Ayse Kulin - Njeno ime Aylin

"Da."

"Zašto, Nesrin? Zar nisi voljela svog muža?"

"Voljela sam."

"Kakva je to ljubav?"

"U životu postoje sive boje", reče Nesrin. "Ništa nije crno-bijelo. Naročito
ljubavi to uopće nisu."

"Tko je taj čovjek? Poznajem li ga?"

"Ne poznaješ, ali si sigurno čula za njega", reče Nesrin.

"Hoćeš li se razvesti od Aziza? Namjeravaš li se udati za tog čovjeka?"

"Čim se vratim u Pariz, učinit ću sve da se razvedem, a zatim ću se udati. Ako
Bog da!"

"Tko je taj čovjek?"

Nesrin duboko uzdahnu, pogleda sestru u oči i reče: "Kasim Gulek."

"Što?!" reče Aylin. Mislila je da pogrešno čuje. Na to se počne gromoglasno
smijati.

"Reci mi pravo, hajde, ne igraj se sa mnom. Tko je taj čovjek?" Nesrin nije ništa
rekla. Ali izraz njenog lica sve je govorio.

"Ti si poludjela. Kasim Gulek, vršnjak tvog djeda."

"Zar se ti nisi udala za čovjeka djedovih godina?"

"Očevih, on nikako nije bio djedovih godina."

"Ni Kasim Gulek nije djedovih godina nego očevih", reče Nesrin. "Kasim Gulek
te neće oženiti. On je kronični neženja! Političar u opancima! Ima sto godina, što li,
tko će znati?! Postoji otkad znam za sebe. Sigurna sam da je postojao i u vrijeme
stvaranja svijeta!"

Odjednom primijetiše da su se uloge izmijenile. Nesrin je bila ta koja je tijekom
cijelog života kod svakog muškarca kojeg bi vidjela pored Aylin pronalazila neku
manu, razlog za kritiziranje. Sada je red za kritiziranje prešao na nju.

"I ti ćeš ga zavoljeti, kad ga upoznaš. Ali ja ovog bezbojnog, uskog, bjelookog
čovjeka nikada neću moći voljeti. Nemoj se ni slučajno udati za njega", reče Nesrin.

"Ponovo se brineš za mene. Malo ti pogledaj oko sebe! Kako si se upoznala s
Kasimom Gulekom? Gdje se upoznaje s političarima?" upita Aylin nastojeći
promijeniti temu.

"U kući drugog političara. Kod tetke Esme."

"Je li te odmah salijetao?"

"Kakvo je to izražavanje, ne budi nepristojna. Sreli smo se prije nekoliko godina
na jednom koktelu kod tetke. Dugo smo razgovarali. Potom sam ga, početkom ovog
ljeta, vidjela u Istanbulu, na jednom prijemu u Hiltonu. 'Jeste li vi još uvijek
neoženjeni?'upitala sam. 'Da', odgovorio je. 'Koga čekate?'rekoh, a on prstom pokaza
na mene. Naravno da to nisam ozbiljno shvatila. S društvom sam pravila planove da
sljedećeg dana odemo na Kilyos. Očigledno nas je čuo. Dok sam sljedećeg dana
ležala na pijesku na Kilyosu, našao se preda mnom! Počeo je svakodnevno zvati.
Jedan nevjerojatno kulturan i zanimljiv čovjek. Znaš li ti, Aylin, što je ljubav?"

"Sada ti, Nesrin, želim ponoviti sve ono što si ti meni rekla kada sam se htjela
udati za Senusija", reče Aylin.

,Ja sam uzaludno trošila riječi. Nemoj barem ti, pošto nitko ne sluša ono što mu
se govori. Ljudi sami moraju naći ono što je dobro ili loše", reče Nesrin.

Nakon što su se vratili u Laussaneu, Aylin i Jean-Pierre počeli su zajedno
stanovati. Iako je trošila veoma oprezno, dolari koje je Aylin dao Toby von Schweir,
nestajali su. Novac koji joj je slao daidža Hilmi, mogao je podmirivati jedino
školarinu. Kada bi zatražila, slao bi joj i više, ali ona uopće nije imala namjeru
požaliti se daidži na besparicu. Čak i novac koji je daidža potrošio da bi je razveo od
Senusija, iznosio je cijelo bogatstvo.

Jean-Pierre je imao lijep stan u blizini fakulteta, gdje su većinu noći provodili
zajedno. Veoma dobro se slagala s Jean-Pierreom, on joj je najviše pomagao u
predmetima, poput fizike i kemije, koji su joj lošije išli, davao joj je podršku
prilikom priprema za ispite, a i njene je seminarske radove prekucavao na pisaćem
stroju. Uz svu podršku na Medicinskom fakultetu, donio je Aylin i sasvim novi
pogled na svijet. Živjeli su u neposrednom kontaktu s prirodom; biciklima su se
vikendom vozili po brdima, išli na skijanje, ispijali vino s cimetom u planinskim
kućama ispred velikih kamina u kojima su pucketale cjepanice i uživali u drugim
sitnim stvarima.

Jednom je Aylin sjela i napravila proračun.

"Opet ćemo teško dočekati kraj ovog mjeseca, Jean-Pierre", rekla je, "knjige za
anatomiju koštaju čitavo bogatstvo."

"Uzmi polovne."

"Tako i radim, ali nemam više novaca ni za knjige."

Jean-Pierre je jedno vrijeme hodao uokolo. Izgledao je kao da o nečemu
razmišlja.

"Želim ti nešto ponuditi, ali me nemoj pogrešno shvatiti", reče.

"Reci."

"Znaš li da možeš besplatno nastaviti školovanje ako budeš Švicarka?"

"Znam. Ali, znam i to da, nažalost, nisam Švicarka."

"Možeš biti ako želiš."

"To, duše mi, nije isto kao i postati kršćanin. Ne postaješ Švicarac ako odeš u
crkvu kod svećenika i kažeš mu 'gospodine svećeniče, ja hoću postati Švicarac'."

"Ali, možeš biti Švicarka ako svećeniku kažeš 'pristajem udati se za Jean-
Pierrea"' , reče Jean-Pierre.

Aylin se zagledala u njega, kao da je zastala u pola riječi. Tek nakon nekog
vremena je upitala: ,,Što to pričaš?"

"Pitam te hoćeš li se udati za mene?"

,Je l' to hoćeš da bih se besplatno školovala?"

"Zbog toga sam strahovao da ćeš me pogrešno shvatiti. Ne, s tobom se želim
oženiti zato što te volim, zato što sam sretan s tobom i zato što već živimo skupa."

"Kada?"

"Odmah."

"Da, da, da!" povikala je Aylin. Jean-Pierre prigrli Aylin i jedno vrijeme su ostali
u zagrljaju okrećući se po sobi. Odjednom se Aylin oslobodi Jean-Pierreovih ruku.

"Jean-Pierre, sjetila sam se nečega što ti se neće svidjeti", reče.

"Čega si se sjetila?"

"Ja sam već udana."

Da bi se mogla razvesti, Aylin je morala sačekati. Na sud su dovedeni svjedoci,
dokazano je da muž i žena nisu živjeli u slozi, Senusi je tražen preko novinskih
oglasa, nije pronađen. Da bi se sve okončalo u najboljem redu, Hilmi-bej je potrošio
gomilu novca. Proces je završen i Aylin se razvela. Ali, opet je morala čekati. Kada
je nakon kratkog vremena i službeno razvedena u Turskoj, francuski sud je trebao
ovjeriti odluku da bi se računalo da je razvedena i u Francuskoj.

"Ne čačkajmo štapom po smeću", rekli su odvjetnici. "O tome ćemo razmišljati
ako se gospoda Aylin nekada odluči ponovo udati u Francuskoj."

U međuvremenu je i Nesrin uvjerila Aziza da se razvedu. Trebala se vratiti u
Tursku. Prije no što je krenula iz Pariza, telefonirala je sestri da bi se oprostila s
njom. Aylin je bila nesretna što gubi zeta kojeg je voljela i dobro poznavala.

"Molim te, Nesrin, ne žuri s odlukom o udaji", molila je sestru.

"Ja sam već odavno donijela odluku", reče Nesrin.

"Ako se ti udaš za onog djeda, znaj da ću se ja onda udati za onu motku", reče
Aylin.

"Ja tebi želim mnogo sreće s motkom", reče Nesrin.

Dvije sestre su se našle na različitim životnim putovima. Udaljavale su se, a isto
tako su se i približavale. Geografska razdaljina među njima se povećavala, a starosna
razlika nestajala. Aylin je odrastala, sazrijevala, učila da na događaje gleda s
različitih gledišta i prvi put se ona brinula za svoju sestru, a ne sestra za nju. A
Nesrin, zanesena jednom sasvim novom ljubavi nakon toliko godina, djelovala je
kao da je podjetinjila.

Nakon povratka u Tursku, Nesrin će se odmah razvesti i, uz skromnu svadbu u
Ankari, u kući budućega muža, Kasima Guleka, načiniti prvi korak k drugom braku.

Čim je primila vijest od odvjetnika, Aylin je nazvala daidžu. "Dragi daidža",
rekla je, "zahvaljujući tebi oslobodila sam se i ovog belaja. Napokon sam slobodna
poput ptice. Primila sam sudsko rješenje o razvodu. Sada mi saopći datum kada ćeš
moći doći u Švicarsku, da prema tome odredim dan udaje."

"A gdje je ono da si sretna zbog toga što si slobodna poput ptice", reče daidža,
"Je li u redu to što odmah uskačeš u novi brak?"

Jean-Pierre i ja skupa smo već dvije godine", reče Aylin,"ovaj put veoma dobro
znam što radim."

Hilmi-bej je, zapravo, bio sretan što će se njegova sestrična udati za tog
atomskog fizičara, koji je njenih godina, mlad, pametan, civiliziran, kulturan i koji je
svojom inteligencijom napravio karijeru na sveučilištu. Kada Aylin bude imala
muža, tada će se smanjiti i odgovornost na njegovim ramenima.

Rozi, supruga Hilmija Bajindirlija, otišla je u Verbier na skijanje, a on je
avionom došao iz Amerike, Rekao je Rozi da se pripremi za Aylininu svadbu, da će
poslati auto po nju. U kaputu tirkizne boje i šeširu Rozi je doputovala u Leysen. Na
vjenčanju su bili prisutni samo Eggerova obitelj i obitelj Bajindirli. Aylin je bila
najskromnija mlada koju je vidjela u svom životu. Čak ni šešir nije stavila na glavu.
Na sebi je imala svjetlozeleni komplet. Rozi je postala uznemirena zbog svog šešira.
Nakon brzo obavljenog vjenčanja ručali su u obližnjem restoranu, podigli čaše
šampanjca u čast mladenaca i, kao sretnu mladu, Aylin poslali u stan koji je dijelila

sa Jean-Pierreom.

Ovaj brak dvoje studenata s vremenom će, koliko i vanjštinu, izmijeniti i
Aylininu nutrinu. Tijekom vremena koje će provesti sa Jean-Pierreom, Aylin će se
upoznati s medicinskom znanošću. Proširit će svoje vidike i upoznati jedan sasvim
novi svijet koji do tada uopće nije poznavala, spoznat će da se istinsko bogatstvo, za
kojim traga, ne nalazi u raskošnim izlozima vanjskog svijeta, nego u unutarnjim
svjetovima ljudi.

NOVI SVIJET NOVI HORIZONTI

Klinički bolnički centar New Rochell bio je početna točka njene karijere koja će
Aylinin život potpuno promijeniti i usmjeriti prema novim horizontima.

Kada je, jednog izuzetno vrućeg srpanjskoga dana 1971. godine, zakoračila u
bolnicu New Rochell, Aylin je bila mlada liječnica, koja je s tek završenim studijem,
uspjela dobiti priliku raditi kao asistentica u metropoli kao što je New York.

Jean-Pierre je dobio primamljivu ponudu Centra za nuklearna istraživanja u Los
Alamosu koju nije mogao odbiti. Aylin je odbila da ide u Novi Meksiko usred
pustinje. Iako je bio daleko od Los Alamosa, New Rochell je nesumnjivo bio jedno
od najprihvatljivijih mjesta u Americi, a koje je prihvaćalo Aylin.

Jean-Pierre i Aylin uopće nisu razmišljali o razvodu, ali su bili svjesni da je
neodrživ brak dvoje mladih koji žive odvojeno u dva grada, kilometrima udaljeni
jedno od drugoga. Na kraju, njihove međusobne obaveze su se završavale, a njihovi
životi došli pred raskrižje. Otvarala su se vrata koja im pružaju velike mogućnosti u
njihovim profesijama. Imali su zacrtane ciljeve i dugo su oboje ulagali velike napore
u školovanje. Djeca, obiteljski život, kućne radosti nisu bili medu njihovim životnim
ciljevima. Nisu bili ljudi s običnim očekivanjima. Oboje su bili izvanredne osobe
superiornih sposobnosti. Nisu na silu tražili prilike da bi bili skupa ili u mjestima u
blizini. Kada su krenuli na put u smjeru koji im je odredila sudbina brak su prepustili
da ide svojim tijekom, pozdravili su se i rastali. Od ovog braka su im ostale divne
uspomene na mladost ispunjenu emocijama snažnog prijateljstva i iskrena
šestogodišnja solidarnost.

Aylin je oduševljeno otpočela s poslom i prihvatila ga veoma ozbiljno. Prve
godine asistiranja mladi doktori su učili, a radili. Bolesnici su dolazili i odlazili kao
na traci, New Rochell bila je krajnje dinamična bolnica. Aylin je imala mnogo posla,
nije imala vremena ni da ruča. Srećom, u svoj ovoj jurnjavi nisu nedostajala ni
ugodna iznenađenja. S njom je radila supruga njenog mladog kolege Azima,
Afganistanca s kojim se upoznala u New Rochellu, bila je to zapravo njena
prijateljica Zejnep Tarzi s kojom se poznavala od jedanaeste godine. Njeni životni
putevi, koji, su se od djetinjstva križali sa Zejnepinim, sada su se spojili i u New
Yorku.

Aylin se preselila u 40. ulicu, bliže Zejnep. Skoro svaki dan dvije prijateljice su
bile zajedno. Gdje god su išli, Azim i Zejnep su vodili i Aylin sa sobom. Insistirali su
da Aylin zajedno s njima dođe na koktel koji je u zimu 1972. priređen u
afganistanskoj ambasadi.

Zbog toga što je voljela noćni život i izlaske, Aylin se nije protivila. Dok se te
večeri pripremala za koktel nije ni slutila da će se upoznati s čovjekom koji će biti
najveća ljubav njenog života i da će godinama obilaziti svijet jureći za ovom
beznadežnom ljubavi. Ali, iz nekog predosjećaja taj je dan odvojila više vremena
nego obično za odjeću i šminku.

Ugledala ga je odmah među mnoštvom ljudi u salonu afganistanske ambasade.
Inače, nakon što ga je ugledala, više ništa nije ni vidjela. Crn, visokog stasa, zelenih
prodornih očiju, s prosijedom kosom, kao spomenik gracioznosti, stajao je ispred
prozora. Pušio je cigaretu.

"Tko je ovaj čovjek?" upitala je Zejnep.

"Tko? Haa, je l' taj? Hajdar... Afganistanski ambasador u Ujedinjenim narodima.

Kako ugodan čovjek, zar ne?"

"Odmah me upoznaj s njim."

"Hajdar je oženjen. Ne diraj!"

"Zejnep, upoznaj me s njim", reče Aylin. Azim, Zejnep i Aylin krenuli su k
Hajdaru, koji je pogledao mladu ženu koja je u društvu njegovih poznanika išla
prema njemu. Mlada žena, poput priviđenja, vitka, visoka, misteriozna, svijetla,
prozračna, kao da se provukla kroz oblak i kao da još uvijek na sebi nosi vlažnost
koju je pokupila s nekog nepoznatog svijeta.

"Ekscelencijo, dopustite mi da vam predstavim Aylin", reče Azim.

"Prvi put se upoznajem s tako ugodnom i elegantnom Amerikankom", reče
Hajdar.

Ja sam Turkinja, Ekscelencijo."

Hajdarov ushićeni pogled izvjesno vrijeme ostade prikovan za Aylinine
žutozelene mačje oči.

Aylin se ne sjeća ničega što je uslijedilo poslije. Što su rekli jedno drugome, što
su radili, kuda su otišli. Aylin je napokon bila u snu i poželjela je da nikada ne
završi. Sve u njenom životu prvi put je dolazilo na svoje mjesto, dijelovi su nalazili
svoja mjesta. Spoznavala je sebe, svoju ženstvenost, senzibilnost, svoju dubinu.

Oksfordskim akcentom, Hajdar je savršeno govorio engleski. Francuski je
poznavao kao svoj materinji jezik. Bio je pjesnik. Kada je slušala njegovu poeziju
koju joj je čitao na svom afganskom jeziku, Aylini se činilo da razumije svaku riječ.
Hajdar joj je otvorio jedan novi horizont. Uz njega činila je čvrste korake prema
poeziji, književnosti, slikarstvu, glazbi, ukratko prema svim granama umjetnosti;
gutala je knjige koje joj je davao, posjećivala je koncerte, izložbe koje joj je on
predlagao. I Hajdar, koji je medu ženama bio izuzetno popularan, bio je ludo
zaljubljen u Aylin. Odjednom je pronašao sve u ovoj zanimljivoj ženi, koja je gotovo
bila godina njegove kćeri. Jedna nevjerojatna inteligencija, smisao za humor i
energija koja je zračila iz nje. Za čovjeka koji je srednje godine ostavio iza sebe,
Aylin je bila izvor života.

U vezi s njegovom ženom, Aylin Hajdaru nije postavila niti jedno pitanje. Čula
je, također, da je oženjen, da mu supruga živi u Afganistanu s troje odrasle djece.
Bez ikakvog polemiziranja, ta su pitanja postala tabu sama od sebe. Uz to, nije ni
htjela znati. Sve dok nije znala, bila je spokojna. I Hajdar je čuo da Aylin ima muža,
atomskog fizičara koji radi u Los Alamosu. I on uopće nije pričao o tome.

Usporedo s tim što su stanovali u odvojenim kućama, Aylin i Hajdar počeli su
gotovo svakog tjedna tri-četiri noći provoditi skupa.

Druge godine asistiranja Aylin se, također, počela baviti i bolesnicima izvan
bolnice. Ušla je u sistem rada zvani Liason-Consultation. Osim toga, preuzela je
obavezu da se brine o pacijentima s drugim problemima. Ako se kod pacijenta koji
leži u bolnici zbog neke operacije pojave simptomi depresije i nesanice brinula se o
njegovom psihičkom stanju sve vrijeme dok se nalazio u bolnici. Uz to, imala je i
noćna dežurstva. Noć nakon dežurstva je ranije lijegala, kako bi nadoknadila san.
Unatoč tome znala je izaći s prijateljicama. Zbog tih razloga drugu godinu je rjeđe
provodila s Hajdarom.

U New Yorku je pronašla još nekoliko bliskih prijateljica s koledža. Često je
viđala Emel s kojom je išla u isti razred. I Hajdar je, zbog svog posla, mnoge noći
bivao zauzet. Opet su oboje, među bliskim prijateljima, bili nerazdvojni par i sve

odmore provodili skupa.

Jedno ljeto su otišli prvo u Tursku, a odatle u Afganistan. Svog dragog Aylin je
upoznala sa svom rodbinom, ocem, sestrom, daidžom, tetama... Obitelj kao da je bila
navikla na ljude s Istoka koji su nicali ispod Aylinine ruke. Hajdara su doživjeli kao
ugodnog, kulturnijeg i otmjenijeg čovjeka od Libijca Senusija. Osim što su bili
oduševljeni tim čovjekom, stariji u obitelji nisu mogli a da ne pitaju gdje vodi ta
veza.

Aylin u Afganistanu nije bila predstavljena Hajdarovoj obitelji. I pored toga,
osjećala je veliko zadovoljstvo što boravi u zemlji svog voljenog, što se upoznaje s
bojama, mirisima, okusima, običajima u kojima je on odrastao. Stvorila je srdačne
veze s ljudima koje je upoznala. Uopće nije postavljala pitanja o Hajdarovoj obitelji,
zadovoljavala se onim što joj se ispriča.

Krajem 1972. godine Hajdar je dobio premještaj u London. Pomislila je da joj,
promičući kroz prste, odlazi život, sreća. Da se ne bi razdvajala od Hajdara, počela je
tražiti posao u londonskim bolnicama, premda je prije već završila sve formalnosti
potrebne za specijalizaciju, načinila popis bolnica za koje je bila zainteresirana,
podnijela zahtjev i stekla pravo specijalizacije u bolnici Roosevelt koja je bila u
sklopu Mount Sinai, jedne od najznačajnijih bolnica u New Yorku. Jedno vrijeme je
i radila i provodila istraživanja na psihijatrijskom odjelu. Za mladu liječnicu to je
bila prilika koja se ne propušta. Azim i Zejnep uporno su uvjeravali Aylin da
slučajno ne bi načinila neku glupost i dala ostavku.

Aylin je bila toliko zaljubljena da je izgledala kao opčinjena. Ni Hajdar nije želio
da se zbog njega zasjeni blistava poslovna karijera ove mlade žene kojoj nikada nije
mogao obećati budućnost. A Azim i Zejnep su smatrali da su zaljubljeni dovoljno
načinili nevolja jedno drugome. Kao jedini razlog zbog kojega je, pored diplomata
kao što je Hajdar, za Generalnog tajnika Ujedinjenih naroda izabran

Waldheim, a ne on, navodili su njegovu vezu s Aylin. Nadugo su razgovarali s
njom kako bi je odvratili od planova u vezi s Londonom.

Na kraju, Aylin je odustala od odlaska. Donijela je odluku da često putuje u
London i da sve odmore provode zajedno. Hajdar se rastao od New Yorka i Aylin i
otputovao u London.

Tu godinu Aylin je provela ne primjećujući ljude oko sebe i četiri puta je letjela
za Europu. Umjesto da ugasi njihovu ljubav, razdaljina koja se ispriječila između
njih još ju je više rasplamsala. Svaka tri mjeseca sastajali su se u Parizu, Rimu ili u
Londonu. Poezijom, ružama, šampanjcem i riječima ljubavi, Hajdar ju je nastavio
usrećivati u jednom svijetu bajki.

Godine 1974. Hajdar je dobio premještaj u Indiju. Aylin je napokon počela
uviđati da su se mreže njihove sudbine sve više počele plesti mučnim nitima. Ili će
zanemariti posao i obilaziti svijet slijedeći ukorak čovjeka kojeg voli ili će posao
staviti u prvi plan. Je li vrijedio život u kojem se, u ime posla, odricalo ljubavi? Baš
kada se pripremala reći "ne vrijedi", bila je unaprijeđena u šefa psihijatrijskog odijela
bolnice u kojoj je radila.

Aylin nije mogla ne uočiti prednosti koje će joj otvoriti ovo unapređenje. Nije se
namjeravala odreći ni posla, a ni ljubavi. Iako sasvim svjesna da to nikako neće biti
moguće, dala se na iznalaženje nemogućih kombinacija. S obzirom na to da su oboje
muslimani, zar ne bi mogla biti Hajdarova druga žena? Najburnije je reagovala
Zejnep.

Jednom si već napravila takvu glupost. Još jednom ćeš to učiniti i prouzročiti

očevu smrt", reče ljutito.

"Ne stavljaj Hajdara u istu ravnu s onim Arapom."

"Druga žena. Dolikuje li to tebi? Žalosno!"

Ja bih zbog Hajdara ušla i pod peču."

"Uđi onda. Na kraju ćeš probleme pacijenata slušati iza peče. Jesi li ti luda,
Aylin? Koliko ćeš još godina tumarati za oženjenim čovjekom koji svake druge
godine dobije premještaj u drugi kutak svijeta?"

"Ti, Zejnep, ne znaš što je ljubav. Još nisi okusila takav osjećaj."

"Ako će i mene načiniti šašavom koliko i tebe, bolje je da ga onda i ne kušam",
reče Zejnep.

I Zejnepin brak nije štimao jedno vrijeme. Na površinu su vidljivo izašle razlike
u odgoju. Inače, s Azimom, s kojim je u dalekom

srodstvu, sklopila je jedan logičan brak. Kada je zajednički život prerastao u
stalne sukobe, nestalo je i logike bivanja u braku. Zejnep, koja je svoj bračni brod
nasukala na kopno, brinula se za Aylin onoliko koliko se brinula i za sebe samu. Na
kraju, Aylinin zdrav razum trijumfirao je nad njenom ljubavi. Zasad, odustala je da
za svojim dragim otputuje u New Delhi. Dok je uz obećanje da će se vidjeti u
najskorije vrijeme, Hajdar krenuo put Indije, Aylin, koja je voljela i čeznula, ostala je
utjehu tražiti u votki.

Barsku pticu slomljena srca Aylin je igrala veoma kratko vrijeme. Potom se
pribrala i latila se posla. U bolnici je imala toliko mnogo posla da u većini slučajeva
nije imala vremena čak ni da pomisli na Hajdara. Jednom je, okoristivši se sistemom
rotacije, radi promjene došla u Istanbul, gdje je tri mjeseca u jednoj psihijatrijskoj
bolnici provodila potrebna istraživanja, a ujedno i radila kao liječnica.

Unatoč svom tom dinamičnom životu, nije bilo moguće zaboraviti Hajdara, ili ga
se odreći. Da bi došla u New Delhi, Hajdar je Aylini dva puta poslao avionske karte.

Jednom su, također, otputovali i u Katmandu. Prilikom svakog boravka u Indiji,
Aylin se vraćala oduševljena. Zaljubila se u ovu misterioznu zemlju prekrasnih boja i
aroma. A da bi zavoljela zemlju u kojoj je živio, Hajdar ju je pedantno usmjeravao,
kao da plete tanku čipku; vodio u sva mjesta koja bi joj se mogla svidjeti, a veoma
dobro je znao zaobići mračno lice, za koje je bio siguran da joj se neće dopasti.
Opčinjena dalekoistočnom magijom, prilikom posljednje posjete Indiji, Aylin je u
Gradskoj bolnici u New Delhiju sebi osigurala posao. Pred povratak u New York,
poslala je telegram Zejnep da je sačeka na aerodromu.

Zejnep je bila užasnuta onim što joj je Aylin ispričala. Ova luda žena će se
žrtvovati i nestati u jednom zabačenom kutku svijeta. Počela se i opasno ljutiti na
Hajdara zato što je to podržavao. Hajdarov zet je trebao postati ministar financija.
Nastojala je Aylini objasniti da njegova porodica neće moći podnijeti jedan takav
skandal, da će je svi početi mrziti. Toliko školovanje, toliki trud, pozicija u bolnici
koju teško dobije žena, njena prijateljica iz djetinjstva spremala se baciti pod noge da
bi bila ljubavnica jednom oženjenom čovjeku.

Zejnep se svim silama trudila odvratiti Aylin od njene odluke. I sam njen život
bio je veoma mutan. Dok je Aylin boravila u Indiji, Azim je napustio kuću. Ističući
svoju samoću i krizu, uvjerila je Aylin da izvjesno vrijeme stanuju zajedno. Kada su
već obje prolazile kroz veoma teško razdoblje, umjesto da budu same u svojim
kućama, bilo bi daleko bolje da određeno vrijeme dijele istu kuću. Aylin se privre-
meno preselila kod Zejnep.

Azimov poslovni kolega, doktor Bajram Karasu, bio je i Zejnepin bliski prijatelj.
Nakon njihovog razvoda nastavio je viđati se s oboma. Zejnep je upoznao s
psihologom Mišelom Nadowskim, koji je radio u istoj bolnici i koji je, poput njega,
bio doseljenik iz Turske. Mišel je bio ugodan čovjek. Jedne večeri je Bajrama i
Mišela Zejnep pozvala kući na špagete.

MIŠEL NADOWSKI

Te večeri Bajram i Mišel su skupa izašli iz bolnice. Prvo su svratili u market i
kupili dvije boce crvenog i dvije boce bijelog vina. Uz razgovor su prepješačili
nekoliko blokova. Bajram je Mišelu dao nekoliko podataka o ženi koju će upoznati u
Zejnepinoj kudi. Bila je psihijatrica s veoma blistavom budućnosti. Posjedovala je
izuzetne sposobnosti, više je sličila na Amerikanku nego na Turkinju, bila je plava i
visoka, duhovita, vesela. Međutim, zbog toga što joj je dragi otputovao u Indiju, u
posljednje je vrijeme bila veoma potištena. A Zejnep je tražila načine kako da je
oraspoloži. Ovo druženje je i organizirala upravo zato.

Pred Mišelovim očima stvorila se slika krupne, debele žene, nalik na
Amerikanku. S obzirom na to da je izabrala zanimanje liječnice, koje zahtijeva
dugogodišnje školovanje, ne bi trebala biti ni nešto naročito lijepa. Inače ne bi bila
sama.

"Pa nije baš ni bila sama. Udavala se i rastajala", rekao je Bajram. Nije previše
objašnjavao. Mišel je prvi put ulazio u Zejnepinu kuću. Jednom prije toga Bajram ih
je upoznao u jednom baru. Svratili su u cvjećarnicu i kupili cvijeće.

"Kasnimo. Uzeli smo vino", reče Bajram.

Zejnep je otvorila vrata gostima. Nakon pozdravljanja, Mišel se, da bi ostavio
boce vina, zaputio prema kuhinji, koja se nalazila odmah nasuprot ulaznim vratima.
Žena, koja je ispred peći nešto miješala, okrenula se, čuvši da je netko ušao i
pogledala Mišela u oči. Taj trenutak Mišel će uvijek opisivati kao trenutak kada se
"zacopao". Aylin nije sličila na Turkinju, niti na Amerikanku, a ni na Francuskinju.
Nije sličila ni na jednu ženu koju je do tada sreo u svom životu. Imala je crvenkastu
kosu i oči zanimljive boje, u kojima je kružilo neko živahno svjetlucanje. Cijelu noć
Mišel nije mogao odvojiti oči od Aylin. Stalno se vrtio oko nje; nakon završetka
večere otišao je u kuhinju da joj pomogne, kada su pili kavu sjeo je pored nje. Kao
da ga je neki magnet privlačio k Aylin. Kad je večera završila i nakon što su gosti
otišli, Zejnep je uzbuđeno pitala;

"Kako ti se čini Mišel?"

"Tako."

"Kako misliš 'tako'?"

"Tako, prosječan."

"Ne misliš da je zgodan?"

"Nije loš. Ali ga ne mogu usporediti s Hajdarom."

"Pusti sad njega", reče Zejnep "zar ga nisi doživjela kao pametnog i ugodnog?"

"Mislim da se previše trudio." Ustala je i krenula prema vratima.

"Hej, kud ćeš sad kad smo se baš raspričale?"

"Telefonirat ću u New Delhi", odvrati Aylin.

Dva dana poslije Mišel je Zejnep i Aylin pozvao na večeru u kineski restoran.
Prethodno su se sastali u jednom baru. A nakon večere otišli su u jedan od barova
gdje se svira džez glazba.

Jednog drugog dana, zbog toga što Aylin voli ribu, Mišel ih je odveo u riblji
restoran.

Sljedeći dan joj je donio knjigu koja je veoma utjecala na njega. Kad je već

došao, ostao je i na večeri.

"Oh, mislila sam da nikad neće otići; Hajdar očekuje poziv od mene", rekla je
Aylin nakon njegovog odlaska. Baš u to vrijeme, zbog toga što se približavao
godišnji odmor, pravila je planove o ponovnom odlasku u New Delhi.

Napokon je završila s asistiranjem i pripremala se za "fellowship". Počela je
davati i satove u Medicinskoj školi Cornell koja je bila u sklopu bolnice.

Prolazili su dani. Aylinin život protjecao je veoma monotono; odvijao se na
relaciji bolnica, škola, kuća.

Jedne nedjelje, kada se New York pržio na uzavrelom srpanjskom suncu, Mišel
je telefonirao Zejnep i rekao da će se na jednom kanalu kablovske televizije
prikazivati novi film Ingmara Bergmana. Zejnep i Aylin nisu imale kablovsku, pa su
otišle kod Mišela. Uhvatila ih je kiša. Ušle su pokisle do gole kože. Mišel im je
donio ručnike da se osuše. Aylinina bujna kosa podsjećala je na pokislog miša. Šalili
su se i smijali na račun toga. Mišel je pripremio i nešto za grickanje. Uzeli su vino i
grickalice i smjestili se ispred televizora. Oko sredine filma Zejnep postade
uznemirena. Vani je bilo oblačno, sparno vrijeme, na televiziji sumoran film o
neslozi između muža i žene.

"Nemam stpljenja ovo gledati, nemojte zamjeriti, ali vraćam se kući, leći ću",
reče Zejnep.

Pozvali su joj taksi.

"Aylin ću otpratiti kući kada film završi", reče Mišel.

Kada se Zejnep usred noći probudila, bilo je skoro pola tri. Pomislila je kako nije
čula kada se Aylin vratila. Ustala je i iz znatiželje lagano odškrinula vrata Aylinine
sobe. Krevet je bio namješten. Aylin se nije vratila. S ogromnim osmijehom na licu,
vratila se u svoj krevet.

Mišel je u Aylininom životu otvorio jednu sasvim novu stranicu. Bilo je mnogo
toga što su mogli dijeliti. U mladosti su živjeli u istom gradu, pohađali istu školu. Za
oboje koledž je bio pun neprocjenjivih uspomena. Govorili su isti jezik. Nije bilo
pjesme koju Mišel nije znao, od starih pjesama o Istanbulu, popularnih bitova iz
pedesetih, šezdesetih godina, do francuskih šansona. Sjedne li za klavir, prilikom
kućnih druženja, svojim lagano promuklim glasom uljepša atmosferu. Te noći, koje
su donijele mirise i glasove domovine, u Aylinin život ušle su s Mišelom. Niz
zajedničkih poznanika iz koledža, večere uz glazbu u njihovim kućama, sastanci,
pjesme, plesovi... Za klavirom uvijek Mišel i pjesme, od onih ataturka do rokenrola...
Ona čudna privlačnost djeteta Istanbula, koja ne sliči na privlačnost drugih! I turski...
Onaj najprirodniji, najtopliji, materinji jezik kada se vodi ljubav, kada se koska, kada
se ljuti, tuguje, kada se veseli. A, osim toga, još i dvije osobe koje rade u istoj struci,
koje se međusobno razumiju i prije no bilo što kažu.

Nakon dugih godina, koje je provela zaljubljena u mnogo starijeg čovjeka, Aylin
kao da se budila iz dugog sna. S mladim čovjekom koji je bio gotovo njenih godina,
ponovo se vraćala u život. Toliko dugo je vukla vezu s Hajdarom, koja se zasnivala
isključivo na dvije osobe i koja je morala ostati iza zatvorenih vrata, da se nije
odmah mogla naviknuti na cvrkutavu gužvu oko sebe. Činilo joj se da provodi jedan
veseo odmor. Oko nje se skrivao oblak sreće. Prije no što je to uopće i uočila predala
se Mišelu. A on, bio je ludo zaljubljen u Aylin.

Aylin je odgodila planirani put u Indiju. Mišel se prije godinu dana rastao od
supruge i, radi definitivnoga razvoda, morao je čekati da se napuni godina dana.
Aylin je, također, napisala pismo Jean-Pierru, tražeći da joj pošalje punomoć za

razvod. Jean-Pierre, koji je već odavno očekivao takav zahtjev, bez odugovlačenja je
učinio sve što je potrebno.

Mišel i Aylin su prvo zakupili kuću u 63 Eastu, a potom su počeli zajedno
stanovati. Kuća je bila s tri spavaće sobe. Dvije od njih pretvorili su u svoje radne
sobe. Mišelovi sinovi, Timothy i Greg, koji su tada imali devet, deset godina, tjedno
su noć, dvije provodili kod njih. Obojica su bila oduševljena s Aylin. Dječica, koja
su prije godinu dana živjela usred razvoda praćenog svađom i tučnjavom i koja su
bila svjedoci međusobne borbe roditelja, nevjerojatno su se smirila nakon što su se
našla u spokojnom okruženju. Aylin je bila izuzetna maćeha. S djecom se igrala,
bavila sportom, šalila se, ublažavala disciplinu koju je otac nametnuo i, unatoč svim
očekivanjima, apsolutno se nije bavila njihovom mamom. A povrh svega, sa svojom
crvenom kosom, žutozelenim očima i vitkim tijelom bila je i lijepa. Kad bi išli na
plažu, ponosili bi se što je drugi prate pogledima oduševljenja, ludo su se zabavljali
trčkaranjem po plaži, igrom u pijesku i natjecanjem u plivanju. Zato što je veoma
voljela djecu, Aylin je vrlo često priređivala zabave s morskim rakovima; pred njih
je iznosila velike količine rakova da se mogu najesti do mile volje, brinula se o
njihovoj školskoj zadaći, slušala njihove probleme. Tim i Greg, koji će Aylin voljeti
i nakon njenog razvoda s njihovim ocem, podržavali su ženidbu svog oca s Aylin.
Inače, za one koji su ih poznavali, brak između Aylin i Mišel bio je neizbježan i
prirodan. Dvije osobe koje se toliko vole i tako dobro slažu trebale bi sklopiti brak i
do smrti živjeti sretno.

Unatoč srdačnoj podršci svih prijatelja, kolega, djece, pa čak i Džemal-beja,
braku između Aylin i Mišela usprotivila se jedna osoba: Nesrin.

Zbog nekog nepoznatog razloga, Nesrin je pokrenula besmisleni rat protiv
Mišela. Taj rat je dovela do tako apsurdnih dimenzija, učinila je tako nepojmljive
stvari da Aylinine prijateljice, Betin, Kler i Feriđe, jedno vrijeme nisu htjele čak ni
razgovarati s njom. Nesrin jedino Aylin nije zamjerila. Ono što bi ona učinila ili
rekla, samo bi joj na jedno uho ulazilo, a na drugo izlazilo. Zbog nekog razloga, od
samog rođenja Aylin kao da je bila prekrivena nekim magijskim oklopom koji ju je
štitio od svih nepravdi i neuljudnosti koje će joj počiniti Nesrin. Nikada nije osjećala
potrebu da oprosti gluposti koje joj je tijekom cijelog života činila sestra, pošto se
uopće nije mogla ni ljutiti na nju.

***

Ali, u besmislenom ratu, koji je Nesrin povela protiv Mišela, nije da nije bilo
ranjenih.

Rafa, Mišelov brat koji je stanovao u Istanbulu, na obali Bospora, jedan dan je
telefonom obaviješten da ga Nesrin-hanuma namjerava nakratko posjetiti da bi
razgovarali o određenom pitanju. Možda Aylinina obitelj namjerava doći na dogovor
u vezi sa svadbom njihove kćeri koja se uskoro udaje.

"Svakako, izvolite, kad god želite", rekao je.

U Rafinu kuću na Bebeku Nesrin je, u društvu s još nekoliko osoba, došla u točno
zakazano vrijeme. Nije se rukovala, prošla je u salon i sjela. Grubo je odbila Rafino
pitanje je li za kavu ili čaj. Bez odugovlačenja je prešla na razlog posjeta.

"Došla sam od vas tražiti da spriječite brak između Aylin i Mišela", rekla je.

"Ne mogu se miješati u odluke onih koji su punoljetni", odgovorio je Rafa.

"Zar vi niste Židov?"

"Da!"

"Zar vas ne žalosti to što se vaš brat ženi muslimankom?"

"Ne."

"Kakav ste vi to onda Židov? Ja sam na rubu ludila."

"To je vaš problem", reče Rafa.

"I vi imate jedan mali problem", uzvrati Nesrin. Iz torbe je izvadila presavijene
novine i pružila ih Rafi.

"Ovo pažljivo pročitajte. I Mišelov i, zbog toga što ste mu bližnji, vaš, a i životi
vaše obitelji su u opasnosti. Da sam ja na vašem mjestu, učinila bih sve da zaustavim
ovaj brak."

Rafa je uzeo novine u ruke i prelistao ih. Bile su to beznačajne novine, glasilo
radikalne desnice sa samo četiri stranice. Na drugoj stranici, ispod slike bradatog
Arapa duge kose, pisalo je da šejh Senusi traga za Aylin i njenim zaručnikom, da će
doći u Tursku u potrazi za svojom suprugom, Turkinjom koja se prije mnogo godina
bez njegove suglasnosti rastala od njega, i da će je kazniti zato što se udaje za
Židova. Rafine noge su se počele tresti, smrknulo mu se pred očima, preplavio ga je
osjećaj velike tjeskobe.

Oni iz Nesrinine pratnje nisu otvarali usta, riječi nisu progovorili. Sjedili su poput
sfingi i gledali preda se. Bili su kao nevoljni glumci u nekom školskom skeču.

Nesrin je ustala i sa svojom pratnjom zaputila se prema vratima i izašla. Rafa nije
mogao od šoka ustati. Kao da se našao usred noćne more. Nakon što se pribrao, na
centrali je najavio telefonski razgovor s Amerikom, odgodio sve obaveze tog dana i
čekao poziv. Morao je obavijestiti Mišela, pa makar i dva dana čekao pored telefona.
Kada je čuo vijest, Mišel se nije uopće uzbuđivao oko toga.

"Kako si mogao povjerovati u tu glupu komediju? Da je Libijac htio pronaći
Aylin, on ne bi čekao tolike godine, a osim toga u međuvremenu je bila udana i za
kršćanina", reče.

"Ali, Mišel, ja sam svojim očima vidio novine."

"Izgleda da je iskoristila veze Kasim-beja te je tiskala naštimane novine. Ne
plašim se ja nečega takvog. Pusti i ti, ne boj se, Rafa, gledaj svoja posla i uživaj",
reče Mišel.

Mada ne Nesrininih razmjera, Zejnep je, također, ponovo pravila probleme.
Strašno se trudila da Aylin rastane od Hajdara i da sredi svoj život, isto tako je i
podržavala vezu s Mišelom, ali nije opravdavala to što je u tako kratkom roku, od
dva mjeseca, donijela odluku

o novom braku. Jedan dan je, da bi razgovarale o tako ozbiljnim pitanjima,
svoju prijateljicu izvela na ručak.

"Ti si luda, Aylin. Život uopće ne shvaćaš ozbiljno. Prvo Arap, kojem nisi znala
ni porijeklo, a ni rodbinu, zatim brak s hipi mužem, te izgubljene godine provedene
sa starijim i oženjenim čovjekom." "To nisu bile izgubljene godine, Zejnep. To su
bili najljepši dani mog života, proživljeni veoma sadržajno."

"Dobro, a zašto se sada ponovo udaješ? Zar bi bilo loše da jedno vrijeme ovako
živiš, dok ne saznaš što doista želiš?"

"Ja vrlo dobro znam što želim. Želim Mišela. Želim se udati i imati djecu.

Vrijeme prolazi, vrijeme za rađanja ističe."

"Zar se treba nasumce udati da bi se imalo dijete?"

"Znaš da se ne udajem nasumce."

"Zar ti, Aylin, nikako ne možeš gledati malo u daljinu? Ti si psihijatrica, dok je
Mišel samo psiholog. Profesionalno si na višem mjestu nego on. Muškarci ne vole
poslovno biti niže od svojih žena. Uhvatit će ga kompleks manje vrijednosti,
ljubomora, počet će te maltretirati." "Što ti sve pada na pamet! Zašto bi Mišel bio
ljubomoran na mene? I on je jedan od najboljih u svojoj branši."

"Možda, ali je po činu ispod tebe."

Je l' to mi idemo u vojsku, maco?"

"Ti si naviknuta na ljude iznad sebe. Kao što je bio Hajdar." "Učinila si sve da se
odvojim od Hajdara. Zar nisi ti ta koja me je gurnula Mišelu?"

"Hajdar je bio oženjen. On je bio pogreška. Željela sam da hodaš, da se zabavljaš
s Mišelom. Zaboravila sam da si ti zaljubljive prirode."

"Hajdar je bio jedan san, fantazija. Svjesna što radim, sada ću se udati da bih
proživjela život, poštujući i ljubeći Mišela. Osim toga, on je zreo muškarac, ne boji
se, kako ti kažeš, razlike u činu", reče Aylin. U njenom glasu, očima, srcu postojala
je jedna nevjerojatna iskrenost.

"Zaboravi što sam rekla, voljela bih da ovaj put bude sve u redu", reče.

Aylin je jako željela dijete. Mišel je imao dvoje gotovo odrasle djece i zbog djece
je prilikom razvoda imao velikih problema. Oboje su imali svoje poslove; morali su
raditi od ranih jutarnjih sati do sedam navečer, napravili su određeni raspored u svom
životu. Aylin se približavala četrdesetima, a Mišel je prešao četrdesetu. Nije želio
ponovo prolaziti sve probleme s novorođenčadi koja će vrištati po kući, a to je u
njegovim godinama teško podnositi. Ali, nije mogao Aylin odvratiti od te ideje. Da
je odvrati od tih misli o djeci, pribjegao je jednom lukavstvu.

"Vidi, Aylin", reče, "nisam fanatik, ali sam veoma privržen svojoj vjeri i tradiciji.
Želim da se moja djeca odgajaju u židovskoj vjeri.

"Ne brini, odgojit ćemo našu djecu kao Židove. Meni to uopće nije bitno. Za
mene su, ionako, sve vjere svete."

"Postoje dvije prepreke. Prva, prema židovskoj vjeri dijete biva iste vjere kao i
njegova majka. Ovo je nepromjenjivo pravilo. A druga,

Nesrin neće dopustiti da ima nećaka ili nećakinju židovske vjere, mogla bi nam
dijete otrovati."

Aylin ga je prodorno i s nevjericom pogledala. Potom prasnu u smijeh.

"Ne brini, dragi, to ću ja riješiti s njom", reče.

Uz skromnu svečanost i u prisustvu djece i veoma bliskih prijatelja, Mišel i Aylin
sklopili su brak u svojoj tek zakupljenoj kući.

Iznenadivši Mišela, Aylin je priredila pravu židovsku svadbu. Prije vjenčanja,
bez Mišelovog znanja, obratila se na židovstvo. Mislila je da je tako uklonila najveću
barijeru koju joj je zbog djece Mišel navodio.

Kada je saznao, Mišel se šokirao i prepao kako sada mora pristati na dijete, koje
je ona toliko željela i zbog čega je i vjeru promijenila.

Pred rabina, koji će sklopiti njihov brak, Aylin je doveo Zejnepin otac, Fettah.
Muž i žena ušli su pod ručnik, proučene su molitve, slomljene čaše, otpjevane

pjesme, odigrani plesovi i, u veoma veselom i toplom okruženju, Mišel i Aylin su
zakoračili u brak, u kojem će sretno živjeti dugi niz godina.

Aylin je odmah ostala trudna, ali prvi pobačaj doživjela je u trećem mjesecu. Dok
su je, uz jako krvarenje vodili u bolnicu, znala je da je izgubila dijete, ali nadu nije
gubila. Probat će još jednom, još jednom, još jednom... Jednom je Aylin izgubila
toliko krvi da je zamalo umrla. Dugo nakon toga se psihički oporavljala. Tijekom
braka s Mišelom, Aylin će doživjeti još šest pobačaja, koji će je koštati nesnosnih
bolova i razočaranja, na kraju je odustala.

Na ljeto te godine u kojoj je imala pobačaj i bila u životnoj opasnosti, Aylin je
željela ići u Istanbul. Namjeravala se upoznati s muževom obitelji, a isto tako i njega
upoznati sa svojim ocem. Mišel je bio uznemiren zbog Nesrin, ali, nakon Aylininog
traumatičnog pobačaja i doživljenog razočaranja, bio je spreman na sve što ona kaže.

Nesrin je napisala pismo u kojem je saopćila da Aylin želi primiti u svojoj kući u
Ankari. Mišel je postao jako uznemiren. Sasvim opravdano, nije želio ostati u
Nesrininoj kući.

,,To će biti prilika za vaše pomirenje. Zašto bi me zvala u Ankaru da joj namjere
nisu iskrene?" reče Aylin. Mišel je pristao jer nije imao izbora.

Džemal-bej je ranije otputovao za Ankaru. Želio je razgovarati s Nesrin i
onemogućiti bilo kakvo drsko ponašanje prema Mišelu.

I Kasim-bej je, također, neprestano vršio pritisak na Nesrin da se prema Mišelu
lijepo odnosi. Neuljudno ponašanje prema gostima nije njegov stil. Tako nešto
Kasim-bej nikada ne bi mogao prihvatiti. Sve što joj je rečeno, Nesrin je slušala očiju
prikovanih za strop i bez ikakvih komentara.

Da ne bi naljutila Nesrin, Aylin je odgodila istanbulske obaveze i krenula sestri
koja je već sve pripremila za njihov dolazak i čeka ih. Mišela i Aylin na ankarskom
aerodromu dočekao je Kasim-bejev vozač i odmah ih odvezao u njihovu vilu. U
trenutku kada je pozvonila na vrata, Aylin je srce gotovo došlo u grlo. Sluga je
otvorio vrata, zaputili su se prema radnoj sobi; Kasim-bej, Nesrin i Džemal-bej
dočekali su ih na nogama. Kasim-bej je zagrlio i poljubio Aylin, rukujući se s
Mišelom rekao; "Dobro došli." Nesrin je, također, zagrlila svoju sestru, a potom,
gledajući Mišela, koji joj je pružio ruku, kao da je vidjela nekog groznog insekta i
mršteći lice, rekla; "Fuj!" i okrenula leđa. Džemal-bej je ublažio njenu neuljudnost
uz riječi: "Dobro došao, sine!" Poljubio je Mišela u obraz, uzeo ga ispod ruke i
proveo do salona. Mišel je bio zbunjen onime što je doživio. Na trenutak je pomislio
kako će izići iz kuće i otići. Ali, starac koji ga je uzeo pod ruku preklinjao ga je
gotovo plačljivim glasom. "Nemojte joj zamjeriti. Nakon nesreće je stalno takva.
Znate, vratila se iz mrtvih. Svi se čude kako je preživjela. Alah nam ju je podario i
mi je prihvaćamo onakvom kakva jest." Potom je ugledao posramljeno Aylinino lice,
koja je išla iza njih. Usne su joj podrhtavale. Nedavno je, zbog gubitka krvi, umalo
ostao bez nje. Lice njegove drage supruge, koja je podnijela mnogo bolova nastojeći
postati majka njihovog djeteta, bilo je bijelo kao zid.

"Ne tiče me se Nesrinino ponašanje", pomislio je. "Besmisleni razlozi ne smiju
biti povod Aylininog uzrujavanja."

"Hajde, Aylin, iznesimo kovčege u našu sobu, potom ćemo odmah sići", rekao je.
Mišel nikako nije mogao zaboraviti zahvalnost koju je u tom trenutku ulovio u
Aylininom pogledu.

S Kasim-bejom na čelu, svi ukućani su se silno trudili da na najbolji način ugoste
Mišela i Aylin. Naročito jedan mali konobar, Hulusi, koji se, poslužujući ih i

gledajući im u oči, nikako nije odvajao od njih. Mišel je veoma zavolio Džemal-beja,
tog veoma zgodnog

starca. Što se tiče Džemal-beja, on je bio sretan što je napokon stekao otmjenog
zeta koji govori njegov materinji jezik. Dilara je lepršala. Uživala je uz tetu i tetka,
koji ju je razmazio. Djevojčica, koja se nije mogla pred mamom maziti, gledala je da
se što više okoristi tetinom ljubavi. Kad ode, ona će ponovo ostati sama.

Tijekom tih petnaest dana Nesrin niti jednu riječ nije progovorila s Mišelom.
Mišel se, isto tako, ponašao kao da Nesrin ne živi u toj kući. Iako su se međusobno
gledali, jedno drugo nisu vidjeli, nisu čuli, nisu osjećali. Mišelu je ovakva situacija u
početku teško padala, a nakon nekog vremena se, čak, počeo i zabavljati. I on je
Nesrin gađao iz istog oružja, ponašao se kao da ona i ne postoji. A ostali su se
ponašali kao da uopće ne opažaju situaciju. Nakon petnaest dana farsa je završena.
Zajedno sa Džemal-bejom, Aylin i Mišel su otputovali za Istanbul. Mišel se osjećao
kao da je položio najteži i najbesmisleniji ispit u svom životu.

To ljeto Gulekovi su Dilaru i Hulusija poslali u New York. Dilaru su upisali na
dvomjesečni tečaj jezika. Djevojčica je tek napunila devet godina i uopće nije znala
engleski. Ipak se odmah prilagodila i provela najljepše ljetne praznike u svom životu.
Što se tiče Hulusija, on još uvijek nije bio svjestan da je započeo avanturu, nešto što
čak ni u snu nije mogao zamisliti. Vjerovao je da je kod porodice Nadowski došao da
bi obavljao kućne poslove.

Tim i Greg su srijedu navečer i svaki drugi vikend provodili kod oca. Otkako je
Aylin ušla u njihov život počeli su nestrpljivo iščekivati noći u očevoj kući, ali to
ljeto kada je došla Dilara, praznici su se pretvorili u pravu zabavu.

Za ljeto su Aylin i Mišel u Fire Islandu zakupili kuću na plaži. Kada je Dilara
okončala svoj petotjedni tečaj, poveli su nju i dječake u vikendicu kako bi uživali u
pravom obiteljskom životu. Čim bi ustali iz kreveta, oblačili su kupaće kostime i
istrčali na pijesak, gdje su čak i doručkovali. Od jutra do večeri su se natjecali, ili u
ribolovu, ili u vožnji biciklom, ili u plivanju. U podne je Aylin djeci iznosila
ogromnu zdjelu punu morskih rakova. Tim, Greg i Dilara u životu nisu pojeli toliko
rakova i sladoleda koliko tog ljeta. Uvečer bi roštiljali, pekli hrenovke, ribu ili
ćevapčiće, a kada bi se zamazali masnom hranom, trčali bi pravo u more.

Pozivajući i djecu iz susjedstva, Aylin im je organizirala čak i zabavu "bacanja
torte". Mnogobrojna djeca su bezbroj torti neprestano bacala jedni drugima u lice,
toliko su se zabavljali, toliko su se smijali da je uvečer Dilara imala grčeve u trbuhu.
Tim i Greg su se neprestano zahvaljivali Bogu na ovoj izuzetnoj promjeni u životu
njihovog oca, koji, obično nakon povratka s posla, nije želio ništa raditi osim sjediti i
slušati klasičnu glazbu.

Tog ljeta donesene su bitne odluke koje će utjecati na sve. Dilara, koja je prešla u
četvrti razred, nakon petog razreda preselit će se kod Aylin i Mišela. Naravno, ako to
dopuste Nesrin i Kasim-bej. Krajem ljeta, Dilara se vratila u Ankaru, dječaci majci, a
bračni par Nadowski, s Hulusijem, svojoj kući. Imali su mnogo posla. Njihov
trogodišnji ugovor o zakupnini kuće bio je pri kraju. Bili su primorani tražiti i novi
stan, a i nove urede. Iskoristivši sve raspoložive mogućnosti, Aylin i Mišel su kupili
stan na 60. istočnoj aveniji s prekrasnim pogledom. A u 75. istočnu aveniju, odmah
preko puta stana, preselili su svoje urede. Dva ureda i jedan salon za čekanje
ponovno će zajedno koristiti.

Tu zimu proveli su u selidbi i uređivanju novog stana i ureda, i u priređivanju
zabava "House Warming". Aylin je bila izrazito druželjubiva. Sprijateljila se sa

svima u bolnici u kojoj je radila, svi su je zavoljeli. Kako sa svim šefovima, tako se
dobro slagala i sa svim liječnicima, pa čak i s medicinskim sestrama i čistačicama.
Tu zimu u njihovoj kući gostiju nije nedostajalo. Ova društvena aktivnost brzo se
odrazila i na njihov poslovni život.

Opet, na jednom prijmu vodeći liječnik bolnice New York obratio se Mišelu.
"Gospodine Nadowski", reče, "svi su u našoj bolnici čuli za vaš ugled u Einsteinu.
Kamo sreće da se i kod nas nalazi jedan cijenjeni psiholog kao što ste vi. Ako postoji
netko koga biste mi preporučili, rado bih poslušao vaš savjet."

"Ako doista vjerujete u moj sud, mogu preporučiti sebe", reče Mišel. Umjesto da
provodi cijeli Božji dan u Bronxu, biti u bolnici koja je veoma blizu stana, a i biti
skupa s Aylin...

Kada je počeo raditi u New Rochellu, Mišel je kao i Aylin postavljen i za
profesora u Cornellu. Bračni par Nadowski uspinjao se prema vrhu svoje poslovne
karijere. Njihov društveni život i veze utjecali su i na posao, pa su pacijenti počeli
nadirati u bujicama. Dug za kupnju kuće isplatili su i prije no što su predviđali.

Krajem ljeta Aylin je ponovo zatrudnjela, ali je nakon nekoliko mjeseci ponovo
pobacila.

Tijekom četiri, pet godina u ovom braku gotovo nije bilo nikakvih nemilih
događaja, izuzev Aylininih pobačaja. Mišel je pazio suprugu. Kuća im je bila veoma
lijepa. Često su se susretali s prijateljima i poznanicima koje su voljeli i nalazili
zajednički jezik. Imali su niz poznanika iz bolnice, a i iz drugih krugova. U New
Yorku je bilo i Turaka. Zbog njihove kćeri koja se tamo školovala, veoma često im
je dolazila i Betin i njen muž Ender. Povremeno je dolazio i dobri daidža Hilmi, sa
svojom suprugom. Godine su prolazile u dinamičnim poslovima i u zabavnom
društvenom životu. Aylin kao da je pronašla spokoj za kojim je godinama tragala.

Kada je Dilara došla živjeti kod njih, njihova sreća se učvrstila. Nakon
konstantnih pobačaja, Aylin se pomirila sa sudbinom. Dijete koje joj Bog nije
podario, možda će joj na ovaj način dati Nesrin. Kako god je Lejla-hanuma prije
toliko godina Nesrin dala Aylin i kako god je Nesrin na nju gledala kao na svoje
dijete, a ne kao na sestru, Nesrin je, također, sada njoj davala Dilaru. Dilaru će
voljeti kao rođeno dijete, obasuti je ljubavlju, pažnjom, strpljenjem, brigom, ukratko
svim onim što može pružiti jedino rođena majka.

Dilara je za stalno u New York došla prvoga rujna, nakon ljetnih praznika, koje
je s ocem i majkom provela u Adani. Te godine završila je peti razred osnovne škole.
Svoje školovanje nastavit će kod tetke. Kasim-bej je želio da njegova kći dobro
nauči jezik, a mislio je i da će biti dobro da Dilaru, koja se sve više zatvarala u sebe,
udaljiti od Nesrin, koja ju je zbog lude predanosti sinu zanemarivala. Aylin je bila
jako sretna. Mišel se, također, radovao što je Aylin, napokon, stekla dijete. Dječaci
su se ponovo susreli s prijateljicom s kojom su prije dvije godine proveli zabavno
ljeto.

Kao i prvi put, Dilaru su i prilikom drugog putovanja u New York ukrcali na
avion i predali stjuardesama. Štoviše, ovaj put s njom nije bio ni Hulusi.

Prije nekoliko godina Nesrin je u Saudijskoj Arabiji doživjela strašnu prometnu
nesreću. Slomljena joj je bedrena kost, a lice unakaženo. Mjesecima je ležala u komi.
Kada su liječnici već izgubili nadu, polako se osvijestila i vratila u život. Ali, ono
njeno prelijepo lice postalo je neprepoznatljivo, a jedno oko se uopće nije otvaralo.
Nesrinino liječenje trajalo je godinama i bilo je krajnje mukotrpno. Poput mnogih
koji su doživjeli nesreću, i Nesrin se dala u potragu za smislom života i predala se

islamu. Jedno vrijeme se čak i odijevala prema islamskim propisima, klanjala i
okružila se hodžama. Njezinu vjersku zanesenost u velikoj mjeri iskusila je i Dilara.
One godine kada je završila peti razred, Nesrin ju je cijelo ljeto tjerala da uči molitve
napamet, naučila je da uzima abdest, klanja namaz, a kada je krenula u Ameriku dala
joj je serdžadu, maramu, tespih i Kuran.

Kada je krenula na aerodrom da dočeka Dilaru, Aylin je osjećala jako
nespokojstvo. Umro je muž jedne od njezinih veoma bliskih prijateljica. Taj dan je
trebao biti tevhid. A da bi mogli doći i poznanici koji rade, tevhid je namjerno
odgođen do kasnih sati. Nije mogla dopustiti da to propusti. Za one koji žive daleko
od domovine, ceremonije poput ove imaju mnogo dublja značenja. Aylin je trebala
odmah Dilaru odvesti kući, ili je povesti sa sobom. Kako će malu djevojčicu odvesti
u kuću punu napetosti, u kojoj će se obavljati vjerska ceremonija i gdje će se plakati?
Isto tako, nije željela ni da je odmah po dolasku ostavi samu u kući. Kako je to bila
loša podudarnost.

S dvije duge pletenice, tanka poput vrbove grane, Dilara se pojavila na vratima
aerodroma i pogledom u gužvi tražila tetku. Čežnjivo su se našle u zagrljaju. Aylin
se napokon domogla svoje kćeri. Dok su se vozile autom, Aylin je djevojčici
stidljivo objasnila situaciju. Bi li, možda, željela s njom otići na tevhid?

"Voljela bih doći, teto", reče djevojčica.

"Ali, draga Dilara, znaj da tevhid nije baš zabavna ceremonija djevojčicama
poput tebe. Ako ti bude previše dosadno, ti odi u spavaću sobu i tamo gledaj
televiziju, ali bez tona."

"Neće mi biti dosadno, teto."

Aylin i Dilara su ušle u garažu kuće u kojoj će se obaviti tevhid. Aylin je
parkirala auto.

"Teto, hoćeš li, molim te, otvoriti prtljažnik?"

"Što ćeš uzeti iz njega?"

"U koferu imam maramu i Kur'an. Hoću to uzeti."

"Što?" reče Aylin.

"Maramu i Kur'an..."

Aylin na trenutak pomisli da je pogrešno čula. Žmirkajući, pogledala je u Dilaru.
Dijete je bilo veoma ozbiljno. Otvorila je prtljažnik i izvadila Dilarin kofer. Kao da
je stavila svojim rukama, djevojčica je našla ono što je tražila. Pored marame i
Kurana, izvadila je i tespih.

Popeli su se gore i ušli u kuću. Svi su sjedili na stolicama koje su bile poredane
jedna pored druge. Počela je molitva. Aylin je na sebi imala ljetnu haljinu na bretele
s cvjetićima. Glavu je pokrila Hermes maramom, koju je izvadila iz svoje torbe.
Odjeća ostalih žena bila je kao i Aylinina. Dilara je oko glave omotala bijelu, oker
šamijicu; pokrila je kosu i vidjelo se jedino malo, duguljasto lice. Otvorila je Kuran u
krilu, u ruke uzela tespih i, zatvorivši oči, zajedno s hodžama počela ponavljati
tevhid. Prisutni u salonu su, jedno po jedno, počeli uočavati Dilaru. Gurkali su se i
očima pokazivali na nju. Nakon kratkog vremena svi su gledali u djevojčicu. Dilara
je znala sve ono što tamo prisutni nisu znali. Ustaje na noge kada treba, predaje
selam, potire lice, sudjeluje u učenju ilahija i, u isti glas s hodžama, uči dove. Aylin
je bila zbunjena.

Kada su se nakon tevhida vraćale kući, Dilara joj je ispričala o svom vjerskom
obrazovanju, koje je tijekom cijelog ljeta stjecala pod Nesrininim nadzorom. Što bi

Aylin rekla kada bi svako jutro klanjala sabah?

"Sigurno znaš Dilara da namaz ne može biti dovoljan da bi bila karakterna,
moralna i sasvim ispravna osoba, zar ne?" reče Aylin.

"Znam, teto."

"Ako si karakterna, moralna i sasvim ispravna osoba, Bog će te voljeti i ako ne
klanjaš namaz."

,,I to znam."

"Tada sama odluči. Ako želiš klanjati, ti onda klanjaj. To je tvoj izbor."

"Postoji samo jedan razlog zbog koga ja klanjam."

"Koji je to razlog?"

"Obećanje koje sam dala mami."

Aylin je zaustavila auto i čvrsto prigrlila Dilaru. "Ti si, Dilara, najbolji,
najiskreniji Božji rob na svijetu", reče. "Klanjala ili ne klanjala, Bog te veoma voli.
Ti napravi kako misliš da je najbolje."

Dilarin dolazak jako je obradovao i Hulusija. Djevojčica je donijela živost u
kuću, a i Hulusi se domogao svoje stare prijateljice.

Dilari je ustupljena soba u kojoj su boravili dječaci. Kada bi srijedom i preko
vikenda dolazili oni, razastirali su paravan da bi, tobože, imali odvojene sobe.
Zapravo, toliko su divljali, toliko su se zabavljali da ih je Mišci veoma često morao
upozoravati.

Dobro su organizirali život. Aylin i Mišel su tijekom tjedna ustajali rano, u većini
slučajeva su već u sedam bivali na poslu. Zbog toga su se trudili da tokom tjedna
liježu rano. Aylin bi prve pacijente počela primati oko sedam sati. To su, uglavnom,
bili profesionalci sa stresovima, koji su prije odlaska na posao, dolazili svom
doktoru. Mišel je bio psiholog, a Aylin psihijatar. Zbog toga što kao psiholog nije
mogao propisati recept, pacijente koji su trebali lijekove Mišel je upućivao Aylin.
Tako su mnogi postali njihovi zajednički pacijenti. Ručali su ili u restoranu odmah
preko puta ureda ili u menzi bolnice New York. Tijekom objeda razgovarali bi o
problemima pacijenata, a to bi im ujedno bila i konzultacija. Primanje pacijenata
poslije podne nije se završavalo prije šest, sedam sati. Dva dana u tjednu držali su
predavanja u medicinskoj školi, koja je bila u sklopu bolnice. Aylin je predavala
učenicima, a Mišel psiholozima koji su pripremali tezu.

Dilara je prva dolazila kući. Završila bi zadaću, čekala da dođu Aylin i Mišel i
usput čavrljala s Hulusijem. Kad bi došli kući, Mišel bi slušao klasičnu glazbu i oko
sat vremena bavio se Dilarinom zadaćom. Potom bi sjedali za večeru, jeli ukusna
turska jela koja bi im Hulusi pripremio. Dok su objedovali, najviše su razgovarali o
tome što je Dilara radila u školi. A nakon večere gledali bi televiziju, slušali glazbu i
rano lijegali u krevet. Dilarino gledanje televizije završavalo bi se u petnaest minuta
do deset. Noći i vikendi kada su dolazili dječaci protjecali su veselije. Preko vikenda
su većinom odlazili na izletišta, uvečer bi izlazili s prijateljima, a ljeti bi iznajmljivali
kuću na plaži.

Postojale su noći i dani kada se Aylin pažljivo pripremala. Dječji rođendani,
Božić i Dan zahvalnosti bili su neki od tih dana. Aylin je rođena kao muslimanka,
potom postala Židovka da bi mogla postati majka, ali je najviše voljela obilježavati
vesele i živahne kršćanske praznike. Na lančiću oko vrata je, pored 'mašallah', nosila
i križ, a i židovsku zvijezdu. Imala je veoma jednostavno objašnjenje. Sve ljude je
stvorio Bog. Ljudi su pronašli različite puteve za molitvu Bogu i ti putevi su

etiketirani kao različite vjere. Bog je Bog svima. A Aylin je voljela sve ljude, bez
obzira na njihovu vjeru. Položila je zakletvu da kao liječnik neće praviti razliku
medu ljudima. Njeno poštovanje bilo je isto prema svim ljudima i prema svim
vjerama. A dokaz za to bio je na lančiću koji je nosila oko vrata. Eto, Aylin je bila
takva i Mišel joj se divio.

Koliko god je bila izražena Aylinina ljubav prema ljudima, isto toliko je bila i
luda njena hrabrost kada joj mrak padne na oči. Naročito ako bi se uvjerila da je
nekome počinjena nepravda, nije postojalo ništa što bi je spriječilo da zaštiti žrtvu
nepravde.

Jedne srijede navečer, Mišel, Aylin i djeca krenuli su u mali restoran na večeru.
Čekali su na semaforu, kako bi skrenuli u drugu ulicu. Odjednom je crni Cadillac,
koji je velikom brzinom dojurio iza ugla, udario u mali Volkswagen, koji je stajao na
semaforu, a u kome su se nalazili mladi muž i žena. Mladić je izašao iz Volkswagena
i zaputio se prema Cadillacu. U tom se otvoriše vrata Cadillaca i izađoše dva tipa,
nalik na mafijaše, zgrabiše mladića, vratiše ga u njegov auto i zalupiše vrata. Sve to
odigralo se u jednoj sekundi. U drugoj sekundi Aylin se nalazila pored Cadillaca.
Šutala je vrata, šakama lupala o stakla i vikala na sav glas. Dok je Mišel došao do
nje, upalilo se zeleno svjetlo i auto je odmaglio.

Jesi li ti poludjela? Mogli su te ubiti!" povikao je Mišel.

"Da sam ih se dočepala, ja bih njih ubila", odgovori Aylin.

Bila je takva i u odabiru pacijenata. Nije se ustezala prihvatiti najteže pacijente,
koje nitko drugi nije imao hrabrosti primiti. Kada su joj poslali Laurie Crews, Mišel
ju je preklinjao da ne prihvati tu pacijenticu.

"Ne može se njoj pomoći, ona je dvanaest puta pokušala samoubojstvo. Ta
djevojka je beznadan slučaj", rekao je.

"Jesi li ti vidio tu djevojku, Mišel?"

"Prelistao sam njen dosje, Aylin. Preklinjem te, ne uzimaj tu djevojku."

"Veoma mlada, veoma gnjevna. Da si je vidio, ne bi tako govorio."

"Nitko ne želi postati optužen zbog neke psihopatkinje koja je u svakom trenutku
spremna na samoubojstvo. Nedostaje ti pacijenata, Aylin? Tebe čekaju u redovima.
Umjesto nje, uzmi druga tri pacijenta kojima ćeš biti od koristi. Ne troši vrijeme
uzalud, ne uzimaj tu djevojku."

"Postoji nešto u očima te djevojke, Mišel. Izgleda poput ranjene životinje.
Sigurna sam da joj mogu pomoći."

"Ti si nepopravljiva, Aylin", reče Mišel.

Kada je počela liječiti Laurie, Aylin je razmišljala jedino o tome može lije
odvratiti od ideje o samoubojstvu i usmjeriti je nekoj drugoj fiksnoj ideji. Nije ni
slutila da će joj, kao sasvim zdrava mlada djevojka, jednog dana moči biti oslonac.
Ali, Aylin je sad imala djevojčicu koja je bila na putu da postane mlada djevojka, i
kako je mogla da svoju ljubav ne da drugoj djevojci koja je svoje pubertetske
probleme tek prebrodila. Mada, doktori nisu morali iskazivati ljubav prema svojim
pacijentima. Štoviše, nisu ni trebali iskazivati. Bolesnici su dolazili liječnicima da bi
ih pregledali, usmjerili i uputili na pravi put. Međutim, Aylini je to bilo nemoguće
objasniti. Ona je sa svakim svojim pacijentom ulazila u vezu ljubavi-prijateljstva-
sudioništva, a izluđivala je i nadležne kada bi morala pisati izvještaj. Eto, još jedna
takva veza je počinjala: Laurie Crews.

U slučaju Laurie Aylin neće iznositi samo akademsko znanje; uložit će i svoje

srce, zato što se napokon doživljava kao majka.

Dilara je ušla u vezu majka-kći, u koju ne bi mogla povjerovati ni da ju je u snu
sanjala. Sa svojom tetkom je bila bliska koliko to nikada nije bila s rođenom
majkom. Iznosila joj je sve svoje probleme, bila prijateljica s njom i ludo se
zabavljala. Aylin, koja je u svemu bila vrlo tolerantna, jedino je u pitanju nastave
bila toliko nepopustljiva da je to, jednostavno, bilo nespojivo s njenim luckastim
karakterom. Apsolutno nije tolerirala slabe ocjene, inzistirala je na veoma urednim
zadaćama. Mišel je bio odgovoran za ostalo u kući. Odlučivao je o vremenu
lijeganja, ustajanja, listi za kupnju koja se obavljala preko vikenda, o izboru kino i
kazališnih predstava; on se pitao koje filmove i televizijske programe, vezano za
njene godine, Dilara može gledati, a koje ne može.

Opet, Aylin je bila ta koja je usmjeravala društveni život. Djevojčicu je upoznala
s djecom iz zgrade; i njih, a i nekoliko Dilarinih prijateljica i prijatelja iz škole, često
je pozivala kući.

U parku, u koji je otišla da se igra, Dilara je jedan dan ugledala djevojčicu koja je
govorila turski. Od tete je naučila da se bez ustručavanja treba predstaviti onima s
kojima se želi upoznati i da je to nešto normalno. Zapravo, nije bilo lako da dijete
koje je odgojeno u skladu s anadolskim običajima, koje je naučeno da djeca ne mogu
pričati bez dopuštenja i o svemu, i da se sa strancima apsolutno ne započinje
razgovor, pobijedi svoju zbunjenost, ali u njenim očima teta je bila idol i apsolutno je
bilo ispravno sve ono što je onu govorila. Prišla je djevojčici.

"Čula sam te kako pričaš turski, i ja sam Turkinja", reče. Djevojčica se zbunila i
otrčala do žene s kojom je došla.

"Vidi, i ona je Turkinja! I ona je Turkinja!"

"Ja sam Dilara Gulek, idem u školu Marymount."

"Ja sam Guldžan Kirdža. Moj otac je ambasador u Ujedinjenim narodima."
Pružile su ruku jedna drugoj. Malo su se igrale, potom se Dilara vratila kući. Aylin je
ispričala o susretu s djevojčicom koju je upoznala.

"Kako se zove?" upita Aylin.

"Guldžan."

"Ni slučajno nemoj reći da se preziva Kirdža."

Dilara se zbuni. Kako je teta znala tako nešto?

"Da se slučajno s njom nisi upoznala, upoznala bi je za dva dana. U četvrtak smo
pozvani na večeru kod njih", reče Aylin.

***

U međuvremenu, i Nesrin je, da bi vidjela Dilaru, povremeno dolazila i ostajala
kod njih. Još uvijek nije razgovarala s Mišelom. Ali, nije to smatrala preprekom da
dođe i odsjedne u Mišelovoj kući. Ta kuća je bila kuća njene sestre. Dolazi kada
hoće, ostaje koliko poželi. Nije obraćala pažnju na Mišela. Ionako je Nesrin dolazila
veoma rijetko, a nije ostajala više od petnaest dana. Mišel je uvjerio sebe da Nesrin
ima mentalnih problema, odlučio je da zbog jedne luckaste žene neće povrijediti
Aylin i Dilaru. Katkad su se, međutim, događale zanimljive scene između njih dvoje.

Kada bi boravila u New Yorku, Nesrin se nije uspijevala prilagoditi vremenskoj
razlici; do kasno u noć nije mogla zaspati, u salonu bi gledala televiziju, a kada bi u

dvanaest, jedan, pola dva poželjela čaj ili bilo što drugo, počela bi lupati na
Hulusijeva vrata. Hulusi je imao veoma čvrst san, bilo ga je teško probuditi. Njeno
lupanje je jednu noć probudilo Mišela. Ustao je iz kreveta i izašao na hodnik. "Što
nije u redu? Ne osjećate se dobro?"

"Ne."

"Zašto budite Hulusija?"

"Da mi napravi čaj."

Ja ću vam napraviti čaj. Vi se, molim vas, vratite u salon", reče Mišel.

"Hoću da mi Hulusi napravi čaj."

"Hulusi je moj čovjek. Ne želim da se on budi u ovo vrijeme." "On je i moj
čovjek."

"Nije, gospođo Nesrin. Godinama mu ja dajem plaću. On je moj čovjek. Ne želim
da se Hulusi budi u ovo vrijeme. Ja ću vam napraviti čaj."

"Hulusi je moj čovjek, ali ako ti već hoćeš napraviti čaj, neka bude rijedak", reče
Nesrin, okrenu se i koketno krenu prema salonu. Mišel je napravio čaj, stavio ga na
poslužavnik i donio.

"Stavi ga tu."

Spustio je poslužavnik na stol. Nesrin je uzela gutljaj.

"Ne sviđa mi se", reče, "previše je gust."

Mišel se bez riječi vratio u spavaću sobu. I Aylin se probudila. Sjedila je na
krevetu i čekala ga. Upitala je što se dogodilo. Mišel se nije mogao prestati smijati
dok joj je objašnjavao. Toliko se smijao da se u jednom trenutku Aylin zbog toga čak
i uznemirila.

"Tiho i iz dubine postižeš svoj cilj, Nesrin", rekla je sljedećeg dana svojoj sestri.
"Malo je falilo da zbog tebe Mišel izgubi pamet."

Život u kući porodice Nadowski proticao je jednolično, spokojno i bez problema.
Nije bilo nikakvih nesporazuma. Sva djeca su bila sretna, čak je i Hulusi počeo rasti.
I bio je sretniji nego obično.

Mišel je obožavao svoju suprugu. Aylin je odjednom osjetila dosadu od ove
prekomjerne sreće i blagostanja. Prve znakove dosade prvo je uočila njihova
prijateljica Lejla, koja je stanovala nekoliko katova ispod njih.

Lejlin muž Ivan bio je Mišelov kolega s koledža. Njih dvojica bili su bliski. Zbog
posla Ivan je često putovao u druge zemlje, išao na dugotrajna putovanja. U
ogromnom gradu Lejla se gušila u samoći i batrgala se u pubertetskim problemima
svoje kćeri. I ona je uvijek svoje probleme iznosila Aylin. Kada je jednom Aylin
došla kod nje na kavu, počela se jadati o odsutnosti svog muža, ali ju je Aylin
presjekla.

"Ti uopće nisi ni svjesna koliko si sretna, Lejla", rekla je. "Ostaje ti vremena da
predahneš. A što bi, molim te, radila da si na mom mjestu?" Lejla se iznenadi. "Zar ti
nisi sretna, Aylin?" upita.

"Ne mogu reći da sam nesretna, ali se ponekad osjećam kao da se gušim."

Jedno vrijeme nisu razgovarale. Lejla se ustručavala započeti razgovor. Bojala se
da ne čuje nešto što ne želi čuti.

"Nemoj me pogrešno shvatiti. Mišel nije ništa kriv, ali ja sam se umorila da kao
stroj uvijek u isto vrijeme radim iste stvari", reče Aylin.

"Otiđi na odmor", uzvrati Lejla.

"Nije to nešto što može riješiti odmor. Mnogo vremena provodimo skupa.
Zajedno liježemo, zajedno ustajemo, zajedno idemo na posao, zajedno se vraćamo.
Zajedno jedemo, zajedno radimo. Moramo napraviti nešto odvojeno."

"Što, naprimjer?"

"Što ja znam. Kamo sreće da u Mišelovom životu postoji neka žena."

"Jesi li ti poludjela, Aylin!"

"Vjeruj mi da bi to bilo dobro. Znaš, Lejla, da sam se i seksa zasitila. Da ima
neku drugu u svom životu, Mišel se tada ne bi ljutio na mene zbog moje
nevoljnosti."

"Da ti nemaš nekog drugog?" upitala je Lejla umirući od straha.

"Nikada", odgovori Aylin. "Naprotiv, ja se želim držati malo podalje i od
muškaraca, i od ljubavi, i od seksa. Tako sama, samcata."

"Lako je to reći", reče Lejla. "Kada bi Mišel stvarno našao neku drugu, kada bi ti
ostala sama, samcata, onda bih te vidjela."

Ni jedna od njih nije pridavala važnost tome. Ono o čemu su to jutro pričale,
Lejla je smatrala kao uzajamno jadanje dviju susjeda na svoje muževe. Nije tome
pridavala previše pažnje. Međutim, Aylin je već analizirala emocije koje je to jutro
prvi put izrekla i počela slušati samu sebe. Nakon toga se sklad njihovog spokojnog,
sretnog i lijepog doma nekako počeo narušavati.

Prvi problem stvorio je program njihovog ljetnog odmora. Aylin je tražila da
zakupe vikendicu u South Hamptonu, Fire Islandu ili u bilo kojem izletištu u blizini
grada. Zbog toga što mu je tih godina bila potrebna velika svota za troškove
školovanja sinova, Mišelu nije preostalo novaca za iznajmljivanje kuće.

"Ne želim i ljeto i zimu provoditi u istoj kući", reče Aylin. Ja sam iz Istanbula. Ni
mi nismo bili bogati, ali uvijek bismo ljeto provodili u vikendici. Ja sam tako
navikla."

"Ti, ako želiš, idi na ljetovanje u Istanbul."

"Ne pričaj gluposti, Mišel. Kako možeš reći tako nešto kada znaš da ne mogu
napustiti svoje pacijente?"

"Kako i ti možeš tražiti tako nešto kada znaš da ne mogu zakupiti vikendicu dok
sinovi malo ne narastu?"

Potom su navalili problemi vezani za programe preko vikenda. Aylin je svakog
vikenda željela ići kod prijatelja koji su stanovali na Long Islandu, a Mišel pak nije
želio svaki vikend provoditi za volanom, na višesatnom putovanju i u prometnoj
gužvi.

"Pa zar ti, zaboga, ne uživaš u zelenilu, drveću, moru?!" povikala je Aylin jedan
dan. Mišel je nastojao ostati smiren.

"Ne", rekao je. "Za mene vikend nije ni drvo, ni more, a ni zelenilo. Nemam
potrebu za tim da bih se psihički odmorio. Za mene je vikend spokojno protekli..."

"Sati provedeni sjedeći između četiri zida i slušajući onu prokletu glazbu, je 1'
tako?!"

Mišel ništa nije odgovorio. Tog vikenda Aylin je s Dilarom otišla u Boston kod
Suzan i Nur Jalmana. Po povratku, zatekla je kuću u cvijeću. Mišel je nastojao
popraviti njihove odnose. Pomirili su se. Ali, u njihovoj kući više nije bilo one stare

atmosfere.

Kada je uvečer dolazio kući i slušao glazbu s gramofonskih ploča, Aylin, koja je
prije voljela ovu glazbu, ili se pak pretvarala da je voli, s čašom vina u rukama
povlačila bi se u svoju sobu, a vrata čvrsto pritvarala kako je ne bi čula. Mišel je, isto
tako, pretjerano reagirao na Aylinino svakodnevno opijanje nakon povratka s posla.
Zapravo, za onoga koji cijeli dan sluša probleme problematičnih ili se bavi luđacima,
nije moglo biti ništa normalnije od toga da, radi relaksiranja, nakon povratka kući,
popije čašu, dvije alkoholnog pića, ali Mišel uopće nije tolerirao alkohol, zbog toga
što je mnogo lošeg doživio od prve žene, koja je imala problema s alkoholom, i što
se iz neposredne blizine upoznao s najužasnijim licem alkoholičara. Aylinina jedna
čaša bijelog vina bila je dovoljna da Mišela izbaci iz takta. Osim toga, Mišel nije
reagirao samo na izlaske preko vikenda, počeo je reagirati i na tjedne izlaske.

Sevgi Gonul bila je njihova prijateljica koja je veoma često dolazila u New York.
Prilikom svakog dolaska neizostavno bi se javila Aylin, pravili bi programe za
izlazak na večeru ili u kazalište. Prilikom posljednjih nekoliko njezinih dolazaka
Mišel se držao po strani.

Kada bi ga upitala; "Zašto ne ideš Mišel? Nećeš li platiti, Sevgi nas poziva",
Aylin bi u većini slučajeva dobivala isti odgovor:

Moram ustati rano."

I u kući su počeli sve manje razgovarati. Kada bi ostajali nasamo, atmosfera bi
postajala zategnuta. A u krevetu Aylin bi se pretvarala da spava, ili bi govorila da je
bolesna. Mišel jednom nije mogao otrpjeti.

"Ali, Aylin, ti ovaj mjesec imaš točno četvrtu menstruaciju", rekao je.

Aylin prasnu u smijeh. Ovaj put, međutim, problemi su se toliko nagomilali da ih
nije bilo moguće poravnati smijehom ili okretanjem na šalu.

"Aylin", reče Mišel. "Ti si nesretna i nespokojna. Sve se to odražava na naš brak.
Što je to što te onespokojilo? Imaš nekog drugog u svom životu? Želiš li razvod?"

"Niti imam nekoga u životu, a niti želim razvod."

"Što onda hoćeš?"

"Mišel, kažem da se izvjesno vrijeme oslobodimo jedno drugoga. Zajedništvo
koje svaki bračni par može preživjeti za petnaest, mi smo preživjeli za pet godina.
Previše vremena provodimo skupa."

"Hoćeš li da razdvojimo ordinacije?"

"Ne."

"Znaš što, Aylin? Stvarni razlog tvoje nevolje je sasvim drugi. Moj novac tebi
nije dovoljan. Ne mogu ti priuštiti onakav život kakav bi ti željela imati. A što je još
tragičnije, ja nikada i neću imati više novaca nego što sada imam. Ja sam zadovoljan
svojim životom. Ne čeznem za vikendicom, vikend-klubom, ili za tim da imam
najluksuzniji auto. Ne želim ni egzotična putovanja. Meni je dovoljno ono što imam.
Ali tebi nije dovoljno. Volim te, ali nezadovoljstvo te mijenja, postaješ svadljiva i
mrzovoljna. Prestala si uživati u vođenju ljubavi. Počela si se opijati. Govorim ti to
zato što te doista volim, što ti želim dobro; problem možemo riješiti samo na jedan
način, vraćanjem na stari način života."

"Ne možemo se vratiti starom životu. Meni je jako dosadno, Mišel."

"Želiš li rastavu?"

"Ne!" povikala je Aylin. "Kako si okrutan. Ne želim čak ni čuti za razvod. I ja

volim tebe. Ali preklinjem te, promijenimo na jedno vrijeme naš način života.
Odrasli smo i zreli ljudi. Provedimo jedno probno razdoblje, bez razvoda."

"Kako da to izvedemo?"

"Dopustimo jedno drugome dva dana u tjednu."

"Što da dopustimo?"

"Pravo na slobodu. Dopustimo si da radimo ono što poželimo. Ti ćeš, naprimjer,
tu noć izaći s nekim na večeru, ja ću, možda, izaći u operu."

"Zar ne možemo ići skupa?"

"Ne dolazi u obzir. Srž stvari je uspjeti napraviti nešto odvojeno. Živjeti, a ne biti
zalijepljeni jedno za drugo."

"Ali mi smo u braku, Aylin."

"Ali se, isto tako, i brak veoma brzo troši, Mišel. Govorim sve ovo da bismo
spasili naš brak."

"Ti, dakle, dopuštaš da ja s drugom izlazim na večere, je l' tako?" "Naravno."

"Eee, što još mogu učiniti tu noć? Možda nakon večere možemo otići i na ples."

"Zašto da ne."

"Eh, u to doba smo već u štimungu. Mogu li da kažem 'idemo sada kod nas,
popijmo jedno piče i kod kuće. Moja žena veoma lijepo poslužuje'."

"Ne, to ne dolazi u obzir. Naravno da žene nećeš dovoditi u ovaj stan. Ali, zato
možeš ići u hotel ili njenoj kući."

"A ti? Hoćeš li i ti tako raditi?"

"Do toga u vezi s krevetom da. I ja mogu izlaziti na večere, koncerte, u kino, bar,
na ples."

,,A potom?"

"Nema ništa potom. Zar mi nisi govorio da me obuzela nezainteresiranost i da si
me zbog toga slao ginekologu da nade neko rješenje za to. Trenutačno mi uopće nije
do seksa."

"A ako bude?"

"Tada ću doći tebi."

"Ti, dakle, dopuštaš da ja budem s drugom ženom, je l' tako?" "Da."

"Nećeš uopće osjećati ljubomoru?"

"Apsolutno."

"Jesi li sigurna?"

"Veoma sigurna."

"To znači da ti mene doista ne voliš, Aylin", reče Mišci. Glas mu je odavao
ozlojedenost. "Tvoja ljubav prema meni je završena. Bilo što da učinim, ja to ne
mogu oživjeti. Najbolje u svemu ovome je razvod."

Aylin je počela plakati. Izgledala je bespomoćno. Nastojala je uvjeriti Mišela.
Mišel apsolutno nije pristajao na odvojeni život, a Aylin, isto tako, na razvod. Nije
previše navaljivao na nju. Zapravo, ni on nije želio razvod, pričao je sve to samo da
zastraši Aylin. Donio je odluku da sve prepusti prirodnom slijedu događaja. Aylin je
bila sigurna da je Mišel neće prevariti, a ako pak i prevari, mislila je da će to biti
nešto prolaznog karaktera. Mišel je već godinama bio jedini muškarac kojem je

vjerovala, na koga se oslanjala, u koga se uzdala i koga je voljela.

Nikako ga se nije mogla odreći. Ali, osjećala je dosadu. BILO JOJ JE
DOSADNO! Njen duh je dobio krila, neprestano se upinjao, ali nikako nije mogao
poletjeti. Možda je i ona trebala analizu, psihijatra. Ali, situacija je bila toliko
komična; svi doktori su bili njihovi prijatelji. Tko joj je od njih mogao reći da sebi
nade ljubavnika, da promijene sredinu, da se iz tog bunila jedino tako može izvući?

Za ispovijest Aylin je odabrala Emel. I Emel je, kao i Lejla, već odavno bila
svjesna oluje koja se približavala braku para Nadowski. Zajedno sa svojim mužem,
Emel je bila medu prijateljima s kojima su se najčešće viđali. Ostale su vesele,
zanosne noći u kojima se plesalo, sviralo na gitari i klaviru. Ljudi su starjeli. Stareći
su postajali tiši, život je postajao jednoličniji. Svatko se učio pokoriti svojoj rutini.
Osim Aylin. Aylin je uvijek željela letjeti na najvećim visinama. A i letjela je. Nitko
od njenih devet, deset najbližih prijatelja i prijateljica s kojima se viđala nije imao
karijeru kao što je imala ona. Uz to, godinama je, također, bila i u vrhu profesije.
Bila je jedna od najtraženijih, najuspješnijih i najskupljih psihijatrica u New Yorku.

"Zar se ne zadovoljavaš uspjehom koji ti je donio posao?" upitala je Emel.

"Što će biti s mojim privatnim životom? S mojim emocijama, strastima?"

"Kao da nemaš privatnog života! Imaš veoma zgodnog muža koji te voli, koji ti
je predan."

"Kamo srede da nije toliko predan. Možda bismo trebali jedno drugome malo
dopustiti disati... možda bi da sam ostala suočena s opasnošću da ču ga izgubiti... sve
išlo drukčijim putevima."

"Plivaš u veoma opasnim vodama, Aylin. Čovjeka kao što je Mišel brzo će neka
zgrabiti i odvesti. Poslije će ti biti veoma žao."

"Ne brini se, neće on otići. Mi smo, doista, dubokim vezama vezani jedno za
drugo. Ali, ponekad osjećam da ću se ugušiti. Samo da mogu malo odahnuti...
Pomozi mi, Emel."

"Što tražiš od mene?"

"Upoznaj ga s nekom."

Jesi li ti poludjela?!"

"Molim te kao Boga, Emel. Ti si moja najstarija prijateljica. Ovo ne mogu reći
nikome drugom. Upoznaj ga s nekom koja će mu se svidjeti. Da se malo udaljimo
jedno od drugoga. Bit će to dobro za nas oboje." ώώώ.вόşήάùήίţέȡ.ήέţ

"Jako ćeš se kajati, Aylin", reče Emel "razmisli još malo o tome."

U njihovoj kući se počeo primjenjivati dvodnevni dopust. Mišel je na to gledao
kao na Aylininu glupost i, zbog toga što je znao da to na kraju neće ići, želio je da
jedno vrijeme igra po tim pravilima.Tko zna, možda će ovu bračnu krizu riješiti to
što će njegova supruga jedan, dva dana, moći raditi ono što želi. Zar u tom slučaju ne
bi vrijedilo pokušati?

Srijedom i petkom navečer počeli su odvojeno izlaziti. U većini slučajeva Aylin
se u baru sastajala s nekim od pacijenata koje je željela izbliza upoznati, i daleko od
Mišelovih optužujućih pogleda pila čašu, dvije bijelog vina. Zbog toga što je znao da
kad je u pitanju piće nesvjesno pretjeruje, Mišel je, zapravo, bio zadovoljan zbog od-
vojenih izlazaka u barove. I on je znao da svatko tko radi Aylininim tempom
zaslužuje malo pića da se opusti. Ono što je Mišela živciralo isto koliko i piće bilo je
ispijanje tog pića s pacijentima. S tim u vezi postojala su i stroga pravila. Ali, Aylin

se ionako nikada nije osvrtala na pravila. Ona nije poznavala pravila kada je mislila
da je pacijentu potrebna posebna pažnja. Zanimljivo u svemu tome je da su bolesnici
s kojima je neslužbeno bila u vezi brzo postizali psihičku uravnoteženost i zdravlje.

"Zar otvaranje bolesnika, pronalaženje i oslobađanje njihovih bolova, strahova
skrivenih u dubinama njihovog srca ili u podsvijesti, nije najveće umijeće
psihijatara? Otvaraju li se bolesnici lakše u sterilnim prostorijama ureda, ili na
mjestima na kojima će se osjećati spokojno?"

Naspram ove logike, njene kolege su ili šutjeli, ili su se pozivali napravila".

"Zanemarivat ću pravila sve dok ona ništa ne vrijede."

"Možeš imati problema."

,Ja sam spremna na taj rizik. Psihičko zdravlje mojih pacijenata hitnije je od
pravila koja su nametnuli luđaci."

Nije bilo mjesta prigovoru ovako kristalno jasnoj logici.

Svoje noći dopusta Aylin je u većini slučajeva provodila izlazeći s pacijentima u
bar, na otvorenje izložbe, ili na koncert, shodno njihovim sklonostima.

Mišel je nekoliko puta ostao kod kuće, ali je potom počeo sam odlaziti kod
njihovih zajedničkih prijatelja. I oni su te besmislice prihvatili kao Aylinine prolazne
hirove. Događalo se da je i Mišel povremeno na večeru izvodio neku poznanicu. Što
god da su radili u noćima dopusta, po povratku kući, ili sljedećeg dana sve bi
ispričali jedno drugome. Aylin je veliki značaj pridavala nastavku njihovog
međusobnog poštenja. Ako jedno od njih uđe u neku emocionalnu vezu, o tome će
izvijestiti drugu stranu. Je li, možda, mislila da će na taj način spriječiti da stvari
izmaknu kontroli?

Početkom studenog Aylin je saznala da se rak na plućima njene prijateljice Suzan
proširio i na mozak. Izbezumila se. Gotovo istih godina se i njena majka borila s
rakom i bila je poražena u toj borbi. Sada se druga ljepotica, Suzan, uhvatila ukoštac
s rakom. Da se nalazi u beznadnoj situaciji, osim Suzan, znale su sve njene
prijateljice. Da bi s njom provela Božić i Novu godinu, iz Istanbula je u Boston
dolazila Betin. Aylin je Božić željela provesti s njima u Bostonu. Suzan će trebati
ohrabrenje. Nesrin je također donijela odluku da Novu godinu provede u New
Yorku. Bilo što da kaže, Aylin je znala da neće moći promijeniti Nesrinine planove.
Dok se grčila od bezizlaznosti, dosjetila se. Ponekad su preko vikenda odlazili kod
Emelinih u New Jersey. Emel i njen muž bi, također, kod njih prespavali kada bi
dolazili u New York, u operu ili na neki prijam koji bi kasno završavao. Telefonirala
je Emel. "Ostavim li Nesrin i Mišel u istom stanu, dogodit će se krvoproliće", rekla
je, "molim te da Mišel kod vas provede božićne praznike."

Emel se veoma obradovala.

"Pozovi još i neku poznanicu za Mišela", rekla je Aylin.

"Znaš što, ja se u to ne miješam."

"Zar ti, Emel, kada pozivaš goste na večeru ne nastojiš da bude isti broj
muškaraca i žena? Čisto zbog pristojnosti. Neće se osjećati usamljen ako bude neka
žena pored njega."

***

Mišel nije ravnodušno prihvatio to što ga je Aylin ostavila samog preko Božića i

otišla, ali i on je znao daje Suzan bila veoma bolesna. Umjesto da ostane s Nesrin,
opredijelio se da ide kod Emelinih. Ako ništa, igrat će bridž s Faulom. Odvezao je
Aylin na aerodrom, uzeo bocu Beaujoulais vina i krenuo za New Jersey.

Na večeri je bilo prisutno dosta Emelinih prijatelja i prijateljica. Tom prilikom
Mišci se upoznao s Barbarom. Bila je punašna, plavuša, pametna i zabavna žena.
Godinama je već razvedena, a pisala je filmske kritike u jednom časopisu za
umjetnost. Za božićnu noć svi su se veoma dobro zabavljali. I Mišel i Barbara
naizmjenično su svirali klavir, izlagali svoja umijeća, pjevali božićne pjesme i
plesali.

Mišel je vikend proveo kod Emelinih, a Barbara je dolazila i sljedećih dana.
Igrali su bridž i scrabble. Mišel se, zbog Nesrin, nije htio vraćati dok ne dođe Aylin.
Kod Emelinih je ostao do Nove godine. Barbara je svaku noć donosila kasete
novoizašlih filmova. Gledali su ih na videorekorderu. Veza koja se razvijala između
Mišela i Barbare nije mogla promaći Emelinim očima.

Zato što je osjećala nelagodu zbog toga, odlučila je popričati s Mišeiom. "Aylin i
ti naši ste veoma dobri prijatelji", reče. "Paul i ja osjećamo krivicu zbog toga što smo
te upoznali s Barbarom."

Jesi li znala da Aylin već duže vrijeme navaljuje da sebi nađem prijateljicu?"

Emel ništa nije odgovorila.

"Sada mi reci zašto osjećaš nelagodu? Ja sam, eto, učinio ono što je Aylin
željela."

"Ne želim biti instrument u tom poslu. Vjerovatno postupaš tako da bi na neki
način kaznio Aylin. Ne misliš ozbiljno."

"Zar ne bi bilo sramotno i nepravedno koristiti drugu osobu da kaznim Aylin. Ja
sam krajnje ozbiljan", reče Mišel. Isti dan je napustio Emeline i preselio se kod
Barbare.

Kada se drugi dan nove godine Aylin vratila u New York, kod kuće je zatekla
samo Nesrin. Preko telefona je od Emel čula za neka nemila zbivanja, ali to nije
shvatila previše ozbiljno. Svoje osjećaje uopće nije odavala do Nesrininog odlaska.
Mislila je da se Mišel ne vraća zbog toga što je Nesrin bila tu. Srećom, otišla je
nakon dva dana. Kada se, unatoč Nesrininom odlasku, i dalje nije pojavljivao,
pozvala ga je da nakon posla dođe kući i popričaju o novonastaloj situaciji. Poslije
završenog posla, kući su se vratili skupa.

"Hajde pričaj što si učinio u mom odsustvu? Jesi li se proveo?", reče Aylin.

"U tvom odsustvu učinio sam ono što si stalno željela da učinim. Našao sam
djevojku."

"Hoćeš li me upoznati s njom?"

"Mislim da neću."

"Kakva je?"

"Ugodna."

Je li ugodnija od mene?"

"Molim te, Aylin."

"Je li?"

"Nije. Ja sam siguran da se neću upoznati sa ženom koja je ugodnija od tebe. Ali
sam isto tako siguran da ona na mene više obraća pažnju nego ti. A to mi odgovara."

"Jesi li se zbog toga preselio u njenu kuću?"

"Prije svega, nisam želio biti više kod Emelinih. Drugo, nisam želio biti pod istim
krovom s Nesrin i treće, preselio sam se zbog toga što mi se svidjelo provoditi noći s
Bobby"

"Dakle, spavaš s tom Bobby, ženom muškog imena?"

"Zar to nije nešto što si oduvijek željela? Da mi drugu gurneš u naručje."

"Ali ti, isto tako, nikada nisam rekla da ustaneš i da se seliš u njenu kuću. U našoj
nagodbi, također, nije bilo ni zaljubljivanja."

Ja se nikada nisam nagađao s tobom."

"U redu. Tada se smjesta vraćaj kući."

Ja nisam tvoja marioneta", reče Mišel. "Mislila si da konce možeš povlačiti kako
ti hoćeš. Mislila si da sam prema tebi tako slab da ću ići kada me ne želiš, a dolaziti
kad god me pozoveš. Ma koliko volio svoju suprugu, ni jedan dostojanstven čovjek
to nikada neće učiniti. Završeno je. Nema nikakvog dogovora!"

"Ti si jedan nitkov. Izdao si naš dogovor. I naš brak. Ja tebe nikada nisam
prevarila. Ali ti... ti... proklet da si."

Aylin je prvo bacila na pod vazu koja je stajala na stoliću ispred nje, a potom i
sve drugo što joj je bilo pri ruci. Čašu vina nanišanila je u Mišelovu glavu, ali se
uspio izmaknuti; čaša se razbila o zid, a vino prolilo na sve strane. Krajnje smirenim
korakom Mišel je krenuo prema vratima. "Žanješ ono što si posijala, Aylin", reče i
izađe.

Aylin se prvo derala na sav glas. Potom je glasno počela plakati. Čelična pesnica
joj je pritiskala srce, stezala i drobila ga. Srećom, ni Hulusija, a niti Dilare nije bilo
kod kuće. Dilara je otišla na spavanje kod Kirdža, a Hulusi je imao slobodne dane.
Sama i vrišteći na sav glas, ispraznila je svu bol srca. Ispraznila je bocu vina, glava
joj je pucala. Popila je i dva optalidona.

Kada je ujutro vidio da Aylin nije došla na posao, Mišel je nazvao. Nitko nije
odgovarao. Po tajnici je poslao ključeve do Lejle. Kada je Lejla izašla gore, Hulusi je
tek stigao i kao lud se okretao nasred salona pretvorenog u bojno polje. Aylin je bila
u krevetu. Nakon tolikog umora, pića i bola od protekle noći, nije se mogla ni dići iz
kreveta. Glava joj je pucala. Lejla joj je napravila jaku kavu, istopila alkaseltser u čaši
vode i dala joj da popije.

"Mišel me napustio", reče Aylin iznurenog glasa.

"To si i zaslužila."

Aylin je počela plakati. "Nisam htjela da bude tako, Lejla."

"Ah, Aylin, mislila si da sve možeš držati pod kontrolom. Mislila si da Mišela
možeš usmjeravati. On nije jedan od tvojih pacijenata." "Što ću sada?"

"Zar mi nisi uvijek govorila 'Lejla, ti si poput moje mame, držiš mi lekcije kao
ona'. Poslušaj me bar jednom, Aylin. Ne nasrći na Mišela. Ti si graditelj ove situacije
i jedino ti opet možeš sve ispraviti. Jedno vrijeme ga ostavi na miru, nemoj
prigovarati, ni slučajno ne spominji razvod."

"A tko spominje?!" povikala je Aylin. Suze su na njenom licu iscrtale crne
puteve.

"Hajde se sada priberi. Idi na posao, budi hladnokrvna. Vrijeme će sve riješiti",
reče Lejla. "Zar bi Mišel slao meni ključeve da te ne voli, da ne misli na tebe?

Nasmrt se uplašio jutros da ti se nije što dogodilo."

Mišelova veza s Barbarom nije potrajala dugo, ali se nije ponovo vratio ni Aylin.
Bio je veoma ljut na nju. Želio joj je dati lekciju. Jedno kratko vrijeme je dolazio
kući, boravio u dječjoj sobi, a potom je, do rješavanja svog stambenog pitanja,
prešao kod Lejlinih. Njegov boravak kod Lejlinih malo je i Aylin namjestila. Znala
je da će ga Lejla i Ivan tjerati da promijeni mišljenje i da se pomire. Štoviše, u istoj
zgradi će ga moći i češće viđati.

Ova formula je i Mišelu odgovarala. Bit će blizu ureda, a moći će se okoristiti i
Hulusijevim uslugama.

"Ti, doista, ne znaš što želiš, Aylin", rekao je Ivan. "Zar nisi ti bila ta koja se
dosađivala zbog toga što ste i na poslu, a i kod kuće kao sijamski blizanci. A sada te
raduje to što ne ide daleko od kuće."

Nakon što se Mišel preselio kod Lejlinih, Hulusi je svako jutro silazio kod njih;
počeo je glačati Mišelove košulje i hlače, a veš odnosio kući na pranje. I Aylin je
gotovo dva puta tjedno silazila kod Lejlinih na večeru, ili na piće. Dakle, nisu se
potpuno rastali. Inače, Aylin i Mišel se nikada neće ni rastati u pravom smislu riječi.
Čak i i nakon mnogo godina, nakon što su se razveli, odvojili urede i sklopili

nove brakove, jednom tjedno će se sastajati, odlaziti na ručak, jedno drugo će
upoznati s novim bračnim partnerima i sve probleme i ushićenja uvijek će
međusobno dijeliti.

Nakon što Mišela nije mogla vratiti kući, Aylin je odlučila ponovo organizirati
svoj život. Zapravo, gorko se kajala zbog toga što je muža udaljila od kuće, ali pri
pomisli na mogućnost da ponovo s Mišelom živi na isti način, osjećala je kao da se
guši. Zbog toga što već odrasla, ni djeca više ne dolaze srijedom na spavanje, kao
nekad.

Inače, Grega su poslali u Europu na školovanje, a i Tim je odrastao.

Našao je djevojku, živio svojim životom.

Aylin je nekoliko puta organizirala obiteljske večeri kao nekad, ali Mišel čak ni
za to više nije bio jako zainteresiran. Nije dopustio da Aylin razvodnjava situaciju.
Ako je već Aylin bila ta koja je htjela živjeti odvojenim životom, morala je onda
pristati na uvjete koje donosi razdvajanje. Zbog toga što je bila preopterećena
nastavom i zadaćom, Dilara je, također, dolazila kasno kući. U većini slučajeva učila
je u školskoj biblioteci.

Kada je Aylin ostala sama u ogromnom stanu, njenom zapomaganju odazvali su
se daidža i daidžinica. Hilmi Bajindirli i njegova

supruga Rozi odlučili su neko vrijeme ostati u New Yorku, kako bi Aylini, koju
su mnogo voljeli, bili oslonac u ovim teškim danima.

Hilmi je imao mnogo poznanika u New Yorku. Nakon što su se smjestili u
Aylinin stan, da je oraspolože, počeli su organizirati male kućne prijmove i jedne od
tih noći Aylin je upoznala daidžinog prijatelja Georgea Kronera.

George Kroner bio je stariji čak i od Hilmija. Bilo je sasvim očito da je imao
nešto više od sedamdeset godina. Bio je porijeklom Mađar, krajnje elegantan
gospodin, otmjen i ugodan sugovornik. Bio je ženskaroš kojem su se sviđale lijepe
žene. Vidno se zbunio kada je ugledao Aylin. Djelovao je kao da je pronašao veoma
rijedak dragulj. Pred njim je stajala mlada žena, koja je bila i lijepa i šarmantna,
poput manekenke, a i kulturna, inteligentna i s karijerom. Kroner je bio spreman da

pod Aylinine noge prostre cijeli svijet i to uopće nije krio.

Mišel je uvijek govorio: "Ova djevojka ima nešto veoma čudno. Kada ude u neko
društvo, u istom trenutku kao da se stvara neki elektricitet između nje i najstarijeg
prisutnog muškarca. Odmah ih pronalazi, najviše obraća pažnju na njih i zapanji ih."

"Nećeš vjerovati, ali medu velikim brojem prisutnih, opet sam pronašla
najstarijeg muškarca. Nudio mi je sve što mu je padalo na pamet. Ja sam izabrala
putovanje u Japan", rekla je Aylin Mišelu, kojeg je vidjela kada je jednu noć sišla
kod Lejle na piće.

"Ako ti je ponudio brak, zašto nisi prihvatila? Ti voliš starije", odvratio je Mišel.

"Da me toliko zanima brak, ne bih se rastavljala od tebe."

"Ako tražiš ljubav, uzbuđenje i zabavu, onda si nadi mlađeg ljubavnika."

"Postoji mnogo toga i izvan seksa što ljudi mogu dijeliti. Međutim, to je teško
objasniti onima poput tebe koji u vezama jedino seksu pridaju važnost", reče Aylin.
Nakon što je popila kavu, ustala je i otišla. Lejlinim očima nije promakla Mišelova
utučenost i neraspoloženje.

"Što je to? Jesi li ti to ljubomoran, Mišel?", upitala je.

"Žao mi je što uzaludno troši život."

"Zar se njen život uzaludno troši zbog jednog putovanja u Japan?"

"Što će raditi s nekim tko je vršnjak njenog oca? Zar nije mogla naći nekog
prikladnijeg?"

"Bi li tada bio zadovoljniji i raspoloženiji, Mišel? Mislim da si ljubomoran zato
što i u njen život netko ulazi."

"Možda je i to", reče Mišel.

"To znači da još uvijek voliš Aylin."

"Naravno da volim. Sve ovo nisam ja započeo, to znaš."

"Čemu onda taj vaš dječji inat? Dvije predivne osobe koje se doista vole,
uspješan dugogodišnji brak i poslovni život. Jeste li ludi, što li?" Lejla je sjela
nasuprot Mišela, uhvatila ga za ruke i počela plakati. Nije mogla prihvatiti da njeni
prijatelji na tako nenormalan način okončaju brak.

"Aylin ti je ostavila otvorena sva vrata. Ti si ih sva, jedna po jedna, zatvarao njoj
u lice. Nisi bio zainteresiran čak ni za večere srijedom s djecom. A sada meni
govoriš da je voliš. Koje glupo dostojanstvo." Suze su kao dva potoka tekle niz
obraze. Mišel je bio pogođen tim izjavama.

"Ako ova djevojka ude u neku vezu, onda nema povratka natrag. Dobro razmisli,
Mišel", reče Lejla.

"Mislim da neće ući u vezu s Kronerom."

"Ja ne mislim, ja znam. To između njih je samo prijateljstvo. Svoje posljednje
dane starac želi provesti na putovanju s lijepom i pametnom ženom. Ali ti si
porijeklom iz Turske, i ne samo sa starijim čovjekom, ti ne bi mogao podnijeti ni da
tvoja žena putuje u Japan čak ni s mrtvim muškarcem. Ovo ti je posljednja prilika,
Mišel. Dobro razmisli i požuri."

"Vratit ću se kući, ako ona odustane od ovog putovanja", reče Mišel.

S papučama na nogama, Lejla je pojurila van, trčala je prema liftu. Kada je stigla
na trideset sedmi kat, da bi ušla u stan koji je tako dobro poznavala od uzbuđenja je
krenula na suprotnu stranu hodnika. Na brzinu se vratila natrag, zalupala na vrata,

uporno zvonila. "Što se događa, zaboga, tko je?" oglasio se Hulusi iznutra.

Ja sam, ja. Otvori vrata, Hulusi."

"Što je, gospođo Lejla? Dolje se nešto dogodilo?" upita Hulusi. "Nešto se
dogodilo gospodinu Ivanu?"

"Što loše? Dogodilo se dobro, ono najbolje! Gdje je Aylin?"

"U svojoj sobi, da je pozovem?"

"Nemoj je zvati, odoh ja do nje", reče Lejla. Krenula je prema Aylininoj sobi, a
za njom i Hulusi. Pokucala je na vrata ne očekujući odgovor, uletjela unutra.
Zalupila je vrata ispred nosa Hulusiju, koji je znatiželjno čekao ispred njih.

"Moramo pričati, Aylin!"

Aylin je sjedila ispred ogledala i veoma pažljivo šminkala oči. Jednim okom
obojenim i krupnim, drugim tek spremnim za šminkanje, začuđeno je pogledala
svoju prijateljicu. Preglasnu glazbu na radiju utišala je Lejla.

"Slušaj me, Aylin, pusti sada šminku", reče.

"Za pola sata doči će Kroner po mene. Idemo u Russian Room."

"Za pola sata možda će biti nešto sasvim drugo. Slušaj me", reče Lejla, "Aylin,
ako odustaneš od putovanja u Japan, Mišel je spreman da se vrati kući... Ne gledaj
me tako, znam da ne možeš povjerovati, ali tako je. Znam, Aylin, koliko ti je stalo da
se Mišel vrati. Hajde namaži i druge trepavice, pa da siđemo dolje. Ne, ne! Neka on
dođe gore, bolje je."

Hulusi se ispred sobe pretvorio u uho, nastojao je čuti ono što se govorilo unutra.

Nakon dvadeset minuta Lejla je izašla iz sobe, vukući papuče po podu, krenula
prema vratima, zatvorila ih za sobom i otišla. Sav zbunjen, Hulusi je ostao gledajući
za njom. Kada se spustila na svoj jedanaesti kat, Lejla kao da je ostarjela jedanaest
godina. Bila je iscrpljena. Skrivajući pogled od Mišela, izustila je tiho: "Ne odustaje
od putovanja u Japan."

HULUSI

Zgromljeni Hulusi prisjećao se svog prvog dolaska u New York; u kuću obitelji
koja se upravo raspada. U avionu je, ne skidajući pogled, neprestano gledao u nebo.
Poput tek očešljanog pamuka oblaci su u grupama, na tisuće njih, prolazili ispod,
iznad, slijeva, zdesna. Želio je ispružiti ruku i dohvatiti ih, ali nije bilo kvake kojom
bi otvorio prozor. Kada je djevojčicu koja je sjedila pored njega upitao; "Zar se ovaj
prozor ne može otvoriti?" Dilara se toliko smijala da je Hulusi osjećao kajanje zbog
postavljenog pitanja. ,,U ovoj obitelji su svi pametnjakovići", pomislio je u sebi, "oni
su svi takvi, od sedam do sedamdeset sedam godina." Ali, Hulusi se, eto,
zahvaljujući toj obitelji, kao dodirnut magičnim štapom, našao u takvim zbivanjima
u koja nije mogao ni u snu povjerovati... Zadesila ga je nenadana sreća. Letio je za
Ameriku. Da su mu samo prije tri mjeseca rekli: "Hulusi, sine, ići ćeš u Ameriku",
sasvim je sigurno da bi odgovorio: "Na glavu vam pao kamen velik koliko i ja. Vi se
sprdajte sami sa sobom, bezbožnici."

Da bude predmet izrugivanja bila je Hulusijeva nepromjenjiva sudbina. Isto kao i
njegove zelene oči, kao mlijeko bijeli ten bez dlačica, brada koja nikako da se pojavi,
rast koji je bio gotovo statičan, i grube šale bile su neodvojivi dio njega, a, isto tako,
i brzo reagiranje na sve što mu se kaže, jer je pretpostavljao da to sigurno krije neko
poniženje ili podsmijeh. Jedva obuzdavši želju da dohvati oblake i da se njima umije,
Hulusi je u glavi uobličavao prvo pismo koje će napisati ocu.

"Cijenjeni oče", pisat će, "nakon što sam se rastao od vas, autobusom sam stigao
u Istanbul. Putovanje je proteklo bez problema. Odmarali smo u Boluu. Na predahu
za ručak jeo sam punjenu ribu, rižu, zdjelu jogurta i stalno sam mislio na vas."

Razmišljajući o obitelji, Hulusija odjednom spopade sjeta. Zapalio je cigaretu.
Stjuardesa koja je prolazila pored njih odmjerila je Hulusija osuđujućim,
prekoravajućim pogledom. Rukom je gurnuo Dilaru i pokazao na stjuardesu.

"Ona ne zna tvoje godine", reče Dilara. Oboje su se počeli cerekati.

Prema njihovom izgledu, devetogodišnja djevojčica i od nje malo poveći dječačić
sami su, prvi put u svom životu, putovali avionom u Ameriku. Ostalim putnicima
izgledali su prilično čudno. Ona, kao peruška nježna djevojčica, duge smeđe kose sa
šiškama i mršavi dječak gotovo istoga rasta, koji se ponaša kao da je odrastao.
Štoviše, ni jezik nisu znali. Sa stjuardesama su se nastojali sporazumjeti pokazujući
papir na kojem su bile ispisane rečenice poput "Molim vas čašu vode, čaja...".

Gdje je Čankiri, a gdje Amerika!? Povremeno ni Hulusi nije mogao povjerovati u
ono što mu se dogodilo. Eto, Bog, koji mu je uskratio jedan hormon muškosti, nije
štedio na putu u Ameriku. Stalno je mislio na svoje seljane i smijao se u sebi. Svi su,
isto tako, znali da je na putu za Ameriku. Uopće mu nije bilo mrsko, iz Ankare je
otišao u Čankiri, obišao cijelo selo, pozdravio se i halalio sa svima. Medu njima je
vjerojatno bilo i onih koji su govorili: "Kamo sreće da sam i ja bio eunuh, pa da idem
u Ameriku."

Kada se 1951. godine Hulusi rodio kao četvrto dijete u obitelji, njegova majka se
prilično snuždila ugledavši da je opet dječak, a očekivala je da će, nakon tri dječaka,
doći jedna djevojčica s kojom će podijeliti kućne poslove. Ali, Hulusi je bio
poslušno i mirno dijete. Štoviše, svojim zelenim očima dugih trepavica bio je i
najljepši medu braćom. Odrastao je tiho i mirno, ne uznemirujući majku. Međutim,
iako su, s vremenom, svi Hulusijevi vršnjaci, pa čak i oni mlađi od njega, ušli u
pubertet, kod njega se nije događalo ništa.

Prvo su ga počela ismijavati braća kod kuće, potom oni iz mahale, a napokon i

cijelo selo. Niti mu se glas mijenjao, niti su mu rasle dlačice, a niti je rastao. Čak nije
imao razvijen ni osjećaj mirisa. Seoski momci, Hulusijevi vršnjaci, nakon stasanja za
vojsku napuštali su selo. Njega ni u vojsku nisu uzeli. Postao je seoska "cura
Hulusi". Kada je njegov djed gore na padinama prodao njivicu odvojio je malo novca
i za unuka, i otac i sin su se spustili na liječnički pregled u An- kam. Hulusi je prvi
put vidio tako veliki grad. Nije mogao povjerovati vlastitim očima. Premda, sudbina
je Hulusiju dala priliku da vidi još mnogo velikih gradova.

Operacija, u koju se Hulusi mnogo uzdao, nije dala očekivani rezultat. Nakon
operacije trebalo je nastaviti dugotrajno liječenje lijekovima, a nakon nekog vremena
trebalo je obaviti i još jednu operaciju.

Po izgledu kao slabašni dječak od dvanaest, trinaest godina, Hulusi je stigao u
dvadesetu. U njegovom mozgu nije funkcionirala jedna žlijezda koja je pokretala
hormon muškosti, međutim njegov racio, zdrav razum i dalekovidnost funkcionirali
su kao sat. Prije no što se s ocem vratio u selo, dugo je razmišljao. Dobio je nadimak
djevojka Hulusi, postao predmet izrugivanja seljanima. Trebao bi tu ostati, raditi,
zarađivati. A u Ankari nije bilo nikoga tko je znao njegove godine.

Kada se odlučio za život u Ankari, Hulusi se neko vrijeme bavio čišćenjem
obuće. Potom mu je jedan zemljak namjestio da obavlja sitne poslove u hotelu Gul
Palas, u kojem je i sam radio. U ovom hotelu na Bulevaru Ataturk uglavnom su
odsjedali poslovni ljudi iz Anadolije. Dok je obavljao sitne poslove za njih, Hulusi
je, s druge strane, osvajao njihova srca riječima većim od njegovoga uzrasta, slušao
što pričaju, a i uzimao dobre napojnice. Za relativno kratko vrijeme ovaj zelenooki
momčić dugih trepavica postao je maskota hotela. Pri dolasku u hotel, gosti su pitali
za Hulusija i tražili da ih on služi. Konačno je i Hulusi bio zadovoljan svojim
životom. Riješio se kompleksa koje je zadobio u selu, a i džep mu je osjetio novac.
Vrtio se u društvu nekoliko mladića, koji su, mada godinama mlađi od njega,
izgledali odraslo. Majstorskim pripaljivanjem cigareta i zrelom pričom,
neprimjerenom njegovom izgledu, pobrao je simpatije. Zbog toga što nisu znali
njegove stvarne godine, njegovi su ga ankarski prijatelji smatrali "mangupom". Ali,
dokle je još mogla trajati ova obmana? Hulusi se plašio da, kada prođe nekoliko
godina, ne postane sprdnja Gul Palasa.

Pred kraj druge godine, neki su počeli primjećivati da se kod Hulusija, za kojeg
se očekivalo da će ući u pubertet, ne događaju nikakve tjelesne promjene; niti mu se
pojavljivala brada, a niti mu je glas postajao dublji. Ovaj put Hulusiju je u pomoć
pritekao drugi zemljak. Brat njegovog tetka radio je kao vrtlar kod jedne poznate
obitelji. Kuća Gulekovih je u određenim razdobljima primala toliko gostiju da ih je,
ne četiri-pet, nego čak i deset pomoćnika teško podmirivalo. Upravo u jednom
takvom razdoblju zemljak mu je predložio novi posao. Zar Hulusi ne bi mogao uzeti
dozvolu iz hotela i neko vrijeme raditi u kući gospodina Kasima Guleka?

Ovaj prijedlog je došao u pravo vrijeme, jer se Hulusi nalazio u nemogućoj
situaciji. Kolege, koji su s njim radili u hotelu, počeli su navaljivati da ga odvedu u
javnu kuću i prirede mu prvo seksualno iskustvo. Ako počne raditi kod Gulekovih, to
pitanje će se riješiti samo od sebe. Nije upitao čak ni koliko će ga plaćati. Ionako je
znao da ni jedna plaća neće moći nadomjestiti napojnice koje je dobivao u hotelu.
Nisu bili bitni novci, a ni posao koji je obavljao. Postigao je poštovanje. Nitko mu se
nije rugao, nitko ga nije oslovljavao s "djevojka Hulusi". Nitko mu se nije
podsmjehivao, ni u lice, a ni iza leda. Nitko ga nije sažaljevao. Hulusi je bio spreman
platiti svaku cijenu, samo da to može potrajati. Što se tiče trenutne cijene, bila je
bijeg iz hotela, prije no što se njegova tajna ne otkrije. Prihvatio je posao, ostavio je

svoj ležaj u hotelu, kolege i napojnice i otišao u pomoćnu zgradu vile Gulekovih, da
dijeli sobu s Durmušom.

Kuća je, doista, bila prenatrpana. Nije se znalo tko ulazi, a tko izlazi. Pored onih
što su dolazili na konak, od ranih jutarnjih sati do ponoći, svakodnevno je ulazilo i
izlazilo na desetine osoba. Durmuš mu je pričao da je kod svih političara tako, skoro
da se ponosio neprekidnim dolascima i odlascima.

Dok je Hulusi u početku trčkarao za sitnim poslovima, kuhar je veoma brzo
uočio njegovu spretnost i inteligenciju i unaprijeđen je da radi u kuhinji. Prvo je
radio kao kuharov pomoćnik; izrezao je velike količine luka, ogulio nebrojeno
mnogo krompira. U međuvremenu, veoma često je iznosio svoje mišljenje, iako
glavni kuhar nije htio odavati poslovnu tajnu, osjetljive i važne točke dobrog
kuhanja.

Na to, Nesrin-hanuma zatraži da ovaj lijepi momak pristojnog izgleda poslužuje
za vrijeme objeda. Hulusi je, inače, imao malo znanja o posluživanju, što mu je
ostalo iz hotelskih dana. I taj posao je s uspjehom obavljao. Hulusi, koji je od vrtlara,
preko pomoćnika kuhara, uznapredovao do konobara, prilikom svake promjene
mijenjao je i svoju odjeću.

Bio je dobro raspoložen. Novac koji je zarađivao nije bio kao onaj u hotelu, ali u
ovoj kući nikoga nije zanimao njegov nepromijenjeni rast ili njegova golobradost;
nisu mu postavljali pitanja na koja nije želio odgovarati. U ovoj kući niti je bio
"djevojka Hulusi", a niti Hulusi koji je trebao narasti, odlakaviti, ili ići u javnu kuću.
Bio je Durmušev rođak, toliko...

***

Bio je topao ljetni dan. Halima-banuma dala se na generalno sređivanje kata na
kojem su se nalazile spavaće sobe. Kuhar je dobio zadaću da priprema specijalitete iz
Adane koja se iznose posebnim gostima. Hulusiju je skrenuta pažnja da obuče čistu
košulju i da stavi kravatu. Ova trka i žamor po kući trajali su već odavno. U posjet je
iz Amerike dolazila Nesrin-hanumina sestra i tek vjenčani muž.

Hulusi, koji brzo sazna novosti, iz onoga što se priča po kući već odavno je
saznao da novoga zeta Nesrin-hanuma neće toplo dočekati. Novi zet je psiholog, što
god da to znači, koji živi u Americi, Židov i porijeklom je iz Istanbula.

Unatoč svim Kasim-bejevim molbama i umijeću uvjeravanja, njegova žena nije
odustajala od svog inata. Njena sestra se nije trebala udati za Židova. Nikada joj neće
oprostiti. Nikada u životu Hulusi nije vidio Židova. S obzirom na to da se i Nesrin-
hanuma toliko protivila, Židov bi, najvjerojatnije, trebao biti nešto veoma ružno,
nosato, pogrbljeno. Napetost, koja je već nekoliko dana vladala u kući, djelovala je i
na Hulusija. Kao i svi ostali, i on je s nestrpljenjem očekivao goste. Jedino što mu
nije bilo jasno je to što se Nesrin-hanuma tako pedantno priprema. Kada je to upitao
Halimu, odgovorila mu je: "Kako si ti glup. Ove pripreme se vrše radi Aylin-
hanume, a ne zbog njenog muža, Židova. Hanuma najviše voli svoju sestru... Nakon
Mustafe, naravno!"

Hulusi više ništa nije razumio, sve mu se pobrkalo. Sestra koja se mnogo voli,
njen nepoželjni muž, voljeno muško dijete Mustafa i kći Dilara, koja je odgurnuta u
stranu. Gospodin Kasim, kojega su svi poštovali iz nekog čudnog poštovanja
pomiješanog sa strahom, tresao se kao prut, i Nesrin-hanuma na koju čak ni on nije
mogao utjecati... Istini za volju, zanimljiva obitelj.

Još jučer je čuo, kada im je servirao čaj. Gospodin Kasim preklinjao je svoju
suprugu: "Molim vas, Nesrin-hanumo, dogodilo se, eto. Uopće vam ne pristaje loše
postupanje s gostom. Urazumite se, molim vas." Hulusi je donio presudu; Nesrin-
hanuma bila je malo čudna.

Obavljene su sve pripreme, u dvorištu je postavljen stol za čaj. Gospodin Kasim
je svoj auto poslao na aerodrom. Konobarski sako koji je dan prije oprao i ispeglao
Hulusi je navukao na sebe, kosu namočio kolonjskom vodom s mirisom limuna i
začešljao. Servis za čaj je poredao po poslužavniku i odnio u dvorište. Posadio se
ispred vrata i čekao.

"Što si se ukipio kao strašilo u žitu", reče Halima, "idi u kuhinju i pomozi.
Hajde!"

Zbog Haliminog pametovanja Hulusi je propustio dolazak Aylinhanume i
njenoga muža. Ali, vidio je goste malo kasnije kada je izašao u dvorište da bi
servirao čaj. Odjednom je pomislio da sanja, kada je, s čajnikom u rukama, prolazio
kroz vrata biblioteke koja gledaju na dvorište. U stolici od bambusa sjedila je
najljepša žena koju je vidio u svome životu. Ne samo uživo, takvu ženu nije vidio ni
u američkim filmovima. Otvorenih usta zastao je na pragu.

"Što si blenuo, sine, ohladit ćeš čaj."

Glas Nesrin-hanume ga je prenuo, došao je k sebi. Krenuo je i pogledom tražio
grbavog muža. Muž Aylin-hanume nije mogao biti zgodni čovjek koji je sjedio
nasuprot gospodinu Kasimu. On uopće nije sličio na Židova. Ako je to doista on,
onda bi ova Nesrin-hanum trebala biti dobro zvrknuta. Kada se, pošto je poslužio čaj,
vratio u kuhinju, Hulusi je izgledao kao ošamućen ljepotom, koja ga je tresnula
poput šamara. Za tren oka je otrčao u toalet i još jednom zalizao kosu. Ako je Bog
odgovoran za parove koji su stvoreni jedno za drugo, onda je ovaj put, doista, obavio
dobar posao. Hulusi je upravo tako mislio. Ruku na srce, koliko god da je, svojom
plavom kosom, lijepim stasom, vitkim tijelom prekrasnog oblika, gospoda Aylin zra-
čila očaravajućom ljepotom, pored nje je, svojim visokim stasom, širokim ramenima,
savršenim linijama lica i dubokim glasom, pristajao njen muž, gospodin Židov. Za
slabašnog Hulusija tankog glasa, odlike Mišela Nadowskog bile su odlike koje treba
imati idealan muškarac i nemoguće je da negdje na svijetu postoji neki bračni par
koji je zgodniji od Aylin i njenoga muža.

Tijekom tri dana Hulusi je ulagao napore da prikrije svoje oduševljenje.
Dobrovoljno se prihvatio da obavlja sve usluge za oba gosta, neprestano je išao za
njima. U kući je postojala još jedna osoba, koja se, u najmanju ruku koliko i Hulusi,
radovala ovom posjetu: djevojčica Dilara.

Od trenutka kada njena tetka zakorači u kuću Dilara biva obasuta ljubavlju i
pažnjom na koju nije bila naviknuta. Razočarala je svoju majku koja je očekujući
sina rodila kćer, a rođenjem brata njen prestiž je vidno narušen. Pod utjecajem
Kasimovog porijekla iz Adane, Nesrin se predala vjetru tradicije svojstvene istočnim
i južnim dijelovima Turske, koja je uvažavala mušku, a zanemarivala žensku djecu.
Svoju nježnost, pažnju i ljubav usredotočila je na sina.

U biti, Kasim-bej nije imao negativan odnos prema ženskoj djeci, ali je bio i
veoma star, a i zauzet otac. Dilara je rasla kao dijete koje nije osjetilo neku naročitu
ljubav i pažnju. Bila je tako dobre naravi, tako je zrelo postupala da nije uopće
osjećala ljubomoru prema ljubavi i pažnji koju je uživao njen brat, a gajila je
poštovanje prema majci, koja se držala daleko od nje i prema ocu kojeg nije često
viđala.

Aylininim dolaskom prvo će nastupiti velike promjene u njenom svakodnevnom
načinu života, a potom i u cijelom životu. Inače, Aylin je Dilaru od samog njenog
rođenja stavila na mjesto svoga nerođenog djeteta. Za nju je bila vezana emocijama
mnogo dubljim od ljubavi koju bilo koja teta može osjećati prema svojoj nećakinji.
Možda je osjetila iste emocije prisvajanja, zaštite i stavljanja sebe u ulogu majke
koju je iz dubine srca osjetila Nesrin u trenutku kada je prvi put ugledala svoju
sestru. Njena sestra joj nije kao njihova majka rekla "ovu bebu sam za tebe rodila,
Aylin", ali kao da je znala da će joj ovo dijete jednoga dana biti blisko koliko i
rođeno dijete.

Svome mužu dugo vremena nije htjela reći da je svoju žudnju za djetetom koje
nije mogla roditi, odlučila utažiti Dilarom. Zapravo i Mišelu je ista ideja pala na
pamet. Već nakon nekoliko dana provedenih s Dilarom jako ju je zavolio. Nije bilo
teško zavoljeti krajnje osjećajnu, inteligentnu djevojčicu koja je za svoje godine
pokazivala izuzetnu zrelost. U svakodnevnom životu Kasim-bej bio je toliko zauzet
da jednostavno nije mogao odvojiti vremena baviti se malim djetetom. Dijete stečeno
u poodmaklim godinama je veoma volio, ali je kao čovjek od misije bio prisiljen
svoje vrijeme odvajati za poslove. Stranački kolege, delegati, zemljaci bili su u
njegovoj kući od ranih jutarnjih do kasnih večernjih sati. Osim toga, sati odvojeni za
službene prijmove, ambasade, diplomatski kor, materijali koje je trebao iščitati,
tekstovi koje je morao napisati, putovanja, konferencije...

Aylin je duboko odahnula kada je vidjela da Mišel sasvim iskreno podržava njen
prijedlog koji je ona bojažljivo iznijela. Sada je preostalo uvjeriti Nesrin i Kasim-
beja. Ubrzo se saznalo i to da će u prekrasnom stanu u koji su se namjeravali
preseliti nakon vjenčanja, Aylin i Mišel trebati pomoćnika. Nisu željeli sami praviti
jelo kada se umorni vrate s posla, nisu čak htjeli ni razmišljati o tome što će jesti.
Inače, tijekom dana morali su ručati ili u restoranima ili u bolničkoj menzi. Ali, zar
bi bilo loše da ih, kada uvečer udu u kuću, čeka jedan topao obrok? Posluga koja i
preko noći boravi u kući, izdatak je koji u New Yorku mogu podnijeti jedino
milijarderi. Ali, Mišel i Aylin bili su iz Istanbula. Odrasli su u sredini u kojoj se
pomoćnici te vrste nisu smatrali luksuzom. Aylin je zamolila sestru da joj nađe i
pošalje nekoga.

Dilarino i Hulusijevo kolo sreće se, otprilike, počelo okretati u isto vrijeme. Dok
je obitelji Nadowski, Hulusi poslan da služi, Dilara je poslana u svojevrstan probni
posjet, da jednom vidi zemlju u kojoj će nastaviti školovanje nakon prvog dijela
osnovne škole i da vidi hoće li kod Aylin biti sretna ili ne. Dilara je imala tek devet
godina.

Dilaru i Hulusija na aerodromu su dočekali i Aylin i Mišel. Dilara se bacila u
naručje svojoj teti. Čvrsto ju je zagrlila. Hulusi se jedva othrvao želji da je i on
zagrli. Osjećao se kao da će mu srce pući od prevelike sreće i uzbuđenja.

Dilara i Hulusi sjeli su na zadnje sjedište auta. Ovaj grad u svjetlima djevojčici je
izgledao kao grad iz bajke. Neprestano je s oduševljenjem gledala rijeku auta koja je
tekla pored njih, visoke zgrade čiji vrh nije mogla vidjeti. Ali, Hulusi nije živio u
bajci, nego u snu. Jesam li možda umro i došao u raj?" upitao je sam sebe. Kada je
prošao kroz neopisiv metež raznobojnih svjetala, preko čudnih čeličnih mostova, i
stigao na trideset sedmi kat jedne visoke zgrade, Hulusi je ugledao najveličanstveniji
prizor u svom životu i ostao zapanjen. Sa svih strana kuće, svijet je bio prostrt pod
njegovim nogama. Iz ovakve perspektive jedino je Bog mogao vidjeti Zemlju. Sva
svjetla grada bila

su mu nadohvat ruke, kao da će se, opremljen nekom nepoznatom snagom,

otisnuti dolje, u onaj blistavi raj, ako se samo malo promoli kroz prozor. S velike,
velike visine promatrao je osvijetljeni grad, a njegova duša pretakala se iz njegova
malena tijela koje nikako da se razvije.

Od Helene, koja je preko dana dolazila čistiti, veoma brzo je naučio poslove koje
će obavljati, upoznao okolne mesnice, tržnice,

čistionice. Kućne poslove poput glačanja, pranja veša, kuhanja i posluživanja
veoma dobro je naučio još dok je bio u Ankari. Ubrzo je popunio Helenino mjesto i
sve poslove počeo samostalno obavljati.

U međuvremenu, počeo je pomalo učiti i jezik. Uvečer je, nakon završenih
poslova, pažljivo iščitavao knjige na engleskom, koje mu je dala Aylin.

Prvo razočaranje u Americi doživio je prilikom Dilarinog povratnika u Tursku.
Kao da je odlaskom ove male djevojčice prekinuta i posljednja veza s domovinom.
Kada je otišla, zatvorio se u sobu i potajno plakao. Poslije njenoga odlaska postao je
i osamljen. Aylin i Mišel izlazili su u devet, a vračali se u večernjim satima. Hulusija
su upoznali s Nazimom, kuharom iz turske ambasade i konobarom Hašimom. U
slobodnim danima počeo se viđati s njima i obilaziti grad. Sav novac koji je tjedno
dobivao, osim deset dolara, slao je kući, ocu i majci. Nikakvih troškova nije imao,
osim cigareta koje je počeo pušiti u sedmoj godini.

Hulusi je imao dvadeset pet godina kada ga je Aylin počela ispitivati zašto je
nerazvijen. Već odavno se prestao opterećivati tim pitanjima, ali hanuma je bila
uporna. Odvela ga je dvojici liječnika i u tri različite klinike. Načinjeni su rentgenski
snimci, provedeni hormonski testovi, lako sasvim uvjeren da neće biti nikakve
promjene, Hulusi je krajnje poslušno išao tamo gdje ga je Aylin vodila. Već je znao
da ona ne odustaje od onoga što naumi. Išli su od vrata do vrata; nalazi su se toliko
nagomilali da nisu mogli stati u fascikl. Utvrđena je definitivna terapija za Hulusijev
problem zvan "Callmum Syndrome". Tri puta tjedno injekcija i svaki Božji dan
tablete. Četiri tablete koštaju 134 dolara.

"Gospodo Aylin, da mogu dati toliki novac, to bih u osamnaestoj godini učinio u
Ankari", rekao je Hulusi.

Ja ću dati novac za lijekove. Ti ih samo redovito uzimaj!" odgovori Aylin.

Prije terapije, napravili su fotografije sprijeda i sa strane, pribilježena je
Hulusijeva visina i težina. Injekcije je davala osobno Aylin, ali, kada je nakon nekog
vremena vidjela da se zbog toga Hulusi osjeća nelagodno, naučila ga je da sam sebi
daje injekciju. Hulusi je osjećao zadovoljstvo što je naučio još jedan posao. U
slučaju potrebe, moći će se od sada baviti i davanjem injekcija. Bio je siguran da se
neće moći razviti, ali je pristao na terapiju samo da bi zadovoljio Aylin.

Nakon osam mjeseci Hulusi je osjetio određene promjene na sebi. Bubuljice su
navalile na njegovo lice. Kao da je dobivao i na visini.

U danima kada nije radio, izlazio je u grad s Hašimom. Kada bi Hašim u hotel
odvodio djevojke koje bi nalazio po određenim ulicama, on bi većinom čekao u
nekom kafiću. Kada bi završio, on bi ga, tek toliko da se nešto priča, upitao: "Kako
je bilo, burazeru?" Nije čak ni slušao Hašimovu detaljnu priču. Zašto da sluša
naslade i emocije koje nikada neće osjetiti. Kako su mu samo njegovi u selu uporno
nastojali dočarati miris ruže, zemlje, suhe kravlje baljege, miris bijelog luka. On nije
znao, i nije se živcirao zbog toga što ne zna. Ali, ljudi su bili tako neosjetljivi prema
emocijama onih s tjelesnom manom. Preko pitanja koje je Hašimu postavljao iz
nužne pristojnosti, Hašim, također iz nužne pristojnosti, nije prelazio; pričao bi i
pričao.

Jedan od onih koji se kao lud obradovao Dilarinom povratku i preseljenju u New
Yorku nakon godinu dana, pored Aylin, bio je također i Hulusi. Sam sebe je stavio
na mjesto stvarnog brata i zaštitnika ove djevojčice, sam sebi je stavio u zadatak da
se brine o njoj, da je štiti u ovoj tuđoj zemlji. Upozoravao ju je da u restoranima i
školi pogreškom ne jede svinjsko meso. Prilikom serviranja bilo kojeg mesa
upozoravao ju je svojim posebnim znakom stavljanjem ruke na srce: "Ovo nije
svinjetina, možeš slobodno jesti." A kada je počeo pretjerivati, među njima su nastali
određeni problemi.

"Dilara, tvoja teta ponekad meso peče na vinu. Kada bude tako, ja ću te unaprijed
obavijestiti, a ti ćeš reći da nećeš jesti meso. U redu?"

"Što ti, Hulusi, imaš protiv vina?"

"Muslimani ne piju vino. Ako ti mama čuje, jako će se naljutiti."

"Moja mama voli i pije vino. I ti to znaš."

"Nema veze, moja obaveza je da pazim na tebe."

"Kad si već toliko protiv alkohola, zašto onda piješ viski i votku?"

"Tko kaže da pijem viski i votku?"

Ja kažem. Koliko puta sam te vidjela da noću, kada teta i Mišel nisu tu, otvaraš
ormarić za piće, puniš veliku čašu, stavljaš led i piješ. Štoviše, uvijek piješ votku."

"Vidi, dijete", reče Hulusi, uobražavajući da je veliki učenjak. "U Kuranu piše da
se ne pije vino. Nigdje se ne spominje viski i votka. Ja vino ni ustima ne prinosim. A
to što si ti vidjela, to je na ime lijeka. Pio sam zato što je to prijeki lijek protiv
prehlade. Jasno?"

"Vidi, Hulusi, u Kuranu ne piše da se ne jede meso koje je prženo na vinu. Piše
da se ne jede svinjsko meso. A ja ću bonfile s vinom jesti zato što je to dobro za
probavu. Jasno?" odvratila je Dilara.

"S tobom se ne može pričati. Ovih godina, a jezik evo ovoliki! Ti si mali vrag,
vrag", reče Hulusi i mjesec dana se nije približavao ormariću za piće.

Terapija je trajala dvije godine, a tada je poželio da mu, do u sitne detalje, Hašim
ispriča sve ono što radi sa ženama kada se osame. Potom je jednom rekao Aylin;
"Hlače koje sam kupio zadnji put su nekvalitetne, skupile su se nakon prvog pranja.
Da ih reklamiramo?" Pažljivo ga je odmjerila.

"Dodi ovamo, Hulusi. Izuj se i prisloni uz ovaj zid", rekla je. Suhom olovkom
stavila je znak iznad njega. Donijela je metar i izmjerila. Malo je falilo da se Hulusi
ne onesvijesti kada je čuo rezultat. Rastao je! Da, neprimjetno je rastao. Aylin je
potom rukom prešla preko njegovog lica. Lagano je i brada počela nicati. Zatim je
naredila: "Skidaj se!"

"Ne mogu se skidati, gospodo", odgovorio je Hulusi.

"Ne glupiraj se, ja sam liječnica. Skidaj košulju, hajde brzo!" Hulusi je skinuo
košulju, podigao ruke uvis da bi ga Aylin mogla pregledati.

"Počele su ti nicati dlačice ispod pazuha, Hulusi. Skini i hlače da vidim."

"Nemojte, gospođo, ljubim ti i ruke i noge. To ne mogu skinuti."

"Ne glupiraj se, sinko."

"Ubij me, bolje je. Nemojte, gospođo Aylin", počeo je plakati.

"Dobro, u redu", reče Aylin, "vidjet će Mišel kada se vrati."

Krajem druge godine Hulusi je izrastao u normalnog muškarca. Nastavio je rasti,

a i brijao se svaka dva, tri dana. Zatvarao se u sobu, prelistavao golišave časopise, a
počeo je čak i masturbirati. Većinu novca više nije slao kući. Kao muškarac, imao je
određenih potreba. Kreme za brijanje, žileti, pornografski časopisi; trošio je na
djevojke prilikom noćnih izlazaka s Hašimom. Ali, još uvijek se nije odvažio spavati
sa ženom. Bio je poput dječaka koji prolazi kroz pubertet.

Prepolovila se treća godina terapije. Hulusi je gotovo izgledao kao zgodan
mladić. Često se slikao i slike slao u selo.

Jedne noći kada je šetao s Hašimom, sreo je veoma lijepu djevojku koja je
prekriženih nogu sjedila na autu. Veoma mu se prohtjelo, ali se iz nekog razloga
postidio Hašima. Nije htio pokupiti djevojku pred njim. Našao je izgovor, rastao se
od Hašima i otišao pravo kući. Ušao je u svoju sobu i uzeo novac koji je čuvao medu
rubljem. Trkom se vratio natrag na ono isto mjesto. Djevojka je još uvijek bila na
autu. Prebacila je nogu preko noge i pušila cigaretu. Približio se. Srce mu je toliko
jako lupalo da je čak gušilo njegov glas. "Pošto?" upitao je.

"Deset dolara."

,,U redu, hajde", reče Hulusi. Ušli su u jedan zapušteni hotel u 86. ulici. "Deset
dolara ćeš dati i za hotel." Deset dolara Hulusi je tutnuo crncu na recepciji. Djevojka
je išla naprijed, a pokunjeni Hulusi za njom. Djevojka je sjela na krevet krajnje
prljave sobe čije su se zavjese raspadale. "Ako skinem grudnjak, uzet ću još peticu",
reče. Ako ovo skinem pet, ako ono još pet dolara. Počela je beskrajna patnja. Po pet,
po deset dolara, topio se novac koji je Hulusi uštedio. Uopće nije obraćao pažnju na
to. Dao bi i sto dolara da je zatražila. Tresle su mu se i ruke i noge. Sve njegove
emocije skupile su se u jednu točku. Zaželio je masturbirati, bilo ga je stid.

Je li ti ovo, možda, prvi put?" reče djevojka.

"Da, prvi." Oh, spokojno je odahnuo.

"Veliki mangupe." Odvukla ga je u krevet i nabrzinu svukla. Ne znajući što da
radi, Hulusi je rukama pokrio svoj prednji dio i tako sjedio na rubu kreveta. Osjećao
se kao da će umrijeti od stida. U svoje ruke je uzela Hulusijev organ. Iznutra ga
obuze neka čudna slabost, ushićenje.

"Daš li još deset dolara, uzet ću ga i u usta", reče.

"Radi što ti je volja, što god hoćeš." Onog što se dogodilo poslije, Hulusi se sjeća
kao kroz san. Kao da je djevojka pored njega bila muško, a on žensko. Potpuno se
predao djevojci. Bila je čas na njemu, čas ispod njega. Ulazila slijeva, izlazila
zdesna, stenjala, doticala, mazila, stavljala ga u usta, grickala, Hulusi je zadihano
trčao po nekim mjestima nekih sasvim nepoznatih svjetova, iznutra su se praznili
vodopadi. Uto, urlajući, pade, pade s jedne visoke stijene.

,,O. K. Svršio si, eto, saberi se sada", reče djevojka oblačeći se, potpuno
ošamućenom Hulusiju koji je ostao zavaljen u krevetu.

"Ovu sobu ne možeš držati više od sat vremena, ni slučajno da nisi zaspao, znaš",
reče mu na odlasku. Na mjestu na kojem je ležao, Hulusi je još neko vrijeme živio
svoj san. Koliko je trajao ovaj raj? Jedan život ili jednu sekundu? Nije znao. Iznova,
iznova je razmišljao o svakom trenutku. Potom se, laganim okretom glave, pridigao
iz kreveta, obukao se i došao k sebi nakon što ga je, kada je izašao na ulicu, svježi
zrak pljusnuo po licu. Pretrčao je put do kuće, točno deset blokova. Kada je stigao
kući, već je bilo prošlo dva sata. Aylin je već odavno zaspala. Zalupao je na njena
vrata. Aylin nije čula. Zalupao je jače i još jače.

"Što je bilo, što se događa", skočila je iz kreveta i otvorila vrata.

"Hulusi?! Aman, Bože! Nešto se dogodilo Dilari, Mišelu? Što je bilo?"

U polumraku je uspjela vidjeti Hulusijeva usta razvučena do ušiju.

"Izvoli, Hulusi, što tražiš u ovo vrijeme?"

"Gospođo Aylin. Učinio sam onu stvar."

"Koju stvar? Kakvu stvar? Što se ceriš, reci više."

"Učinio sam onu stvar."

"Onu stvar? Koju stvar? Aaa, jesi li slučajno... Što? ŠTO?! Jesi li ti možda učinio
ono?"

"Napokon sam tucao."

"Tucao? Nekoga?"

"Uspio sam, uspio. Bogami sam uspio."

Aylin je zgrabila kućni ogrtač i izjurila van. Sada su se, u čvrstom zagrljaju,
Aylin i Hulusi okretali, okretali... Kao da su plesali neki beskrajni ples. Suze su se
kao potoci slijevale niz Hulusijeve obraze. U istom trenutku je i jecao, i smijao se, a i
pričao.

"Bog ti dao, gospođo. Pozlatilo se sve ono što dohvatiš. Da nije bilo tebe..." Nije
mogao pričati od plača. Uto ga spopade smijeh. Smijeh se prenio i na Aylin. Ovaj
put su se uz gromoglasan smijeh okretali po sobi. Svaljivali se na fotelje, naslonjače,
valjali se po podu. Pribirali se i ustajali, opet se okretali kao ludi.

"Furaj u kuhinju", rekla je Aylin, "ovo moramo proslaviti." Iz frižidera je izvadila
šampanjac.

"Od tog pića dobijem proljev. Da ja uzmem votku?"

Dok su joj niz obraze, u dva reda tekle suze, Aylin je također i umirala od
smijeha.

,,Pij što god hoćeš. Ja ču nazvati Mišela i reći mu vijest."

"U ovo doba? A da mu to kažemo sutra?"

"Ne dolazi u obzir", rekla je Aylin, "ova vijest ne može čekati. Brzo mi donesi
telefon."

Nakon svog prvog iskustva, Hulusi je postao nezaustavljiv. Međutim, njegov
novac nije mogao podnijeti taj trošak. Djevojke iz 80. ulice počele su do gole kože
guliti Hulusija, koji je kasno otkrio slast života. Sasvim crvenoga lica Hulusi je
jednoga dana presreo Mišela. "Nešto ću vas pitati, veoma privatno", rekao je.

"Pitaj, Hulusi. Slušam te."

"Ne može ovako usput i na nogama. Mogu li doći u ured?"

"Što nije u redu? Imaš neki problem?"

"Da, želim popričati s vama kao muškarac s muškarcem."

Mišel se jedva održao da ne prasne u smijeh. "Dođi u šest", reče. Točno u šest
Hulusi se našao pred Mišelom. Počeo mu je iznositi određene simptome koje je
uočio posljednjih dana.

"Ja sam, sinko, psiholog, to nije moj posao", reče, "poslat ću te jednom
stručnjaku koji se razumije u to."

"A da odemo skupa", upita Hulusi. Mišel pomisli kako mu je još samo to trebalo.

"Moj engleski možda neće biti dovoljan za to."

"U redu", reče Mišel. Sljedećeg dana, rano ujutro otišli su u kliniku u 163. ulici.
Specijalist je uveo Hulusija, Mišel je ostao čekati. Ubrzo su ga pozvali. Mišel je
saslušao ono što mu je rekao liječnik Amerikanac, a zatim se okrenuo prema
Hulusiju.

"Kao što sam i pretpostavljao, Hulusi, pokupio si triper. Znaš li što je to?"

Hulusi se našepiri. "Kako ne bih znao, buraz", reče. Koliko se ponosio stanjem
bilo je očito iz svakog njegovog pokreta. Amerikanac je opet nešto rekao.

"Doktor kaže da se ne plašiš, problem će riješiti antibiotikom", reče Mišel.

"Kakvo plašenje, gospodine Mišel", reče. "Reci ti njemu da smo mi Turci i da se
ne plašimo ničega!"

Početkom 1983. poslao je poruku u selo, koja je odjeknula poput bombe.
"Djevojka Hulusi" tražio je curu za ženidbu. Neki su se tome podsmjehivali, neki su
povjerovali, a neki nisu povjerovali. Stalno su pregledavali slike, ali zar je bilo onih
koji su vjerovali u njih? Čak ni po cijenu odlaska u Ameriku, nitko iz sela nije dao
svoju kćer Hulusiju. U pomoć mu je opet pritekla Nesrin. Zaprosila je kćerku
Fehime, koja je radila kod nje i, također, platila otkupninu za mladu.

U inat, Hulusi je svadbu napravio u svom selu. Šerifu, svoju crnooku, ljepuškastu
ženu crnih obrva, u pratnji zurli i bubnjeva, odveo je u svoje selo. Seljani su se
okupili da vide kako se dogodilo čudo. Majke koje nisu dale svoju kćer su same sebi
kosu čupale. Njegova obitelj se nije radovala nevjesti zato što je ženidbom presušio
izvor njihovih prihoda. Hulusi je kupio kućerak, nastanio se sa ženom, a nakon go-
dinu dana vratio se u New York kako bi zaradio još nešto novaca.

Za vrijeme njegovog odsustva neke stvari su se promijenile u New Yorku. Kuća
bi dobivala staru živost kada bi preko vikenda iz škole dolazili Tim, Greg i Dilara,
ali je tijekom tjedna kada djeca nisu bila tu bilo nešto što je podsjećalo na njihovo
odsustvo. Kuća je izgubila svoju staru privlačnost. Čim ude u kuću, Mišel bi navijao
klasičnu glazbu i zabijao se u svoj kutak, a Aylin bi počela mrštiti lice. Nisu
razgovarali i šalili se kao nekada.

Muž i žena započeli su novi stil života, koji je Hulusiju izgledao čudan. Dvije
noći u tjednu izlazili su odvojeno. Ponekad je jedno izlazilo, a drugo ostajalo u kući.
Ni na odmor više nisu išli skupa. Aylin je većinom na odmor odlazila s
prijateljicama Betin i Kler koje su dolazile iz Turske. Mišel je bio ljut, naročito je
strogo opominjao Dilaru u vezi s njenom zadaćom. Preko vikenda je uveo termine za
učenje i bio nepopustljiv u tome.

Kada se jednom, nakon slobodnoga dana, Hulusi vratio, našao je kuću svu u
neredu. Na podu su se nalazili komadi razbijenog stakla. Razbijene su bile jedna,
dvije vaze, nekoliko pladnjeva, tanjura.

"Ovo se pretvorilo u bojno polje", rekao je Dilari.

"Ratovali su Mišel i teta. Mišel je otišao kod Lejlinih", uzvrati Dilara. Bila je
veoma tužna. Snažno je prigrlila Hulusija kada je iz kuće kretala u školu. "Molim te,
moli se da se pomire", reče.

Hulusi je ušao u svoju sobu, izredao je sve molitve koje je znao. Potom se
odjednom trgne. "Oprosti mi, Bože", reče i odjuri u kupaonicu. Obavio je vjersko
pranje i sve molitve ponovio iz početka. Taj tjedan ni kapi alkohola nije stavio u
usta, kako bi mu molitve bile primljene.

Nakon nekoliko dana Mišel se vratio. Ali, Aylin i on živjeli su više kao prijatelji,
a ne kao muž i žena. Mišel je spavao u dječjoj sobi. Ponekad su skupa večerali, a

ponekad su primjenjivali sasvim različite programe. Okončali su sa svađama. "Bilo
kako bilo, oni će uskoro biti kao što su nekada bili", mislio je Hulusi. U njegovim
očima niti je na svijetu bilo ljepše žene od Aylin, a niti zgodnijeg muškarca od
Mišela. Oni su bili stvoreni jedno za drugo.

Aylin je jedan dan posjela Hulusija preda se. "Želim ti nešto reći, Hulusi, sjedi
tu", reče. Glas joj je bio tužan. Hulusi je predosjetio da će se dogoditi nešto loše.
Ruke su mu postale kao dvije ledenice. "Mišel i ja donijeli smo odluku o razvodu.
On će se uskoro odseliti." Nije znala kako da kaže ono što je htjela. "Nismo željeli da
bude tako, ali više mi nećeš biti potreban, Hulusi. Počni sebi tražiti novi posao. I ja i
Mišel učinit ćemo za tebe sve što bude u našoj moći. Ako se ja ponovo udam, a
naročito ako to bude neki bogataš, odmah te ponovo uzimam k sebi", reče.

S prozora svoje sobe na trideset sedmom katu Hulusi je posljednji put bacio
pogled dolje na osvijetljeni svijet. Prisjetio se trenutka kada je 1978. prvi put stao
ispred ovog prozora. Osjećao se tada kao netko veoma moćan. Kao neko božanstvo
koje sjedi među zvijezdama. Sada je tjeran iz svog raja. Pripremao se zakoračiti u
pakao zvani New York, u avanturu koja je izazivala neki unutarnji nemir i strah.

Sudbina će se Hulusiju još jednom osmjehnuti posljednjih dana 1985. Kada se na
horizontu ukazala mogućnost ponovne Aylinine udaje, Nesrin je pretražila ogromni
New York, našla Hulusija i dovela ga na posao u kuću budućeg Aylininog muža.
Godina 1986. za Hulusija će biti sretna godina.

GODINE BESPOSLICE

Prije no što su otputovali za Japan, Aylin i Kroner svratili su u London i Pariz.
Semra je već godinama imala kuću u Londonu. I njena sestrična, Ajše Kulin,
doputovala je u London, u posjet djeci koja su studirala u Londonu. Odsjela je kod
Semre. Ajše i Aylin nisu se vidjele možda i dvadeset godina. Prošle su godine i
godine od onih dječjih dana kada su se u zgradi Sojsal igrale skrivača, ćorabake i
škole, od onih mladalačkih okupljanja u dvorištu kuće daidže Hilmija u Istanbulu.
Od usta do usta, od jedne do druge, prenosili su se njihovi brakovi, razvodi, sretni ili
bolni dani. Napokon će se susresti nakon toliko godina. Ovaj značajan susret Semra
je htjela obilježiti na jedan specijalan način. U Ma Tante Claireu rezervirala je tri
mjesta.

"Zar si, Semra, morala izabrati najskuplji restoran u gradu?" upita Ajše.

"Ti se ne miješaj u moje poslove, ovo je moj poziv. Živimo na različitim
stranama svijeta, možda se više nikada nećemo sresti", uzvrati Semra.

Bila je od onih koji, kada ga imaju, novac troše do posljednje pare, koji osjećaju
potrebu da kupe sve najskuplje, sve najkvalitetnije.

Ajše i Semra su se rano spremile i uzbuđeno čekale svoju rodicu koju godinama
nisu vidjele. Točno u dogovoreno vrijeme Aylin je pozvonila na vrata. Semrin stan
bio je na najgornjem katu onih tipičnih engleskih kuća. Semra je pritisnula na
automat za otvaranje vrata. Začuli su se Aylinini koraci koja se trčeći uspinjala uz
stube i ubrzo, poput proljetnog vjetra, Aylin uđe unutra. Vrišteći, tri su se žene
radosno grlile. Glasno, u jednom dahu i istovremeno jedna drugoj pokušavale su reći
kako su se promijenile ili kako se uopće nisu promijenile, kako su jedna drugu
poželjele; istovremeno su pokušavale objasniti što su napravile tijekom tolikih
godina. Kroz otvorena vrata na koja su zaboravila dok su u zanosu vikale radosne
zbog ovog susreta, Ajše je prva uočila čovjeka koji se sav zadihan penjao gore.

"Neki starac se penje gore. Tko je sad to? Hej, pogledajte, čovjek će ostati na
stubama", povikala je. Naslonjen na vrata i sasvim blijed, starac je gledao u njih.

"Ovo je George, moj prijatelj", reče Aylin.

"Ne tvoj, George bi trebao biti prijatelj tvog djeda", reče Ajše. Semra ju je rukom
upozorila; smijeh je ostao sleđen na njenim usnama.

Ja sam George Kroner", reče starac. Poljubio je ruku Ajši i Semri, prošao u salon
i sjeo.

Ajše je govorila mucajući, neko vrijeme nije mogla ući unutra. Otišla je u
kuhinju; Semra je došla za njom.

"Ovaj čovjek je Aylinin prijatelj. Kako si mogla napraviti onakav gaf?" reče
smijući se.

"Zašto mi to prije nisi rekla?"

"Nisam znala da će i njega povesti sa sobom."

"Ljuti li se Aylin na mene?"

"Ne obraća ona pažnju na tako nešto", reče Semra. "Hajde, ne stoj tu kao da si
kažnjena, dođi!"

Ne znajući što da radi, Ajše se jedno vrijeme vrtjela po kuhinji. Pri pomisli na
starca pokraj prelijepe Aylin, osjećala je kao da je nešto guši u grlu. Kroner nije išao
s njima na večeru. Izašli su zajedno, ali se on odvojio od njih, ističući da ima neke
poslove koje mora obaviti. Ajše, Aylin i Semra sjele su u taksi i otišle u Ma Tante

Claire. Kada su prepolovile prvu bocu vina, Aylin se obratila Ajši:

"Ne ustručavaj se preda mnom, ne ljutim se na tebe. I ja znam da je George star,
zapravo da izgleda stariji no što jest", rekla je.

"Aylin", rekla je tiho Ajše kada su prepolovile i drugu bocu, zar se ne bojiš da bi,
dok je na tebi, George Kroner mogao iznenada umrijeti?"

"Ne", odgovori Aylin. "Ne bojim se, jer se takva situacija uopće ne događa."

Dok su jedna drugoj prepričavale svoje živote, ne izostavljajući niti jednu
pojedinost, kao da su željele nadoknaditi duge godine koje su provele daleko jedna
od druge, Aylin, Ajše i Semra su se ludo zabavljale i smijale. Kao da su Aylin i Ajše
prije tisuće godina bile djeca iz zgrade Sojsal. Svaka uspomena iz djetinjstva bila je
popraćena glasnim smijehom.

Aylin i Ajše nastojale su kontrolirati svoj glas i smijeh. Treća boca vina
ispražnjena je zajedno s restoranom. Semra je odavno platila račun, ali priča nikako
da se okonča. Konobari su nervozno kružili oko njihovog stola.

"Ustajmo, cure, prije no što budemo istjerane", rekla je Semra. Pridržavajući se
jedna za drugu, jedva su uspjele ustati.

Kada su izašle na svjež zrak, Ajše je pomislila da možda nikada više neće moći
doživjeti takva tri zabavna sata ispunjena ljubavlju, čežnjom, srdačnošću i
iskrenošću. Dobro je pretpostavila.

Nakon Londona, Aylin i Kroner otišli su u Pariz. Svaku želju ove mlade žene
Kroner je prihvaćao kao zapovijed; vodio ju je u najbolje restorane, birao najskuplja
vina, rezervirao najbolja mjesta u kazalištu, operi, mjuziklima.

Mada veoma rijetko, na um joj je ponekad padalo Lejlino preklinjanje u spavaćoj
sobi kuće u New Yorku. Na trenutak bi je probolo negdje u dubinama srca. Potom bi
zamišljala sebe po povratku s posla u stanu u East End Avenue. Mišel nanizao knjige
na stoliću pored sebe, ispružio noge na tabure, pojačao glazbu do kraja. U njenom
krilu dosjei pacijenata.

"Ovog vikenda, na Long Island..."

"Nemoj me u promet vikendom, pa radi od mene što želiš, Aylin", govorio je.
Malo poslije će tražiti i da vode ljubav. Svaku noć ili svaku drugu noć, bez ikakvog
osjećaja zasićenosti. Bože, kako jak libido! Aylin je uzela gutljaj šampanjca i
protrljala oči, kako bi otjerala ove misli.

"Treba li vam nešto, ljepotice", pitao je Kroner. "Ne sviđa vam se šampanjac? Da
ga odmah vratimo."

Krajem noći njene ruke će prinijeti svojim usnama, poljubiti vrhove prstiju,
staviti po jedan poljubac na obraze, pored usana, i reći; "Laku noć, ljepoto, vidimo se
ujutro."

Nakon Pariza, Japan. Na Dalekom Istoku držana je kao malo vode na dlanu,
udovoljavalo se svim njenim prohtjevima kao dalekoistočnoj princezi. Čak i u
vrijeme kada je mislila da je stvarna princeza, Aylin nije uživala toliko poštovanje.
Plivala je u biserima, kimonima od svile. S kraja na kraj obilazila je Tokio, Kyoto.

Nakon povratka u New York, Aylin je saznala da je Mišel zakupio mali stan i da
se odselio od Lejlinih. Putovanje u Japan stavilo je točku na ovaj brak. Neko vrijeme
tumarala je noseći u srcu bol zbog prestanka zajedničkog života s Mišelom.
Okončala je još jedan brak. Okončala u ime ničega. Niti Dilara, a niti ona više nisu
imale toplo gnijezdo u koje bi se mogle skloniti nakon škole i povratka s posla. Isto

tako, više nisu imale ni glavu obitelji kojoj su mogle iznijeti svoje probleme, na koju
su se mogle osloniti i tražiti savjet. Aylin je sada bila sama, sasvim sama. Praznina
koju je nosila u sebi podsjećala je na bezizlaznost i usamljenost koju je osjećala kada
je izgubila majku. Dilara je još uvijek bila dijete, bila je tako daleko od toga da sve
razumije, da bude saveznik u njenim problemima. Ali, srećom da je postojala, u
najmanju ruku ona je bila tu. Sada su ostale same u stanu, narušena su pravila i
smanjena disciplina. Mlada žena koja je vlastitim šakama slomila svoja krila i
djevojčica koja je prolazila kroz svoju prvu mladost. Morala se žrtvovati za ovu
djevojčicu, za koju je odgovorna. Nije mogla neprestano letjeti kao ptica, nije mogla
koristiti svoju slobodu. Dilara je živjela pod istim krovom. Živjela je i, najviše od
svega, trebala mir, sigurnost i model "majke" koja će joj biti uzor. "Ah, što učinih",
govorila je Aylin sama sebi, razmišljajući o tome. Bila je svjesna da je očekuju teški
dani.

Te godine nije željela biti ponovo izabrana u predsjedništvo Udruženja bivših
učenika Robert koledža, povukla je svoju kandidaturu. Ali, svoju vezu s Udruženjem
nije prekidala, trudila se pratiti njihove sastanke. Ovo Udruženje bila je njena živa
veza s domovinom, mladošću i prošlošću. Kad god bi je zvali i tražili pomoć,
ostavljala bi sve i trčala. Uopće nije propuštala prijmove upriličene za goste koji su
dolazili iz Turske.

Na jednoj takvoj večeri dobila je mjesto za stolom Timothyja Childsa, člana
Upravnog odbora Udruženja.

Timothy Childs je već odavno bio u godinama, ali Aylin nije marila za
predrasude i ograničenja kad su u pitanju muškarci. Ostala je zapanjena njegovim
simpatijama prema Turcima, njegovim studioznim poznavanjem Turske. Što se tiče
Childsa on je, poput mnogih muškaraca koje je Aylin jednostavno oduševljavala,
nakon večere mislio kako ni jedna žena na svijetu u isto vrijeme ne može biti toliko
lijepa, inteligentna i zabavna. Prije no što je ustao od stola, nagnuo se Aylin na uho i
prošaputao:

"Da sam mlad i neoženjen ludo bih se zaljubio i zaprosio vas." "U tom slučaju
pokušajte predložiti nešto sasvim drugo, Mr. Childs", odgovorila je Aylin. Možemo,
naprimjer, biti prijatelji koji će zajedno ugodno provoditi vrijeme. Za to nisu
prepreke ni naši brakovi, a niti godine."

S vremenom su Tim Childs i Aylin otkrili da oboje vole operu i da posjeduju
sezonske karte za svaku premijeru. Aylin je na tim gala predstavama uvijek sretala
Tima, a kada bi ga upitala za suprugu, uvijek bi dobijala isti odgovor: "Moja supruga
ne voli operu. Nakon četiri, pet slučajnih susreta. Tim Childs je predložio nešto što
Aylin nije mogla odbiti. Zašto skupa ne bi išli na ove gala večeri? A prilikom lagane
večere, prije ili poslije opere, mogli bi i popričati.

Prvi put su probali večerati prije, ali su Aylin termini za prijem pacijenata, koji su
trajali do kasnih sati, bili prepreka za rane večere. Uglavnom su večerali u opernom
restoranu, nakon prvoga čina, desert su ostavljali nakon drugoga ili trećega čina ili
nakon same predstave. Childs bi ostavljao auto na parkingu i s limuzinom i vozačem,
zakupljenim za tu noć, odlazio kući po Aylin. Vozač bi ih odvozio do opere, a nakon
predstave bi ih čekao pred vratima. Na taj način izbjegli bi lov na taksi. Aylin se ovo
rješenje veoma svidjelo. Izlazila je i bila tretirana kao princeza. Ali, zbog nečega,
nikako nije dopuštala Childsu da po nju dolazi u ured. Nakon što bi ispratila
posljednjeg pacijenta trčala bi do kude, koja se nalazila nedaleko od ureda, i pred
vratima čekala Childsa. Childs je primijetio da se ona skriva od muža s kojim više ne
živi i jednu noć nije mogao otrpjeti:

"Postoji li neka prepreka zbog koje ne mogu dođi u tvoj ured po tebe?"

Još uvijek nije okončana rastava. Mišel je ljubomoran čovjek. Ne želim nemile
scene", odgovorila je Aylin. Zapravo, znala je da Mišel neće napraviti nikakvu
scenu, ali se bojala da njen bivši muž ne bi pomislio nešto pogrešno kada vidi da ona
ulazi u limuzinu starijega čovjeka. On nije uspijevao poimati odnos muškarca i žene,
koji nemaju i međusobne spolne odnose. Unatoč tome što su živjeli odvojeno, Aylin
je još uvijek bila opterećena time da Mišel o njoj ne pomisli nešto loše. Prvo Kroner,
a potom i Childs. Nije htjela da je

Mišel doživi kao "femme fatale", koja se dala u lov na bogate starce. Zbog toga
je morala biti oprezna.

Zapravo, od Mišela još uvijek nije stizao nikakav prijedlog u vezi s razvodom.
Također, ni Aylin nije aktualizirala to pitanje. Kada počne proces rastave, morat će
dijeliti stan, zajedničko vlasništvo, nastat će niz nemilih scena i na taj način će
prekinuti i posljednju vezu s Mišelom. A uplašila se nepregledne praznine i samoće.
Srećom, postojala je Dilara. Ta djevojčica bila je kao Aylinino duhovno zdravlje i
svojevrsna garancija identiteta. U trenucima kada zapadne u pesimizam i beznađe,
razmišljala bi o njenom postojanju i odgovornosti prema njoj i tako bi dolazila k
sebi. Jednom je Tim Childs upitao Aylin, koja je toliko bila privržena Dilari, zašto i
pored tri braka nije rodila dijete.

"Tvoja ljubav prema djetetu toliko je duboka da me čudi zašto nisi poželjela da
imaš svoje dijete", rekao je. Njenim očima, koje su uvijek zračile nekom razigranom
svjetlošću, u trenutku zavlada melankolija.

"Kako nisam poželjela, Tim. Nakon sedam, osam veoma teških pobačaja,
odustala sam od te želje. Posljednji put mi je i život bio u pitanju. Poslije toga mi je
sestra dala Dilaru."

"Mislim da ti je Dilaru Bog darovao. Tvoja sestra je mogla odbiti predati ti svoju
kćer."

"Ali ju je predala. A ja sam do kraja života spremna plaćati joj svoj dug. Bez
ikakvog protivljenja i ljutnje pokoravam se svim njenim hirovima, Tim", rekla je
Aylin.

***

Tih godina Aylin je bila na vrhuncu svoje karijere. Postala je najprestižniji i
najtraženiji psihijatar u New Yorku. Da bi popunila novonastalu prazninu u svom
životu, nastavila je raditi kao luda; prihvaćala je većinu Kronerovih primamljivih
poziva za odmor, hodala je po Kini, Japanu, Parizu, Londonu, Mađarskoj. Na operne
gala večeri izlazila je s Timom Childsom, a na večere s drugim vremešnim sim-
patizerom, Sidom Taukerom. Svoj život je tako organizirala da možda ni jedna
sekunda nije protjecala isprazno, nikada nije bila sama. Ali, u svoj ovoj trci i gužvi
bila je veoma usamljena. Usprkos tome što su joj ovi postariji prijatelji udovoljavali
u svemu i zasipali je komplimentima, njeno srce bilo je sasvim prazno. I krevet. Bila
je svjesna tog nedostatka u svom životu. Ali, zbog nečega, trebala je komplimente
svojih vremešnih prijatelja, njihovo bezgranično divljenje. Bila je kao opčinjena
time.

Jednog od tih dana napokon je upoznala muškarca koji, što se tiče godina, nije
bio vršnjak njenog oca, koji je bio privlačan i intelektualac; Richard Ekstrakt. Kao i

većinu vremešnih prijatelja, i njega je upoznala uz posredovanje daidže Hilmija, ali
on je bio mnogo mlađi od ostalih. Richarda je s Aylin upoznao Michael Brannerman
koji je nadgledao financijske poslove Hilmi Bajindirlija. Bio je izdavač časopisa o
umjetnosti, pa prema tome imao i smisao za umjetničke vrijednosti kojima je Aylin
pridavala veliki značaj; razumio se u slike, glazbu, antiku.

Richard je s Aylin izlazio gotovo dvije godine. Ova veza nije bila kao veza s
Kronerom, ni s Childsom, a ni s Taukerom, sterilna veza zasnovana na dubokom
oduševljenju koje vremešni muškarac osjeća prema mladoj i lijepoj ženi. Kada su išli
u operu, na otvaranje neke izložbe ili u kazalište, Richard je od Aylin tražio da
poslije ide i njenoj kući, da tamo prenoći, a ljutio bi se kada bi se ona tome
usprotivila. Štoviše, nije joj poput njenih vremešnih prijatelja ni upućivao one
beskonačne komplimente. Međutim, Aylin je već odavno navikla da svoju dušu
napaja pretjeranim komplimentima, izražavanjem neograničenog oduševljenja.
Stalno je u očima muškaraca željela vidjeti onaj pogled koji govori "od tebe nema
ljepše, pametnije, duhovitije". U biti, neobičnim ponašanjem, koje je uobičajila da bi
privukla Richardovu pažnju, pretjeranim plesovima i preglasnim smijehom privlačila
je veliku pažnju, ali ne i Richardovu.

Richard Ekstrakt bio je možda jedini muškarac koji je uspijevao čitati Aylinin
duh. Apsolutno je bio svjestan vrijednosti žene pored sebe. Aylin je doista bila
izuzetno inteligentna, izuzetno talentirana, veoma lijepa žena. Bila je zabavna. Bilo
je nemoguće sjesti pored nje na nekom sastanku a ne zabaviti se, ne smijati se i ne
čuditi se kako je njeno znanje različito i široko.Kao da je u nekom kutu njene duše
postojala neka stalna praznina. Nekako joj je uvijek nešto nedostajalo. Nikako nije
uspijevala biti zadovoljna. Nikako nije mogla naći spokoj. Ono što je tražila nije bio
ni novac, ni luksuz, ni seksualnost a niti moć. Štoviše, ni oduševljenje iskazivano
prema njoj, za koje je smatrala da joj napaja dušu, ni izrečene lijepe riječi nisu bili
ono za čime je tragala. Ni sama nije znala što je to čega se ne može zasititi, za čim
traga; kako bi to onda Richard mogao znati.

On je vrlo brzo shvatio da je nemoguće usrećiti Aylin ili ako i uspije u tome da to
ne može konstantno trajati. Izbjegavao je razvijanje veze s Aylin koja bi mogla
dostići ozbiljnije dimenzije. Ni Aylin se u to vrijeme nije namjeravala bezrezervno
vezivati ni za jednog muškarca. Bez ikakvih ponižavanja i uvreda, Richard i Aylin su
poslije razdoblja zaljubljenosti postali prijatelji i zajedno provodili ugodne trenutke.

U međuvremenu, Mišel je imao nekoliko kratkotrajnih veza i na kraju se odlučio
ponovo oženiti.

On je prvi iznio prijedlog o razvodu. Zbog toga što je znao da bi Aylin u
nastojanju da razvod pomalo i odgodi, mogla napraviti problem oko stana, odlučio
joj ga je ostaviti.

"Ovaj stan smo uzeli zajedničkim novcem, a i preostale dugove smo zajedno
isplatili. Je 1' stvarno, Mišel, stan ostavljaš meni?" upitala je Aylin.

"Bi li pristala kada bih rekao da prodamo stan i da novac podijelimo?"

"Ne. Ja stanujem u tom stanu, a ti si taj koji traži razvod."

"A da ti kažem da stanuješ u stanu, ali da mi isplatiš pola njegove vrijednosti?"

"Nemam toliko ušteđevine, to i sam znaš."

"U redu, ostavljam ti, eto, stan. Tako plaćam cijenu razvoda."

Aylin nije bila od onih koji vole lako zaraditi, bez borbe.

"Ali, pola stana pripada tebi."

"Da nisam bio s tobom u braku, Aylin, da se nisam okoristio tvojom
društvenošću, ne bih mogao imati toliko pacijenata, bez obzira na to kakav psiholog
bio. Zbog tvojih uspješnih društvenih veza godinama smo imali tolike pacijente. Da
nije bilo tebe, ne bih mogao zaraditi toliki novac, a ne bih mogao imati ni ovakav
stan."

"Mi smo sjajni stručnjaci, Mišel."

"Naravno da jesmo, ali oni koji su dobri kao i mi ne mogu zaraditi novac koji mi
zarađujemo."

"Dakle, stan ostavljaš meni. Je 1' tako?"

"Da. Ako ga nekada prodaš, možda ćeš i meni nešto dati", odgovori Mišel.

"Ako jednog dana budem pripremala oporuku, Timu i Gregu ostavit ću dio svog
nasljedstva. Uložila sam u njih mnogo truda, oni se računaju kao da su i moja djeca",
rekla je Aylin.

Mišel i Aylin su bar jednom mjesečno izlazili na ručak. Ured su dijelili još dugo.
Ali, kada je Richard Ekstrakt jednom došao u ordinaciju i Aylin ih upoznala riječima
"Vidi, Mišel, ovo je moj novi mladić, a ovo je moj muž Mišel", Mišel je bio krajnje
uznemiren. Znao je da je to Aylin učinila isključivo da bi ga naljutila, štoviše učinila
ljubomornim. Osim toga, ni zbog Rite, s kojom je živio, nije želio dijeliti ured s
bivšom suprugom. Tražio je neko mjesto u blizini, našao ga i nakon kratkog vremena
iselio se iz ureda.

"Kako si konzervativan, ti pripadaš nekom drugom vremenu", rekla je Aylin. Bila
je prisiljena praznu ordinaciju izdati drugom liječniku. S obzirom na to da više nije
postojala mogućnost susreta u uredu, svoje i privatne i poslovne razgovore obavljali
su za vrijeme ručka.

"Odgovara li ti ova srijeda?" upitao je Mišel preko telefona.

"U 12:30 na uobičajenom mjestu", odgovorila je Aylin. Njihovo uobičajeno
mjesto bio je mali talijanski restoran koji se nalazio gotovo preko puta ureda koji su
zajednički koristili.

U srijedu je Mišel u restoran došao dvadeset minuta prije Aylin. Iako to uopće
nije uobičavao, zatražio je čašu bijelog vina. Kada je Aylin stigla, već je bio
ispraznio čašu i poslao je natrag. Prvo se interesirao za Dilaru, za njenu školu, pa su
izvjesno vrijeme pričali o Timu i Gregu, a zatim Aylin započe priču o Laurie Crews.
Pred kraj ručka Mišel upita:

"Aylin, u kakvom si stanju ovih dana?"

"Dobro sam, hvala Bogu."

"Jesi li doista dobro?"

"Što želiš reći, dušo?"

"Želim da mi kažeš istinu."

Aylin je rukama popravila kosu. "Izgledam li loše, Mišel? Jesam li se mnogo
promijenila? Jesam li ostarjela?"

"Ja ne pričam o tvom fizičkom izgledu. Ne sekiraj se, kao i uvijek veoma si lijepa
i veoma elegantna. Ali, kakva je situacija unutra, jesi li sretna, Aylin?"

"Nisam nesretna."

"Znam da veza s Richardom nije kao što je bila ranije."

"Mi smo sada prijatelji."

"Aylin, ljudi naših godina ne mogu se zadovoljiti prijateljstvima. Vrzmaš se s
mnogim muškaracima godina tvog oca. I svi su ti prijatelji. One koji bi ti mogli biti
mladići na sve načine guraš od sebe i dovodiš ih u položaj prijatelja. Na kraju,
ostaješ sama. Imaš možda mnogo prijatelja, ali nemaš niti jednog životnog druga.
Zašto je to tako? Zašto ne uspijevaš zasnovati jednu normalnu vezu i održati je? Jesi
li ikada razmišljala o tome? Možda ti treba pomoći."

Neko vrijeme Aylin je šutjela. Kada je počela pričati, glas joj je lagano
podrhtavao.

"Ti si još uvijek ljut na mene, Mišel", reče. "Nikada mi nećeš oprostiti što sam
osjetila dosadu u braku i što sam tražila malo predaha."

"Kakva je to besmislica. Zbog toga što ti želim dobro..."

"Da si mi doista želio dobro, sve je moglo biti posve drukčije. Pokazao bi
razumijevanje prema meni, trudio bi se da napraviš probu. Ne bi odmah pronašao
drugu ženu i odlučio se na razvod."

"Normalni, prosječni ljudi imaju potrebu dijeliti život s drugima."

"Eh, baš si pogodio bit, dušo. Ja nisam prosječna. Prema tome, i moji prohtjevi
nisu prosječni i drukčiji su."

,,U redu", reče Mišel. "Zbog toga što si izuzetna, šetaj onda s tim starčićima. Ali,
ti se skrivaš od stvarnog života, a toga čak nisi ni svjesna."

"Ne od života, ja bježim od monotonije. Ti, zapravo, toga nisi svjestan."

Nije rekao ništa. Nikada nije mogao reći ono što je Aylin željela čuti. Aylin je
pokupila torbu, ustala i na ruku navukla sako. "Hvala na ručku, Mišel", rekla je.
"Sljedeći je od mene."

"Nazvat ću te krajem mjeseca. Poljubi Dilaru i pozdravi je", uzvratio je Mišel.
Nakon što je Aylin izašla, obratio se konobaru: "Donesite mi još jednu čašu bijelog
vina."