Ayse Kulin - Njeno ime Aylin

Emel, rezervirala je mjesto u jednom restoranu.

Joe je izgledao oduševljen Mišelom. Znao je za Aylinino prijateljstvo s bivšim
mužem i to je prihvaćao s poštovanjem. Večera je protekla u sasvim ugodnoj
atmosferi. Svi su djelovali zadovoljno, sve do poslije večere, kada je Aylin upitala
goste jesu li za konjak ili ne, a Joe neočekivano upitao Mišela; " Je li Aylin i ranije
bila tako sklona piću?"

Mišel se zbuni. Prisutni za stolom nisu znali gdje da gledaju.

"Aylin je oduvijek bila osoba koja zna kako ugostiti prijatelje, bila je veoma
dobra domaćica", odgovori Mišel.

"Vjerojatno nas Joe ne želi počastiti konjakom", reče Emel nastojeći sve to
prebaciti na šalu.

"Ta kultura moje supruge je veoma široka", reče Joe. "Ujutro Bloody Mary ili
pivo, predvečer viski ili šeri, tijekom objeda vino, poslije objeda konjak. Tako?"

"Mi Turci smo veoma popustljivi i skloni jelu i piću", reče Mišel.

"Dobro, Mišel, mogu li te pitati nešto vrlo ozbiljno?" reče Joe.

"Koliko ozbiljno?"

"Veoma ozbiljno."

"Za vrijeme večere? Ako je to nešto poslovno, dođi, ako hoćeš, sutra u moju
ordinaciju", reče Mišel.

"Ne, sada ću pitati. Smatraš li da Aylin ima problema s pićem?"

Mišel ostade šokiran. Na trenutak mu se učini da je pogrešno čuo. Za stolom
mrtvi tajac.

"Ne šalim se, veoma sam ozbiljan. Smatraš li da je Aylin alkoholičarka?"

"Ni ja se ne šalim, i ja sam veoma ozbiljan. Aylin nema problema s alkoholom.
Aylin nije alkoholičarka", uzvrati Mišel.

Večera koja je započela veoma ugodno nelagodno se okončala. Aylin se grdno
kajala što je organizirala jedno takvo druženje. Srećom, svi osim Mišelove supruge
bili su joj veoma bliski. Nije osjećala zabrinutost da će pred njima biti osramoćena.

Sutradan je Mišel telefonirao Aylin. Joe bi morao imati neki razlog zbog kojeg te
je nastojao poniziti i maltretirati pred svima nama, Aylin", rekao je. "Ako je tako
pokazivao neku reakciju prema meni, nije bitno, ali..."

"Nažalost, njegova reakcija nije bila upućena tebi, već meni."

"Nadi razlog i sredi to, inače ćeš brzo klonuti, Aylin", reče Mišel.

"Radim sve što mogu, vjeruj mi. Ali, problemima nigdje kraja."

"U redu, u svemu ima neko dobro. Gombajući se s problemima, nećeš imati
vremena osjetiti monotoniju i tog braka", reče Mišel. Glas mu je bio ozlojeđen.

"U međuvremenu, ne pravi aluzije, Mišel", reče Aylin. "Veoma sam osjetljiva
ovih dana."

Aylin je i te godine ulagala napore kako bi za Dan zahvalnosti i za Božić obitelj
ponovo okupila na jednom mjestu. Djevojke nisu došle. I Joe je bio nespokojan zbog
neprekidnih nesporazuma između njegove supruge i kćeri. Aylin je preporučio da idu
na "obiteljske terapije", koje su medu Amerikancima bile veoma popularne i
uobičajene. Da bi otklonio nesporazume u vrijeme prvog i drugog braka, Joe je imao
psihijatra kojeg je tada posjećivao. Aylin je pristala. Svi zajedno, Aylin, Joe, Philip,

Hillary, Phoebe i Alis našli su se u ordinaciji dr. Goldmana.

Dilara, koja je smatrala da je to veoma besmisleno, odbila je miješati se u to.
Prije nekog vremena Alis je zapala u krizu zbog svoga mladića, raskalašenoga
mangupa kome su se protivili svi u obitelji i tada su se našli na jednoj ovakvoj
obiteljskoj terapiji. Sastanak upriličen da bi se iznašlo rješenje za Alisine probleme,
pretvoren je u seansu Hillarynih i Phoebeinih pritužbi na Aylin. Dilara je bila veoma
ljuta, a i osjećala se vrlo nelagodno.

Nije znala bi li plakala ili bi se smijala odraslim ženama koje su jadikovale kao
nedorasla dječica: "Zar ti nas više ne voliš, tatice; ti se, tatice, više ne baviš nama kao
prije." Ovaj put je odlučila da neće dolaziti na seanse.

Cilj terapije bio je da svi, krajnje otvoreno, iznesu svoje mišljenje o drugima, da
izbace sve ono što se nalazi u njihovim glavama

i srcima. Očekivalo se da će se, unutarnjim pražnjenjem, pomiriti i uništiti
srdžba osoba koje su nesvjesno povrijedile jedna drugu. Ali, terapija kod Goldmana
pretvorila se u ratište, a ne u podlogu za izmirenje. U ratište na kojem je, ostajući bez
zaštite, Aylin primala udarce od ostalih članova obitelji. "Djevojke me doživljavaju
kao pohlepnu ženu, koja je bacila oko na bogatstvo njihovog oca, i apsolutno ne
mijenjaju to svoje uvjerenje", bila je jedina rečenica koju je uspjela izreći. Potom je
ušutkana i više nikako nije mogla doći do riječi.

Hillary i Phoebe su isticale Aylininu pohlepu, njen alkoholizam, a i njenu ludost.
Njihova maćeha unesrećuje njihova oca i misli jedino na sebe. Svojim ispadima je
nanosila štetu njegovom poslu. Prouzrokovala je zahlađenje odnosa između Joea i
njegovih kćeri, odselila je u šumu samo da bi ga otrgla od njih. Srozavale su Aylin
do krajnje niskih granica. Čak ni Philip nije mogao otvoriti usta, kako bi rekao nešto
u njenu odbranu. Nekoliko puta je Alis promucala ne bi li nešto rekla, ali je nitko
nije slušao. Joe je sjedio s izrazom lica koji je govorio "pogledaj što drugi o tebi
misle." Aylin je bila posve zbunjena. Što je ona to učinila da je izazvala toliku
mržnju u njihovim srcima? Zašto je toliko mrze?

Dr. Goldman se na kraju okrenuo prema Aylin: "Sada je na vas red. Iznesite i vi
svoje emocije."

"Nemam riječi poslije svega ovoga", odgovorila je Aylin. "Nadowska, vi ste
psihijatar. Najmanje koliko i ja znate koristi od izbacivanja otrova iz sebe."

"Danas je iscurilo i previše otrova. Neka moj ostane tamo gdje mu je mjesto",
reče Aylin.

Tog vikenda se prvi put povjerila Dilari.

"Kamo sreće da sam i ja sudjelovala, teto, da te nisam ostavila samu", reče
Dilara, koja nije mogla povjerovati kako je Philip, Alis i Joe, a naročito Joe, nisu
branili od tih napada. "Dobro ste izmaltretirali moju tetu, Joe", rekla je te večeri kada
se susrela s Joeom, "zašto je bar ti nisi branio?"

"Bit terapije je da svi izbace ono što je u njima. Aylin mora znati što drugi misle
o njoj."

"Na ovom svijetu jedino Hillary i Phoebe imaju loše mišljenje o mojoj teti",
uzvrati Dilara. Odmah je otišla u svoju sobu, kako bi izbjegla daljnje raspravljanje.

Obiteljska terapija Aylin je otvorila oči. Nešto je morala poduzeti. Neizostavno je
morala nešto učiniti kako bi se riješila ovog okruženja bez ljubavi, kako bi ponovo
organizirala svoj život, kako bi ponovo pridobila pacijente izgubljene nakon
preseljenja u Bedford.

Joe je bio svjestan da je njegova supruga veoma ogorčena. Zbog toga taj tjedan
nije silazio u grad na poker. "O čemu tako duboko razmišljaš?" upitao ju je jednu
večer zatekavši je s čašom vina u ruci i pogleda uprtoga u plamen kamina.

"Mislim otići odavde, Joe."
"Kuda ići?"
"Daleko, veoma daleko."

"Želiš putovanje? Skoro smo se vratili s Karipskih otoka."
"Želim se uključiti u Zaljevski rat."

"što?"
Joe pomisli da je pogrešno čuo.
"Zaljevski rat. Znaš, onaj rat tamo u Iraku?"
"Hoćeš biti Mata Hari?"
"Iskreno, bilo bi veoma zanimljivo. Ali ja mislim biti samo doktor koji će liječiti
vojnike čija je psiha narušena u ratu."
"Ti nisi vojnik, neće te pustiti u rat."
"Hoćeš se okladiti?" upita Aylin.

"Koje ti je to vino po redu?"
"Četvrta čaša, računajući i one koje sam popila za večerom." "Znači da si se
počela brzo opijati."
"Ne želim čuti više niti jedne riječi o opijanju", uzvrati Aylin. Lupila je čašom o
stol i otišla na spavanje.
Joe se čak nije ni zadržavao na ovom razgovoru. Pomislio je da je to samo
glupost koju je Aylin izgovorila tek tako. Sljedeći tjedan proveo je u gradu. To
pitanje je bio već sasvim zaboravio, kada je za vikend došao u Bedford. Aylin je na
pisaćem stroju pisala neke tekstove. Nije ga zanimalo.
Na isti razgovor vratili su se tek za mjesec dana.
"Ne idem u Zaljev, ali postoji nada da ću biti aktivirana u jednoj bolnici u kojoj
se nalaze vojnici koji su se vratiti iz Zaljeva", reče Aylin.
"O čemu ti to pričaš?" upita Joe znatiželjno.

"Pa već sam ti rekla. Sjećaš se da sam namjeravala ići u rat..." Jesi li ti ozbiljna?"
"Naravno."
"Ej, nisu te primili, zar ne? Rekao sam ti da ne primaju one koji nisu vojnici, a
pogotovo ne žene. To nikako."
"Primaju, Joe. Sigurna sam da neće moći odbiti jednu liječnicu mojih kvaliteta.
Ne direktno u rat, ali možda me prime da liječim one koji su se vratili iz rata."
"Izmišljaš!" reče Joe, pomalo otvorenih usta.
"Ne izmišljam. Ali, još je dug put koji moram proći. Rekla sam da se pojavio
samo tračak nade."

Joe se na trenutak duboko zamisli. "Što će biti ako sve bude kako želiš?"
"Tada ću biti raspoređena u neku bolnicu koja prima povratnike iz rata."
"A gdje su te bolnice?"

"širom Amerike."

"Hoćeš li ići, ako dođe do toga?"

"Hoću, ići ću."

,Je l' to znači bijeg od našega braka?"

"Nema veze s tim. Da imam tu namjeru, ne bih išla u vojsku, već kod
odvjetnika", uzvrati Aylin.

"Problemi koji mene iscrpljuju nisu u vezi s tobom, nego s tvojim kćerima. Ja
uopće nemam namjeru ustuknuti pred djevojkama kojima bih mogla biti majka."

"Zašto onda odlaziš?"

"Zbog sasvim drugih razloga. Svu svoju energiju trošim na individualne krize,
većinom rješavam probleme bogataša koji proizilaze iz njihove razmaženosti. U
vojsci ću se baviti istinskim problemima, a provodit ću i grupna istraživanja. Osim
toga, postoje i drugi projekti koje sam već odavno razvila u svojoj glavi."

"Aylin, ja sam te dobro shvatio, ali kako će to ostali shvatiti? Svi će misliti da si
otišla zbog toga što si se zasitila braka."

"Tko su to svi ostali?" upitala je Aylin. "Ako su to Hillary i Phoebe, iskreno, Joe,
apsolutno me se ne tiče što će još i one misliti." "Naši prijatelji, rodbina, svi naši
poznanici."

Aylin nije ništa odgovorila. Nije željela davati povoda za neumjesno
raspravljanje, kad, ionako, još uvijek nije postojalo ništa konkretno. Svoju energiju
sačuvat će za pravo vrijeme, kada bude morala voditi istinsku borbu. Ni Joe nije
inzistirao na tome. Ionako nema ništa konkretno. Ovaj projekt je poput Aylininog
projekta kupnje ranča u Virginiji; jedno vrijeme će biti aktualan, a potom će otići u
zaborav.

Dok je trčkarala i slala zahtjeve, nije to mogla sakriti od Irene. "Što se to događa,
srećo? Kakvi su to tekstovi i molbe u vezi s vojskom?" upitala je jednom. Aylin joj
je sve ispričala. Koliko god je mogla. Irene nije mogla povjerovati svojim ušima.

"Što to znači? Hoćeš li se, ako te prime, uključiti u vojsku?" "Zašto si se toliko
iznenadila?"

"U svom životu nisam čula veću glupost nego što je to", reče Irene. "Oduševljava
me tvoja podrška."

"Za ime Boga, tko će podržati jednu takvu glupost?! Zna Ii Joe za to?"

"Zna."

"Slaže li se on s tim? Zatvara li Joe oči na to što će mu se supruga priljučiti
vojsci, među tolike muškarce?"

"Kako si dramatična", uzvrati Aylin. "U vojsku ulazim kao liječnica, a ne kao
striptizeta!"

"Nema veze, slaže li se on s tim?"

"Ne znam, Irene", reče Aylin. "Ne želim se upuštati u polemiku oko toga."

Irene je posadila Aylin na bolesničku stolicu, privukla tabure i sjela blizu njenih
koljena.

"Sjećaš li se, Aylin, što si mi rekla kada sam ti došla na liječenje?" " Prošlo je
toliko mnogo vremena...", reče Aylin.

"Da te, onda, podsjetim. Rekla si mi; ako odeš kod kardiologa, postavit će ti se
pitanje pušiš li ili ne. Ako kažeš da dnevno pušiš preko jedne kutije, reći će ti da
prvo ostaviš cigarete i da tada dođeš, da ti, u protivnome, neće moći pomoći. To si

mi rekla."

"Zar tako?"

"Da, potom: 'i ja sada tebi kažem da prvo ostaviš muža, pa tek onda dođi kod
mene, inače ti ne mogu pomoći.' Doslovno tako." "Da, sjećam se. Ali tvoj muž je bio
beznadni alkoholičar i tukao te svaki Božji dan."

"U redu. Ja sam te poslušala. Zahvaljujući tebi sam ostavila muža, postigla
duševnu ravnotežu, riješila se lijekova, povratila samopouzdanje i počela raditi."

"Zašto bi to bilo zahvaljujući meni? Ja sam vidjela tvoje sposobnosti i primila te
na posao."

"Nema veze. Ono što želim reći je sljedeće; dužna sam ti mnogo toga, na svijetu
je malo onih koji ti žele dobro koliko ti želim ja." "Reci što namjeravaš, zlo mi je",
reče Aylin.

"Ti si bila moja liječnica, ja sam te slušala i izašla kao pobjednik. Sada je red na
tebe. Ja sam tvoj prijatelj i zato me moraš slušati."

"U redu."

"Ne ostavljaj muža i ne idi. Odeš li, otići će i tvoj brak."

"Ne brini se, Irene, brak neće otići."

"Svjesna sam da nisi previše sretna, ali ti ne znaš što znači imati lošega muža.
Molim te, ne idi. Ni jedan muž se ne ostavlja na tako dugo vrijeme. Svijet je
prenatrpan piranama koje traže muškarce." Aylin se počne smijati. A, s druge strane,
srce joj se punilo nekim toplim emocijama. Postojala je iskrena prijateljica koja ju je

doista voljela i osjećala zabrinutost zbog nje. Prijatelje je zaradila svojim znojem,
samopožrtvovanjem i naporima. Posao joj možda nije priuštio milijune, ali joj je
donio prijateljstva vrjednija od tih milijuna.

Poput Irene, na spomen Zaljevskog rata pobješnjela je i Laurie. "Ti nisi vojnik",
rekla je. "To je samoubojstvo, jesi li ti luda?" Aylin ju je podsmješljivo pogledala u
lice. "To mi ti govoriš?" "Da, ja... Aaaa... znači da sam doista ozdravila, Aylin."
"Naravno."

"Preklinjem te, ne idi tamo."

"Neću ići kao vojnik, idem kao liječnica i to ne u Zaljev, već u Oklahomu, liječiti
povratnike iz Zaljeva."

"Želiš ići baš toliko daleko da bi pobjegla od Joea? Zar nisi ti bila ta koja mi je
stalno govorila da ne bježim od problema, da ih napadam i da ih tako dokrajčim?"

"Ne bježim od Joea. Bilo bi bolje reći od njegovih kćeri. Ali, znaš u čemu je bit
svega toga, Laurie? Do danas sam se većinom bavila beznačajnim problemima
Njujorčana. Voljela bih da sad malo pomažem onima koji doista trebaju psihijatra,
koji su se dobro upoznali sa smrću."

"Ne mogu povjerovati u to. To nije razlog tvog odlaska. Nesretna si, ja ti nikako
ne mogu pomoći. Ne mogu naći rješenje tvojih problema. Ali, tko može stati između
muža i žene? Vidiš, nisam ja bezrazložno mrzila Židove! Što ću ja, Aylin, ako ti
odeš?"

"Ne brini se. Još nisam dobila službeni odgovor", reče Aylin.

Premda, mogućnosti su sve više rasle. Kako su se povećavale njene nade,
srazmjerno je rastao i Aylinin entuzijazam. Nije mogla ni

o čemu razmišljati, jedino o vojsci i onome što će tamo raditi. Ali je

zlovoljno razmišljala o tome kako će to objasniti Joeu ako od vojske dobije
pozitivan odgovor. Napokon dođe taj dan.

"Ovo je ugovor na samo dvije godine, Joe", reče Aylin. "Vidjet ćeš, te dvije
godine će proletjeti dok okom trepneš. Postoje mnogobrojni praznici, moći ćemo biti
skupa. Ne možeš ni zamisliti koliko trebam jednu ovakvu promjenu."

"Ako želiš promjenu, smanji broj radnih dana, hajdemo češće na putovanja", reče
Joe. "Ne mogu prihvatiti tako dramatičnu promjenu u svom životu."

"Ove dvije godine će zlata vrijediti za moju karijeru."

"U to ti nitko neće povjerovati, Aylin. Svi će to tumačiti kao neuspjeh našega
braka."

"Mene se uopće ne tiču svi, mene zanima tvoje mišljenje. Ti znaš razlog moga
odlaska, a to mi je dovoljno."

"Ako ti je bitno moje mišljenje, onda bi ti trebale biti bitne i moje emocije. Ne
želim da ideš. Ne želim ostati sam u ovoj kući. Nisam se oženio da bih živio
usamljenički."

"Vidjet ćeš, Joe, koliko god će meni goditi ovaj rastanak, toliko će goditi i tebi.
Malo ćeš se odmoriti od mene. Za oboje će biti korisno to što ćemo se poželjeti",
reče Aylin.

FORT SILL OKLAHOMA

Jednoga hladnoga siječanjskoga dana 1992. godine Aylin je prvi put obukla
uniformu. Pogledala se u zrcalo da bi se uvjerila kako to nije san, gotovo milujući,
prešla je rukama po uniformi s obje strane crnoga sakoa naramenica ukrašenih
zvjezdicama potpukovnice. Nije sanjala. Žena u zrcalu bila je ona; Aylin Devrimel
Nadowska Cates. Uniforma joj je sjajno pristajala. Njeno vitko i dugo tijelo
apsolutno je stvoreno da bi nosilo ovu uniformu. Kao da je tolike godine čekala
trenutak kada će je obući. Kao da uniforma nije bila odjeća koju će za dvije godine
skinuti i odložiti, nego njena koža, njen karakter, identitet, individualnost.

A toliko su se suprotstavljali njenom ulasku u vojsku. Čak i najbliži, oni koji su
tvrdili da je veoma dobro poznaju.

"Kako će se netko poput tebe prilagoditi vojnoj disciplini?" govorili su joj njeni
poznanici.

"Možeš sve, ali... vojska... ne nasmijavaj me", rekao je Joe.

Čula je jednom kako Hillary govori svome ocu: "Ona misli da je vojska kazališna
scena. Pusti je neka ide, neka se opameti."

"Nisi ti za vojsku. Potrebna je jaka disciplina. Nije vojska za tebe", pokušao ju je
uvjeriti Mišel. Čak i on... Nitko nije mogao shvatiti da će uspjeti.

Ovo je prema njima bio ili prolazni entuzijazam ili bijeg. Možda je malo i bilo
tako. Dozlogrdilo joj je bavljenje problemima svojih njujorških bogatih i razmaženih
bolesnika, poremećene pameti zbog ispraznosti i neodgovornosti. Zasitila se i Joea.
Njen brak opet nije štimao. Bila je svjesna da se svakim danom sve više udaljava od
svog muža.

I djevojke... Djevojke koje su uveliko prekoračile granice pristojnosti... I
"obiteljska terapija", koja je pripremila bijeg; onaj glupi, onaj razorni
grupnoterapijski susret. Američki patent, na kojem svi bljuju iz sebe nataloženi otrov
i vrijeđaju jedni druge na nedopustiv način... Onaj prokleti susret na kojem su sve
djevojke, čak i Alis, u koju je uložila toliko truda, navalile na nju, nemilosrdno je
maltretirale i teško optuživale i na kojem Joe ni prstom nije mrdnuo kako bi je
zaštitio. Bez obzira na razloge koje je iznosila, Aylin je znala da je kategoričnu
odluku o pristupanju vojsci i udaljavanju od kuće donijela krajem tog obračuna
unutar obitelji.

U početku je samo maštala i trčala za tom nadom. A mašta je sve više postajala
stvarnost. Dobila je odgovor na svoje zahtjeve i bila pozvana na razgovore. Svi su
mislili da čini još jednu nepromišljenost. Otići će, igrat će se vojske u Oklahomi u
Fort Sillu.

Mada Aylin nikada nije "igrala". Ni dobru ženu, ni lošu, ni princezu, ni hipi
djevojku, ni zaljubljenu ženu, razmaženu djevojku, ni koketu, studenticu, ni
profesoricu, liječnicu, a niti majku... nikada nije igrala. Ona je uvijek "bila".

Kojom god da se ulogom zaogrnula u životu, te uloge su bile upravo ona. Sve
dok je trajalo njihovo vrijeme; svojim srcem, mozgom, karakterom, ta "uloga" je bila
ona, uvijek.

1 sada, u ovoj uniformi, postoji samo jedna istina: potpukovnica Aylin... biti
vojnikinja pristajalo je Aylin. "Vojnikovanje" je bilo u njenim genima.

"Uspjela sam!" povikala je nakon dugog, dugog zagledanja u ogledalo. "Uspjela
sam!"

Nesumnjivo, nisu to bili prvi Aylinini poklici uspjeha. Ah, sada je uspjela u
jednom posve drukčijem poslu. Nije bilo lako obuči ovu uniformu. Zahtjevi,
odbijenice, ponovni zahtjevi, iščekivanja, neprekidni razgovori, istrage, pismeni i
usmeni ispiti. Rat koji je vodila dok je uvjeravala Joea. I, evo je na kraju u ovoj
uniformi.

Kao psihijatrica Aylin nije trebala sudjelovati u vojnoj obuci u Fort Sillu. A
naročito nitko nije očekivao da će žena njenih godina izaći na poligonsku obuku.
Zbog toga vodnik nije mogao povjerovati svojim očima kada je na siječanjskoj
studeni u svojoj jedinici ugledao plavušu u poligonskoj uniformi.

"Potpukovnice, vi niste dužni sudjelovati u vojnoj obuci", rekao je.

"Nisam, ali i mogu, zar ne?"

"Naravno."

"Onda želim."

"Kada vam bude naporno, odmah odstupite."

"Razumijem."

Jedinica, u kojoj se nalazila Aylin, prvo je koračala marševskim korakom. Potom
su se zaputili prema malo udaljenijem poligonu za obuku. Narednik je zapovijedao;
"Trčećim korakom!" Svi vojnici su prešli u jedan red i počeli trčati. Nakon
polusatnog trčanja, narednik stade pred Aylin.

"Jeste li dobro?"

"Ja sam dobro, a vi?" uzvrati Aylin.

"Sad ćeš ti vidjeti što znači vojska", prošlo je naredniku kroz glavu.

Zaustavili su se pred jednim kanalom. Narednik je uključio štopericu. Ušli su
trkom u kanal i puzeći nastavili kretanje. Potom su se penjali uz konop, preko dasaka
poredanih na visini od tri metra. S vrha su, potom, skakali na pijesak. Aylin je
povremeno bacala oko na narednika, jedva se suzdržavala da ne prasne u smijeh. U
grupi su bile još dvije žene, ali one su bile tek dvadesetih godina i gotovo su
postizale isti uspjeh kao i Aylin. Samo s jednom razlikom, Aylin niti jednom nije
rekla "uh", Joj" ili nešto slično.

U blagovaonici, za vrijeme večere, narednik je došao za Aylinin stol. "Čestitam
vam na postignutom uspjehu, potpukovnice Nadowska", rekao je. "Sutra obuka
počinje u šest, namjeravate li se opet pridružiti?"

"Vidimo se u šest, naredniče", odgovori Aylin.

Bez izostajanja, Aylin je nastavila s poligonskom obukom. "Ugledajte se na našu
pedesetogodišnju potpukovnicu", govorio bi narednik kako bi motivirao
novopridošle vojnike da je moguće napraviti svaku vježbu kad se to želi. Aylin je
dolazila u poligonskoj odjeći i za tren bi se poput majmuna uzverala uz konop,
prebacivala se na drugu stranu zida, okretala se dva puta u zraku, bez dodirivanja
preskakala visoku ogradu, trčala kao vjetar i puzala poput zmije.

Ispit fizičkih vojnih aktivnosti položila je 9. studenoga 1992. godine i s osvojenih
279 bodova, srušila rekord i fizičkom snagom postigla prvi "certifikat za uspjeh" u
vojsci.

To je bila jedna strana medalje. Na drugoj strani te medalje razvijalo se nešto
mnogo hitnije od trčanja i puzanja, nišanjenja i pogađanja mete.

***

Unapređenjem, koje je dobila 16. studenoga 1992., potpukovnica dr. Nadowska
postavljena je na čelo psihijatrijskoga odjela bolnice Reynolds Army Community. Za
vojnike koji su ležali na njenom odjelu, a koji su se iz Zaljevskog rata vratili tužeći
se na depresiju, nesanicu i na nemogućnost prilagođavanja, željela je uvesti "svjetlo-
snu terapiju" koja se do tada u vojsci koristila jedino na Aljasci.

Ni to joj nije bilo teško postići. Njen tajni dosje bio je ispunjen najvišim
ocjenama, značajnim rezultatima, pohvalama za marljivost, humanost, inteligenciju i
prilagodljivost. Bolnica joj je ustupila traženi prostor, nabavila potrebne aparate i
stavila pod njeno vodstvo. Pokazala je tako veliki uspjeh s programima grupnih i
pojedinačnih terapija, programima usmjeravanja, hrabrenja i osiguranja
prilagodljivosti i seminarima, koje je organizirala u Reynolds Army Community, da
je 1. srpnja 1993. potpukovnici dr. Aylin Nadowskoj dodijeljeno najviše odličje i
povelja topovskog puka "THE HONORABLE ORDER of SAINT BARBARA".

Kada su nabavljena četiri aparata koji šire sunčane zrake sa samo korisnim
odlikama, Aylin je počela s terapijama za velike grupe vojnika. "Svjetlosna terapija"
imala je nevjerojatno velik odaziv i uspjeh.

Zapravo, liječenje živčanih bolesnika pomoću sunčane svjetlosti metoda je koja
datira još iz stare Grčke i Rima, a kroz povijest se i dalje povremeno koristila.
Uočeno je da se tijekom mračnih zimskih dana kod čovjeka smanjuje energija, da
postaje neraspoložen i da ima povećanu potrebu za snom i ugljikohidratima, odnosno
za namirnicama koje u sebi sadrže šećer. Kao da čovjek, poput nekih životinja, liježe
u psihički zimski san. Isti negativni simptomi uočeni su kod onih koji rade po noći i
koji nisu često na sunčevu svjetlu.

Pomoću lampi koje šire svjetlost, zrake prolaze kroz mrežnicu u oku, dolaze do
žlijezda u mozgu, prouzrokuju određenu kemijsku reakciju u hipofizi; na taj način
dolazi do lučenja dovoljne količine hormona i kod čovjeka dovodi do uklanjanja
depresivnog stanja. Ova metoda nije imala nikakvog kontraefekta. Nije stvarala ni
oštećenja koja tijelu nanose antidepresivni lijekovi. Štoviše, za pola sata i uz
nekoliko lampi terapiji je, u isto vrijeme, bio podvrgnuto mnogo vojnika. Ovom
metodom Aylin je vojsci osigurala vrlo ekonomičan način liječenja.

Kada se pročulo da je u bolnici Reynolds Army Community neka doktorica
pokrenula uspješan način liječenja depresivnih bolesnika, Aylin su sa svih strana
počele stizati ponude. U javnoj školi Lawton organizirala je 27. travnja 1993. godine
obrazovni program o ovoj metodi liječenja. Dva mjeseca poslije toga, 19. i 20. lipnja
sudjelovala je kao predavač na seminaru o svjetlosnoj terapiji i biološkim ritmovima
na Medicinskom fakultetu San Diego koji je bio u sastavu Sveučilišta California.
Primila je i pohvalnicu od Medicinskog odjela Glavnog stožera američke vojske 29.
lipnja 1993. godine. Na kraju, sve lokalne novine počele su pisati o Aylin i njenoj
jeftinoj i krajnje uspješnoj metodi "svjetlosnoga liječenja". Počela su je zasipati
pisma iz institucija Fort Silla u kojima su se tražili detaljniji podaci o ovoj metodi.
Aylin je ponovo zablistala... Kao polarna zvijezda čija se svjetlost ne gasi.

Ali, od svjetlosti, kojom je sjala u poslu i izvana, u njenom srcu nije bilo ni
najmanjega traga.

U početku, na tolikoj udaljenosti od raznolikog i burnog života New Yorka i
svojih bližnjih, osjećala je takvu usamljenost koju ni sama sebi nije mogla opisati.
Poželjela je Dilaru, Irene, Laurie, Mišela, pa čak i Joea. U slobodno vrijeme, dok se

nije bavila pacijentima, gotovo da su joj nedostajale čak i prepirke s Hillary i
Phoebe.

U ovoj sredini, gdje se tu i tamo nalazila i pokoja žena, sve je bilo podređeno
muškom načinu života. Na televizorima u prostorijama za odmor vojnika stalno su
bili uključeni kanali na kojima se prikazivao nogomet ili druge sportske aktivnosti.
Teško se uključivala u površne i svakodnevne razgovore ostalih vojnika. Ono za što
je pokazivala interes ostale uopće nije zanimalo: opera, glazba, muzeji, izložbe,
galerije, skupi butici... luksuzni restorani u koje su zalazili elegantni i kulturni ljudi
ili zabavni i bučni bistroi... sve to je bilo ono o čemu je mogla samo sanjati. New
York je bio iluzija, jedan san za koji se nadala da će ga, do najsitnijih detalja, vidjeti
noću, ali samo u svojim snovima. Poželjela je grad u kojem je godinama živjela ne
uočavajući čak ni njegov tempo, buku, gužvu, a ni njegovu boju.

Nakon moljakanja i preklinjanja, Irene je u listopadu doputovala u Oklahomu.
Provele su zajednički vikend. Aylin je imala zakupljenoga konja kojeg je jahala u
slobodno vrijeme. Pokazala ga je Ireni i za nju iznajmila jednoga; satima su jahale, a
uvečer su dugo, dugo pričale. Od samoga jutra, od trenutka kada su otvorile oči do
lijeganja u krevet, primoravala je Irene da joj priča o svakoj svojoj minuti u New
Yorku. Pitala ju je za predstave, operu, kino, što se nalazi po izlozima, kakva je
novogodišnja i božićna dekoracija na ulicama, tko kuda ide za Novu godinu.

Uprkos toj neopisivoj žudnji, Aylin gotovo nimalo nije pila, izgledala je spokojna
i sretna. Irene se ne sječa kada je u posljednje vrijeme vidjela Aylin toliko zdravu i
toliko energičnu. Lice pocrnjelo od sunca, a kosa prirodno uvijena. Njeno inače vitko
tijelo je sasvim u formi, zbog dnevne obuke mišići su joj ojačali, a leda se ispravila.
Veoma lijepo joj je pristajala sva vojna odjeća, od svečane uniforme do otrcanih
nastavničkih kombinezona.

"Aylin, ti mora da si rođena kao vojnik. Imaš tako prirodan izgled u uniformi... Je
li ti, možda, otac vojnik?" upitala je Irene.

"Moj pradjed bio je vojnik. Moje ludorije pomalo vezuju za njegove gene", rekla
je Aylin.

Tijekom dvije godine Joe je, zajedno s Dilarom, samo jednom, za prvi božićni
praznik, došao da je vidi. Tih dana tamo su bili i Mustafa i Nesrin. Cijela obitelj
preselila se u Oklahomu kako prvu Novu godinu u vojsci Aylin ne bi provela sama.
Aylin se smjestila u jedan od časničkih stanova. Oženjenim ili udanim časnicima
vojska je na raspolaganje dodjeljivala prilično veliki stan. Stoga je i Aylin stanovala
u velikom i luksuznom stanu. U tom stanu ugostila je Joea i ostalu obitelj, dok su svi
bili na okupu, po običaju, priredila je veliki prijam. Pozvala je visoke časnike, kolege
liječnike, susjede i neke pacijente. Joe je sudjelovao u Drugom svjetskom ratu kao
pilot, a zbog hrabrosti nagrađen je ratnim ordenom Grimizno srce. Prema tome, i on
je imao što reći u toj sredini, imao je ratne uspomene koje je mogao prepričavati.
Proveo je veoma lijepe trenutke, a osjetio i izuzetan ponos slušajući riječi hvale o
svojoj supruzi.

"Vaša supruga je nešto posebno, znajte cijenili njene vrijednosti", rekao je jedan
od vojnih zapovjednika. "Osvojila je bodove koje do danas nije uspjela osvojiti niti
jedna žena. Koje god smo joj oružje davali u ruke, savladavala ga je za dan-dva. Bilo
o čemu da je riječ, iz pištolja, puške, pumparice... uvijek pogađa u centar. Izuzetan je
strijelac, veoma dobro jaše na konju, uopće se ne žali kada spava na kamp krevetima,
u koje svi gunđajući liježu. Ovakav vojnik teško se nalazi čak i medu muškarcima, a
kamoli među ženama."

Joe je napustio Oklahomu s osmijehom do ušiju, ponosan na svoju suprugu. Tih
dana su se veoma često čuli preko telefona, čak su se i dopisivali.

Ponosio se nagradama koje je dobivala Aylin, njenim poveljama, odličjima i
izuzetnim uspjesima koje je pokazivala u svom poslu, zainteresirano je pratio njen
uspon u vojsci. Aylin je svom mužu faksirala svaku primljenu ocjenu. A od njega je
primala podršku i ohrabrujuće odgovore.

Joevi problemi bili su dosada zbog usamljenosti u Bedfordu i nastojanje da proda
jednu od kuća. Opet je počeo vršiti pritisak oko prodaje kuće u West Hamptonu.

I pored toga što je proveo veoma ugodne trenutke u Oklahomi, Aylin je uzalud
preklinjala; "Smještena sam u trosobnom stanu koji se daje samo oženjenima. Dođi
povremeno da me bar nije sramota što ga koristim." Joe nikada više nije dolazio. Kad
je to poželjela, Aylin je morala dolaziti u New York. "Odlučim li se na tako dugo
putovanje, na svijetu, osim Oklahome, postoji toliko drugih mnogo ljepših mjesta",
govorio je Joe. Nesumnjivo, Aylin je bila povrijeđena ovakvim njegovim stavom.

Aylin je uspijevala uvidjeti i svoje pogreške u određenim pitanjima. Primorala je
Joea, koji je bio naviknut na život u najživljem dijelu New Yorka, da proda kuću u
centru grada i da kupi vilu na brdu u Bedfordu. A potom ga je ostavila da sam
samcat živi u toj šumi, a ona otišla čak ovamo. Ali, ovaj rastanak je bio samo na
dvije godine. Prva godina je već isticala. Zatim će se vratiti i većinu vremena
provoditi u Bedfordu, u okrilju prirode. Zbog toga što je sama sebi dokazala neke
stvari, možda će i prema nepristojnosti djevojaka uspjeti pokazivati više tolerancije.

Joeovo zanimanje za Aylinine uspjehe i unapređenja sve više se smanjivalo u
ljeto 1992. godine i totalno prestalo krajem ljeta. Osim inzistiranja da prodaju kuću,
Cates se nije javljao.

U telefonskim razgovorima jedino je pričao o tome da želi prodati kuću u West
Hamptonu i kupiti stan u New Yorku. Aylin pak nije pristajala na prodaju, a zbog
toga što je kuća bila na njeno ime, Joe nije mogao ništa učiniti bez njenog pristanka.
A dozlogrdio mu je i osamljenički život u Bedfordu. Mali stan iznad Aylinine
ordinacije u 75. istočnoj aveniji bio je zakupljen. Joe je i njega prestao koristiti. Kao
što mu je dvije-tri noći u tjednu nakon pokera i nakon nekoliko boca piva, bilo teško
odlučiti se na dvosatni put po pomrčini, isto tako ni po danu nije htio na toliki put do
posla. Čovjek koji cijeloga svoga života između posla i kuće nije pravio veću
razdaljinu od nekoliko blokova, nije mogao povjerovati sudbini ili igri koju mu je
Aylin namjestila. Pristati, samo da bi udovoljio supruzi, prihvatiti povlačenje u
osamu na obroncima nekoga brda, prodati prelijepu kuću u centru grada, a ona,
umjesto da živi s njim upiše se u vojsku i ode...

Na kraju, njihovi telefonski razgovori bili su pretvoreni u prepirke "prodat ću
neću prodati". I Aylin je dosadilo to što njen muž ne priča ni o čemu drugom i što je
toliko napada. Umjesto da na ovo ustrajno i nepopustljivo Joevo navaljivanje kaže
"da", nekim neobjašnjivim inatom Aylin je počela govoriti "ne". Zapravo, kada bi
logički razmislila, mogla je Joeu dati za pravo. I, doista, stan u New Yorku koristio
bi i Joeu, a i njoj, nakon povratka iz vojske. Ali, Aylin, koja je često postupala
emotivno, možda i zbog toga što se sve to svelo na njen inat, nikako nije mogla
izgovoriti svoj pristanak. Pri pomisli na muža usamljenog u kući u šumi, osjećala je
sjetu, ali istovremeno jedva se uspijevala suzdržavati da ne prasne u smijeh. Kada bi
Joe samo jednom podigao slušalicu i rekao "Zdravo, ljepoto moja, kako si, poželio
sam te", kada bi, prije razgovora o prodaji kuće, progovorio riječ dvije, pitao je što
radi, slušao je, izgovorio koju riječ pohvale za njene uspjehe, kada bi rekao jednu
jedinu riječ... kada bi dio o prodaji kuće došao kasnije, polako, kada bi u to ušli

spontano, možda bi mnogo toga bilo sasvim drukčije.

Kuću u West Hamptonu najprije su iznajmili. Joe je potpisao ugovor. Pozivajući
se na jednu točku iz ugovora, podstanar je želio kupiti kuću. Ako odustane od
prodaje, Aylin će morati platiti određenu kaznu. Kada nije htjela priznati ovaj ugovor
načinjen protiv njene

volje, tužili su je. Aylin je izgubila spor. Morala je platiti kaznu ili prodati kuću.
Ovaj put se odlučila na ulaganje žalbe. Prije odlaska na sud, morala je sudu uplatiti
pozamašan polog. S Joeom je započela oštru svađu. Joe se zasitio tolikih
odvjetničkih izdataka. Nije mogao shvatiti zašto je netko, čija je kuća i inače na
periferiji, toliko uporan da ima još jednu kuću, koja je isto tako na periferiji.
Telefonski razgovori bili su uvijek o istom i okončavali se bez rezultata. "To što
radiš je prava ludost, Aylin, odustani od tog besmislenog inata."

"Ako želiš kupiti stan u New Yorku, kupi ga svojim novcem, ne moraš prodavati
moje nekretnine."

"Da bih kupio kuću koja ti se svidjela, potrošio sam svu svoju ušteđevinu. To ti
vrlo dobro znaš. Znaj da ubuduće neću plaćati ni odvjetnika, a ni kaznu."

"Dosta mi je više ovog naklapanja, zar ti ne znaš pričati ni o čemu drugom?" I na
kraju ljutito spuštanje slušalice telefona. ώώώ.вόşήάùήίţέȡ.ήέţ

Srećom, njena komunikacija s New Yorkom nije bila vezana samo za Joea.
Veoma često je razgovarala i s Laurie i Irene. Jednom tjedno zvala je i Dilara, koja je
već godinu dana u Londonu, na magisteriju u London School of Economics. Veoma
često zvali su i daidža i Rozi.

Tri puta ju je zvala čak i Nancy, da je pita za zdravlje i raspoloženje.

Laurie joj je pisala duga pisma. Srećom da ju je, svojevremeno, Aylin nagovorila
da kupi onog konja. "Svaki posao u sebi nosi neko dobro", govorili bi Turci; na
ergeli dok je vikendom jahala, upoznala se s Normanom, vlasnikom ergele. Prema
Laurinom pisanju Norman je bio zgodan Amerikanac, visok, plave kose i očiju. Imao
je konje, zajedno su mnogo vremena provodili na jahanju, a Laurie se sve više
zaljubljivala. U svakom pismu se pojavljivala po jedna nova Normanova odlika. U
trećem pismu je saznala da je veoma bogat, u petom da je dobar odvjetnik, a u
sedmom da je čovjek gluh.

Aylin se odmah latila telefona: "Jesi li to ti zaljubljena u gluhoga čovjeka,
Laurie?"

"Ah, da", odgovorila je Laurie. "On je izuzetan čovjek, Aylin",

dodala je lagano dubokim glasom.

"Tebe uopće ne treba ostavljati samu. Ako još jednom zapadneš u krizu, znaj da
još godinu dana nisam pored tebe."

"Ma kakvu krizu, ja lebdim od sreće."

"Kako se, zaboga, uopće sporazumijevaš s gluhim čovjekom?"

"Norman priča najispravniji i najljepši engleski koji sam ja do sada čula, Aylin. I
tebi će se svidjeti kad ga upoznaš. Kulturan, obrazovan, ma k'o šećer je. Završio je
Princeton, a ima magisterij s Harvarda."

"Ali te ne čuje!"

"Čita s usana."

"A u tami?" upita Aylin.

"U tami ne pričamo, tada radimo nešto drugo", reče Laurie svojim pomalo
dubokim glasom.

U zdravstvenom centru Pritikin u koji je, da bi smršavio, otišao u ljeto 1992., Joe
se upoznao s četrdesetpetogodišnjom udovicom, južnoameričkog porijekla, koja je
na istoj klinici ležala iz istog razloga kao i on.

Da bi i prekratila vrijeme, i pobijedila čežnju za New Yorkom i samoću koja je
bila nepoznata drugima, a možda i da bi se pomalo pokazala pred Joeom, početkom
veljače Aylin se odlučila aktivirati u lokalnom kazalištu Lawtona. Upravitelji su bili
zbunjeni kada su pred sobom ugledali privlačnu ženu u uniformi potpukovnice. Gos-
pođa potpukovnica željela se uključiti u rad kazališta, makar i malom ulogom u
predstavi koja se pripremala. Stvarno prezime ove žene, koja se u vojsku uključila
pod prezimenom Nadowski bilo je Gates. Bila je, dakle, supruga Josepha Gatesa,
producenta Monako cirkusa, Tony nagrada, predstava u Bijeloj kući, šogorica
Geralda Gatesa, producenta nagrada Akademije, maćeha Phoebe Cates, glumice u
televizijskim serijama, punica poznatog glumca Kevina Klinea. U njihovu mrežu
zakačila se krupna riba. Sa svim tim imenima mogli bi napraviti neviđenu reklamu.
U predstavi "Social Security", koju su pripremah za 41. godišnjicu kazališta, jednu
od sporednih uloga dali su ovoj zvijezdi koja je na njihovu scenu pala s neba.

Vrijeme izvan hodnika bolnice počela je provoditi učeći replike napamet. Kao i
svaki svoj posao, i ovu predstavu je vrlo ozbiljno shvatila. Prve večeri, kada se
spustila zavjesa prvog čina, kada se salon razlijegao od gromoglasnoga aplauza,
režiser i producent predstave bili su ogorčeni što su, umjesto glavne uloge, Aylin dali
drugorazrednu ulogu. Unatoč tome što je zbog obaveza u vojsci propustila niz proba,
potpukovnica Nadowska je bila slobodna i prirodna, kao da prašinu kazališne scene
guta od svoje desete godine. Nije zaboravila niti jednu riječ, a niti je načinila bilo
kakvu pogrešku. Svoju ulogu tipične židovske majke navukla je na sebe kao odjeću
krojenu po njenoj mjeri. Aplauz nakon drugog čina pripadao je uglavnom njoj.

Novinarima i onima koji su je opkolili iza kulisa i pitali za tajnu uspjeha, rekla je:

"Zbog toga što su u obitelji svi u vezi sa scenskom umjetnošću, u našoj kući se
često priča o sceni. Ovom svojom ulogom i ja sam postala jedna od njih... Ubuduće,
zato što sam, napokon, i ja glumica, moći ću ih bolje shvatati kada budu pričali o
sceni, uključivati se u njihove razgovore i neću ostajati po strani."

"Vidi ti mene!" reče u sebi. "Alaj mi je smjestila uobraženost tih djevojaka. Čak i
nesvjesno, u meni se duboko urezalo njihovo isključivanje. Očigledno sam veoma
povrijeđena."

Zato što je predosjećala da joj Joe izmiče iz ruku i jer je već dugo nije nazvao,
instinktivno je vodila rat kako bi usporila to izmicanje. Aylin je odlučila da na
sasvim drukčiji način pristupi problemu, kada se vrati kući nakon isteka ugovora s
vojskom. Ovaj put će zauzeti popustljiv stav i zbuniti ih. Bez obzira na to što joj
radili, neće se ljutiti na njih, bit će umjerena i neće nasjedati na njihovu igru.
Pretvarat će se da ne vidi njihove nepristojnosti i ne čuje njihove zajedljive riječi. Još
će i tako pokušati, kada se vrati kući. Bila je odlučna u tome.

Upravo jednog od tih dana došlo je Joevo pismo. Aylin je iz pošte pokupila
pristigla pisma i zaputila se prema prostoriji za terapije. Zbunila se kada je na jednoj
od kuverti ugledala rukopis svoga muža. Dosje i ostala pisma ugurala je pod ruku,
zubima pocijepala kuvertu, izvadila iz nje papir i u jednom dahu ga pročitala. Bilo je
to suhoparno, grubo i kratko pismo, daleko od bilo kakve suptilnosti. Pisao je da želi
razvod i da Aylin što prije treba dati punomoć svome odvjetniku.

Osjećala se kao da je primila snažan šamar. Komad papira tresao se među njenim
prstima. Pročitala je još jednom to oštro i kratko pismo. Joe uopće nije zaobilazio.
"Dugo vremena sam nesretan. Donio sam odluku o razvodu. Učinimo ono što je
potrebno."

Aylin se, poput duha, uvukla u terapijsku sobu, koju će uskoro osvijetliti velike
žarulje. Do početka terapije bilo je još pola sata. Kao vojnička bluza, tek tako bačena
na stolicu, s glavom među nogama, iznemogla i uništena sjela je u jedan kut tamne
prostorije. Osjećala se sasvim prazno. Nije mogla razmišljati. Nije mogla vjerovati.
Nije znala što treba raditi. Došlo joj je da viče na sav glas, ali nije mogla. Željela je
plakati, ali ni to nije uspijevala.

Oni koji su nakon pola sata počeli ulaziti u prostoriju, zatekli su je kako s upalim
podočnjacima i s izrazom tuge i zbunjenosti na licu, koji nikada do tada nisu vidjeli,
sjedi na stolici u kutu. Nakon što je neko vrijeme gledao u Aylin, narednik Friggs
nije mogao više izdržati, prišao joj je:

"Što se događa potpukovnice?! U nevolji ste zbog nečega?" Kao da se budi iz
nekog sna, iznenađena Aylin se trgne, odmah dođe k sebi i pridigne se na noge. "Da,
Friggs, primila sam tužnu vijest od kude. Ne, obriši odmah taj ružni izraz sa svog
lica, nije nešto što ne mogu nadjačati." Potom se okrenula prema onima koji su
pristigli i, uobičajenim razdraganim tonom, povikala; "Hajdemo, momci, sjedite na
svoja mjesta. Izabrala sam jednu vrlo lijepu pjesmu koju ćete danas slušati. Da vidim
hoće li vam se svidjeti?"

Odmah, čim je završila terapiju, Aylin je potrčala u svoj ured. Zvala je kuću, nije
dobila odgovor. Čak ni telefonska sekretarica nije bila uključena. Nazvala je Joeov
ured. Tajnica joj je rekla da gospodin Gates dolazi tek sljedećega tjedna na posao i
da ne zna gdje se nalazi.

"Ne laži, Cynthia", reče Aylin. "Nemoguće je da ne znaš gdje se nalazi."

"Vjerujte mi, ne znam, gospodo Gates", uzvrati djevojka. "Rekao je da želi tjedan
dana odmora. Nazove ponekad. Kada ponovo nazove, reći ću da i vas nazove."

"Moraš mi obavezno dati njegov telefon. Vrlo je bitno. Ne šalim se, Cynthia,
moram se čuti s njim."

"Ne znam gdje se nalazi."

"Znaš, hajde, dušo, daj mi njegov broj."

"Kunem vam se da ne znam. Ako me nazove, učinit ću sve što je u mojoj moći..."

Aylin je zalupila slušalicu. Jedno vrijeme je tako ležala na krevetu, očima
prikovanim za strop. Nikako nije mogla povjerovati u to što joj se događa. Činilo joj
se da samo sanja jedan ružan san. Uskoro će se probuditi i ova mora će nestati. Ali,
mora nikako nije prestajala. Pridigla se iz kreveta u kojem je ležala možda sat
vremena, sjela pred ogledalo i pažljivo gledala u svoje lice. Iako se silno opiralo
srednjim godinama, ovo lice koje više nije izgledalo mlado, vidno je oronulo pod
utjecajem šoka koji je proživljavala. Mršteći lice, ustala je i otišla pod tuš. Dugo je
ostala pod mlazom hladne vode. Nikako nije mogla izaći ispod tuša, kao da će voda
uzeti i odnijeti sve nevolje koje su se polijepile po njoj. Bilo joj je hladno. Prvo nije
mogla shvatiti zašto osjeća hladnoću. Potom odjednom uoči; već dugo je stajala
ispod vode hladne kao led. Otvorila je toplu vodu. Ovaj put se suprotstavljala vrućoj
vodi koja je pržila njezinu kožu. Iz njenog tijela se podiže para, koja je ispunila cijelu
kupaonicu. Napokon je izašla ispod tuša, posušila se, obukla, opet sjela ispred
ogledala i dugo, dugo se brižno šminkala. Stavila je puder, rumenilo, maskaru na
trepavice, našminkala oči, po rubovima usana povukla liniju, a same usne popunila

ružom svijetlog tona. Podigla je kosu. Poluotvorenih očiju pogledala je ishod.
Izgledala je sasvim drukčije nego prije tuširanja. Otišla je ona stara, iznurena i
oronula žena od maloprije, Aylin se ponovo uvrstila u kategoriju privlačnih žena
nepoznatih godina. Spokojno je udahnula.

Popravila je vanjski izgled, ali trebala je i ponovno uspostavljanje duševnog mira.
Morala je smjesta otići u bar i nešto popiti. Odmah... Pomislila je kako je, nakon
dolaska u Fort Sill, prvi put osjetila potrebu da se opije. Pila je, naravno. Da joj ruke
ne ostanu prazne, da ne odbije ponuđenu čašu ponekad je ispijala ili jednu čašu
bijelog vina, ili čašu džina s tonikom i ledom. Ali, sama od sebe, nikako nije
poželjela piće. "Bog te prokleo, Joe", procijedila je između zubi.

Osjetila se bolje kada se u baru umiješala među poznanike. "Oooo, kako danas
lijepo izgledate, potpukovnice", rekao je visoki i zgodni pukovnik Carlston.

"Hvala. Ubuduće ću morati stalno izgledati lijepo", reče Aylin. "Počinjem sebi
tražiti muža."

"Zar vi to već nemate?"

"Imala sam, ali, izgleda, nemam više."

"Eh, ne morate ići daleko u traženju. Ovdje je sve puno muškaraca, upišite i mene
na vrh liste kandidata, potpukovnice Nadowska." Aylinino raspoloženje se popravilo.
Časnicima okupljenim pred barom saopćila je da je prvo piće od nje.

"Što to slavimo?" upitao je jedan od njih.

"Jedno novo razdoblje", uzvratila je Aylin. Svi su podigli čaše i nazdravili u cast
novoga razdoblja u Aylininom životu.

Kako se bližio kraj noći, njen sjaj se počeo gasiti. Glava ju je boljela kao da će se
rasprsnuti, osjećala je mučninu. Izašla je ne pozdravivši se ni s kim, vratila se u sobu
i bacila se na krevet. Otkad je došla u vojsku, nije je mučila glavobolja, uopće nije
koristila optalidone, koje je donijela iz Turske. "Sakla samani gelir zamani" (Sačuvaj
slamu, doći će njeno vrijeme.). Pomislila je kako Turci imaju realne poslovice.
Amerikanci uopće nemaju neke tako dobre izreke. Nasmijala se. Kako bi i imali,
mlada nacija nema svoje pretke da bi imali poslovice naslijeđene od njih.

S mukom je ustala iz kreveta i počela preturati po ladici, tražeći optalidone. S
vodom iz slavine, kojom je napunila dlan, popila je dva i opet se ispružila po
krevetu. Joeovo pismo joj je počelo plesati pred očima. Grubo, hladno, neugodno
pismo njenog muža, koje nije sadržavalo ni trunka emocije, prijateljstva, ljubavi...
Suze, koje su joj tekle iz očiju, crtale su uzane puteve niz lice i slijevale se prema
bradi.

Nakon što je suzama malo olakšala bol koja ju je razdirala, Aylin je telefonom
nazvala Irene i Laurie. Irene ništa nije znala ni o čemu, iznenadila se. Dugo, dugo su
pričale. Aylin joj je rekla da se želi ponašati kao da pismo uopće nije ni primila.

"To ti neće koristiti", uzvrati Irene svojom uobičajenom praktičnom
inteligencijom. "Čekat će, a potom poslati i drugo pismo. Ne možeš vječno bježati od
pisama. Po meni, što prije se suoči s tim i razgovorom, sporazumom, prijateljski,
nastojte riješiti taj problem. Možda ćete zaboraviti to pismo."

Laurie je daleko emotivnije pristupila problemu. Rekla je da je to pismo, možda,
napisano u trenucima ljutnje. Preko vikenda je obavezno morala doći u Oklahomu,
zajedno s Normanom. Inače, već odavno ga je željela upoznati s Aylin. Ni slučajno
se ne smije brinuti. Rame uz rame, sve će uspjeti srediti. Norman je bio izuzetan
čovjek, sigurno će naći neko rješenje, naći će neki izlaz iz svega toga.

Po tko zna koji put zvala je kuću, pustila je da telefon odzvoni i spustila slušalicu.
Joe je bježao od nje. Poduzeo je i mjere predostrožnosti kako ne bi čuo čak ni njene
poruke. "U ovom poslu mora da su umiješani ženski prsti", pomislila je Aylin. Bila
je u pravu. Prsti žene su se u cijelu stvar umiješali još prvih mjeseci nakon Aylininog
odvajanja od kuće.

***

Svoju zbunjenost i bol Aylin nije mogla odbolovati kako treba. Nekoliko dana
nakon što je primila pismo, pozvana je na specijalni sastanak zbog jednog
zatvorenika.

"Imamo neugodnu situaciju, potpukovnice Nadowska", reče pukovnik. "Želim s
vama popričati o jednom zatvoreniku. Potporučnik Jones je okrutni ubojica koji
mora boraviti u zatvoru. Međutim, iako je tako, zakon nam nalaže da se brinemo o
njemu. Ne želim njegov premještaj u bolnicu. Zadobio je neke želučane tegobe. Ni s
kim ne razgovara. Možda ćemo ovaj problem uspjeti riješiti uz vašu pomoć."

"Posjetit ću ga popodne", reče Aylin.

"Očekujem vaš izvještaj nakon susreta", reče pukovnik.

"Mogu li pogledati njegov dosje?"

"Dosje trenutno nije ovdje."

"Osigurajte, molim vas, da mi dosje bude u rukama prije susreta."

"Možete li ga vidjeti danas?"

"Da, poslije podne."

"Dosje možda neće stići."

"Tada ćemo odgoditi susret do sutra."

Pukovnik se zagleda Aylin u oči. "Ne mogu pristati na susret s bolesnikom prije
no što vidim njegov dosje", reče Aylin. "Obvezno moram znati njegovu dijagnozu i
kliničku sliku. To se ne postiže spretnošću."

"Naredit ću da vam to proslijede."

Aylin nije razmišljala o tome zašto bi trebalo toliko vremena za pripremanje
dosjea. Glava joj je bila preokupirana Joeom. Malo je bila i uzbuđena što će prvi put
posjetiti vojni zatvor.

Noseći pod rukom dosje pripremljen u posljednjem trenutku, Aylin je sutradan
otišla u posjet Jonesu. Načelnik zatvora bio je prethodno obaviješten o njenom
dolasku. Nasmijanog lica je dočekao Aylin, ali se usprotivio tome da bude sama sa
zatvorenikom. "Vrlo je opasan. Smatra se da je počinio osam ubojstava, od kojih je
pet dokazanih. Riječ je o krajnje agresivnom čovjeku. Ne mogu vas pustiti samu."

Ja ću pozvati pomoć, ako bude potrebno."

"Oprostite, ali ne dolazi u obzir. Ja sam odgovoran za vašu sigurnost."

Aylin nije željela gubiti vrijeme u prepirci s načelnikom. Na donji kat se spustila
u pratnji dvojice zatvorskih čuvara, prema načelnikovoj zapovijedi. Ogromnim
ključevima otključali su čelična vrata, poveli Aylin kroz duge hodnike, otvarali su i
zatvarali vrata, spuštali se niz stube, proveli je kroz različite hodnike i napokon je
uveli u jednu usku i dugu prostoriju sa stolom i dvije stolice. Uzbuđeno je čekala.
Ubrzo su pred nju doveli mladića u zatvorskoj uniformi, ošišanog na nulu i s lancima

na rukama. Čuvari su se povukli do zida i stali.

"Zdravo", reče Aylin. "Zovem se Nadowska, potpukovnica Nadowska."

Pogledao ju je poprijeko.

"Znam, Jones, da ne voliš pričati. I nemoj, ako nećeš, ali moramo uspostaviti
dijagnozu kako bismo te oslobodili bolova. Ti klimaj glavom na ono što je točno od
onoga što ću reći. O. K.?"

Jones nije ni trepnuo.

"Moja sudbina je takva, moram ja udariti na one koji ne govore", pomislila je
Aylin.

Jesu li grčevi u desnoj strani trbuha?"

Čovjek nije bio tu.

"Na desnoj strani... kao plinovi?... Oštar kao ubod noža?... Bol u cijelom trbuhu?
Ovdje?... Je li možda na ovoj strani? (Rukama je pokazivala na svom trbuhu.) E,
pukni! Dobij zapaljenje slijepog crijeva, pa vidi!"

Jones je klimnuo glavom.

"Žališ se na slijepo crijevo, dakle, i ti si svjestan toga?"

Klimnuo je glavom u značenju "ne".

"Ha, razumijem, želiš umrijeti. Lijepo ćeš umrijeti kada pukne slijepo crijevo."

Ovaj put je klimnuo glavom u značenju "da".

"Da sam na tvom mjestu, ja bih se odlučila za lakšu smrt. Zašto bi netko, tko je
druge počastio tako finom smrću, umirao u govnima, previjajući se od bolova? Zar
nisi ti taj koji je svoga susjeda bezbolno smaknuo jednim ubodom noža? Koji je
samo jednim metkom na drugu stranu poslao i svoju djevojku? Znaš li ti kako puca
slijepo crijevo? Nije nimalo ugodno... Ozdravi i k'o čovjek umri na električnoj
stolici."

Čuvari pored zida su se pomaknuli.

Aylin je izvadila cigarete iz torbe. "Hoćeš Ii i ti zapaliti", upitala je. "Hajde, uzmi
jednu. Ne gledaj me tako zbunjeno, uopće me se ne tiče to što si ti ubojica. Ono što
mene zanima su razlozi koji te nukaju na ubojstvo. Vidi, to bih i te kako voljela
znati. Voljela bih i da živiš kako bih saznala te razloge. Mnogo toga bismo oboje
postigli, nakon što bih, zahvaljujući tebi, saznala za njih. Ti, možda, život, a ja
saznanja koja bi one što su poput tebe odvratila od ubojstava. Ali, nažalost, ti ćeš u
ovom slučaju krepati medu ova četiri zida, ostavljajući me bez tih saznanja koja se
nalaze u tebi", reče. Kutija cigareta još joj je uvijek u rukama, ispružena prema
njemu. Jones je uzeo jednu. Aylin je prvo pripalila njegovu, a potom upaljačem
pripalila i svoju cigaretu. Bez ikakve priče, počeli su pušiti. "Donesite nam
pepeljaru", rekla je Aylin obraćajući se čuvarima.

"Ne možemo donijeti."

"U tom slučaju, tresi na pod, Jones. I opušak baci na pod i ugasi", naredila je.
Jones je učinio upravo tako.

"Hajde, Jones, reci mi o svom problemu. Ne samo o bolovima koji ti razaraju
trbuh nego i o onima koji ti razaraju mozak, dušu i srce. Ne mogu naći lijeka onome
tko ne kaže što ga muči." Podigla ga je na noge i pritiskala na određena mjesta u
predjelu trbuha. Otvorila mu je i usta, pregledala jezik.

"I ja se slažem s dijagnozom koju je uspostavio internist koji te je pregledao. Ali,

ja ću ti propisati još jedan lijek, nećeš se pokajati ako ga budeš uzimao. Za sada
toliko, ako me poželiš, nemoj slučajno da me ne potražiš", reče.

Dva dana poslije, telefonirali su joj iz zatvora. Jones ju je htio vidjeti. Aylin je
nestrpljivo očekivala da se okončaju sastanci zakazani poslije grupne terapije. Sjela
je u auto i pojurila prema zatvoru. Po povratku kući nazvala je Laurie.

"Dušo, ni slučajno me nemoj pogrešno shvatiti", reče. " Tebe sam jako poželjela,
i neopisivo mnogo želim upoznati Normana. Ali, ovoga tjedna mi je uletio vrlo bitan
posao. Morat ću raditi preko cijeloga vikenda."

"Je li to neki novi projekt, Aylin?"

"Novi pacijent. Jesi li gledala 'Kad jaganjci utihnu'?"

"Da."

"Upravo sada i ja imam jednoga Hannibala."

"Imaš, dakle, ubojicu koji je počinio serijska ubojstva?"

"Upravo tako. Preuzela sam njegovo liječenje. Svaki dan, bez izuzetka, moram se
viđati s njim. Razumiješ me, zar ne?"

Laurie je ostala iznenađena. "Zar nisu mogli naći nekog drugog za liječenje tog
Hannibala?" upitala je.

"Ja sam inzistirala na tome, nakon što sam ga upoznala."

"Pazi se, oni skloni ubojstvu ne sliče na one sklone samoubojstvu", reče Laurie.

Jonesovo ime je, između Aylin i Laurie, ostalo kao Hannibal, po ubojici kojega je
u filmu 'Kad jaganjci utihnu', glumio Anthony Hopkins. Laurie je često zvala i pitala:
"Kako je Hannibal?"

"Dosta dobro. Ovog tjedna sam mu napokon uspjela skinuti lisice."

"Kako si to učinila? Zar nije zabranjeno?"

"Morali su ih skinuti jer sam Hannibalu dala olovku i papir. Određene stvari priča
crtanjem. Ima veoma lijepe crteže."

"Nakon skulptora, sada i slikar... Među svim tvojim bolesnicima, samo sam ja
ispala nesposobna. Nisam uspjela ništa postići."

"Ti si postala veoma slatka, pametna i marljiva djevojka. A i moja si najbliža
prijateljica, zar ti to nije dovoljno?"

"Zasad je dovoljno", reče Laurie. "Pozdravi Hannibala i neka mi nacrta jednog
konja."

Dva puta tjedno Aylin se nastavila viđati s Archibaldom P. Jonesom. Teško
objašnjivim emocijama vezala se za mladoga čovjeka, koji je, s paklom u glavi,
uguran u malu prostoriju jednog sterilnog svijeta dugih hodnika, u kojem se, iza
zaključanih vrata, nije čulo ništa drugo osim zveketa lanaca i ključeva i zvuka koji su
po kamenu proizvodile cipele.

Prošla su tri mjeseca od Jonesove operacije slijepog crijeva. Tri mjeseca poslije,
ponovo su se pojavili bolovi u trbuhu. Prema mišljenju specijalista nije ustanovljen
nikakav fizički uzrok ovih bolova. Jonesa su opet predali Aylin. Napokon se s njim
mogla viđati i bez prisutnosti čuvara, koji su ih čekali iza vrata s čeličnim rešetkama.
Aylin su dali zvonce kao signal u slučaju opasnosti. Aylin je vjerovala da ga nikada
neće koristiti. Sprijateljili su se. Kroz onaj maleni prozor bez narušavanja
prijateljstva, Aylin je nastojala čačkati po tajnama koje nisu pripadale njoj. Kao da
je, rukama ispruženim iza sasvim tamne zavjese, nastojala svirati klavir, ne mogavši

vidjeti ni note, a ni tipke. Do sada je uvijek udarala po pravim tipkama, ali jedna
pogreška, samo jedna pogreška na glavu bi joj mogla svaliti onu crnu zavjesu.

Hannibal je nešto crtao i davao Aylin, a ona je istraživala i čitala zakopana u
knjige koje je kudi donosila i iz gradske, a i bolničke biblioteke. Potom se ponovo
vračala u zatvor.

"Ova slika, Archy. Pogledaj u ovu sliku, ovo si ti, zar ne? Smiješ se dok ubijaš."

Archibald P. Jones pogleda sasvim otužno.

"Pričinjava li ti ubijanje zadovoljstvo, Archy? Je 1' ubijaš zbog toga što ti se to
sviđa? Kakav je to osjećaj? Orgazmičan? Je li to osjećaj rasterećenja, ili ushićenje
koje osjećaš prilikom vođenja ljubavi?" Archibald se počeo njihati u svojoj stolici.
Bio je uznemiren.

"Da vidimo sada što si ovdje nacrtao. Što je to? Je li to jaje, što li je?"

Crtao je još nešto.

"Kutija lijekova... tablete... To je tableta. Nacrtao si metak u tableti. Aaaa, na
ovoj slici ubijaš nekoga... nastavi Archy, crtaj, sine, crtaj... ali ti ubijaš... što je to u
tvom trbuhu? U tvom trbuhu ima jedna tableta." Njegovo njihanje se ubrzalo.

" Želiš li reći da si prije ubijanja pio tabletu?" Archibald P. Jones je crtao, crtao,
sve brže i brže crtao. Olovka nikako nije mirovala. Potom je odjednom stao.

Aylin je uzela skice i olovku iz njegove ruke.

"Možeš se sada odmoriti, dušo. Objasnio si mi mnogo toga. Dao si mi niz
formula i indikacija. Dešifriranje ovih formula i pronalazak tajne sada je moj posao",
reče.

Aylin se spustila u arhiv u zgradi zapovjedništva, nadležnom je rekla da želi
pogledati određene dosjee. Prošla je za računalo i sjela.

Prošao je sat, dva sata. Oči su je počele boljeti od prekomjernog gledanja u
monitor. Stalno je pravila neke bilješke.

***

"Sada me pažljivo slušaj, Archy. Nalazim se pred otkrićem tvojih problema.
Mogu te spasiti i od zatvora, a i od bezrazložnih bolova u trbuhu... ako mi budeš htio
pomoći."

Jones je uzeo papir i olovku u ruku. Aylin se protegla i povukla papir ispred
njega.

,,Ne, danas je zabranjeno slikanje. Danas moramo pričati. Obavezno moramo
pričati, Archy. Uopće se ne pretvaraj da imaš trbobolju, to više ne pali. Ako ne želiš
pričati, klimaj glavom u značenju da ili ne." Archy je stavio olovku u usta i počeo je
nervozno gristi.

"Kada si išao na liniju, jesi li uzimao lijekove? Neke tablete za ohrabrenje?"

Archy je spustio glavu preda se.

"Te tablete izazivaju ovisnost. Ili se ubijanje preobraća u naviku. Onaj nadmoćni
osjećaj i uzbuđenje koje si doživljavao ratujući, ili ubijajući, želio si doživjeti još
jednom, i još jednom. Nisi se mogao oduprijeti tome, mada si znao da je to nešto
vrlo loše i da će te to odvesti u smrt, zar ne, Archy? Poput narkomana koji se ne
može oduprijeti drogi. Jesu li zbog toga ti bolovi u trbuhu? Gurnut si na put bez

povratka, Trenutačno si ti krivac, ali istinski krivac... pravi krivac... najveći krivac je
onaj koji ti je dao tu prvu tabletu, onaj koji te je odvukao u taj kaos."

Hannibal je ispružio ruke prema svojoj liječnici. Aylin se na trenutak našla u
dilemi hoće li pozvoniti ili ne. Ako pozvoni, ona će biti spašena, a ako ne pozvoni,
onda, možda, Archy.

"S obzirom na to da znam tvoju tajnu, više nećeš moći osjetiti istu slast.
Uzaludno je to što me pokušavaš ubiti, Archy."

Archijeve ruke bile su na Aylininom vratu. Pritisnula je zvonce. U istom trenutku
ugledala je čuvare. Kako su se stvorili tu? Kako su tako brzo mogli ući? Zgrabili su i
podigli Archyja. Aylin je trljala vrat.

"Nisam se predala, Archy, doći ću opet. Znam da to nisi učinio da bi me ubio.
Želio si me uplašiti. Hajde se sada odmori i razmisli malo. Zar, umjesto čovjeka,
ovaj put ne bi želio ubiti zločinca u sebi?"

Aylin je ponovo sišla u arhiv. Bio je drugi službenik. Odupirao se da da
kompjutorsku šifru. Uopće nije posustajala. Najautoritativnijim glasom mu je
naredila da joj smjesta pomogne. Ovaj put je provela više vremena za računalom.

Tu noć je u vojnoj kafeteriji tražila i našla kolegu, majora Fincha, s kojim se,
nakon dolaska u Fort Sill zbližila, koji joj je bio veoma drag i kojem je mnogo
vjerovala.

"Finch, imaš li vremena za mene?"

"Kako da ne. Sutra ujutro..."

"Sada!"

"Sada? Što je bilo, imaš problema?"

"Moram odmah popričati s tobom."

"Dodi, prijeđimo za stol, Aylin", reče major Finch.

"Ne, ovdje je veoma bučno. Idemo k meni."

"Što je bilo, draga?"

"Moj auto je pred vratima, hajde ispričat ću ti usput", reče Aylin i, s majorom iza
sebe, žurnim korakom krene prema vratima.

Kod kuće je nabrzinu napunila čaše pićem, uzela bilješke koje je danima vodila,
posadila Fincha na fotelju, privukla tabure i sjela ispred njega. Pretvorila se u uho,
kako ne bi propustili niti jednu riječ koju će izgovoriti. "Hajde, prijatelju, pričaj
sada", rekla je. "Kako vojska svoje vojnike koristi za eksperimente?"

"Na mnogo načina", reče Finch. "Želiš li to saznati baš večeras?" "Pripremam
jednu tezu i moram koristiti taj podatak."

"Vojna istraživanja se vrše trosmjerno. Na nuklearnom, kemijskom i
elektronskom polju razvijaju se projekti koji predviđaju negativno djelovanje na
neprijatelje. Naprimjer, djelovanjem elektronskih valova na živčani sistem može se
izazvati gubitak svijesti, izazivanje povraćanja."

"A nuklearni pokusi?"

"Nuklearne pokuse, naravno, vojska ne može vršiti na svojim ljudima. Tehničar
ne mora biti svjestan opasnosti aparata s kojim se igra i samo malom pogreškom
može..."

"Priča se da su se laboranti pogreškom zarazili virusom AIDS-a prilikom njegove
proizvodnje u laboratoriju", reče Aylin,

"Ne možemo proizvoditi dokaze na pretpostavki. To su samo priče." "Dobro, a
kemijski pokusi?"

"Zar sve to ne može čekati do sutra, Aylin? Ode moja večer na ova pitanja?"

"Nisu još prestala moja pitanja, želim saznati još."

"Dobro, ali ja sam mislio da postoji nešto veoma bitno, kada sam te ugledao
onako uzbuđenu. Ah, žene! Sve ste vi razmažena stvorenja koja žele da se odmah
ispune sve njihove želje", reče Finch. Nalila je još jedan prst viskija u njegovu čašu.

Potpuno pripremljena, Aylin se nakon tjedan dana našla pred pukovnikom.

"Kako ste došli do ovih podataka, Nadowska?" upita pukovnik.

"Ušla sam u dosjee."

"Ti dosjei su povjerljivi. Ne može svatko zavirivati u njih."

"Je li to zabranjeno i službeniku u vojsci, liječnici potpukovnici? Službenik u
arhivu ne razmišlja kao vi."

"Pogriješio je."

"Što to skrivate?"

"Ništa ne skrivamo. U svakoj vojsci se čine različiti pokusi. To se radi zbog viših
državnih interesa."

"Da, i to je sasvim u redu. Ali, kada sam sama pročitala o načinu rada i pokusima
te vrste, ostala sam iznenađena. Mislila sam, naprimjer, da svjetlost, koja se u ratu
odašilje u oči protivnika, izaziva trenutno sljepilo. Međutim, bilo je i slučajeva kada
je to sljepilo bilo trajno."

"Zašto se to vas tiče, Nadowska?"

"Ispričavam se, nije to sfera moga zanimanja. Ja sam ovamo došla da popričam o
vojniku A. P. Jonesu", reče Aylin.

Učini joj se da se pukovnik ne odnosi više prema njoj baš tako prijateljski, iako je
do tada smatrala da s njim ima dobre odnose.

"Razgovarajmo, tada, o Jonesovoj situaciji. I, molim vas, potpukovnice, ne vrtite
se po poljima koja vas se ne tiču", reče njen pretpostavljeni.

"A. P. Jones je ostao pod negativnim utjecajem određenih lijekova koje su mu
davali kao stimulans uoči napada na neprijatelja, pukovniče", reče Aylin.

"Dakle?"

"Dakle, namjeravajući proizvesti junaka, vojska je proizvela zločinca."

"Pažljivo koristite riječi, potpukovnice."

"A sada vi mene pažljivo slušajte, pukovniče..." reče Aylin. Nije uzela tabletu za
ohrabrenje, ali je osjetila da su se probudili geni njenog pretka paše s kojim dovode u
vezu sve njene nepromišljenosti. Osjetila je da su je počele probadati sljepoočnice.

Vojnik, koji je čekao na vratima, čuo je kako, nakon dvadeset minuta, izlazeći iz
pukovnikova ureda, potpukovnica Nadowska ljutito govori: "Moja obaveza je da ove
podatke proslijedim do nadležnih mjesta!"

Neprestano trčkarajući kako bi osigurala Hannibalovo liječenje, a i dokazala
njegovu nevinost, Aylin je odložila svoje probleme s Joeom. Uskoro je završavao
njen ugovor s vojskom. U slučaju da ostane, bit će unaprijeđena u pukovnika. Ali, uz
sve to, ona se morala vratiti u New York, bez obzira na to hoće li izgladiti situaciju s
Joeom, ili se razvesti od njega. Zato, ne obraćajući pažnju čak ni na prijedlog o

unapređenju, kategorično je odbila produžetak ugovora.

Ostalo je još vrlo malo vremena do odlaska iz Oklahome kada su je hitno pozvali
u ured veze. "Ako Bog da, neće biti ništa tako loše", pomislila je i trkom odjurila u
ured.

"Potpukovnice Nadowska, ispričavam se što sam vas tako hitno pozvao, ali iz
pošte su stigli neki papiri koje odmah morate potpisati", reče kapetan Atleen.

"Kakvi papiri, kapetane?"

"Mislim da je to nešto privatno", reče kapetan. Izgledao je kao da skriva nešto o
drugih ljudi u uredu. Aylin je uzela poštu koju joj je pružio, stavila naočale,
pogledala i odmah se srušila na stolicu.

"Da vam donesem kavu?" upitao je kapetan Atleen.

"Ne, hvala", uzvrati Aylin podrhtavajućim glasom.

"Dajte mi samo olovku da ovo potpišem."

Potpisala je priopćenje o brakorazvodnom postupku, koje joj je krajnje neotesano
Joe poslao u Fort Sill. Kada se vratila u stan, telefonirala je Joeu.

"Spoji me s Joeom, Cynthia", rekla je tajnici.

"Nije ovdje, gospodo Cates."

"Kada će doći?"

"Ništa vam ne mogu reći."

Je l' to još uvijek onaj isti štos, Cynthia?"

Ja samo izvršavam ono što mi se naredi, gospođo."

redu, ako ćemo već razgovarati preko tebe, reci mom mužu da je krajnje
nepristojno to što je dokumente za razvod braka poslao u moj ured. Da je bio
džentlmen, ne bi tako učinio, nego bi ih poslao na adresu stana. Štoviše, sačekao bi
još mjesec dana i ostavio to do moga povratka u New York. Sada, kada mi je do
istupanja iz vojske ostalo još svega tri tjedna, ova vijest će u vojarni i krajnje
fanatičnom mjestu, Lawtonu, imati skandalozan odjek i svi će o tome razgovarati.
Reći će da je, dok je potpukovnica Nadowska bila na dužnosti, njen muž našao
ljubavnicu i pobjegao. Tome će se ili smijati ili me sažalijevati. Postavljati mi
direktna ili indirektna pitanja. Neću znati što da im kažem. Joe me je osramotio baš
kada sam trebala početi s oproštajnim posjetima i svojim oproštajnim prijmovima.
Da je gospodin, ne bi se tako ponio. Ali, da je inače moj muž gospodin, ja bih sada
na telefonu pričala s njim, a ne s tobom. Reci mu još i to da mi je zadao veliki
udarac, ali da se i ja spremam njemu zadati još veći."

Čim je spustila slušalicu, Aylin je počela plakati. Pred njom su bili mučni i teški
dani. Kada se vrati u New York, očekivat će je borba na dva sasvim različita fronta.
Niti je imala namjeru odustajati od borbe s nevoljama koje vojnici mogu imati za
vrijeme rata i koje ih poslije mogu koštati i života, niti je imala namjeru ostaviti Joea
bez borbe.

TEŠKI DANI

Svoj povratak kući Aylin je obilježila velikim prijamom koji je priredila u
Bedfordu. Na Novu, 1993. godinu priredila je veliku zabavu, na kojoj su, pored svih
njenih američkih i turskih prijatelja koji žive u New Yorku, bili prisutni i Dilara i
Mustafa sa svojim prijateljima, došao je i njen daidža Hilmi s obitelji. Zabava je bila
otvorena za mlade i stare, poznanike svih generacija. U pomoć su joj pritekli Hulusi,
njegova supruga i Vildan.

Tijekom prijma potiskivala je zabrinutost zbog svoga zamršenog života.
Djelovala je izuzetno veselo i sretno. Prisutni su mislili da je Joe, koji je zbog posla
veoma često putovao izvan New Yorka, opet na nekom poslovnom putu u vezi s
nekim filmom. Aylin je samo Hilmiju šapnula da je u lošim odnosima s Joeom.

"Gdje je on sada?" upitao je Hilmi Bajindirli.

"Ne znam, daidža."

"Zar se, nakon tvoga povratka, nikako niste vidjeli?"

"Ne. On mene nije zvao, a ni ja se nisam trudila jer ga nikada nisam mogla naći,
kad god sam zvala."

"To nije dječja igra, Aylin, jesi li sebi našla odvjetnika?" upita njen daidža.
Izgledalo je kao da su mu dosadile Aylinine udaje i razvodi.

"Ovih dana namjeravam otići kod Huntera."

"Je l' on dobar?"

"Najbolji u New Yorku."

"Nemoj to zanemariti", reče starac. Na licu mu se vidjela tuga zbog Aylin, koja
nikako nije uspijevala dohvatiti svoju sreću.

Hulusi i njegova supruga nisu došli u Bedford s Aylin i Joeom. Novcem koji je
godinama štedio Hulusi je kupio kolica i na Drugoj aveniji počeo prodavati voće i
povrće. Aylin je održala obećanje koje mu je dala prije mnogo godina; nastavljala je
s plaćanjem njegovih hormonalnih lijekova. A Hulusi, da su mu i obje ruke u krvi,
trčao bi kad god bi ga Aylin trebala.

O održavanju kuće u Bedfordu, u vrijeme dok je živjela s Joeom, brinula se
Vildan. Nakon Aylininog odlaska u vojsku i Joeovog izlaska iz kuće, Vildan je
održavala jedino ordinaciju u 75. East Endu. Upravo je razmišljala kako će ponovo
vratiti Vildan u Bedford kad se počela suočavati s Joevim manevrima.

Joe je zatvorio njihove zajedničke račune, a to je značilo i automatsko
poništavanje Aylininih kreditnih kartica. Njene račune je već godinama vodio Joeov
računovođa. I taj je čovjek, kao i Joe, jednostavno nestao. Aylin, koja je mrzila baviti
se novcem, niti je znala koliko novca ima u banci, a niti je znala iznos svojih dugova.
Sve te poslove svalila je na Irene. Nakon višetjednog mučnog rada, Irene se pojavila
s podugom listom dugovanja. Zbog zatvorenog računa, mnoge kupnje koje je obavila
kreditnom karticom bile su neisplaćene. Gotovo dvije godine nisu bili plaćeni ni
porezi, a ni režije za nekretnine koje su bile na njeno ime. A, kao začin svemu, s
obzirom na to da nije bila u New Yorku, nije imala ni pacijenata. Nalazila se u
teškim novčanim problemima jer je svu svoju ušteđevinu uložila u nekretnine.

Aylin je sada morala sve ispočetka. Shvatila je da u takvom stanju ne samo da
neće moći dovesti Vildan u Bedford nego da je neće moći držati ni za čišćenje
ordinacije.

"Nemoj mi zamjeriti, Vildan", rekla je. "Voljela bih da ostaneš kao što smo to

ranije dogovorile, ali znaš da se nalazim pred razvodom

i da imam novčanih problema. Neko vrijeme neću moći plaćati ni održavanje
ordinacije."

"Novac uopće nije bitan", odgovorila je Vildan. "Ako hoćete, ja ću opet ostati s
vama. Ne želim ni novac, dok se vi ne sredite." Aylin nije prihvatila. Vildan je
insistirala da bar jednom-dvaput u tjednu dođe očistiti ordinaciju. Upravo u tom
trenutku Irene iznese jednu sjajnu ideju.

"Zašto jednu od dvije prostorije u ordinaciji ne bi iznajmila?" upitala je.

"Druga prostorija je puna knjiga", odgovori Aylin. "Knjige ne mogu baciti."

"Aylin, zašto pričaš gluposti", reče Irene. "Neka knjige stoje na policama. Ti ćeš
izdati sobu, a ne knjige. Onaj tko useli donijet će malo knjiga i svršena stvar." Irene
je doista bila osoba sposobna za pronalaženje praktičnih rješenja.

Prostoriju je zakupio jedan psihijatar čudnoga izgleda, po imenu dr. Benjamin
Leigh. Bio je spreman dati novac ako Irene pristane obavljati tajničke poslove za
njega.

"Samo ću paziti na telefone, organizirati vam termine, toliko", rekla je Irene.
Ionako cijeli dan sjedi za telefonom. Tako je, u materijalnom pogledu, to bilo malo
olakšanje i Aylin i Irene.

U veljači, na koktelu koji su u svojoj kući priredili Bob i Širin Trainer, Aylin se
susrela s Timom Childsom. Tim je već čuo da je Aylin dvije godine provela u Fort
Sillu, u vojsci, što ga je iznenadilo. Jako se obradovao kad ju je napokon ugledao u
New Yorku. Aylin mu je nadugo i naširoko pričala o danima provedenim u
Oklahomi i svjetlosnoj terapiji. Potom, kao iz vedra neba, reče; "Pozovi me večeras
na večeru, Tim." To ga je obradovalo.

"Ali pozovi još jednu moju prijateljicu jer sam joj obećala da ću večeras biti s
njom."

"Naravno, a tko je to?"

Jedna moja školska prijateljica iz Turske."

Tu večer su svo troje izašli na večeru. "Gdje ti je muž, Aylin", upitao je Tim u
jednom trenutku.

"Razveli smo se", odgovori Aylin kratko.

"U tom slučaju opet možemo započeti s našim gala operama, što kažeš?"

"To bi bilo fantastično", uzvrati Aylin. "Imam kartu za premijeru za dva tjedna."

"Imam i ja. Za Aidu. Da dođem po tebe kući ili u ured?"

"Skupo bi te koštalo da po mene dolaziš kući, Childs", reče Aylin. Ja stanujem
čak u Bedfordu. Dođi ti u ured po mene, a tamo ćeš me i ostaviti."

Trud koji je pokazivala prilikom ponovnoga organiziranja društvenoga života,
Aylin nikako nije uspijevala pokazati i u poslovima oko razvoda. Kao da je posve
potisnula misao da će jednog dana imati brakorazvodnu parnicu. I Irene, a i Laurie
neprestano su je upozoravale da to ne prepušta sudbini. Na kraju je odlučila nazvati
Huntera, poznatog odvjetnika za razvode slavnih zvijezda, kojega je, nekoliko
godina prije odlaska u Oklahomu, upoznala na dodjeli Nagrade Tony, a poslije ga je
često sretala na koktelima i povremeno se s njim družila. Joe se prepao kada je čuo
da je Aylinin odvjetnik Hunter, poznat po vještini i osiguravanju najboljih
sporazuma ženama čije procese preuzme, ali s druge strane je spokojno odahnuo. To

što je Aylin napokon uzela odvjetnika, znači da pristaje na razvod. Sada se sve svodi
na nagodbu.

Aylin je u Bedfordu našla pomoćnicu, Gail, koja će joj povremeno pomagati oko
kućnih poslova. Još uvijek nije mogla primiti nekoga da stalno radi i živi u kući.

Zbog toga što je Joe poništio i ugovore o grijanju i odvozu smeća, koji su se
vodili na njega, kuća je bila hladna kao led, a kod dvorišnih vrata stvorila se velika
hrpa smeća. Da bi se mogao potpisati novi ugovor o grijanju, morali su se platiti
dugovi. Ne čekajući Aylinin povratak, odnio je i njihov bračni krevet i pokupio sve
slike sa zidova. Aylin bi se možda ponijela drukčije, da se nije susrela s tolikom
nepravednošću koja ju je posve izbacila iz takta. Ali Joe se ponašao neprijateljski,
kao da nije on bio taj koji je sebi našao ljubavnicu.

Ono što ju je više od svega boljelo, bilo je to što ju je ponižavao. Kod kuće, u
ladicama, našla je fotografije svoga muža s ljubavnicom. Na komodi uz uzglavlje
kreveta, našla je zaboravljeni, do pola ispijeni sirup protiv kašlja, a na etiketi je
pisalo ime te žene. U pretincu pisaćega stola u TV-sobi, ostavljen je faks hotelske
rezervacije, na ime Joea i Joan, i avionske karte. Povremeno je na telefonu nepoznati
ženski glas pitao je li Joe kod kuće. Bilo je sasvim očito da je žena namjeravala
izbaciti Aylin iz takta i tako je ponukati na što brži razvod ili stvoriti još zategnutiji
odnos između nje i Joea. Zar Joe, ako ništa drugo, nije mogao zaustaviti to nedolično
ponašanje svoje ljubavnice? Zar nije mogao biti toliko pristojan da ne ostavlja njene
privatne stvari svugdje po kući?

U ovakvom raspoloženju, Aylin je otišla u Hunterov ured; dala mu je i punomoć,
a i uputu:

"Rastrgaj ga, Hunter. Razori, uništi ga. Učini da se kaje do kraja života!"

Da je ne bi ostavljali samu, tu zimu su u New York često dolazili i Hilmi i Nesrin
i bili kod Aylin. Umirivalo ju je što se u teškim danima nalazila okružena svojima. U
to vrijeme u New York je često dolazila i Betin. Njena kćer Serra imala je sinčića i
Betinina čežnja za unukom bila je korisna i za Aylin. Kada bi Betin dolazila, veoma
često viđala je i Kler. S njima u društvu, vraćala se u godine provedene u Istanbulu,
Ankari i koledžu, za kojima je toliko čeznula. Kad su bile zajedno, uvijek su pričale
o prošlosti.

Dolazila je i Nesrin, pokraj nje se uvijek netko nalazio. Bez ikakve zamjerke
Aylin je i njih primala u svoju kuću. Srećom, kuća je bila ogromna i imala je mnogo
spavaćih soba.

I Salih je bio jedan od onih koji su došli u Nesrininom društvu. Aylin čak nije ni
pitala tko su ti ljudi.

"Dovela sam ti novog Hulusija", reče Nesrin.

"Neće valjda i on imati problema s bradom", reče Aylin. "Ni slučajno mi, Nesrin,
ne tovari još jednoga Hulusija."

"Nema nikakvih problema. Jedno vrijeme radio je kod mene u Ankari, bila sam
veoma zadovoljna. Ova ogromna kuća ne može bez muškarca, Aylin. Gail će opet
dolaziti i odlaziti, ali ovdje stalno treba netko tko će brinuti, a i biti muško", reče
Nesrin.

"Muško nije potrebno. Ja imam oružje", reče Aylin. Ali, Salih je opet ostao kod
nje. Aylin se nije mogla navići na njega kao što je bila navikla na Hulusija, ali, zbog
toga što joj je obavljao mnoge poslove i u dvorištu, a i u kući, nije se protivila. Salih
je bio tih čovjek, koji je malo pričao. Jedini njegov problem bio je Toby. Izluđivalo

ga je to što je pas čeprkao po cvjetnjaku što ga je on tako marljivo uređivao. Često se
žalio: "Ne puštajte tog psa u vrt bez lanca, pokvari cijeli cvjetnjak."

"To je pas, a ne rob", reče Aylin. "Treba slobodno hodati i trčkarati dvorištem."

"Što će biti s cvijećem?"

"Što god bude."

Salih nije mogao shvatiti kako se, umjesto za cvijeće, odlučila za psa i zbog toga
je jedno vrijeme hodao namršten. Zato što je bio netko tko se malo smije i priča,
Aylin čak nije ni uočavala tu njegovu uvrijeđenost.

Aylin se od Tobyja odvajala jedino prilikom putovanja. Kada je nekud trebala
putovati avionom, nije ga željela voditi sa sobom, da pas ne bi morao putovati u
kavezu i u prtljažnom dijelu. Prilikom jednog putovanja u Švicarsku, gdje će se
susresti s Betin, Tobyja je povjerila Gail i Salihu i krenula na put. Ali je Salihu
posebno skrenula pažnju; "Ako bi uništio čak i svo cvijeće, nema veze. Prema psu se
apsolutno ne smiješ ružno ponašati i ne smiješ ga vezati lancem. Svaki dan će
obavezno, i to najmanje sat vremena, slobodno trčkarati po dvorištu. Susjedi će
dolaziti da to provjeravaju." A svoga susjeda Jilla Clayburga zamolila je da ponekad
baci oko na kuću.

Onoga tjedna kada je Aylin otišla, Toby se izgubio. Salih i Gail su od jutra do
mraka tražili psa po cijeloj okolici Mount Kiscoa. Kucali su na sva vrata i pitali.
Pedalj po pedalj, pregledali su cijelu šumu, koja je graničila s dvorištem. Na kraju su
se obratili policiji i ostavili opis psa. Ni jedno, ni drugo nisu znali što će reći Aylin,
koja je na Tobyja gledala gotovo kao na svoje dijete. Kada se tu noć vraćala kući,
Gail je bila iscrpljena. Satima je sa Salihom tražila psa. Za dva dana došla je očistiti
kuću. Saliha nije bilo. Pregledala je sve sobe, kuhinju. "Salih, Salih!" dozivala je.
"Opet je otišao u potragu za psom, vratit će se ubrzo", pomislila je. Da je otišao u
kupnju, ne bi auto stajao pred kućom. Kada se Salih nije pojavljivao ni nakon dva
sata, spustila se u njegovu sobu u podrumu. Otvorila je njegov ormar, bio je potpuno
prazan. Otvorila ladice... sve je bilo pokupljeno, stolni sat, obiteljske slike sa zida...
Salih je otišao. Pobjegao je zato što nije mogao reći Aylin da se pas izgubio. Ne
znajući što da radi, Gail se neko vrijeme motala po sobi. Da se možda i sama izgubi?
Neće je valjda Aylin ubiti zato što joj se pas izgubio. Izašla je gore, završila poslove
i baš u trenutku kad se presvlačila, začula je zavijanje. Potrčala je prema prozoru.
Sav zaprljan, Toby je stajao pred kuhinjskim vratima i mahao repom.

Nakon povratka s putovanja, Aylin je sa zaprepaštenjem slušala priču o psu.
Toby možda i jest otišao na dvodnevno ganjanje ženki, ali se nije smio izgubiti dok
su u kući bili i Salih, a i Gail. Dakle, njeni pomoćnici Tobyju nisu posvećivali
potrebnu pažnju. Salih je otišao sam od sebe, a Gail je otpustila Aylin i na njeno
mjesto primila novu pomoćnicu koja je voljela pse. Virginia je bila žena porijeklom
iz Portorika, a stanovala je u blizini. Bila je bivša policajka. Zbog toga nije bila
uznemirena dok je Aylin čistila svoje oružje, a prema Tobyju se ponašala kao prema
čovjeku, a ne kao prema životinji. Aylin je zbog toga osjetila unutarnji mir.

Jednog od tih dana dobila je poziv iz Fort Silla. Na dan kada su svi zatvorenici
imali slobodan posjet, Archibald P.Jones je pobjegao. Tražili su ga na sve strane. Da
nije možda stupio u kontakt s Aylin?

"On ne zna moj kućni telefon, nije uveden u telefonski imenik, a i informacije su
upozorene, ne smiju ga nikome davati", reče Aylin. "Ali, u imeniku može naći broj
moje ordinacije i zvati me na taj broj."

"Ako vas nazove, nastojte saznati gdje se nalazi i obavezno o tome obavijestite i

nas i policiju, potpukovnice."

"Postoji mogućnost da nazove. Imamo dobre odnose. Kada je Jones pobjegao?"

"Evo sad će dvadeset četiri sata. Mislimo da je još uvijek unutar granica
Oklahome. Ali, ipak budite oprezni, potpukovnice."

"Mislim da mi neće nanijeti zlo", reče Aylin. "Kamo sreće da su svi moji
neprijatelji kao što je Jones. Znala bih gdje sam i da neću dobiti nož u leda."

"Ne razumijem."

"Nema veze, kapetane. Ovih dana me inače nitko ne razumije", uzvrati Aylin.
Aylin je veoma često upozoravala Irenu na mogućnost Jonesovog poziva. U slučaju
da nazove, željela je obavezno popričati s njim. Ali, Jones nikada nije nazvao.

Hunterova nagodba s Joeom protekla je prilično žestoko. Hunter, koji je bio
stručnjak za brakorazvodne parnice, koristio je svu svoju vještinu. Joe je bio taj koji
je tražio razvod. Joe je bio i krivac, zato što je u životu imao još jednu ženu. Ako će
je optuživati što je otišla u Fort Sill, onda je to trebao učiniti prije dvije godine. Tada
se složio i Aylin je mogla ići. Štoviše, i Joe je išao u Oklahomu, Aylininim kolegama
saopćio je koliko se ponosi tom odlukom svoje supruge. Potom je u njegov život ušla
jedna mlada žena. Sve to bila je česta praksa, ali obavezno će morati platiti za to. Ali,
i Joe je bio vješt trgovac. Namučio je Huntera.

"Ako ne želite, nećemo onda praviti predsporazum, prepustimo odluku sucu",
reče Hunter. Ali tada čak postoji i rizik da ne bude razvoda. Joe je, kad je u pitanju
novac, prvi put bio prikliješten uza zid. Štoviše, i druga žena se nije ponijela lijepo,
žestoko ga je ščepala. Prisiljavala ga je da se što prije razvede. Imala je sina u
pubertetu koji nije odobravao izvanbračnu vezu svoje majke. Bili su prava katolička
obitelj; ova situacija morala se po svaku cijenu okončati. Joe se nalazio između dvije
vatre. Nazvao je Nesrin i Kasima i zamolio ih da uvjeri Aylin da se razvede.
Savjetujući Aylin, Nesrin je prvi put pokazala logički pristup situaciji. "Ne može
ništa na silu, uzmi što možeš, razvedi se i ponovo organiziraj svoj život", rekla je.

U međuvremenu, zbog bijesa koji je osjećala, ni Aylin nije sjedila prekriženih
ruku. Odlučila je potrošiti i posljednji novčić koji joj padne u ruke kako bi opelješila
Joea. Našla je jednu PR agenciju. Za gostovanje u televizijskoj emisiji "Incidenti",
obukla je uniformu, i ispričala da se njen muž, Joseph Cates, filmski producent,
odlučio razvesti jer se ona priključila vojsci. Nije zaboravila reći da je, također, i
maćeha Kevina Klinea, koji se u to vrijeme proslavio ulogama u filmovima "Sofijin
izbor" i "Riba zvana Wanda". Zahvaljujući PR stručnjaku, na televiziji a i u mnogim
novinama, na stranicama koje su se bavile društvenim zbivanjima, često se pričalo o
njoj i Joeu.

Poslije dužeg vremena, Aylin i Joe su se, u društvu svojih odvjetnika, počeli
sastajati i razgovarati. To je bio uvjet kako bi mogli napraviti predsporazum.
Koristeći priliku, Aylin je telefonirala Joeu i izbacivala ga iz takta riječima: Jesi li
gledao sinoćnji program na televiziji, Joe? Jesam li lijepo ispala, što kažeš? ... A, ne
razumijem zašto se ljutiš, ja sam samo rekla da volim svoga muža, da vjerujem da će
mi se vratiti i da to strpljivo očekujem. Ništa loše nisam rekla." Da bi što prije
završio posao oko razvoda, Joe je prihvatio sve uvjete koje je pred njega iznosio
Hunter, ali bi se tada pojavljivala Aylin s novim zahtjevima. Namjera joj je bila da
odgađa razvod.

I Hunteru je dozlogrdila klijentica koja je stalno mijenjala mišljenje i koja nikako
nije uspijevala načiniti sporazum.

"Aylin", rekao je na kraju oštrim glasom, "ništa više ne možemo dobiti od njega,

sve smo već uzeli. Ostavlja ti kuću u Bedfordu sa stvarima, kuću u South Hamptonu
i stan iznad tvoga ureda i novac u gotovini. Potpisuj to!"

"Daj da još malo razmislim", reče Aylin.

"Više mi ne telefoniraj. Ne postoji ništa više o čemu bismo mogli razgovarati
preko telefona. Dogovori s mojom tajnicom, dođi i potpiši. O. K.?"

"Razmislit ću i obavijestit ću te."

"Ne meni, tajnici."

Aylin dugo vremena nije zvala Huntera. I sama je znala da više ništa ne može
iščupati od Joea, ali sve to nije ni radila zbog toga. Jednoga dana nazvala je Huntera.
Nije se javljao na telefon. Ni sljedećega dana nije razgovarao s njom. Tajnica joj je
stalno govorila kako je šef na nekom sastanku ili da je odsutan. Ostavljala je poruku
za porukom, tražeći da je nazove. Ali, Hunter je rekao posljednju: "Dođi samo na
potpisivanje!"

Da bi mogao primati bitne poruke, Hunterov broj je preko noći

i vikendom bio spojen s jednom kompanijom za snimanje poruka. Tako je
odmah uspijevao doći do bitnih i hitnih poruka koje bi kompanija snimila. Kada
nikako nije uspjela doći do Huntera, Aylin je pribjegla triku. "Zovem odvjetnika
Huntera", rekla je teškim engleskim naglaskom.

"Tko zove?"

"Zovem iz Londona, u ime princeze Diane. Molim vas da gospodin Hunter
nazove broj koji ću vam dati. Želimo doći do određenih podataka o jednoj
brakorazvodnoj parnici. 1... sigurna sam da ste shvatili da ovo pitanje zahtijeva
diskreciju, hvala", reče.

Nakon petnaest minuta zazvonio je Aylininin telefon.

"Izvoli, Huntere, ja sam princeza Diana", reče Aylin.

"Aylin! Mogao sam i pretpostaviti. Broj mi je bio poznat. Ah, moja
nepromišljenost."

"Žao mi je što sam te razočarala, ali nisi se javljao na telefon." "Zato što ne
postoji ništa više što bih mogao učiniti za tebe. Ti trebaš doći i potpisati sporazum."

"Tvoj ured mi je malo zabačen."

"Ako je problem samo u tome, mogu ti poslati dosje", uzvrati Hunter.

"Na taj način Joe postiže ono što je želio."

"Ne, zar ne znaš koji je on škrtac? Izvalili smo mu bubrege. Možda se i grdno
kaje. On bi se iz svega toga želio izvući na mnogo jeftiniji način. Mi, Aylin, radimo
ono što želiš ti, a ne on. Potpisuj te papire."

Aylin uopće nije progovarala.

"Početkom tjedna šaljem papire na adresu tvoga ureda", reče Hunter. Kada su
sljedećeg jutra prelistavali novine, na udarnom mjestu ugledali su vijest;

"HOĆE Li ZA RAZVOD OD CHARLESA DIANA UZETI POZNATOGA
ODVJETNIKA HOLIVUDSKIH ZVIJEZDA?"

Ispod vijesti nalazila se i ogromna Dianina fotografija.

"Vidiš li što si učinila?" telefonirao joj je Hunter. "Kompanija je odmah
proslijedila vijest tisku. Što ću sada? Uvalila si me u nevolje, Aylin."

"To ti je izvrsna reklama. Umjesto da mi zahvaljuješ, ti se ljutiš na mene", uzvrati

Aylin. Hunter je govorio da je vrlo ljut što se ta vijest našla u tisku, ali su vijesti,
koje su se pojavljivale nakon toga, u ogromnim okvirima počele ukrašavati zidove
njegovoga ureda.

Od Aylininoga izazivanja skandala s Dianom prošlo je nekoliko dana kada je
nazvala Nesrin.

"Kada budem dolazila za Novu godinu sa sobom ću povesti i jednog gosta" reče.

"Koga ovaj put dovodiš?"

"Načelnika općine Karataš."

"Tko ti je to, Nesrin?"

"Jedan Kasimov i moj dobar prijatelj iz Adane. Nikada nije bio u Americi. Ja sam
mu obećala..."

"U redu, u redu", reče Aylin. "Ako ga nećeš stavljati meni na grbaču, ako ćeš se
ti brinuti o njemu, onda ga dovedi. Kakav je čovjek?"

"Veoma crn."

"Ne pitam to, Nesrin, što mene briga za njegovu boju", uzvrati Aylin.

Altan Kazova bio je njihov poznanik, koji je živio u Adani, a umirovljenje iz
uprave jedne naftne kompanije. Obitelji Gulek pomagao je u mnogim njihovim
poslovima, bio im od pomoći prilikom prodaje robe

i nekretnina i ubiranju najma. I on se vrlo zainteresirao kada je čuo da se, s
načelnikom općine, Nesrin priprema na put za New York.

"U kući svoje sestre mogu ugostiti samo jednu osobu, gospodine Altan", rekla je
Nesrin.

"Ja imam smještaj. Ali, ako tamo budemo bili u isto vrijeme, moći ću se okoristiti
vašim iskustvom, a imat ću i čast da se upoznam i s gospođom Aylin", odgovorio je
Kazova. Nesrin je odmah prokomentirala njegovu želju da zajedno putuju u New
York.

"Ako Altan očekuje pomoć od Aylin, neka se ne nada. Neće dopustiti da joj se
približi", rekla je gospodinu Kasimu.

Tri dana pred putovanje, načelniku općine se razboljelo dijete, i odustao je od
puta. Nesrin je sama sjela u avion, Altan je sjedio u odjelu za turiste. Nikako je
tijekom putovanja nije ostavljao na miru. Stalno je dolazio i pitao treba li joj nešto.
Donosio joj novine, časopise, čokolade. Pomogao joj je i prilikom preuzimanja
prtljage. Zajedno su prošli kroz carinsku kontrolu. Pred svoju sestru Aylin je poslala
limuzinu s vozačem. Nesrin se odjednom okrenula prema Altanu.

,,S obzirom na to da načelnik nije došao, u Aylininoj kući ima jedno prazno
mjesto, želite li doći?" upitala je. Čovjek poskoči od sreće. Skupa su otputovali u
Bedford. Aylin se zbunila kada je, umjesto očekivanoga crnoputoga čovjeka,
ugledala da dolazi netko plav.

Jesi li ga to usput oprala, pa je pustio boju", prošaputala je sestri na uho.

"Ovo je drugi čovjek", reče Nesrin.

Altan Kazova smjestio se u jednu sobu na katu. Bio je od velike pomoći Aylin i
Nesrin pa se Aylin čak i zahvalila sestri što joj je dovela ovog čovjeka. Vozio je
auto, odvozio Nesrin u grad i vraćao je natrag, išao je u kupnju, obavljao sitne
popravke po kući, pa čak povremeno i kuhao.

Nesrin je sa sobom donijela mnogo novca, koji je, nakon kupnje, namjeravala

ostaviti Aylin. Sav novac držala je u torbi u džepu sa zatvaračem. Dio novca za
kupnju stavila je u novčanik. Jedan dan odluči prebrojati novac i otvori zatvarač.
Falilo je oko dvije tisuće dolara. Prebrojala je opet i opet.

"Dvije tisuće dolara mi je isparilo iz torbe", reče sestri.

"Zar ti toliko novaca skrivaš u torbi, Nesrin?"

"To je samo ukradeni dio."

"Jesi li ti luda? Ima nešto što se zove kreditna kartica, zar to ne znaš?"

"Novac je novac. Stoji u džepu i trošiš dok ga ima."

"Tada ga tako i izgubiš."

"Pusti pametovanje, reci što je s novcima."

"Vjerojatno je ukraden jer je i iz moje torbe nestalo petsto dolara."

"Tko bi to mogao uraditi?"

"Koga još ima u kući, osim tebe, mene i onoga čovjeka?"

"Nije on."

"Vidjet ćemo", reče Aylin. Čovjeka su poslali u New York, s papirima koje je
hitno trebalo uručiti odvjetniku. Gospodin Altan je sjeo u kamion i otišao. Aylin je
ušla u njegovu sobu i počela pretraživati po ladicama i ormaru. Iz njegovog kofera
ispali su još neraspakirani sapuni iz Aylinine kupaonice, male srebrne posudice za
sol i papar, nekoliko vilica, noževa i Aylinina vojna odličja. A Aylinine vojne čarape
i remenje sakrio je ispod ormara.

Kada se, nakon tri sata, vratio u rukama je imao mnogo paketa. "Što je to?"
upitala je Nesrin.

"Kad sam već bio u New Yorku, obavio sam neku kupnju", odgovori Altan.
Zaputio se u svoju sobu. Nakon pet minuta s vojnim pištoljem u ruci ušla je Aylin.
Altan je u ormar slagao odjeću koju je izvadio iz paketa. Zbunio se kada je ugledao
Aylin koja je ušla bez kucanja. "Stavi ruke na potiljak i okreni se prema zidu", rekla
je Aylin.

"Je l' se to igramo kauboja?"

"Učini kako sam ti rekla, inače ću ti glavu raznijeti", reče Aylin. Tada je
primijetio pištolj u Aylininim rukama.

"Ne, to ne možete."

"I te kako. Reći ću da si me napao i da sam se morala braniti. Štoviše, popisale
smo i brojeve na novcu koji si pokrao. Sve je zabilježeno u policiji", reče Aylin.
Okrenuo se prema zidu s rukama na glavi. Aylin je prišla i pretražila mu džepove. Ni
riječi nije progovarao.

"Sada spakiraj svoj kofer, a ono što si pokrao ostavi na krevetu." Čovjek je
gledao sav izvan sebe.

"Hajde, brzo! Srebrninu, posudice, remenje, ordenje, sve stavi na krevet." Stajala
je naslonjena na ormarić, s pištoljem uperenim u čovjeka.

"Gospođo Aylin, ja sam bolestan. Nisam to učinio da bih vam nanio zlo." Počeo
je plakati. "Nemojte me predati policiji."

"Plati dvije i pol tisuće dolara koje si ukrao."

"Nemam toliko novaca."

"Ako je tako, onda napiši ček i potpiši ga."

Drhtavim rukama, čovjek je učinio onako kako mu je rekla Aylin, koja je
računala, pretvarajući dolare u turske lire. Napunio je kofer stvarima. Toliko je toga
nakupovao da mnoge sitnice nije uspio ugurati u kofer.

"Možete li mi posuditi jedan kofer?"

"Nije te stid", povika Aylin.

Za pola sata našao se u taksiju, koji je pozvala Nesrin, i s koferom

i mnogobrojnim vrećama u rukama napuštao je Bedford. Aylin je prišla taksiju
i počela vikati.

"Ako te još jednom vidim na ovom svijetu ili ako čujem da si se približio mojoj
sestri ili njenoj obitelji, znaj da ću ti tada razmrskati tu glavu koju sam ti danas
ostavila na ramenima!" Dok se auto lagano udaljavao, spuštene glave Nesrin je
stajala u dvorištu.

"Zaklinjem se da je ovo bilo posljednji put. Nikad više nikoga neću vući za
sobom", reče Nesrin.

"Ne zaklinji se uzalud, Nesrin. Znaš da je navika gora od bolesti", uzvrati Aylin.

TELEFON

Sljedećih tjedana Aylin i Nesrin provele su prilično nespokojno. Smatrale su da
će se, nakon tako ponižavajućeg tjeranja iz kuće, Altan Kazova pokušati osvetiti.
Aylin je mislila da će, u najmanju ruku, telefonirati ili da se ispriča ili da ospe
prijetnje. Ali, od Altana Kazove nije bilo ni glasa.

Telefonski poziv, kojim je Aylin bila opsjednuta, nije došao od njega, nego od
odvjetnika koji će braniti A. P. Jonesa. Odvjetnik je, sasvim prirodno, bio vojno lice
i vrlo pažljivo postavljao pitanja koja su zahtijevala povjerljivost. Molio je Aylin da
ne iznosi određene podatke koje spominje u svom izvještaju. "0 tome ne možemo
pričati preko telefona. O tome moramo licem u lice", rekao je, nemajući kud zbog
Aylininog odlučnog stava.

"Želite da ostavim sve svoje obaveze i da dođem čak u Oklahomu?"

Ja ću uskoro doći u New York, javit ću vam se kako bismo se mogli sastati."

"Sa zadovoljstvom. Izaći ćemo i na ručak. Ali, ne očekujte da ću promijeniti svoj
stav."

"Nadowska, siguran sam da nećete tako misliti nakon što me saslušate. Vjerujem
da ćete interese vojske, kojoj i sami pripadate, držati iznad interesa bilo kojeg
ubojice."

"Da se vodilo računa i o njegovim interesima, aktualni ubojica ne bi bio ubojica",
reče Aylin.

"Kako možete biti sigurni."

Ja sam, prije svega, liječnica. Zaklela sam se, ne da sudim ljudima, nego da ih
liječim i vratim u život."

"Vrlo dobro. Ali, osim toga, vi ste i vojnik. Položili ste i druge zakletve. Ne
gubite to iz vida."

"Hoću li to biti prisiljena na opredjeljenje među zakletvama? Znajte da sam svoje
opredjeljenje..."

Odvjetnik joj je upao u riječ. "Prije svega morat čete me jednom saslušati,
Nadowska", reče. "Sjest ćemo licem u lice u New Yorku i popričati. Ima još toga što
vam ne želim reći telefonom."

"Moj telefon nitko ne može prisluškivati."

"I zidovi imaju uši", reče advokat. Pozdravili su se i spustili slušalice.

Do Nove godine preostalo je veoma malo vremena. Aylin je predosjećala da se
nalazi na pragu jedne nove krize. Bila je pod mnogobrojnim pritiscima. S jedne
strane Joeov odvjetnik, s druge Hunterova ustrajnost da treba potpisali
brakorazvodni sporazum, a još se sada našla suočena i s pritiskom vojnoga
odvjetnika. Samo je Normanu, i to veoma indirektno, ispričala ovo posljednje.

"Ne znaju oni kako sam ja tvrd orah. Doći će me uvjeravati. Ako dođu, imat će
što i vidjeti", rekla je Normanu.

"Ne tovari sebi na glavu nove probleme, ionako ih imaš i previše", rekao je
Norman, naglašavajući svaku riječ. Kao i svi gluhi, Norman je govorio naglašavajući
svaki slog.

"Ovaj put si rekao pravo. Postigao si svoj cilj, poslušat ću te", rekla je Aylin,
smiješeći se.

Osim s odvjetnicima, Aylin je imala problema i s dugovima i porezima koje je

morala platiti. U trenutku potpisivanja brakorazvodnoga sporazuma, u ruke će joj
prijeći pozamašna svota novca. Odmah bi mogla podmiriti dosta tih dugovanja. Ali,
nikako nije bila voljna staviti taj potpis. Kao da su pritisci onih oko nje, od Irene do
Nesrin, kod nje izazivali suprotnu reakciju. Bila je tvrdoglava. Nije odgovarala
onima koji su je pitali zašto se tako ponaša. Bila je svadljiva, umorna, pesimistična.

Prvi od onih misterioznih telefonskih poziva došao je upravo jednog od tih dana
kada je Aylin bila najosjetljivija. Vratila se ranije kući, ispružila se na trosjed ispred
kamina i zatvorenih očiju slušala glazbu. Bila je sama kod kuće. Telefon koji je
dugo, dugo zvonio nije mogla dohvatiti s mjesta na kojem je ležala. Ustala je i dok je
išla prema telefonu, sama sebi je obećala da će, nakon što se malo oporavi, odmah
uzeti slugu u kuću. Ako ništa, neće morati trčati na svako zvonjenje telefona.

"Halo", rekla je neraspoloženim glasom.

"Želim razgovarati s gospođom Nadowskom."

"Već razgovarate."

"Jeste li vi Nadowska?"

"Pa već sam vam rekla da jesam."

"Želio sam biti siguran."

,,Eto, postali ste. Što je?"

"Reći ću vam nešto vrlo bitno."

"Koliko bitno?"

"Jako."

"Hoćete li me to zaprositi?"

Zavlada tišina.

Uspijevala je čuti disanje čovjeka s druge strane telefona.

"Ne trudite se uzalud, još se nisam razvela", reče.

"Zar vi ništa ne shvaćate ozbiljno? Kažem vam, veoma je bitno." "Vidi, govori
što namjeravaš reći i neka obavezno bude bitno jer si me prekinio u odmoru i
dovukao me do telefona. Tko si ti?"

"Nije bitno tko sam..."

Aylin je zalupila slušalicom. Tu noć nikako nije imala namjeru baviti se
manijacima. Prije no što se vratila na svoje mjesto i ispružila se, malo je pojačala
glazbu. Tek se bila smjestila kada je telefon ponovo počeo zvoniti. Zvonio je bez
prestanka. Ustala je, jastukom pokrila telefon i glazbu pojačala do kraja. U jednom
trenutku joj se učini kao da je prestalo zvonjenje. Utonula je u san. Opet ju je telefon
probudio. Bilo joj je hladno. Otišla je u kuhinju, iz frižidera je izvadila bocu vode,
napunila čašu i vratila se natrag. Na telefon je bacila još jedan jastuk. "A što ako
Nesrin zove", pomislila je nakon deset minuta. Možda se i Dilari nešto dogodilo.
Skočila je, otrčala do telefona, razbacala jastuke i podigla slušalicu.

"Halo?"

"Molim vas ne spuštajte slušalicu." Bio je onaj od maločas.

"Bog te prokleo", povikala je na sav glas, "upropastio si mi cijelu noć!"

"Moram nešto reći."

"Govori! Brzo! Reci, i da se oboje riješimo!"

"Ima li još netko pored vas?"

"Spuštam slušalicu. Ako me još jednom nazoveš, obavijestit ću policiju. Ako si
udaren u glavu, onda me zovi na broj ordinacije, a ne na kućni", rekla je.

"Stanite, ne spuštajte", preklinjao je čovjek. "Evo govorim. Pazite na sebe. Dobro
se pripazite."

"Hoću, pazit ću. Hvala!" Aylin je mnogo puta imala posla s luđacima ovog tipa.
Koliko je samo bolesnika s ovakvim fiks-idejama izliječila. Da je drugo vrijeme,
uzela bi i pozabavila se ovim jadnikom, ali u tom trenutku uopće nije bila
raspoložena za to. Kao da se teret cijelog svijeta svalio na njena ramena. Osjećala se
umorno, bespomoćno i nevjerojatno usamljeno. 1, koja slučajnost, jedan drugi,
također bespomoćni, tu noć nabasa baš na nju.

"Niste me shvatili ozbiljno. Ništa više vam ne mogu reći. Pazite na sebe.
Razumijete?"

"Razumijem. Pazit ću. Neću ostajati na propuhu, dobro ću se hraniti, cigarete sam
inače smanjila, a i bavim se sportom."

"Ponavljam. Pazite se."

"Mnogo se zahvaljujem na vašoj brizi. Laku noć", reče Aylin.

Duboko je odahnula nakon spuštanja slušalice. "Gdje ovaj luđak nađe moj broj",
pomisli. Vjerovatno mu je dao neki pacijent koji je kod nje bio na liječenju. Zapravo,
uvijek je sebi obećavala da više pacijentima neće davati kućni broj, ali poslije nikako
nije uspijevala stajati iza toga. Što ako noću zapadnu u krizu? Što ako ne dospiju do
nje? "Neka mi ovo bude lekcija", pomislila je i ponovo se smjestila na trosjed. Ali
izgubila je mir i spokojstvo. Pribrala se i s čašom u rukama prešla u spavaću sobu.
Skinula se, istuširala i dugo, dugo češljala kosu. Taj običaj češljanja bila je navika
ostala još od njene majke. Dok je još bila sasvim mala djevojčica, Lejla-hanuma joj
je svaku noć dugo češljala kosu. "Očešljana kosa biva sjajna i jaka", govorila bi joj.

Tek je bila ušla u krevet i ugasila svjetlo na uzglavlju kada je telefon opet
zazvonio. Sva izvan sebe, uspravila se. Podigla je slušalicu.

"Dosta više! Rekla sam ti da ću se pripaziti! Zar mi ne dopuštaš ni da spavam?!"

"Što to pričaš? Otkud znam da ćeš, kao kokoš, zaspati u ovo doba. Vidi ti
nepristojnosti, molit ću lijepo", reče Nesrin.

"Stani, stani, ne spuštaj slušalicu... Pardon. Mislila sam da je netko drugi. Jedan
luđak me cijelu noć ne ostavlja na miru."

"Što hoće?"

"Ma, što ja znam. Navalio je da, kao, pripazim."

"Pripazi, naravno. Možda je Joeov čovjek."

"Zašto bi me zvao Joeov čovjek?"

"Da te obavijesti o opasnosti."

"Kakvoj opasnosti?"

"Da sam ja, Aylin, na Joeovom mjestu, ja bih tebe do sada ucmekala." ,,I ti si mi
sestra."

"Pravo za pravo... Što god da si tražila, frajer ti je dao. Još uvijek se nešto
prenemažeš."

"To je zbog ljubavi prema njemu. Mora biti zadovoljan. Sada se on kočoperi pred
svojom voljenom, zato što je neodoljiv i nedjeljiv." "To je zbog mržnje koju osjećaš
prema njemu. Samo da ga još više razbjesniš."

"Zašto si me nazvala?"

"Maločas sam se čula s Dilarom. Za Novu godinu dolazi u New York s
gospodinom Emreom. Pozvali su Emrea da kao govornik sudjeluje..."

"To je izvrsno. Kako sam je samo poželjela", povikala je Aylin. "Živjela ti meni,
Nesrin. Dala si mi prelijepu vijest." U Aylininom glasu odjednom ptičice počeše
pjevati.

"A ja sam pomislila da ostanem još malo pa da se onda skupa vratimo."

"Vrlo dobro, dušo", uzvrati Aylin. "Bilo mi je žao što odlaziš. Trenutačno se
osjećam veoma usamljenom."

"Eto, sada je sve u redu. Uskoro ćemo biti sve na okupu. Ha, tko je bio taj što te
zvao?"

"Ne znam. Mora da je neki telefon-manijak. Iščupat ću iz zida telefon pored
kreveta, čim završim razgovor s tobom. Neću ga moći trpjeti cijelu noć", reče Aylin.

Nakon Harvarda, Dilara je magistrirala u Londonu na London School of
Economics i vratila se u Tursku. Doista je jako nedostajala Aylin. Koristeći svoje
veze u Republikanskoj stranci, nalazila joj je dobre poslove, ali je Dilara odbijala sve
te ponude. Grizla ju je savjest zbog toga što je tolike godine provela daleko od
roditelja.

"Nema potrebe da osjećaš grižnju savjesti. Ti si imala deset godina kada si došla
ovamo. E, vjerojatno onda nije bila tvoja odluka da se školuješ u Americi", rekla joj
je Aylin. Ali, Dilara je željela jedno vrijeme provesti s ocem koji je već ostario. Bila
je u pravu. Kasim Gulek je dokučio devedesetu.

S diplomama koje je imala, Dilara je u Turskoj mogla birati posao. Polagala je
ispit za rad u Ministarstvu vanjskih poslova. Ispit je uspješno položila, ali je odbijena
zato što nije dobro govorila turski. Premda, mjesec dana nakon povratka u Ankaru,
već je govorila savršeno.

U to vrijeme turski premijer je bila Tansu Ciller, a Emre Gonensaj glavni
savjetnik u vladi. Izuzetno pametnu i blistavu djevojku, koja je magistrirala u školi
koju je i sam završio, Emre Gonensaj nije htio ispuštati iz ruku. Štoviše, Dilara je
bila stručnjakinja, završila je ekonomiju. Primio ju je u Vladu kao svoju asistenticu.
Tako je umjesto u Ministarstvu vanjskih poslova dobila posao u Vladi.

Aylin je predosjećala da se, pogotovo nakon što je dobila jedan takav posao,
Dilara neće vraćati u New York. U najmanju ruku, ne tako skoro. Poslije će se
vjerojatno i udati i definitivno se nastaniti u Turskoj. Preko deset godina, Bog joj je
dao najbolje, najslađe, najsrdačnije dijete na svijetu. Kao svaka majka, jednog dana
morala je pustiti svog dragocjenog ptića da poleti iz gnijezda. Takvim razmišljanjem
nastojala je utješiti samu sebe. Štoviše, povremeno je razmišljala i o tome kako će se
mnogo kasnije, kada ode u mirovinu i ako Dilara bude u Turskoj, možda i ona
nastaniti u gradu u kojem ona bude živjela.

Sljedećeg jutra zaboravila je na svoga manijaka. Sjetila ga se tek kada je stigla u
ordinaciju, dok je pričala s Irene. Irene odmah pomisli na Jonesa.

"On je već odavno uhvaćen. Sada je ponovo unutra", reče Aylin. "Da, možda,
ponovo nije pobjegao?"

"Izvijestili bi me da jest, uskoro ima suđenje. Znaš da ću i sama sudjelovati i dati
izjavu. Zato sam u tijeku cijele situacije. A, osim toga, ono nije bio njegov glas."

"Nikad nisi ni čula njegov glas preko telefona."

"Nema veze. Poznat mi je njegov akcent."

"Da nije čovjek kojeg si najurila iz kuće?"

"Kada bi tako dobro govorio engleski, što bi mu još trebalo." "Možda je netko
drugi zvao umjesto njega."

"Zašto bi to činio?"

"Ti si psihijatrica. Razlog pronađi sama."

"Nisi policajac. Nisi psihijatar. Nisi ni istražni sudac?"

"I"

Prema tome, začepi!" Aylin je otišla u svoju sobu i zalupila vratima. Irene je
isplazila jezik za njom, stavila kažiprst na sljepoočnicu

i napravila znak za luđaka. Zatim je počela okretati određene telefonske
brojeve. Prvo je saznala da se A. P. Jones nalazi u svojoj deliji. Potom je nazvala
policajca koji na aerodromu radi u službi evidentiranja izlazaka. Istraživala je je li
Altan Kazova prošao preko carine. Da bi došla do rezultata potrošila je dva dana.
Saznala je da se prije tri dana taj čovjek ukrcao na avion za Istanbul.

"Ti si u pogrešnom uredu. Umjesto što si tu, ti bi trebala biti u nekom
detektivskom uredu", rekla je Aylin, kada joj je Irene sve to ispričala.

"Ako se ovi pozivi nastave ponavljati, obavijestimo policiju o tome. Neka
kodiraju tvoj telefon i nađu tko zove", reče Irene.

"Možda. Zapravo, to je jedan bezazleni manijak, ali nije baš ugodno skakati kod
kuće na svaki poziv", reče Aylin.

Nije bilo potrebe obavještavati policiju, čovjek je sam od sebe odustao od
telefoniranja. Aylin se pripremala za Božić i Novu godinu. Kao i svake godine, opet
će kod kuće prirediti božićnu zabavu. Trebala je obaviti novogodišnju kupnju, kupiti
božićne darove i ukrase. Morala je pripremiti Dilarinu sobu. Naravno da neće stalno
biti s njom, ali, ako ništa drugo, mogla je doći bar preko vikenda. Aylin je bila
radosna i uzbuđena. Osjećala se mnogo bolje otkako je saznala za Dilarin dolazak.

ODBROJAVANJE UNATRAG

(23. prosinca 1994., petak, HULUSI)

Prije Božića smo, Šerife i ja, uzevši i našega maloga sina, otišli do Aylinine kuće.
Trebali smo pripremiti jela za sutrašnji božićni prijam. Često nas je pozivala. Voljela
je naše dijete. Kad god smo išli, uvijek bi ga darivala odjećom, igračkama i raznim
darovima, a naše džepove napunila novcem. Na neki način sam joj zahvalan i na
ovom djetetu. Dužni smo joj bili mnogo toga, nismo je mogli povrijediti. Tražila je
da i preko noći ostanemo. "Oprat ćemo sude i onda se vratiti", rekli smo.

Sa Šerifom sam posijao raznorazno povrće u njenom vrtu. Pokrio sam to
plastičnom folijom, kako Toby ne bi izrovao. Rajčice, krastavce, začine, peršin,
metvicu, blitvu, gljive... Sve što bi mogla poželjeti, imala je u vrtu.

Sutradan dok je Šerife pokraj zida brala blitvu za sarmu, odjednom sam začuo
njen krik. Ja sam bio u kuhinji. Gospoda Aylin je izletjela iz spavaće sobe. Šerife je
čučnula na zemlju i vrištala kao brodska sirena. U istom trenu oboje smo ugledali
zmiju pokraj zida. Ja sam se skamenio. Aylin je u trenu zgrabila jednu od cjepanica s
kamina i udarila zmiju. Zmija je pokušala pobjeći uza zid. Šerife se pomaknula
unatrag, a kada je prošla opasnost počela je i plakati. Aylin je udarala po zmiji. Sve
dok je nije ubila. Ja sam još uvijek stajao nepomičan kao kamen.

"Što si se ukočio k'o zombi, pogledaj ima li gnijezdo", rekla je obraćajući se
meni. Došao sam k sebi. Pokraj zida pronašli smo gnijezdo. A mlado sam ubio ja, da,
na kraju, ne bude sramota.

"Otkud zmija usred zime? One izlaze ljeti", reče Šerife. I, doista, što je radila
zmija u dvorištu po onoj prosinačkoj zimi, koja mi je prodirala do kostiju?

Je li te ugrizla?" upitala je Aylin.

"Ne znam. Od straha se ničega ne sjedam", odgovori Šerife.

"Šerife, zar nisi osjetila nikakvu bol?"

"Osjetila sam strah."

Aylin je brzo pronašla knjige u biblioteci koje govore o liječenju kod ugriza
zmije. Ali, bilo je sasvim očito da zmija nije ugrizla Šerifu. Do mraka smo Šerife i ja
radili u kuhinji. Sljedećega dana smo imali mnogo gostiju. Ove godine je Betin-
hanuma dovela i svoju majku iz Istanbula, nekoliko dana će provesti u Bedfordu. Na
božićni ručak bili su pozvani Kler-hanuma, Feride-hanuma, njihova djeca i svi njeni
turski poznanici. Pored purice, pripremali smo i jela koja vole Turci. Pomagala nam
je i Aylin-hanuma.

"U svemu ima neki hajr. Srećom da smo mi pronašli zmiju. Da je nismo ubili,
možda bi nekad ugrizla Tobya ili tvoga sina", rekla je.

"Znam da pojavljivanje zmije zimi nije dobar znak", rekla je Šerife. "U našem
selu to nikada nisu tumačili kao dobro, donijet će neku nevolju."

"Nevolje su dolazile i odlazile možda je zmija znak njihovoga kraja", reče Aylin-
hanuma. U svemu je uvijek tražila neku dobru stranu.

(7. siječnja 1995., subota, Aylin GONENSAJ)

Kada je nazvala Aylin tek sam bila otvorila kofere i stvari slagala u ormar. Još
nije bilo prošlo ni pola sata kako smo se smjestili u svoj hotel u New Yorku. "A kako

si saznala da sam stigla? Još nisam našla vremena da se javim bilo kome", rekla sam.

Ja uvijek sve saznam", reče. "Provedimo vikend zajedno u Bedfordu. S nama će
biti i Dilara, obavezno dođi. Od svih mojih prijateljica jedino još ti nisi vidjela moju
kuću. Ne smišljaj izgovor. Doći ćeš, obavezno. Poslat ću auto po tebe. Ako htjedneš
noćiti, bilo bi prekrasno, a ako ne, bit ćeš vraćena poslije večere. U redu?"

"U redu", rekoh.

U subotu ujutro stala sam na ugao Avenije Madison i čekala auto koji je Aylin
poslala. Jedan minibus se zaustavio preda mnom.

"Aylin-hanuma, zar ne?" reče čovjek za volanom. Pričao je turski.

Izgubila sam se. Sjela sam u auto.

Jeste li vi Aylinin vozač?" upitala sam.

"Ne, ja sam iz Nesrin-hanumine ekipe. Došli smo u nabavku nekih strojeva za
novine Zaman, ja se tada nisam mogao vratiti i tako sam ostao. Ovdje obavljam sve
poslove koje nađem. Ponekad i za Aylin-hanumu. A kada dode Nesrin-hanuma, onda
trčkaram za njenim poslovima", reče. Vozio je brzo. Ubrzo smo skrenuli s glavnoga
puta i grad ostavili iza sebe. Nakon otprilike sat vremena došli smo u područje
prekriveno visokim drvećem opaloga lišća. Obuzeo me užasan osjećaj klaustrofobije.
Ne znam zašto, ali mi se nije svidio taj biljni prekrivač. Nakon što smo se vozilii
jedno vrijeme, s puta smo skrenuli ulijevo, prošli kroz nešto poput kapije i, jednim
uzanim i krivudavim putem pored kojeg se nalazilo samo nekoliko kuća, počeli se
penjati. Kao da se, onom svom svojom izuzetnom visinom, drveće počelo navaljivati
na mene. Zdesna sam ugledala kuću. Ispred kuće smo skrenuli prvo lijevo, potom
desno, a potom opet lijevo i vozač gore negdje pokaza na Aylininu vilu. Bila je to
velika kuća s ogromnim prozorima, koja se nalazila među ogoljelim drvećem.
Zaobilazeći izbočinu s cvijećem na dvorištu auto se zaustavio pred garažom. Aylin je
mahnula rukom s prozora.

"Uđite kroz garažu", povikala je. Unutrašnjost garaže bila je ispunjena kockama
slame. Nisam htjela ići tuda, zaputila sam se prema stubama koje su bile pravi ulaz u
kuću. Ulazna vrata su vodila u ogroman hol. Na zidu je bila obješena velika slika
Georgea Busha s posvetom "Dragoj Aylin" i jedan lijepi Aylinin portret. Zagrlile
smo se. Kao da sam bila u nekoj kući iz holivuđskih filmova. Pod je bio od bijelog
mramora, prekriven turskim tepisima, a kuća je na svim stranama imala široke
pokretne prozore i visoki strop. Krenule smo ulijevo i ušle u široki salon s visokim
stropom i prozorima do poda. Vani opet ono drveće bez lišća i bazen. Jedino
simpatično biće u ovoj prirodi, koja mi je, ne znam zašto, djelovala odvratno, bio je
konj, koji je šetao ispred prozora i naslanjajući glavu na prozor povremeno gledao
unutra.

"Vidi, to je moj najnoviji prijatelj", reče Aylin pokazujući na konja. "Zove se
Karizma, a došao je sa mnom iz Oklahoma. Nemam više muža, ali imam konja.
Lijepa životinja, zar ne?"

Dvostrani kamin na kraju salona, odvajao je salon od blagovaonice. Aylin me je
povela prema blagovaonici. Ogroman stol bio je prekriven kutijama prepunim
papira.

"Uopće me ne pitaj za probleme koji su mi natovareni na leđa", reče. "Danas će
doći stručnjak za račune i pokušat ću se izvući iz ove gomile. Toliko imam
nagomilanog poreznog duga. Uopće se ne razumijem u te poslove. Prije je to vodio
Joeov knjigovođa. Dvije godine nitko nije vodio računa o tome. Vidjet ćemo što će
me zadesiti u svemu tome."

Ne ulazeći u blagovaonicu, krenule smo u kuhinju. U velikoj, modernoj i
osvijetljenoj kuhinji čovjek koji me je dovezao stajao je pored peći, sada zauzet
pripremanjem jela. "Jedan od nepresušnih Nesrininih ljudi", rekla mi je na uho,
pokazujući glavom na čovjeka.

Dilara, Nesrin i nas dvije Aylin ručale smo za okruglim stolom na kraju kuhinje.
Aylin je stalno ustajala od stola, neprestano nešto tražila od Dilare i nikako nije
mogla naći mir. Bila je rastresena. Nijedan razgovor nije mogla dovesti do kraja.
Kao da joj je tijelo bilo tu, a pamet na sasvim drugom mjestu. Kada je ustala i otišla
unutra, Nesrin je odmah počela objašnjavati kako je Aylin, zbog razvoda, u
posljednje vrijeme veoma nespokojna i ljuta.

"Protekle zime Joe je nazvao mene i Kasima i rekao nam da uvjerimo Aylin da
pristane na razvod. Zaljubio se u jednu ženu koja je bliska s Billom Clintonom.
Vjerojatno je mislio da će od toga imati neke koristi. Teško smo je uvjerili. Ova kuća
pripada oboma, ali Joe je, ovakvu kakva jeste, ostavlja njoj. U prizemljuje njena
ordinacija, moći će i tu nastaviti s radom. Ne shvaćam zašto se toliko brine",
govorila je.

"Ma ne razvodiš se prvi put. Nećeš čekati ni do sljedeće godine, a već ćeš ionako
naći nekog mnogo boljeg od Joea. Kada bi samo mahnula rukom, došlo bi ih
pedeset. Ne opterećuj se razvodom", rekla sam u jednom trenutku nakon što se
vratila za stol.

"Za mene je ovo pitanje dostojanstva", reče Aylin. "Dođi da ti pokažem katove",
rekla je da promijeni temu. Ustale smo i izašle na kat. Pogledale smo Dilarinu i
Mustafinu sobu. "Dilara je postala moja kći", reče potom. "Ona je i moja nasljednica.
Ova kuća, ostale kuće i sve drugo ostat će njoj nakon moje smrti."

"Volimo je i ja i Emre, ali i do tvoje, a i moje s m r t i ima još mnogo, Aylin.
Nismo u jeseni života, tek ulazimo pred kraj svoga proljeća", rekla sam.

Prešle smo u drugu sobu. "Ovo je moja 'vojna soba'", rekla je Aylin. "Moje
uniforme, odličja, sve moje stvari koje su u vezi s vojskom stoje u ovoj sobi. U
svakom trenutku se mogu vratiti na dužnost. A u trenutku kada me pozovu sve se
treba nalaziti nadohvat ruke."

Potom smo se spustile u dio gdje se nalazila Aylinina spavaća soba. Opet je to
bila jedna velika soba s prozorima do poda. "Zar te nije strah biti sama u ovoj kući
velikih prozora bez žaluzina?" upitala sam, osjećajući jezu. "Nitko ne bi mogao čuti
ako bi ušao lopov i nanio ti neko zlo."

Uzela je pištolj koji je stajao na uzglavlju. "Nitko mi ne može načiniti zlo,
pogledaj moje oružje", rekla je pružajući oružje prema meni. "Osim toga, odličan
sam strijelac..."

"Vrati brzo to oružje na mjesto!" rekla sam.

U tom trenutku zazvonilo je zvonce i došao je čovjek koji će srediti Aylinine
račune. Neko vrijeme morala je s njim nasamo razgovarati. Pred mrak je iz New
Yorka došla još jedna njena prijateljica po imenu Laureen. Zato što je Aylin bila
rastresena i zauzeta računima

i što je stalno morala trčkarati od knjigovođe do nas, Laureen i ja donijele smo
odluku da tu večer ne ostanemo tamo, nego da se vratimo. Aylin je navaljivala da
ostanemo, ali nas nije mogla odvratiti od naše odluke.

U autu sam se smjestila na prednje sjedište pored Laureen, mahala sam Nesrin,
Dilari i Aylin, koje su nas ispraćale u dvorištu. Dok smo se spuštale strmom

nizbrdicom, okruženom visokim ogoljelim stablima, u meni je, ne znam iz kojeg
razloga, postojao neki čudan strah, neko nespokojstvo, bio je to neugodan put.

(9. sječnja 1995., ponedjeljak, Bedford, NESRIN)

Posljednjih dana Aylin je bila nevjerojatno napeta. Uvečer se kući vraćala vrlo
umorna, odmah bi uzimala čašu bijelog vina i, očiju uprtih u plamen, satima sjedila
ispred kamina. Tek nakon večere bi počela pričati. Ponekad bi se događalo da
pričamo do tri ujutro. Nije mi bilo jasno kako je, nakon tako kasnog lijeganja,
uspijevala ustajati rano, srediti se i odlaziti na posao. Smršavila je, lice joj je bilo
umorno. Razvod se trebao okončati za dva dana. Taj dan sam očekivala s
nestrpljenjem. Razvod bi konačno trebao biti Aylinin spas. Iz glave će izbaciti taj
nemili događaj. A ja sam se, mirne savjesti, u nedjelju trebala vratiti svojoj kući. U
ponedjeljak navečer legle smo rano. Srećom, zbog toga što je sljedećeg dana imala
prilično prenatrpan program, Aylin tu noć nije sjedila i pričala do jutra. Povukla sam
se u svoju sobu i malo meditirala. Molila sam da ishod procesa bude povoljan za
Aylin. Zaspala sam.

Tko zna koje je bilo doba. Probudila sam se uz krckanja u svojoj sobi, Aylin je
bila iznad moje glave... Prvo sam se uplašila, bunovna nisam mogla shvatiti što se
događa. Upalila je stolnu lampu uz moje uzglavlje i sjela na rub kreveta. Suze su joj
na licu iscrtale dvije crne linije. "Moram ti nešto reći, Nesrin", reče.

,Jesi li ti luda? Sto mi imaš reći u ovo doba noći?"

"Odustala sam od razvoda."

"Što?"

"Odustala sam. Neću se razvesti."

"Kakva je to šala u tri ujutro?"

"Vrlo sam ozbiljna. Vidi, papiri su tu, sve sam ih pokidala."
Sjela sam. U njenim rukama nalazili su se pokidani listovi. Naočale... gdje su mi
naočale? Je 1' stvarno pokidala sporazum, budala? "Jesi li ti skrenula, Aylin?"
"Ne. Samo sam razmišljala. Koliko dana već razmišljam. Odlučila sam da i ja
malo maltretiram Joea, koji mi je zadao toliko bola, i njegovu voljenu. Neka i oni
pate kao što patim ja, neka se i oni bore. Neću im olakšati poslove. Nastavljam
ratovati."

Ostala sam bez riječi.
"Hunteru sam ostavila poruku na telefonskoj sekretarici da odustajem od razvoda.
Rekla sam da javi Joeu."

"U tom slučaju, dvanaestog nema sudske rasprave?"

"Nema."

"Kad primi vijest, Joe će poludjeti od bijesa."

"Znam."

"Da ti ne učini kakvo zlo?"
"Što mi može učiniti? On je učinio što je mogao. Poništio kreditne kartice, usred
zime me ostavio da se smrzavam, skupio brdo smeća pred kućom. Što bi on to još
mogao učiniti?"

"Ne mislim na tako nešto... što ja znam, bojim se, eto. Plaši me ona žena više
nego on. Ona se nešto previše žuri da se uda, da ona ne učini kakvu gadost."

"Nesrin, o čemu to ti tako razmišljaš."
"Neka svane, razmislit ćemo još jednom, pričat ćemo. A ja sam se, navodno,
mirne duše trebala vratiti u Istanbul."
"Molim te, Nesrin, ne idi u nedjelju. Ostani još malo."
"Ti si izgleda zaboravila da i ja imam muža."
"Molim te. U četvrtak imaš isti let. Sačekaj bar do četvrtka." Gledala je molećivo,
mačjih očiju uprtih u mene. Znala sam ove njene preklinjuće poglede i njihov utjecaj
na mene, htjela-ne htjela, morat ću promijeniti kartu.
"Gubi mi se s očiju, Aylin. Spava mi se. Pričat ćemo ujutro." Počela je opet
plakati. Legla je pokraj mene. Zagrlila sam svoju sestru. Jedno vrijeme je jecala na
mojim rukama. Potom je, mislim, zaspala od umora. Izvukla sam ruke ispod njene
glave. "Neka bude onako kako je najbolje", rekla sam tiho, ali imala sam neki osjećaj
kao da neće biti dobro. Bila sam zabrinuta.

(10. siječnja 1995., utorak, Bedford, DILARA)

S mamom sam se sastala u tetkinoj ordinaciji. Navaljivala je da se vratim u
Bedford, ali ja sam morala biti s gospodinom Emreom i ekipom.

"Ručajmo zajedno, ako ništa drugo", reče. Nisam je mogla povrijediti. U tetinoj
čekaonici smo pričekale da ode njen pacijent. Zapravo, mogli smo ići i u tetin stan
iznad ordinacije, ali, kako je to mama običavala reći, teta je napravila 'uobičajeno
loše dobročinstvo', dopustila je Benjaminu Leighu koji je zakupio jednu prostoriju u
ordinaciji da koristi jednu od spavaćih soba tog stana. "Jesi li ti luda? I to bez ijednog
dolara. Što ti je to trebalo?" upitala je mama.

"Sažalilo mi se. Nije imao gdje biti. Traži sebi neki jeftini stan. Odselit će čim
nade nešto povoljno", rekla je teta. Čovjek je dva mjeseca okupirao stan.

U prosincu, kada je Mustafa bio ovdje, teta mu je rekla da donese krojački metar,
koji je stajao u ladici ormara, u holu stana na gornjem katu. Mustafa se odjednom
pojavio s metrom i tri ručne bombe u rukama. "Što je ovo? Sliči na bombe." Tetine
oči su se otvorile kao kamenčići za gatanje.

"Ne sliče, teto, ovo su stvarno bombe."
"Gdje si to našao?"
"Našao sam u lijevoj ladici ormara."
"U lijevoj ladici su stvari Mr. Leigha. Trebao si tražiti u desnoj."
"Što ja znam, teto, prvo sam otvorio lijevu. Vidio sam muške čarape. Mislio sam
da su to tvoje vojne čarape. Zavukao sam ruku ispod i našao ovo."
"Jesi li siguran da su to prave ručne bombe, Mustafa?"
"Teto?! Ja sam završio vojnu školu. Ti si se nalazila među vojnicima. Dođi malo
k sebi!"
"Što taj čovjek radi s ručnim bombama?"

"Bilo bi dobro da to što prije saznaš", rekao je Mustafa. Benjamin Leigh je dao
objašnjenje, ali se mama teško odlučivala da se popne na kat.

"Ne idem ja tamo gdje živi onaj luđak", bila je uporna mama. Zato smo tetu
čekale u njenoj čekaonici.

Je li ti Aylin rekla da je odustala od razvoda?" upitala je mama Irenu.
Jest."

"Što će biti sada?"
"Joe će se zapjeniti, vjerojatno. Nadao se da će se dvanaestoga razvesti", rekla je
Irene.
"Nazovi mi Joea, Irene. Mora i on saznati za posljednje odluke", rekla je tada
mama. Irene je okrenula broj. Irene je pritisnula jedno dugme ispred sebe. Tako smo
sve mogle čuti ono što Joe kaže. Razgovor je trajao vrlo kratko. Mama je nastojala
biti pristojna koliko god je to mogla. "Jako mi je teško što ti ovo govorim, Joe, vjeruj
da je i meni žao, ali Aylin je odustala od razvoda", rekla je. Zavladala je duga tišina.
Joe se uopće nije zapjenio.
Je l'?" rekao je glasom hladnim kao led. Potom je uslijedilo još jedno dugo
zatišje.
"Sve, dakle, počinjemo ispočetka!" Joeov glas je bio poput zmijskoga siktanja.
"Neka prođe neko vrijeme, ponovo ćemo pričati", rekla je

mama.
"Završena je faza razgovora. Sada ču morati razmišljati o drugim metodama",
uzvratio je Joe.
Spustio je slušalicu. Na trenutak smo sve tri ostale bez riječi. "Neka Aylin ne zna
za ovaj telefonski razgovor", rekla je mama. One su se tu večer vratile u Bedford, a
ja sam ostala u New Yorku.

(11. siječnja 1995., srijeda, Bedford, LAURIE)

Aylin je za večeru pripremila jednu ogromnu kokoš. Zajedno s Nesrin i
Normanom, posjedali smo za stol u kuhinji, kako bismo večerali. Aylin je bila
krajnje smirena. Rekla je da je odustala od razvoda, da je iskidala i bacila
brakorazvodni sporazum i da je prepustila da sve ide svojim tijekom. Norman i ja
smo se pogledali. Nesrin je ulovila naše poglede.

"Recite, ako to ne odobravate", rekla je.
"Nije stvar u odobravanju ili ne", rekao je Norman. "Stvara se nova osnova za
sukob. Hoće li se, nastavkom ovog rata, Aylinini živci totalno uništiti?"
Joe će poludjeti kada čuje da se neće moći razvesti. Tko zna što će sve učiniti
ovaj put", rekla sam.
"On je učinio što je mogao učiniti", uzvrati Norman. "Dvije godine je i
prekomjerno namučio Aylin. Zbog njega je čak jedno vrijeme i struja bila isključena.
Što još može učiniti?"
"Prezasićena sam više slušanjem tih riječi", rekla je Nesrin.
"Toj ženi je toliko pao mrak na oči da će učiniti sve, samo da se što prije uda za
Joea. Nadam se da ti neće nanijeti nikakvo zlo", rekla sam.

"Što? Hoće li možda naći ljude da me premlate?" rekla je Aylin. "Kamo sreće da
pokuša."

"Ma zar bi smjela pokušati? Tko to ima toliko snage i moći da napadne nekoga s
vojnom obukom?"

Počeli smo se smijati. Malo smo se zabavili. Aylin je inscenirala kako će primiti
batine od žene i njenog sina i Joeovih kćeri ili kako će ona njih premlatiti. I ona se
glasno smijala, ali bila sam svjesna da je nervozna.

"Znaj, Aylin, da ta žena neće koristiti svog sina i Joeove kćeri da te premlate.
Naravno da će otići nekome tko je stručnjak za te poslove", rekao je Norman.

"Hoće li unajmiti Ramba?" Aylin se smijala dok je to pitala, ali sam vidjela da joj
se ruke lagano tresu.

"Dosta više o tome", rekla sam oštro. "I ti, Normane, nemoj se previše zadržavati,
dušo, put je dug."

"Hajde, dosta više. Kako ono vi, Turci, govorite evli evine, koylu koyune'
(oženjeni kući, seljaci u selo)", rekao je Norman i ustao. Ja sam noć trebala provesti
kod Aylin, ujutro bismo se zajedno spustile u grad.

Baš kad je bio na vratima, Aylin mu je rekla: "Ne zanemaruj, Normane, ono što
sam tražila od tebe."

"Što?" Norman je toliko stvari sređivao za Aylin.

"Posao oko oporuke. Gledaj da to što prije završiš."

"Taj posao je završen. To sam ti već rekao, ali si to, vjerojatno, zaboravila. Ostalo
je samo da potpišeš, ali ti nikako da nađeš vremena i dođeš do ureda."

"Aaaa, u pravu si, Normane, ja sam to sasvim zaboravila", rekla je Aylin.
"Navratit ću sutra poslije posla. Završimo, konačno, s tom oporukom."

"Kakvom oporukom?" upitala je Nesrin.

Nitko nije progovarao. "Aylin je htjela promijeniti oporuku. Norman joj je
pripremio novu", rekla sam.

Nesrin je gledala sasvim zbunjena.

"Što gledaš tako, kao da si ugledala duha? Vjerojatno ne želiš da moj nasljednik
bude Joe", rekla je Aylin.

"Naravno da ne želim, ali kakvo je to pripremanje oporuke sada? Imaš ti još
mnogo vremena do razmišljanja o oporuci. Ti nisi normalna", rekla je Nesrin. Bila je
vidno srdita na to što se njena sestra pripremala na smrt.

"Kada sam išla u Antaliju, na svadbu daidžinog sina, avion se jako tresao. U
jednom trenutku osjetila sam neobično veliki strah", rekla je Aylin. "Upravo sam
tada pomislila, ako se ovaj avion sruši, sve će ostati Joeu i toj ženi. Odmah po
povratku u New York, rekla sam Normanu da pripremi novu oporuku. U mojoj
novoj oporuci jedini moj nasljednik je Dilara."

"Aman, radi što ti je volja", rekla je Nesrin.

"Tako sam već i učinila. Jedino trebam još potpisati", uzvratila je. "I sinoć mi,
ova luda, nije dala da bar malo zaspim. Ja odoh u krevet, umorna sam", rekla je
Nesrin, pokupila novine i otišla. Kada

je i Norman otišao, Aylin i ja ostale smo same. Aylin je uzela bocu vina i
smjestila se pred kaminom.

Sjedila sam tako pored Aylin, koja me je, dok sam tonula u ništavilo, spasila od

bezdana i koja mi je pomogla da budem sretna i neproblematična. Osjećala sam
užasnu potištenost što ništa nisam mogla učiniti protiv njene nijeme i okrutne
sudbine. Shvaćala sam njenu pobunu i gnjev. Ali, isto tako, nisam mogla otvoriti
usta i reći: "Tvoj spas nije u čaši vina i neprospavanim noćima." Nisam mogla reći:
"Odustani od toga, šutni ga u dupe i riješi se Joea." Sjedila sam tako, poput devina
mužjaka, beskorisna... Nije previše pila. Nije čak dovršila ni vino koje je natočila u
čašu. Drijemala je. Ili sam ja tako mislila.

U jednom trenutku je progledala. "Znaš, Laurie", rekla je. "Svi muškarci, moji
muževi, su me uvijek ostavljali."

Bila je to laž, ogromna laž!

"Ne, Aylin. Ti si pripremala podlogu da te ostave i, pretvarajući se kao da oni
ostavljaju tebe, uvijek si ti ostavljala njih", rekla sam. Oči su joj bile zatvorene. Je li
me, možda, čula?

(16. siječnja 1995., ponedjeljak, DILARA)

U ponedjeljak sam se vratila zajedno s gospodinom Emreom iz Washingtona.
Postignuti su sjajni rezultati i obavljeni vrlo korisni susreti i s američkom vladom, ali
i s čelnicima Svjetske banke. Nestrpljivo sam čekala da sve to kažem teti. Ujutro
smo se sastale u njenoj ordinaciji. Dugo smo pričale.

Bio je miran, normalan dan bez nekih naročitih događanja. Pričale smo o mnogo
čemu, ali tijekom cijeloga toga jutra nismo progovarale niti jednu riječ o razvodu.
Kao da je, zbog toga što smo znale koliko je brine to pitanje, medu nama bio
sklopljen nijemi dogovor. Nitko se nije doticao pitanja njenoga razvoda. Ali i stalni
bijeg bio je nemoguć. Ionako će odjeci Joeovih reakcija uskoro doći do naših ušiju.
Odvjetnici će ponovo rasplamsati rat. Mi smo sada samo preživljavali nenormalno
zatišje pred veliku buru. Pripremale smo se da izađemo na ručak kada se začulo
zvono na vratima.

"Nemam nikakav dogovor za ovo jutro, Tko bi to mogao biti?" rekla je teta. Irene
je imala slobodan dan. Ja ću pogledati', rekla sam

i otišla otvoriti vrata. Aman, Bože! Pred vratima je stajao jedan visoki čovjek
izgledao je kao skitnica u dronjcima, neuredne brade i kose.

Je li Aylin unutra?" upitao je upravo u trenutku kada sam namjeravala pritvoriti
vrata. Na trenutak mi se učini da sam pogrešno čula.

"Tražim Aylin'', rekao je ponovo. Zapuhnuo me je nesnosni smrad alkohola koji
se širio iz njegovih usta.

"Čekaj tu", rekla sam nemajući kud. Zatvorila sam vrata i vratila se unutra.

"Teto, traži te neki uličar."

"Uličar?"

"Rekao je da Aylin zna kako se zove."

"Kako izgleda?"

"Visok, plavih očiju, sav prljav..."

"Ah, to mora da je Dean", rekla je teta.

"Teta! Znaš tog otrcanog lutalicu?!"

"Stani, odoh da vidim", rekla je. Ubrzo se vrati s njim.

"Uđi u toalet, operi ruke i umij se", rekla je čovjeku. Čovjek je ušao u toalet i

pritvorio vrata za sobom. Bila sam sasvim zbunjena.

"Teto, tko je ovaj?"

"To je Dean", uzvratila je tetka. "Klerin i moj skitnica."

"Što to znači?"

"Our bum", reče na engleskom.

"To sam shvatila, ali kako?"

U tom trenutku čovjek se vratio. "Pričat ću ti kasnije", rekla je teta. Iz kuhinje je
donijela bocu vina i najlon-vrećicu, iz džepa izvadila nekoliko dolara i dala čovjeku.

"Pripremila sam ti dva tebi omiljena sendviča od piletine", rekla je.

"Hvala", reče lutalica, a potom se okrenu prema meni: "Ovo bi trebala biti...
Del... Dil... Dilary, zar ne?"

"Upravo ona", uzvratila je teta.

Čovjek je ispružio ruku prema meni. Nisam znala što da radim.

"Dilara!" rekla je teta oštrim tonom. Morala sam prihvatiti ruku, rukovali smo se.

Ja sam Dean. Dakle, ne u značenju 'dekan', to mi je samo ime. Zapravo, moj otac
je želio da budem 'Dean', ali, sudbina!" rekao je. Ja sam se iznenadila.

"Hajde, doviđenja, Aylin", rekao je skitnica.

"Pazi na sebe. Ne opijaj se do besvijesti", rekla je teta. Otišao je. Potrčala sam u
kupaonicu oprati ruke. Kada sam se vratila, tetka me je čekala na nogama, spremna
za izlazak.

Jesam li ja to sanjala, teto? Jesam ii ja dobro vidjela ovo maloprije?" upitala sam.

"Ne mogu shvatiti zašto te to toliko zbunilo", odgovorila je teta. "To je skitnica,
jedan bum."

"Da, i što sad?"

"Gdje nalaziš te tipove, teto? Nije te strah? Ne znaš je li pošten ili lopov?
Alkoholičar je!"

"A tko ti je to rekao da su alkoholičari lopovi?" rekla je tada teta. "Taj što si ga
maločas vidjela je čovjek, Dilara. Štoviše, filozof koji je prošao i sito i rešeto,
napustio fakultet kada je već bio na pola. Život ga je gurnuo na takav put. Ovo je
Amerika. Ne možeš se nakon neuspjeha kao kod nas vratiti očevoj kući i skriti iza
mamine suknje. Eto, tako dospijevaš na ulicu."

"Dobro, teto, a kako si se upoznala s njim? Tvoj pacijent?" "Jednu noć smo Kler i
ja izlazile na večeru u Park Cafe. Prosio je na ulici. Tražio je novac od nas. 'Hoćeš li
uzeti alkohol?'upitala sam. 'Gladan sam, uzet ću nešto za jelo', odgovorio je. Ja sam
mu rekla da ću mu naručiti jelo, ako je doista gladan. Odustale smo od Park Cafea i
ušle u McDonalds. Pojeo je tri porcije BigMaca i dva kolača od jabuka. Doista je bio
gladan."

"I?" Osjećala sam se kao da slušam bajku.

"I, tako. Pričali smo. Ispričao nam je svoj život. Ima nevjerojatnu životnu priču.
Zapravo, vrlo je plemenit. Postali smo prijatelji. Navrati ponekad ponedjeljkom,
uzme svoje sendviče i vino. Ponekad mu dadnem i novca."

"U redu, teto, koliko njih ti uzdržavaš? Hulusijevi lijekovi, školski troškovi za
Vildanino dijete, i još tko zna što, a povrh toga još i piće i sendviči za nekog
skitnicu. Umjesto što mu daješ novac, bolje bi bilo da ga izliječiš."

"Mogla bih pokušati, ali neće. Ne može se to nasilu", odgovorila je teta.

"Teto, ova tvoja ljubav prema ljudima... ovo... ovo... ovo priticanje ljudima,
životinjama, svemu, ova ljubav... zar te to ne iscrpljuje?" "Dilara", rekla je tetka, "da
nema ove ljubavi u meni, ja vjerovatno ne bih mogla podnijeti ovaj život."

(17. siječnja 1995., utorak, jutro, podne i predvečer)

Aylin i Nesrin su se prije podne zajedno spustile u grad. Aylin je ostavila Nesrin
kod svojih prijatelja i otišla frizeru. Potom su se sastale s Dilarom i zajedno otišle u
hotel Plaža, kako bi sudjelovale na ručku u organizaciji Američko-turskog društva na
kome će Emre Gonensaj držati govor. Došle su ranije. Odlučile su, zajedno s
Dilarom, popiti kavu u Oak Roomu. U Oak Roomu bili su i Emre Gonensaj, Aylin i
njihova kćer Nazli. Sjedili su i pričali, a potom su prešli u drugu dvoranu gdje će
poslije ručati. U salonu je bila velika gužva. Bili su tamo gotovo svi njeni poznanici
s koledža i turski diplomati koji su živjeli u New Yorku.

Unatoč tome što je bila malo rastresena, Aylin je, po običaju, bila veoma vesela.
Šalila se, ubijala nostalgiju i flertovala s poznanicima koje već dugo nije vidjela.

Za vrijeme ručka sjele su za stol turskih i američkih biznismena. Nakon
pozdravnoga govora predsjednik udruženja za govornicu je pozvao prof. Emrea
Gonensaja, glavnoga savjetnika turske vlade. On je američkim biznismenima
objašnjavao ekonomsku krizu iz 1994. i kako ju je turska vlada prebrodila.

Usprkos Dilarinom trudu da je zainteresira, Aylin se baš i nije zanimala za tu
temu. Inače, za stolom se više govorilo o umjetnosti, glazbi i kazalištu. Aylin je
zatražila čašu crvenoga vina. Stalno je mislila o brakorazvodnoj parnici. Iako to nije
pokazivala, strahovala je od Joeve reakcije, nakon što dozna za njenu najnoviju
odluku. Što li je rekao? Što namjerava učiniti? Joe je s gnušanjem prihvatio čak i
njeno nedavno pojavljivanje na televiziji kada je rekla: Ja volim svog muža i
apsolutno ne razmišljam o razvodu." Zapravo, to je radila samo iz inata, svjesna da
će razjariti Joea. Potom je to prikazala kao šalu, rugala se s tim, ali Joea prvi put nije
uspjela nasmijati. Među njima se brzo podizao debeli zid. Sve zbog one katolkinje iz
Little Rocka, koja je bila u bliskoj vezi s Billom Clintonom.

Tek je poslije shvatila da joj netko nešto govori. Gledala je odsutno, a potom
prasnula u smijeh.

"Znaš, sluh mi je sve slabiji. Da li ja to prijevremeno starim? Što si rekao,
ponovi, molim te."

Njen prijatelj se zbunio. "Ova je mrtva pijana", pomislio je. Mada, Aylin nije ni
dotakla vino iz čaše. Bila je odsutna zbog nečeg drugog, već odavno ona nije bila
ona stara, nasmijana Aylin. Jedino oni koji koji su je dobro poznavali mogli su
uočiti tu promjenu. Jedna od tih osoba bio je i Ivan, s kojim se taj dan srela.
"Nešto se događa s Aylin", redi će on te večeri svojoj supruzi Lejli.

Dilara i Aylin su nakon ručka s obitelji Gonensaj otišle na kavu i dugo
razgovarale. Emre je Aylin predložio da svi zajedno izađu na večeru.

"Sutra se vraćamo u Washington, nećemo se sigurno dugo vidjeti", rekao je.

"Idem u operu s Timom Childsom, ne mogu to odgoditi, to smo već davno
dogovorili", odgovorila je Aylin.

"Nađi si nekog mlađeg kavalira", rekla je Aylin Gonensaj.

"Mlađi ne znaju cijeniti ženu kao stariji", odgovorila je Aylin.

Nakon rastanka s njima, Aylin se vratila u ordinaciju i primila jednoga pacijenta.

Nakon odlaska pacijenta, u kupaonici je osvježila šminku, popravila ruž,
očešljala kosu, nanijela parfem, skinula ogrtač, ponovo obukla ružičastosivu bluzu
uspravne kragne i sivi kostim. Iz torbe je izvadila antikni broš s mjesecom i
zvijezdom koji je stavljala i prilikom ručka i zakačila ga na rever kostima.
Osmanlijski prsten joj je od samoga jutra bio na prstu. Kada je Dilara stigla u
ordinaciju, Aylin je bila spremna za operu.

U šest i deset minuta, Timothy Childs je pozvonio na vrata. Kao što je to
običavao prilikom njihovog svakog odlaska u operu, i te je noći zakupio limuzinu s
vozačem. Neće morati tražiti parking ili taksi. Nakon toliko dana, Aylin je prvi put
osjetila malo zadovoljstva u svom srcu. Provela je lijep dan i sada je, zavaljena u
limuzini, išla slušati Donizettija. Unatoč Joeu, život je bio lijep i vrijedan življenja.

(17. siječnja 1995. utorak, 18:10-24:00, TIMOTHY CHILDS)

Kao što smo se i dogovorili, s Aylin sam se našao oko šest u njenoj ordinaciji.
Tamo je bila i njena simpatična Dilara. Popričali smo stojeći. Dilara se pretvorila u
jednu lijepu djevojku.

Išli smo u Metropolitan na Donizettijevu L'ELISER D'AMORE. Ovakve operne
večeri bile su česte i prije Aylinine udaje za Joea. Zato što smo oboje voljeli operu i
što nam je bilo teško naći nekoga s kime bismo stalno mogli ići na predstave,
zajedno smo odlazili na gala produkcije svake nove predstave i imali sezonske karte.
Uobičajili smo prije ili poslije opere ići na lagane večere i tada bi se jako dobro
zabavljali.

Te večeri posebno su nam se svidjeli glasovi tenora koji su pjevali uloge doktora
Dulcamara i kapetana Belcorea. Šalili smo se i smijali na račun trapavoga hoda
vojnika u zboru.

Aylin je, kao i uvijek, i te noći bila veoma elegantna. Bila je u blistavom kostimu
svjetlosive boje koji se činio poput oblaka. Suknja je bila tanko plisirana i lijepo se
okretala u hodu tako da sam uspijevao uloviti muške, pa čak i ženske prikrivene
poglede oduševljenja. Boja njenog kostima isticala joj je oči. Inače, meni su njene
žučkastozelene oči, uvijek malo zamagljene, bile nešto najljepše na njoj.

Njene oči svakoga oduševljavaju, nitko nije mogao zaboraviti ženu koja ima tako
lijepe oči, govorili su oni koji su je poznavali.

Aylin je kosu ostavila raspuštenu, ali izgledala je kao da je upravo izašla iz
najboljeg frizerskog salona.

Večerali smo u Belmond Roomu, restoranu Metropolitan Opere. Kao i uvijek
večeru smo započeli prije predstave, a desert završili između dva čina.

Za večerom je Aylin izgledala vrlo veselo. Ovaj put uopće nije pričala o svom
mužu i brakorazvodnom procesu. Ja sam, zapravo, mislio da se ona već razvela.
Rekla je da će sljedećeg dana u New Yorku sudjelovati na nekom sastanku u vezi s
vojskom. Bilo je očito da se i ponosila, a i osjećala zadovoljstvo što se, makar i na
određeno vrijeme, nalazila na čelu jedne vojne bolnice. Kod kuće u Bedfordu imala
je konja. Spomenula je da bi, zbog dužih šetnji na konju, svoju ordinaciju iz New
Yorka mogla sasvim preseliti u Bedford. Znao sam da već ima opremljenu ordinaciju
u podrumu trokatne vile. Dok smo tako pričali o svemu pomalo, odjednom, kao iz
vedra neba, upitala je: "Što misliš, bih li ja mogla biti dobra diplomatkinja?" Malo
sam se zbunio, ali to nisam pokazao. Aylin je do danas napravila sve što je naumila.

Mislila je, ako republikanci dođu na vlast, biti veleposlanica u nekoj od turskih
susjeda na Kavkazu. Možda bi uspjela i u tome, ali bila je tako emotivna kada je u
pitanju njena domovina da je ja, kao bivši veleposlanik s dvanaest godina iskustva u
američkoj diplomaciji, iskreno rečeno, nisam mogao zamisliti u toj ulozi koja
zahtijeva prikrivanje emocija. Mislio sam da bi za nju bilo najbolje vratiti se u
vojsku. Da se vratila, bila bi unaprijeđena u čin pukovnice, a takav uspon za tako
kratko vrijeme, vjerojatno bi bio nešto što se događa rijetkim ljudima. A, opet, zato
što sam osjećao da očekuje moju podršku, ovo svoje mišljenje joj nisam otkrivao.

Tijekom večere popila je samo jednu čašu pića. Kada sam navaljivao da sa mnom
podijeli šampanjac, odbila je govoreći da se tu noć vraća u Bedford, a i da sutradan
ima vrlo važan sastanak. Odmah nakon izlaska iz opere, bez zadržavanja smo otišli u
njenu ordinaciju u 75. East Avenue. Trebala je uzeti Tobyja i vratiti se kući. Nisam
želio da kasni jer sam znao da će voziti do Bedforda. Nikako nisam želio da se jako
kasno sama vraća kući. Navaljivao sam da ostane negdje u gradu, predložio joj da
nade sestru ili Dilaru. Ali Aylin nije odustajala od onoga što bi naumila.

Ostavio sam je na vratima ordinacije i čekao dok nije ušla unutra. U suknji boje
dima, prošla je kroz vrata kao neko priviđenje, potom se okrenula i mahnula mi
rukom. U njenim žućkastim mačjim očima bila je uočljiva neka blještava radost. Tad
sam je posljednji put vidio.

(18. siječnja 1995., srijeda, NESRIN)

U utorak navečer Dilara i ja ostale smo u klubu Harvard. Unatoč našem
navaljivanju, nismo uspjele uvjeriti Aylin da, nakon opere, ostane s nama. Sutradan
smo imale sastanak s Hunterom, prvi otkako je potrgala brakorazvodne papire.
Trebali smo se sastati u šest popodne i razgovarati o novonastaloj situaciji. Ovaj
posao dosadio je i Hunteru. Neprestano je govorio kako Aylin neće uspjeti ništa više
izvući. Nije shvaćao da Aylin nije stalo do novca i imanja. Nije mogla progutati to
što se Joe, umjesto nje, odlučio za drugu ženu. Možda bi je Hunter još uvijek mogao
uvjeriti. Taj susret bio je moja je jedina nada.

S Dilarom sam se susrela oko četiri sata u 75. istočnoj aveniji. Irene je rano
otišla iz ordinacije. Čekale smo Aylin. Kako od Aylin nije bilo nikakvoga glasa,
Dilara je sišla u prizemlje. Ispod vrata je primijetila svjetlo.

"Teta nikako ne voli da je se uznemirava kad ima pacijenta, zato nisam kucala na
vrata", rekla je. U pola šest Dilara je ponovo sišla dolje. "Majko, ne mogu
uznemiravati tetu, ionako će doći kada završi posao", rekla je kada se vratila.

Sljedeći put sam ja sišla. Pokucala sam na vrata, nije bilo odgovora. Pokucala
sam jače, opet nije bilo odgovora. Vratila sam se gore. Zaključile smo da je rano
završila s pacijentima i da je onda i sama izašla. Mora da je zaboravila ugasiti
svjetlo. Zvale smo kuću, nije bilo odgovora. Pomislivši da će se vjerovatno uskoro
vratiti, nastavile smo čekati.

Aylin je kasnila. Mora da je bila gužva u prometu. Uzaludno sam okretala
telefon, odgovora nije bilo. Nazvala sam i Huntera, nije bila ni kod njega. Bilo je
šest. Pa sedam. Samo Bog zna koliko smo kava i čajeva ispile. Uzaludno sam zvala
Huntera i Aylin. "Ne zivkaj stalno, mama, stavila sam poruku na vrata, vidjet će kada
dođe i zvat će nas", govorila je.

Negdje oko pola osam nazvao nas je Hunter.

"Ako sada i dođe, ne mogu se vidjeti s vama u ovo doba, izlazim", rekao je.

Kako se može zanemariti tako bitan sastanak? Hunter je gunđao, zato što nije
znao što će reći suprotnoj strani. "Nadam se da će, mada se nismo ni sastali, račun
proslijediti mojoj neodgovornoj sestri", rekla sam u sebi.

Dilara je razgovarala sa suprugom Tima Childsa. Tim se još uvijek nije vratio
kući. Znam ja što ću kada je se samo dočepam. Jedino joj se može oprostiti ako je
imala neku nezgodu.

Bilo je devet, a od Aylin nije bilo nikakvoga glasa. Prestala sam se ljutiti, samo
sam se jako brinula. Bože, da se mojoj sestri nije nešto dogodilo? Zvala je Kler,
Emel, Lejlu. Nitko ništa nije znao. Dilara je zvala Mišela, a potom i Aylin Gonensaj.
Ni oni ništa nisu znali. Gdje bi mogla biti ta žena? Ni kod kuće nitko nije odgovarao.
"Teto, je li nastao neki nesporazum? Mi se vraćamo u klub Harvard i čekamo te.
Jako si nas zabrinula", ostavila je Dilara poruku. Otišle bismo do tamo, samo da ta
prokleta kuća nije usred pakla.

U klubu Harvard smo se ponovo smjestile u sobu koju smo bile napustile. Unatoč
tome što to nije pokazivala, Dilara se brinula koliko i ja. Odlučile smo ujutro ići u
Bedford, ako tijekom noći od nje ne dobijemo nikakvu vijest... Ali, nije bila kod
kuće, to smo znale. Ni telefon nije bio pokvaren. Redovito se uključivala telefonska
sekretarica i reproducirala njen snimljeni govor: "Ostavite poruku." Ostavile smo
možda i pedeset poruka. Gdje je ta Aylin, što radi? Da se, možda nije uputila za
Connecticut, da ubije Joeovu ljubavnicu? Da nije previše popila i negdje zaspala?
Posljednjih dana njeno raspoloženje uopće nije bilo dobro. Mislim da je došla na
prag depresije. Onaj debeli Židov mi je uništio sestru.

Ušle smo duboko u noć. Od Aylin nije bilo ni traga! Bila sam skoro luda od
brige. Da se nije nešto loše dogodilo.

(19. siječnja 1995., četvrtak, 8:20-8:50, VIRGINIA)

Jutros je bilo ledeno. Unatoč rukavicama vrhovi prstiju su mi se gotovo zaledili.
Nikada u siječnju ovdje nije bilo tako, ljudima se smrzavao dah od hladnoće. Nakon
10. siječnja ponovo se sve pretvorilo u led. Ne znam zašto, ali jutros sam se
probudila s nekim nemirom u sebi. Moja starija sestra smatra to normalnim za ove
godine. Počinje polako, a kako godine prolaze, sve je gore. Pravi se problemi
pojavljuju tek u pedesetima. Oh, baš me utješila. Znači da ja imam još petnaest
godina dok ne dođem do tog stanja. Inače, svaka nevolja mene zadesi u duploj mjeri.
Uvijek propustim autobus i čekam duplo više, kao i jutros. Drugi autobus je krcat i
nema mjesta ni za stajanje. Navaljuju, guraju, štipkaju me za guzu, školska kopilad.
Nema veze, ne ljutim se na to. Jedino me još oni doživljavaju kao ženu, s ovim
mojim licem koje je ostarjelo prije vremena.

Moja gospođa namršti lice kada malo zakasnim. Kao: zašto ona uvijek na vrijeme
dođe na posao, a ja ne? Zato što ja nemam auto kao ona.

Jednom sam joj to i rekla. Očekivala sam da će se naljutiti, a ona je došla i
zagrlila me. Moja gospoda je malo otkačena. Ne sliči ni na koga. Nije da ne kudi, ali
odmah dolazi i osvaja ti srce. Suosjećajna je, nikako ne podnosi tuđe boli. I
darežljiva je. Ali, u posljednje vrijeme je postala veoma eksplozivna. Ovaj razvod ju
je jako iscrpio. Prvo je, dok nje nije bilo, njen muž došao i pokupio neke stvari iz
kuće. Gospođa je gotovo poludjela, kada je, nakon povratka iz vojske, zatekla kuću
polupraznu.

"Zašto bi bili sami u ovoj ogromnoj kući, na vrh brda? Idite u New York,

preselite se u svoj mali stan", rekla sam. Sluša li? Na jedno uho joj je ušlo, a na
drugo izašlo.

"Ne brini se, neću biti sama. Uskoro će netko doći ovamo", rekla je.

Mislila sam da je našla nekoga i da će njega dovesti kući. Međutim, ona je dovela
konja. Došla sam jednom k njoj, kad imam što i vidjeti; velika glava gleda kroz
prozor. Konja je svezala odmah ispred kuće, ispod prozora salona. Rekla sam joj da
je malo otkačena.

Danas sam opet zakasnila. Mislila sam kako ću morati otrpjeti dobro peglanje. A
nizbrdica ispred kuće je tako nepodnošljiva, i to da kažem... Srećom još se nije
uhvatio led po zemlji. Inače ljudi... a što je to, pomislim tada? Je 1' to moja gospoda
opet lupila autom u drvo? A, Toby... O, Bože, što ti, Toby, radiš ovdje? Jesi li opet
pobjegao od kuće? Ne, nisi pobjegao, jer ti je remen na vratu. Je 1' to ideš u šetnju s
gospođom? Zašto taj auto stoji tako nasred puta? Gdje je gospođa? Tko je spustio taj
ogromni auto tako preko zida? Hej, zatvorili ste put, kako ću ja sada proći? Gospođo
Nadowski? Jeste li vi spustili auto preko zida? Hej!.. Gospođo Nadowskiii? A, netko
je tamo, pod autom. Neko leži pod autom. Jao, Bože! Pod autom!... Jao, BOZE!
GOSPOĐO NADOWSKI!.. MISS Aylin... Aylin!... Odgovorite... čujete li me? Zašto
se ne miče? Zašto se ne javlja?

A, da možda nije mrtva? Ajln. Aylin. Aylin.... UPOMOĆ!!! UPOMOĆ...!

(19. siječnja 1995., četvrtak, 9:00-9:30, DILARA)

Mama sinoć nikako nije spavala. Zapravo, i ja sam bila napeta. Uho mi je stalno
bilo na telefonu. Čekala sam da svakog trenutka zazvoni, iz sna me budila telefonska
zvonjava. Premda, niti je telefon zvonio, a niti je tko na vrata kucao. Nikada teta nije
bila tako nemarna. Svoju uznemirenost sam nastojala prikriti pred mamom.

Da se dogodila kakva nesreća, prva osoba kojoj bi javili trebao bi biti Joe. Ipak je
Joe još uvijek njen muž. Rano ujutro otišle smo u Joeov ured. Još nitko nije bio
stigao. Čekale smo pred vratima. Joeva tajnica se iznenadila kada nas je ugledala
pred vratima. Zajedno smo ušle unutra da vidimo ima li kakva poruka od policije.
Nije bilo ničeg. Malo nam je laknulo. Što mi sve nije padalo na pamet! Mada sam
znala da je to obična budalaština, ali počela sam čak razmišljati

o tome da je teta pobjegla s Timothyjem Childsom.

Izlazila sam kada je Cynthia podigla slušalicu telefona koji je zvonio. Mama je
izašla prva, ja sam bila malo iza. Cynthia mi je rukom davala signal.

"Mama, ti idi dolje, sad ću i ja", rekla sam.

"Bože, nemoguće", govorila je Cynthia na telefon. Lice joj je bilo zgrčeno od
užasa.

"Što je bilo, što se dogodilo? "

"Neka... nesreća, što li je? U Bedfordu se nešto dogodilo, policijski slučaj.
Policija je Joea zvala kući. Joe odmah dolazi po vas, siđite i čekajte ga", reče
Cynthia.

Zatekla sam mamu pred liftom.

"Izgleda da je lopov ušao u kuću, mama", rekla sam. Tresle su mi se i ruke i
noge, ali to sam nastojala sakriti od mame.

"Što kažeš?" upitala je mama. "Kako li je lopov ušao u kuću? Kamo sreće da je
ušao dok Aylin nije bila u kući. Inače, čovjek se silno uplaši."