Ayse Kulin - Njeno ime Aylin

Joea smo dugo čekale na glavnom ulazu. Zrak je bio leden, samo što se nismo
smrzle. Strahovala sam da se mama ne prehladi.

"Ti, mama, uđi unutra, ja ću ti javiti kada Joe stigne. Prehladit ćeš se ovdje",
rekoh.

"Pa zar taj čovjek već nije krenuo. Sad će on doći", odgovori mama. Čekale smo
na vratima više od pola sata, tresući se od zime i nervoze. Napokon, u daljini se
pojavio njegov auto. "Molim te, mama, nemoj biti neljubazna, poslije će on svoj
gnjev iskaliti na teti. Nesvjesno ćemo njoj nanijeti zlo", rekoh dok je Joe približavao
auto pločniku.

"Prokletnik", procijedi mama.

Otvorila sam vrata i smjestila mamu straga. Ja sam sjela pokraj Joea.

"Baš kad sam bio na vratima ponovo su nazvali iz policije i zato sam zakasnio",
reče Joe. Nije zaustavljao auto, išli smo još nekoliko stotina litara.

,,Što je bilo, dragi? Je l' lopov ušao u kuću?" upita mama.

Joe je parkirao auto pokraj puta, okrenuo se prema mami i vrlo smireno rekao:

"Aylin je mrtva."

(21. siječnja 1995., subota, mrtvačnica općine Connecticut)

Praznoga pogleda Nesrin gleda svoju sestru iza staklene pregrade. Kao da joj je
odjednom odumrlo svih pet čula. Kao da su joj dali injekciju, pretvorila se u
bezosjećajnog, inertnog zombija. Ne plače, ne govori, ne osjeća ništa.

Umotavši je u bijelo platno, Aylin su položili na ružičasti saten. Ružičasto i
bijelo! Boje koje simboliziraju čistoću, koje dišu spokojem, srećom... Nesrin želi
ostati tamo satima i iznova preživjeti svaki dan, svaki sat koji je provela s njom, od
onih ankarskih noći, kada je saznala da je Aylin rođena, kada ju je prvi put uzela u
ruke.

Nikada neće zaboraviti sliku svoje sestre na stanici kada se za novogodišnje
praznike vratila iz Dame de Siona. Jedna vrlo vitka i vrlo visoka djevojčica. Na sebi
je imala ružičasti kaput, koji se lagano naslanjao na struk, bijele čarape do koljena i
lakirane cipele. Od plave kose, koja se prelijevala u crveno, bile su ispletene dvije
duge pletenice, njeno pjegavo lice od hladnoće je postalo sasvim bijelo... Kad je ovo
dijete odraslo i toliko se proteglo, pitala se. Tijekom jednog polugodišta dogodila se
nevjerovatna promjena. Isto kao i u ovom trenutku, u ružičastom i bijelom, nevina i
krhka, stajala je u gužvi koja se slijevala na peron, gledala je u svoju sestru koja je
izlazila iz vlaka. Nesrin je čvrsto prigrlila i ljubila svoju sestricu. Zbog hladnoće
Aylinini obrazi bili su kao led.

"Moja mala sestrica, kako je brzo narasla", govorila je svojoj mami.

Nesrinino srce se nadimlje, nadimlje i pritišće grudni koš. Njene krvave oči
sasvim su suhe. Toliko se isplakala u ova dva dana da više ni jedna suza ne može
poteći. Možda je i umrla, a nije svjesna toga. Inače, kako se može biti na nekom
mjestu na zemlji, ali istovremeno u nekoj drugoj dimenziji? Može li se, trpeći bol,
spokojno lebdjeti? Može li se u isto vrijeme živjeti i ovo vrijeme u kome se sada
nalazimo, a i ono otprije četrdeset godina?

Ovo je mrtvačnica i ovdje je iznimno hladno. Iza stakla koje ju je dijelilo od
Aylin, stajala je na granici života i smrti, gledala u svoju sestru, nježnu i lijepu poput
cvijeta koji se iznenada pojavio iz snijega, i kao neko čudo osjećala neopisivo

spokojstvo. U sebi razgovara sa sestrom u bijelom, položenom na ružičastom... Kao
prije mnogo godina, mala djevojčica s pletenicama, na peronu ankarske stanice,
promrzla od studeni...

Nesrin se nadvija i naslanja svoje lice na obraz svoje sestre, hladan kao u ono
davno ledeno jutro.

"Aylin, kuda ćeš, ne ostavljaj me?"
Aylin kao da se nasmijala svojoj sestri, da može govoriti, rekla bi: "Priredila sam
ti iznenađenje, kao i uvijek..."
U ruke uzima duge sestrine pletenice, miluje njeno pjegavo lice, rukom prelazi po
debelim nitima njenog ružičastog kaputa, povlači njene bijele čarape da joj noge ne
ozebu.
Aylinine usne se ne miču. Nesrin se naginje prema usnama da bi čula što joj
govori.
"Ni slučajno ne žali za mnom, Nesrin", govori Aylin. "Oluja se smirila, ovdje je
tiho i spokojno. Koliko sam pri svemu tome bila umorna. Odmarat ću se, hajde,
ostavi me više."
Nesrin, koja stoji na rubu života i smrti, misli na godine u magli hladnoga
ankarskoga jutra, korača kroz život ... Udaljavajući se od uspomena, sudara se s
bezvremenošću u kojoj se nalazi. Korača, dok u njenoj glavi prolijeću bezbrojna
pitanja na koja nije uspijevala odgovoriti... Na njenom dlanu tanana ruka njene male
sestre... Korača... U galopirajućem Aylininom životu... sa sestrinim stremljenjima,
čežnjama, s njenim nostalgijama... uspjesima i s njenim bolima... korača... s nekom
mevlevijskom glazbom u ušima, Rumijevim polustihovima u srcu...

"Ne postoji u ovom oceanu ono što se zove smrt
Ne postoji ni beznadnost, ni melankolija, ni zebnja
Ovaj ocean ispunjen je beskrajnim voljenjem i ljubavlju Ovo je ocean dobrote,

velikodušnosti."

KRAJ

By
Maya