Ayse Kulin - Njeno ime Aylin

Ayşe Kulin

Njeno ime: Aylin

"Na odru je stajao otvoreni kovčeg od mahagonija. Prisutni, koji su formirali dugi
red, prolazili su pokraj kovčega odajući posljednju počast američkom časniku,
pukovniku, i udaljavajući se od njega, ozbiljni i tužni, moleći se ili opraštajući se u
sebi, zauzimali mjesta na sjedištima salona. Svi su nečujno plakali, ne želeći narušiti
ustaljeni red vojnog ceremonijala. Osoba koja je ležala u kovčegu na odru prepunom
raznobojnog cvijeća više je podsjećala na holivudsku zvijezdu koja je tu legla zbog
snimanja nekog filmskog kadra nego na vojnika. Ovaj američki časnik, pukovnik,
bila je zapravo žena, Turkinja..."

Nakon završetka Američke ženske gimnazije u Istanbulu, Aylin putuje u Pariz
kako bi tamo nastavila školovanje; njen život nakon toga, pun proturječnosti,
protekao je munjevitom brzinom. Udala se za libijskog princa i postala princeza.
Završila medicinu i postala poznata psihijatrica. Ponovno i ponovno se udavala, ah
su joj dojadili brakovi, postala je časnica američke vojske s činom pukovnika...

Ovo je knjiga o istinitoj i burnoj životnoj priči Aylin Devrimel...

PREDGOVOR

"Vjetar je

odjednom preskočio stotinu stupnjeva

i pao kao da je u jednom trenutku

nožem prerezao sve konopce."

Aylin Nadowska Cates nađena je u četvrtak, 19. siječnja 1995. godine, mrtva
ispod parkiranog automobila u dvorištu svoje kuće. Našla ju je spremačica koja je
tog jutra došla na posao. Nije bilo nikakvih tragova koji bi upućivali na način
ubojstva. Nije bila žrtva lopova. Nije se hvatala ukoštac s ubojicom. Njezina haljina
nije bila pokidana, nokti nisu bili slomljeni, kosa nije bila raščupana. Čak ni jedna nit
na čarapi nije bila izvučena. Iz nekog nepojmljivog razloga, njen auto, nalik na
minibus, otisnuo se po ravnom, kamenom popločanom dvorištu, preskočio preko
stube visine četiri prsta i zaustavio se u dnu dvorišta s prvim kotačima na putu, a
zadnjim zakačenim na zidu. Aylin je pod automobilom ležala poprijeko, na leđima.
Bila je odjevena u sivi, svečani kostim, s dijamantnim brošem u obliku polumjeseca
na reveru; na prstu je imala briljantni prsten. Prema obdukcijskom zapisniku, umrla
je prije dva dana, u utorak navečer.

Može se reći da je mjesna policija i uprava u naselju u kojem žive bogati, poznati
i utjecajni ljudi navrat-nanos zatvorila dosje kako rejting Bedforda ne bi bio poljuljan
spominjanjem njegovog imena u vezi s nekim policijskim slučajem. Zaključeno je da
je riječ o "Freak Accident", odnosno o "čudnoj nesreći".

Nesreća je doista i bila čudna. Nitko nije bio u stanju shvatiti smrt žene koja je
ležala ispod svog automobila i umrla nakon što joj se osovina zabola u prsa. Njena
obitelj je angažirajući privatne detektive nastojala rasvijetliti slučaj. Štoviše, pričalo
se da je čak i MIT (Turska obavještajna služba nap. prev.) proveo istragu. Međutim,
osim već spomenutih detalja iz prijašnjih izvještaja, nije bilo moguće naći nikakav
novi detalj.

Jedini svjedok, koji je vidio sve što se dogodilo u utorak navečer, kada je umrla
Aylin, bio je Toby von Schweir. Ali on, zbog toga što je pas, nije mogao nikome
prenijeti ono što je znao. Koliko god je daleka mogućnost da je Aylin ubio neki
pojedinac ili da je ubijena po nalogu neke ustanove, isto toliko daleka je i mogućnost
da je umrla od posljedica "čudne nesreće".

Aylin Nadowska Cates imala je nemiran, uzbudljiv, ali i vrlo sadržajan, uspješan
život kakav malobrojni prožive. Doista, bila je od onih osoba koje je teško opisati i
koje se rijetko susreću. Bila je veoma inteligentna, svestrana, veoma hrabra,
emotivna i nestalna.

Ono što bude napisano neće u potpunosti objasniti njen karakter. Uz pomoć
njenih bližnjih, ova knjiga napisana je s ciljem da o njoj ostane jedan glas na ovom
svijetu za koji je strašno bila vezana. I jedno "zbogom" prijateljima koje je ostavila
iza sebe.

Da je još uvijek živa, sada bi možda bila američki veleposlanik u nekoj od
zemalja s turskoga govornoga područja. Možda bi, također, "svjetlosnu terapiju", čiji
je uspjeh sama dokazala, primjenjivala na službenicima Bijele kuće, koji rade bez
dnevne svjetlosti. Možda bi, sa saznanjima do kojih pretpostavljamo da je došla za

vrijeme službe u američkoj vojsci, trčala za novim projektima.

Međutim, sasvim je sigurno, da je još uvijek živa, opet bi jurila brzinom vjetra.
Sada, Aylin spokojno spava. Molim Boga da ne štedi Svoju milost i spokoj za
kojim je čeznula tijekom ovozemaljskoga života. Neka počiva u miru.

Ayşe Kulin srpanj, 1997.

ZDRAVO, SMRTI

(24. siječnja 1995.; utorak, 10:30, New York)

Kiša što je lijevala kao iz kabla u gradu visokih nebodera, koji se naslanjaju na
tamnoljubičasti horizont, svoje je mjesto ustupila studeni od koje je zastajao dah.
Tankim slojem leda bili su prekriveni prozori Cambell Funeral Homea, na broju
1076, na mjestu gdje se Avenija Madison križa sa 81. ulicom. Nasuprot ledenoj
studeni vanjskoga zraka, unutar salona gdje se održavala komemoracija bilo je
prevruće. Na odru je stajao otvoreni kovčeg od mahagonija. Prisutni, koji su
formirali dugi red, prolazili su pokraj kovčega odajući posljednji pozdrav američkom
časniku, pukovniku, i udaljavajući se od kovčega, ozbiljni i tužni, moleći se ili
opraštajući se u sebi, zauzimali mjesta na sjedištima salona. Svi su nečujno plakali,
ne želeći narušiti ustaljeni red vojnog ceremonijala. Čak su se i Turci, mlađi i stariji,
koji teško obuzdavaju emocije, trudili da ne naruše impozantnost ove tužne
ceremonije. Suze su ih gušile, vlažile oči, navirale kao bujica i opet nečujno
nestajale. Koncentrirani na svoju bol, sjedili su rame uz rame, nepomični poput
svijeće, nijemo, bez jecanja.

Osoba koja je ležala u kovčegu na odru prepunom raznobojnoga cvijeća više je
podsjećala na holivudsku zvijezdu koja je tu legla zbog snimanja nekog filmskog
kadra nego na vojnika. Ovaj američki časnik bila je zapravo žena, Turkinja. U
krajnje pažljivo iščešljanoj kosi crveni pramenovi. Oblik njenog lica, nos i usne
besprijekorni. Podrugljiva vijuga odmah pored usana... kao da je govorila: "Eto, opet
sam učinila nešto što uopće niste očekivali." Dugih, tankih prstiju isprepletenih ispod
samih grudi, u svečanoj uniformi, tanka, graciozna i nježna poput stabljike ruže, bez
ikakvog traga smrti na licu ležala je na ružičastom satenu. Ženi koja je ležala u
kovčegu okružena raznobojnim cvijećem smrt je toliko bila tuđa, toliko joj nije
pristajala, toliko je bila daleka i strana njenom spokojnom, šaljivom i lijepome licu
da se činilo kako to nije pogrebna ceremonija, nego svadba. Kao da će uskoro doći
neki konjanik i spustiti poljubac na njene usne, a ona će se, lagano otvarajući oči
koje su uvijek bile pomalo orošene, osmjehnuti svom spasitelju. I kao da će
ispočetka početi svoju nevjerojatnu životnu priču. Baš kao princeza iz bajke.

I kao vjetar zapuhati.

Kao ludi vjetar što se otrgnuo od zemlje "koja se, poput glave kobile, protezala
prema Sredozemnom moru" i, nakon vitlanja po staroj srednjoj Europi, udario o
obale Atlantika. Kao uragan, toliko jak, da se nije mogla zadržati samo u jednoj
državi, vjerovati samo u jedno načelo; kao uragan koji toliko brzo puše da svoj život
nije mogla provesti samo s jednim suprugom i jednim zanimanjem. A istovremeno i
kao lagani povjetarac. Blagi, suosjećajni, legendarni Lokman-hećim, doktor
ogromnoga srca koji dijeli zdravlje, brižljivo previja, sluša, odmara.

Jedan bljesak. Nezaustavljiva, živa, koja izmiče iz ruku. Putnik koji ne zna za
umor.

Aylin!

Aylin Devrimel; Turkinja u uniformi američke časnice, koja potječe iz poznate
obitelji s osmanlijskom tradicijom.

Veći dio pogrebnoga salona ispunjavali su Turci. S njom su se došli oprostiti

njeni prijatelji iz djetinjstva kojih se nikada nije odrekla, s kojima je otpočela život i
dijelila školske klupe, rodbina, turski veleposlanici u službi u New Yorku i, bez
obzira na njihovo državljanstvo, Turci s kojima je ostala čvrsto povezana.

Aylin Devrimel Nadowska bila je jedna od deset najpoznatijih psihijatara u New
Yorku. Da izraze posljednju zahvalnost došle su i desetine onih koji su zahvaljujući
njoj vratili svoje duhovno zdravlje, vratili se obitelji i životu.

Aylin Devrimel Nadowska Cates; izuzetna časnica američke vojske, nagrađena
ordenom za zasluge, u dvije godine dospjela do čina pukovnika. Časnici različitih
činova došli su da joj odaju posljednju počast.

Njena djeca... Da je posljednji put zagrle i poljube, došli su njena draga Dilara, s
kojom je dijelila nevolje i jade, i Mišelovi sinovi Tim i Greg, koji su je, iako ni
jednog od njih nije ona rodila, smatrali bližom i od svoje obitelji; othranila ih je,
odgojila i na njih snažno utjecala.

Njeni muževi, stare i nove ljubavi, platonske ljubavi, obožavatelji, prijatelji,
kolege, pacijenti... Ljudi koji su svjesni da više nikada u svom životu neće moči čuti
tako zanosnu, raznovrsnu i višeglasnu glazbu, zbunjeni i tužni zbog njenog
iznenadnog odlaska...

Ovo su samo neke sličice o Aylin, o ispraćaju na posljednje putovanje.

Bilo ih je još.

Prije mnogo, mnogo godina, u dvadesetima, nepromišljeno se samovoljno
zatvorila u zlatni kavez jednog arapskog princa iz kojega je, nakon kratkog vremena,
odlepršala.

Bila je hipi djevojka, koja se, dok se u izlizanom džinsu motala oko hipi
momaka, pjevala slobodarske pjesme i uzvikivala: "Vodimo ljubav, a ne rat!", vezala
za jednog fizičara pred doktoratom i koja je promijenila svoj svijet.

Bila je odlučna i ambiciozna studentica, koja je, odlučujući se za najteži i najduži
studij, u dvadeset šestoj godini počela studirati medicinu.

Uspješno je doktorirala u New Yorku, u onom divljem i raskošnom centru
svijeta, gdje se realiziraju nevjerojatni snovi, gdje je konkurencija nemilosrdna.

Bila je mlada žena, ludo zaljubljena u afganistanskoga pjesnika, vršnjaka njenoga
oca.

Bila je supruga Mišela Nadowskog, psihologa koji je iz Turske emigrirao u New
York.

Aylin, koja nije mogla stati u gradove, kontinente, živote... Veliki uspjesi, velike
samoće, velike ljubavi i velike boli...

Razvodi... traganja... nove ljubavi...

I Joseph Cates...

I vojska...

Posljednja stanica, posljednji muž, posljednja bol... Kraj!

Nakon što je okončan mimohod i svi sjeli na svoja mjesta u pogrebnom salonu,
iznad Aylininog lijepog lica zatvorili su poklopac kovčega od mahagonija.

Na klaviru, u desnom kutu salona, jedna mlada žena svirala je Verdijev Requiem.

Ljudi su se opraštali od Aylin.

Riječ je uzeo prvo Inal Batu, stalni turski predstavnik u Ujedinjenim narodima,
potom Ahmet Ertegun.

Naslonjen na svoj štap sa srebrnom drškom, Ahmet Ertegun oproštaj je započeo
Byronovim stihovima:

"She walks in beauty, like the night Of cloudless climes and starry skies And all that's best
of dark and bright Meet in her aspect and her eyes. "

"Ide s ljepotama ta žena, kao da je noć vedre klime i nebesa puna zvijezda Sve najbolje Sto
postoji u tami i na svjetlu preplitalo se u tom licu i očima."

Ovu pjesmu Byron je posvetio Lady Wilmot koju je vidio na jednom balu. Ali, to
je bila i pjesma o Aylin jer su se tijekom cijeloga života u njenim očima odražavale
sve ljepote ovoga svijeta.

A nakon Erteguna, govorio je Talat Halman.

"In this ocean there is no death
No despair, no sadness, no anxiety

This ocean is boundless love
This is the ocean of beauty, of generosity."
"Ne postoji u ovom oceanu ono što se zove smrt
Ne postoji ni beznađe, ni melankolija, ni zebnja
Ovaj ocean ispunjen je beskrajnom ljubavlju

Ovo je ocean dobrote, velikodušnosti."

Talat Halman je pročitao ove Mevlanine stihove koje je sam prepjevao na
engleski, a potom kazao da će ova žena, satkana od ljepote, velikodušnosti i ljubavi,
uvijek postojati kao jedna od kapi u Mevlaninom besmrtnom moru.

Govorio je o onim Aylininim neobičnim, zelenožutim očima mačjeg pogleda
pred kojima nitko nije ostajao ravnodušan. U jednom njenom oku žar i radost, ali u
drugom sjeta tanka kao sjena, "una furtiva lacrima", odnosno odbjegla suza.

Dok je Talat Halman govorio o odbjegloj suzi, o ,,una furtiva lacrima", s klavira
se začula melodija poznate arije "Una Furtiva Lacrima" iz opere "L'Elisir D'Amore".
Arija iz opere koju je Aylin slušala posljednje noći, posljednjih sati svog života.

Iako uopće ništa unaprijed nije bilo planirano, nekom čudnom slučajnošću, na
jedan nevjerojatan način sve je bivalo uravnoteženo, sve je, fantastičnim
ustrojstvom, bivalo u najboljem redu. Kao da je neka tajna ruka spojila glazbu,
poeziju, Byrona, Mevlanu, Aylin, Donizettija i posljednju noć.

(24. siječnja 1995.; utorak, 12:50)

Ako u New Yorku u L. I. Expresswayu izađete na Izlaz 68 i, nakon što se, držeći
se desne strane, malo zaputite sjeverom William Floyd Parkwaya, skrenete u Route
25 East malo kasnije vidjet ćete znak "Calverton National Cemetery". Odnosno,
časničko groblje američke vojske...

Mali nadgrobni spomenici nižu se u pravilnim razmacima na smaragdnozelenoj
travi do granica vidljivosti, a na spomenicima križevi, polumjeseci, židovske
zvijezde, različita znamenja koja pripadaju dalekoistočnim religijama. I osjećaj
spokojstva koji neočekivano obuzme čovjeka. Tamo jedni do drugih, bez ikakve
razlike, kao bića koja su prošla kroz ovaj svijet, počivaju ateisti i oni koji pripadaju
različitim religijama, muškarci i žene svih činova. Zajedničko im je samo to da su
bili na dužnosti u američkoj vojsci. Na kraju su se vratili tamo odakle su i došli, u
tajnu prirode. U naručju zemlje oni su sada ravnopravni.

Točno deset minuta do jedan pogrebna povorka ušla je u groblje. Vojni orkestar,
pa u dva reda, s dvije strane kovčega, svečanim korakom vojnici, a zatim rodbina,
prijatelji, poznanici.

Na ulazu u groblje jedan službenik zaustavi Nesrin i upita koji simbol žele staviti
na nadgrobni spomenik. U brošuri u njegovim rukama nalazilo se gotovo pedeset
simbola. Simbole svih religija svijeta, sekti, redova Nesrin je začuđeno pogledala.

,,Moja sestra je bila iznad svih religija. Ne želim je ograničiti bilo kojom
religijom, ne stavljajmo nikakav simbol", reče.

"Morate izabrati neki. Sigurno postoji neki bog, filozofija ili ideologija, nešto u
što je vjerovala. Prelistajte ovu knjigu. Odaberite jer obavezno moramo staviti
simbol. Postoji simbol i za one koji ne vjeruju u Boga, za ateiste."

"Aylin je vjerovala u Boga. Inače, zbog toga što je doista vjerovala u Boga, bila
je iznad religija. Nije bila ateist."

"Nema veze, izaberite, eto, nešto", reče čovjek. Glas mu je počeo bivati
nervozan. Nesrin pozva Dilaru k sebi. Pregledale su simbole u knjizi. Dilara ugleda
amblem koji je podsjećao na krila orla.

"Izaberimo ovaj, mama", reče. "Mojoj teti najviše bi odgovarala krila ptice koja
simboliziraju bezgraničnost i slobodu."

"Ovo smo izabrali", reče Nesrin, obraćajući se čovjeku. Čovjek pogleda pokazani
oblik i prelista stražnje listove knjige.

"Izabrali ste sufijski amblem. Inače, čini mi se da su rekli da je pukovnica
muslimanka", reče.

"Ona je bila nadreligijsko biće", reče Nesrin otresito, "to smo izabrali zato što
krila odgovaraju karakteru moje sestre."

Brzim korakom Dilara i Nesrin dođoše na mjesto održavanja vojne ceremonije i
zauzeše počasno mjesto. Kovčeg na odru bio je prekriven američkom zastavom.
Orkestar poče svirati američku himnu. Časnici su zauzeli stav mirno uz pozdrav
oružju, civili desnu ruku položili na srce, a Turci su okrećući dlanove gore u sebi
učili fatihu. Potom jednoličan i dug zvuk trube. Uobičajena melodija, simbol vojnih
pogreba, odjeknu tužno i buntovno protiv Božje presude.

Dva vojnika u svečanim uniformama za dva kraja prihvatiše američku zastavu s
kovčega i, približavajući se korak po korak prilikom svakoga presavijanja, smotaše
je mehaničkim pokretima te je kao amajliju predadoše Nesrin. Presavijenu zastavu
Nesrin je čvrsto privila na grudi kao da grli svoju sestru.

Ceremonija je završena. Jednim oštrim zaokretom na petama, vojnici su načinili
krug nalijevo i udaljili se svečanim korakom.

Ljudi se počeše razilaziti. Nesrin je nepomično stajala držeći kćer ispod ruke.

"Moramo ići, Nesrin", reče Joe.

"Aylin još nije pokopana."

Jedan časnik im se približi i reče: "Ceremonija je završena, gospođo. Pokop će se
obaviti nakon što vi odete."

"Želim prisustvovati pokopu svoje sestre."

"To je u suprotnosti s ovdašnjim pravilima."

"Mene ne zanimaju vaša pravila. Neka ide tko hode, ali ja sam ovdje do pokopa
moje sestre. Nikuda ne idem."

"To je nemoguće, gospođo." Čovjek se osmjehnu, lagano prihvati Nesrin za ruku
i htjede je usmjeriti prema automobilu.

Joe se trčeći vrati natrag kad je čuo Nesrininu galamu. Vratili su se i oni koji su
krenuli prema kapiji. Uzrujanoj Nesrin bilo je nemoguće išta objasniti, pa Joe uze
pod ruku čovjeka u uniformi i povuče ga ustranu. Kratko su porazgovarali.

"Prvi put u svome životu vidim ovako nešto", gunđao je čovjek vraćajući se.

Umrljani blatom, ljudi dođoše do groba u koji će biti pokopana Aylin. Kiša je
posustajala. Metalna kutija počela se lagano spuštati u raku. Naglim pokretom
Nesrin uzme šaku zemlje i baci je na kovčeg. Bilo je to poput nijeme naredbe. Turci,
Amerikanci, muslimani, Židovi, kršćani, žene, muškarci, starci, mladi, saginjali su se
i uzimali zemlju. Zemlja, ruže, krizanteme, lišće pa zemlja, pa opet cvijeće sipilo je
naizmjenično po Aylin.

Kiša je prestala.

Ruku pod ruku, Nesrin i Dilara došle su do kapije groblja. Ne samo da nije bila
svjesna da hoda, Nesrin čak nije bila svjesna ni da je živa. Posljednju snagu utrošila
je u prepirci oko Aylininog pokopa. Samo su je noge vukle nekamo.

"Pogledaj, mama, pogledaj!" usklikne joj kći. Svoje oči, crvene zdjelice krvi
sasvim presušenih izvora, Nesrin je okrenula u pravcu koji je pokazivala njena kći.
Kroz tamne oblake promigoljila je samo jedna žuta i veoma tanka zraka svjetlosti.
Sunce koje se od četvrtka prvi put pokazalo, poput nekog čarobnog svjetla, udaralo
je o sufijska krila ugravirana na Aylininom kamenu i, parajući hladni zrak poput
oštroga noža, svoju svjetlost reflektiralo prema Nesrin i Dilari.

Nesrin je pogledala, trepćući svojim crvenim upaljenim očima; bila je to meka,
mirna i spokojna svjetlost. Na kraju... bila je to spokojna svjetlost.

AYLIN

Kada je, noseći mnoge odlike horoskopskoga znaka Lav i svojih predaka,
kolovoza 1938. rođena Aylin, bol za djedom, koji se upucao pištoljem, u obitelji je
tek počela jenjavati, ali se priča o njemu još uvijek prepričavala.

Djevojčica će odrasti slušajući o osobinama ovoga veoma oholog i hirovitog,
tvrdoglavog, stasitog djeda; nikada neće saznati jesu li njena strast za oružjem u
kasnijim godinama i njena ekscentrična hrabrost možda imitiranje onoga što je
slušala o Hasan-beju i Mustafa Nail-paši. Tijekom cijeloga života posjedovat će
smjelost koja prelazi granice razuma. Premda je svojom neustrašivošću,
poduzetnošću, hrabrošću, strašću za oružjem i konjima, po naravi više podsjećala na
muškarca nego na djevojku, majka ju je donijela na svijet da bi bila iskreni drug
Nesrin, koja je rasla daleko od svoje obitelji u Istanbulu i koju je žalila što raste
veoma usamljena.

Kada je Aylin rođena, Nesrin je imala sedam godina. Te je godine krenula u
školu. Inače, za Nesrin je 1938. bila godina puna novosti. Te godine su se iz kuće s
dvorištem, koja se nalazila u blizini ankarske željezničke stanice i u kojoj je boravila
od rođenja, preselili u stan u stambenoj zgradi, krenula je u školu i postala sestra.
Majka ju je već mjesecima pripremala za ovaj događaj, ali ona se opet brinula za jad-
nu majku, čiji je napuhani trbuh izgledao kao da će puknuti.

Jednog dana Nesrin su poslali u goste kod Halila Čiraja, obiteljskog prijatelja,
koji je bio i majčin liječnik. Tu noć je s Ajšom, mlađom kćerkom Čirajevih, do jutra
razgovarala o porodu. Nesrin se veoma brinula za svoju majku. Znanjem, koje je
stekla zahvaljujući tome što je liječnikova kći, Ajše je nastojala utješiti svoju
prijateljicu. Međutim, nije uspjela smiriti Nesrin, koja je cijelu noć tražila da joj
ispunjavaju svakojake želje i prohtjeve. Htjela je spavati na klaviru,

nikako da legne u krevet, stalno tražeći da ide kući. Da bi je zabavile, djevojke su
je sutradan poslijepodne odvele da gleda film o kraljici Mariji Antoaneti. Iznenada u
kinu Nesrin obuze neki nemir. Zašto je tako dugo bila udaljena iz kuće, da se možda
majci nije nešto dogodilo? Možda joj je trbuh pukao? Ili je možda umrla? Uplakano
dijete su izveli iz kina i doveli kući.

Njena majka, u dekoltiranoj i elegantnoj spavaćici, dotjerana, ležala je u krevetu.
Pokraj nje bila je beba, manja čak i od Nesrininih lutaka. Ručice, koje su provirivale
iz povoja, podigla je u zrak, oči su joj bile poput tankih linija, uopće nije imala kose,
a lice joj je bilo sasvim smežurano.

Okrenu se kćeri: "Vidi, Nesrin, ovu malu djevojčicu rodila sam za tebe", reče,
"ona je sad tvoja." Nesrin je jako dobro upamtila ovu rečenicu. Tijekom cijeloga
života vjerovat će da je ona Aylinin pokrovitelj, zaštitnik, da je posjeduje, i u tolikoj
mjeri će se miješati u njen život da će to, u većini slučajeva, prelaziti granice
pravednosti. Navaljivala je, ljutila se, a ponekad postupala i nepravedno kako bi
postigla ono što želi. Ali, štogod da je Nesrin činila, Aylin će je cijelog svog života
iskreno voljeti, slijepo, bez ikakve ljutnje i bez ikakvoga prebacivanja.

Nekoliko mjeseci prije Aylininog rođenja, obitelj Devrimel se preselila u stan u
modernoj stambenoj zgradi, što je Džemal-bej obećao još u zaručničkim danima. Bez
sumnje, zgrada Sojsal bila je najmodernija i najpopularnija stambena zgrada u
Ankari, koja se tek razvijala. Bila je to ogromna, moderna zgrada, u elitnom kvartu,
na Kizilaju, gledala na sahat-kulu na centralnom trgu i imala četiri zasebna ulaza. U
njoj su stanovali mladi činovnici. Svi stanari su istovremeno bili i prijatelji.

Prijateljstvo među odraslima prenosilo se i na njihovu djecu. U zgradi je živjelo
oko dvadesetero djece koja su se zajedno igrala. Djeca iz Sojsala bila su kao djeca iz
Ulice Pal. Njihovo prijateljstvo trajalo je godinama. Ali, daleko prelazeći granice
susjedstva, prijateljstvo između Aylin i Betin, koja je stanovala na istom katu, u
stanu pokraj, vremenom će dostići bliskost koja nadmašuje čak i odnos među
sestrama.

Prijateljstvo s Aylin podrazumijevalo je i određena pravila, poput apsolutne
poslušnosti Nesrin, što je Betin izvršavala bez pogovora.

Nesrin je imala dvanaest, trinaest godina kada je jedan dan ugledala

dva mala tijela kako na koljenima ulaze u njenu sobu. Začuđena, upitala je: "Što
radite tako na podu?" Ne odvajajući glave od zemlje, Aylin i Betin odgovorile su u
jedan glas: "Mi smo tvoja janjad, Nesrin!" Bile su janjad, koju je Nesrin tjerala kako
je željela. Betin će se uspjeti riješiti pastiričinog autoriteta tek godinama kasnije,
kada je pošla u srednju školu i otišla u Istanbul. Aylin će, međutim, tijekom cijelog
svoga života ostati kao janje svoje starije sestre.

Šest godina Nesrin i Aylin su dijelile istu sobu. Dok je Nesrin bila u školi, soba je
pripadala Aylin. Tada bi ona u sobi debeljuškastu Betin, koja joj je bila poput sjene,
salijetala kako je htjela, a njena nadmoć prestajala bi u trenutku sestrinoga povratka
iz škole. Tada bi prešla u susjedni stan, kod Betininih. Betin je bila dvije godine mla-
đa od Aylin. Kako god je Aylin bila Nesrinin vojnik, Betin je isto tako bila Aylinin
rob. Neznatna starosna razlika činila je da je Aylin bila Betinin gospodar. Ali,
neosporni gospodar bila je Nesrin. Njihovo oduševljenje njome bilo je na nivou
obožavanja. Najljepša djevojka na svijetu bila je ona, najpametnija je bila ona, ona je
sve znala. U njihovim očima Nesrin je bila boginja za koju bi mogle umrijeti da im
kaže: "Umrite!".

One godine kada je Aylin krenula u prvi razred, Nesrin je završavala
četverorazrednu školu Fondacije turskog obrazovanja, koja će kasnije promijeniti
ime u Ankarski koledž. Školovanje do polaska u srednju školu trebala je nastaviti u
istoj školi. Međutim, kako su Semru, kćer tetke Nedžle, dali u školu Notre Dame de
Sion u Istanbulu, Nesrin je preživljavala krize ljubomore, plakala je na sav glas,
cičala. I ona, po svaku cijenu, mora ići u Semrinu školu. Ali, upisi su završeni i nije
se moglo ništa učiniti. Lejla-hanuma je kucala na sva vrata; obratila se svojim
poznanicima u Francuskom veleposlanstvu i na kraju uspjela upisati Nesrin u Notre
Dame de Sion. Nesrin će se prvi put odvojiti od majke, oca i Aylin i, u Istanbulu,
daleko od svoje obitelji, proživjeti teško razdoblje u internatu sa strogom
disciplinom.

S obzirom na to da pokraj sebe više nije imala stariju sestru, Aylin se još više
zbližila s Betin. Od Nesrininog odlaska u Istanbul, pa dok su žive, Aylin i Betin će
biti nerazdvojne prijateljice, prisnije i od sestara.

U zgradi Sojsal bilo je još djece. Muhittinu i Sitari Kulin, koji su doselili u stan
odmah iznad paviljona Surejja, rodila se Ajše.

Zbog toga što ova zgrada s mnogo djece nije imala svoje dvorište, nakon
nekoliko godina, kada su malo odrasla, djeca su počela odlaziti na slobodno
zemljište ispred zgrade pa je prostor ispred zgrade Sojsal i u ljetnim danima
podsjećao na školsko dvorište.

Tih dana Nesrin nije razmišljala o uspomenama iz djetinjstva. Živjela je u
Istanbulu, bila je odrasla djevojka koja se školovala u Dame de Sionu i izrastala je u
nevjerojatno lijepu mladu ženu. Kada bi, prilikom boravka u Ankari tijekom

praznika, izlazila iz kude stanovnici zgrade bi nagrnuli na prozore i divili se njezinoj
ljepoti. Uz ljepotu, posjedovala je, također, i bistar um. Pokazivala je zanimanje za
područja koja inače ne privlače pažnju mladih u tim godinama; čitala je knjige o
metafizici.

Lejla-hanuma se počela plašiti ovog kćerinog zanimanja. Strahovala je da bi se
njena kći mogla odlučiti na studiranje, a prava djevojka bi se, nakon srednje škole,
trebala udati i imati svoju obitelj. Željezo se kuje dok je vruće. Studiranje je značilo
trošenje prilika koje u mladosti kucaju na vrata. Zato uopće nije bila zadovoljna in-
teresima koje je pokazivala njena kći.

Aylin je završila petogodišnju osnovnu školu istog ljeta kada je Nesrin završila
srednju školu i vratila se u Ankaru. Putevi dviju sestara ujedinit će se tek kada prođe
dugi niz godina.

***

Dok se Aylin ludo zabavljala i školovala u najboljim uvjetima koje su tih godina
mogla imati djeca u Turskoj, Nesrin se počela susretati s teškoćama koje prate život
veoma lijepe mlade djevojke u Ankari. Lejla-hanumu obuzela je prava panika što se
njena starija kći odjednom preobrazila u pretjerano lijepu mladu ženu. Strahovala je
da ne ostane u rukama onoga tko je ugrabi, da premlada ne sklopi pogrešan brak.
Nesrin je, također, bila svjesna svoje ljepote i tu svoju prednost je do kraja
iskorištavala. Kao da je među toliko mladih djevojaka u obitelji Bajindirli ljepota
bila samo njen monopol. Rejja, kći njenog daidže Esada, i Semra, kći njene tetke,
kao i ostale rodice bile su dobre djevojke. O njima se govorilo da su kulturne, lijepo
odgojene, umješne i pametne. Što se tiče Aylin, ona je još uvijek podsjećala na

pritku. Kao da je Nesrin sve atribute ljepote pokupila za sebe, kao da ostalima
nije ništa ostavila.

Unatoč pažnji i svim mjerama predostrožnosti Lejla-hanume, one godine kada je
završila školu i vratila se u Ankaru, Nesrin se upoznala s Azizom Tanseverom. Čim
ju je ugledao, Aziz se zaljubio. U Turskoj tih godina flert nije bio uobičajen niti
jednostavan kao danas. Kada nije uspjela spriječiti zabavljanje mladih, Lejla-hanuma
zatražila je da se zaruče, čemu se Azizov otac žestoko usprotivio. Njegov je sin još
uvijek student, studirao je arheologiju, što on nikako nije odobravao. Na Azizovu
odlučnost u vezi s Nesrin, odgovorio je da će dati svoj pristanak uz uvjet da njegov
jedini sin, koji će jednoga dana naslijediti njegov posao, ode u Škotsku i izuči
ribarstvo. Odbijanje zaruka veoma je rastužilo obitelj Devrimel. Prema svojoj kćeri
Džemal-bej je nastojao biti tolerantan, ali je Lejla-hanuma bila kategorična.

"Uvjeri Aziza da se zaručite. Inače ću ti zabraniti da se viđaš s njim."

"To je nepravda, mama. Mi se volimo."

"Brak i sklapaju oni koji se vole."

"I mi ćemo se uzeti čim završi studij."

"U tom slučaju se zaručite i tako čekajte."

"Njegov otac to ne dopušta."

"To znači da njegov otac nema kćer. Ako budeš flertovala i ne udaš se, tvoje ime
će ocrniti kao 'djevojku koju je Aziz vucarao i ostavio'. Sa svom svojom ljepotom
ostat ćeš kod kuće. Ne mogu dopustiti da uništiš svoj život, Nesrin."

Usprkos protivljenju obitelji, Nesrin se nastavila viđati s Azizom. Aziza su
poslali u Škotsku. Upropaštavale su ga ribarske barke koje su se njihale na hladnim i
nimalo ugodnim sjevernim morima. Uporno moljakajući, oca je uvjerio da odustane i
da više ne plaća usavršavanje u ovom poslu. Zauzvrat je otac zatražio da studira
ekonomiju u Engleskoj. Tako je na Londonskom sveučilištu Aziz započeo studij
ekonomije. U međuvremenu, godine za vojsku su došle i prošle. Zbog toga što je bio
na školovanju, mogao je odgoditi vojsku, međutim otac je tražio da se vojska što
prije okonča. Tada je mladima rečeno da sačekaju još godinu i pol, dok se i vojska ne
završi. Školovanje će se nastaviti nakon vojske. Nesrin je mislila da će se modi viđati
s Azizom dok služi vojni rok, ali majka ju je slijedila kao sjena. Razdoblje dulje od
godinu dana u kudi Devrimelovih proteklo je u krizama. Jedan otac, koji nije
dopustio čak ni zaruke, i jedna majka, koja nije dopuštala čak ni viđanje. Aziz se
bojao da bi Nesrin, ovu izuzetnu ljepotu, mogao izgubiti ako je bude dugo zavlačio.

Sedamnaestoga rujna, dan nakon što je Nesrin napunila osamnaest godina, mladi
su ostvarili ono što su tako dugo planirali. Otišli su u matični ured na Sarijeru i
vjenčali se, bez znanja svojih roditelja. Svjedoci su im bili Azizov prijatelj pijanist
Pertev Apajdin i Nesrinina prijateljica Šukran. Pod izgovorom da ide na kupanje,
Nesrin je uzela kupači kostim i izašla iz kude. Nakon vjenčanja, s kostimom u
rukama, vratila se kudi kao da se ništa nije dogodilo.

"Gdje si se danas kupala?" upita je mama.

"Na tarabijskoj plaži."

"Kao da ispred kude nemaš more", doda Lejla-hanuma.

"Radi promjene, mama."

"Kakva je plaža, je li bila gužva?"

"Nije, uopće. Bilo je veoma romantično", uzvrati Nesrin. Sjedile su okrenute
jedna prema drugoj na foteljama kraj prozora zatvorenoga balkona, koji se protezao
iznad mora. Lejla-hanuma zapali cigaretu. Nesrin se, također, protegne do kutije i
uze jednu cigaretu, stavi je u usta i pripali.

"Da bi preda mnom mogla pušiti, moraš, mlada damo, pričekati dok ne postaneš
gospođa Tansever", reče mama.

"Ne razumijem."

"Razumiješ, Nesrin. Mlade djevojke ne puše. Rekla sam, tek nakon što postaneš
gospoda Tansever."

"U redu, u tom slučaju mogu nastaviti sa svojom cigaretom", uzvrati Nesrin. Red
da se zbuni bio je na Lejla-hanumi.

"Što to treba značiti?"

"Od tri sata ja sam gospođa Tansever, mama."

Lejla-hanuma nije znala bi li se ljutila ili radovala zbog onog što je čula. Zet na
silu bio je jedini sin silno bogatoga čovjeka. Štoviše, studirao je na dobrom fakultetu
i imao svijetlu budućnost. Nije imala ništa protiv Aziza, protivila se kderinom
viđanju s mladićem s kojim nije bila zaručena ili s kojim, u najmanju ruku, nije
sklopljen dogovor za ženidbu. Sada je Nesrin pred nju došla udana. Malo se

umirila, ali kako će sve to objasniti Džemal-beju? Ma koliko bio tolerantan,
sasvim je sigurno da neće pljeskati braku koji je u suprotnosti s tradicijom i koji je
sklopljen bez odobrenja roditelja. Međutim, Džemal-bej se pokazao popustljiviji no
što su očekivali. Kada su od oca dobili dozvolu, Nesrin i Aziz su odmah tu večer u

spavaćim kolima otputovali za Ankaru i smjestili se u stan u zgradi Sojsal, koji je
čitavo ljeto stajao prazan. I tijekom Azizove vojne službe također su stanovali sami u
ovom namještenom stanu. Da bi djeca uživala u miru, Devrimelovi su ostali u
Istanbulu. Inače, Džemal-bej je otišao u mirovinu, stoga i nisu imali nikakvih razloga
da se vrate u Ankaru.

Nakon završetka vojnog roka Aziz se vratio u London da bi dovršio započeti
studij. Nesrin je ponovo čekala. Na kraju, slomljen je i inat Azizovog oca. Kada je
dao dovoljno novaca za džeparac, Nesrin je, također, otputovala za London i
konačno bila uz svoga muža.

Lejla-hanuma je i s udaljenosti uspijevala organizirati život svoje kćeri. Uredila
je kuću u kojoj je stanovao turski veleposlanik za vrijeme svoje službe u Londonu.
Nesrin i Aziz su se tako smjestili u namještenu kuću na Eaton Placeu, gdje žive
engleski plemići. U Londonu Nesrin nije uzalud trošila vrijeme. Dok je njen muž
studirao ekonomiju, ona je prvu godinu provela učeći engleski jezik, a sljedeće
godine upisala se u Batlett školu arhitekture.

MLADENAČKE GODINE

Dok je kao udana mlada žena Nesrin uživala u Londonu, Aylin je bila veoma
nestašna učenica u ženskom Američkom koledžu, koja se nije previše zamarala
učenjem, ali koja je razrede uvijek završavala s najvišim ocjenama.

U njenom razredu bilo je još malih vragolanki, koje su poput nje bile stvorene da
izbace nastavnika iz ravnoteže. Bile su kao jedan tim. U odnosu na one koje su
stanovale kod svojih kuća, one iz internata osjećale su veće zadovoljstvo u
pohađanju koledža. Osim obrazovanja na engleskom i što nije bilo dopušteno
bubanje, ženski Američki koledž nije se razlikovao od ostalih škola. Ali, u pola
četiri, kada završi nastava, za one u internatu, na brdima Arnavutkoja počinje život
prepun uživanja. Prije svega, kada je lijepo vrijeme, ide se na Plato. Mjesto zvano
Plato je poput male visoravni od četiri-pet dunuma koja, iz ptičje perspektive,
gospodari panoramom Bospora. U proljeće, kada procvjetaju i lipa i voće, kada
hrastovi olistaju, to biva pravi raj. Djevojke su na Plato izlazile u šetnju, lijegale po
travi, ćeretale ili se, u sjeni drveća, pripremale za nastavu.

Djevojke su još, po jedan sat prije i poslije večere, učile u velikim dvoranama
namijenjenim za učenje i pripremanje za nastavu, u kojima su se nalazili ogromni
stolovi za osam osoba. Na kraju prostorije nalazila se katedra, za kojom je da bi
osigurao tišinu sjedio nastavnik, Ovi nastavnici su, obično, bili najmlađi ili oni koji
su posljednji došli u školu. Nadgledanje djevojaka u dvoranama za učenje među
nastavnicima se tretiralo kao dežuranje.

Aylin je bila učenica koja nije mnogo učila ni u sjenci drveća, a niti u vrijeme
korepeticije. Nakon što bi nabrzinu završila zadaću, ostatak vremena je, s ostalim
vragolankama iz razreda, trošila na zabavu i živciranje dežurnih nastavnika. One
godine kada je krenula u osmi razred, bila je, naprimjcr, kolovođa nestašluka na
prvoj korepeticiji.

Bio je prvi dan školske godine. te je večeri u dvorani za učenje bilo oko pedeset
učenica, a dežurala je jedna mlada učiteljica Amerikanka, koja je te godine tek
počela radili u školi i koja će prvi put sjesti za katedru u dvorani.

Točno u devet sati gđica Dean se pojavila na vratima učionice, došla do katedre i
sjela. Kao po zapovijedi, sve djevojke su ustale.

"Sjedite, djevojke", rekla je gđica Dean. Djevojke nisu sjele. Ostale su na nogama
i počele pjevati tursku himnu. Gđica Dean se također pridigla. Da ne bi pogriješila u
izražavanju poštovanja, desnu ruku položila je na srce, kao što je to običaj kod
Amerikanaca kada se svira njihova himna. Nakon što je završeno s himnom, gđica
Dean je sjela. Djevojke su ovaj put počele pjevati školsku himnu, Alma Mater. Gđica
Dean je ponovo ustala. Školsku himnu slijedila je pjesma Vrh planine obuzeo dim, a
nju Himna desete godine. Sva zbunjena, gđica Dean je čas sjedala, čas ustajala. Nakon
toga dolazi Yankee Doodle i Humpty Dumpty. Gđica Dean je shvatila komičnost
situacije. "Ušutite i sjedite", vikala je na sav glas, ali nije uspjela stati nakraj
djevojkama koje su, isto tako, na sav glas pjevale. Kada je na repertoaru djevojačkog
koncerta red došao na Saints Go Marching In, romantične i rokenrol pjesme, gđica
Dean je zalupila vratima i otišla.

Kada je došla pomoćnica direktora, sve su otvorile knjige i učile. "Kakav je to
skandal, tko će odgovarati za to?" povikala je. Djevojke su sjedile nijeme kao kipovi.
"Zar vam nisam rekla da ćemo biti kažnjene", povikale su neke od djevojaka koje su
nastojale napraviti razdor i primorati kolovođe da se same odaju. Ali, nitko nije
ustajao. "Tko je ovo organizirao?" upitala je gđica Ashover. "Ako mi ne odgovorite,
u subotu ujutro ćete sve točno do dvanaest sati sjediti u ovoj učionici. I to bez
pjevanja."

Između njih pedeset ustala je visoka, izuzetno mršava i pirgava djevojka. "Htjele
smo gđici Dean prirediti svečani doček. Mislile smo da će joj se to svidjeti", reče.

"Sve to izlazi iz tvoje glave, Devrimel."

"Mi smo je samo htjele obradovati."

Gđica Ashover izađe iz učionice. Ništa se drugo nije moglo učiniti nakon
ovakvog objašnjenja. Politika škole bila je da se nagrade oni koji govore istinu.
Naravno, nije mogla kazniti jedinu učenicu koja je pokazala hrabrost da iznese
istinu.

Večere su na koledžu bile zasebna ceremonija. Za razliku od ručka koji se jeo
nabrzinu, od djevojaka se tražilo da na večeru dođu dotjerane, uz prethodno
promijenjenu školsku uniformu. Stolovi su bili prekriveni bijelim stolnjacima, a
večeru su posluživali konobari. Jela su bivala mnogo ukusnija od bilo kojeg jela kod
kuće. Petkom navečer, nakon što bi otišle one koje vikend provode kod kuće, "stal-
nim internatkinjama", odnosno djevojkama koje su i vikend provodile u školi,
pripreman je specijalni jelovnik. Zbog toga što je njena obitelj živjela u Ankari,
Aylin je ulazila u ovu grupu. Oduševljavala se mesom isječenim na kriške s umakom
i nedjeljnim doručcima, koji su, ovisno o sezoni, bili od jaja sa sudžukom ili od
jagoda s kremom. Maštala je o tome da, ako nekada, kao njena sestra, uspije naći
bogatoga muža, školskog kuhara uposli u svojoj kući. Međutim, ona nije imala
izgleda da ugrabi bogatoga muža, zato što, nažalost, nije bila lijepa kao Nesrin.

U osmom razredu Aylin se u školi našla u krizi identiteta. Do tada je postojala
jedna Aylin, visoka, mršava, pirgava, s kosom svezanom u konjski rep, s naočalama i
nestašna: Aylin Devrimel. Odjednom u istom razredu niče još jedna Aylin, visoka,
mršava, pirgava, s kosom svezanom u konjski rep, s naočalama i nestašna. Prezime
ove druge Aylin bilo je Kočibej. Kada su dvije Aylin stajale jedna pored druge,
uopće nisu sličile jedna na drugu, međutim kada bi ih opisivali, bilo je strašnih
pomutnji.

Kada se onome koji upita koja Aylin kaže neki od njihovih atributa sve se
kompliciralo.

"Ti si moja indigo kopija", rekla je Aylin Kočibej.

"Ne, ti si moja indigo kopija. Ja sam prije tebe bila ovdje", odgovorila je Aylin
Devrimel.

"Ali ja sam tamnokestenjasta. Ti si svjetlokestenjasta. Tvoja kosa, oči i ten
svjetliji su od mojih."

"Eeee?"

"Indigo kopije su bijede od originala. Ti si moja treća ih četvrta kopija." Aylin
prvi put nije našla riječ kojom bi začepila usta sugovorniku.

,,A ti si brbljivica", uspije reći. I, doista, Kočibejeva je zbunjujućom brzinom, a
da ne bude dosadna, mogla veoma dugo pričati. Devrimelova je, pored nje, ostajala
bez riječi. Štoviše, Aylin Devrimel je imala čudan način govora, kao da je
nestrpljivo izvlačila riječi iz grla. Nakon toga, njihova imena ostat će "Indigo
Kopija" i "Brbljivica".

Dvije Aylin su se najviše zabavljale na satovima francuskog jezika, koji je
predavala gospoda Takuhi Dik.

"Ne bavardez pas, Aylin", vikala je gospođa Dik. "Usta nisam otvorila, gospođo.
Vous avez casse mon coeur", odmah bi nepromišljeno odgovorila Indigo Kopija.

"Nisam rekla tebi, dušo. Osim toga, uvrijedila si me, ne kaže se tako."

Ovaj put bi se Brbljivica uplitala u riječ.

"Čestitajte Aylin. Elle est engagee."

"Engagee?"

"S jednim iz Robert koledža."

"Želiš reći da se zaručila. Ne kaže se tako na francuskom, kćeri. Naučite
ispravno."

Isto zanovijetanje se, na isti način, ponavljalo i sljedećeg tjedna. Sve dok obje
Aylin, original i njena kopija, nisu istjerane sa sata.

Dok su noću u svojim krevetima ležale jedna pored druge, djevojke su iznosile
svoje maštarije o budućnosti. Neke od njih maštale su o životu u velikoj kući pored
mora, neka o tome da postane poznata spisateljica. Neka je željela mnogo djece, a
neka slavu. "Željela bih da jednom u svojoj kući imam poslugu u bijelim
rukavicama, da mi oni serviraju hranu", rekla je Aylin. Djevojke su je ismijavale.

"Heeeej, čujte, počujte! Aylinino očekivanje je batler u bijelim rukavicama!"
povikala je jedna od njih.

"Zašto, Aylin?" upitala je druga.

"Zato što je", odgovorila je Aylin, "batler u bijelim rukavicama, koji servira, znak
da si i bogata, a i snalažljiva. Pokazuje, dakle, da znaš dobro živjeti."

"A i da si ulovila bogatoga muža, zar ne, dušo?" rekla je djevojka. Aylin je
lagano oborila glavu. Pirgava djevojka, nalik na pritku! Tko će nju uzeti?

"Možda i ja sama zaradim novac, da bih bila bogata", izustila je tiho.

Kako su godine prolazile, dvije Aylin, koje su podsjećale na pritke, počeše
pokazivati neočekivanu promjenu. Svojim visokim stasom i tankim strukom
izdvajale su se između niza djevojaka koje su bile mnogo ljepše od njih, i privlačile
pažnju svojim interesantnim licima i kosom svezanom u konjski rep.

Bajindirli obitelj je preko ljeta na Istinji zakupljivala veliku drvenu vilu, poznatu

kao "ljetnikovac Pakize-hanum", čiji se zatvoreni balkon pružao iznad mora. Cijela
obitelj, i braća i sestre, uzimajući sa sobom i majku Melek-hanumu, su se iz svojih
zimskih kuća selili u vilu na Bosporu. Lejla-hanuma i Esma-hanuma su sa svojom
djecom, također, dolazile iz Ankare. Tako su sva braća i sestre, njihovi muževi i
supruge, djeca, svako od njih sa svojom posebnom poslugom, i s kuharom preko
ljeta, počinjali živjeti u vili, kojoj malo fali da poleti na more. A na to se u ovoj
gunguli svakom od članova obitelji sa svojom djecom počeše pridruživati rođaci,
prijatelji, šogorice. Iz bojazni da bi se, u danima kada se tako mnogobrojnoj rodbini
pridruže još i gosti, vila mogla stropoštati u more, njihova majka, Melekhanuma,
nipošto nije išla na najistureniji dio zatvorenoga balkona.

Nastavnici povijesti i geografije u ženskom Američkom koledžu svake su godine
organizirali jednu ili dvije ekskurzije po Turskoj. Odaziv na ove ekskurzije,
organizirane da bi se učenice upoznale s različitim krajevima domovine, bivao je
velik. Zbog antičkih gradova u okolici, veoma često se išlo u Izmir. Aylin,
uglavnom, nije propuštala ove ekskurzije. Kada se, one godine kada je prešla u
srednju školu, iz Izmira u koji je sa školom otišla na ekskurziju, vratila u autu
jednoga momka, Lejla-hanuma je zanijemila. Njena pirgava kći je, dakle, odrasla,
proljepšala se, pa se čak i zabavlja, uopće nije primijetila njeno stasanje u sjeni
Nesrinine ljepote i neprestanoga trčanja za njom.

"Iskreno, uopće mi nije padalo na pamet da će se Aylin zabavljati. Očigledno je i
ona odrasla i došla u godine da ima momka. Morat ću ubuduće više paziti na našu
metlu", pisala je u pismu koje je poslala Nesrin u London.

Lejla-hanuma bila je veoma pametna žena. Nije zaboravila da je cijenu
prekomjerno oštroga postupanja prema Nesrin platila njenom udajom, o kojoj nije
obavijestila svoju obitelj. Istu stegu nije željela primijeniti na mlađoj kćeri. Inače,
između njezinih kćeri postojala je razlika od gotovo jedne generacije, vrijeme se
promijenilo, a i ljudski stavovi. Uz to, Aylin se školovala u koledžu kojim su
upravljali akademici slobodnih ideja, a ne u francuskoj školi pod upravom časnih
sestara. Zbog svega toga, Aylin je, za razliku od Nesrin, mogla neograničeno,
slobodno očijukati po osobnom nahođenju.

Kada je Aylin krenula u drugi razred, njena najbolja prijateljica iz Ankare, Betin,
došla je u pripremni razred za srednju školu američkoga koledža. Dvije iskrene
prijateljice su se tako ponovo srele. Ni Betin više nije bila ona debeljuškasta
djevojčica koju je Aylin ostavila. Postala je vitka, a i proljepšala se. S njom su bile
još dvije prijateljice: Feride, s kojom je došla iz Ankarskog koledža i Kler, s kojom
se upoznala u koledžu i postala nerazdvojna. Dakle, Aylin je prigrlila i dvije najbolje
Betinine prijateljice. Tako se za Aylin, mimo prijateljica iz razreda, formirala još
jedna grupa prijateljica, s kojima će uspostaviti veoma bliske veze. S vremenom će
se, možda, njeni putevi odvojiti od putova školskih kolegica, ali se tijekom cijeloga
života neće rastajati od trojke Betin-Kler-Feride.

Kada je 1958. godine Aylin završavala koledž, pokraj njene fotografije u
školskom godišnjaku pisalo je sljedeće:

Hobi: tamne naočale, vožnja automobila.

Ono što voli: engleski automobili, povremeno putovanje u Ankaru.

Ono što ne voli: da joj se govori "misteriozna", žute brkove.

Planovi za budućnost: toliko mnogo da ne mogu stati na jednu stranicu.

Životna filozofija: Tik-Vici-Ve.

Iz ovih podataka moguće je zaključiti sljedeće: Aylin je bila pod utjecajem

životnog stila svoje sestre koja je živjela u Londonu. Usprkos raznolikom i
zabavnom životu u Istanbulu, čeznula je i za kućom u Ankari, pečat "misteriozna"
dobila je još u tim godinama, njena veza sa žutobrkim Alevom Guranom prekinuta
je. Način razmišljanja odavao je spremnost da se upusti u višesmjernu i raznoliku
životnu zbrku i odlučnost da potpuno iskoristi sve životne šanse.

DJEVOJKA IZ LUKSUZNE KUĆE

Ljeto 1958. godine Aylin je provela kod daidže Hilmija na Bostandžiju, u
njegovoj novoizgradenoj vili na moru. Hilmi-bej je na Bostandžiju kupio veliku
parcelu, sa starim borovima i voćkama, na kojoj je sagradio vilu identičnu kudi u
Kaliforniji. Na početku vladavine Demokratske partije, započela je privredna
suradnja i trgovina s Amerikom. Koristeći se olakšicama ovog novog razdoblja,
Hilmi Bajindirli je sve kućne potrepštine, od frižidera i zavjesa do pokućstva i kvaka
na vratima i prozorima, dopremio iz Amerike.

To ljeto Aylin je često dovodila svoje prijateljice na zabave u dvorište ove
raskošne vile. Hilmi-bejevu ekscentričnu suprugu, Fejhu, promatrale su zadivljeno.
Fejha-hanuma je bila profinjena, njegovana i veoma lijepa žena. Veći dio godine
provodila je u Americi. Nije rađala, da ne bi pokvarila tijelo. U kuli, sagrađenoj na
posljednjem katu kuće po njenoj zamisli, imala je svoju sobu: zidovi su bili pre-
kriveni ogledalima i crnim platnom, a osvjetljavala ju je svijećama. Slušala je čudnu
glazbu i radila nešto što je nazivala "meditacijom", a što je tih godina svima bilo
neobično. "Opet je otišla leći na istiharu", rekao bi Hilmi-bej, kada bi se, zbog
meditacije, Fejba povlačila u kulu. Osim toga, uzimala je i satove pjevanja. Djevojke
bi se od smijeha valjale po podu slušajući neobične glasove koje je izvlačila iz grla
dok je vježbala pjevanje. U njenom odsustvu, djevojke su pronalazile način, izlazile
na kulu i rovarile po njenoj tajanstvenoj sobi.

Zbog toga što nije imao djece, Hilmi-bej je gotovo usvojio Aylin. Bio je spreman
snositi sve troškove njezinog školovanja, ako Aylin odluči studirati. Ali, Lejla-
hanuma je željela da se njena kćer uda i osnuje obitelj, a ne da se školuje. Aylin je
inače bila u jednom sasvim izuzetnom duševnom stanju. To ljeto bila je djevojka iz
luksuzne kuće na Bostandžiju. Predala se dinamičnim noćnim zabavama, na koje se
išlo u dekoltiranim i zategnutim haljinama, u cipelama visokih i tankih potpetica i s
naušnicama koje su se njihale, vožnji po moru u brzim motornim čamcima; ukratko,
predala se atmosferi dolce vite. Nije se željela ponovo nadi među knjigama kojih se
tek oslobodila.

Ni na kakav fakultet nije pomišljala, krajem ljeta otišla je u London sestri.

Nesrin i Aziz živjeli su u krajnje intelektualnoj atmosferi. Aziz se viđao jedino s
nekolicinom ljudi s fakulteta, slušao samo klasičnu glazbu. Nesrin je pokušavala
Aylin uvjeriti da studira i da se upiše na neki fakultet u Londonu. Međutim, bilo je
veoma teško upisati se na engleske fakultete. Diploma Američkog koledža, stupnja
BA, koja je u Americi pružala mogućnost upisa na drugu godinu nekog prestižnog
fakulteta, u Engleskoj nije vrijedila.

Ne mogavši se upisati na fakultet, istražujući načine da osmisli godinu koju će
provesti u Londonu, u jednom modnom časopisu Aylin je naišla na oglas modne
škole koja je odgajala najpoznatije manekenke u Engleskoj. Sljedećeg dana bila je u
ulici Bond, na vratima Laurie Claytons. Primljena je u školu bez poteškoća. Svojom
visinom, vitkim linijama tijela, crvenom kosom i žućkastim mačjim očima, bila je
kandidat za idealnu manekenku. Kada joj je Lejlahanuma zabranila upis rekavši da
za manekensku školu neće dati niti jednu paru, u pomoć je pritekao daidža Hilmi;
Aylin je uplatila školarinu i krenula u školu.

U tri mjeseca Aylin je doživjela veliku transformaciju. Svoju dugu, ravnu kosu
ošišala je stepenasto, izvukla je žute pramenove, naučila je klatiti se u hodu kao
manekenka i šminkati se, fondotenom vidno ističući jagodične kosti i dajući dubinu
očima. Da je dobila odobrenje od kuće, mogla je biti jedna od najtraženijih mane-

kenki u Londonu. Međutim, Lejla-hanuma je željela da se ona uda, a ne da se bavi
zanimanjem koje, naročito tih godina, apsolutno nije imalo poklonike u Turskoj. Na
Nesrinino uporno navaljivanje, Aziz je kući na piće počeo pozivati turske mladiće
koji su obećavali, a koje je poznavao s fakulteta.

U proljeće 1959. Aylin je otišla kod daidže koji je tada živio u Ženevi. Hilmi
Bajindirli se rastao od svoje supruge Fejhe. Stupio je u romantičnu vezu s veselom,
prijaznom i mladom Rozi, koja je, kao tajnica, dugo godina radila u njegovom uredu
u Istanbulu. Zbog ove veze nitko nije mogao optuživati čovjeka, koji je, unatoč tome
što je godinama bio oženjen, živio usamljen. Njegove sestre su, štoviše, bile sretne
što se napokon riješio ekscentrične supruge. Hilmi-bej je tada bio neoženjen. Tražio
je da se njegova najdraža sestrična nastani kod njega. Aylin je kupio mali sportski
auto i uvjerio je da krene na fakultet. Tako inteligentna djevojka ne bi smjela svoje
sposobnosti trošiti na tako besmislenim mjestima kao što su škole za manekene.
Aylin se nije slagala da je kod Laurie Claytons gubila vrijeme. Tamo je mnogo
naučila. Kasnije će joj biti od koristi uglađenost koju je tamo postigla, i osjetljivi i
bitni detalji šminkanja.

Na Pariško sveučilište Aylin je upisao njen daidža. Do početka akademske 1959.
godine ostala je u Ženevi, kako bi usavršila francuski, a početkom semestra će se
nastaniti u Parizu i otpočeti sa studiranjem. Zato što nije imao svoje djece, Hilmi
Bajindirli je planirao da Aylin studira trgovinu i da kasnije rukovodi njegovim
poslovima. Prethodno je to ponudio Orhanu Kulinu, sinu svoje starije sestre Edžle.
Ali, Orhan je studirao političke znanosti i nije se namjeravao odreći diplomacije,
koja je bila njihova obiteljska karijera. Hilmi Bajindirli je bio poslovan čovjek, bavio
se uvozom, posjedovao nekoliko predstavništava i dobro zarađivao. Obogatio se i
razvio posao, koji je sam pokrenuo. Tražio je medu nećacima nekoga kome bi u bu-
dućnosti mogao ostaviti ovaj posao. Nedžlin sin Orhan je rekao ne, Esmin sin Erdem
je pobjegao u Ameriku. Na kraju je ostala samo Aylin. Pronicljiva Aylin, koju je
Bajindirli volio kao svoje dijete.

Nažalost, Aylin nije mogla ostati u Ženevi do početka nastave na fakultetu, kako
je to planirala s daidžom. Sredinom ljeta na prsima Nesrinine i Aylinine majke
otkrivena je izraslina, koju je trebalo odmah odstraniti. Nesrin je hitno za Istanbul
poletjela iz Pariza, a Aylin iz Zeneve. Lejla-hanumi je dijagnosticiran rak. Džemal-
bej je bio zbunjen i utučen. Djevojke nisu željele povjerovati u ono što su čule.
Temelj njihove obitelji, njihova inteligentna, umješna, jaka i lijepa mama, bez koje
nisu ništa radile, pala je u kandže neizlječive bolesti. Bile su veoma zabrinute zbog
nje, ali su isto tako žalile i oca, koji je potresen strahom da će izgubiti suprugu, bio
kao riba na suhom.

Iako bolesna, svojom uobičajenom okretnošću Lejla-hanuma je nastojala
upravljati i djecom, a i mužem. Operirat će se i ozdraviti. Znala je mnogo onih koji
su imali rak i koji su se spasili. Čak je ni najgora bolest nije mogla odvratiti od
odlučnosti da živi. Imala je još mnogo posla; nije uspjela udati mlađu kćer, a niti je
dobila unuče. Nije imala namjeru nikuda ići. Ovaj otpor bolesti koji je pružala Lejla-
hanuma malo je smirio članove obitelji. Operirana je u jednoj poznatoj klinici u
Istanbulu, a nakon što je petnaest dana provela u bolnici, otpuštena je kući. Otkako je
Džemal-bej umirovljen, Devrimelovi su bili u Istanbulu i stanovali su na Šišliju.
Aylin nije htjela ostaviti majku i vratiti se u Ženevu. Međutim, majka nije pristajala
da svojim problemima poremeti živote svojih kćeri. Na kraju je pronađeno rješenje.
Hilmi Bajindirli uspio je uvjeriti sestru da zbog oporavka izvjesno vrijeme provede u
Švicarskoj. Lejla-hanuma i Aylin doputovale su u Ženevu. Hilmi-bej je, također,
namjeravao da njegovu sestru pregledaju i švicarski liječnici. Nažalost, i švicarski

liječnici su, kao i njihove turske kolege, smatrali da se gotovo ništa ne može učiniti.
Nada u Boga se ne gubi, ali bilo je kasno i jedino što je preostalo bilo je da se učini
sve kako ne bi pretjerano patila.

U ovakvoj negativnoj atmosferi Aylin je otpočela studij na Pariškom sveučilištu.
Nije, kako je planirala, uspjela nešto naročito uznapredovati u svom francuskom.
Bila je u lošem duševnom stanju. Svakog vikenda putovala je u Ženevu, ali i tijekom
tjedna stalno je mislila na majku koja se, poput svijeće, svakodnevno pomalo topila.
Hilmi-bej, koji je vidio da se približava kraj, poslao je Aylin i Lejlahanumu kod
Nesrin, koja se tek doselila u Pariz. Lejla-hanuma je izvjesno vrijeme provela s obje
kćeri, a potom se vratila kući. U početku se činilo kao da je sve u redu. Pariz joj je
veoma godio. Provela je lijep odmor, bolovi su oslabili, a bila je i bolje raspoložena.
Djevojke su počele vjerovati kako je njihova mama pobijedila rak.

Deset dana nakon majčinog povratka, djevojke je telefonom pozvao otac. Majka
je bila na samrti. Odmah su otputovale u Istanbul i otpočele iscrpljujuću borbu. Kao
da je Bog kaznio njihovu majku da se tako bolnom smrću rastane od ovog svijeta.
Zašto je ovakav kraj zadesio njihovu majku koja nikome nikakvo zlo nije učinila?
Nesrin je tražila utočište u istočnjačkim religijama, o kojima je, u mladosti, mnogo
čitala i nastojala shvatiti, u njima je željela tražiti utjehu, ali spokojstvo nije uspjela
naći. Nitko joj nije mogao pomoći. Što se tiče Aylin, ona je bila u ratu protiv
svakoga i svačega. Čak i protiv Boga. Proživljavala je prvu veliku bol u životu.
Nastojeći prikriti patnje, njena voljena mama, koja je tijekom cijeloga života trčala
za svakim od njih ponaosob, ležala je u krevetu poput uvele magnolije. Toliko je bilo
bijelo njeno lice i toliko je smršavjela da se teško primjećivala medu plahtama. Više
nije bilo one valovite, plave kose koja je padala po ramenima. Tu i tamo bijele dlake
stajale su nakostriješene na njenoj glavi. Njene zelene oči bile su sasvim crvene.
Aylin se nije mogla pomiriti s time da je ona lijepa žena došla u ovakvo stanje.

Da bi, tehnikom šminkanja koju je naučila kod Laurie Claytons, bar malo unijela
promjene na iznureno lice svoje majke, jedan dan je uzela sve boje, maskare i sjela
pored nje. Mislila je da će joj se raspoloženje popraviti ako joj lice poprimi malo
boje. Kada je malo poslije Nesrin ušla u sobu, našla je sestru kako, klečeći na podu,
jecajući plače. Na blijedom licu Lejla-hanume bila je iscrtana samo jedna obrva.
Očni kapak bio je lagano obojen zelenom bojom, njeno oko bez trepavica gledalo je
s bolom. Maskara u Aylininim rukama uzaludno je tražila majčine duge trepavice od
prethodnog ljeta. Mislila je da ih, zbog toga što nema naočale, nije mogla vidjeti u
polutamnoj sobi; stavila je naočale i vratila se. Nije bilo ni kose, ni trepavica, a ni
duše njihove majke. Prebrzo je klizila između ruku. Nisu mogli čak ni usporiti ovaj
odlazak.

Nesrin je zagrlila svoju sestru koja je jecala na podu. Medu Nesrininim rukama,
Aylin je kroz suze pokušavala pričati.

"Da je jedna od nas liječnica, Nesrin, ne bismo dopustile da mama toliko pati.
Ah, Nesrin, kamo sreće da je jedna od nas liječnica."

Lejla-hanuma je umrla ujesen šezdeset prve. Djevojke su s ocem ostale oko
mjesec dana, a potom su se vratile u Pariz. Nesrin je krenula na tečaj, a Aylin na
fakultet. Ali, nije joj se više studiralo. Nije imala volje ni za što.

PARIZ I PRINC

Nesrin se iz Londona u Pariz preselila 1960. godine. Aziz je okončao školovanje
u Londonu, a njegov otac, Ali Tansever, uvjeren da njegov sin nije sposoban za
trgovinu ribom, dopustio mu je da odabere posao koji želi. Da bi postao
međunarodni diplomat, Aziz se obratio NATO-u. Zahtjev mu je prihvaćen i dobio je
posao u Parizu. Odselili su u Pariz, a nastanili su se u jednoj lijepoj kući na Passyu. I
ovu kuću je, kao i kuću u Londonu, opet odabrala Lejla-hanuma. Bila je to kuća
kćeri poznatog turskog slikara Osmana Hamdi-beja. Lejla-hanuma je poznavala
njegovu unuku, kojoj je majka nedavno umrla i nije znala što da radi s tom
namještenom kućom na Passyju. Čim su došli u Pariz, Nesrin i Aziz su počeli živjeti
u ovoj kući, od vrha do dna punoj antičkih stvari i vrijednih slika.

Da bi nastavila obrazovanje koje je započela u Londonu, Nesrin se u Ecole de
Louvre upisala na tečajeve arheologije i povijesti umjetnosti.

Aylin je napustila fakultet. Obje su bile veoma potresene majčinom smrću, ali je
Aylin, nakon gubitka majke, zapala u krizu. Možda se, zbog toga što se Nesrin
školovala u Istanbulu, Lejla-hanuma sva predala mlađoj kćeri u njenom djetinjstvu.
A zbog toga što je prema Nesrin postupala veoma grubo, možda je prema Aylin
postupala tolerantnije, razumnije i možda se medu njima stvorila neka posebna veza.
Zbog toga što je Nesrin bila očeva mezimica, majka je možda instinktivno pod
zaštitu uzela svoje ružno pače. Bilo kakav razlog da je, praznina nastala majčinom
smrću veoma teško je pala mladoj kćeri. Namjeravali su je na jedno vrijeme poslati
kod daidže, ali, kao za inat, Hilmi-bej je u tom razdoblju odlučio odseliti u Ameriku.
Odseht će iz Ženeve. Aylin nije mogla podnijeti da tih tegobnih dana živi u kući u
kojoj je izgubila majku. Odlučila je da izvjesno vrijeme provede kod sestre, u Parizu.

Profinjena, izuzetno otmjena i ugodna Parižanka, neprestano je šetala po Champs
Elysees, Rue de St. Honore i Saint Germainom s druge strane rijeke! Pariz je
odgovarao Aylin, a Aylin Parizu. Prvih dana nakon Aylininog dolaska u Pariz, dvije
sestre su često besciljno lutale ulicama. Pariz, najljepši grad na svijetu, upoznavale
su u tančine; jedan dan su dugo šetale parkom, drugi dan pored rijeke, obilazile
galerije, muzeje, sjedile u kafićima, osjećale atmosferu grada. Ništa im se nakon
majčine smrti nije radilo, samo su ljenčarile. Kao da je nestao smisao života. Zato što
ona koja ih je vodila više nije bila pored njih, nije postojao ni netko tko će
prosuđivati njihove postupke, odobravati ili kuditi. Nisu se snalazile. Nesrin je prva
došla k sebi. Počela je vršiti pritisak na sestru da sebi odredi pravac i cilj u životu. U
Parizu su postojali sadržajni tečajevi o umjetnosti. Uz to, nakon još jednog malog
napretka u francuskom, Aylin je mogla početi s ozbiljnim studiranjem.

"Na fakultet ću ići jedino ako ću studirati medicinu", rekla je Aylin. "Što ti misliš
da je medicina, Aylin? Nije to dječja zabava."

"Ne zanovijetaj kao mama", odvratila je Aylin. "Vjerojatno i ja znam što znači
medicina."

"Znaš li? Imaš dvadeset dvije godine. Studirat ćeš šest godina, a potom još toliko
da bi postala liječnica."

"Apsolutno me ne zanima koliko će trajati."

"Ti ne znaš što govoriš. Tebi je bilo teško studirati i trgovinu." "Ne budi drska,
Nesrin. I ti znaš prošlogodišnje uvjete."

"Ti uvjeti su sada izmijenjeni. Počni, barem, s mjesta gdje si stala", reče Nesrin.

"Nije mi se svidjela trgovina, ne mogu to studirati."

"Nije ti se svidjela trgovina, ali će ti se medicina svidjeti, tako? Medicina je još
teža."

"Možda jest teža, ali ja hoću studirati medicinu."

"To je maštarija", reče Nesrin. "Umjesto da gubiš vrijeme na besmislene
uobrazilje, upiši se na neki fakultet, studiraj umjetnost, povijest. Što ja znam, nadi
nešto od dvije-tri godine."

"Ili medicina ili ništa", bila je kategorična Aylin.

"Aylin! Naša mama je umrla. Ako i budeš liječnica, nećeš je moći vratiti u život.
Ona je umrla", reče Nesrin.

"Hoćeš li da se vratim u Istanbul ako se ne upišem na fakultet", upita Aylin.

"Ne. Ostani koliko god želiš. Ali, cijeli Božji dan besciljno šetaš, ispijaš kavu u
Deux Magotsu! Dotjeruješ se za večere u La Coupole! Je li to život?!" reče Nesrin.

Zbog toga što je bila član Upravnog odbora Međunarodnog vijeća žena, njihova
tetka, Esma Najman, u proljeće je došla kako bi sudjelovala na sjednici Savjeta
vijeća, koja se te godine održavala u Parizu. Esma-hanuma odsjela je u hotelu George
V. Jednu ih je večer pozvala u hotel na čaj. Djevojke su se uredile i došle. Sjele su u
jedan kraj predvorja i čekale tetku. U hotelu je bila gužva; promatrale su one koji su
ulazili i izlazili. Odjednom se sve vidno uskomeša. U šalvarama i s čalmom na glavi,
dotrčala su dva Arapa i zauzela stav mirno. Dugih nogavica strpanih u sare čizama
ukrašenih srmom, u crnom kaftanu rubova izvezenih srebrom i s mnogobrojnim
tjelohraniteljima, jedan crnomanjasti čovjek u fesu ušao je na vrata hotela i,
zakovitlanih skuta kaftana, veoma brzim korakom uputio se prema dijelu u kojem su
sjedile djevojke. Kada je bio točno ispred njih, Aylin ga je na trenutak pogledala u
oči. Prodornim pogledom, njegove kao ugljen crne oči na tren se zaustaviše na
Aylininim očima. Potom je praćen tjelohraniteljima u kaftanima odjurio.

"Tko su ovi ljudi?" upita Nesrin. "U ovoj čudnoj odjeći... vjerojatno su iz
Saudijske Arabije."

Malo poslije je Esma-hanuma sišla iz svoje sobe. Prešle su u salon za čaj i sjele
za jedan stol. Naručile su čaj i kolače.

Jesi li se uspjela smiriti, Aylin?" upitala je njena tetka.

"Sada se osjećam bolje, teto", odgovorila je Aylin.

"Ne umire se s onim tko je umro, dušo. Moraš pokopati u sebi svoju bol i izabrati
sebi novi put. Lejla bi htjela da se udaš, ali, s obzirom da na vidiku nema nikakvog
potencijalnog muža, mislim da bi trebala nastaviti sa svojim školovanjem."

"Želim studirati medicinu."

"U ovim godinama? Zakasnila si, Aylin."

"Rahmetli mama bi govorila da je medicina za ružne djevojke", dodade Nesrin.

"Zar ja i inače nisam bila malo obiteljsko ružno pače?"

"Bila! Već nekoliko godina si poput leptira koji je izašao iz svoje čahure. Postala
si veoma lijepa", reče tetka.

Odjednom se i u salonu za čaj dogodi neko komešanje. Ljudi zanimljive odjeće
koji su maločas prošli predvorjem, sada su ušli u salon i sjeli za stol odmah preko
puta gdje su sjedile Aylin, Nesrin i njihova tetka.

"Uh, oni od maloprije su došli i ovamo", reče Nesrin.

"Tko?" upita Esma-hanuma.

"Arapi koje smo srele u predvorju dok smo tebe čekale. Ti si im okrenuta leđima,
tetka, ne vidiš ih."

"Bolje je", reče Esma-hanuma "nikako ne volim Arape, uopće ih ne vidim."

Nastavile su sa svojim razgovorom. "Onaj u fesu stalno gleda u nas", reče Nesrin
malo kasnije. Aylin je okrenula glavu, pogledala ustranu i opet su joj se oči susrele s
onim prodornim pogledom.

"Naravno da gleda, Arap je to. U svojoj zemlji ne može, iza peče, vidjeti lice
žene; što će jadnik", reče Esma-hanuma.

"Gleda Nesrininu ljepotu", dodade Aylin.

"Oprosti, ali ovaj Arap ne gleda u mene, nego u tebe", uzvrati Nesrin.

"Pa to je Arap, on bi gledao čak i u mene", reče Esma-hanuma. Aylin ponovo
lagano okrenu glavu u tom smjeru.

Ubrzo je konobar s čajnikom u rukama došao do njihovog stola i napunio prazne
šalice na stolu. "Poznajete li ove ljude u fistanima," što sjede za stolom preko?" upita
Nesrin naginjući se konobaru.

"Da", reče, "to su gosti hotela. Često dolaze ovamo. Onaj s crnim kaftanom je
jedan od libijskih prinčeva, šejh Ben Tekkouk Senusi. A ostali su njegovi
tjelohranitelji."

"Aaa, taj čovjek je princ", reče Aylin.

"Ma pusti, draga, u Libiji je svatko princ. Broj sinova libijskog kralja vjerojatno
dostiže brojku petsto. Ne miješaj te prinčeve s onima u Engleskoj", reče Esma-
hanuma. Nakon što je popila svoj čaj, Aylin ustane i krene prema toaletu. Kao što je
naučila u Laurie Claytonsu, podigla je glavu uspravno, uvukla trbuh i krenula otmje-
no poput labuda.

"Što se to događa s njom?" upita tetka.

"Korača u manekenskom stilu", odgovori Nesrin.

Je l' to zbog Arapa, za kojeg misli da je princ? Ne vrijedi truda", reče Esma-
hanuma. "Ti si sada, Nesrin, na majčinom mjestu. Budi uporna i neka se upiše na
neki valjan fakultet, dok još nije prekasno."

"Činim ono što je u mojoj moći, teto", reče Nesrin. "Ali, mamina smrt ju je
poljuljala više no što smo očekivali. Obuzela ju je neka ravnodušnost. S vremenom
će, naravno, proći."

"To što nazivamo s vremenom jest najhitnije. Prođe dok se okreneš. Pogledaš,
prođoše godine za fakultet. Pogledaš, okasnila si za udaju, propustila godine za
rađanje." Na trenutak ušuti. "To posljednje je za tebe, Nesrin", reče.

"Mi ne želimo djecu, teto."

"Zašto, kćeri?"

"Aziz mi je vrlo privržen. Misli da će moja zainteresiranost oslabjeti ako budemo
imali djece."

"Dobro, a ti?"

"To ne može željom samo jedne strane. Dijete bismo oboje trebali željeti." U
trenutku kada je tetka zaustila da nešto kaže, Nesrin joj je začepila usta. "Gdje li se
zadržala ta djevojka? Nešto ću ti reći, teto. Kada je Aylin krenula u toalet, i onaj
Arap je otišao za njom." "Trči odmah u toalet. Idi vidi što se događa. Ja se bojim
Arapa. Oni su spremni na sve. Trči, trči, hajde... Zašto ne reče ranije?"

Baš u trenutku kada se Nesrin pridigla, Aylin se ukaza na vratima salona. Klateći
se, došla je i sjela na svoje mjesto.

"Gdje si se zadržala?" upita Nesrin.

"Bila sam u toaletu."

"Zar se toliko ostaje u toaletu, jesi li probavu pokvarila?" "Šminkala sam se",
uzvrati Aylin.

"Je li onaj Arap došao za tobom?"

"Princ?" upita Aylin.

"Otkud znaš da je tamo neki Arap princ? Zar se postaje princ time što konobar
tako kaže?" reče Esma-hanuma.

"Veoma si sumnjičava, teto. Malo si i rasist", uzvrati Aylin.

"Ne volim Židove i Arape. Da, ja sam rasist", reče Esmahanuma.

"Ali voliš Francuze, Engleze i Talijane, zar ne?"

"Volim. U Europi je sve. Ovdje je kolijevka civilizacije, umjetnosti", reče Esma-
hanuma. Ubrzo potom zatraži račun.

"Vaš račun je plaćen, gospođo", uzvrati.

"Iznos za čajeve trebao bi biti na računu sobe, ali ja još nisam potpisala karticu",
reče Esma-hanuma zbunjeno.

"Vaši čajevi su plaćeni, gospodo."

"Tko je platio?"

"Princ Senusi."

"A tko je to?"

"Gospodin koji sjedi za onim stolom iza."

"Čemu to?! Ja tog gospodina uopće ne poznajem. Ne dolazi u obzir. Odmah mi
donesite moj račun", reče Esma-hanuma. Aylin je lagano pocrvenjela.

"Ne zanovijetaj, teto", reče tiho.

"Da ne zanovijetam? Tko je taj nepristojni Arapin?"

Okrenula se da bi vidjela tog nepristojnog Arapa, ali je stol već bio prazan.

"Tetka... ne izazivaj incident zbog jednog računa za čaj", reče Aylin. "Tog Arapa
ćeš upoznati izbliza. Ja ću se udati za tog čovjeka."

Stil udvaranja princa Bena Tekkouka Senusija bio je krajnje efektan. Nesrininu i
Azizovu kuću svaki dan bi preplavilo rijetko cvijeće opojnih mirisa. Kada bi svojom
crnom i predugom limuzinom dolazio po Aylin, stanari ulice bi nagrnuli na prozore
kuća. Aylin se odjednom našla u bajci.

Nesrin nije znala kako da je posavjetuje. Bilo je nevjerojatno da će jedan kratki
uzajamni pogled u predvorju hotela moći doseći ove dimenzije. Poziv na udaju,
upućen pred toaletom, kao rezultat jednog pogleda!... Koliko god da je besmisleno,
bilo je baš tako. Princ je slijedio Aylin, rekao da se želi upoznati, a Aylin je princu
saopćila da djevojke Turkinje nemaju naviku pričati sa strancima.

"Čak i ako su im namjere ozbiljne?" upitao je princ.

"Koliko ozbiljne?"

"Toliko da ih zaprose."

"U tom ćete slučaju morati pričati s mojom obitelji", rekla je Aylin. Dok je

čovjeku u kaftanu davala Nesrinin broj telefona, svoju odluku je, zapravo, već bila
donijela. Ako je točno to što kaže, ako ovaj čovjek koji tvrdi da je princ, dođe da je
zaprosi, udat će se za

njega. Njena mama je veoma često ponavljala Napoleonove riječi: "Kada vam je
prilika u rukama, iskoristite je. Inače će vam iskliznuli između prstiju."

Jedan glas u Nesrin govorio joj je da neće ispasti dobro ako se njena sestra
nabrzinu uda za nekoga čija su odjeća, jezik, kultura toliko različiti od njene, a
Aylinina logika kako ne treba propustiti ovu iznenadnu priliku koja joj se pružila bila
je u suprotnosti s Nesrininim mišljenjem. Aziz se nije miješao. Najveće probleme
pravila je tetka Esma. Trebalo je doznati nešto o ovome čovjeku. U najmanju ruku,
moglo se pitati u libijskom konzulatu. Saznale su da Ben Tekkouk znači "kuharev
sin". Da je njena sestra Lejla živa, ona to ne bi dopustila. Džemal-beju su rekli da
libijski princ prosi Aylin, a on je, međutim, smatrao dovoljnim reći; "Neka joj je sa
srećom." Sve odluke u vezi s djecom Džemal-bej je godinama uvijek prepuštao
svojoj supruzi Lejla-hanumi, koja nikada nije pogriješila. Njegove supruge, koja je
za života upravljala kućom, obitelji i djecom, više nije bilo. Smrt supruge, a i
prestanak radnog vijeka, veoma su potresli Džemal-beja. I on je prolazio kroz svoje
krize. Vjerovao je u odluke Esma-banume, koja se tada nalazila u Parizu, a koja je
ulagala mnogo napora kako bi Aylin odvratila od te namjere.

"Aylin potječe od loze ljudi koji su bili savjetnici sultanu, službenici koji su se
nalazili na visokim državnim položajima. Sreća se nije osmjehnula Aylin, već onom
Arapu u šalvarama, za kojeg još uvijek ne znamo tko je", rekla je. Da smiri tetku bio
je Nesrinin zadatak.

"Nije svakoj djevojci suđen princ. Nemoj da je ometamo u njenoj sreći.

"'Ko zna koliko još žena ima ovaj čovjek godina njenog oca." "Čovjek se
školovao u Francuskoj, kulturan je, plemenit, odgojen..."

"Dobro, jesi li ikako razmišljala o tome što će Aylin ako se nađe u haremu, kako
će se izvući odatle?"

Djevojke baš nisu imale namjeru ozbiljno shvaćati tetku za koju su smatrale da
od samog početka nastupa s predrasudama. Esmahanuma, koja je bila svjesna toga,
nije sjedila prekriženih ruku. Da bi i ona posavjetovala Aylin, u cijeli slučaj
umiješala je i Lejla-hanumu, suprugu turskog ambasadora u Parizu. U svojstvu
obiteljskog prijatelja, Lejla-hanuma nastojala je Aylin odvratiti od ove udaje.

"Zašto ti je, kćeri, stalo do te udaje? Čak ni identitet tog čovjeka ne možemo
ispitati. U Libiji se događa niz udara. Svaki princ je neprijatelj drugom.
Diplomatskim putevima smo se raspitali za ovog Senusija. Zato što je iz partije koja
zastupa približavanje Zapadu, morao je pobjeći izvan zemlje. Od aktualne libijske
vlade nisu došli pouzdani podaci. Ovaj čovjek se nalazi u nekakvim opasnim
vezama. Imaj to u vidu. "

"Meni je to privlačno."

"Tako nešto je samo za romane, filmove. U stvarnom životu ne možeš živjeti
roman."

,Ja ću se odvažiti i probati."

"Što će biti s razlikom u godinama? Ti imaš dvadeset dvije, on četrdeset šest."

"Ja sam uvijek muškarce svojih godina doživljavala kao plitke i veoma dosadne",
odgovorila je Aylin. Bila je, zapravo, iskrena. Tijekom cijelog života njeno srce će
uvijek stremiti muškarcima starijim najmanje petnaest, dvadeset godina.

"Taj brak neće dugo trajati, kćeri."

"Neka traje koliko traje." To su bile posljednje Aylinine riječi upućene Lejla-
hanumi. Osjetivši da je, iako ne na nju, uključivanjem svojih poznanika, tetka počela
djelovati na Nesrin, Aylin je odbrusila.

"Ako ne date svoj pristanak, postupit ću kao Nesrin. Udat ću se krijući se od vas."

"U najmanju ruku, ostanite jedno vrijeme zaručeni, da saznamo nešto o njegovom
karakteru", rekla je Esma-hanuma. Međutim, njegovo veličanstvo, princ, nije htio
gubiti vrijeme, htio je brzo oženiti ovu lijepu Turkinju. Svadba bi se trebala
naknadno obaviti u Libiji, u skladu s običajima. Esma-hanuma je bila ljuta i
zabrinuta. "Da se ovaj čovjek, kćeri, namjerava oženiti tobom, išao bi tvome ocu u
prošnju. Priredio bi pristojnu svadbu. Ako je princ, onda neka se ženi uz zabavu,
onako kako to dolikuje prinčevima. A mi bismo pripremili tvoje ruho. Zar se tako
ženi, u drugoj zemlji, na brzu ruku, kao da spašava stvari od požara?"

"Teto, budemo li navaljivali na nju, učinit će to iz inata kao što smo učinili Aziz i
ja. Sva ta raskoš joj se sviđa. Ne sekiraj se, licka malo uživa, poslije će sama
popustiti", nastojala ju je utješiti Nesrin.

"Koja raskoš? Misli li ona da je raskoš to što dva Arapa u šalvarama trče da joj
otvore vrata limuzine? Bog zna, možda je i limuzina iznajmljena", rekla je tetka.

Esma-hanuma, koja nije uspjela uvjeriti Aylin, zabrinuta je napustila Pariz. I
Nesrin, koja nije znala kako se postaviti, ali koja uopće nije pretpostavljala da će sve
to dovesti do udaje njene sestre, također je za ljetni odmor otišla u Istanbul. Nadala
se da će ovaj raskošni način udvaranja, nakon kratkog vremena, dojaditi Aylin. Aylin
se zabavljala i ostala je u Parizu.

Na vjenčanje, koje se odvijalo u salonu jedne pariške općine, Hilmi Bajindirli
stigao je u posljednjem trenutku. Kada se Aylin upoznala s princom Senusijem, bio
je u Americi. Nje mogao pratiti zbivanja. Inače, sve se odigralo munjevitom
brzinom. Jedan dan nazvala ga je Aylin; "Udajem se, daidža. Sa mnom nema nitko
od mojih, barem me ti ne ostavljaj samu", rekla je.

S budućim zetom Hilmi-bej se upoznao dan prije vjenčanja. Stavio je glavu među
ruke i rekao potišteno; "Zar će nas i ovo snaći!"

Na vjenčanju je bilo malo svatova. Hilmi-bej i njegova tek vjenčana supruga
Rozi, supruga turskog veleposlanika, Lejla, koja je bila Aylinin svjedok na vjenčanju
i njene dvije kćeri, bili su jedini Turci na vjenčanju. Ben Tekkouk Senusi je došao u
pratnji petorice Libijaca odjevenih u crne kaftane. Na srpanjskoj vrućini, obukao je
krem odijelo od svile i kaftan od tamnocrvene kadife, ukrašene srmom. Na Aylini je
bio laneni ružičasti kostim s mini suknjom, a na glavi mala kapa nalik na beretku
koja je tih godina bila u modi. Pored crnobradog Senusija izgledala je poput
djevojčice. Vjenčanje je obavio predsjednik općine. Nije priređena nikakva vjerska
ceremonija. Nakon vjenčanja otišli su u bar George V, gdje su se počastili
šampanjcem. Svojoj mladoj supruzi princ je, kao vjenčani dar, darovao smaragdni
prsten i smaragdne naušnice.

Dok se prve bračne noći Aylin raspremala u spavaćoj sobi hotelskog apartmana,
došao joj je muž. "Jeste li skinuli vaš prsten i naušnice?" upitao je.

"Ne."

"Zar ih nećete skinuti?"

"Zašto pitate?"

"Stavit ču ih u trezor."

"Kasnije ću vam ih dati."

"Dajte sada, poslat ću ih dolje. Kasnije se može zaboraviti", reče njen muž.

Sasvim nevoljko, Aylin je poskidala nakit i stavila ga u prinčevu ruku. Za tu noć
kupila je svilenu spavaćicu krem boje. Ušla je u kupaonicu, skinula se i navukla
spavaćicu. Pogledala je svoju dugu i tanku siluetu u ogledalu. Trgnula se kada je
odjednom iza sebe ugledala sjajne crne oči.

"Nema potrebe da to oblačite", reče princ. "Dovoljan je vaš svježi ten. Dajte mi
vašu spavaćicu."

U dva-tri koraka dođe pokraj nje, bio je nag. Prvi put ga je vidjela takvog.
Njegova impozantna pojava izgubila se nakon što je sa sebe skinuo kaftan širokih
skuta, fes i izuo čizme visokih potpetica. Bio je to sada gologlavi, oronuo muškarac
crnog tena. Aylinine noge bile su bose. Senusi je bio mnogo niži od nje. Kao da je
izgledao još niži nakon što je s glave skinuo čalmu. Nestao je čovjek koji je, kovi-
tlajući skutima ulicama Pariza, zaustavljao dah žena, a na njegovo mjesto došao
jedan slabašan čovječuljak. Ali, njegove su oči još uvijek gledale prodornim
pogledom. Aylin je obuzelo čudno uzbuđenje, mješavina straha i kajanja. Ostala je
bez daha, nastojeći pobijediti razočaranost. ,,Oči su mu prodorne", mislila je Aylin,
"sviđaju mi se njegove oči. Ima prekrasne oči. To mora da je ljubav"

Nakon vjenčanja Aylin je otputovala u Istanbul i svoga muža upoznala s ocem i
ostalim rođacima. U Istanbulu joj je imponirala očeva pažnja i to što je bila na prvim
stranicama novina. Tijekom boravka u Istanbulu, svoje prijateljice je često pozivala u
svoj apartman u Hiltonu ili u salon na čaj, častila ih, kupovala u dućanima u
predvorju hotela. To su bile lijepe strane braka.

Nakon što se vratila u Pariz, Aylin je počela tražiti kuću. Njen život nije sličio na
uobičajeni život udane žene, ali isto tako u njenom životu nije bilo ni traga od
misterioznog, čarobnog blještavila o kojem je čitala u romanima i viđala u
filmovima. Blještavilo je ostalo na stranicama novina u Turskoj. Ben Tekkouk ustaje
veoma kasno. Nakon dugog doručka čita arapske i francuske novine, do podne
ljenčari u krevetu, a popodne provodi s Arapima koji se sjate u njihov apartman. Oko
sedam sati se vraća u svijet i počinje život s Aylin, koja nije razumjela niti jednu
riječ iz priče ljudi koji su se okupljali oko njega. Ponekad ju je glava boljela od toga.
Osjećala se dužnom da im bude domaćica dok se njen muž ne pojavi. Zbog toga je
često rano odlazila kod Nesrin, a ponekad je tamo i spavala. Kada je znao da je kod
sestre, njen muž joj je dopuštao da noći provodi van kuće. Inače, poneke noći je i on
provodio izvan hotela. Zbog toga što je sumnjala u valjanost dobivenih odgovora,
Aylin je prestala pitati za razloge. U većini slučajeva pretpostavljala je da ide na
kockanje. I on je, kao i mnogi njegovi sunarodnjaci, volio kockanje.

U početku braka Aylin uopće nije imala novčanih problema. Svako jutro muž joj
je ostavljao gomilu novca. Po volji je mogla ići u kupnju, kupovati skupu odjeću i
obuću, pozivati poznanike na ručak, čaj.

Međutim, nakon nekog vremena trošenje se ograničilo. Pod izgovorom da mu
teško dospijeva novac koji mu šalje obitelj, Ben Tekkouk je s vremenom Aylin
počeo davati sve manje novaca. A ona veličanstvena svadba koju joj je obećao da će
biti u Libiji i u skladu s arapskim običajima, nikada se nije dogodila. Zapravo, u
Libiju nikada nisu ni otišli. Uvijek su postojali izgovori: da su na vlasti obiteljski
neprijatelji ili da ti neprijatelji drže ključna mjesta. Odlazak u Libiju bilo bi izlaganje
opasnosti. Princ je, tobože, u Parizu i Alžiru godinama vodio borbu protiv obitelji
koja vlada u Libiji. Zbog tko zna čega, nisu išli ni u Alžir, gdje je, navodno, živjelo

mnogo njegove rodbine.

Aylin je počela sumnjati da je čovjek za koga se udala stvarno princ. Međutim,
novac se ipak rasipao. Iako novac nije davao Aylin, svaku noć su išli na večere,
odatle u diskoteke, noćne klubove ili na kockanje, a često su pozivali i mnogobrojne
goste. Ben Tekkouk se nije ustezao ni da dostojanstveno ugosti prijatelje ili članove
obitelji svoje supruge. Prilikom primanja gostiju bezobzirno je rasipao novac kao
vodu. Ogrlice, narukvice, broševe i prstenove koje je davao Aylin prilikom noćnih
izlazaka u najluksuznije restorane i noćne klubove bi, pod izgovorom da će ih staviti
u trezor, po povratku u hotel uzimao natrag. Tako je kroz Aylinine ruke prolazio niz
dragocjenih predmeta, i onih arapske proizvodnje, a i onih iz elitnih pariških dra-
guljarnica, međutim nijedan od njih nije bio njen u pravom smislu. Nakon određenog
vremena Aylin je svom mužu saopćila da, kao i

svaka mlada udana žena, i ona želi živjeti u svojoj kući, a ne u hotelu. Dugo
vremena su tražili kuću. Naravno, oni nisu tražili stan u stambenoj zgradi, u kojem
bi mogao živjeti tek vjenčani bračni par, nego vilu koja dolikuje prinčevima. Svaku
kuću koju bi posredstvom ureda za nekretnine pronalazila Aylin, princ je odbijao
pronalazeći

uvijek neki izgovor. Zaključila je da nikada neće dobiti kuću, ali je od Senusija
dobila dozvolu da zakupi prekrasni polunamješteni kat u blizini Bois de Boulogne.
Unajmili su jednu sluškinju i kuhara. Vozača i tjelohranitelje su već imali. Zbog toga
što je napokon došla do kuće, Aylin je mislila da će se moći ponašati kao tek udana
mlada žena. Kuharu je željela dati recepte turske kuhinje, organizirati zabave u stanu,
primati goste. Ali, nakon preseljenja u stan, njen muž je postao sasvim čudan.
Ponekad se danima nije pojavljivao. Aylin nije previše zapitkivala zato što je
govorio da se bavi rješavanjem velikih nacionalnih pitanja. Unatoč svim naporima,
nikako nije mogla riješiti zagonetku iza koje se krije Senusi. Srećom, Nesrin je bila u
Parizu. U najmanju ruku, mogla se njoj požaliti.

"Zar ga ništa ne pitaš ujutro, nakon noći provedene izvan kuće?" upitala je
Nesrin.

"Ionako znam da neću dobiti pravi odgovor."

"Misliš li da ide drugim ženama?"

"Znaš, Nesrin, ni najmanje me se ne tiče što radi. Možda trči za nacionalnim
pitanjima, možda za ženama."

"Zar nimalo ne osjećaš ljubomoru, Aylin?"

"Naprotiv, u noćima kada ne dode kući ja se po volji prostrem po krevetu i mirno
spavam, bez obaveze da glumim."

Životnu dramu svoje sestre Nesrin je tek shvatila. "Ti ne voliš tog čovjeka."

Aylin nije odgovorila.

"Želiš li se razvesti?"

"Neće pristati."

"Kao što je tetka rekla. Sama si se zatvorila u zlatni kavez."

"Osim toga, kavez i nije zlatni", reče Aylin.

***

Aylinin život u lijepom stanu koji gleda na Bois de Boulogne nije dugo trajao.
Nije prošlo ni devet mjeseci, mlada žena se ponovo našla u apartmanu hotela George
V. Princ svojoj ženi nije dao ni objašnjenje kada joj je saopćio da napuštaju stan. Od
jednog tjelohranitelja, koji su svake sekunde bili uz njih, saznala je da se princ
sigurnije osjeća u hotelu i da je zaštita ogromnog stana veoma teška. Prelaskom u
hotel otpušteni su služavka i kuhar, Aylin je opet najviše vremena počela provoditi u
Nesrininoj kući.

Sasvim blijedog lica, jedno jutro je došla Nesrin.

"Što ti je, Aylin? Izgledaš kao sablast. Našminkaj se malo", reče Nesrin.

"Dogodilo se nešto užasno, Nesrin. Pomozi mi."

"Što je bilo? Što ti je?"

"Nešto strašno..."

"Je li te možda tukao?"

"Svašta!"

"Jesi li ti njega ubila?"

Još gore... trudna sam, Nesrin."

Nesrin se smrznula. Aylin je počela plakati.

"Zna li on za to?"

"Ne. Nikada neće ni znati. Ako sazna, nikada se od njega neću moći spasiti.
Moram napraviti pobačaj."

"Da, moraš", reče Nesrin, "u Parizu ćemo to teško izvesti, odmah moraš ići za
Istanbul."

"Ne pušta me. Rekla sam da mi je otac bolestan, ali nije povjerovao."

"Što ćemo sada?"

"Postoji mogućnost da preko vikenda ode u Alžir. Ako ode, jedino tada možemo
nešto učiniti."

"Ne možemo to napraviti u Parizu."

"I ovdje sigurno postoje liječnici koji izvode abortuse. Nađi mi ih, molim te."

"Gdje da ih nađem? Jesi li ti luda?"

"Pitaj svoje udane prijateljice, sluškinju, pričaj s vratarevom ženom. Molim te,
Nesrin!"

Onog tjedna kada je Ben Tekkouk Senusi otputovao u Alžir, dvije sestre su se
zaputile doktoru koji je izvršio abortus sestrični vratareve žene. Od straha da doktor
možda neće pristati, Aylini su se noge tresle. A Nesrin je strahovala da se sestri ne
dogodi nešto loše. ωωω.cяσωαяεz.σяg

"Ne mogu vas primiti u bolnicu i direktno napraviti abortus", reče doktor, "ako se
sazna da sam to učinio, to će značiti kraj moje liječničke karijere."

"Ako ne izvadite to dijete, to će značiti kraj mog života", zacvili Aylin.

"Dopustite da vam objasnim", reče liječnik. "Sada ću vam u maternicu nešto
smjestiti i vratit ćete se kući. U večernjim satima će početi krvarenje. Odmah
telefonirajte mojoj kući. Ja ču vam dati adresu bolnice u koju ćete otići. Tamo ću vas
odmah primiti i izvršit ču hitnu intervenciju zbog krvarenja koje budete imali. Tako
ćete imati nužni abortus, gospođo."

Tu noć Aylin je ostala kod Nesrin. Aziz ništa nije znao o tome što se događa.
Kada je u ponoć Aylin zakucala na vrata njihove spavaće sobe, doista se veoma
uplašio. Odmah je, zajedno sa svojom suprugom, šogoricu dopremio do bolnice.
Nikako nije mogao shvatiti zašto je Aylin izabrala doktora s periferije. Aylin nije
namjeravala kriti od njega što se događa, ali Nesrin svome mužu nije ispričala istinu,
smatrajući da će biti uvjerljivije ako netko od njih bude djelovao doista zabrinut.

Sve se odigralo onako kako su i planirali. Zbog toga što je krvarila, liječnik je
načinio nužni abortus. U službenim dokumentima bolnice Aylinino ime je uvedeno
kao Devrimel. Inače, suhonjava i bojažljiva djevojka kose zalijepljene po čelu, koja
se tresla u kratkoj suknji sa škotskim motivima i puplinskoj bluzi, nije uopće
nalikovala princezi. Tu noć je provela u bolnici, a sljedećeg dana vratila se
Nesrininoj kući. Kada je Ben Tekkouk nazvao, Nesrin mu je rekla da Aylin ima
želučane tegobe i najvjerojatnije se otrovala oštrigama koje su jeli i da će je
njegovati nekoliko dana.

Premda je Nesrin pretpostavljala da će biti sretna zbog toga što je učinila nešto
što je toliko željela, nakon abortusa Aylin je klonula. Kada su joj u bolnici zbog
anestezije stavili masku na lice, Aylin se u onom jednom trenutku prije gubljenja
svijesti suočila sa životnom činjenicom. Bila je zatočenik. Istina, nije bila uvijena
plahtama i pečama, ali su oko nje, sa svih strana, stajale nevidljive čelične rešetke.
Kada bi raširila ruke, njene šake bi udarale o njih. Bilo kako bilo, Aylin je morala
naći načina, da se provuče između tih rešetki i izađe. Jedino je nakon toga mogla
zalepršati krilima prema plavim horizontima. Sasvim novim horizontima i životu
koji ju je očekivao.

Kada se Senusi vratio u Pariz, preplašena Aylin je ipak pokrenula pitanje
razvoda. Možda bi princ bio sretniji s nekom Libijkom, ženom koja govori njegov
jezik i koja zna njegove probleme. Aylin se nije mogla iskreno zanimati za ono što se
zbiva u Libiji, nije mogla davati podršku koju je tražio njen muž.

"Kod nas nema razvoda", odbrusio je Senusi.

"Ali u islamu postoji. Čak i žena može tražiti razvod", rekla je Aylin.

"Kada ste to vi toliko naučili o praktičnim stvarima u islamu?"

"Zaboravljate da sam i ja muslimanka."

"U islamu možda postoji, ali to je neprimjereno za moju obitelj. A vi ste moja
obitelj", reče Senusi.

Na ljeto je Aylin zatražila dozvolu da ode u Istanbul posjetiti oca. Ben Tekkouk
Senusi je prolazio kroz teško razdoblje, zaokupljen političkim problemima. Svu
svoju pažnju usredotočio je na zbivanja u Libiji, nije bio u stanju baviti se obitelji
svoje supruge. Dopustio joj je da ide s Nesrin. Dvije sestre su doputovale u Istanbul i
smjestile se u Džemal-bejevu kuću na Šišliju. Aylin se odmah javila svojim pri-
jateljicama i sestrični Tulin, koja se tog ljeta trebala udati za momka iz ugledne
obitelji. Istanbulsko visoko društvo se uveliko pripremalo za tu svadbu. Nakon
mnogo godina, Aylin će na toj svadbi sresti svoju prvu ljubav. Morala je biti
elegantna i dotjerana. Stanovnici Istanbula je moraju vidjeti kao sretnu princezu. U
Dioru je kupila skupu haljinu, ali nakit kojim se željela okititi bio je, nažalost, u
hotelskom trezoru u Parizu.

Uželjela se i rodbine koju već dugo nije vidjela. Željela je čak vidjeti i tetku
Esmu koja ju je stalno kritizirala. Svakodnevno se sastajala s Betin, Kler i Feridom,
ulagala nesebične napore da se vrati u prvu mladost, dane neodgovornosti. Ali, i
njene prijateljice su se promijenile. Betin se udala i bila je trudna. Kler se, također,

udala. Rodica Semra se udala, živi u Ankari i ima dvoje djece. Ajše Kulin je živjela
u Londonu i očekivala drugo dijete. Buket se udala, Sevgi također... Sve su bile ili
udane ili trudne. Ni jedna od njih nije bila princeza, ali su se sve udale za one koje
vole i imale su mlade muževe od kojih su se mogle rastati kada nestane ljubavi.
Aylin se udala za čovjeka od kojega se nikada neće moći razvesti. Izuzev malih fler-
tova, još uvijek nije doživjela ljubav, a ovako je neće ni okusiti. Kako je vrijeme
brzo protjecalo. Kako su brzo prolazili dani djetinjstva, mladosti, školske godine,
dani neodgovornosti, dani bez problema.

Ljeto u Istanbulu Aylin je počelo u ovakvom duhovnom stanju, a ljubav za
kojom je čeznula pronašla je krajem ljeta, nekoliko tjedana prije povratka u Pariz.

POLAT

Bila je pozvana na jednu ljetnu zabavu, priređenu u vrtu obiteljske vile jedne
svoje prijateljice u Jenikoju. Slušajući romantičnu glazbu, mnoštvo mladih djevojaka
i mladića plesalo je u vrlu osvijetljenom sjajem mjesečine. Ruku naslonjenih na
vrtnu ogradu, Aylin je promatrala prekrasnu panoramu Bospora.

"Heej, Parižani, zar se vi ne poznajete?!" povikala je njena prijateljica, domaćin
zabave. Aylin se okrenula i pogledala mladića s naočalama koji je stajao ispred nje.

"Ne, ne poznajemo se."

"Da vas upoznam. Ovo je Polat Saran, student na Sorboni... Ova gospoda je
princeza Aylin."

Jeste li iz osmanlijske dinastije?" upita mladić.

"Nisam toliko plemenita. Ja sam samo supruga bratića libijskog kralja."

"Gdje vam je muž?"

"On je u Parizu", odgovori Aylin.

"Oh, vrlo lijepo", reče Polat, "hoćete li, onda, plesati sa mnom?" Aylin je krenula
prema terasi na kojoj su mladi plesali. Poče svirati pjesma "You Are My Destiny".
Polat obgrli Aylinino nježno tijelo.

"Kamo sreće da niste supruga bratića libijskog kralja", izusti tiho, "da ste bar
poput mene, student u Parizu."

"Bila sam prije godinu dana", reče Aylin, "kako se sve može brzo promijeniti, zar
ne?"

Polat Saran je sljedećeg dana nazvao Aylin kući. Pozvao ju je na kupanje na
Kilyos. Nakon pola sata Aylin je s torbom za plažu u rukama čekala pred vratima.
Polat je bio s velikom grupom prijatelja, većinom mladića s Jenikoja. Svakodnevno
su išli na različite plaže, a noću su izlazili na mjesta koja su bila u trendu. Cesto su
priređivali i zabave po kućama. Aylin se kao luda zabavljala u društvu svojih
vršnjaka. Daleko od Senusija koji je bio godina njenog oca, u kaftanu i s čalmom
oko glave, i mnogobrojnih crnih muškaraca koji se uopće ne odvajaju od njega i čiji,
čak, ni jezik nije razumjela. Aylin je uživala živeći životom svojih vršnjaka. Većina
njenih novih poznanika ne samo da nije vjerovala da je princeza nego čak nisu
vjerovali ni da je udana žena.

"Žalit ćeš za ovim danima kada se vratiš u Pariz", reče Nesrin.

"Moj je život trebao biti ovakav, Nesrin."

"Nisi htjela slušati kad smo ti to nastojali objasniti."

"Mama je umrla, bila sam u krizi."

"Ne traži izgovor za glupost koju si učinila. A pogotovo u to ni slučajno ne
miješaj rahmetli mamu."

"Prestani s tim neprekidnim prekoravanjem, priznajem svoju pogrešku."

"Priznanjem se ne rješava problem, kako ćeš se izvući iz svega toga", reče
Nesrin. Bila je svjesna da je njena sestra pala u stupicu. Zbog te velike pogreške koju
je počinila u mladosti, Aylin nije morala snositi kaznu cijeli svoj život. Bila je još
uvijek mlada. Sigurno je morao postojati neki način da se spasi od Senusija. Nesrin
se donekle smatrala odgovornom zbog toga što nije bila kategoričnija kad je u
pitanju bila sestrina udaja. Povrh svega, umirući, mama je Aylin ostavila njoj u
amanet. Isto kao što je bilo prilikom rađanja.

"Ti ćeš, Nesrin, biti njena mama kada ja odem, uvijek motri na nju, nikada je ne
ostavljaj samu", rekla je. Obuzeta tim emocijama, nije htjela zagorčati ovo ljeto u
kojem je njena sestra uživala u svojoj mladosti. Ostavila ju je na miru, usprkos
očevoj zabrinutosti. Aylin je hodala i zabavljala se do besvijesti, a u Pariz se vratila
do ušiju zaljubljena u Polata. Napokon je upoznala ljubav.

Polat je bio sin jednog od vodećih turskih brodovlasnika. Nakon završene
prestižne škole Galatasaraj, poslanje na studij u Pariz, gdje se uspio upisati na
Sorbonu. Bio je mladić koji se, pored trgovinskog prava što je studirao, veoma
zanimao za umjetnost, književnost i filozofiju, i bio ozbiljniji od svojih vršnjaka.
Aylin je bila tip žene s kakvom se nikada do tada nije susreo.

Aylin kao da nije živjela u okvirima ovosvjetskih dimenzija. Kao da je na nekoj
imaginarnoj sceni izvodila kazališni komad. Sasvim drukčijim metodama, izvan
uobičajenih, pristupala je ljudima, događajima i stanjima. Svaki događaj je
doživljavala na osnovi individualnih veza. Milimetarskim pomacima, svaka pojava
se iz svoje realnosti povlačila u druge dimenzije. Aylin je imala jedan svoj, poseban
svijet u kojem su mjerila bila prilagođena drugim vrijednostima.

Njene čestitosti bile su drukčije od drugih. A, što se tiče njenih pogrešaka... ona
ih, inače, nije ni imala! Pogrešno, sramotno, grijeh, zabranjeno... Ove riječi
pripadale su samo rječnicima, ne i životu. Bila je otkačena. Filozof. Posjedovala je
neku izuzetnu životnu estetiku. Bila je komična; u svemu je pronalazila i izvlačila
zabavnu stranu. S njom se Polat zabavljao i smijao, kao ni s kim drugim. Nije ju
mogao doživljavati ni kao princezu, a ni kao udanu ženu. Ona je bila drukčija od
svih, bila je posebna mlada žena. Čak je i njenu ljepotu bilo nemoguće opisati.
Prema nekima je bila previše mršava i visoka, a prema drugima je bila savršena
poput manekenke. Dok su njene zelenožute oči neki doživljavali kao sanjalačke,
tajanstvene i tužne, neki su ih definirali kao "oči podmukle mačke", a neki kao
"šaljivog pogleda". Za Polata je Aylin bila izuzetna osoba koja ne sliči ni na koga i u
koju je bio ludo zaljubljen.

Aylin je svako jutro napuštala hotel i odlazila Polatovoj kući na Saint Germainu,
gdje je vrijeme provodila slušajući glazbu i čitajući knjige. U jutarnjim satima Polat
je boravio na fakultetu. U popodnevnim satima sastajali bi se u jednom malom
restoranu u istoj četvrti, ručali su nasamo, a potom se vračali Polatovoj kući. Kada
poslije podne nije imao predavanja, Aylin bi tu ostajala do noćnih sati. Uvečer bi se
u hotel vračala iznemogla od ljubljenja, milovanja i voljenja. Dugo bi ležala u toploj
vodi u kupaonici, kao da želi zaboraviti prethodni dio života da bi mogla otvoriti
kapiju jednog sasvim drugog svijeta, da bi mogla živjeti u stvarnosti koju taj svijet
nosi sa sobom. Kao da je tako doživljavala preobražaj. Identitet mlade zaljubljene
žene ostavljala je u pjenušavoj vodi i iz kupaonice izlazila kao robinja koja je
spremna podnijeti svoju kaznu.

Tijekom tri mjeseca Ben Tekkouk Senusi uopće nije vršio pritisak na svoju
suprugu. Strpljivo je promatrao Aylin, koju je svaku večer boljela ili glava ili trbuh.
Aylin više nije, kao nekada, pitala gdje je bio u noćima kada nije dolazio, nije se
žalila na tjelohranitelje koji su je u dnevnom boravku gušili dimom od cigareta, a
nije tražila ni novac za trošenje u buticima. Nakon povratka iz Istanbula, djelovala je
poput anđela. Anđela koji nije želio niti voditi ljubav niti kupovati, imala je samo
jednu želju.

"Želim nastaviti fakultet", rekla je, ,,da bih dovršila započeti studij."

Odgovor je bio kratak i jasan; "Ne!" Aylin više nije pitala. Princ,

koji je vjerovao da njegova supruga neće odustajati, uzaludno je čekao njeno
insistiranje. U tome se prevario. Ali shvatio je, također, da je nastala neka promjena
u načinu života njegove supruge, i u tome se nije varao, sigurno.

Dok je u kasnim noćnim satima otvarao vrata na koja se uporno “ kucalo,
Polat je mislio da je došao netko od njegovih prijatelja. Dosta i njegovih
neoženjenih prijatelja je kasno noću dovodilo djevojke u i kuću s nekoliko spavaćih
soba. Mladić je problijedio kada je pred sobom ugledao Arape s čalmama na
glavama.

"Jeste li vi gospodin Saran?" upitao je jedan od Arapa. Iako je u jednom trenu
pomislio da kaže ne, odmah se predomislio. Nije se smio ponijeti kao krivac.
Nastojao se smiriti.

"Ja sam", odgovorio je. "Izvolite? Što tražite u ovo vrijeme?"

"Moramo razgovarati. Imamo poruku koju vam trebamo uručiti."

"Znate što, gospodo? Dođite u neko prikladnije vrijeme. Rano ujutro imam ispit."

"Pođimo unutra", reče jedan od njih. Da se ne bi gurkao, Polat ih je
bespomoćno pustio unutra.

"Poznajete li princezu Aylin?"

"Imam jednu prijateljicu koja se zove Aylin."

"Otkada?"

"To je moja prijateljica iz djetinjstva. Zajedno smo odrasli. Oboje smo ljetima
stanovali na Bosporu."

"Viđate li se još uvijek?"

"Naravno. Zašto se čovjek ne bi viđao s prijateljem iz djetinjstva? Povremeno se
viđamo."

"Dolazi li ovamo?"

"Znate što, gospodo, ja sam neoženjen čovjek. Ovamo dolazi dosta djevojaka i
udanih žena. Neke od njih su moje ljubavnice, a neke su samo prijateljice. Aylin
može biti među onima koje dolaze kao prijateljice."

"One koje dolaze ovamo su sigurno ljubavnice"

"Ne, apsolutno. Mi smo drukčije odgojeni i kultura u mojoj zemlji je različita od
vaše. Imamo i prijateljica koje dolaze našim kućama, ali koje ne dodirujemo."

"Princeza Aylin više nikada neće zakoračiti u ovu kuću. Inače će to loše završiti",
reče drugi Arap.

"Ako još nekada dođe da me posjeti, prenijet ću joj ovu poruku. Ali prenošenje
te poruke nije moj posao, nego vaš. U našoj tradiciji

nema tjeranja gostiju."

"Posljednji put vas upozoravam. Nema više viđanja s tom ženom!" reče jedan od
Arapa.

"Pogrešno ste obaviješteni. Gospođa Aylin je moja stara prijateljica iz
djetinjstva."

Polažući ruku na oružje za pojasom, Arapi su pozdravili Polata. Polat je odmah
shvatio da je to opasan znak. Nakon što su Arapi otišli, na trenutak je ostao nasred
sobe, ne znajući što da radi. Nalazili su se pred velikim problemom. Morao je
proslijediti vijest do Aylin. Hitnu vijest da izvjesno vrijeme ne dolazi ovamo. Neko

vrijeme je razmišljao i na kraju odluči nazvati Nesrin.

Znao je da ga Nesrin uopće ne voli. Jednom su se upoznali još davno, dok su bili
u Istanbulu. Nesrin ga uopće nije primjećivala. Prema njemu je bila veoma hladna
kada je nekoliko puta došao njihovoj kući po Aylin. Polat je normalno prihvaćao to
što ona ne odobrava da njena udana sestra ima vezu s drugim. Ali, tu vijest je
neizostavno morao proslijediti do Aylin. Približavalo se dvanaest sati. Nevoljko je
okretao Nesrinin broj, koji je bio zabilježen negdje sa strane, pošto je nekoliko puta
morao zvali Aylin dok je bila kod njih. Srećom, nije ga bacio.

Aylin je, također, u hotelu proživljavala tešku noć. Tu noć princ je večeru naručio
u sobu. Za vrijeme večere nije pio vino, kako je to inače običavao; zadovoljio se
vodom. Nije otvarao usta, nije prozborio niti jedne riječi. Aylin je postala malo
napeta. "Moramo pričati", prozborio je napokon, nakon što su konobari iznijeli
ostatke od večere.

"O čemu?"

"O vašem određenom nedoličnom ponašanju."

,,Ne razumijem."

"Kao dan vam je jasno, Aylin. Ne izvršavaš svoje obaveze udane žene i činiš
nešto što ne dolikuje udanoj ženi. Svakodnevno posjećuješ određena mjesta. To
ponašanje odmah mora prestati."

"Ne znam za što me optužujete, ali imam i ja određenih pritužbi na nedolično
ponašanje i na neispunjavanje danih obećanja i obaveza."

"Kao naprimjer!?" princ će iznenađeno.

"I ja imam pritužbe na vaše neobjašnjivo izbivanje određenih noći. Brak
obavezuje obje strane."

"Ja sam muškarac."

"Prije braka ste mi obećali da ćemo u ovom braku biti ravnopravni, kao
civilizirani muž i žena."

,Ja sam održao svoje obećanje, ali vi ste me prevarili, Aylin."

"I vi ste mene prevarili. Ni jedno obećanje niste ispunili. Niti smo imali svadbu, a
niti imamo kuću kao što ste mi obećali."

"Ne zaboravite da smo u izgnanstvu."

"Nikada mi niste pričali o uvjetima izgnanstva."

"To ste trebali razumjeti."

"Ja od vas nisam tražila dvorac, samo jedan stan u zgradi. Što se tiče mojih
obaveza kao supruge, ne sumnjam u to da ne postoji netko tko te obaveze ispunjava.
A sve dotle dok je to u meni, ja vas kao supruga ne mogu zadovoljiti."

"To je plod vaše mašte."

"Isto tako je plod mašte i ono čime vi mene optužujete."

,Ja raspolažem konkretnim dokazima."

"Poslali ste, dakle, svoje ljude da me slijede. Kako je to ponižavajuće."

"Vi ste to tražili."

"Kada ste već spremni dati ono što tražim, mogu li, onda, od vas tražiti svoju
slobodu? Kao što vam nisam mogla biti dobra supruga, i moje srce je, isto tako,
ispunjeno razočaranjima. Nismo imali uspješan brak. Dopustite da se rastanemo."

"Nikada!" reče Ben Tekkouk Senusi. Brzo otvori sobna vrata i izađe. Kada je
nakon određenog vremena htjela izaći, Aylin je shvatila da su vrata zaključana.
Izbezumila se od straha. Nije mogla telefonirati Polatu. Da bi to učinila, morala je
broj izdiktirati centrali, a to nije smjela učiniti. Nazvala je Nesrin. Rekla joj je da ju
je zaključao u sobi.

"Ni slučajno se nemoj zbližavati s tjelohraniteljima kako bi ti otvorili vrata", reče
joj sestra. "Senusi im je dao napojnice i upozorio ih je na tebe. Sačekaj do sutra.
Ujutro ću doći u predvorje na zajednički doručak."

***

Nakon razgovora s Aylin Nesrin je nazvao i Polat.

"Uvalili ste moju sestru u gadne probleme, Polat. Izađite odmah iz Aylininog
života, dok se sve nije sasvim iskompliciralo", rekla mu je Nesrin.

"Razumijem i prihvaćam vašu ljutnju, ali određene stvari se odvijaju izvan
ljudske kontrole. Zabrinut sam za Aylin. Spriječite njen dolazak ovamo i svakako me
obavijestite", molio je Polat.

"Inače joj je onemogućeno da ide bilo kud. Vi se nikako ne pojavljujte. Nemojte,
također, ni telefonirati Aylin. Ja ću vas nazvati", reče Nesrin.

Od deset sati Nesrin je bila u predvorju Georgea V. Prekrila je lice pretvarajući se
da čita velike novine, čekala je Aylin. Kada se njena sestra nije pojavila ni u
dvanaest sati, telefonirala je u sobu.

"Gdje si, satima te čekam", reče Aylin. Glas joj je bio plačan.

"I ja tebe čekam u predvorju. Nisam te htjela nazvati, jer sam se bojala da Senusi
ne podigne slušalicu."

"On nije tu", reče Aylin, "sinoć je izašao i još se nije vratio. A vrata su još uvijek
zaključana."

"Eto me sada gore", reče Nesrin. Popela se na kat na kojem je bio njihov
apartman. Spremačica je čistila sobe. Dala joj je napojnicu da otključa vrata
apartmana. Dvije sestre su se zagrlile. Nesrin je na brzinu ispričala Aylin što se
dogodilo Polatu. Aylin se tresla od straha.

"Moram ići, Aylin", rekla je Nesrin, "da ne sazna da smo uspjele otključati vrata.
Uvalit ćemo tako i spremačicu u probleme. Tražit ću od nje da kopira ključ."

"Ne ostavljaj me bez telefonskog poziva."

"Ne brini se, naći ćemo neki izlaz. Moraš biti strpljiva. Razlog svih ovih
problema uvijek je tvoje nepopravljivo nelogično ponašanje. Više ne smiješ napraviti
niti jednu pogrešku, u redu?" reče Nesrin, mašući kažiprstom prema Aylininom nosu.
Izašla je iz apartmana i ne čekajući lift spustila se stubama i otišla kući.

Senusi se navečer vratio u hotel. S Aylin nije previše pričao. Večerali su opet u
sobi, nijemo. Nakon večere je zaključao vrata i izašao. Prošlo je tako nekoliko dana.
Četvrti dan Aylin nije mogla izdržati.

"Koliko će još trajati ovo zatočeništvo?" upitala je muža.

"Dok vam se pamet ne vrati u glavu."

"Moja pamet je nepovratno pred odlaskom. Koliko već dana nisam udahnula
čistoga zraka."

"Večeras možemo večerati vani", reče Senusi. Aylin se odmah počne spremati.

"Voliš izlaske?" upita Senusi podrugljivo. Aylin nije odgovorila. Dovršila je
šminkanje i, u pratnji dvojice tjelohranitelja, izašli su kao muž i žena. Prošlo je već
neko vrijeme otkako je smanjio broj tjelohranitelja. Od petorice ostala su samo
dvojica. "Sigurno mu ponestaje novca", pomisli Aylin. Za večerom uopće nisu
pričali. Bila je sretna zbog toga što je izišla iz hotelske sobe; opet je nakon nekoliko
dana vidjela ljude oko sebe.

"Sutra me ne zaključavajte u sobu. To vam uopće ne dolikuje", izusti odjednom
Aylin, "obećavam da neću izaći."

"Razmislit ću", reče Senusi.

Taj su tjedan dvije sestre provele u nespokojnom iščekivanju. Nesrin je nekoliko
puta tijekom dana vodila duge razgovore s Aylin, prenosila joj vijesti od Polata.
Činila je to zato što se bojala da će se, ako zaljubljenima ne pomogne u
komuniciranju, oni osmjeliti na poziv i time se sasvim uvaliti u nevolje. Inače, Polata
je toliko mrzila i ne samo da mu ne bi pomagala nego bi ga mogla udaviti u čaši
vode.

Telefonirajući Senusiju za vikend Nesrin ga je s Aylin pozvala kući na večeru.
Nesrin se iznenadila kada je bez pogovora Senusi pristao. Priredila je lijep jelovnik.
Napravila je kuskus, nacionalno arapsko jelo, smatrajući da će se to svidjeti Libijcu.
Tijekom večere, dvoje supružnika nisu uopće razgovarali. Bilo je sasvim očito da su
ljuti. Nesrin i Aziz su se pretvarali kao da ne shvaćaju situaciju. Pred njihov odlazak
Nesrin nije mogla otrpjeti, praviti se kao da ništa ne zna,

"Što vam je, u ime Božje?" upita.

"Vaša sestra nije sretna, priča o razvodu."

Nesrin se nakratko glasno nasmija."Šalite se, prinče. Aylin ne može tražiti tako
nešto zato što se razvod uopće ne prihvaća u mojoj obitelji. Čak ni šala na tu temu
nije poželjna. Neka to ne čuje otac", rekla je. Senusi je krajičkom oka bacio pogleda
na svoju suprugu. Aylin je sjedila smrknutog lica.

"I u mojoj obitelji je tako."

"Nesporazumi između muža i žene rješavaju se između dvije osobe", reče Nesrin.

"Ali vaša sestra ne misli lako."

"Ja ću popričati sa svojom sestrom", okrenula se prema Aylin. "Pristaješ li da
sutra ručamo nasamo?"

Pogledala je u svog muža.

"Ja ću poslati auto po vas, da vas odveze tamo gdje namjeravate jesti. A poslije
će vas, također, moj vozač odvesti kući, a Aylin u hotel", reče Senusi.

"Hajdemo u Lippi, već dugo nismo bile tamo", reče Nesrin. "Budite onda
spremni u pola jedan", reče Senusi.

Kada su se dvije sestre sastale u Lippiju, Aylin je počela plakati od sreće.

"Mislila sam, Nesrin, da se nikad neću osloboditi hotelske sobe. Ja se više ne
vraćam tamo", reče.

"Ne dolazi u obzir, Aylin. Danas se moraš vratiti. Potrebno je strpljenje da bi se
uspjela spasiti od tog čovjeka. Aziz je pričao s jednim odvjetnikom. To neće biti baš
tako jednostavno", reče Nesrin.

"Jesi li pričala s Polatom?"

"Nastojim ti spasiti život, a ti mi pričaš o njemu. Pusti sad njega." Dvije sestre su
raspravljale neko vrijeme. Na kraju, Nesrin je uspjela uvjeriti sestru. Još određeno
vrijeme će nastaviti s ovom igrom. Aylin će glumiti da ju je Nesrin uvjerila, uopće
neće spominjati razvod. Sve dok ne dođe ljeto, dok Aziz i Nesrin ne budu spremni za
odlazak u Istanbul.

Nije samo problem u tome. Ne želim ni spavati s tim čovjekom. Dođe mi da
skočim s prozora kada legne na mene."

"O tome si trebala razmišljati kada si donijela odluku o udaji. A gdje je ono da
ima oči koje te očaravaju?"

"Ne sprdaj se sa mnom!"

"Radi što znaš, Aylin, ali ni slučajno nemoj ostati trudna", reče Nesrin. Nesrinina
druga briga bio je i Polat. Stalno je primoravala Aylin na zaklinjanje da se nikako
više neće sastajati s Polatom.

S vremenom je izgledalo kao da se Senusi malo smirio. Aylin je puštao da izađe
jedino kada je išla kod Nesrin. I tada s vozačem. Ali nije joj kao prije dopuštao da
preko noći ostane tamo, a kada bi noću sam izlazio opet ju je zaključavao u
apartmanu. Također je veliki broj noći provodio vani. Aylin mu je saopćila da s njim
neće spavati u istom krevetu sve dok se ne okonča ovo razdoblje zaključavanja. Uzi-
mala je jastuk i deku i do jutra spavala na širokom divanu u salonu.

Nesrin se sprijateljila sa spremačicom koja je bila zadužena za Aylinin kat.
Jednom ju je odvela svojoj kući i kroz suze joj ispričala kako taj bezdušni Arap
zlostavlja njenu sestru. Žena je, inače, i sama bila svjesna da se Aylin nalazi u
svojevrsnom zatočeništvu. Nesrin joj je ponudila zavidnu sumu novca, a od nje je
jedino tražila kopiju ključa od apartmana. Da bi njena sestra mogla pobjeći ako joj
jednog dana život bude u opasnosti. To nitko, apsolutno nitko, nikada neće znati.
Obećavajući da neće čak ni Aylin reći kako je došla do ključa, Nesrin je redala
zakletvu za zakletvom. I, u ishodu svega, došla je do duplikata ključa Aylininog
apartmana.

Aylin je jednom tjedno u limuzini odlazila do Nesrin, tamo ostajala sat-dva i
ponovo se vraćala u hotel. Čim bi došla, laćala bi se telefona i zvala Polata. Nekoliko
puta je toliko molila i navaljivala da je Nesrin nekoliko sati prije njenog dolaska
primila Polata u kuću i, iz straha, tu ga zadržala nekoliko sati nakon Aylininog
odlaska. Naravno da je i od Aziza krila sastanke u njihovoj kući. U danima kada bi
Polat dolazio, svom mužu je davala niz narudžbi, nastojeći tako osigurati da zakasni
kući. Ali, zbog uzbuđenja i straha, cijeli dan bi osjećala klonulost. Na kraju se
pobunila. Rekla je sestri da nikada više neće zvati Polata. Kada je nestalo Nesrinine
naklonosti, Aylin se s Polatom pokušala sastajati na sasvim drugim adresama.

Jednom je, prilikom povratka od Nesrin, rekla vozaču da u Galerie Lafayette želi
obaviti malu kupnju. Dućan se, inače, nalazio u ulici kroz koju prolaze.

"Ovdje se ne mogu zaustaviti, gospođo", rekao je vozač.

,Ja ću izaći, ti napravi krug i vrati se, ja ću te čekati na vratima", reče Aylin. "Ako
me ne bude na vratima kada se vratiš, ti napravi još jedan krug. Možda je gužva na
kasama pa ću morati čekati."

Ne čekajući odgovor izašla je iz limuzine, umiješala se u gužvu i popela se na
međukat. Sastala se s Polatom koji je čekao ispred odjevnog odjela. Nekoliko krema
za lice i parfema, koje je ranije kupio, Polat je utrpao Aylin u ruke. "Nisam želio da
gubiš vrijeme plaćajući ovo", rekao je.

S odjela je uzela nekoliko suknji i bluza i ušla u jednu od kabina za presvlačenje.
Našla se u Polatovom naručju. Počeli su se ljubiti kao ludi. Mladoj prodavačici, koja
je pitala kako ide, Aylin je odgovorila da su suknje tijesne, te da joj donese za broj
veće. Kada je, otprilike nakon pola sata, izašla iz kabine, kosa joj je bila sasvim raz-
barušena, ali se na lice zalijepio osmijeh, i to onaj što otkriva najveće zadovoljstvo.
Izašla je na vrata, malo je sačekala i mabnula rukom prema limuzini koja se ukazala
u prometu.

"Znate li koliko puta sam kružio oko bloka?" upita vozač.

"Kada su žene u kupnji, onda gube osjećaj za vrijeme. Osim toga, bio je i veliki
red", reče Aylin.

"Nemojte princu reći da ste radi kupnje ušli u Lafayette, inače će me jako izgrditi",
odvrati vozač.

"Bože, Bože, ne razumijem zašto bi kupnja bila zabranjena, ali, kad već tako
želite, to će ostati među nama, obećavam", reče Aylin. Laknulo joj je. Mada
nesvjesno, vozač joj je olakšavao poslove, iz torbe je izvadila ogledalo, dotjerala
kosu i osvježila ruž.

Ljubav je nešto lijepo; čak i kada čovjek na vratu osjeti dah smrti, ljubav je
lijepa.

Aziz je angažirao odvjetnika da bi se Aylin mogla razvesti, a on je zadužio
detektiva da prati Senusija po noćnim klubovima gdje ga je i fotografirao s
određenim ženama. Čekali su najpogodnije vrijeme za pokretanje procesa. U
međuvremenu, Nesrin je i od svog daidže zatražila pomoć. Jadni Hilmi-bej nije
mogao ostati ravnodušan prema Aylininim problemima i opet je pritekao u pomoć.
Doputovao je u Pariz i izbliza analizirao situaciju. Njegova Aylin bila je krajnje ne-
sretna. Inače dosta mršava djevojka, sasvim je oslabjela, bila je kost i koža.
Zatočeništvo je postajalo nesnošljivo. Bez odlaganja se to moralo okončati. Hilmi-
bej se, također, posavjetovao s jednim turskim odvjetnikom. Pod uvjetom da brak
verificira turski konzulat, bilo je moguće da se na istanbulskim sudovima razvede
turski državljanin koji se vjenčao u Francuskoj. Zakon je bio pogodan za proces ove
vrste. Aylinin vjenčani list odmah je proslijeđen u konzulat. Srećom, dokumente ove
vrste Senusi nije držao u trezoru, nego ih je skrivao u ladici u spavaćoj sobi.

Plan je bio gotov, došao je red na njegovu provedbu. U srpnju Aziz je trebao
koristiti godišnji odmor. U Istanbul su trebali putovati autom, a zajedno s njima u
autu je trebala biti i Aylin, koja bi bila spašena nakon izlaska s francuskog teritorija.
Prilikom prelaska iz Francuske u Švicarsku, u većini slučajeva se čak ne pita za
putovnicu. Taj dio je lak, ali ovo putovanje se moralo izvesti kada Senusi ne bude u
hotelu. "Ionako ovaj čovjek najmanje noć, dvije tijekom tjedna provodi vani. Čekat
ćemo. Aylin će nas obavijestiti telefonom i mi ćemo tog jutra, rano, krenuti na put",
reče Nesrin Azizu.

Čekali su. Dva tjedna Senusi je svaku noć spavao u hotelu. Aylin je počela gubiti
živce. U srijedu navečer sljedećeg tjedna reče supruzi: "Večeras izlazim. Možda se
neću vratiti. Naruči večeru prije no što izađem."

Aylin je naručila juhu i hladno kuhano meso. Došli su konobari i servirali. Oko
osam je završila s objedom. Uzela je knjigu i ispružila se na divanu. Senusi je
pozvao sobni servis da pokupe tanjure. Obukao se, zaključao vrata i otišao. Nakon
desetak minuta Aylin je nazvala Nesrin.

"Večeras je u redu", rekla je.

"Provjeri svoj ključ."

"Provjerila sam možda stotinu puta, Nesrin."

"Nemoj slučajno spakirati kofer i ostaviti ga na vidjelu, možda se vrati."

"Ne brini se. Ujutro u sedam sati bit ću na vratima. Ako me ne bude, znači da se
vratio."

"Da krenemo noću?"

"Ne. Aziz inače ne voli voziti noću. Ujutro ćemo krenuti i ići dokle možemo.
Ako se ne vrati tijekom noći, onda svakako neće doći do sutra popodne. Osim toga, u
sedam ujutro je smjena svih ekipa u hotelu. Ja sam zbog toga i tražila da krenemo u
sedam", reče Aylin. Bila je krajnje smirena i hladnokrvna.

"A ako se vrati?"

"Pokušat ćemo ponovo. Drugu noć. Ali, on se neće vratiti večeras, Nesrin,
prošlog tjedna gotovo nikako nije išao. Ti ne znaš libido tog čovjeka. Neće se vratiti
do sutra, sigurna sam."

Nesrin do jutra nije mogla zaspati. Aylin je navila budilicu u šest i mirno zaspala.
Ugasila je sat, koji je zazvonio u šest, i odmah se obukla. U svoju oveću torbu
ugurala je hlače, jednu bluzu i donje rublje. Putovnicu i vjenčani list izvadila je iz
donje ladice. Senusi ih je sakrio u jednu veliku kuvertu, zajedno s nekim nebitnim
papirima. Naravno, nije znao da ih je Aylin neprestano kontrolirala. U pet do sedam
otključala je vrata apartmana. Kada je izašla, na vrata je objesila poruku "Ne
uznemiravajte" i opet ih zaključala. Nije ušla u lift, spustila se stubama. U hlačama i
pamučnoj majici, kosom svezanom u konjski rep i naočalama na očima, bila je poput
mršave pirgave studentice. Ni najmanje nije sličila na princezu koja je stanovala u
apartmanu na trećem katu. Kao duh je promigoljila van. Nesrinin i Azizov auto bio
je na suprotnom nogostupu. Čekala je na semaforu i prešla na drugu stranu. Sjela je
na zadnje sjedište.

"Gas, Azize!" reče Nesrin.

Nakon nekog vremena prešli su švicarsku granicu. Od sreće su vrištali u autu.

"Zaustavi se tu, moram u toalet", reče Nesrin.

"Ne mogu. Prvo mjesto na kojem ću se zaustaviti bit će benzinska pumpa, kada
benzin u autu bude pri kraju", reče Aziz.

"Azize, hitno je!"

"Obavi u gaćice. Ja već danima tako radim, od uzbuđenja i straha. Ubij me, ne
stajem", odgovori Aziz. Vozio je brzo kao nikada do tada.

Aylin je raširila ruke. Uspjela se provući kroz rešetke kaveza i izaći u svijet.
USPJELA JE. Sada će raširiti krila prema novim horizontima.

"Slobodna sam! Slobodna sam!" povikala je.

"Nisi još", reče Nesrin. "Nisi se još razvela. Cijena slobode nije toliko niska,
dušo. Još mnogo moraš čekati da bi bila slobodna!"

Ovo je bilo najuzbudljivije Aylinino putovanje u životu. Kao da se
prevaljivanjem svakog kilometra sve više približavala slobodi. Nije, čak, obraćala
pažnju ni na Nesrinino neraspoloženje. Sjedeći na zadnjem sjedištu, pjevala je iz
sveg glasa.

"Skreni ustranu, Azize. Molim te, stani", povikala je odjednom.

,,Zar se i tebi piški?" upita Aziz.

"Povratit ću."

Aziz je preko retrovizora bacio pogled natrag. Aylinino je lice bilo sasvim
blijedo. Skrenuo je auto ustranu. Aylin se jedva izvukla van. Kad se vratila natrag,
ispružila se na zadnjem sjedištu.

"Od prevelikog uzbuđenja djevojci se poremetio vegetativni živčani sistem", reče
Aziz.

"Slušaj, Azize, zaustavljaš se kod prve ljekarne! Ja ću u toalet, a ti uzmi
kolonjsku vodu. Aylin ne izgleda dobro", reče Nesrin.

Aziz je smanjio brzinu. Pretpostavljali su da je oko dvanaest sati Senusi došao u
hotel i shvatio da je Aylin pobjegla, ali oni su tada već bili veoma daleko. Iako se
zbog Aylinine mučnine Aziz morao neprestano zaustavljati, bili su već pet sati na
putu i nitko ih više nije mogao stići.

Prvu pauzu napravili su u Trstu. Niti je Aziz imao snage za nastavljanje puta, a
niti djevojke. Umjesto da prestane, Aylinina mučnina se povećala. Nesrin je tražila
da bude u istoj sobi s Aylin. Kada su se povukle u sobe, upitala je sestru:

"Kakve su to mučnine? Je'l se razbolijevaš, ili si ponovo zatrudnjela?"

"Ne znam, Nesrin."

"Kako ne znaš? A gdje je ono da ne spavaš sa Senusijem?"

"Nisam spavala."

"Je li te možda prisilio?"

"Naravno da me je prisiljavao. Čak me je nekoliko puta i ošamario. Ali sam se
oduprla. Ja sam, dakle, pobijedila."

"Eh, to onda znači da nisi trudna. To se ti zbog nervoze naprežeš", reče Nesrin.
Aylin nije odgovarala. Polako je otišla do kupatila. Nesrin je otišla za njom.

"Zašto izgledaš kao da nešto kriješ?"

"Uopće ne izgledam tako."

"Ja poznajem svoju sestru. Što skrivaš od mene? Ako već nisi spavala sa
Senusijem, onda ne možeš biti trudna, zar ne? Odgovori mi, Aylin."

,,Ne mogu biti", reče Aylin.

,,Ne sviđa mi se taj glas, Aylin. Ili si ti... Ti... S Polatom?"

Aylin nije odgovorila.

,,Kad si to napravila? Ti si jedan monstrum! Kako si to mogla učiniti? Kako si
samu sebe mogla uvaliti u opasnost? Gdje si se sastala s onom kišnom glistom? Reci,
hajde... reci. Koliko puta? Gdje? Zar se ti nimalo ne bojiš? Kakav si ti čovjek?! Ti si
životinja, a ne ljudsko biče." Počela je plakati. Sve što joj je bilo nadohvat ruke
bacala je Aylin u glavu.

Pokazat ću ja onom nepromišljenom mangupu kad stignem u Istanbul. Napravit
ču mu skandal. Otići ću direktno njegovom ocu.

"Smiri se, Nesrin. Nisam, bolan, trudna. Usta nisam otvorila. Što to pričaš?" reče
Aylin.

"Znam ja svoju robu", reče Nesrin.

U Istanbulu su bili trećeg dana nakon kretanja iz Pariza. Kada su ušli na vrata
Džemal-bejeve kuće na Šišliju, izgledali su kao da su izašli iz noćne more. Putove u
Bugarskoj, gdje benzin smrdi na bijeli luk, Aylin je prešla s neprestanom mučninom,
ali se naglo oporavila u trenutku kada su ušli u Edirne. U ta četiri sata do dolaska u

Istanbul, niti jednom nije osjetila mučninu. Nesrin je malo osjećala kajanje zbog
svega što je učinila.

Čekali su početak tjedna i u ponedjeljak su rano otišli u ured daidžinog
odvjetnika. Aylin mu je dala punomoć za razvod. Brakorazvodnu parnicu pokrenuo
je na prvostupanjskom sudu. Poziv na sud poslali su u Pariz. Kada nisu dobili
odgovor, dali su oglas u novine. U rukama je imala i fotografije na kojima se vidi
Senusi s drugim ženama u noćnim klubovima. Međutim, proces je, zapravo,
pokrenut zbog "neslaganja" nastalog zbog kulturnih razlika.

"Sada ćete biti strpljivi i čekati, gospođo Aylin", reče odvjetnik. "Budite
uzornoga ponašanja do razvoda. Nigdje se ne pojavljujte nasamo s muškarcem. Ako
budete izlazili noću, neka se obavezno u vašem društvu nalazi netko od članova
obitelji."

Tog ljeta Aylin inače nije ni bila u stanju izlaziti noću. Pronašla je Polata, koji se
zbog ljetnih praznika u Istanbul vratio mnogo prije nje. Polat se veoma obradovao
što se Aylin oslobodila zlatnog kaveza. Ali druga vijest koju će mu draga saopćiti
nije bila nimalo ugodna.

Aylin je bila trudna, a osim abortusa drugog izbora nisu imali. Polat je bio
potomak jedne krajnje konzervativne obitelji, tek je započeo studij i nije bilo govora
o ženidbi. Inače, Aylin nije ni imala nikakvih zahtjeva. Jedino što je željela je da u
sve to ne miješa Nesrin. Svoju sestru, koja je i bila protiv Polata, a i koja se već dugo
konstantno borila s njenim problemima, Aylin nije htjela upetljavati i u ovaj pro-
blem. Polat je pronašao liječnika, Aylin je otišla, abortirala i vratila se kući.

Aziz je otišao na spavanje kod oca koji je stanovao u Kučukčekmedži. Nesrin i
Aylin su s ocem bile kod kuće. Nakon što je došla kući, Aylin je rano legla, govoreći
da se ne osjeća dobro. Nesrin je na večeru otišla kod tetke Nedžle na Nišantaš i
vratila se. I ona se povukla u sobu. Mislila je da je Aylin već odavno zaspala. Čitala
je knjigu u krevetu kada je začula da je sestra doziva. Ustala je i prešla u susjednu
sobu. Aylin je sjedila u krevetu, nasred jezera krvi. Lice joj je bilo blijedo kao krpa.
Odjednom, Nesrin pomisli da će se onesvijestiti.

"Nađi liječnika, Nesrin. Imam krvarenje."

"Aman, Bože", reče Nesrin.

"Ne galami da ne probudimo oca."

"Što si to napravila? Bila si trudna, zar ne? Sva ona povraćanja tijekom puta. Ah,
Aylin. Da nisi možda abortirala bez mog znanja?"

"Danas."

"Tko je to sredio? Ona glista?"

"Nećemo sada o tome pričati."

"Ako je sve to nastalo zbog njega, neka dođe i neka sam čisti svoje smeće!" reče
Nesrin i krenu u salon, prema telefonu.

"Nemoj, Nesrin, molim te. U njegovoj je kući večeras velika zabava. Ne može
doći."

Nesrin je bila sasvim bijesna.

"Je l' to on kod kuće priređuje zabavu, dok ti ovdje crkavaš?"

"Pridrži me, uzmimo taksi i pođimo u Američku bolnicu. Ili u sanatorij."

"On će doći", reče Nesrin. "On je odgovoran za ovo. Ili ćeš mi dati njegov broj ili

ću uzeti taksi, otići njegovoj kući i dovesti ga."

"Dat ću ti, ali pod jednim uvjetom. Nećeš biti bezobrazna prema njemu. Obećaj."

"Što hoćeš da radim? Da mu se, možda, zahvalim na svemu ovome u što te je
uvalio?"

Nemoj ništa, molim te, normalno se ponašaj! Ne zaboravi da sam, koliko i on, za
ovo kriva i ja."

Nesrin je teško zadržala riječi koje su joj došle na vrh jezika. Aylin nije izgledala
dobro. Krvarenje je postajalo sve jače.

"Brzo reci broj", reče, ja ću se kasnije obračunati s njim, ne večeras. Samo da
tebe spasimo, a kasnije ču ja njemu pokazati."

Nakon što je spustila slušalicu, Nesrin je pritekla Aylin u pomoć. Obukla joj je
suknju. Krv je poput potoka tekla niz Aylinine noge. Nije imala snage stajati na
nogama. U jednom trenutku začule su očev glas.

"Ne brini se, došao je Aziz da nas izvede u šetnju. Izlazimo s Aylin", oglasi se
Nesrin. Bilo je nešto malo iza jedan.

Nakon petnaest minuta Polat je bio na vratima. Uzeo je Aylin u naručje i donio je
do auta.

"Idemo li u Američku?" upita Polat.

"Ne, nećemo tamo. Tamo ćemo naići na dosta poznanika. Idi u Etfal. To nam je i
najbliža bolnica."

Predali su Aylin liječnicima u hitnoj službi. Nesrin je zapalila cigaretu.

"Kako ste mogli učiniti tako nešto, Polat? Da vas je Senusi zatekao mogao vas je
oboje ubiti. Zar nemate nimalo pronicljivosti i pameti?" reče.

"U pravu ste, Nesrin. Ali, Aylin je bila u tako teškom stanju da sam mislio da je
po svaku cijenu moram oraspoložiti. Mlada žena zaključana u hotelskoj sobi! Ne
može izaći, ne može se osloboditi stanja u kojem se nalazi, stalno plače. Strahovao
sam da ne poludi ako se ne budemo mogli povremeno viđati nakon što je uspijevala
dolaziti kod vas. Nije smjela pomisliti da sam je i ja napustio. Dogodilo se, eto. Jako
mi je žao", reče.

"Zna li vaša obitelj za ovo?"

"Ne, ništa ne znaju. Ne znaju čak ni moji prijatelji."

"Neka nitko ne dozna, ni slučajno", reče Nesrin.

Liječnici su očistili dio koji je ostao u njoj, dali su joj injekciju za zaustavljanje
krvarenja. Kada su izlazili iz bolnice, već je počelo svanjivati. Nakon što ih je
odvezao kući, Polat se uputio k Bosporu. Razmišljao je kako će gostima objasniti
iznenadni nestanak sa svoje zabave.

Nakon nekoliko dana Aylin se oporavila. Međutim, bila je i iznemogla, a i
slomljenoga srca. Mislila je da je potpuno uništila svoj život. Više nije bila zatočenik
u hotelskoj sobi, ali nije bila ni slobodna mlada žena. Tko zna koliko će trajati
razvod? Tko zna što će učiniti Senusi kada sazna da je pobjegla? Brak u koji je
samovoljno ušla ništa joj nije donio osim nekoliko fotografija na naslovnim
stranicama novina. Malo ugodnih trenutaka joj je ostavio. Uz to, zbog jednog
bezvrijednog braka zakasnila je i na tako željeni Medicinski fakultet. I, kao da to nije
bilo dovoljno, nakon mukotrpnog braka doživjela je veliku ljubav koja nije imala
kraja, a koja je opet zadavala bol. Mogla je pretpostaviti da im čak ni kasnije, kada

Polat okonča studij, njegova obitelj neće dopustiti brak. Razvedena žena, koja je
godinu-dvije bila starija od Polata... Kroz Nesrinin i Azizov slučaj neposredno se
uvjerila na kakva su duhovna i materijalna mučenja spremni očevi koji sinovima ne
dopuštaju ženidbu. Bila je sita takvih situacija.

Primali su vijesti da Senusi u Parizu pretražuje sve tražeći Aylin. Kada je nije
našao tamo gdje ju je ostavio, princ je otišao Nesrininoj i Azizovoj kući. Oni više
nisu bili u Parizu. Naredio je da se provjere svi Turci koje je poznavao u Parizu.
Saznao je datum kada je Polat napustio Francusku i malo se smirio kada je saznao da
je otišao mnogo prije Aylininog nestanka. Neprestano je telefonirao u Istanbul. Na
kraju je Džemal-bej iznio svoje mišljenje.

"Taj čovjek je tvoj muž s kojim si službeno u braku. Ne možeš stalno bježati od
njega. Ili se javi na telefon i razgovaraj, ili mu napiši pismo", rekao je svojoj kćeri. ,,I
obavezno mu saopći da si u očevoj kući."

Aylin je nakitila jedno dugo pismo. Brižno biranim riječima nanizala je razloge
okončanja braka. Svog muža je nastojala uvjeriti da je ova rastava korisna za oboje.
Od Senusija je došao niz pisama. U nekima je molio, a u nekima je prijetio.
Strahovali su da ne dođe u Istanbul. Ali, bilo je sasvim očito, Senusi nije mogao
izlaziti iz Francuske. Ljeto 1964. godine za Aylin je bilo prava mora.

***

Krajem ljeta Aylin i Nesrin došle su u Ženevu. Naumila je studirati medicinu.
Nitko je nije mogao odvratiti od te odluke. Tih dana je i njihov daidža, Hilmi-bej, bio
u Ženevi. Neko vrijeme je djevojke ugostio u hotelu. Kada je Nesrin prešla u Pariz,
Aylin je smjestio u kuću svog prijatelja Tobyja von Schweira koji je živio u Ženevi,
ali se vratio u Ameriku.

Da bi se upisala na medicinu, Aylin se prijavljivala i na francuska i na švicarska
sveučilišta, ali je stalno dobivala negativne odgovore. Ni jedno sveučilište u
Francuskoj nije ju htjelo primiti. Švicarsko sveučilište u Ženevi i Laussanei također
joj je poslalo odbijenicu. Na kraju, malu nadu pružilo je Neuchatel sveučilište.
Analizirali su njenu molbu i pozvali je na razgovor. Aylin nije mogla vjerovati.
Iznova je čitala pismo te nazvala Nesrin da joj priopći radosnu vijest. Nesrin je tih
dana imala problema s Azizom. Da bi se oslobodila neugodne kućne atmosfere,
doputovala je u Ženevu. Dvije sestre su iznajmile auto i zaputile se u Neuchatel.
Aylin je razgovarala s nekoliko profesora i šefom katedre. Ženski Američki koledž
završila je s visokim ocjenama. Nije bilo sumnje u to da je riječ o inteligentnoj
studentici. Ali, studij na Pariškom sveučilištu napola je prekinut. Ispričala im je kako
je bila pogođena majčinom smrću i da, na kraju, sada sama može odlučivati o
odabiru zanimanja. Uvjerila je profesore da će biti dobra studentica medicine.
Međutim, ovaj put Aylin je naišla na prepreku u studentskoj službi.

"Naša granica je dvadeset pet godina, vi ste dvadeset pet godina navršili prije
nekoliko mjeseci", reče službenik. Aylin je stavila glavu medu šake i tako
nepomično sjedila neko vrijeme. Čovjek je s čuđenjem gledao u nju.

"Ako je to jedini problem, dopustite mi da to riješim", zamolila je Aylin.

"Kako ćete to riješiti?"

"Prepustite taj problem meni. Kada dođem sljedeći put, godina mog rođenja bit
će 1939. Dovoljno je da mi obećate da ćete me tada primiti, da se ne bih bespotrebno
bavila time."

"Vi ste izuzetno odlučna osoba. U redu, obećavam", reče čovjek.

Odmah po povratku u hotel Aylin je poslala telegram odvjetniku i zamolila ga da
joj promijeni godinu rođenja.

Aylin i Nesrin autom su se vratile u Ženevu. Aylin je čekala. Osjećala se kao
dijete u majčinoj utrobi koje čeka da izađe na svijet. Mora se vratiti, treba još samo
malo pa će se vratiti u život, u svijet. Možda i jest zakasnila, ali, eto, opet je pred
njom bio život sa svim svojim mogućnostima. Nju je čekao život. Željela je da joj se
vrate izgubljene godine. Istoga mišljenja nije bila i Nesrin, koja se hvatala ukoštac s
bračnim problemima.

"Krenula si na dug i težak put. Činiš još jednu pogrešku", reče. "Ne, Nesrin",
odgovorila je Aylin. "Neću više činiti pogreške. Završio je razdoblje nepromišljenih
pogrešaka."

JEAN-PIERRE

Kada je krenula na Medicinski fakultet na Sveučilište u Neuchatelu, Aylin je
imala dvadeset šest godina. Ošišala je šiške i pustila kosu da joj ravno pada na
ramena. Daleko ustranu bacila je zajedno s titulom princeze i svu odjeću skupih
marki: Lanvin, Dior, Balanciaga koje je nosila u Parizu, svoju Jourdan obuću
visokih, tankih potpetica i šeširiće. Sada je u uskim hlačama i majicama, u ravnoj
obući, s nenašminkanim licem i debelim medicinskim knjigama pod rukom, poput
djevojke od dvadeset godina trčkarala kamenim školskim hodnicima.

Prijatelj daidže Hilmija, Toby von Schweir, Aylin je utrpao u ruku tisuću dolara
kada je krenula u Neuchatelu. Razdijelivši ga u kutije, Aylin je svoj život
organizirala prema tom novcu. Odvojila je rate za školarinu, za neophodne izdatke
poput iznosa za dom i hranu u zasebnu kutiju, a u drugu je smjestila džeparac.
Živjela je trošeći novac disciplinirano iako tome nije bila vična, a izgledala je
zadovoljna životom. Inače, u ovom malom studentskom gradu i nije bilo mjesta za
trošenje novca. Predavanja su bila toliko naporna i dugačka da je morala učiti do dva
poslije ponoći. Prva godina studija bila je vrlo važna. Najviše je studenata na
medicini otpadalo krajem prve godine. Oni koji su ostajali nastavljali su svojim
putem i uglavnom su završavali. Krajem godine i Aylin je trebala ići, ali ne kao
neuspješni studenti na ulicu kroz stražnja vrata, nego na prednja, na Sveučilište u
Laussanei kao student s najboljim ocjenama.

Sredinom godine saznala je uvjete za horizontalni transfer na Sveučilište u
Laussanei. Neprestano je radila kako bi se mogla prebaciti u Laussaneu.

I, upravo, Medicinski fakultet u Laussanei, koji je prije godinu dana odbio Aylin,
sada je, bez ikakvog pogovora, istu djevojku primio na drugu godinu. Daidža Hilmi,
Nesrin, Aziz, Džemal-bej, pa čak i Toby von Schweir bili su iznenađeni i ponosni
zbog njezina uspjeha.

Listopada 1965. godine Aylin je krenula na Medicinski fakultet na Sveučilištu u
Laussanei. Predavanja su bila još teža. Međutim, težina predavanja bila joj je sasvim
nebitna. Ona je bila zadovoljna životom. U Laussanei je živjela životom za kojim je
toliko čeznula. Sve je bilo puno mladih ljudi. Grad je jednostavno izgrađen za
studente. Štoviše, te godine su bile godine hipija, djece cvijeća. Po dvorištima,
parkovima, u vrtovima kafića, na ulicama, stalno se, s gitarama u rukama i u
poderanom džinsu, vrtjela i pjevala mladež koja je po obrazima i čelu crtala cvijeće.
Sredinom šezdesetih godina za mlade nije bilo luksuza, ni odjeće. U modi su bili
skitnja i prirodnost. Aylin, koja je morala biti oprezna s novcem, ta je moda u
potpunosti odgovarala.

Preko božićnih praznika Nesrin je došla u Lausseaneu u posjet svojoj sestri. Kada
je izdaleka na peronu ugledala Aylin, nije ju mogla prepoznati. Otmjena, šarmantna i
atraktivna Aylin prije dvije godine na ulicama Pariza mamila je uzdahe i poglede
gdje god se pojavila, i muškaraca i žena. Sada je došla s kosom vezanom u konjski
rep i u izblijedjelom džinsu pa je Nesrin jedva prepoznala svoju sestru.

"Kako to izgledaš? Jesi li u potpunoj besparici?" upitala je Nesrin kada su stigle
kući.

"Nee, ekonomična sam s novcem. Čak moja kutija za džeparac još uvijek nije
ispražnjena."

"Tvoja kosa... Kao da nikad nije vidjela frizera."

"Ne idem kod frizera."

"Sutra te ja vodim frizeru", reče Nesrin.

"Ne idem frizeru! Svi imaju ovakvu frizuru, ja sam studentica, sjećaš se?"

"U redu. Kako idu predavanja? Govorila si da je ovaj fakultet malo teži."

"Malo me muči fizika. Prošlo je tri godine od završetka srednje škole. Zaboravila
sam, naravno."

"A da uzmeš instrukcije?"

"Već ih uzimam."

"Imaš li za to novaca?"

"To ne plaćam."

"Ma nemoj!?" reče Nesrin. "Sigurno ti je to namjestio neki turski student.
Naivnost je odlika Turaka."

"Ne. Na fakultetu je jedan asistent fizike, Jean-Pierre. On mi daje instrukcije."

"Uopće nisam vjerovala da ću ikada naći nekog Švicarca koji će, u ime
ljudskosti, besplatno davati dopunske satove", rekla je Nesrin.

,,Ima, eto, jedan", reče Aylin. Nesrin ju je pogledala pravo u oči. Svojim
nenašminkanim licem, pjegama i naočalama, Aylin uopće nije sličila na nekoga tko
bi mogao zavesti asistenta fizike. Opet nije mogla obuzdati svoj oštri jezik.

"Da se taj asistent fizike ne usudi kasnije tražiti druge protuusluge", izusti tiho
Nesrin. Aylin se na to grohotom nasmija. "Dođi sutra da te malo prošetam po
kampu", reče, "ako Jean-Pierre bude tamo, upoznat ćeš se i s njim."

Sljedećeg dana Nesrin je otišla na Sveučilište. Obišla je predavaonice u kojima je
njena sestra slušala predavanja. Aylin je pokucala na jedna vrata. Pogledale su
unutra. Za stolom, medu debelim knjigama s obje strane, sjedio je jedan momak s
naočalama.

"Egger, da te upoznam sa svojom sestrom", reče Aylin. Momak ustade. Izdužio
se poput motke. Nesrin se učinilo kao da njegova visina uopće nema kraja. Kao da je
Jean-Pierre imao samo visinu, ali ne i obujam.

"Ovaj čovjek je, izgleda, jednodimenzionalan", reče Nesrin na turskom. "Ovaj je
mršaviji i od tebe, Aylin. Povlačim riječ koju sam jučer izgovorila. Ovaj ne izgleda
kao netko tko će od drugoga nešto tražiti."

Rukovale su se, izmijenile nekoliko riječi i napustile ured.

"Ne obraćaj pažnju na njegov izgled, on je talent za fiziku. Pravi genij", reče
Aylin.

Aylin se izvrsno prilagodila studentskom životu. Bila je poput
osamnaestogodišnjakinje koja je na svijet došla studirati medicinu, a ne kao
razvedena žena koja je preživjela čudan brak, abortuse, trpjela boli. Cijeli njen svijet
činila su predavanja, knjige, ispiti, fakultet. I, izgledala je nevjerojatno sretna. Nesrin
je napustila Laussaneu vrlo spokojna. Nagnula se kroz prozor da bi prije polaska
vlaka još jednom poljubila svoju sestru.

"Znaš, ti si poput kameleona. Prilagođavaš se svakoj sredini", reče Aylin.

To ljeto Aylin je došla u Istanbul sa Jean-Pierreom Eggerom. Sjeli su u njegov
Spaček i kopnenim putem, prljavi i prašnjavi, stigli u

Istanbul. Nekoliko dana su se zadržali u Istanbulu i, opet autom, krenuli u
obilazak Anadolije. Obišli su okolinu Izmira i, držeći se obale, namjeravali su obići
Egejsko i Sredozemno primorje. Sa sobom su imali i šator.

Rodbina i prijatelji, koji su prije dvije-tri godine vidjeli Aylin kao princezu, nisu
mogli povjerovati u ovu veliku promjenu. Jedino Betin nije smatrala čudnim to što je
vidjela. Betin je toliko dobro poznavala svoju prijateljicu da je, koliko i u svoje ime,
bila sigurna da se, bez obzira na to u kojoj odjeći bila, Aylinin duh nikada neće
promijeniti.

Jean-Pierre je bio oduševljen tek otkrivenom zemljom. Seljaci koji su, ne
očekujući novčanu protunaknadu, otvarali svoje kuće, dijelili svoje mlaćenice, juhe,
hranu, skromni seljaci, neiskvareni i prirodni bili su baštinici grčkih i rimskih era,
ruševine gradova, ostavljene nedirnute, svjedoci povijesti koja se proteže i do sedam
tisuća godina unatrag. Izvanredna klima, čisto more, sunce, pijesak, plodonosne
ravnice... Skupa sa Jean-Pierreom, i Aylin prvi put otkriva svoju zemlju i ostaje
očarana.

To ljeto Aylin je pamtila po nezaboravnim uspomenama. Prije svega vidjela je
vrijednosti svoje domovine, prirodu, ljude, koju do tada nije poznavala; ljepote koje
je pružala zapadna Anadolija, stvorile su u njenoj duši i srcu jedno sasvim novo
mjesto. Njen pogled na svijet jednostavno se promijenio. Na svijetu je postojala još
jedna dimenzija, koju je ona tek otkrila. Nasuprot razvijenosti, civiliziranosti,
raskošnosti i impozantnosti Pariza, Londona i gradova Švicarske, mjestašca
Egejskog primorja imala su čarobnu, primitivnu i prirodnu ljepotu. A u njenom
narodu jedna skromna i dostojanstvena mudrost potpuno je različita od one u
buržoazijskoj kulturi. U vlastitoj zemlji našla je "nešto". To "nešto" ju je poticalo na
razmišljanje, radovalo je i činilo zrelijom.

A druga činjenica koja je tog ljeta pridonijela da Aylin sazrije, bilo je Nesrinino
priopćenje da se želi rastati od muža. Uopće nije mogla uočiti da njena sestra, koju je
smatrala tako bliskom, godinama živi u nesretnom braku. Toliko je bila zauzeta
svojim problemima, ljubavima, svojim ushićenjima i bolima da nije mogla uočiti
nedaće koje su proživljavali oni što su živjeli pored nje. Štoviše, nije opazila da je
Nesrin, čak, tog ljeta doživjela ljubav, sve dok joj to sama nije rekla.

"što pričaš, Nesrin? Imaš nekog u životu, osim Aziza?!" upitala je ne vjerujući
svojim ušima.

"Da. I ja sam poput tebe, i ja sam se zaljubila", rekla je Nesrin. Do tog dana
Aylin je mislila da poznaje Nesrin samo kao Azizovu suprugu. Bila je žena, ni stara,
a niti mlada. Ni lijepa ni ružna. Nesrin je za nju imala dvije uloge: biti Azizova
supruga i Aylinina starija sestra. Sada, kada sestru prvi put gleda drugim očima,
Aylin vidi jednu mladu, lijepu, emotivnu i uzbuđenu ženu. Bila je zbunjena.

"Što ćeš reći Azizu?"

"Reći ću mu istinu."

"Umrijet će."

"Neće umrijeti, već je godinama očekivao ovako nešto."

"Zar vaši odnosi već godinama nisu dobri? Uopće nisam primijetila."

"Odnosi su bili dobri, to je drugo, Aylin. Ali godinama ne živimo kao muž i
žena."

"A što ste radili?"

"Ja sam, vjerojatno, čekala ovog čovjeka danas, A on je stalno živio sitne
avanture."

"I ti si to znala. Znala i zatvarala oči."