imali putovnice. Najviše što se
približila međunarodnom putovanju bilo je gledanjem zbirke od šest DVD-a Otkrijmo
Europu. Iz njih je dobila dojam kakva je Turska - mnogo suvisliji dojam nego po
sporadičnim komadićima informacija koje bi Mustafa povremeno spomenuo u njihovom
dugogodišnjem braku. Međutim, budući da je Rose odgledala svih šest DVD-a jedan za
drugim, i budući da je epizoda “Putujmo Turskom” slučajno bila na samome kraju, nakon
epizoda o Britanskim otocima, Francuskoj, Španjolskoj, Portugalu, Njemačkoj, Austriji,
Švicarskoj, Italiji, Grčkoj i Izraelu, Rose nije bila sigurna jesu li prizori koji joj sad dolaze na
um iz Turske ili iz neke druge zemlje. DVD-i Otkrijmo Europu doista su bili zgodni u
obrazovne svrhe, naročito za američke obitelji koje nemaju vremena, sredstava ili želje
putovati preko oceana, ali producenti su na zbirku trebali staviti obavijest kojom
upozoravaju gledatelje da ne gledaju svih šest diskova jedan za drugim, odnosno da ne
“putuju” u više od jedne države u jednom gledanju.
U Međunarodnoj zračnoj luci Tucson, posjetili su svaku trgovinu, što je značilo jedan

kiosk i jedan štand sa suvenirima. Usprkos hvastavom natpisu MEĐUNARODNA ZRAČNA
LUKA (to joj je ime dodijeljeno zbog letova u Meksiko, do kojega se automobilom vozilo
samo sat vremena), zračna je luka bila tako skromna da je nalikovala lokalnom
autobusnom kolodvoru, čak se ni Starbuck nije potrudio otvoriti svoju podružnicu.
Svejedno, čim su ušli u suvenirnicu, Rose je uspjela pronaći brojne darove za Mustafinu
obitelj. Unatoč nenadanosti ovoga putovanja i stalnoj brizi o tome kako je njezinoj kćerki u
Istanbulu, da i ne spominjemo zabrinutost glede toga kako će joj reći za bakinu smrt, što se
više približavalo vrijeme polaska, Rose je to više tonula u turističku ošamućenost. U težnji
da za svaku članicu Mustafine isključivo ženske obitelji pronađe poseban dar, pomno se
zadubila u robu na svim policama, iako izbor nije bio velik. Bilježnice u obliku kaktusa,
privjesci za ključeve u obliku kaktusa, magneti u obliku kaktusa, čašice za tequilu sa
sličicama kaktusa - gomila drangulija i sitnica sa slikama, ako ne kaktusa, a onda ili guštera
ili kojota. Na kraju je Rose pronašla dar za svaku Kazancijevu - posve jednak, da bude
pravedna - sačinjen od šarene olovke s natpisom VOLIM ARIZONU, savijene u obliku
kaktusa, bijele majice s kartom Arizone na prednjici, kalendara s fotografijama Grand
Canyona, ogromne šalice s natpisom ALI OVA JE VRUĆINA SUHA i magneta za hladnjak s
pravim malim kaktusom. Kupila je i dva para kratkih hlača sa cvjetnim uzorkom, nalik
onima kakve je i sama odjenula, u slučaju da bi ih netko u Istanbulu želio probati.

Nakon više od dvadeset godina života u Tucsonu, na Rose, nekoć curi iz Kentuckyja, od
glave do pete pisalo je Arizona. Nije je odavala samo uobičajena nehajna odjeća - tanke
majice, traper hlačice i slamnati šeširi - niti naočale koje nikad nije skidala s nosa, već i
govor tijela koji je zračio arizonštinom. Rose je imala četrdeset i šest godina, ali se držala
živahno kao umirovljena činovnica kaznenoga suda koja, nakon što je cijeloga života tek u
rijetkim prilikama mogla odjenuti haljine cvjetnog uzorka, sad u njima do krajnosti uživa.
Istina je da je postojao čitav niz stvari zbog kojih je Rose žalila što ih dotad u životu nije
učinila, među kojima je bilo i to da nije imala još djece. Kako je samo oplakivala što nije
rodila još jedno dijete dok je mogla. Mustafa nije bio naročito zainteresiran za djecu i Rose
je to dugo vremena odgovaralo, do te mjere da nikad nije doista posumnjala da bi jednoga
dana mogla požaliti zbog te odluke. Možda je to bio rizik profesije - budući da je po čitav
dan bila okružena četvrtašima, nikad nije zamijetila manjak djece u svom životu. U svemu
ostalome, ona i Mustafa imali su općenito sretan brak. Njihov je brak više obilježavala
utjeha uzajamno stvorenih navika nego strastvena ljubav, ali je svejedno bio mnogo bolji
od tisuće drugih brakova koji su za sebe tvrdili da im je u srži ljubavni žar. Kad se sjeti da je
s Mustafom počela izlaziti samo kako bi se osvetila Tchakhmakhchianovima... kakav je to
bio obrat sudbine. Što ga je više upoznavala, to joj se više sviđao i više ga je željela. Iako je
zbog draži ljubavnih afera Rose s vremena na vrijeme potajno čeznula za nekim drugačijim
životom s nekim drugim muškarcem, općenito je bila prilično zadovoljna onim koji je
imala.

“Ostavi taj umak”, rekao je Mustafa vidjevši da Rose razmišlja o kupovini ljutog
meksičkog umaka u boci u obliku kaktusa. “Vjeruj mi, Rose, u Istanbulu ti to neće trebati.”

“Stvarno, zar je turska kuhinja pikantna?”
Na to, kao i na mnoštvo drugih bolno očitih pitanja, Mustafa je imao samo provizorne
odgovore. Nakon tolikih godina posvemašnje odvojenosti, njegova upoznatost s turskom
kulturom malo pomalo se sastrugala, kao crtež na pergamentu oljuštenom od sunca i
vjetra. Istanbul je za njega nezamjetno postao avetinjski grad, grad koji nema stvarnost
osim što se tu i tamo pojavljuje u snovima. I ma koliko je nekoć volio mnogobrojne

gradske četvrti i likove i kulture, otkad se nastanio u Sjedinjenim Američkim Državama,
postupno je otupio prema Istanbulu i gotovo svemu povezanim s njime.

A ipak, jedno je bilo otići daleko od grada u kojemu je rođen, a nešto sasvim drugo biti
toliko udaljen od vlastite krvi i mesa. Mustafi Kazanciju nije toliko smetalo zauvijek
pronaći utočište u Americi kao da nema rodnu grudu kojoj bi se vratio, nije mu smetalo čak
ni živjeti uvijek naprijed, bez sjećanja koja bi dozvao, koliko ga je mučilo pretvoriti se u
stranca bez predaka, muškarca bez djetinjstva. Kroz godine, bilo je situacija kad se, na svoj
vlastiti način, našao u iskušenju posjetiti obitelj i suočiti se s osobom kakva je nekoć bio, ali
Mustafa je otkrio da to nije jednostavno i da s godinama ne postaje nimalo jednostavnije.
Budući da se sve više udaljavao od vlastite prošlosti, s vremenom je presjekao sve spone s
njom. Tako je bilo bolje. I za njega i za one koje je nekoć strašno povrijedio. Amerika je sad
njegov dom. Međutim, istinu govoreći, više od Arizone ili bilo kojeg drugog mjesta, Mustafa
se odlučio skrasiti u budućnosti i nju zvati svojim domom - domom kojemu su stražnja
vrata zatvorena prošlosti.

Mustafa je u zrakoplovu bio vidno zamišljen i povučen. Kad su uzletjeli, sjedio je veoma
mirno i jedva promijenio položaj čak i kad su postigli željenu visinu. Osjećao se umornim,
iscrpljenim tim putovanjem koje mu je nametnuto, a koje je tek počinjalo.

Rose je, pak, bila nervozno uzbuđena. Pijuckala je lošu kavu jednu za drugom, grickala
suhe perece koje su im poslužili, prelistavala besplatni časopis, gledala Bridget Jones: Na
rubu pameti, iako je već vidjela taj film, zabrbljala se sa staricom koja je sjedila pokraj nje
(ona je išla u San Francisco u posjet starijoj kćerki i novorođenom unuku), a kad je ova
zaspala, posvetila se nastojanju da na video zaslonu ispred sebe odgovori na beznačajna
pitanja iz povijesti.

Tko je u Drugom svjetskom ratu imao najveći broj žrtava?
a. Japan
b. Velika Britanija
c. Francuska
d.Sovjetski Savez

Kako se zove glavni lik Orwellove 1984.?
a. Winston Smith
b. Akaky Akakievich
c. Sir Francis Drake
d.Gregor Samsa
Na prvo je pitanje Rose samouvjereno odgovorila B, ali budući da glede drugog pitanja
nije imala pojma, jednostavno je pogađala i odabrala A. Ubrzo će se iznenaditi kad sazna da
je prvi odgovor bio pogrešan, a drugi točan. Da je Amy pokraj nje, ona bi na oba pitanja
odgovorila točno, ali ne slučajno. Srce ju je zaboljelo kad je pomislila na svoju kćerku. Bez
obzira na sve njihove sukobe i svađe, na sve njezine osobne neuspjehe kao majke, Rose je
svejedno bila uvjerena da ima dobar odnos s Amy. Jednako kao što je bila uvjerena da je u
Drugom svjetskom ratu Velika Britanija imala najveći broj žrtava.

Zatim su sletjeli u San Francisco.
Kad su se našli u zračnoj luci, Rose je obuzela nova želja za kupovinom: potrepštine za
putovanje. Bila je toliko ojađena mrvicama koje su im poslužili na prvome letu da je sad
uzela stvari u svoje ruke. Iako joj je Mustafa svim silama pokušavao objasniti da će Turkish
Airlines, za razliku od domaćih letova u Americi, poslužiti čitavo mnoštvo poslastica, ona
se, sigurnosti radi, željela opskrbiti prije ukrcaja na dvanaestsatni let.
Rose je kupila paket Planters kikirikija, krekere od sira, kekse s komadićima čokolade,
dvije vrećice BBQ čipsa, gomilu energetskih prutića s medom i bademima i paketiće
žvakaće gume. Davno je nestala zamisao o oprezu glede količine ugljikohidrata zbog puke
mogućnosti da bude na oprezu glede nečega, bilo čega. To je bilo davno, u danima kad je
bila mlada i dovoljno odlučna dokazati obitelji Tchakhmakhchian da je ova žena koju su
obilježili kao odar, i nikad nisu doživjeli kao jednu od njih, zapravo veoma draga osoba,
dapače, osoba kojoj se može zavidjeti. Danas, dvadeset godina kasnije, samo se nasmiješila
kivnoj mladoj ženi kakva je nekoć bila.
Iako njezina ogorčenost prema prvome suprugu i njegovoj obitelji nikad nije doista
splasnula, Rose se s vremenom naučila pomiriti s vlastitim manama i nesposobnostima,
među kojima su bili i prošireni bokovi i trbuh. Dugo je bila na brojnim dijetama, čas na
jednoj pa na drugoj, i više se nije ni sjećala kad je jednom zauvijek prestala gladovati. Bez
obzira na odabir trenutka, Rose je uspjela odbaciti, ako ne kilograme, a ono barem potrebu
da izgubi kilograme. Ta je želja jednostavno nestala. Mustafi se sviđala kakva je bila. Nikad
nije kritizirao njezin izgled.
Najava za ukrcaj u zrakoplov čula se dok su stajali u redu za Wendy’s i čekali da im
pripreme dva velika sendviča sa šunkom i pečene krumpire s vrhnjem i vlascem, u slučaju
da se hrana koju će im poslužiti na letu Turkish Airlinesa pokaže nejestivom. Zgrabili su
svoje narudžbe u zadnji čas i uputili se prema izlazu na kojem će morati proći kroz
dodatnu sigurnosnu provjeru rezerviranu za one na međunarodnim letovima, a posebice
one na letovima za Srednji Istok. Rose je zabrinutim pogledom promatrala kako pristojan,
ali mrzovoljan službenik prekapa po darovima koje je kupila u Tucsonu. Službenik je
podigao u zrak olovku u obliku kaktusa i zamahao njome kao da joj prijeti prstom zbog
nekog nedjela koje se sprema počiniti.
Međutim, kad su se ukrcali u zrakoplov, Rose se brzo opustila i uživala u svakoj
pojedinosti tog iskustva - majušnim, šik priborima za putovanje koje su im podijelili,
jastucima, dekama i povezima za oči, sve u istoj boji, stalnoj ponudi pića prekidanoj
besplatnim sendvičima s puretinom. Nije prošlo dugo, a već su im počeli služiti večeru, rižu
i pečenu piletinu sa salatom i povrćem. U NAŠOJ HRANI NEMA SVINJSKIH PROIZVODA,
pisalo je na komadiću papira na pladnju. Rose je i protiv volje osjetila krivnju zbog
sendviča Wendy’s.
“Bio si u pravu glede hrane. Dobra je”, rekla je stidljivo se nasmiješivši suprugu i okrećući
u ruci zdjelicu s desertom. “A što je ovo?”
“Ashure”, odgovorio je Mustafa, a glas mu je bio nekako neobično prigušen dok je
promatrao zlatnu grožđicu kojom je bila ukrašena zdjelica. “Nekoć mi je to bio omiljeni
desert. Siguran sam da je majka skuhala ogromnu zdjelu kad je čula da dolazim.”
Ma koliko se pokušavao suzdržati od prisjećanja takvih pojedinosti, Mustafa nije mogao
izbrisati sliku desetaka staklenih zdjelica ashurea poredanih na policama u hladnjaku,
spremnih da budu razdijeljene susjedima. Za razliku od drugih slastica, ashure se uvijek

spravljao koliko za vlastitu obitelj, toliko i za druge. Zbog toga se trebao spraviti u velikim
količinama, jer je svaka zdjelica utjelovljavala opstanak, složnost, i izobilje. Mustafina
opčaranost tim desertom postala je očita kad je u dobi od sedam godina uhvaćen kako
proždire zdjelice koje su mu povjerene da ih razdijeli od vrata do vrata.

Još uvijek se sjećao kako je s pladnjem u ruci čekao u tišini stambene zgrade pokraj
konaka. Na pladnju je bilo šest zdjelica, svaka za drugog susjeda. Najprije je pojeo zlatne
grožđice na vrhu svake zdjelice, siguran da nitko neće primijetiti ako samo njih pojede. No
nakon toga se bacio na zrna nara i listiće badema za ukras, i već u sljedećem trenutku,
pojeo je sve, svih šest zdjelica odjednom. Prazne je zdjelice sakrio u vrt. Susjedi bi često
zadržali zdjelice dok ih ne bi vratili ispunjene nekim drugim jelom koje bi pripremili, često
drugim ashureom. Zbog toga je obitelji Kazanci trebalo neko vrijeme da otkrije Mustafino
nedjelo. A kad su ga otkrili, iako je bila vidno zbunjena njegovom proždrljivošću, majka ga
nije izgrdila, nego je otad nadalje u hladnjaku čuvala dodatne zdjelice ashurea, spremne za
njega i samo za njega.

“Što biste željeli popiti, gospodine?” zapitala je na turskome domaćica u zrakoplovu,
napola se nagnuvši prema njemu. Imala je safirno modre oči i prsluk posve jednake boje,
na leđima kojega su bili otisnuti pahuljasti, blijedi oblaci.

Djelić sekunde Mustafa je oklijevao, ne zato što nije znao što bi želio popiti, nego zato što
nije znao na kojemu bi jeziku odgovorio. Nakon toliko mnogo godina, mnogo se ugodnije
osjećao izražavajući se na engleskome nego na turskome. Međutim, činilo mu se jednako
neprirodnim, ako ne i bahatim, govoriti engleski drugom Turčinu. Zbog toga je Mustafa
Kazanci do ovoga trenutka ovu osobnu nepriliku rješavao izbjegavanjem komunikacije s
Turcima u Sjedinjenim Američkim Državama. Međutim, njegova suzdržanost od
sunarodnjaka postajala je bolno napadna pri običnim susretima kao što je ovaj. Osvrnuo se
oko sebe, kao da traži izlaz, i kad ga u blizini nije uspio pronaći, najzad je odgovorio, na
turskome: “Sok od rajčice, molim.”

“Nemamo sok od rajčice.” Domaćica mu se veselo nasmiješila, kao da u tome nalazi nešto
silno smiješno. Bila je jedna od onih odanih zaposlenica koje nikad ne gube vjeru u
institucije za koje rade, sposobna reći ne uvijek s onim istim vedrim izrazom lica. “Biste li
željeli Bloody Mary mješavinu?”

Uzeo je gustu, grimiznu mješavinu i naslonio se na svoje sjedalo, čela nabranog od
mračnih misli, zamućenih svijetlosmeđih očiju. Tek tad je zamijetio da ga Rose netremice
promatra i pomno i zabrinuto ispituje svaki njegov pokret. Lice joj se natmurilo kad ga je
upitala: “Što je, dušo? Izgledaš nervozan. Je li to zato što idemo u posjet tvojoj obitelji?”

Kako su već ranije iscrpno razgovarali o ovome putovanju, sad nije preostalo mnogo toga
što bi joj odgovorio. Rose je znala da Mustafa ne želi ići u Istanbul i da jednostavno popušta
njezinom nepokolebljivom zahtjevu da otputuju zajedno. Iako je to cijenila, ne bi se baš
moglo reći da mu je bila zahvalna. Nakon devetnaest godina braka, žena ima pravo jednom
u životu zatražiti od svog supruga jedno ljubazno djelo, pomislila je uhvativši Mustafu za
ruku i nježno je stisnuvši.

Taj je pokret zatekao Mustafu nespremnog. Preplavila ga je neizmjerna melankolija i
malo se približio supruzi. Od nje je naučio dvije osnovne stvari o ljubavi: prvo, da je, za
razliku od onoga što romantici tako naduto tvrde, ljubav više postupan tijek nego
iznenadni procvat na prvi pogled, i drugo, da je on sposoban voljeti.

S godinama se navikao voljeti Rose i u njoj pronašao određeni mir. Iako je bila izuzetno

zahtjevna i ponekad naporna, Rose je uvijek bila iskrena svojoj srži, odgonetljiva i
predvidljiva; bila je jasna karta energija kojima je znao svaku moguću reakciju. Nikad ga
nije osporavala, kao što se nikad nije uistinu suočila sa životom, i bila je prirodno nadarena
za prilagodbu svojoj okolini. Rose je bila mješavina proturječnih sila koje su bez napora
djelovale same od sebe, posve izvan vremena i time izvan obiteljskih genealogija. Kad ju je
upoznao, obiteljske muke koje su ga trovale preobrazile su se u tromu ali ležernu ljubav,
što je možda bilo najviše što se mogao približiti pravoj ljubavi. Rose možda nije bila
savršena supruga u svome prvome braku, u kojemu se nije uspjela prilagoditi brojnoj
armenskoj obitelji, ali upravo je iz tog istog razloga bila idealno utočište muškarcu kao što
je on, muškarcu koji pokušava pobjeći od svoje brojno turske obitelji.

“Jesi li dobro?” ponovila je Rose, ovaj put s laganom oštrinom u glasu.
Upravo u tom trenutku, Mustafu Kazancija preplavio je val tjeskobe. Problijedio je kao da
ne može udahnuti dovoljno zraka. Ne bi smio biti na ovome letu. Ne bi smio ići u Istanbul.
Rose bi trebala ići sama, pokupiti svoju kćerku i vratiti se kući... kući. Iz dubine duše čeznuo
je da je sad u Arizoni, gdje je sve natkriveno glatkim tijekom prisnosti.
“Mislim da bi trebao malo prošetati”, rekao je Mustafa, pružio svoje piće Rose i ustao
kako bi doveo pod nadzor nešto što se brzo pretvaralo u napadaj panike. “Nije dobro
sjediti satima u komadu.”
Dok je niz uski prolaz između sjedala koračao prema stražnjem dijelu zrakoplova,
pogledavao je putnike u svim redovima, od kojih su neki bili Turci, neki Amerikanci, a neki
drugih nacionalnosti. Poslovni ljudi, novinari, fotografi, diplomati, putopisci, studenti,
majke s novorođenčadi, posvemašnji neznanci s kojima dijeliš isti prostor, a mogao bi
podijeliti i istu sudbinu. Neki od njih čitali su knjige ili novine, drugi gledali kako kralj
Arthur ubija svoje neprijatelje u video igrici, dok su treći bili zaokupljeni križaljkama.
Jedna žena u desetom redu straga, preplanula brineta u srednjim tridesetim godinama,
pozorno ga je promatrala. Mustafa je skrenuo pogled. Još uvijek je bio zgodan muškarac, ne
toliko zbog visokog, snažnog tijela, izražajnih crta lica i gavranocrne kose, koliko zbog
uglađenosti i otmjenog odijevanja. Iako je tijekom života privukao pozornost brojnih žena,
nikad nije prevario svoju suprugu. Ironično, ali, što je on više izbjegavao druge žene, to ih
je više privlačio.
Dok je prolazio pokraj reda u kojemu je sjedila ona brineta, Mustafa je s nelagodom
zamijetio da je žena odjevena u vulgarno kratku minicu i da je noge prekrižila na takav
način da bi se čovjek lako mogao zavarati i pomisliti da bi joj mogao vidjeti donje rublje.
Nije volio zbunjujući osjećaj koji su u njemu izazivale mini suknje; teške, trnovite
uspomene koje je želio jednom zauvijek odbaciti; sliku njegove mlade sestre Zelihe, koja je
uvijek voljela takve suknje, kako sitnim koracima hita po istanbulskoj kaldrmi bolno
užurbanim koracima kao da želi pobjeći vlastitoj sjeni. Kad je zateturao, Mustafine očne
jabučice jurnule su na drugu stranu kako ne bi pogledao ono što ne bi smio. Sad kad je
došao u srednje godine života, ponekad se pitao je li ikad uopće volio žene. Osim Rose,
naravno. Ali, Rose nije bila žena. Rose je bila Rose.
Općenito je bio dobar očuh Roseinoj kćerki. Iako je istinski volio Armanoush, sam nikad
nije želio imati djece. Djeca nisu bila za njega. Nitko nije znao da duboko u duši vjeruje da
ne zaslužuje imati djecu. Nije bio siguran da bi bio dobar otac. Koga on zavarava? Bio bi
grozan otac. Još gori od svog oca.
Sjetio se dana kad su se Rose i on upoznali, bio je to možda ne baš naročito romantičan

susret, u samoposluživanju, dok je on stajao s limenkama slanutka u rukama. Kroz godine
su o tome danu razgovarali nebrojeno mnogo puta, šalili se na račun svih pojedinosti kojih
su se mogli prisjetiti. Međutim, njihova sjećanja na taj dan uvelike su se razlikovala: Rose je
uvijek spominjala njegovu stidljivost i nervozu, a on se sjećao njezine blistavo plave kose i
neustrašivosti, koja ga je isprva uplašila. Nikad se više nije preplašio Rose. Naprotiv, biti s
Rose bilo je kao prepustiti se bujici spokoja, znajući da ga nikad neće povući ka dnu, miran
tijek bez ikakvih iznenađenja putem. Nije mu trebalo dugo da je počne voljeti.

Ujutro bi Mustafa promatrao Rose kako radi u kuhinji. Oboje su voljeli kuhinju, iako iz
posve različitih razloga. Rose ju je voljela jer je voljela kuhati i u njoj se osjećala kod kuće.
A Mustafa, on je jednostavno volio promatrati Rose među brojnim običnim pojedinostima,
papirnatim ručnicima u boji koja pristaje uz pločice, šalicama dovoljnim za čitav garnizon,
mrlji umaka od čokolade koji se stvrdnjuje na pultu. Posebno je volio promatrati njezine
ruke dok režu, miješaju, melju i sjeckaju. Promatrati Rose kako priprema palačinke bio je
jedan od najutješnijih prizora koji mu je život podario.

Isprva su mu njegova majka i starije sestre stalno pisale, raspitivale se kako je, kad će ih
doći posjetiti. Postavljale su pitanja od kojih je on marljivo bježao i slale pisma i darove,
majka više od svih drugih. U ovih dvadeset godina, majku je vidio samo jednom, ne u
Istanbulu, nego u Njemačkoj. Zamolio ju je da mu se pridruži dok je u Frankfurtu bio na
konferenciji geologa i gemologa. I tako su se sreli u Njemačkoj, majka i sin, onako kako su
to već godinama činile političke izbjeglice koje se nisu mogle vratiti u Tursku.

Tad ga je već majka toliko očajnički željela vidjeti da ga nije ni upitala zašto ne dolazi u
Istanbul. Zapanjujuće je koliko se brzo ljudi uspijevaju prilagoditi na tako abnormalne
okolnosti.

Kad je stigao do stražnjeg dijela zrakoplova, Mustafa Kazanci zaustavio se ispred WC-a,
tik iza dvojice muškaraca koji su čekali u redu. Uzdahnuo je sjetivši se prethodne večeri.
Rose nije znala da je na povratku kući s posla zastao u jednom kutku u Tucsonu koji je
zadnjih deset godina povremeno potajno posjećivao. Svetištu El Tiradito.

Bilo je to skromno, zabito mjesto u središtu Tucsona, jedino svetište u Americi posvećeno
duši jednoga grešnika, kako je pisalo na postavljenoj ploči. Duši jednog izopćenika, jednog
tiradito. Danas nitko nije znao mnogo o pojedinostima priče koja je datirala iz sredine
devetnaestoga stoljeća; tko je točno bio taj grešnik, što je točno bio njegov grijeh, i što je još
važnije, kako je završio sa svetištem posvećenom njegovom nečasnom imenu. Meksički
doseljenici o njemu su znali više od ostalih, ali su pak s autsajderima bili skloni podijeliti
manje. Međutim, Mustafu Kazancija nije zanimalo istražiti povijesne pojedinosti. Bilo mu je
dovoljno znati da je El Tiradito bio dobar čovjek, barem nimalo gori od nas ostalih, a ipak
je u prošlosti počinio grozna djela, pogreške dovoljno podle da ga pretvore u grešnika. No
svejedno je bio pošteđen i dobio ono što je brojnim smrtnicima nedostajalo, svetište.

Zato je i večer ranije Mustafa ponovno posjetio to svetište, mučen mislima. Iako malen,
Tucson je bio velik kad je bila riječ o svetim mjestima i da je želio, mogao je otići u džamiju.
Istinu govoreći, nije bio religiozan, nikad nije bio takav. Nisu mu trebali hramovi ni svete
knjige. On nije odlazio u El Tiradito kako bi se molio. Odlazio je onamo jer je to bilo jedino
sveto mjesto koje ga nije tjeralo da se promjeni u nekog drugog kako bi ga dočekalo s
dobrodošlicom. Odlazio je onamo jer mu se sviđao osjećaj kojim je zračilo to mjesto,
nepretenciozno, a istodobno impozantno i gotički. Mješavina meksičkoga duha i američkih
običaja, na deseci svijeća i milagros koje su ostavili razni ljudi, možda i sami grešnici,

presavijeni papiri u zidovima na kojima su posjetitelji ispovijedali i skrivali svoje grijehe -
sve mu se to sviđalo u njegovom sadašnjem raspoloženju.

“Gospodine, jeste li dobro?” Bila je to domaćica u zrakoplovu sa safirnim očima.
Kratko je kimnuo glavom i odgovorio, ovaj put na engleskome.
“Da, hvala. Dobro sam. Samo mi je malo mučno od leta...”

***
Pod baršunastim svjetlom ulične svjetiljke koje je prodiralo kroz zastore, teta Zeliha
klonula je na krevet s mobitelom još uvijek u ruci, bocom votke naslonjenom uz bradu i
cigaretom još uvijek upaljenom u drugoj ruci.
Teta Banu se na vrhovima prstiju ušuljala u njezinu sobu. Žustro je ugasila deku koja je
već počela tinjati i ugasila opušak u pepeljari. Uzela je mobitel i odložila ga na ormarić,
bocu votke sakrila ispod kreveta, pokrila sestru pokrivačima i ugasila svjetiljku.
Otvorila je prozor. Zrak je bio svjež sa slankastom aromom morskog povjetarca. Dok su
dim i miris u unutrašnjosti sobe polako lebdjeli kroz otvoren prozor, teta Banu je
promatrala blijedo lice svoje najmlađe sestre, preumorno za svoje godine. Na nejasnom,
žućkastom svjetlu koje je dopiralo izvana, Zelihino je lice postalo užareno do bjelila, kao da
su joj alkohol i tuga podarili sjaj na kakav se u prirodi rijetko nailazi. Teta Banu ju je nježno
poljubila u čelo, a u oči joj je navrlo suosjećanje. Potom je pogledala lijevo i desno na svoja
dva džina koji su sa svojih uobičajenih mjesta na njezinim ramenima pomno pratili svaki
njezin pokret.
“što ćeš učiniti, gospodarice?”, upitao je gospodin Gorki, a u glasu mu se osjetio prizvuk
naslade. Nije se trudio sakriti svoje oduševljenje što gospodaricu vidi toliko bespomoćnu i
ojađenu. Uvijek ga je zabavljala nemoć moćnih.
Na licu tete Banu pojavila se tek naznaka mrštenja. Nije odgovorila.
Gospodin Gorki je tad skočio s njezinoga ramena i sjeo uz krevet, opasno blizu tete Zelihe
koja je duboko spavala. Oči su mu zasjale od zamisli koja mu je upravo pala na um. Grubo
je dograbio kraj plahte, umalo probudivši tetu Zelihu, i povezao je oko svoje glave kao
maramu.
“Da ti ja nešto kažem”, objavio je gospodin Gorki podbočivši se rukama o bokove,
stanjivši glas do ženskoga, nekoga oponašajući. “Na ovome svijetu postoje stvari...”
Teta Banu je smjesta prepoznala koga oponaša i osjetila kako joj kralježnicom prolaze
trnci.
“Na ovome svijetu postoje tako strašne stvari o kojima ljudi dobroga srca, neka ih Allah
sve blagoslovi, pojma nemaju. I to je savršeno u redu, vjeruj mi; u redu je da oni ne znaju za
takve stvari jer to dokazuje koliko su dobroga srca. Inače ne bi bili dobri, zar ne? Ali ako
ikad nagaziš na minu pakosti, pomoć nećeš zatražiti ni od jednoga od tih ljudi.”
Teta Banu je sa strahopoštovanjem promatrala gospodina Gorkog, ali je ovaj sad skinuo
plahtu s glave, skočio natrag na prijašnji položaj, sučelice mjestu s kojega joj se obratio,
spreman prikazati drugog govornika u njegovom zamišljenom dijalogu. Kako bi oponašao
tog drugog govornika, dograbio je preostale zlatne grožđice koje je Zeliha ostavila i u hipu
ih čarobno rasporedio u zraku načinivši od njih dugu ogrlicu i nekoliko narukvica. Zatim je
stavio ogrlicu i narukvice i nacerio se. Nije bilo teško pogoditi koga sad oponaša. Nije bilo

teško prepoznati Asyjin stil.
Prožet čarima svoje narcisoidne kreativnosti, gospodin Gorki je nastavio. “I ti, teto, misliš

da bih ja zatražila pomoć od pakosnog džina!”
Gospodin Gorki sad je skinuo ogrlicu i narukvice, skočio natrag na krevet, pokrio Zelihu i

odgovorio dubljim glasom: “Možda hoćeš, dušo. Nadajmo se samo da nikad nećeš morati.”
“Sad je dosta! Što je to bilo?”, bijesno ga je prekinula teta Banu iako je znala odgovor.
“To...” gospodin Gorki se pognuo i naklonio kao ponizan glumac pred bučnim pljeskom na

kraju predstave, “to je bio trenutak u vremenu. Bila je to majušna kriška sjećanja.”
Sa zlobom u očima, uspravio se i podigao glas: “To ti je bio podsjetnik na tvoje vlastite

riječi, gospodarice!”
Teta Banu je osjetila strah tako jak da joj je čitavo tijelo zadrhtalo. U pogledu toga

stvorenja bilo je toliko zlonamjernosti da nije znala kako bi samoj sebi objasnila zašto mu
nije rekla da jednom zauvijek nestane iz njezinoga života. Kako je može ovako privlačiti,
kao da njih dvoje dijele neizrecivu tajnu? Nikada se u životu teta Banu nije toliko bojala
svog džina.

Nikad u životu nije se toliko bojala djela koja bi mogla biti u stanju učiniti.

16

RUŽINA VODICA

"Ode još jedan urok. Jeste li čule onaj zlosretan zvuk?
Pras! Oh, kako je odjeknuo u mom srcu! To je bio nečiji urok, strašno ljubomoran i

zloban. Neka nas Allah sve zaštiti!”
Tako je uzviknula Mala mama u nedjelju ujutro za doručkom, dok je samovar ključao u

kutu prostorije. Sultan Peti preo je ispod stola čekajući da bude nahranjen još jednim
komadom feta sira, a kandidat koji je najuren u ovotjednoj turskoj inačici Pripravnika
pojavio se u ekskluzivnom razgovoru objavljujući što je pošlo po krivu i zašto nije smio biti
najuren, kad je čašica za čaj prsnula u Asyjinim rukama. To se dogodilo toliko neočekivano
da se ona prestrašeno trgnula. Znala je samo da je kao i obično napunila pola čaše crnim,
skuhanim čajem, natočila vrelu vodu do vrha i zatim, baš kad se spremala otpiti gutljaj,
začula prasak. Čaša se raspuknula od vrha do dna u cik-cak liniji, kao da se na površini
zemlje pojavio zlokoban rasjed od snažnog potresa. U tren oka, čaj je počeo curiti iz čaše i
na čipkanom stolnjaku nastala je tamna smeđa lokva.

“Zar je netko bacio urok na tebe?”, upitala je teta Feride, sumnjičavo pogledavajući Asyju.
“Urok na mene?”, ogorčeno se nasmijala Asya. “Kladim se da jest! Nisu li svi u ovome
gradu ljubomorni na moju ljepotu?”
“U današnjim je novinama izišao članak o jednoj osamnaestgodišnjakinji koja je pala na
koljena i umrla prelazeći cestu. Mislim da je to mogao biti urok” rekla je teta Feride s
izrazom istinskoga straha.
“Baš ti hvala na ohrabrenju”, odgovorila je Asya. Ali njezino se cerekanje brzo pretvorilo
u mrštenje kad je opazila u što sad njezina luda tetka zuri zinuvši od čuda: solenku i
paprenku u obliku snjegovića i njegove žene. Dan ranije Asya ih je sakrila u ormar, u nadi
da ih nitko neće pronaći najmanje mjesec dana. A evo ih ponovno na stolu. Taj keramički
par nije bio samo jeftin i kičast - i žalosno izdržljiv - nego i toliko nalik jedno drugome da je
bilo teško razabrati što je solenka, a što paprenka.
“Da se barem Mala mama osjeća bolje, mogla bi ti izliti olovo”, zamijetila je teta Banu s
uzrujanim izrazom kakav Asya na njezinome licu nikad dotad nije vidjela. Iako je
nepobitno bila najiskusnija u kući glede sumračnog i nadnaravnog, teta Banu nije bila
ovlaštena izlijevati olovo budući da je za to bilo nužno da te u tajnu olova uputi praktičar, a
to joj je pravo u prošlosti uskraćeno.
Čudno, ali kad je, prije skoro deset godina, Mala mama još bila u ranim fazama
Alzheimerove bolesti i odlučila da je došlovrijeme da odabere sljedeću ženu u obitelji kojoj
će predati tajnu izlijevanja olova, za svoju nasljednicu nije odabrala tetu Banu kao što su
svi s pravom očekivali, već šampionku agnosticizma svih vremena, tetu Zelihu - kojom je
odlukom svojedobno izazvala znatna previranja u obitelji.
“Šališ se?” izjavila je teta Zeliha kad je čula za odluku Male mame. “Ja ne mogu izlijevati
olovo, ja nisam čak ni vjernica, ja sam agnostik!”
“Ne znam što znači ta riječ, ali vidim da nije dobra.” Mala mama se prezirno namrštila.

“Imaš dar. Nauči tajnu.”
“Zašto ja?” upitala je teta Zeliha primoravajući samu sebe da razmisli o toj mogućnosti.

“Zašto ne odabereš moju najstariju sestru? Banu će biti presretna naučiti tu tajnu. Ja sam
zadnja osoba na svijetu koju bi trebala podučavati magiji.”

“To nema nikakve veze s magijom. Kuran nam zabranjuje bavljenje magijom!” odgovorila
je Mala mama djelujući pomalo uvrijeđeno. “Ti si prava osoba za to. Imaš odlučnost, duh i
bijes.”

“Bijes? Što će ti bijes? Da je riječ o zasipanju antipatičnih spodoba uvredama, možda bih
bila savršena kandidatkinja, ali sumnjam da ću biti od ikakve koristi kad je riječ o
pomaganju drugima.” Teta Zeliha se nacerila.

“Ne potcjenjuj dobro u sebi”, odgovorila je Mala mama.
Tad je teta Zeliha izgovorila nešto čime je jednom zauvijek prekinula tu temu. “Ja nisam
prava osoba za taj zadatak. Možda jesam zbunjeni agnostik, ali barem imam muda takva
ostati!”
“Operi usta sapunom!” bijesno ju je pogledala baka Gülsüm, načuvši razgovor.
Nakon toga je teta Zeliha posve izbjegavala tu temu. Pola njezine obitelji bile su
nepokolebljivo sekularne Kemalistkinje, druga polovica praktične muslimanke. I dok su se
te dvije strane stalno sukobljavale, ali ujedno uspijevale zajedno živjeti pod istim krovom,
nadnaravne pojave, koje presijecaju ideološke podjele, u njihovim su se životima smatrale
jednako normalnima kao svakodnevno konzumiranje kruha i vode. U takvom općem
okviru, teta Zeliha odlučila je s jednakim prezirom odbiti obje strane.
Shodno tome, nakon svih ovih godina, Mala mama ostala je jedna jedina žena u kućanstvu
Kazancijevih koja je znala izlijevati olovo. U zadnje je vrijeme, međutim, morala prestati s
time kad se jednoga dana zatekla s tavicom užareno vrelog rastopljenog olova s kojim nije
znala što učiniti. “Zašto mi dajete užarenu tavu?”, upitala je vidno uspaničarena. Nježno su
uzele tavicu iz njezine ruke i otad joj više nikad nisu povjerile taj zadatak. Ali sad kad je ta
tema ponovno iskrsnula, sve su se glave okrenule prema starici kako bi vidjele prati li
razgovor.
Budući da je bila objekt sve pozornosti za doručkom, Mala mama je podignula glavu i
znatiželjno pogledala svoju obitelj, i nadalje glasno žvačući komad sudžuka. Progutala je
zalogaj, podrignula se i baš kad se činilo da ponovno tone u svoj vlastiti svijet, sve šokirala
jasnoćom pamćenja.
“Asya, zlato, izlit ću olovo za tebe i rastjerati sve uroke koji su se nakupili oko tebe.”
“Hvala ti, Mala mama.” Asya se nasmiješila.
Kad je Asya bila malena djevojčica, Mala mama je redovito izlijevala olovo kako bi
rastjerala uroke oko nje. Istina je, onako mršava kakva je nekoć bila, Asya je izgledala kao
da joj je na početku njezinoga smrtnoga života potrebno malo poticaja. Iz nekog se razloga
često spoticala i padala, licem nadolje, i svaki bi put rasjekla donju usnicu. Sumnjajući da je
krivnja u uroku, a ne u još nesigurnim djetinjim koracima, predale bi je Maloj mami.
Isprva je taj obred za Asyju bio igra, zabavna i uzbudljiva, i ujedno pomalo
zadovoljavajuća jer joj je laskalo što je u središtu tolike pozornosti. Sjećala se kako je kao
dijete silno uživala u svemu nadnaravnome, u vrijeme kad je još bila dovoljno mlada da bi
imala vjere, ne nužno u magiju, nego u sposobnost svoje obitelji da upravlja sudbinom.

Uživala je u svakoj pojedinosti obreda: sjedenju prekriženih nogu na najljepšem sagu u
kući s dekom nategnutom iznad njezine glave, osjećaju zaštićenosti i sakrivenosti u
unutrašnjosti tog neobičnog šatora, slušanju molitvi koje su izricane sa svih strana i na
kraju, cvrčanju nalik vrisku, kad bi Mala mama izlila rastaljeno olovo u tavicu punu vode,
uporno ponavljajući: “Elemterefiş kem gözlere şiş. Göz edenin gözüne kizgin şiş. ”

Olovo bi se brzo stvrdnulo u stalno promjenive oblike. Ako bi se u blizini nalazio neki
urok, u olovu bi se uvijek pojavila rupa u obliku oka. Do dana današnjega, Asya se nije
mogla sjetiti nijedne prilike kad takve rupe nije bilo.

Uza sve rečeno i učinjeno, iako je Asya odrasla promatrajući kako teta Banu gata iz šalica
kave i Mala mama otklanja uroke, s vremenom je naslijedila majčin sumnjičavi
agnostizicam. Zaključila je da se sve svodi na pitanje tumačenja. Ako tražiš ljubičaste
jednoroge, neće ti trebati dugo da ih počneš posvuda viđati. Na sličan način, ako je ikad
postojao odnos između proročkog materijala - bile to šalice kave ili izliveno olovo - i
postupka tumačenja, taj odnos nije bio dublji od odnosa između pustinje i pustinjskoga
mjeseca. Iako je ovome drugome prva trebala kao pozadinska kulisa, nepobitno je imao
neovisno postojanje. Pustinjski mjesec postoji izvan pustinje. Slično tome, ono što ljudsko
oko vidi u komadiću sivoga olova ne može se svesti na oblik koji se ondje pojavio. Gledaš li
dovoljno dugo i dovoljno predano, u njemu bi mogao naići i na ljubičastog jednoroga.

No unatoč njezinom dugotrajnom nevjerovanju, sad kad se Mala mama sjetila rutine,
Asya nije imala namjere protusloviti. Njezina ljubav prema Maloj mami bila je preduboka
da bi odbila njezinu ponudu. “U redu.” Slegnula je ramenima. Ujedno je bila uvjerena da će
starica već za nekoliko minuta zaboraviti na čitavu tu priču. “Nakon doručka ćeš mi izliti
olovo, kao u starim danima.”

Upravo u tom trenutku otvorila su se vrata kupaonice u prizemlju i pridružila im se
Armanoush, pospanog i iznurenog izgleda, s malodušnošću u prekrasnim očima. Bila je to
jedna drukčija Armanoush, jedva povezana sa svijetom oko sebe i nekako starija. Ušla je
polako i oprezno.

“Strašno nam je žao što si izgubila baku”, nakon kratke šutnje rekla je teta Zeliha. “Imaš
našu najiskreniju sućut.”

“Hvala vam”, odgovorila je Armanoush izbjegavajući svačiji pogled. Zgrabila je prazan
stolac i sjela između Asyje i tete Banu. Asya joj je natočila čaj u čašu, a teta Banu je
poslužila jajima i sirom i domaćom marmeladom od marelica. Dale su joj i osmi simit, ne
prekinuvši običaj da svake nedjelje ujutro od uličnog prodavača kupe osam simita.

Međutim, Armanoush je ravnodušno pogledala hranu. Nekoliko je sekundi rastreseno
miješala čaj, a zatim se okrenula teti Zelihi i upitala; “Mogu li s vama u zračnu luku po moju
majku?”

“Naravno, poći ćemo zajedno” odgovorila je teta Zeliha i prevela njezine riječi ostalima.
“Idem i ja”, prekinula ju je baka Gülsüm.
“Dobro, mama, ići ćemo sve tri”, rekla je teta Zeliha.
Asya je izlanula: “Idem i ja.”
“Ne, gospođice, ti ćeš ostati ovdje”, odgovorila je teta Zeliha tonom koji nije dopuštao
prigovor. “Ostat ćeš i izlit će ti olovo.”
Asya ju je netremice promatrala kao da želi upitati: Koji je sad vrag? Zašto je izostavljaju?

Ako je u ovoj kući ikad postojala ikakva razina demokracije i slobode govora, bila je
rezervirana za sve osim nje. Kad je bila riječ o pitanjima koja su se nje ticala, kućni se režim
automatski pretvarao u puki totalitarizam. Asyja je uzdahnula s pogledom na granici očaja.
Zatim je, ne znajući zašto, ali nekako potaknuta iznenadnim porivom da popapri svoju
hranu, dograbila keramičke posudice. Prolazna nesigurnost proletjela je njezinim licem
kad je odustala od ružnog snjegovića i dograbila ružnu snjegovićevu ženu i nakon toga na
zadnje zalogaje svoje kajgane istresla itekako preveliku količinu soli.

Do kraja doručka Asya je ostala daleka i suzdržana. Promatrajući je sa strane, teta Banu
je nakon nekog vremena ustala i upitala glasom prepunim suosjećanja: “Dušo, zašto ti i ja
ne bismo otišle u kupovinu? Možemo krenuti nakon doručka i za dva sata bit ćemo natrag.
Bit će zabavno!”

“Ali najprije”, u pola rečenice živnula je teta Banu, “dođi sa mnom u kuhinju i pomozi mi
rasporediti ashure u zdjelice.”

Asya je kimnula glavom, predajući se. Koji je sad vrag?, pomislila je. Koji je sad vrag...?

***
Kuhinja je mirisala onako kako bi mirisala omiljena zalogajnica u zaposleno poslijepodne
vikendom. Miris cimeta prodorno je nadjačavao sve ostale mirise. Asya je zagrabila
kutljačom u ogroman lonac ashurea i počela ga raspoređivati u malene staklene zdjelice,
jednu i pol kutljaču u svaku. Pitala se zašto je teta Zeliha ne želi povesti sa sobom u zračnu
luku. U automobilu je svakako bilo mjesta. Palo joj je na pamet da je možda teta Zeliha želi
zadržati podalje od posjetitelja. Asya je zamijetila da njezina majka nije oduševljena
vijestima o Mustafinom povratku nakon dvadeset godina izbivanja.
“Mogu li ti pomoći?”
Kad se okrenula, uočila je Armanoush koja je stajala i promatrala je.
“Naravno, zašto ne. Hvala.” Asya joj je pružila zdjelicu nasjeckanih badema. “Posipaj
svaku zdjelicu s malo ovih badema.”
Narednih deset minuta radile su rame uz rame i izmjenjivale kratke, bolne riječi o baki
Shushan.
“Došla sam u Istanbul jer sam mislila da ću, otputujem li sama u bakin grad, bolje shvatiti
naslijede svoje obitelji, svoje mjesto u životu. Valjda sam željela upoznati Turke kako bih
bolje shvatila što znači biti Armenka. Čitavo ovo putovanje bilo je pokušaj da se povežem s
bakinom prošlošću. Kanila sam joj reći da smo tražile njezinu kuću... a ona je sad umrla...”
Armanoush se rasplakala. “Nisam imala ni prilike vidjeti je zadnji put.”
Asya je zagrlila Armanoush, iako nespretno, budući da nije bila naviknuta pokazivati
ljubav i suosjećanje. “Strašno mi je žao zbog tvoje bake”, rekla je. “Prije nego što odeš iz
Istanbula, ti i ja bismo mogle otići potražiti druge uspomene iz prošlosti tvoje bake.
Možemo ponovno otići do mjesta gdje se nalazila njezina kuća i razgovarati s drugim
ljudima, vidjeti možemo li išta saznati.”
Armanoush je odmahnula glavom. “Hvala ti, ali jednom kad moja majka dođe ovamo, bit
će teško ikamo otići bez nje. Pretjerano je zaštitnički nastrojena.”
Utihnule su začuvši korake iza leđa. Bila je to teta Banu koja je došla provjeriti kako im
ide. Neko ih je vrijeme promatrala kako ukrašavaju slastice. “Zna li Armanoush priču o
ashureu?" upitala je smiješeći se, ne toliko kao pitanje, koliko kao uvod u pripovijest.

Dok su dvije djevojke radile zajedno, raspolovljajući narove i posipavajući mnoštvo
zdjelica ashurea poredanih na pultu cimetom i narezanim bademima, teta Banu je
započela.

“Jednom bijaše, jednom ne bijaše, u zemlji ne tako dalekoj, gdje su se ljudi ponašali
nedostojno svome imenu a vremena bila loša. Nakon što je dovoljno dugo promatrao taj
jad, Allah je naposljetku poslao glasnika, Nuha, da ispravi ponašanje ljudi i pruži im priliku
da se pokaju. Ali kad je Nuh otvorio usta kako bi propovijedao istinu, nitko ga nije slušao i
njegove su riječi bile prekidane kletvama. Nazivali su ga pogrdnim imenima: luđakom,
pomahnitalim, nepostojanim...”

Asya je dobacila zabavljeni pogled teti, znajući kako doprijeti do nje: “Ali Nuha je više od
svega ostaloga pogodila izdaja njegove supruge, nije li tako, teto? Nije li se Nuhova supruga
pridružila redovima pogana?”

“Doista jest, ta guja u njedrima!” odgovorila je teta Banu razapeta između toga da vjersku
priču ispripovijeda kako dolikuje i da je zapapri s nekoliko vlastitih primjedbi.

“Nuh se svim silama trudio uvjeriti svoju suprugu i svoj narod osamsto godina... I ne
pitajte me zašto mu je trebalo toliko dugo”, savjetovala je teta Banu. “Jer vrijeme je kapljica
u oceanu i jednu kapljicu ne možeš mjeriti drugom kako bi vidio koja je veća, a koja manja.
I tako se Nuh osamsto godina molio za svoj narod i pokušavao ga dovesti na pravi put.
Jednoga dana, Bog mu je poslao anđela Gabrijela. “Sagradi lađu”, šapnuo je anđeo, “i ukrcaj
u nju od svega po par.”

Prevodeći priču kojoj nije trebao prijevod, Asya je trunčicu utišala glas jer je ovo bio dio
koji joj se najmanje sviđao.

“Na koncu su u Nuhovoj lađi bili dobri ljudi svih vjera”, nastavila je teta Banu. “David je
bio ondje; bio je i Mojsije, Solomon, Isus, i mir bio s njim, Muhamed. Tako opremljeni,
ukrcali su se i čekali.

Ubrzo je došao potop. Allah je zapovjedio: “Nebo! Sad je čas! Neka se izlije tvoja voda.
Nemoj se više suzdržavati. Pošalji im svoju vodu i svoj gnjev!” Potom je zapovjedio zemlji:
“O zemljo, zadrži svoju vodu, nemoj je upijati. Voda se podigla tako brzo da nitko izvan lađe
nije mogao preživjeti.”

Sad je glas prevoditeljice postao glasniji jer je ovo bio Asyjin najdraži dio. Voljela je
zamišljati kako potop otplavljuje sela i civilizacije, kao i neželjena sjećanja iz prošlosti.

“Danima su plovili, voda je bila posvuda. Ubrzo im je ponestalo hrane. Nije je bilo
dovoljno za objed. Zato je Nuh naredio: “Donesite sve što imate.” I oni su to učinili, ljudi i
životinje, kukci i ptice, ljudi različitih vjera, donijeli su ono malo što im je ostalo. Skuhali su
sve sastojke zajedno i tako dobili ogroman lonac ashurea” Teta Banu se ponosno
nasmiješila loncu na štednjaku kao da je to onaj isti lonac iz legende. “To je priča o ovoj
slastici.”

Prema teti Banu, svi značajni događaji u povijesti svijeta zbili su se na dan ashurea.
Upravo je na taj dan Allah prihvatio Adamovo kajanje. I Junusa je oslobodio delfin koji ga je
progutao, Rumija susreli Sirijci, Isus uzvinut na nebesa, a Moj sije dobio Deset zapovjedi.

“Zamoli Armanoush da nam kaže najvažniji dan za Armence”, rekla je teta Banu misleći
da postoji velika vjerojatnost da bi mogla biti riječ o tom istom danu.

Čim je to pitanje bilo prevedeno, Armanoush je odgovorila: “Genocid.”

“Mislim da se to ne uklapa u tvoj obrazac”, nasmiješila se Asya teti, preskačući prijevod.
Upravo se tad u kuhinji pojavila teta Zeliha, oboružana torbicom. “Putnici za zračnu luku,
vrijeme je za polazak!”
“I ja idem s vama.” Asya je spustila kutljaču na pult.
“Razgovarale smo o tome”, ravnodušno je odgovorila teta Zeliha. Zvučala je neobično. U
glas joj se uvukao neki promukao, zastrašujući prizvuk, kao da govori netko drugi, ali kroz
njezina usta. “Ti ćeš ostati kod kuće, gospođice”, naložio je taj neznanac.
Asyju je najviše uzrujala činjenica da nije mogla dokučiti izraz na licu tete Zelihe. Mora da
je učinila nešto pogrešno čime je uzrujala majku, ali nije imala pojma što bi to moglo biti,
osim, naravno, ako je riječ o samom njezinom postojanju.
“Što sam joj učinila ovaj put?” u očaju je podigla ruke Asya kad su njezina majka i
Armanoush otišle.
“Ništa, dušo; silno te voli”, promrmljala je teta Banu. “Ostani sa mnom i džinom. Ukrasit
ćemo ashure i nakon toga idemo u kupovinu.”
Međutim, Asyji se nije išlo u kupovinu. Uz uzdah je dograbila šaku zrna nara kojima će
posipati još neukrašene zdjelice ashurea. Ravnomjerno ih je rasporedila, kao da za sobom
ostavlja trag kojim će neko ukleto dijete iz bajke odvesti kući. Palo joj je na pamet da su
zrna nara u nekom drugom životu možda bila majušni, dragocjeni rubini.
“Teto.” Okrenula se svojoj najstarijoj teti. “Što se dogodilo s onim zlatnim brošem koji si
imala? Onim u obliku nara, sjećaš se? Gdje je?”
Teta Banu je problijedjela kad joj je gospodin Gorki šapnuo u uho: “Kad se sjetimo stvari
kojih se sjetimo? Zašto pitamo to što pitamo?”

***
Nuhov potop, ma koliko zastrašujući, započeo je nježno, nečujno, s nekoliko kapi kiše.
Mjestimičnih kapi, što naviještaju nadolazeću katastrofu, porukom koju nitko ne
primjećuje. Na nebu su se okupili mračni, sumorni oblaci, tako sivi i teški kao da su
nabijeni rastaljenim olovom punim uroka. Svaka rupa u svakome oblaku bila je netrepćuće
nebesko oko iz kojega kaplje po jedna suza za svaki grijeh počinjen na zemlji.
Ali dan kad je silovana teta Zeliha nije bio kišni dan. Zapravo, na vedrome modrom nebu
nije bilo nijednog oblačka. Još se godinama sjećala neba na taj zlosretan dan, ali ne zato što
je uperila oči k nebesima kako bi molila ili preklinjala Allaha za pomoć, nego zato što se u
hrvanju u jednome trenutku zatekla s glavom koja joj je visjela preko kreveta, a kako se
pod njegovom težinom nije mogla ni pomaknuti, kako mu se više nije mogla opirati, pogled
joj se i nehotice prikovao uz nebo, samo kako bi opazila propagandni balon koji je polako
lebdio pokraj prozora. Balon je bio narančasto-crn i na njemu je ogromnim slovima pisalo:
KODAK.
Zeliha je zadrhtala od pomisli da neka divovska kamera fotografira sve što se u tom
trenutku zbiva ovdje dolje na zemlji. Polaroidna kamera koja fotografira silovanje u sobi u
jednom konaku u Istanbulu.
Od kasnoga je jutra bila sama u svojoj sobi i uživala u toj samoći, što je u njihovome
kućanstvu bila rijetka prilika. Dok joj je otac bio živ, nikome nije dopuštao da zatvori vrata
svoje sobe. Privatnost je značila sumnjivu aktivnost; sve je moralo biti vidljivo, na

otvorenome. Jedino mjesto gdje si smio zaključati vrata bila je kupaonica, a čak bi ti i ondje
netko pokucao na vrata, ako bi se predugo zadržao u njoj. Tek kad je njezin otac umro,
Zeliha je smjela zatvoriti vrata svoje sobe i povući se u sebe. Ni sestre ni majka nisu
prepoznale njezinu potrebu da se isključi od svijeta. S vremena na vrijeme, Zeliha je
maštala o tome koliko bi bilo bajno odseliti i imati vlastiti stan.

Rano tog jutra Kazancijeve su otišle posjetiti grob Leventa Kazancija, ali se Zeliha
ispričala. Nije željela ići na groblje s čitavom obitelji. Radije bi otišla sama, sjela na
prašnjavo tlo i postavila ocu nekoliko pitanja na koja joj za života nije odgovorio. Zašto je
uvijek morao biti tako grub i bezosjećajan prema vlastitoj krvi i mesu?, željela je znati
Zeliha. Željela ga je upitati i ima li on uopće pojma koliko ih još uvijek progoni njegov duh -
do dana današnjega, i nadalje su ponekad tijekom dana nesvjesno utišavale glasove, u
strahu da će svojom nazočnošću uzrujati tatu. Levent Kazanci nije volio buku, a naročito
nije volio dječji žamor. Kao male djevojčice, morale su govoriti šaptom. Biti Kazancijevo
dijete ponajviše je značilo spoznati značenje hotimične odgode boli. Načelo hotimične
odgode boli primjenjivalo se na svaki trenutak njihovoga života. Kad bi se koja od njegovih
kćerki slučajno spotaknula i porezala u sobi do njegove, suspregnula bi jecaj, čvrsto
pritisnula rukom ranu, na vrhovima prstiju se spustila dolje u kuhinju ili u vrt, provjerila je
li dovoljno daleko da je otac ne čuje, i tek tad, tek ondje, ispustila bolan krik. U korijenu
svega toga nalazilo se primamljivo, ali nikad ostvareno očekivanje - da se Otac, budeš li se
ispravno ponašala, neće naljutiti.

Svake večeri, kad bi se otac vratio s posla, djeca bi se prije večere okupila ispred stola i
čekala da ih on pregleda. Nikad ih nije izravno pitao jesu li tijekom dana bili dobri. Umjesto
toga bi ih poredao kao malu pukovniju i netremice im promatrao lica, jedno po jedno,
nekog duže, nekog kraće: Banu (zabrinutiju za sestre i brata, nego za samu sebe, uvijek
zaštitničku stariju sestru), Cevriye (koja bi se grizla za usne kako se ne bi rasplakala),
Feride (koja bi nervozno kolutala očima), Mustafu, jedinog sina (koji se nadao izvući iz ove
bijedne skupine, još uvijek pretpostavljajući da je očev miljenik) i najmlađu, Zelihu (kojoj
je u srcu bujala istančana mrzovolja). Čekali su da Otac pojede juhu, nakon čega bi pozvao
jednog ili dvoje ili troje... ili ponekad, kad bi imali sreće, sve njih istodobno da mu se
pridruže za stolom.

Zelihu nisu pogađale očeve opetovane grdnje, pa čak ni redovite batine, koliko su joj
smetali ovi pregledi prije večere. Boljelo ju je čekati pokraj stola da je on promotri, kao da
joj sve loše što je tijekom dana mogla počiniti piše na čelu tintom toliko nevidljivom da je
samo Otac može pročitati. “Zašto nikad ne možeš ništa učiniti kako treba?” upitao bi
Levent Kazanci svaki put kad bi na čelu kojega od svoje djece pročitao neki prijestup i
odlučio ih sve kazniti zbog toga.

Bilo je gotovo nemoguće povezati tog Leventa Kazancija s muškarcem u kakvog bi se
pretvorio kad bi izišao iz kuće. Svatko tko bi naletio na njega izvan konaka smatrao bi ga
ikonom pouzdanosti, obzirnosti, zajedništva i pravednosti, muškarcem za kakvoga su se
sanjale jednoga dana udati sve najbliže prijateljice njegovih kćerki. Međutim, u kući je
njegova dobrota bila rezervirana isključivo za neznance. Baš kao što bi, čim bi ušao u kuću,
izuo cipele i nazuo papuče, jednako se prirodno preobražavao iz krotkog birokrata u
autoritativnog oca. Mala mama je jednom rekla da je razlog tolike njegove strogosti prema
vlastitoj djeci njegova patnja u djetinjstvu, budući da ga je vlastita majka napustila.

Ponekad bi Zeliha i protiv volje pomislila da je prava sreća što je otac umro tako rano,
kao i svi ostali muškarci u njihovoj obitelji. Tako dominantan muškarac kao što je bio

Levent
Kazanci vjerojatno ne bi uživao u vlastitoj starosti, kad bi oslabio i razbolio se i ovisio o

milosti svoje djece.
Da ode na očev grob, Zeliha je znala da bi željela razgovarati s njim, a da razgovara s njim,

mogla bi se rasplakati, rasprsnuti kao čašica za čaj od uroka. I sama pomisao na to da bi se
rasplakala pred drugima bila je dovoljna da je odbije. Nedavno je samoj sebi obećala da se
nikad neće pretvoriti u jednu od onih cmizdravica i da će, kad god bude morala pustiti
suzu, to učiniti u osami. Zato je tog nekišnog dana prije dvadeset godina Zeliha odlučila
ostati kod kuće.

Većinu dana provela je ležeći u krevetu, prelistavajući časopise i sanjareći. Uz njezin
krevet, nalazila se britvica kojom je brijala noge i bočica losiona ružine vodice kojim bi
nakon brijanja umirila kožu. Da je to njezina majka vidjela, strašno bi se uzrujala. Majka je
vjerovala da žene trebaju depilirati sve dlačice na tijelu, ali nikad brijati ih. Brijanje je
isključivo za muškarce. Depiliranje je pak ženski kolektivni obred. Dvaput mjesečno, žene
obitelji Kazanci okupile bi se u dnevnom boravku na depilaciji nogu. Najprije bi rastopile
grudu voska na štednjaku, i iz nje bi se proširio neki slatkast miris nalik slatkišu. Zatim bi
sve sjele na sag i namazale noge vrućom, ljepljivom tvari, neprekidno čavrljajući. Kad bi se
vosak stvrdnuo, skinule bi ga s kože zajedno s dlačicama. Ponekad su sve odlazile u
lokalnoj hamam i ondje depilirale noge na ogromnoj mramornoj ploči pod parom. Zeliha je
mrzila hamam, taj isključivo ženski prostor, jednako kao što je mrzila obred depiliranja.
Radije se brijala britvom; bilo je brzo, jednostavno i privatno.

Zeliha je prebacila noge preko kreveta i provjerila svoj odraz u zrcalu sučelice krevetu.
Stavila je još malo losiona na dlan i dok je polako razmazivala losion po koži, brižno je i s
divljenjem proučavala svoje tijelo. Bila je svjesna svoje ljepote i nije je pokušavala sakriti.
Majka je rekla da lijepe žene moraju biti dvostruko čednije i opreznije s muškarcima.
Zeliha je smatrala da su to obične besmislice od žene koja sama nikad nije bila lijepa.

Bezvoljno, Zeliha je otišla na drugi kraj sobe i stavila kasetu u kazetofon. Bio je to alla
turca album jedne od njezinih omiljenih pjevačica, transseksualke božanskoga glasa.
Pjevačica je karijeru započela kao muškarac, glumeći junaka u melodramama; na kraju se
podvrgnula operaciji kako bi postala žena. Uvijek je nosila napadne kostime sa
svjetlucavim modnim dodacima i gomilom nakita, što bi učinila i Zeliha, da je imala toliko
novca. Zeliha ju je obožavala i imala sve njezine albume. Bilo je vrijeme da ta pjevačica izda
nov album, ali nedavno ju je zabranila vojska, koja je još uvijek nadzirala državu iako su od
puča prošle već tri godine. Zeliha je imala teoriju o tome zašto generali na pozornici ne
vole pjevačicu transseksualku.

“To je zato što im njezina nazočnost predstavlja prijetnju.” Namignula je Paši Trećemu,
koji se sklupčao na krevetu kao teški jastuk besprijekorno bijeloga krzna i promatrao je
kroz dva uska proreza blistavo zelenih očiju. “Njezin je glas toliko nebeski, a njezini
kostimi toliko razmetljivi da sam sigurna da su, kad se ona pojavi na televiziji, zabrinuti da
nitko neće slušati generale s njihovim hrapavim glasovima i žablje zelenim odorama.
Možeš li zamisliti? Što bi moglo biti gore od vojnog udara? Vojni udar koji prođe
neprimijećen!”

U tom trenutku začulo se kucanje na vratima.
“Zar razgovaraš sa samom sobom, budalice?”, uzviknuo je Mustafa provirivši glavom u
sobu. “Stišaj tu groznu glazbu!” Njegove svijetlosmeđe oči svjetlucale su mladenačkim

žarom, tamna mu je kosa bila pretjerano namazana briljantinom i začešljana, mogao bi se
nazvati zgodnim da nije imao tik koji je nastao Allah zna kad. Imao je naviku nagnuti glavu
udesno dok govori; bio je to nagao, mehanički pokret koji bi postao još uočljiviji kad je bio
posebno nervozan ili u društvu nepoznatih osoba. Ponekad bi drugi zabunom protumačili
taj njegov tik stidljivošću, ali Zeliha ga je smatrala tek znakom obične nesigurnosti.

Podbočivši se na lakat, slegnula je ramenima. “Mogu slušati štogod ja hoću, onako kako
hoću.”

Umjesto da se prepire s njom ili s treskom zalupi vratima, kao što je učinio nebrojeno
puta ranije, on je zastao, kao da mu je misli odvukla neka pomisao. “Zašto nosiš te kratke
suknje?”

To je pitanje došlo toliko neočekivano da ga je Zeliha zapanjeno pogledala, tek sad u
njegovim očima zamjećujući veo zamagljenosti. Ove se godine više nego ikad pretvorio u
pizduna, pomislila je. Zadnju je riječ glasno izgovorila: “Pizdun!” Hineći da je nije čuo,
Mustafa je pogledom pretražio prostoriju. “Je li ono tamo moja britvica?”

“Da”, priznala je Zeliha. “Namjeravala sam je vratiti na mjesto.”
“Što si radila s mojom britvicom?”
“To se tebe ne tiče”, rekla je, iako pomalo oklijevajući.
“Ne tiče me se?” čelo mu se dublje namrštilo. “Uvučeš se u moju sobu, ukradeš moju
britvicu, obriješ noge tako da bi ih mogla pokazivati svim muškarcima u susjedstvu, i onda
mi kažeš da se to mene ne tiče. Da ti nešto kažem. Prokleto si u krivu, gospođice! Itekako je
moj posao da se pobrinem da se ponašaš kako dolikuje.”
Zelihine su oči zasjajile. “Zašto se ne zaokupiš nečim drugim? Idi masturbirati!”
obrecnula se.
Mustafa je pocrvenjeo. Pogledao je sestru sa zlobom u očima.
Odnedavna je postalo jasno da ima problema u uspostavljanju odnosa sa ženama. Iako je
odrastao među ženama svih dobnih skupina i bio naviknut biti u središtu njihove
pozornosti, njegovo iskustvo sa suprotnim spolom i nadalje je dramatično zaostajalo za
iskustvom njegovih muških vršnjaka. Iako je već imao dvadeset godina, Mustafa se osjećao
kao da je još uvijek zaglavljen na onom opasnom pragu između dječaštva i muževnosti. Niti
se mogao vratiti u ovo prvo, niti je mogao skočiti u ovo drugo. O tom je pragu znao samo da
ga čini malodušnim i neodlučnim, a o malodušnosti i neodlučnosti je znao samo da mu se
ne sviđaju. Prezirao je putene žudnje svojega tijela, ali su ga istodobno i privlačile. U
prošlosti je uspješno susprezao svoje porive, za razliku od ostalih dječaka u svom razredu,
koji su stalno masturbirali. U dobi između trinaest i devetnaest godina, uspio je potisnuti
ono što je nazivao “to”, uspio je ne masturbirati. No prošle godine, nakon pada na
prijamnom ispitu za koledž, godine samokažnjavanja i samoprijezira izazvale su u njemu
protureakciju i onaj se poriv vratio još jači, u obliku “TOGA”.
TO ga je obuzimalo posvuda, u svako doba dana. U kupaonici, u podrumu, na WC-u, ispod
plahti, u dnevnome boravku, i povremeno, kad bi se uvukao u sobu svoje najmlađe sestre
kad nikoga nije bilo u blizini, u njezinom krevetu, na njezinom stolcu, uz njezin radni stol...
Kao neki mušičavi rodozačetnik, TO je zahtijevalo apsolutnu pokornost. Bez obzira koliko
se pokoravao, Mustafa nikad nije želio upotrijebiti desnu ruku. Desna je ruka rezervirana
za čiste stvari, čiste i posvećene. Desnom je rukom doticao Kur’an, držao brojanicu i

otvarao zatvorena vrata. Desnom je rukom hvatao ruke staraca da ih poljubi. Koliko je
desna ruka bila blagoslovljena, toliko je lijeva bila rezervirana za ono odvratno.
Masturbirati je mogao samo lijevom rukom.

Jednom je sanjao da masturbira pred ocem. Na očevom licu nije bilo nikakvog izraza;
samo ga je promatrao sa svojega mjesta za blagovaoničkim stolom.

Zadnji put kad je Mustafa vidio da ga otac tako promatra imao je osam godina i obrezivali
su ga. Sjećao se tog jadnog dječaka, koji je ležao u ogromnom krevetu presvučenom
napadnim satenom sa svim darovima oko sebe, i čekao da mu odrežu kožicu, okružen
rođacima i susjedima, od kojih su neki čavrljali, drugi jeli, treći plesali, a četvrti se zabavili
zadirkujući ga; sedamdeset ljudi okupljenih kako bi proslavili njegovu inicijaciju iz
dječaštva u muževnost. Tog mu je dana, netom nakon obrezivanja, netom nakon što je
ispustio strašan krik, Otac pristupio, poljubio ga u obraz i šapnuo mu u uho: “Sine, jesi li
me ikad vidio da plačem?” Mustafa je odmahnuo glavom. Ne, nitko nikad nije vidio Oca da
plače. “Sine, jesi li ikad vidio svoju mamu da plače?” Mustafa je zdušno kimnuo glavom.
Mama je stalno plakala. “Dobro.” Levent Kazanci se blago nasmiješio sinu. “Sad kad si
muškarac, ponašaj se kao muškarac.”

Kad god je masturbirao, nikad se ne bi usudio posve spustiti hlače, ne samo od straha da
će ga netko u kući uhvatiti gdje to čini, nego zato što ga je nervirao duh njegovoga oca koji
mu je uporno iznova na uho šaputao tu istu rečenicu. Najednom je tijekom protekle godine
njegovo tijelo nadvladalo ne samo njegovu volju, nego i ispitivački pogled njegovoga oca.
Kao neka zarazna bolest - jer bio je siguran da je riječ o nekoj vrsti bolesti - počeo je
masturbirati u svako doba dana i noći. Prestani. Ne mogu prestati. Prestani. Ne mogu
prestati. U snovima bi se vidio uhvaćen od roditelja na djelu. Nasrnuli bi na vrata, provalili
ih i zatekli ga na djelu. Usred vriskova i jauka, mama bi ga poljubila i potapšala po leđima, a
Otac bi pljunuo na njega i snažno ga udario. Gdje bi Otac ostavio modrice. Mama bi utrljala
malo ashurea, kao da je ta slastica nekakav melem. Svaki bi se put probudio zgađen i
uzdrhtao, grašci znoja izbili bi mu na čelu i da se smiri, masturbirao bi.

Zeliha nije znala ništa od ovoga kad mu se narugala.
“Nemaš nimalo srama”, rekao je Mustafa. “Ne znaš kako treba razgovarati sa starijima od
sebe. Nije te briga kad muškarci zvižde za tobom na ulici. Odijevaš se kao kurva i očekuješ
poštovanje?”
Zeliha se prezirno nasmiješila. “U čemu je stvar? Ili se ti bojiš kurvi?”
Mustafa ju je samo pogledao.
Mjesec dana ranije otkrio je najozloglašeniju ulicu u Istanbulu. Mogao je otići na druga
mjesta, gdje bi pronašao manje jeftin, manje jadan i manje sramotan seks, ali on je hotimice
otišao onamo - što grublje i ružnije, to bolje. Otrcane kuće poredane jedna uz drugu, mirisi
i mrlje i lascivne šale koje su muškarci zbijali manje zato što su bile duhovite, a više zato jer
im je trebao smijeh; prostitutke u svakoj sobi na svakome katu, prostitutke koje možda
nikad ne bi odbile tvoj novac, ali bi svejedno omalovažavale tvoju izvedbu. Odatle se vratio
s osjećajem okaljanosti i slabosti.
“Zar me uhodiš?” upitao je.
“Molim?” Zeliha se grohotom nasmijala, tek sad shvativši da je nešto ni ne znajući otkrila.
“Strašno si glup. Ako ideš prostitutkama, to je tvoj problem, meni je doista svejedno.”
Uvrijeđen, Mustafa je osjetio iznenadan poriv da je udari. Morala je shvatiti da mu se ne

smije tako rugati.
Zeliha je zaškiljila prema njemu kao da mu pokušava pročitati misli. “Što odijevam i kako

živim tebe se nimalo ne tiče”, rekla je. “Što misliš da jesi? Otac je mrtav i ja neću dopustiti
da samo tako zauzmeš njegovo mjesto.”

Čudno, ali čim je to izgovorila, sjetila se da je tog jutra zaboravila pokupiti svoju čipkanu
haljinu iz kemijske čistionice. Sjeti se da je podigneš sutra.

“Da je Otac živ, ne bi smjela tako govoriti”, odgovorio je Mustafa. Onaj magličasti pogled
koji je trenutak ranije imao, sad je nestao i zamijenio ga je ogorčeni treptaj. “Ali samo zato
što njega nema, ne znači da u ovoj kući nemamo nikakva pravila. Imaš odgovornosti prema
obitelji, gospođice. Ne smiješ osramotiti časno ime ove obitelji.”

“Daj začepi. Kakvu god sramotu ja mogla nanijeti, neće biti ništa u usporedbi s onom koju
si ti već dosad prouzročio.” Mustafa je zastao, naizgled zbunjen. Je li saznala za njegovo
kockanje ili opet blefira? Kladio se na sportske igre, ali bi svaki put gadno zeznuo. Da je
Otac živ, prebio bi ga, bez obzira što je već odrastao muškarac. Crvenkastosmeđim kožnim
remenom s mjedenom kopčom. Je li mogao postojati razlog iz kojega jedan remen boli više
od drugih, ili se to samo on usredotočio na jedan određeni remen i time si dopustio
vjerovanje da neće toliko boljeti kad naleti na neki drugi, zbog toga se osjećajući
zahvalnim, čak i sretnim?

Ali njegov je otac sad bio mrtav, a nekoga je trebalo podsjetiti tko je gazda.
“Sad kad je otac mrtav”, objavio je Mustafa, “ja sam glavni u ovoj obitelji.”
“Ma nemoj?” nasmijala se Zeliha. “Znaš u čemu je tvoj problem? Razmažen si, previše si
razmažen, dragocjeni faluse? Gubi se iz moje sobe.”
Kao u snu, krajičkom oka opazila je kako on podiže ruku u zrak ne bi li je ošamario. I
dalje nevjerujući da bi je on mogao udariti, bezizražajno je zurila u njega i u zadnjem se
trenutku izmaknula.
Izbjegla je šamar, ali to ga je samo razbjesnilo. Drugi joj je pokušaj zažario obraz. Stoga
mu je uzvratila šamarom, jednako snažnim.
Već u sljedećem času, mahnito su se hrvali na krevetu kao dvoje djece, samo što se kao
djeca nikad nisu hrvali. Otac nije odobravao takve tučnjave. Nekoliko se sekundi Zeliha
osjećala pobjednički jer ga je udarila doista gadno, ih je barem tako mislila. Bila je visoka,
mišićava žena i nije bila naviknuta osjećati se krhkom. Kao šampion u ringu, stisnula je
obje šake u zraku i pozdravila svoju nevidljivu publiku, oduševljena svojom pobjedom:
“Jesam te!”
Tad joj je zavrnuo ruku iza leda i popeo se na nju. Ovaj je put sve bilo drukčije. On je bio
drugačiji. Pritisnuvši joj prsa jednom rukom, drugom joj je podigao suknju.
Prvo što je osjetila bilo je poniženje, a zatim još poniženja. Osjećaj sramote bio je toliko
žestok da u njoj nije bilo mjesta ni za jedan drugi osjećaj. Bila je trenutačno oslabljena,
gotovo zaleđena na neki stidljiv način, način koji je otkrivao njezin odgoj; nelagoda da će
biti otkrivena u donjemu rublju nadvladala je sve drugo.
Međutim, tad je u hipu nalet panike otplavio poniženje. Pokušala ga je zaustaviti jednom
rukom, dok je drugom nastojala spustiti suknju, ah on ju je već u narednom trenutku
ponovno podigao. Borila se, opirala, pljusnula ga, on nju još jače, ugrizla ga, on je odalamio
šakom u lice, jednim jedinim udarcem. Čula je kako netko iz sveg glasa vrišti “Prestani!”,

kreštavim, neljudskim krikom, kao životinja u klaonici. Nije prepoznala vlastiti glas, baš
kao što nije prepoznala svoje tijelo, kao da je neko strano područje, kad je on ušao u njega.

Tad je Zeliha zamijetila KODAKOV balon na vedrome nebu.
Zatvorila je oči kao da je to neka djetinja igra, nadajući se da, ne bude li vidjela, neće biti
viđena. Sad su postojali samo zvukovi, zvukovi i mirisi. Njegovo se disanje ubrzalo, njegove
ruke na njezinim grudima i oko vrata pojačale stisak. Zeliha se bojala da će je zadaviti, ali
prsti su brzo popustili i kretanje prestalo. Ispustio je neki ranjeni zvuk i srušio se na nju,
prsiju priljubljenih uz njezina. Čula je kako mu srce divljački lupa. Ono što nije čula bilo je
njezino vlastito srce. Imala je osjećaj kao da je iz nje iscijeđen život.
Nije otvorila oči dok se nije srušio preko nje, sad mekan u njoj. Kad je ustao, Mustafa je
jedva mogao hodati. Teturajući, stigao je do vrata i naslonio se na njih, hvatajući dah.
Duboko je udahnuo i osjetio pomiješan miris - znoj i ružinu vodicu. Kratko je stajao ondje,
leđima okrenut sestri, prije nego što se uspio primorati da se pokrene i istrči iz sobe.
Čim je izišao na hodnik, začuo je otvaranje vanjskih vrata; njegova se obitelj sad vratila
kući. Pohitao je u kupaonicu, zaključao vrata, pustio vodu u tušu, ali umjesto da uđe pod
njega, srušio se na koljena i povratio.
“Hej! Gdje ste?”, začuo se Banuin glas iz prednje sobe. “Ima li koga kod kuće?”
Zeliha je ustala i pokušala zagladiti odjeću. Sve se dogodilo tako brzo, možda se mogla
uvjeriti da se uopće nije ni dogodilo. Ali lice koje je ugledala u zrcalu otkrivalo je drugu
priču. Ondje, na njezinom odrazu, lijevo je oko bilo natečeno s ljubičastim polukrugom
ispod donje vjeđe. Prvo što je Zeliha osjetila kad je vidjela svoje oko bila je krivnja zbog
vlastite uobičajene sumnjičavosti. Svih se ovih godina podsmjehivala jeftinim akcijskim
filmovima kad god bi netko imao modricu na oku i nikad nije vjerovala da ljudsko oko
može tako pomodrjeti od jednog udarca.
Njezino lice da, ali njezino tijelo nije oštećeno, zaključila je. Dodirnula se kako bi
provjerila osjeća li još uvijek. Kako to da osjeća dodir svojih prstiju, ah ništa drugo? Ako je
ozlijeđena ih tužna, zar njezino tijelo to ne bi znalo? Ne bi li ona znala?
Začulo se kucanje na vratima i Banu je, ne čekajući odgovor, provirila glavom. Kanila je
nešto reći, ali su se njezina usta bez riječi otvorila i zatvorila dok je nepomično stajala i
netremice promatrala svoju najmlađu sestru.
“Što se dogodilo tvom licu?”, sa zebnjom je upitala Banu.
Zeliha je znala, ako postoji vrijeme da otkrije istinu, sad je taj čas. Mogla je ili reći ili
zauvijek tajiti. “Nije tako strašno kako izgleda”, polako je odgovorila, jer je taj trenutak već
prošao i odluka bila donesena. “Izišla sam u šetnju i nasred ulice vidjela nekog muškarca
koji je mlatio svoju ženu kao divljak. Pokušala sam spasiti pretučenu jadnicu od muža, ali
izgleda da sam i sama završila pretučena.”
Povjerovale su joj. Bilo je to nešto što bi ona učinila, nešto što se moglo dogoditi samo
njoj, ako se ikad ikome trebalo dogoditi.
Onoga dana kad je silovana, Zeliha je imala devetnaest godina. Dob koja se prema
turskim zakonima smatrala odraslom. U toj se dobi mogla udati ili dobiti vozačku dozvolu
ili glasovati, kad vojska ponovno dopusti slobodne izbore. Jednako tako, bude li joj
potreban, mogla je samostalno otići na pobačaj.
Previše je puta Zeliha sanjala isti san. Vidjela je samu sebe kako hoda po ulici na kiši

kamenja. Dok je kaldrma kamenčić po kamenčić padala s neba, kopajući rupu pod njezinim
nogama, dodatno je povećavajući, uspaničarila se od straha da će i ona poći za kaldrmom,
da će je bez traga proždrijeti gladan bezdan. “Prestanite!” uzviknula je dok se kamenje i
nadalje kotrljalo ispod njezinih nogu. “Prestanite!” naredila je vozilima koja su joj jurila
ususret i prelazila preko nje. “Prestanite!” preklinjala je pješake koji su je gurali u stranu.
“Molim vas, prestanite!”

Sljedeći mjesec nije dobila mjesečnicu. Nekoliko tjedana kasnije posjetila je novootvoreni
laboratorij u blizini kuće. BESPLATAN TEST NA TRUDNOĆU SA SVAKIM
TESTIRANJEM ŠEĆERA U KRVI! pisalo je na natpisu na ulazu. Kad su stigli rezultati,
ispalo je da joj je šećer u krvi normalan, a ona trudna.

Jednom bijaše; jednom ne bijaše.

U jednoj zemlji daleko, predaleko, živio jedan stari par s četvero djece, dvije kćerke i dva
sina. Jedna kćerka bijaše ružna, a druga lijepa. Mlađi brat odluči se oženiti onom lijepom. Ali
ona to ne htjede. Opra svoju svilenu odjeću i ode do vode isprati je. Ispirala je i plakala. Bijaše
hladno. Ruke i noge joj se smrzavaše. Dođe kući i pokuca na vrata, no bijahu zaključana.
Pokuca na majčin prozor i majka odgovori: “Pustit ću te da uđeš budeš li me zvala svekrvom.”
Pokuca na očev prozor i otac odgovori: “Pustit ću te da uđeš budeš li me zvala svekrom.”
Pokuca na prozor starijega brata i on odgovori: “Pustit ću te da uđeš budeš li me zvala
šurjakom.” Pokuca na sestrin prozor i sestra odgovori: “Pustit ću te da uđeš budeš li me zvala
šurjakinjom.” Pokuca na prozor mlađega brata i on joj otvori. Zagrli je i poljubi, a ona kaže:
“Neka se zemlja otvori i proguta me!”

I zemlja se otvori, a ona pobježe u podzemno kraljevstvo.2

***
Gledajući kroz kuhinjski prozor s kutljačom u ruci, Asya je uzdahnula promatrajući kako
metalik srebrni Alfa Romeo odlazi.
“Vidiš?”, obratila se Sultanu Petom. “Teta Zeliha nije željela da idem s njima u zračnu
luku. Opet je pakosna prema meni.” Kako je bila glupa kad si je dopustila osjećaj ranjivosti
neku večer kad su svi zajedno otišli piti! Kako je bila glupa kad je računala da će najzad
premostiti prepreku između njih. Ona nikad neće posve nestati. Ova majka koju je potetila
zauvijek će ostati na nepremostivoj udaljenosti. Majčinsko suosjećanje, ljubav djeteta prema
roditelju, obiteljsko prijateljstvo, njoj sigurno ne treba ništa od toga... Asya je zastala i
bijesno protisnula: “Sranje.”

Članak dvanaesti: Ne pokušavaj promijeniti svoju majku, ili točnije, ne pokušavaj
promijeniti svoj odnos s majkom, jer će to samo prouzročiti frustraciju. Jednostavno
prihvati i pristani. Ako ne možeš jednostavno prihvatiti i pristati, vrati se na Članak
prvi.

“Da ti to ne razgovaraš sama sa sobom?” upitala je teta Feride koja je tog trenutka ušla u
kuhinju.

“Zapravo, razgovarala sam.” Asya je odmah izišla iz svog bijesa nalik transu. “Baš sam
govorila ovom svom mačjem prijatelju koliko je neobično da, zadnji put kad je ujak
Mustafa bio ovdje, ja još nisam bila ni rođena i kućom je vladao Paša Treći. Prošlo je

2 indoeuropska narodna priča, ispričana prema "Brat se želi oženiti sestrom", Range, Litliauische
Volksmärchen, br. 28.

dvadeset godina. Nije li to čudno? Taj nas čovjek nikad ne posjećuje, a ja ipak ovdje grabim
ashure jer ga mi svejedno dočekujemo raširenih ruku.”

“Što kaže mačak?” upitala je teta Feride.
Asya se podrugljivo nasmiješila. “Kaže da sam u pravu, da je ovo nedvojbeno ludnica.
Trebala bih izgubiti svaku nadu i raditi na svom manifestu.”
“Naravno da ćemo tvog ujaka dočekati raširenih ruku. Obitelj je obitelj, sviđalo se to tebi
ili ne. Mi nismo kao Nijemci; oni svoju djecu izbace iz kuće sa četrnaest godina. Mi imamo
čvrste obiteljske vrijednosti. Ne nalazimo se samo jednom godišnje kako bismo jeli
puricu...”
“O čemu ti govoriš?” upitala je Asya, zbunjena, ali prije nego što je došla do kraja tog
pitanja, već je pogodila odgovor. “Da možda ne misliš na američki Dan zahvalnosti?”
“Svejedno.” Teta Feride nije se obazirala na tu informaciju.
“Želim reći da zapadnjaci nemaju čvrste obiteljske vrijednosti.
Mi nismo takvi. Ako je netko tvoj otac, zauvijek je tvoj otac; ako ti je netko brat, bit će ti
brat do kraja. Osim toga, već je sve na ovome svijetu dovoljno čudno”, nastavila je teta
Feride. “Zato ja volim čitati treće stranice tabloida. Izrezujem ih i sakupljam kako ne bismo
zaboravili koliko je lud i opasan ovaj svijet.”
Budući da nikad ranije nije čula svoju tetu u pokušaju racionalizacije vlastitoga
ponašanja, Asya ju je sad morala pogledati s novim zanimanjem. Sjedile su u kuhinji
okružene slasnim mirisima, a kroz prozor je sjalo sunce ožujka.
Sjedile su zajedno dok teta Feride nije otišla, kad je čula da njezin omiljeni najavljuje
video spotove nekog novog sastava. Asya je čeznula za cigaretom. Nije toliko čeznula za
cigaretom, koliko da je popuši s Karikaturistom dipsomanom, iako ju je iznenadilo što joj
tako silno nedostaje. Imala je najmanje dva sata prije nego što se gosti vrate iz zračne luke.
Osim toga, čak i ako ona zakasni, što će to ikome značiti?, pomislila je. Nekoliko minuta
kasnije, Asya je tiho zatvorila vrata iza sebe.

***
Teta Banu je čula vrata, ali prije nego što je uspjela doviknuti, Asya je već izišla.
“Što kaniš učiniti, gospodarice?” zakreštao je gospodin Gorki.
“Ništa”, šapnula je teta Banu otvorivši ladicu komode i izvadivši iz nje jednu kutiju. U
pokrovu od baršuna nalazio se broš u obliku nara.
Kao najstarija od djece obitelji Kazanci, taj je broš dobila ona, kao dar od oca koji ga je
naslijedio od svoje majke - ne od pomajke, Male mame, nego od majke o kojoj nikad nije
govorio, majke koja ga je napustila kad je bio dijete, majke kojoj nikad nije oprostio. Taj
broš je veličanstven i potresan istodobno, pobojavala se teta Banu. Nitko to nije znao, ali
jednom je zlatni broš u obliku nara sa zrnima od rubina držala u slanoj vodi kako bi isprala
njegovu tužnu sagu.
Pod budnim pogledom džina, teta Banu je pomilovala broš, osjećajući kako u njemu
svjetluca ljepota rubina. Dok nije upoznala Armanoush, nikad joj nije palo na pamet
istražiti priču broša u obliku nara. Sad kad je tu priču znala, nije mogla odlučiti što bi
učinila. Iako je bila u velikome iskušenju da broš daruje Armanoush, jer je vjerovala da njoj
pripada više no ikome drugome, oklijevala je jer nije bila posve sigurna kako bi objasnila

zašto ga daje upravo njoj.
Može li reći Armanoush Tchakhmakhchian da je ovaj broš nekoć pripadao njezinoj baki

Shushan, a ne ispričati joj ostatak priče? Koliko svojega znanja smije podijeliti s onima čije
je priče saznala pomoću magije?

***
Četrdeset minuta kasnije na drugome kraju grada, Asya je ušla kroz škripava drvena
vrata Cafea Kundera.
“Hej, Asya!”, razdragano ju je zazvao Karikaturist dipsoman. “Ovamo! Ovdje sam!”
Zagrlio ju je i zatim, kad se odmaknula iz njegovog zagrljaja, uzviknuo: “Imam vijesti za
tebe, od kojih je jedna dobra, druga loša, a treću tek treba odrediti. Koju bi željela čuti
prvu?”
“Daj mi najprije lošu”, odgovorila je Asya.
“Idem u zatvor. Izgleda da moji crteži premijera kao pingvina nisu baš dobro primljeni.
Osuđen sam na osam mjeseci zatvora.” Asya ga je netremice promatrala u čuđenju koje se
ubrzo proširilo u strah.
“Psst, draga”, promumljao je Karikaturist dipsoman krotkim glasom, stavljajući prst na
njezine usne. “Zar ne želiš čuti dobru vijest?” Ponosno se nasmiješio od uha do uha.
“Odlučio sam biti iskren svome srcu i razvesti se.”
Kad je sjena smetenosti koja joj je nagrdila lice izblijedjela, Asyji je najzad palo na pamet
da upita: “A ona vijest koju tek treba odrediti?”
“Danas mi je četvrti dan bez pića. Ni kapljice! Znaš zašto?” “Valjda zato što si ponovno
otišao na sastanak Anonimnih alkoholičara”, odgovorila je Asya.
“Ne!” otezao je Karikaturist dipsoman. Izgledao je povrijeđen. “Zato što je danas četvrti
dan otkad sam te zadnji put vidio, a želio sam biti trijezan kad se sljedeći put vidimo. Ti si
moj jedini poticaj u ovome životu da postanem bolja osoba.” Sad se zacrvenjeo. “Ljubav!”
objavio je. “Zaljubljen sam u tebe, Asya.”
Asyjine svijetlosmeđe oči kliznule su prema jednom okviru na zidu, fotografiji
kolotečinama izrovane ceste s Camel Trophyja u Mongoliji 1997.. Bilo bi lijepo sad otrčati u
tu fotografiju, pomislila je, prolaziti pustinjom Gobi u džipu 4x4, s teškim, prljavim
čizmama na nogama, sunčanim naočalama na licu, iznojavati svoje nevolje putem, dok ne
postane lagana kao nitko, lagana kao suhi list na zapuhu vjetra, i tako dolebdi u budistički
samostan u Mongoliji.

***

“Ništa ti ne brini, ptičice”, nasmiješilo se stablo nara i zatreslo snijegom na granama. “Priča
koju ču ti ispričati je sretna.”

Hovhannes Stamboulian napućio je usnice, mozak mu je grozničavo radio, vrtlog pisanja
ga progutao. Sa svakim novim retkom koji bi dodao ovoj zadnjoj priči u knjizi za djecu,
generacije lekcija u virovima su mu se vraćale, neke obeshrabrujuće, druge raspoložujuće,
ali sve su jednako odražavale neko drugo vrijeme, vrijeme bez početka i bez svršetka. Priče
za djecu najstarije su priče na svijetu, u kojima se duhovi davno nestalih generacija
obraćaju riječima. Poriv da završi tu knjigu bio je toliko instinktivan i neporecivo
nesavladiv do te mjere da je bio nezatomiv. Otkad je počeo pisati tu knjigu, svijet je bio

turobno mjesto i sad ju je morao završiti bez imalo oklijevanja, kao da o tome ovisi hoće li
svijet postati manje bolan.

“U redu”, zacvrkutao je Izgubljeni golupčić. “Ispričaj mi priču 0 Izgubljenom golupčiću. Ali,
upozoravam te, čujem li išta tužnoga, odmah ću odletjeti.”

Kad su vojnici odveli Hovhannesa Stambouliana, njegova obitelj danima nije imala
hrabrosti ući u njegovu radnu sobu. Ulazili su i izlazili iz svih prostorija osim te, i vrata
držali zatvorenima kao da je on još uvijek u njoj i danonoćno radi. Međutim, malodušnost
koja je prožela kuću postala je prejaka i previše opipljiva da bi hinili da se život može
vratiti u normalu. Uskoro je Armanoush zaključila da će im svima biti bolje u Sivasu, gdje
će neko vrijeme biti s njezinim roditeljima. Tek su nakon te odluke ušli u sobu Hovhannesa
Stambouliana i pronašli njegov rukopis, Izgubljeni golupčić i blažena zemlja, koji je čekao
da bude dovršen. Među stranicama rukopisa pronašli su i broš u obliku nara.

Shushan Stamboulian prvi je put vidjela taj broš na stolu od orahovine koji je pripadao
njezinome ocu. Sve su druge pojedinosti tog zlosretnog dana izblijedjele, ali ne i taj broš.
Možda ju je hipnotiziralo svjetlucanje rubina u brošu, ili je zbog toga što je, doživjevši da se
čitav njezin svijet raspadne u jednome danu, to bilo jedino što je mogla zapamtiti. Iz ovog
ili onog razloga, Shushan nikad nije zaboravila taj broš u obliku nara. Ni kad se polumrtva
srušila na cesti prema Aleppu i ostala ostavljena ondje; ni kad su je majka i kćerka Turkinje
pronašle i odvele svojoj kući kako bi je izliječile; ni kad su je banditi odveli u sirotište; ni
kad je prestala biti Shushan Stamboulian i postala Shermin 626; ni kad je godinama nakon
toga Riza Selim Kazanci igrom slučaja nabasao na nju u sirotištu i, saznavši da je nećakinja
njegovog pokojnog gazde, Levona, odlučio uzeti je za ženu; ni kad je sljedećeg dana postala
Shermin Kazanci; ni kad je saznala da je trudna i da će postati majka, kao da i sama još nije
bila dijete.

Čerkeska babica otkrila je spol djeteta mjesecima prije nego što se rodilo, prema obliku
njezinoga trbuha i vrsti hrane za kojom je čeznula. Creme brulee iz otmjenih slastičarnica,
štrudla od jabuke iz pekarnice koju su otvorili Bjelorusi izbjegli iz Rusije, domaća baklava,
bomboni i svakojaki slatkiši... Nijednom tijekom trudnoće Shermin Kazanci nije poželjela
ništa kiseloga ni slanoga, onako kako bi poželjela da je nosila djevojčicu.

I doista je bio dječak, dječak rođen u potresna vremena. “Neka Allah blagoslovi mojega
sina dužim životom od ijednog koji je ijedan muškarac u ovoj obitelji ikad imao”, rekao je
Riza Selim Kazanci kad mu je babica pružila dijete. Zatim je prislonio usne uz djetetovo
desno uho i objavio mu ime koje će od toga dana nadalje nositi: “Zvat ćeš se Levon.”

Odavanje počasti gazdi od kojega je naučio umijeće izrade kotlova nije bilo jedini razlog
njegovog odabira djetetovog imena. Nazvavši njihovog sina Levon, ujedno se nadao
iskazati sklonost svojoj supruzi jer se preobratila na islam.

Stoga je odabrao ime Levon i kao dobar musliman, ponovio ga tri puta: “Levon! Levon!
Levon!”

Shermin Kazanci je u međuvremenu šutjela kao kamen pomaknut na drugo mjesto.
Neće trebati dugo da im se trostruki odjek kao bumerang vrati u obliku negativnog
pitanja. “Levon? Kakvo je to ime za muslimana? Nijedan muslimanski dječak ne može imati
to ime!” glasno se usprotivila babica.
“Naš hoće”, grubo joj je odgovorio Selim Kazanci, i tu će obranu svaki put ponoviti.
“Odlučio sam. Bit će Levon!”

Ali kad je došlo vrijeme da upiše dijete u knjigu rođenih, malo se smekšao.
“Kako je ime dječaku?” upitao je visok i vitak službenik, pomalo nervoznog izgleda, ne
podigavši glavu s ogromne, tkaninom uvezene bilježnice s hrbatom boje kestena.
“Levon Kazanci.”
Službenik je podigao naočale za čitanje do hrbata nosa i po prvi put pomno promotrio
Rizu Selima Kazancija. “Kazanci je doista krasno prezime, ali kakvo'je muslimansko ime
Levon?”
“To ime nije muslimansko; no svejedno je bilo ime dobroga čovjeka”, napeto je odgovorio
Riza Selim Kazanci.
“Gospodine”, službenik je progovorio mrvicu glasnije, uobraženo i svjestan toga. “Znam
koliko su Kazancijevi utjecajna obitelj. Ime kao što je Levon neće vam dobro poslužiti. Ako
zapišemo to ime, ovaj bi vaš sin u budućnosti mogao imati problema. Svi će pretpostaviti
da je kršćanin, iako je stopostotni musliman... Ili griješim? Zar nije musliman?”
“Naravno da jest”, odmah ga je ispravio Riza Selim Kazanci. “Elhamdulillah!’ Na trenutak
mu je palo na pamet da povjeri službeniku da je dječakova majka armensko siroče
preobraćeno na islam i da je ovo gesta njoj, ali nešto u njemu govorilo mu je da tu
informaciju zadrži za sebe.
“U redu, onda, uza svo dužno poštovanje dobrome čovjeku po kojemu želite nazvati ovo
dijete, dopustite jednu malu izmjenu. Neka bude slično Levonu, ako tako želite, ali
odaberite muslimansko ime. Što kažete na Levent?” ljubazno je dodao službenik,
preljubazno s obzirom na grubost izjave koju je sljedeću izrekao: “U protivnom se bojim da
ću morati odbiti ubilježiti ga.”
I tako je nastao Levent Kazanci; dječak rođen na pepelu prošlosti koja je još uvijek tinjala;
dječak za kojega nitko nije
znao da ga je otac prvotno želio nazvati Levon; dječak kojega će njegova majka jednoga
dana napustiti i koji će odrasti u ogorčenog i mrkog muškarca; dječak koji će biti grozan
otac vlastitoj djeci...
Da nije bilo tog broša u obliku nara, bi li Shermin Kazanci ikad osjetila poriv da napusti
supruga i sina? Teško je odgovoriti na to pitanje. Sa njima je osnovala obitelj i započela nov
život koji je mogao ići samo u jednome smjeru. Da bi imala budućnost, morala je postati
žena bez prošlosti. Njezin identitet iz djetinjstva bio je tek komadić sjećanja, kao mrvice
kruha koje je raštrkala iza sebe da ih pokljuca neka ptica, budući da se ona sama nikad
neće moći vratiti istim putem kući. Iako su čak i najsretnije uspomene iz njezinoga
djetinjstva s vremenom iščeznule, broš je ostao živo urezan u njezinome umu.
I mnogo godina kasnije, kad se na njezinim vratima pojavio jedan muškarac iz Amerike,
upravo će joj taj isti broš pomoći da dokuči da taj neznanac nije nitko drugi doli njezin
vlastiti brat.
Yervant Stamboulian pojavio se na njezinim vratima s tamnim, iskričavim očima
naglašenim crnim, čupavim obrvama, oštrim nosom i gustim brkovima koji su mu rasli u
bradu, zbog čega je izgledao kao da se smiješi čak i kad je bio sjetan. Drhtavim joj je glasom
i riječima koje su mu manjkale objasnio tko je i rekao joj, napola na turskome, napola na
armenskome, da je došao čak iz Amerike kako bi je pronašao. Ma koliko želio zagrliti
sestru upravo tad i upravo ondje, znao je da je sad udata muslimanka. Ostao je na pragu.

Istanbulski je povjetarac crtao krugove oko njih i na trenutak se činilo da su izvučeni izvan
vremena.

Na kraju njihovoga kratkog razgovora, Yervant Stamboulian dao je Shermin Kazanci dvije
stvari: zlatni broš u obliku nara i vrijeme da razmisli.

Zbunjena i ošamućena, zatvorila je vrata i čekala da u cijelosti pojmi važnost tog
otkrovenja. Pokraj nje na podu puzao je Levent i tepao s nesputanim oduševljenjem.

Brzo je otišla u svoju sobu i sakrila broš u jednu od ladica svoje komode. Kad se vratila,
zatekla je dječaka kako se smije, jer se upravo uspio podići u uspravan položaj. Dijete je
tako stajalo punu sekundu, zakoračilo, zatim napravilo još jedan korak i naglo palo na
stražnjicu, a u očima mu je iskrio zadivljeni strah prvoga koraka. Najednom se dječak
bezubo nasmiješio i uzviknuo: “Ma-ma!”

Čitava je kuća zadobila neki rijedak, gotovo sablastan sjaj kad se Shermin Kazanci
probudila iz ošamućenosti i samoj sebi ponovila: “Ma-ma!” Bila je to druga riječ koja je
izišla iz Leventovih usta, nakon što je neko vrijeme eksperimentirao s “Da-da” i najzad dan
ranije rekao “Ba-ba”. Sad je shvatila da je njezin sin izgovorio riječ otac na turskome, ali
riječ majka na armenskome. Ne samo da je ona sama morala zaboraviti jezik koji joj je
nekoć bio tako drag, nego je sad bila primorana podučiti istom postupku i svog vlastitog
sina. Netremice je promatrala tek prohodalo dijete, zbunjena i zamišljena. Nije željela
ispraviti “Ma-ma” zamijenivši tu riječ njezinim ekvivalentom na turskome. Povučeni, ali još
živi profili njezinih predaka izronili su na površinu. Ovo novo ime, vjera, nacionalnost,
obitelj i ja koje je stekla nisu uspjeli nadvladati njezino pravo ja. Broš u obliku nara šapnuo
je njezino ime i to je ime bilo armensko.

Shermin Kazanci zagrlila je sina i puna tri dana uspjela ne razmišljati o brošu.
Ali trećega dana, kao da je njezin um ipak razmišljao, a srce je boljelo bez njezinoga
znanja, otrčala je do ladice i čvrsto uhvatila broš dlanovima, osjećajući njegovu toplinu.
Rubini su istaknuto drago kamenje poznato po vatreno crvenoj boji. Međutim, za njih nije
neobično da promijene boju i postanu sve mračniji u dubini, posebice kad su njihovi
vlasnici u opasnosti. Postoji jedna određena vrsta rubina koju znalci nazivaju “golublja krv”
- dragocjen krvavocrven rubin s nijansom modroga, kao da je duboko u unutrašnjosti
zamagljen. Taj je rubin bio zadnja preživjela uspomena na Izgubljenog golupčića i blaženu
zemlju.

Uvečer trećega dana, Shermin Kazanci uhvatila je kratki trenutak samoće nakon večere i
iskrala se u svoju sobu. Prizivajući utjehu koju joj nitko nije mogao podariti, netremice je
promatrala “golublju krv”.

Tek je tad pojmila što mora učiniti.
Tjedan dana nakon toga, jednog nedjeljnog jutra, otišla je u luku gdje ju je ustreptalog
srca i s dvije karte za Ameriku čekao brat. Umjesto kovčega, Shermin je imala samo malu
torbu. Svu je svoju imovinu ostavila iza sebe. A broš u obliku nara stavila je u omotnicu s
pismom u kojemu objašnjava svoju situaciju i moli svog supruga dvije stvari: da broš da
njihovome sinu kao uspomenu na nju i da joj oprosti.

***
Kad je zrakoplov sletio u Istanbul, Rose je bila iscrpljena. Oprezno je pomaknula natečena
stopala, u strahu da joj više neće stati u cipele, iako je obula ugodne narančaste kožne

DKNY mokasinke. Pitala se kako zaboga ove domaćice u zrakoplovu uspijevaju ostati na
nogama na tim visokim potpeticama tijekom čitavoga dana leta.

Mustafi i Rose trebalo je pola sata da prođu kroz kontrolu putovnica, carinu, podignu
svoju prtljagu, promijene novac i pronađu tvrtku za unamljivanje automobila. Mustafa je
smatrao da će biti bolje budu li imali vlastiti automobil, umjesto da koriste obiteljski. Rose
je iz brošure najprije odabrala Grand Cherokee Laredo 4x4, ali je Mustafa predložio nešto
manje za natrpane istanbulske ulice. Dogovorili su se za Toyotu Corollu.

Nedugo nakon toga, njih dvoje izišlo je iz dolaznog terminala, gurajući kolica nakrcana
kompletom putnih torbi. Pred ulazom su zatekli polukrug neznanaca. U skupini su najprije
uočili Armanoush, koja im se smiješila i mahala; pokraj nje stajala je baka Gülsüm, desne
ruke pritisnute o srce, koja tek što se nije onesvijestila od uzbuđenja. Korak iza njih stajala
je teta Zeliha, visoka i suzdržana, s tamnoljubičastim sunčanim naočalama na licu.

17

BIJELA RIŽA

Prva dva dana u Istanbulu, Rose i Mustafa proveli su jedući. Za stolom su odgovarali na
mnoštvo pitanja koja su im postavljale razne članice obitelji Kazanci iz svih smjerova:
Kakav je život u Americi? Postoji li u Arizoni doista pustinja? Je li istina da Amerikanci žive
na divovskim porcijama brze hrane, samo kako bi kasnije išli na dijete na televizijskim
natjecanjima? Je li američka inačica Pripravnika bolja od turske? I tako dalje.

Zatim je uslijedio niz osobnijih pitanja: Zašto njih dvoje nemaju djece? Zašto nisu ranije
došli u Istanbul? Zašto ne ostanu duže? ZAŠTO?

Ta su pitanja na par imala suprotan učinak. Rose kao da nije smetalo to rešetanje. U
najmanju ruku, uživala je biti u središtu pozornosti. Mustafa je, međutim, uporno tonuo u
šutnju, postajući sve manji u svom tijelu. Malo je govorio, većinu vremena provodio čitajući
turske novine, kako one konzervativne, tako i one progresivne, kao da nastoji nadoknaditi
sve što je propustio u zemlji iz koje je otišao. S vremena na vrijeme, postavio bi poneko
pitanje o ovome ili onome političaru, a na ta bi mu pitanja odgovorio onaj tko je znao
odgovor. Iako je oduvijek pohlepno čitao novine, nikad ranije nije ga toliko zanimala
politika.

“Znači, ova konzervativna stranka na vlasti kao da gubi snagu. Kakve su im šanse za
pobjedu na predstojećim izborima?” “Lupeži! Oni su gomila lažljivaca”, zarežala je baka
Gülsüm u odgovor. Na krilu je držala pladanj nekuhane riže koju je prebirala prije kuhanja,
u slučaju da među zrnima ima kakav kamenčić ili ljuskica. “Znaju samo obećavati ljudima i
zaboraviti što su obećali čim budu izabrani.”

Iz svog naslonjača uz prozor, Mustafa je preko novina u ruci pogledao majku. “A
oporbena stranka? Socijalni demokrati?” “Ista stvar!” začuo se odgovor. “Svi su oni gomila
lažljivaca. Svi političari su pokvareni.”

“Da u parlamentu imamo više žena, sve bi bilo drukčije”, pridružila se teta Feride,
odjevena u VOLIM ARIZONU majicu koju joj je Rose donijela na dar.

“Mama je u pravu. Ako mene pitaš, jedina pouzdana institucija u ovoj državi oduvijek je
samo vojska”, rekla je teta Cevriye. “Hvala Bogu da imamo tursku vojsku. Da nije nje...” “DA,
ali trebali bi dopustiti da i mi žene služimo vojsku”, prekinula ju je teta Feride. “Ja bih
osobno odmah otišla.”

Asya je prestala prevoditi taj razgovor Rose i Armanoush koje su sjedile pokraj nje, i
nasmijuljila se rekavši na engleskome: “Jedna od mojih teta je feministkinja, druga
nepokolebljiva militaristkinja! A tako se dobro slažu. Kakva ludnica!”

Baka Gülsüm obratila se sinu, najednom zabrinuta. “A ti, dragi? Kad ćeš ti odslužiti svoju
vojnu obvezu?”

Budući da je usprkos simultanom prijevodu teško pratila ovaj razgovor, Rose se okrenula
prema suprugu i trepnula.

“Ništa ti ne brini zbog mene”, odgovorio je Mustafa. “Ako platim određenu pristojbu i
pokažem im da živim i radim u Americi, ne moram odslužiti punu vojnu obvezu. Bit će

dovoljna samo temeljna obuka. Samo mjesec dana...”
“Ne postoji li za to nekakav rok?” netko je upitao.
“Da, postoji”, odgovorio je Mustafa. “Tu obuku treba proći do četrdeset i prve godine.”
“U tom slučaju to moraš obaviti još ove godine”, rekla je baka Gülsüm. “Sad ti je

četrdeset...”
Sjedeći na kraju stola i lakirajući nokte bojom blistave trešnje, teta Zeliha je podigla glavu

i dobacila pogled Mustafi. “Kakva zlosretna dob”, najednom je prosiktala. “U toj ti je dobi
umro otac, jednako kao i njegov otac i njegov djed... Mora da si strašno nervozan, brate, sad
kad ti je četrdeset godina... Kad si tako blizu smrti...”

Tišina koja je uslijedila bila je tako sablasna da se Asya i nehotice lecnula.
“Kako mu možeš to govoriti?” Baka Gülsüm je ustala, s pladnjem riže i nadalje u ruci.
“Mogu reći što god želim kome god želim.” Teta Zeliha je slegnula ramenima.
“Sramotiš me! Odlazi odavde, gospođice”, grubo je naredila baka Gülsüm, tihim, čeličnim
glasom. “Odmah da si izišla iz moje kuće.”
S još dva nenalakirana nokta teta Zeliha vratila je četkicu u bočicu, odgurnula stolac i
izišla iz sobe.

***
Trećega dana njihovoga posjeta, Mustafa je čitav dan ostao u sobi, ispričavajući se
bolešću. Imao je visoku temperaturu, koja mu je zacijelo iscrpila ne samo snagu nego i
sposobnost govora, jer je postao neizmjerno mučaljiv. Lice mu je upalo, usta se osušila, oči
podlile krvlju, iako nije bio ni pijan, niti je plakao. Satima je nepomično ležao na leđima u
krevetu i proučavao nerazberive motive prašine i prljavštine na stropu. U međuvremenu
su Rose i Armanoush i tri tetke šetale ulicama Istanbula, poglavito onima oko trgovačkih
središta.
Te su večeri na spavanje otišli ranije no obično.
“Rose, dušo”, šapnuo je Mustafa svojoj supruzi pomilovavši joj svijetlu, plavu kosu.
Ravnoća, svjetloća, glatkoća suprugine kose uvijek ga je umirivala, nježno ga natkrivajući i
štiteći od njegove tamnokose obitelji i tamnokose prošlosti. Priljubila se uz njega svojim
toplim, mekim tijeloma. “Rose, dušo. Moramo se vratiti. Otputujmo već sutra.”
“Jesi li ti lud? Pa još uvijek osjećam umor od leta ovamo.” Rose je zijevnula, protežući
ukočene udove. Odjenula je vezenu satensku spavaćicu koju je tog istog dana kupila na
Velikom bazaru, i izgledala je blijeda i umorna, manje od leta, a više od mahnitosti
kupovanja. “Zašto si tako uznemiren? Zar ne možeš izdržati s vlastitom obitelji ni nekoliko
dana?” Navukla je meke prekrivače do brade i u toplini kreveta pritisnula dojke o njega.
Zatim ga je potapšala po ruci kao da nagovara dječaka i poljubila ga u vrat polako,
umirujući, ali kad se pokušala odmaknuti, on je želio još, gladan strasti.
“Sve je u redu”, rekla je Rose, a tijelo joj se ukočilo i disanje ubrzalo, samo kako bi brzo
ponovno usporilo. “Strašno sam umorna, oprosti, dušo... Još pet dana i idemo kući.” S tim je
riječima ugasila svjetiljku uz svoje uzglavlje i trebalo joj je samo nekoliko sekundi da zaspe.
Mustafa je ležao na mutnome svjetlu, zbunjen svojom erekcijom, naizgled razočaran i
napet. Iako su mu kapci bili teški, nikako nije mogao zaspati. Dugo je tako ležao dok nije

začuo kucanje na vratima. “Da?”
Vrata su se odškrinula i sekundu kasnije, u sobu je provirila glava tete Banu. “Smijem li

ući?”, upitala je prigušenim, nesigurnim glasom. Čuvši naoko potvrdan zvuk, oprezno se
ušuljala u sobu, bosih stopala po debelome sagu, i zastala. Crvena marama na njezinoj glavi
sjajila je kao osvijetljena nekim tajanstvenim svjetlom, a tamni su joj podočnjaci davali
sablastan izgled. “Čitav se dan nisi spustio iz sobe. Samo sam htjela provjeriti kako si”,
šapnula je pogledavajući Rose koja je spavala na drugoj strani kreveta, rukama obgrlivši
jastuk.

“Nije mi bilo dobro.” Mustafa ju je pogledao i brzo skrenuo pogled.
“Evo, moj brate”, rekla je Banu pružajući mu zdjelicu ashurea, ukrašenu zrnima nara.
“Znaš, mama ti je skuhala ogroman lonac ashurea!' Ozbiljno joj se lice razvuklo u osmijeh.
“Moram reći, ona ga je skuhala, ali ja sam ukrasila zdjelice.”
“Oh, hvala ti, veoma si ljubazna”, promucao je Mustafa osjetivši ledene trnce niz
kralježnicu. Oduvijek se bojao svoje najstarije sestre. Ono malo glasa što je imao, napustilo
ga je kad je na sebi osjetio sestrin ispitivački pogled. Iako joj je postalo navikom pomno
motriti sve oko sebe, sama je ostala nedokučiva. Banu je bila sušta suprotnost Rose:
transparentnost nije bila jedna od njezinih vrlina. U najmanju ruku, nalikovala je tajnovitoj
knjizi napisanoj nekim zakučastim alfabetom. Ma koliko se Mustafa trudio dokučiti njezine
namjere, nikako nije uspijevao odgonetnuti tajanstven izraz njezinoga lica. Bez obzira na
to, dao je sve od sebe kako bi izgledao zahvalan uzimajući zdjelicu ashurea.
Tišina koja je uslijedila bila je mučna i nedokučiva. Nikad dotad u Mustafinom životu
tišina nije djelovala tako okrutno. Kao uznemirena njome, Rose se okrenula u snu, ali nije
se probudila.
Mnogo je puta u svojemu životu Mustafu obuzeo iznenadan poriv da svojoj supruzi
prizna da ono što ona u njemu vidi nije sve što u njemu postoji. Međutim, u drugim bi
prilikama bio posve zadovoljan glumeći muškarca bez prošlosti, muškarca koji njeguje
poricanje. Ta njegova amnezija bila je hotimična, iako ne proračunata. S jedne strane,
negdje u njegovome mozgu postojala su vrata koja se bez obzira na sve nisu dala zatvoriti;
neka su sjećanja uvijek bježala. S druge se strane nalazila potreba da iščeprka ono što je
njegov um tako uredno izbrisao. Te su ga dvojne struje pratile čitavoga života. Sad kad se
vratio u kuću u kojoj je odrastao i dok ga je njegova najstarija sestra prodorno promatrala,
znao je da će jedna od te dvije struje izgubiti snagu. Znao je da će se, ostane li ovdje i
trenutka duže, početi sjećati. A svako će sjećanje izazvati novo. Onoga trenutka kad je
zakoračio u svoj dom iz djetinjstva, čini koje su ga svih ovih godina štitile od njegovog
vlastitog sjećanja smrskale su se. Kako se više može skrivati u umjetno stvorenoj amneziji?
“Moram te nešto pitati”, zadahtao je Mustafa, dahtajem gotovo nalik dahtaju dječaka
između dva dobivena udarca.
Kožnim remenom s mjedenom kopčom. Kao dječak, Mustafa se ponosio time što nikad
nije plakao, nije pustio ni suzu, kad bi tata izvukao kožni remen. No ma kako dobro naučio
nadzirati suze, nikad nije uspio potisnuti dahtaj. Kako je mrzio taj dahtaj. Hvatanje daha.
Hvatanje prostora. Hvatanje ljubavi.
Kratko je zašutio, kao da sabire misli. “Nešto me kopka već duže vrijeme...” U njegovom
inače mirnom glasu, osjetio se tek nagovještaj straha. Mjesečina je prodirala kroz zastore,
ostavljajući majušan krug na gustom turskom sagu. Usredotočio se na taj krug izgovorivši

pitanje: “Gdje je Asyjin otac?”
Mustafa se okrenuo prema svojoj najstarijoj sestri na vrijeme da opazi njezinu grimasu,

ali Banu je brzo vratila prisebnost.
“Kad smo se sreli u Njemačkoj, mama mi je rekla da je Zeliha rodila dijete muškarca s

kojim je bila kratko zaručena. Ali, rekla je da ju je on napustio.”
“Mama ti je lagala”, prekinula ga je Banu. “Ali kakve to sad uopće ima veze? Asya je

odrasla nikad ne vidjevši oca. Ne zna tko je on. Ni obitelj ne zna tko je on”, žurno je dodala.
“Osim, naravno, Zelihe.”

“Ni ti ne znaš?” u nevjerici je upitao Mustafa. “Čuo sam da si prava proročica. Feride kaže
da si zarobila nekog zlog džina i da ti on daje sve informacije koje su ti potrebne. Čini se da
imaš mušterije odasvuda. A sad mi pokušavaš reći da nemaš saznanja o nečemu tako
bitnome? Zar ti tvoji džini nisu ništa otkrili?

“Zapravo, jesu”, priznala je Banu. “Voljela bih da ne znam to što znam.”
Mustafino je srce brže zakucalo kad je shvatio značenje tih riječi. Okamenjen, sklopio je
oči. Ali čak i iza zatvorenih očiju vidio je Banuin prodoran pogled. I još jedan par očiju koje
su zloslutno svjetlucale u mraku, tako šuplje i jezovite. Je li to njezin zao džin? Ali, mora da
je sve ovo samo san, jer kad je Mustafa Kazanci ponovno otvorio oči, bio je sam sa svojom
suprugom u sobi.
Međutim, uz njegovu stranu kreveta čekala ga je zdjelica ashurea. Netremice se zagledao
u nju i najednom je znao zašto je ostavljena ondje i što se točno od njega očekuje da učini.
Odabir je pripadao njemu... njegovoj lijevoj ruci.
Pogledao je svoju lijevu ruku, koja je sad čekala uz zdjelicu. Nasmiješio se moći svoje
ruke. Sad je njegova ruka mogla ili uhvatiti tu zdjelicu, ili je odgurnuti u stranu. Odabere li
ovo drugo, sutra će se probuditi u još jedan istanbulski dan. Vidjet će Banu za stolom
za doručkom. Neće razgovarati o razgovoru noć ranije. Pretvarat će se da ova
zdjelica ashurea nikad nije bila pripravljena i nikad poslužena. Odabere li ono prvo, krug će
se zatvoriti. No, kako je već dosegao dobnu granicu muškarca u obitelji Kazanci, smrt je
ionako blizu, jedan dan više ili manje neće mnogo značiti u ovome trenutku u životu.
Negdje u dubini njegovoga mozga odjekivala je jedna stara priča - priča o čovjeku koji je
pobjegao na sam kraj zemlje nadajući se da će izbjeći anđela smrti, samo kako bi naletio na
njega upravo na mjestu gdje im je izvorno bilo suđeno susresti se.
Bio je to odabir manje između života i smrti, a više između smrti koju sam nadzireš i
nenadane smrti. S takvim obiteljskim naslijeđem, bio je uvjeren da će ionako brzo umrijeti.
Sad je njegova lijeva ruka, njegova kriva ruka, mogla izabrati kad i kako.
Sjetio se onog papirića koji je gurnuo u kameni zid u svetištu El Tradita. “Oprosti mi”,
napisao je na njemu. “Da bih mogao postojati, prošlost mora biti izbrisana.”
Sad je imao osjećaj da se prošlost vraća. A da bi ona postojala, on je morao biti izbrisan...
Sve ove godine, izjedalo ga je mučno kajanje, malo pomalo, ne narušavajući njegovu
izvanjsku fasadu. No možda je ta borba između amnezije i sjećanja najzad okončana. Kao
morsko plavetnilo koje se, kad se plima povuče, proteže dokle pogled seže, sjećanja na
mučnu prošlost izranjaju posvuda iz valova koji opadaju. Posegnuo je za ashureom. Svjesno
i hotimično, počeo je jesti, malo pomalo, sa svakim zalogajem uživajući u svakom
pojedinom sastojku.

Bilo je ogromno olakšanje napustiti prošlost i budućnost istodobno. Bilo je nezamislivo
dobro napustiti život.

Nekoliko sekundi nakon što je pojeo ashure, uhvatio ga je tako snažan grč u želucu da nije
mogao disati. Dvije minute kasnije, posve je prestao disati.

Tako je Mustafa Kazanci umro u dobi od četrdeset godina i devet mjeseci.

18

KALIJEV CIJANID

Tijelo je oprano lovorovim sapunom, mirisavim, čistim i zelenim kao što kažu da su rajski
pašnjaci. Istrljano je, izribano i isprano, a zatim ostavljeno da se nago osuši na ravnoj
kamenoj ploči u dvorištu džamije prije nego što je zamotano u trodijelni pamučni pokrov,
smješteno u lijes i, unatoč nepokolebljivom savjetu starijih da bude pokopano tog istog
dana, ukrcano u mrtvačka kola kako bi bilo odvezeno ravno natrag u kuću Kazancijevih.

“Ne smijete ga odvesti kući!”, uzviknuo je mršav perač mrtvih, zapriječivši izlaz iz
dvorišta džamije i namrštivši se na sve okupljene. “Pa čovjek će se usmrdjeti, za ime
Allaha! Sramotite ga!”

Negdje između ove dvije zadnje riječi, počelo je sipiti; rijetke, neodlučne kapi, kao da i
kiša želi igrati ulogu u svemu ovome, ali još nije posve odlučila na čijoj strani. Ovaj utorak u
mjesecu ožujku, nedvojbeno najneuravnoteženijem i najneuravnotežujućem mjesecu u
Istanbulu, kao da se ponovno predomislio i odlučio da zapravo pripada zimskom
godišnjem dobu.

“Brate peraču mrtvih” frknula je teta Feride, odmah integrirajući tog nervoznog
muškarca u svoj sveproždirući ravnopravan svemir hebefrenične shizofrenije - “odvest
ćemo ga natrag njegovoj kući kako bi ga svi mogli zadnji put vidjeti. Znaš, moj brat je toliko
mnogo godina bio u inozemstvu da smo gotovo zaboravile njegovo lice. Nakon dvadeset
godina, napokon se vratio u Istanbul i trećega dana ovdje ispustio zadnji dah. Njegova je
smrt toliko neočekivana da nam susjedi i dalji rođaci neće vjerovati da je preminuo, ne
budu li imali prilike vidjeti ga mrtvog.”

“Ženo, jesi li ti poludjela? U našoj vjeri tako nešto ne postoji!” obrecnuo se perač mrtvih,
nadajući se da će time ušutkati štogod ona kanila sljedeće reći. “Mi muslimani ne izlažemo
svoje mrtve u vitrini.” Lice mu je vidno ogrubjelo kad je dodao: “Ako ga vaši susjedi žele
vidjeti, morat će posjetiti njegov nadgrobni kamen na groblju.”

Dok je teta Feride šutjela razmišljajući o ovome prijedlogu, teta Cevriye, koja je stajala
pokraj nje, netremice je promatrala muškarca podigavši obrvu, onako kako je promatrala
svoje učenike tijekom usmenog ispitivanja kad je željela da sami shvate nelogičnost
odgovora koji su joj netom dali.

“Ali, brate peraču mrtvih”, nastavila je teta Feride, oporavivši se. “Kako ga mogu vidjeti
kad bude u grobu dva metra ispod zemlje?”

Guste obrve perača mrtvih vinule su se od očaja, ali odlučio je ne odgovoriti, najzad
osjećajući jalovost raspravljanja o bilo čemu s ovim ženama.

Teta Feride je tog jutra obojala kosu u crno. To je bila njezina kosa za žalovanje. Odlučno
je odmahnula glavom i dodala: “Ništa ti ne brini. Budi siguran da ga nećemo izložiti onako
kako to kršćani čine u filmovima.”

Namrgodivši se neumoljivo neuhvatljivim očima i razmahanim rukama tete Feride, perač
mrtvih jednu je strašnu minutu nepomično stajao, naizgled manje uzrujan nego ojađen,
kao da je najednom shvatio da je ona najluđa osoba s kojom je ikad imao posla.

Lasičjim se očima osvrnuo oko sebe tražeći pomoć. Budući da je nije pronašao, kliznuo je
pogledom prema tijelu, strpljivo čekajući da one donesu odluku o njegovoj sudbini, i zatim
vratio pogled ponovno na obje tete, ali ako se negdje u njegovom hladnom pogledu
skrivala neka poruka, nijedna od njih nije joj mogla dešifrirati značenje.

Umjesto toga, teta Feride dala mu je velikodušnu napojnicu.
I tako je perač mrtvih uzeo svoju napojnicu, a Kazancijeve svog mrtvaca.
U tren oka, načinile su konvoj od četiri vozila. Na čelu povorke bila su mrtvačka kola, u
boji kadulje, kakva muslimanska mrtvačka kola i moraju biti, budući da je crna boja bila
rezervirana za pogrebe manjina, Armenaca, Židova i Grka. Lijes je ležao u stražnjem dijelu
vozila, a budući da je netko morao ići s mrtvacem, Asya se dragovoljno prijavila.
Armanoush je, posve zbunjenog izraza lica, čvrsto držala Asyjnu ruku, tako je izgledalo da
su se obje prijavile zajedno.
“Ne dopuštam da u prednjem dijelu mrtvačkih kola sjede žene”, zamijetio je vozač koji je
zapanjujuće nalikovao peraču mrtvih. Možda su bili braća; jedan je prao, a drugi vozio
mrtve, a možda su imali i trećega brata koji je radio na groblju, i bio zadužen za pokop
mrtvih.
“Morat ćete, budući da u našoj obitelji nije ostao više nijedan muškarac”, iza leđa mu je
dobacila teta Zeliha, glasom tako ledenim da je čovjek odmah utihnuo. Možda mu je palo na
pamet, ako doista nema nijednog muškarca koji će pratiti mrtvaca u kolima, da je bolje da
mu društvo prave ove dvije djevojke, a ne ova zastrašujuća žena u minici i s prstenom u
nosu.
Stoga je muškarac prestao prigovarati i ubrzo su mrtvačka kola uz štropot krenula.
Odmah iza njih bila je Roseina Toyota Corolla. Roseina je panika bila gotovo opipljiva
prema načinu na koji je automobil poskakivao i zastajao, pomičući se centimetar po
centimetar, kao da je ili potresaju ritmični štucaji, ili plaši divlji promet.
S obzirom na njezinu sve veću strepnju, sad je bilo teško zamisliti Rose za volanom
ultramarinski modrog Grand Cherokeeja 4x4 s četvora vrata, opremljenog motorom od
osam cilindara. Žena koja je jurila širokim bulevarima Arizone pretvorila se u posve
drugačiju vozačicu na vijugavim, natrpanim ulicama Istanbula. Istinu govoreći, Rose je u
tom trenutku bila posve zapanjena, a njezina je smetenost i dezorijentacija gotovo
nadjačala tugu. U samo sedamdeset i dva sata od dolaska u Istanbul, osjećala se kao da je
slučajno propala kroz crvotočinu u svemiru i nabasala u neku drugu dimenziju, neku
neobičnu zemlju u kojoj se ništa ne čini normalnim, pa čak je i smrt zatomljena nestvarnim.
Pokraj nje sjedila je baka Gülsüm, nemoćna komunicirati s ovom svojom američkom
snahom koju čitavog života nije vidjela, ali ujedno zabrinuta i samilosna prema njoj sad
kad je izgubila supruga, iako ne toliko zabrinuta i samilosna koliko je bila prema samoj
sebi, sad kad je izgubila sina.
Na stražnjem je sjedalu bila Mala mama. Danas je na glavu stavila modrozelenkastu
maramu za izlaske, s rubom crnim poput tinte. Prvoga dana u Istanbulu, Rose je provela
mnogo vremena nastojeći dokučiti osnovne kriterije koji će joj jednom zauvijek rasvijetliti
zašto neke žene u Turskoj nose marame na glavi, a druge ne. Međutim, brzo je odustala, ne
uspjevši riješiti tu zagonetku čak ni na lokalnoj razini, čak niti unutar kuće. Zašto je,
zaboga, bezvremena Mala mama nosila maramu, a njezina snaha Gülsüm nije, i zašto je
jedna od teta nosila maramu, a njezine tri sestre nisu, bilo je nešto što jednostavno nije

mogla dokučiti.
Odmah iza Toyote bio je metalik srebrni Alfa Romeo tete Zelihe, u koji su se nagurale

njezine tri sestre, sa Sultanom Petim sklupčanim u košari na krilu tete Cevriye, danas
zapanjujuće mirnim, kao da ljudska smrt djeluje umirujuće na njegovu mačju surovost.

Uz Alfa Romeo jurila je žuta Volkswagen buba koju je vozio Aram. Iako nije mogao
shvatiti zašto Kazancijeve voze svog mrtvaca kući, ipak je bio dovoljno mudar da zna da
čovjeka ništa toliko ne umara koliko pokušaj protivljenja tetama, naročito kad dolaze u
ovakvoj skupini, pa je odlučio ništa ne pitati. Stoga ih je jednostavno slijedio, nastojeći se
uvjeriti da je njegova draga dobro usred sve te zbrke.

Na zakrčenim semaforima u Shishliju, samo nekoliko uličnih blokova dalje od
muslimanskoga groblja na koje ih je perač mrtvih pokušao uputiti, slučajno su se poredali
jedni uz druge, kao vodeća pukovnija neke nesavladive vojske s najvećim žarom za borbu,
ali bez zajedničkoga cilja. Teta Feride gurnula je glavu kroz prozor i mahnula lijevo i desno,
naizgled oduševljena slučajnom okolnošću da su svi ovako poredani, da po prvi put djeluju
kao jedan, makar i zbog nekog mehaničkog crvenog svjetla. Rose se nije obazirala na
njezino mahanje, baka Gülsüm na mahateljicu.

Na sljedećem crvenom svjetlu, sjedeći između Armanoush i vozača mrtvačkih kola, Asya
je ponovno pomno pogledala vozila oko njih, ali srećom su jedni drugima iščeznuli iz vida.
Osjetila je nenadano, besramno olakšanje kad u svome vidokrugu nije uočila nikoga od
svojih rođaka iz obitelji Kazanci, osim, naravno, onoga koji je ležao u lijesu u stražnjem
dijelu vozila, ali on se nije mogao smatrati u njezinome vidokrugu, barem ne dok se ne bi
okrenula. Dok su tako sporo napredovali kroz promet nalik želeu, toliko je gust i skrutnut
bio, ponegdje prerezan kakvim nepredvidljivim otvorom, pred njima se najednom stvorio
Coca-Cola kombi.

Kad se upalilo zeleno svjetlo i kad su ponovno krenuli, u prometnoj traci s njihove desne
strane pojavila se flota automobila s nogometnim navijačima. Imali su kape i šalove i
zastave i barjake i rupce, a neki su u kosi nosili boje svoje momčadi: crvenu i žutu.
Frustrirana prometom koji se sporo kretao, većina navijača kratkotrajno je utonula u
letargiju, lijeno čavrljajući međusobno, i povremeno zamahujući rupcem ih dva kroz
otvorene prozore.

Kad je promet ponovno zateturao krenuvši, nastavili su pjevati i izvikivati s obnovljenim
žarom. Ubrzo se jedan žuti taksi s nekoliko desetaka naljepnica na stražnjem braniku
bezobzirno ugurao u komadićak prostora između mrtvačkih kola i Coca-Cola kombija
ispred njega. Vozač koji je sjedio uz Asyju bijesno je opsovao usporivši. Dok je on i nadalje
gunđao, Armanoush je sa sve većim čuđenjem promatrala taksi ispred njih, a Asya se
naprezala dešifrirati natpise na naljepnicama. Među mnogim drugima, uočila je jednu
fluorescentnu naljepnicu koja je tvrdila: NE ZOVITE ME BIJEDNIKOM! I BIJEDNICI IMAJU
DUŠU.

Taksist ispred njih bio je crnjomanast muškarac gruboga izgleda, sa sijedim Zapata
brkovima i naizgled najmanje šezdeset godina, prestar da bi se uključio u tu nogometnu
graju. Muškarčev izrazito tradicionalan izgled bio je u snažnoj opreci s mahnitošću kojom
je vozio. Međutim, još su zanimljivije od njega bile njegove mušterije - odnosno, prijatelji -
u taksiju. Lice muškarca pokraj taksista bilo je obojano napola žuto, a napolo crveno. To je
Asya jasno vidjela iz mrtvačkih kola jer je taj muškarac provirio glavom kroz otvoren
prozor, mašući crveno-žutom zastavom u jednoj ruci, dok se drugom labavo držao za

prednje sjedalo. S gornjim dijelom tijela koji se trzao kroz prozor, i donjim skrivenim u
automobilu, izgledao je kao netko koga je mađioničar prerezao na dva dijela. Čak i iz
daljine, Asya je zapazila da je muškarčev nos toliko grimizan od alkohola da narušava
simetriju žute i crvene polovice njegovoga lica, prevagujući u korist crvene. Baš dok je
razmišljala koje je određeno piće - pivo ili raki ili oboje - moglo obdariti nos jednog
ljudskog bića tom određenom nijansom, prozor iza njegovoga se spustio i drugi je navijač
podigao bubanj u zrak jednom rukom, a drugom se držao za unutrašnjost automobila. U
savršenom jednoglasju, dvojica su huligana izbacila pola svog tijela kroz prozor, kao
obrezane grane žutog taksi stabla.

U tom je trenutku muškarac na prednjem sjedalu izvukao štap i počeo lupati po bubnju
koji je onaj drugi držao u zraku. Nemogućnost tog zadatka mora da im je dala snagu, jer
ubrzo su lupanje i udaranje nadopunili himnom. Nekoliko pješaka na pločnicima stalo je
zapanjeno, ali velik dio njih zapljeskao je i pridružio se dvojcu, izgovarajući stihove sa sve
većim žarom:

Nek’ zemlja, nebo, voda čuju naš glas

Nek se čitav svijet zatrese pod našim teškim koracima.
“Što kažu?” gurnula je Armanoush Asyju laktom, ali Asya joj to nije žurila prevesti,
uglavnom zato što je njezina pozornost bila prikovana uz jednog pješaka. Bio je to visok i
mršav momak u ritama, koji je udisao ljepilo iz plastične vrećice, istodobno topćući bosim,
crnim stopalom u ritmu himne. Svakih nekoliko sekundi, momak bi prestao udisati ljepilo i
otpjevao riječi himne, ali zaostajući za ostalima, kao sablasna jeka: “... našim teškim
koracima...”
U međuvremenu, i ostali su sudionici zabave počeli mahati zastavama i rupcima kroz
prozore svojih automobila, razdragano se priključujući pjesmi. Bubnjar bi s vremena na
vrijeme zastao i pješacima i uličnim prodavačima na pločniku svojim štapom nacrtao
zamišljene zmije u zraku, kao da ih sve režira, kao da orkestrira galamu čitavoga grada.
Kad je prva polovica pjesme završila, uslijedila je kratka zbrka budući da je samo
nekolicina nazočnih u tom šarolikom zboru naizgled znala stihove druge polovice. Ne
dopuštajući da ta neugodna pojedinost upropasti njihovu složnost, zapjevali su ponovno
ispočetka, ovaj put još živahnije nego ranije:
Nek’ zemlja, nebo, voda čuju naš glas

Nek se čitav svijet zatrese pod našim teškim koracima.
I tako su svi tekli avenijom u bujici žutog i crvenog, usred kaosa i buke. U mrtvačkim
kolima, Armanoush, Asya i vozač nijemo su uperili poglede u žuti taksi ispred sebe. Vozili
su tako opasno blizu taksiju da je Asya vidjela prazne limenke piva koje su se kotrljale iza
stražnjeg prozora.
“Pogledajte ih! Zar bi se tako trebali ponašati odrasli muškarci?!”, eksplodirao je vozač
mrtvačkih kola. “To se stalno događa. Umre neki fanatik i njegova obitelji ili njegovi
neobuzdani prijatelji žele oko njegovoga lijesa omotati zastavu ove ili one nogometne
momčadi. A onda od mene besramno očekuju da te svetogrdne lijesove vozim na groblje!
Ako mene pitate, sve to je puko bogohuljenje! Trebao bi postojati zakon koji bi zabranjivao
takve ludosti. Samo zeleni pokrivač za molitvu smije biti dopušten, kažem ja. Ništa drugo.
Što ti ljudi misle da čine? Zar oni nisu muslimani? Za ime Allaha, mrtav si, što će ti
nogometna zastava? Je li Allah sagradio stadion gore na nebu? Zar na nebesima održavaju