Ayse Kulin - Njeno ime Aylin

JOSEPH CATES

Prije no što ga je upoznao s Aylin, psihijatar bolnice New York, dr. Gordon,
svom je susjedu Joe Catesu prilično toga ispričao o njoj. Joe je imao problematičnu
kćer, koja je tek zakoračila u pubertet. Alis nije bila mentalno zaostala u pravom
smislu te riječi, ali je isto tako bilo nemoguće reći i da je bila normalna. Privatni
učitelji davali su joj satove kako bi savladala čitanje; ono što su normalna djeca
uspijevala savladati za jednu, ona je savladavala za tri godine. Čak ni
najjednostavnije matematičke operacije nije uspjela savladati. Ali nasuprot tome,
aparatima koji su zahtijevali spretnost uspijevala je rukovati bolje od svih ostalih
ukućana. Napamet je znala mnogo telefonskih brojeva i registarskih tablica. Kada je
ostavila tri male djevojčice i otišla, Alisina majka, koja je bila s Dalekog Istoka, ni
jednu od svojih kćeri nije htjela povesti sa sobom. Rekla je da će im joe biti bolja
majka od nje, a nakon razvoda se malo interesirala za njih.

I pored očeve ljubavi i pažnje, Alis je uvijek osjećala da joj majka nedostaje. A
sada se nalazila pred jednom od najvećih opasnosti koje su očekivale mlade New
Yorka. Njen otac je strahovao da se uz momka njegova problematična kći ne navuče
na drogu. Od Alisinih sestara, Hillary i Phoebe, zatražio je da se brinu o njoj. Ali,
one nisu imale vremena za sestru.

Udana za glumca Kevina Klinea, Phoebe nije bila baš slavna glumica. Glumila je
u televizijskim serijama, nastojala zauzeti mjesto u svijetu filma. Sve svoje vrijeme
trošila je na audicije. Iako je magistrirala povijest umjetnosti na Sveučilištu
Columbia, Hillary se opredijelila za kazališnu glumu, ali je teško dobivala značajnije
uloge. Njen muž je vodio reklamne kampanje kao uspješan umjetnički direktor, ali
onda se počeo baviti slikarstvom i podnio ostavku. Bio je slikar čije su se slike slabo
prodavale. Mladom bračnom paru koji je imao materijalnih problema, Joe je nastojao
pomoći. Ukratko, u životu sestara koje su bile zabavljene svojim problemima uopće
nije bilo mjesta za Alis.

Alis je doista trebala pomoć, ali zbog toga što je od djetinjstva većinu vremena
provela u rukama liječnika i psihijatara, doživljavala je živčane krize pri samom
spomenu riječi doktor.

Dr. Gordon bio je svjedokom Aylininog čudotvornog uspjeha s Laurie Crews,
koja je bila beznadan i otpisan slučaj. Godinama je poznavao Laurie. Nakon svakog
pokušaja samoubojstva nalazio ju je u hitnoj pomoći. Nadajući se da će se možda
postići neki rezultat, slao ju je na psihoanalizu različitim psihijatrima. I sam se ne-
koliko godina bavio njenim problemom. Uto je Laurie pronašla dr. Nadowsku.
Nakon dvije godine, rekla je dr. Gordonu. "Da nisam upoznala Nadowsku, danas ne
bih bila medu živima."

Joe je došao u hitnu na pregled uha; ozlijedio ga je kćerin umno poremećeni
mladić španjolskog podrijetla. Obavijestio je o tome dr. Gordona. Patio je zbog svoje
kćeri. Upravo taj dan Gordon je odlučio da Joeu Catesu spomene Aylin.

"Imam jednu kolegicu koja je sjajna psihijatrica. Vjerujem da bi mogla pomoći
Alisi. Hoćeš li da te upoznam s njom?" upitao je svog prijatelja.

"Ovo dijete veoma teško sklapa veze. Ni sam više ne znam kako ću joj pomoći."

"Ali Nadowska stvara čuda, vjeruj mi. Trebalo bi probati."

"Volio bih je upoznati prije no što odvedem Alis. Morao bih joj ispričati o
prošlosti djeteta, da nepotrebno ženi ne uzimamo vrijeme ako je netko tko se neće

svidjeti Alisi. Znaš kakva je moja kći." "Jednom ću vas oboje pozvati kod sebe. Ako
ti bude odgovarala, zatražit ćeš termin i odvesti Alis", rekao je Gordon.

Jedne večeri Steven Gordon je pozvao na piće nekoliko svojih prijatelja. Joe je
zbog posla dosta zakasnio. Kada je ušao, neki su s čašama pića u rukama već uveliko
zapodjenuli razgovor. Neki od njih posjedali su po dugom trosjedu i pričali. Neke je
poznavao. Nastojao je pogoditi koja bi medu prisutnim ženama mogla biti dr.
Nadowska. Nije imao baš preveliki izbor; u salonu su bile prisutne samo dvije žene
koje nije poznavao, jedna od njih trebala bi biti manekenka ili filmska zvijezda. Bila
je previše lijepa, elegantna i privlačna da bi bila liječnica. Uputio se prema drugoj.

"Dr. Nadowska?"

Žena ga krajnje zbunjeno pogleda u lice.

"Zar vi niste dr. Nadowska?"

"Ne, nisam. Ja sam Peckwood."

"Oprostite", reče Joe Gates. Otišao je pravo kod domaćina.

"A gdje je ono da ćeš i nju pozvati?"

"Koga?"

"Onu liječnicu."

"Naravno da sam je pozvao."

"Zar nije došla?"

"Zašto ne bi došla? Vidi, ona što tamo stoji, to je ona." Gates je pogledao u
pravcu koji je pokazao njegov prijatelj.

"Bože, ona je ta o kojoj si mi pričao?"

"Ona."

"Ona... ona uopće nije slična doktorici. Ja sam mislio da je to ona...

"Što si mislio?"

"Da je filmska zvijezda."

"Je l' to liječnici trebaju biti izobličeni?" Gordon se počeo smijati, potom se
oglasio: "Ayliiin!" Okrenula se, čudnim sjajem svojih zelenih očiju pogledala prema
njima i, uz lagani osmijeh na licu, prišla im.

"Već odavno te želim upoznati s Joeom Gatesom. Joe je filmski producent.
Mislio je da si ti filmska zvijezda. Možda se pred tobom otvara novi poslovni izazov.
Što veliš?"

"Velim da bi bilo dobro. Doista trebam promjenu", uzvrati Aylin, a potom pruži
ruku Joeu Gatesu.

"Ja sam Aylin Nadowska. Možda sam zakasnila za uloge mladih djevojaka, ali u
stvarnom životu već neko vrijeme glumim majke. Imate li za mene ulogu majke?"
upitala je.

"Imate djecu?"

"Imam jednu kćer", odgovori Aylin.

"Problematična?"

"Zar ima neproblematične djece?"

"Pođite sa mnom", reče Joe i povede Aylin prema dnu salona. Mada nesvjesno,
oči mu zastadoše na lijepo uobličenim i dugim nogama žene koja je išla ispred njega.

Nakon sat vremena Joe je ulovio Gordona u kuhinji.

"Ne tiče me se hoće li dobro doći Alis ili ne, ali apsolutno sam siguran da će ova
doktorica meni dobro doći. Ovo je izuzetna žena, Steven. Zašto si toliko vremena
čekao da me upoznaš s njom?" upitao je.

Kada je prijam završen, Joe je već znao da je Aylin turskog porijekla, da, uz
turski, govori engleski i francuski, da stanuje s nećakinjom koju je prihvatila kao
svoje dijete. Znao je i da joj nećakinja pohađa Trinity School i da ju namjerava
poslati na Harvard, kao i da spada medu najuspješnije psihijatre u New Yorku.

A Aylin je doznala da je Joseph Cates preuzeo organizaciju Tony nagrada, da iz
prvog braka ima jednog sina, a iz drugog braka tri kćeri od kojih je jedna
problematična, da mu je zet poznata holivudska zvijezda, a da mu je kći Phoebe
Cates koja je glumila u filmu "Čipka". Osim toga, Joseph Cates bio je imućan i
neoženjen.

Ujutro je Aylin je telefonirala Mišelu.

"Mišel, što si mi ono htio reći prilikom našega zadnjeg susreta?" upitala je.

"To pitanje više neću potezati, Aylin. Ta tema te živcira. Razmišljao sam poslije i
došao do zaključka da apsolutno nemam pravo miješati se u tvoj privatan život.
Ispričavam se zbog onoga što sam rekao taj dan."

"Ne, nisam se naljutila na tebe, Mišel. Sada ja otvaram istu temu. Ti si osoba koja
me najbolje poznaje. Što si mi, stvarno, želio reći tada?"

"Obećavaš li da se nećeš ljutiti ako ti kažem što mislim?"

"Obećavam."

"Mislio sam da svoj privatni život trebaš dovesti u red. Tvoj poslovni uspjeh nije
dovoljan za tvoju sreću. Žena tvojih godina treba stalnu vezu. Unatoč tome što imaš
toliko prijatelja, ja osjećam da si veoma usamljena."

"Kažeš li ti to da bih se trebala udati?"

"Ne trebaš se udati. Ne živiš u srednjoj Anadoliji, nego u New Yorku. Ali, u
tvom životu bi apsolutno trebao postojati netko tko odgovara tvojim godinama, netko
s kim bi dijelila život. Bar ja tako mislim", reče Mišel.

"U redu, Mišel, shvatila sam. Hvala ti", uzvrati Aylin.

"Što se događa, Aylin?"

"Mislim da sam pronašla nekoga takvog."

Nakon razgovora Mišel je ostao zbunjen, sa slušalicom u rukama.

Dva dana nakon večeri kod Stevena Gordona, Joe Gates je telefonirao Aylin i
pozvao je na večeru. Odveo ju je u jedan od najpopularnijih restorana u New Yorku.
Aylin se specijalno uredila za tu noć. Napravila je minival i obukla veoma elegantnu
haljinu. Joe nije mogao skinuti oči s nje. Krajem noći upitao ju je:

Jesu li sve Turkinje kao ti?"

"Kako to misliš?" uzvratila je.

"Lijepe, uglađene, elegantne, inteligentne, kulturne, vesele, domišljate, zabavne,
komunikativne?"

"Komplimenti su se istrošili, Joe."

"Nije krivnja u meni, Aylin."

"Ako želiš upoznati i druge Turkinje, onda ću te upoznati s nekoliko svojih

prijateljica."

"Bila bi mi čast", reče Joe.

Tjedan dana poslije Aylin i Joe su otišli na večeru kod Emel i Paula. Kada je
nakon Aylin, plave ljepotice, ovaj put pred sobom vidio crnu ljepoticu, Joe je
zaključio da su Turkinje najljepše žene na svijetu. Paul i Emel bili su veoma srdačni
prema Joeu. Joe Gates možda nije bio zanimljiv i otmjen kao Richard, Aylinin
prethodni prijatelj, ali je bio daleko blagonakloniji i susretljiviji. Uopće nije skrivao
svoje oduševljenje njihovom prijateljicom. Kada su se, u međuvremenu, žene
povukle u kuhinju, Emel je upitala;

"Gdje nađe ovog slatkog medu, Aylin?"

"Steven me upoznao. Sviđa li ti se?"

"Sladak je, ali možda malo previše debeo, zar ne?"

"Mene oduševljavaju debeljuškasti muškarci. Pretežno su zabavni i iskreni.
Ulijevaju čovjeku povjerenje."

"Otkada to tebe bucmasti oduševljavaju?"

"Otkada sam upoznala Joea, u redu? Mislim da su deblji muškarci seksualniji od
mršavih."

"Neka bude tako", reče Emel, "vjerovatno ima nešto što znaš." Kada su se tu noć
rastajali na vratima, na uho Emel, koja ga je oduševila čim ju je ugledao, Joe je
prošaputao; "Talk me up to Aylin."

Emel je zatvorila vrata iza njih i okrenula se svom mužu: "Vidi ti to. Joe, s kojim
smo se maločas upoznali, traži da ga pohvalimo pred Aylin."

Pohvalimo ga onda", reče Paul, "imućan, uglađen, prizeman čovjek. Možda je to
ono što Aylin godinama traži. Možda ovaj put upali."

Joe je svoju šesnaestogodišnju kćerku Alis upoznao s Aylin za vrijeme ručka, a
ne u ordinaciji. Sebi svojstvenim metodama, Aylin je neprimjetno, u toku dva-tri
sata, mnogo toga saznala o djevojčici.

"Alis je puno pametnija djevojka nego što vi mislite, Joe", rekla je. "Nikada je
niste uvažavali. Ako joj povjerite malo odgovornosti, ako osjeti da joj vjerujete,
počet će se ponašati sasvim drukčije."

"Ti, dakle, prihvaćaš liječiti Alis."

"Ne mogu je primati u ordinaciji kao ostale pacijente. Inače, dijete se zasitilo
odnosa bolesnik-liječnik. Ali pozabavit ču se Alisom. Ako kao prijatelj budem
uspjela pridobiti njeno povjerenje, moći ću joj mnogo više pomoći. Ono što tebi
želim reći je da u ovom razdoblju previše ne nasrćeš na nju. Pusti je neka se druži s
kim ona želi, neka sklapa veze. Proživljava najosjetljivije i najproblematičnije raz-
doblje, prolazi kroz izuzetnu promjenu. Štiti je, drži je na oku, ali to apsolutno ne
pokazuj. Inače, ostat ćeš bez kćeri."

Kada je uspjela uspostaviti čvrsto prijateljstvo s Alis, Joevo oduševljenje je
preraslo u obožavanje. Bez ikakvog zastrašivanja i uvreda, Aylin je zadobila Alisino
povjerenje, prikupila sve potrebne podatke

o mladima s kojima se druži i koji koriste drogu, u pravo vrijeme spasila
djevojku da ne zapadne u tu ukletu močvaru, te, štoviše, povremenim grupnim
terapijama i mladima iz njenog društva nastojala izlaziti ususret. Kao rezultat
Aylinine podrške i podsticanja Alis je čak počela i raditi u jednom dućanu koji je
prodavao gramofonske ploče. Bila je sve samouvjerenija.

Na kraju, u porodici Gates postojala su dva Aylinina obožavatelja, a ne jedan.
Kao nikome drugome u svom životu, Alis je vjerovala prvo Aylin, a potom i Dilari,
koja se iskreno zanimala za nju, koja ju je upoznala sa svojim prijateljima, pozivala
na sastanke, zabave i koja je slušala o njenim problemima.

U zimu 1985. godine Joe je Aylin, Dilarii, Mustafu i Alis odveo u Švicarsku na
skijanje. Aylin od svojih studentskih dana nije tako dugo ostala u Švicarskoj. Bila je
veoma ganuta time što se nalazila u zemlji u kojoj je provela studij i mladost. Joeu i
djeci pokazala je fakultet na kojem je studirala i kuću u kojoj je stanovala. Tražili su
i Jean-Pierra, ali ga nisu uspjeli pronaći. Jedino što su uspjeli saznati

o njemu je da se, nakon razvoda od Aylin, ponovo oženio i da živi u Americi.
Ali, nitko nije znao gdje se nalazi.

Aylin i Dilara su se iz Švicarske vratile veoma zadovoljne. Zbog toga što je bila
popustljiva, prilagodljiva i dobronamjerna djevojčica, Dilara je sa svakim lako
sklapala prijateljstvo, ali Joea je doista zavoljela. I Joe se prema njoj odnosio kao
prema rođenoj kćeri.

"Teto, zar ne pomišljaš da se udaš za Joea?" pitala je povremeno. "Znaš, Dilara,
da ja ne znam održati brakove. Možda je i najbolje da se ne udajem", govorila je
Aylin, ali joj se u nekom dijelu podsvijesti nalazilo ono što joj je Mišel rekao:
"Godine prolaze, Aylin, moraš organizirati svoj život."

"Oprezni, staloženi, konzervativni Mišel!" govorila je sama sebi. "Pukni, zato što
si me usmjerio tamo kamo nisam željela!"

***

Joe je Aylin upoznao sa sinom Philipom, starijim kćerima Hillary i Phoebe i s
njihovim muževima. Aylin se odmah sporazumjela s Philipom, ali zbog nečega joj se
Hillary uopće nije svidjela. Izgledala je kao da u drugima traži razloge što njen muž
Darell nikako ne uspijeva prodati svoje slike. Aylin je u velikoj mjeri snosila
posljedice ovog njenog negativnog odnosa. Već prilikom prvog pozdrava osjetila je
neprijateljstvo u njenom glasu.

Što se tiče Phoebe, ona je u danima kada se upoznala s Aylin, bila ispunjena
ponosom koji joj je donio uspjeh u filmu "Čipka". Na licu, koje je nosilo azijske
odlike njene majke Kineskinje, njene izdužene oči gledale su nimalo prijateljskim
pogledom. Njen muž Kevin odnosio se prema Aylin mnogo srdačnije. A, opet, zato
što ih je ipak rasteretila nevolje s Alis, svi članovi obitelji su se, koliko je to bilo u
njihovoj moći, lijepo odnosili prema očevoj prijateljici. Vjerojatno se otac, koji je
tolike godine živio neoženjen, neće sada odlučiti na ženidbu. Može se progledati
kroz prste to što se vida s jednom lijepom, kulturnom ženom s karijerom. Usprkos
svemu, i luckasta Alis je već neko vrijeme izgledala pametna, smirena i sretna kao
nikada ranije.

Početkom ljetnih praznika Dilara i Aylin su se preselile u Ramsenburg, u Joeovu
kuću na obali mora. Naravno, i Alis je došla s njima. Kuda je bila tipična američka
priobalna kuća s ogromnom terasom, s mnogo spavaćih soba i pomalo zapuštena.
Nije bojana otkako je napravljena, ali je bila u idealnom stanju za ugodan obiteljski
život s djecom.

Nesvjesno, Dilara se prisjetila ljeta koja je u djetinjstvu provodila na Fire Islandu
i rastužila se. Je li možda na isto mislila i njena teta koja je, s vremena na vrijeme,

djelovala utučeno. Nije se moglo reći da su bili vesela i skladna obitelj kao tih
godina, ali Joe je radio sve što je bilo u njegovoj moči kako bi usrećio i nju i njenu
tetu.

Proživljavale su daleko zabavnije ljeto od onog 1984., prvog ljeta nakon što se
teta rastala od Mišela, koje su, zajedno s Emelinim, proveli u zakupljenoj kući u
Bridge Hamptonu. Niti je Aylin bila toliko napeta, a niti toliko rastrojena kao to
ljeto. Izgledalo je kao da sve polako dolazi na svoje mjesto. Svojim prirodnim
ponašanjem i iskrenošću ovaj dobrodušni debeli čovjek lagano je osvajao i Aylinino
i Dilarino srce.

Nakon što je Hulusi otišao, Aylin se sporazumjela s jednom Turkinjom, Vildan,
da joj tijekom dana čisti stan i kuha. To ljeto su sa sobom poveli i nju, da im pomaže
u kućnim poslovima. Joe je izgledao veoma zadovoljan zbog svakojakih olakšica
koje su mu priredile Turkinje.

Zbog jednog snimanja, Joe ih je pred kraj ljeta morao napustiti i krenuti na
putovanje. Aylin i djeca ostali su u Ramsenburgu. Aylin se upoznala sa svim
susjedima, veoma često ih je pozivala na kućna okupljanja ili na piknik na plaži.
Jedan susjed, Stanley Cohen, vlasnik tvornice igračaka, jednom je na večeru pozvao
nekoliko svojih prijatelja. Tu noć bili su pozvani i Betty Ross, Kurt Duidner i Aylin.
Grupu gostiju koji su se za vrijeme večere prilično razveselili, Stanley je upitao;
"Hoćemo li na ples, ih ćemo se provozati mojom jahtom?"

Čim je čula za vožnju morem, Aylin je bez razmišljanja uletjela: ,Ja sam odrasla
na Bosporu. Vožnja na mjesečini je ono što volim najviše u životu. Hajdemo na
jahtu!"

Trčeći su pohitali na Stanleyjevu jahtu. Ali, nažalost, te noći nije bilo mjesečine i
nad morem se nadvila mukla pomrčina. U pripitom stanju Stanley je vrlo brzo vozio.
Ostali su vikali, pjevali na sav glas. Odjednom, Stanley je udario u nešto nepoznato u
moru, odskočio u zrak i pao u more. Betty Ross je, također, pala i nije mogla ustati.
Nisu uspijevali ugasiti motor i zaustaviti jahtu. Srećom, nije otišla predaleko,
okretala se oko sebe i crtala krugove. Stanley se koprcao u vodi i vikao: "Tonem!"

Prisebni su bili jedino Aylin i Kurt Duldner. Aylin je Kurtu oštro naredila: "Odi
za volan i uspori čamac!" Učinio je onako kako mu je naređeno.

"Kada dođeš baš pored Stanleyja, ja ću ga nastojati zgrabiti i povući unutra, dođi
i pomozi mi."

Betty, koja je ležala na podu, plakala je na sav glas. Aylin je i njoj naredila:

"Ne urlaj, zaveži! Idi na drugi kraj čamca i čekaj!"

"Ne mogu ustati, izgleda da sam slomila ruku", odgovori Betty.

"Tada otpuži. Ako svi budemo na jednoj strani, čamac će se prevrnuti, a ti ćeš se
utopiti. Hajde, brzo napravi kako sam ti rekla." Puzeći, žena je prešla na drugi kraj.
Prestala je i plakati. Duldner i Aylin zgrabili su Stanleyja i jedva ga uvukli na jahtu.
Aylin ga je okrenula potrbuške i pritiskom na pluća nastojala istjerati vodu koju je
progutao.

Oni koji su s obale primijetili da se dogodila nesreća, obavijestili su policiju i
pozvali hitnu pomoć. Kada je stigla hitna pomoć, Stanleyju je Aylin već pružila prvu
pomoć. Kurt Duldner je poslije govorio da im je spasila živote. Još jedna vremešna
osoba priključila se karavani Aylininih simpatizera. Stanley je tri dana ostao u
bolnici pod kontrolom, a Betty Ross ga je tužila sudu da bi naplatila obeštećenje.
"Kada bi Turčinu i život bio u pitanju, on svog prijatelja ne bi tužio sudu. To su

najpristojniji i najodaniji ljudi na svijetu", Aylin je rekla Duldneru.

Krajem tog ljeta, nakon Nesrinine detektivske istrage provedene u New Yorku,
pronađen je još jedan odani Turčin, Hulusi, koji je počeo održavati Joevu kuću.

U zimu 1986. Hillary i Phoebe su se uznemirile jer je veza njihovog oca i Aylin
postala ozbiljnija. Veći dio te godine Joe je proveo u Aylininoj kući. Iste godine je,
također, okončan i Mišelov i Aylinin razvod.

Mišel je telefonirao Aylin, koja je željela okončanje brakorazvodnog postupka,
koji su bili pokrenuli, a potom odložili.

"Što se to događa, Aylin? S obzirom na to da želiš ubrzati postupak, vjerojatno
imaš neku dobru vijest?" upitao je.

"Zar nisi ti bio taj koji mi je ispirao mozak i govorio 'sredi svoj život, nadi si
životnog druga, ne podnosiš dobro samoću'?" odvratila je Aylin.

"Drago mi je zbog tebe. Hoćeš li me upoznati s budućim mužem?"

"Naravno. Prvom prilikom."

"Daj mi reci nešto o njemu", reče Mišel.

"Zove se Joe Gates, filmski je producent, debeo i dobrodušan Židov"

"Židov?"

"Da, zašto te to čudi?"

"Što Nesrin kaže na to? Zar te se ne odriče?"

"Ne odriče. I ona je ostarjela, sazrela je, napokon", reče Aylin. "Što je onda bio
moj grijeh?" upita Mišel.

"'Ko će znati, možda je bila ljubomorna na to što te volim."

"Je l' to možda znači da ne voliš tog Joea Catesa?"

"Svaka ljubav je različita", uzvratila je Aylin.

Svaka ljubav imala je drukčiji sadržaj. Čovjeka za kojeg će se udati Aylin je ovaj
put voljela zato što će je on držati daleko od stresa, što će joj osigurati spokojan,
lagodan život. Neće se više baviti poreznim dugovima koje je mrzila plaćati,
računima koje nije mogla podnijeti. Ona nikada nije dobro funkcionirala u poslovima
vezanim za novac. Nikada nije pravila predračune. Nije znala ni koliko zarađuje, a ni
koliko troši. Baviti se novcem bio je ponižavajući posao za Aylin. Ona je samo
trošila, uopće ne dotičući novac, uvijek s kreditnom karticom. Uzimala je sve ono što
poželi. Uzimala, uzimala i oblačila; uzimala, uzimala i dijelila. Bez ikakvog
razmišljanja upuštala se u pothvate koji su je nadmašivali, poput Hulusijevog
doživotnog liječenja, ili preuzimanje Dilarinih troškova, i onih životnih i troškova
školovanja. Ne pitajući za cijenu, kupila bi veoma staru knjigu o medicini koju bi
ugledala u antikvarnici i darovala je Timu, Mišelovom sinu koji je studirao medi-
cinu. Ili bi svojoj prijateljici koja je imala kolekciju ptica, bez obzira na cijenu,
kupila Meissen papagaja. Gotovo tijekom cijelog njenog života uz nju su bili muževi
koji su brinuli o troškovima ove vrste, koji su je, s vremena na vrijeme, upozoravali,
ili pokrivali te deficite. Ali, nakon razvoda od Mišela stvari su umnogome izbjegle
kontroli. Zato se u zadnje vrijeme družila s Irene, bivšom pacijenticom koju je
zaposlila kao tajnicu, ali umjesto klasičnih obveza tajnice, ona je imala zadatak da
organizira financije svoje šefice.

"Nemoj više trošiti novac, Aylin. Skupila se gomila računa koje moramo platiti.
Imaš porezne dugove", govorila bi Irene, ali Aylin bi to na jedno uho ulazilo, a na

drugo izlazilo. Život je bio za življenje, voljenje, uzimanje, davanje, davanje i
davanje. A zbog toga je i voljela Joea. Pred njom su se otvarale prilike na koje je bila
navikla. Iz izloga skupih butika moči će uzimati sve ono što joj se svidi, moći će
mnogo putovati. Moći će, kako to njeno darežljivo srce poželi, rasipati novac i na
sebe, i na one koje voli, a i na one koji imaju potrebu za tim. Možda će smanjiti i
broj pacijenata i uspjeti odvojiti više vremena i za druge poslove, za umjetničke
aktivnosti, naprimjer. Imat će zanimljiviji život nego što je sada. Moći će se,
prilikom obilaska svijeta s Joeom, upoznati i s onima koji su se proslavili u svijetu
filma. Već godinama je neprestano radila od pola osam ujutro pa sve do večernjih
sati. Bila je sita života, a pomalo i umorna.

A, kako je uzimala tako bi i davala... Joeu i Alisi bi dala ljubav, pažnju i dom.
Otvorila bi im vrata svog raznobojnog svijeta i svog ogromnog srca. Kušali bi okuse
koje ranije nisu kušali, slušali bi glazbu koju ranije nisu čuli, vidjeli bi zemlje za koje
ranije nisu znali. Povrh svega, Aylin je, čak nesvjesno, i još toga davala Joeu.

Nakon što se razveo od Norme, Philipove majke, zanesen njenom ljepotom, Joe
se oženio polukineskinjom Lilly koja mu je rodila tri kćeri. Lilly nije uspjela biti ni
dobra supruga, a niti dobra majka. Njegov brat, čija je supruga bila liječnica, uvijek
je s omalovažavanjem gledao na njegove brakove. Zašto Joe ne bi našao jednu
pametnu ženu? Zašto se uvijek s nedoličnim ženama upušta u neodržive brakove?
Sada je Joe zabijao gol svome bratu, koji je, također, bio producent, ali mnogo
poznatiji od njega; živio je u Los Angelesu i godinama proizvodio filmove koji su
nagrađivani Oscarom. Sad se i Joe ženio doktoricom. Štoviše, ženio se ženom koja je
veoma šarmantna i lijepa, koja se, osim u svoj posao, razumjela i u mnoge druge
stvari, u umjetnost i druge jezike, naprimjer, koja je kulturna, obrazovana i duhovita.

Zahvaljujući ženi kojom će se oženiti, njegova kći Alis je napravila veliki pomak,
počela je raditi u glazbenom dućanu. Riješit će se zapuštene kuće i preseliti se u
dobro namješten, uredan stan koji održava sluga. Svoje prijatelje će moći lijepo
primati... Kao da se u njegovom životu rađalo novo sunce. Joe je bio poslovan
čovjek i bio je u stanju vidjeti prilike koje nije trebalo propuštati. Uopće nije imao
namjeru propustiti Aylin. Jedini problem su mu bile Hillary i Phoebe koje su se
protivile ovom braku.

Aylin nije pretjerano smetao njihov negativan stav. U prvom razdoblju samoće,
koji je doživjela nakon razvoda od Mišela, Aylin je bila zaokupljena s Laurie Crews.
Toliko se predala toj djevojci, tako je bila odlučna izvesti je na pravi put da joj je
pomalo i to pomoglo da lakše prebrodi krizu nakon rastave. I sad joj je bilo lakše
podnijeti sve probleme zato što je opet snažno okrenuta k poslu.

Kao što je Mišel i pretpostavljao, Laurie je bila pacijent s kojim se teško izlazilo
na kraj. Činilo se kao da je zatvorena u prostoru okruženom visokim zidovima izvan
kojih nikako ne može izaći. Godinama je bila u teškoj krizi. Zbog različitih razloga
neprestano se odlučivala na samoubojstvo, a nakon svakog tog pokušaja išla je k
novom psihijatru. No ni jedan od njih nije uspijevao postići neko čudo, svi su otresali
revere i prosljeđivali je drugome. Na kraju su joj u jednom psihijatrijskom centru
dali da popuni anketni listić o tome kakvog doktora želi.

Rezultat joj je priopćio dr. Wiesezner.

"Laurie", rekao je, "doktor kojeg si ti opisala ne postoji. Takav doktor ne može
postojati. Ovo što ti želiš je fantazija. Ali, znam nekoga tko je blizu doktoru kojeg ti
zamišljaš." Na jednom papiru je našvrljao ime i broj telefona. "Jednom probaj i kod
Nadowske. Ako i s njom ne budeš zadovoljna, nitko ti drugi neće moći pomoći."

S papirom u ruci Laurie je izašla iz ordinacije. Jedno vrijeme se kod kuće borila
sa svojim morama i kada ih na kraju više nije mogla podnijeti, poželjela je probati i
kod doktorice Nadowske. Što može biti; jednom će prerezati vene i pod terapijom
tog doktora. Pretražujući po džepovima, našla je papir koji joj je dao dr. Wiesezner.
Okrenula je broj dr. Nadowske i od Irene dobila termin.

Irene i Aylin su već odavno znale za Laurie Crews. Fotokopija njenog dosjea
nalazila se u ladici Aylininog stola. Ali, Laurie nije znala za to.

LAURIE CREWS

Prvo je ugledala njenu suknju. Liječnica je na sebi imala dugu suknju na
cvjetove, pastelnih boja, poput duge. Nakon što je prešla iza stola i sjela, svoje
zelene oči mačjeg pogleda dugo je držala uperene u Laurine oči.

"Pričaj", reče.

"Što?"

"Zašto ne voliš samu sebe?"

Ja sam jedna djevojka govnarka iz jedne govnarske, divlje, galamdžijske,
neobrazovane, pohlepne, konzervativne židovske obitelji." "Opet si za jedan stupanj
bolja od mene."

Mislila je da je pogrešno čula.

"Što pričaš?"

"Ja nisam čak ni toliko."

"Kako misliš?"

Ja spadam u drugu klasu tih, tebi ogavnih, Židova. Ja sam se kasnije požidovila."

"Ne mogu vjerovati."

"Kunem se."

"Zašto si to učinila?"

"Da bih svog muža, Židova, nagovorila na dijete."

Jesi li rodila?"

"Nisam uspjela, Laurie. Pet ili šest puta sam, više im se, eto, ni broja ne sjećam,
imala strašno mukotrpne i krvave pobačaje. Prilikom svakog tog pobačaja vraćala
sam se s ruba smrti. Na kraju sam se predala."

"Ma nemoj!"

"Da, eto tako je to. Nisi ti jedini beznadni slučaj na svijetu." "Znaš što, jesam li ja
ovamo došla da slušam o tvojim problemima?"

"Ne, samo sam to rekla u kontekstu."

"Da si blesava jasno je iz toga što si svojevoljno postala Židovka. Kako čovjek
može izabrati tu ogavnu vjeru?"

"Meni apsolutno nije važno jesam li Židovka ili nisam. To je za mene bila samo
formalnost. Već odavno sam zaboravila na to. Moja unutrašnjost se nije promijenila;
uvijek je ista."

"A što je tvoja unutrašnjost? Kršćanka? Ili budistkinja?" upitala je djevojka.

"Osoba koja svim svojim srcem vjeruje u postojanje Boga ne može praviti razliku
u vjerama. A inače, medu vjerama i nema nikakve razlike."

"Uopće nije tako. Zbog toga što nisi prava Židovka, ti ne znaš tu ogavnost", reče
djevojka.

"Ne znam zbog čega, ali Židovi koje ja poznajem su vrlo inteligentni, talentirani,
suosjećajni i simpatični. Ti mi ispričaj te ogavnosti", reče.

"Da ti, onda, ispričam o svom ocu, pa ti vidi", reče Laurie. Nastojala je dočarati
ružno lice i antipatični akcent svog oca.

"Hoćeš da te sada ovdje ubijem, Laurie? Hoćeš, ha? Ha!?" rukom je lupala o stol,
lupala, lupala...

"Dosta više", reče Aylin, "već mi je jasno, ne lupaj više."

Je li djevojka dobro čula?

Je l' to meni kažeš?" upitala je.

"Da. Što si ti učinila da bi zaslužila te batine, balavice jedna?" "Znaš što,
doktorice, prevrnut ću ti ovaj stol na glavu."

"Prevrni. Ovdje je sve osigurano."

"Glavu ću ti razbiti."

"I ona je osigurana."

"Iskomadat ću ti tu ružnu suknju."

"E, vidi, to nemoj. Skupo sam je platila", reče Aylin. Djevojka se počne smijati, a
s njom i Aylin. Tako su se neko vrijeme obje gromoglasno smijale.

"Koliko imaš godina, Laurie?" upita Aylin.

"Zar moje godine ne pišu u tom dosjeu pred tobom?"

"Tamo pišu tvoje kronološke godine. Ja pitam tebe, koliko imaš godina?"

"Sto dvanaest."

"Dvije godine si starija od mene", uzvrati joj.

Djevojka je bila na pravom mjestu. Došla je na pravu adresu. Njena liječnica je
imala sto deset godina. Oči su joj bile veoma lijepe. Bila je inteligentna. Zabavljala
ju je. Poželjela je da i ona ima istu suknju na cvjetove, poput nje. Da, ovaj put je
napravila dobar izbor.

Njena liječnica je okrenula stolicu ustranu i gledala u suprotni zid, a ne u
djevojku. Djevojka je povukla noge prema trbuhu i zavukla glavu među njih.

Pričala je jedan sat. Neprestano je pričala o svom ocu, najvećoj Božjoj kazni, o
njegovim grdnjama, psovkama, o tome kako je njena neuka, plašljiva majka nije
mogla zaštititi. Pričajući o tome, koristila je najneugodniji žargon i najvulgarnije
psovke. Žena ljubaznog izgleda, koja je sjedila nasuprot nje, ni okom nije trepnula.
Umjesto da se zadržava na pitanjima, ona je nastojala otkriti djevojčine nadarenosti.
Mora da je prošlo sat vremena, s obzirom na to da se tajnica pojavila na vratima.

"Napravi nam kavu, Irene", reče liječnica. "Hoćeš li ti, možda, s mlijekom,
Laurie?"

Ja ne želim kavu. Imaš li neko žestoko piće?" upitala je. "Sada će mi, prevrćući
onim zelenim očima, reći kako se u liječničkoj ordinaciji ne nalazi alkohol. Znam ja
sve njih. Do sada sam točno devetnaest 'psihića' prometnula kroz ruke", pomislila je.

"Hoćeš li džin, viski ili vino?"

Ma nije valjda?! Što će sada učiniti?

"Neka bude džin", reče.

"Pripremi nam po jedan džin-tonik, Irene."

Tajnica ju je gledala pravo u oči. "Neće donijeti piće", mislila je djevojka.

"Nemoj tako gledati, napravi i sebi jedan. Uskoro će pola šest. Tamo kod nas ovo
vrijeme nazivaju (rekla je nešto što djevojka nije razumjela)", reče Aylin.

"Koji je to jezik?" upita djevojka.

"Turski."

"A što je to?"

"Jezik kojim govore Turci."

"A tko su oni?"

"Ljudi koji žive u Turskoj. Fini ljudi. Tko zna, možda ćeš nekada otići i vidjeti
Tursku."

,,Ako budem živjela", odvratila je.

Živjet ćeš, ne brini se", reče liječnica. "Da si doista željela umrijeti, već bi
umrla."

"Da ja presječem vene, pa da vidiš", uzvratila je djevojka.

"Ali nemoj ovdje, tek sam promijenila tepihe."

Našle smo se, pomisli djevojka. Što sad da radi s ovom Turkinjom? Tajnica je
donijela piće, u čaše je stavila i po jednu krišku limuna. Popila je jedan gutljaj.
Godio joj je. "Oh, to je ono pravo", rekla je u sebi.

"Tvoja seansa je završena. Sad pričamo kao dvije prijateljice", reče Aylin.
"Možeš ostati koliko god želiš. Ima li još nešto što bi željela ispričati? Ili nešto što bi
htjela pitati?"

"Nećeš mi, dakle, dostaviti račun za prekovremeni rad?"

"Ne. Ni za vrijeme, a ni za džin-tonik."

"Ovi Turci su veoma čudni", reče djevojka.

"Takvi su. Nisu pohlepni. Jednom bih ti mogla pričati o njima, ako te to zanima",
reče Aylin.

Kako je tada mogla znati da će se zanimati za Turke, da će medu Turcima imati
mnogo prijatelja i da će dvaput ići i u Tursku. Da ne bi bila nepristojna prema
nekome tko je časti vremenom i džin-tonikom, nije rekla kako ju se ne tiču tamo neki
Turci, zadovoljila se tim da sakrije glavu medu noge.

Pričala je još oko pola sata. Grlo joj se osušilo od objašnjavanja. Ušutjela je.
Liječnica joj je propisala lijek. Ustala je. Džin je djelovao ugodno na raspoloženje.
Osjećala se sjajno.

"Znaš, uopće nisam pomislila da ti rastrgam suknju. Zapravo, vrlo lijepa suknja",
izusti osmjehujući se.

"Doista ti se sviđa?"

"Da,"

Aaa, što radi ova žena? Luda li je, što li je? Doktorica je napipala zatvarač i
otkopčala ga. Suknja se spustila do koljena, a potom je pala na pod. Noge su se, kao
kroz maglu, raspoznavale kroz tanki žipon. Izašla je iz suknje.

"Ja nisam lezbijka", reče djevojka.

"Nisam ni ja. Zaista lijepo, vidi, pronašle smo zajedničku točku", reče. Na sebe je
navukla bijeli liječnički ogrtač.

"Uzmi ovo, Laurie." Suknju je pružila djevojci. "Boje su previše mladenačke za
moje godine. Svjesna sam, od tvog ulaska u ordinaciju, da ti se suknja sviđa. Uzmi,
neka to bude simbol našeg prijateljstva i tvog povjerenja u mene. Imaš povjerenja u
mene, zar ne?"

"Eh, u najmanju ruku te ne smatram neprijateljem. Može se reći da si, u odnosu
na moje ostale 'psihiće', na dobrom mjestu", odgovori djevojka. Nije mogla odmah
uzeti suknju koja joj je bila ispružena. Ali, nije mogla ni odbiti. Bila je vidno

zbunjena. Ova liječnica djeluje brže od mene; matirala me je prije no što sam je
uspjela tuširati, pomislila je. Neki unutarnji glas joj je govorio; "Predaj joj se!"
Laurie je željela slušati ovaj glas. Suknju je držala pred sobom.

"Mogu li je obući?" upitala je.

"Naravno."

Skinula je svoje svjetložute hlače i obukla suknju. Oh, kako je to ugodan osjećaj!
Mekano, klizavo platno slijevalo se niz nju poput vodopada. Okrenula se oko sebe.
Krajevi suknje se lagano podigoše. Savršeno... kada je izlazila iz ordinacije, oči joj
se susretoše s Ireninim. Oči tajnice kao da su izlijetale iz svojih duplji. Ustala je od
stola

i pojurila unutra.

"Glupača, misli da sam zbog jedne suknje ubila svoju doktoricu", pomislila je
Laurie.

Lepršajući suknjom, izašla je kroz vrata, na svjež zrak. Starici koja je vodila psa
na ulazu u zgradu, rekla je: "Neću se ubiti. Ni danas, a ni sutra." Uvijajući se, udaljila
se praćena pogledima zbunjene žene.

Laurie se godinu dana ponovo oblikovala u Aylininim rukama. U ovo čudo ni
sama nije vjerovala. Sve svoje suze isplakala je u njenoj ordinaciji. Otvorila je svoju
dušu. Pričala je o svom prvom razočarenju, prvoj depresiji, ranjenom srcu, o
batinama koje je primila od oca, uvredama koje je čula, prijekorima, poniženjima, o
svom prvom, drugom, trećem, četvrtom pokušaju samoubojstva, obiteljskim
sastancima na kojima nitko nikoga nije slušao, o tome kako je bila radosna kada je,
imala je tada trinaest godina, otac napustio kuću, o omalovažavanjima i ubojitim
pogledima rodbine zbog toga što je bila jedino dijete na svijetu koje se moglo
radovati razvodu roditelja.

Te godine pričala je Aylin i o početku rada nakon završetka koledža kod onog
gadnog oca, kao da nigdje drugdje na svijetu nije postojao drugi posao, o svojem
odupiranju njegovim poniženjima, odgurivanjima, o razočaranju nakon okončanja
prve ljubavi i, ovaj

put u ime ljubavi, presječenim venama, o svom želucu koji je, zbog progutanih
lijekova, konstantno ispiran, o svom osmom, devetom, desetom pokušaju
samoubojstva. Kada je sva zloba iz nje izašla, Laurie je ostala sama sa svojom
nesposobnošću, koju joj je otac stalno ukucavao u glavu.

Aylin je sada svom snagom pronalazila njene talente. Bila je zbunjena što se
toliko izoštrena inteligencija do danas nije mogla usmjeriti.

"S obzirom na to da si koledž pohađala kao stipendistica, vjerujem da ti je
inteligencija na mjestu. Škole ne dijele tako jednostavno stipendije", rekla je Lauri.

"Čuj, stvarno. Zašto do danas uopće nisam razmišljala o tome", rekla je djevojka.
Više se nije ni stidjela toga što je Židovka.

"Vidi, poneki se dobrovoljno opredjeljuju za ovu vjeru. Čak je i Elizabeth Taylor
prešla na židovstvo", rekla je Aylin, "znači da u tome nema ništa sramno."

"Da ti vidiš našu obitelj i one nakinđurene ženturače, prstiju kao božićna jelka, na
svih deset prstenje, s broševima na reverima i naušnicama u ušima, da vidiš one
debele tipove koji neprestano nešto žderu. Oh, gade mi se ti niski gadovi", rekla je
Laurie.

"Zar se umire zbog svega toga što omalovažavaš, budalo", rekla je Aylin. "Mrziš

Židove, drži se dalje od njih. Momak ti slomio srce, ostavio te, uništi ga, a potom
sebi nadi nekog novog. Misliš da će muškarci umrijeti od grižnje savjesti ako izvršiš
samoubojstvo. Možda će desetak dana žaliti za tobom, poslije će zaboraviti. Dok se
oni budu zabavljali iznad, ti ćeš trunuti ispod zemlje. I mene je prevario moj muž. Pa
što?"

Aylin je to tako objašnjavala da joj je Laurie bezrezervno morala davati za pravo.
Povrh svega, i u najozbiljnijim stvarima nalazila je neku smiješnu stranu. Laurie je
najviše voljela tu stranu svoje doktorice. Vidno se ustručavajući, jednom je rekla:

"Reći ću ti nešto, ali nema smijeha."

"Što?"

"Znaš li tko je moj sadašnji očuh?"

"Tko?"

"Bivši muž sadašnje supruge moga oca."

"Aaa, vrlo zanimljivo!" rekla je Aylin, "isto kao u filmovima Woodyja Allena."

Zar ne postoji ništa u životu što bi iznenadilo ovu ženu, mislila je Laurie. Zar je
lako filmove Woodyja Allena proživljavati u stvarnom životu.

"Zar to, po tebi, nije jedna sramotna situacija?"

Ja sam uvijek mislila da si ti nesretna što potječeš iz jedne prosječne židovske
obitelji. Eto ti jedna natprosječna situacija. Zašto bi to, dušo, bilo sramotno? Koliko
na svijetu ima onih čiji su očusi bivši maćehini muževi. Znaj cijeniti situaciju", rekla
je Aylin.

Laurie je učila promatrati svijet iz nove perspektive. U Aylininoj knjizi nisu
postojali termini loš, sramota i grijeh. Ljudi su dolazili na svijet da dožive ono što će
ih zadesiti. Sve ih je moglo zadesiti. Zbog toga je nužno biti tolerantan. Pogrešno je
osuđivati i huliti.

"Isprobaj sve ono što poželiš, ali pod uvjetom da pri tome nikoga ne povrijediš i
ne mučiš. Niti ćeš se osvrtati za sobom, a niti će zbog tebe ostati slomljeno nečije
srce, ako jednom kreneš", rekla je jednom Aylin.

"Zar uopće nema srca koje si ti slomila?"

"Kako da ne. Mnogo."

"E, zašto meni prodaješ ono što ni sama nisi mogla napraviti?"

"Vidi ti priče. Zar mi je zabranjeno slušati klavir ako ga ne znam svirati?" rekla je
Aylin.

Laurie više nije psovala kao ranije. Ni žargon nije koristila. Aylininom potporom,
našla je posao u jednoj kompaniji koja se bavila prodajom umjetnina. Prvi put će
raditi sama i sasvim odvojeno od oca. Napokon je imala posao, a i prijatelja. I više
od prijatelja, sestru, čak i majku. Da, jednu majku. Jednu pametnu i lijepu majku u
čijim je rukama našla utočište, kojoj je sve pričala i s kojom je sve dijelila. Lebdjela
je od sreće.

Da bi prekrila tragove rezanja vena, Aylin joj je darovala široke srebrne
narukvice. Suknju na cvjetove nosila je sve dok se nije raspala, a potom je kupila još
jednu sličnu njoj. Još se jedno čudo događalo u njenom životu. Tijekom seansi se
ispostavilo da je kao dijete željela imati neku životinju. Nisu joj to dopuštali, nije
mogla imati čak ni mačku. Aylin joj je predložila da uzme konja. Konj je bio veoma
skup. Tada joj je rekla da ode do ergele i počne uzimati satove jahanja. Nakon posla i

preko vikenda Laurie je počela odlaziti na jahanje. Poslije godinu dana razmišljala je
da novcem koji je zaradila prodajući slike kupi crnog konja na kojem je uvijek
jahala.

"Uopće ne čekaj, odmah ga kupi", rekla je Aylin.

"Zar uzima konja onaj tko živi u centru New Yorka?"

"Uzima."

"Ali sav moj novac otiđi će za konja."

"Neka ide. Učini jednom ono što želiš, Laurie. Zatvori oči i uzmi tog konja."

Laurie je mislila na svoje roditelje, koji su joj onemogućavali sve ono što je
poželjela u životu. Telefonirala je Aylin.

"Uzimam konja, Aylin."

"Uzmi, dijete, uzmi. Uopće ne razmišljaj."

Uzela je konja, bio je sasvim crn. Ime mu je bilo Crni Oniks. Laurie je svaki dan
nakon posla odlazila do ergele. Čim bi začuo Laurienin glas, zarzao bi i propeo se na
zadnje noge. Laurie bi najmanje sat vremena jahala na svom konju. Ostajao bi sav u
znoju. Dok ga je jahala, na pamet joj nije padala ni jedna ružna misao. Daleko iza nje
ostala je želja za smrću koja joj je godinama razarala razum i dušu. Dok je jednom
galopirala Central parkom, zatekla je sebe kako viče: "Kako je lijepo živjeti. Drži se
podalje od mene, smrti!"

ČETVRTI BRAK

"Čak ni muslimanima nije dopušteno preko četiri. Imaj to u vidu, ha. Vidi, to će ti
biti posljednji muž", reče Kasim Gulek svojoj šogorici.

"Ovo je posljednji", uzvrati Aylin. "Čak se ni Nesrin ne protivi Joeu. Znači da će
taj brak funkcionirati."

"Što će biti s kćerima, što...", uletio je Hulusi u razgovor. Baš u tom trenutku
donosio je kavu gospodinu Kasimu.

"Gledaj svoja posla. Hajde, pravo u kuhinju", reče Nesrin.
Kada je dan ranije bio u Joevoj kući i pospremao, Hulusi je nehotice čuo
razgovor između njega i njegovih kćeri. Zato što mu je prilikom govora engleski bio
veoma loš, mislili su da Hulusi ne razumije ono što se priča. Međutim, on je shvaćao
i prije no što se izgovaralo. A sve je i čuo. Sljedeći dan sve je prenio Aylin.
"Ova žena se zbog tvog novca udaje za tebe", rekla je Hillary.
"Devedeset posto žena rade tako, kćeri. Da si prilikom udaje i ti malo razmišljala
o tome, ne bi ti sada oko bilo uprto na moj novac."
"Ti, dakle, pristaješ na brak s nekim tko te voli zbog novca."
"Zar me i ti ne voliš zbog novca?"
Hillary je zalupila vratima i otišla. Svojoj drugoj kćeri Joe je pokušavao objasniti
da s raznovrsnim odlikama ljudi čine jednu cjelinu, da i bogatstvo ili siromaštvo
predstavljaju nerazdvojivi dio karaktera.
"I ja nju želim zato što posjeduje karijeru, što je kulturna i privlačna. Je li to
zločin?" rekao je.
"Ali ona zbog novca..."
"Aylin ne životari po ulicama. I bez mog novca ona je dovoljno bogata da si
može priuštiti luksuzan život. U najboljem dijelu New Yorka ima savršen stan. Ima
ured čiju zakupninu može plaćati. Ima

zanimanje koje donosi novac. Oslobodite se te fiksne ideje. A, na kraju, ni ja
nisam Rockefeller."

Ovaj put Phoebe je pronašla nešto drugo da bi blatila Aylin.
"Ta žena pije."
"Zašto ne bi pila? Piješ i ti. Pije i tvoja sestra. I ja isto."
"Ali, ona je alkoholičarka."
"Ne pričaj gluposti, kćeri. Ne može se alkoholičarom nazvati osoba koja na
prijmovima popije čašu-dvije."
"Ona se napije."
"Ne napije. Ona ispoljava raznolike osobine, otvorenost i složenost karaktera.
Voli plesati, zabavljati se i smijati. Kamo sreće da i ti
i Hillary možete toliko uživati u životu."
Hulusi nije mogao ostati ravnodušan na ono što je čuo o Aylin. Uletio je, i sav
gnjevan na svom polovičnom engleskom počeo pričati
o tome kako je, kada je tek počeo dolaziti da održava kuću, sve bilo prljavo i

prašnjavo, kako su zbog prljavštine plahte bile grube i kako je, da bi očistio svu tu
nečistoću, danima koristio najjače deterdžente. Zalupio je vratima i vratio se natrag u
kuhinju. Ništa ne shvaćajući, otac i kći su ostali iznenađeni. Phoebe je rekla ocu;

"Ovi Turci su svi ludi."

"Možda, ali htjele to ti i Hillary ili ne, ja se ženim s Aylin. Naviknite se na tu
ideju. Ako je sav vaš problem u novcu, ne brinite se, ja sam već pripremio oporuku i
dobro sam zaštitio vaša prava." Tako su zvučale Joeove posljednje riječi o tom
pitanju.

Aylin je provodila posljednje dane u East End Avenue. Stan je odlučila prodati.
Svoj brak s Joeom započet će u novoj kući. U kući koja u sebi neće nositi nikakve
tragove njihovih starih života, bivših žena, bivših muževa, koja će biti namještena i
uređena za njih.

U 74. ulici, između Park i Madison Avenue, Joe je kupio ogromnu kuću na tri
kata. U prizemlje će preseliti Aylininu ordinaciju, a u stražnji dio smjestit će se
Hulusi i njegova žena Šerife. Na prvom katu će se nalaziti salon, blagovaonica,
dnevni boravak i kuhinja, a na gornjim katovima spavaće sobe. Za Dilaru i Alis
odvojili su gornji kat. Kuća je bila namještena. U salone su prostrli turske ćilime.
Većinu njih kupili su Aylin i Joe u Kapali-čaršiji, prilikom putovanja u Istanbul.
Neke su im darovali Nesrin i Kasim. U kući je vladala mistična atmosfera koja je
podsjećala na osmanlijske kuće. S namještajem tamne boje, tepisima plave i crvene
boje, salon je djelovao ozbiljno, mračno. Ostali su samo još neki detalji koje je
trebalo upotpuniti.

U stanu koji je nakon iznošenja stvari izgledao još veći i svjetliji, Aylin je
pogledala kroz prozor. Deset dana poslije potpisat će ugovor

o prodaji. Kada se stan proda, ona će već biti udana za Joea. Iz ovog
osvijetljenog i prostranog stana koji je pripadao samo njoj, preselit će se u jednu
tamnu kuću, koja je okrenuta prema unutra i njoj strana. Je li postupala ispravno?

Riječima "a što će biti s kćerima?" Hulusi je dolijevao ulje na vatru... Nesrin je
bila njena sestra i s njom je mogla uvijek izaći na kraj, naučila je da ne obraća pažnju
na njen neprijateljski odnos prema Mišelu. Sada su se pred njom pojavljivale još
dvije žene da bi joj se osvetile zbog jednog braka. Prvi put je osjetila što je jadni
Mišel morao otrpjeti zbog Nesrin, premda je rat između svog muža i sestre uvijek
okretala na šalu i sprdnju.

U posljednje vrijeme kćeri kao da su malo popustile. Kada su shvatile da otac ne
odustaje od ovog braka, nastupale su skoro prijateljski. I Aylin je, da bi ih pridobila,
priređivala večere, kupovala darove za koje je smatrala da će im se svidjeti, a onda se
odjednom zasitila toga. Obje su već odavno prevalile dvadesete, bile su udane i
imale svoje obitelji. Počelo joj je bivati komično to što su je proglasile svojim
neprijateljem.

Nesrin kao da je naslućivala ono što je njenoj sestri prolazilo kroz glavu.

"Kažu da je u braku sadržano čudo, Aylin. Ne razmišljaj tako duboko. Sve će biti
kako treba, kćeri će se naviknuti na tebe. Alis je, inače, već sada oduševljena s
tobom", rekla je.

Ja još nisam uspjela dokučiti to čudo u braku."

"To je zbog toga što si birala pogrešne muževe."

"Prvi put se ne protiviš kada se ja udajem. Možda ovaj put i pronađem čudo."

"Pronađi i neka to bude posljednji, Aylin."

"Neka bude posljednji, Nesrin", reče Aylin sasvim iskreno.

Podijeljeno je oko četiri stotine pozivnica, sve je pripremljeno za ceremoniju. Do
svadbe je ostalo samo tri dana. Zato što je ispraznila svoj stan, Aylin je nekoliko
dana boravila u stanu na Park Avenue. Joe je predvečer došao kući s nekim papirima
u rukama i rekao Aylin da ih potpiše.

"Što je to?" upitala je Aylin.

"Pročitaj."

"Ne želim čitati neke zamorne stvari. Kakvi su to papiri, dušo?" "Naš bračni
ugovor."

"Što?"

"Bračni ugovor."

"Što to znači?"

"Ukratko, o tome na što imaš pravo, a na što ne ako ja umrem ili ako se odlučimo
na razvod."

Aylin se skamenila.

"Ja sam se tri puta udavala, nikada ništa slično nisam potpisala, Joe", rekla je.

"Ali ja imam četvero djece, Aylin."

"I Mišel je imao dvoje."

"Pročitaj to, molim te."

"Niti ću pročitati, a niti potpisati. Mi sklapamo brak. Ako ti ili ja umremo, bit će
onako kako zakon kaže."

"Ne možemo se vjenčati, ako ne potpišeš."

"U redu, onda se nećemo vjenčati", odgovori Aylin. Zgrabila je torbu, zalupila
vratima i otišla. Žurnim korakom otišla je do East Enda. Osjećala se krajnje
poniženo. Telefonirala je u Nesrinin hotel, nikoga nije našla. Zvala je Emel, nije je
bilo. A Lejli, za koju je osjećala da joj zbog razvoda s Mišelom nikako nije mogla
oprostiti, nije htjela ispričati ovu situaciju. Nije bilo nikoga s kime bi se mogla
posavjetovati. Okrenula je broj Kurta Duldnera. Hvala Bogu, Kurt je bio kod kuće.
Čim je začula njegov glas, počela je plakati.

"Ne sklapamo brak, Kurt. Nema ništa od braka."

"Što to pričaš, Aylin?"

"Joe je učinio nešto veoma ružno. Apsolutno ne mogu pristati na takvo
poniženje."

"Gdje si sada?"

"U svojoj zgradi. Vratila sam se svojoj kući. Srećom, još uvijek nisam potpisala
kupoprodajni ugovor." Briznula je u plač.

"Čekaj me, dolazim. Ispričat ćeš mi kada dođem", reče Kurt. "Dolazi odmah, ali
u kući nema čak ni jastuka na koji bi mogao sjesti", uzvrati Aylin.

Do dolaska Kurta Duldnera, pronađena je i Nesrin, Kasim i odvjetnici obiju
strana. Da ne bi nastao skandal, svi su nastojali uvjeriti Joea i Aylin da se pomire. U
srdžbi, Aylin je zauzvrat od joea zatražila dva milijuna dolara.

Bio je zbunjen tako neočekivanom reakcijom. Da bi sve to okrenuo na šalu,
obraćajući se Aylininom odvjetniku, rekao je: ,,A kada se budem ženio, Aylininoj
obitelji ću dati dvije deve, deset ovaca i šator." Na ovu šalu nitko se nije nasmijao,

zavladala je kao led hladna tišina. Ljutio se i na Aylin, koja uopće nije pokazivala
razumijevanje prema njegovim kćerima koje su ga i potaknule na ovakav korak.

Na kraju, pronađena je osnova za ugovor. Kao da su osjećali kajanje; Joe zbog
onoga što je učinio, a Aylin zbog svoje reakcije. Ali, točno tri dana prije svadbe, sve
je izgubilo draž i ljepotu.

Aylin i Joseph Cates sklopili su brak u srpnju 1987. godine u velikom
ceremonijalnom salonu Caryle hotela na Aveniji Madison, u jednom od
najluksuznijih hotela u New Yorku. Na svadbu je bila pozvana cijela turska kolonija
koja je živjela u New Yorku, Aylinini poznanici iz koledža i poslovne kolege,
određeni privatni pacijenti, Joeovi prijatelji iz svijeta filma, rodbina u punom sastavu
i čelnici židovskog glam-društva. Osim nekolicine, nitko nije znao za krizu koja se
dogodila prije tri dana. Čak ni Joeove kćeri.

Aylin je bila nevjerovatno lijepa i elegantna. Kada je Timothy Childs rekao
"Kako ti, Aylin, dobro pristaje uloga mlade!", odgovorila je: Ja se baš zbog toga
često i udajem." U haljini koja je na njoj lepršala poput oblaka, nastojala je brižno
primiti svakog od pozvanih. Svjetlucavih očiju i razdragana, doista je izgledala
veoma sretno. Svu napetost i povrijeđenost od prije tri dana uspjela je ostaviti iza
sebe. U novoj kući započinjala je novi život. Bila je sretna, dobronamjerna i
ispunjena nadom. Na medeni mjesec, Aylin i Joe otputovali su u Pariz, a potom u
Tursku. Prvih nekoliko dana proveli su u Istanbulu.

Nesrin i Kasim Gulek su, u čast mladenaca, priredili prijam u jednom klubu na
otoku Bujukada. Aylin je izrazila želju da se na ovaj prijam pozove rodbina koja živi
u Istanbulu i njezine prijateljice iz razreda. Uopće nije bilo jednostavno u jednom
ljetnom danu na jednom mjestu okupiti sve te ljude koji su se raštrkali na sve četiri
strane svijeta, ali su se mnogi odazvali i došli. Nakon toliko godina na jednom
mjestu prvi put su se sastala djeca iz zgrade Sojsal: Nesrin,

Aylin, Betin i Ajše. I, opet nakon toliko godina, prvi put su se sastale rodice
Nesrin, Semra, Aylin i Ajše. U noći prepunoj uspomena i vrlo emotivnih susreta
gospodin Kasim je održao srdačan govor i svojoj šogorici poželio "posljednji brak" i
beskonačnu sreću.

Nakon napuštanja Istanbula, Aylin i njen muž Betininom su jahtom krenuli na
krstarenje. Joe je bio oduševljen svojom suprugom, ali i turskom obalom i turskim
narodom. Mislio je da je sklopio najbolji brak.

Život u "Town House", u Aveniji Park počeo je protjecati bolje no što su to
očekivali i Joe i Aylin. Prije svega, upravo u ovom razdoblju Aylin je vrlo napornim
rehabilitacijama postigla i najčudotvornija izlječenja u svojoj karijeri. Ozdravljenje
redovnice Nancy, Laurie Crews i Irene Ansmann, koja je čak prihvatila posao njene
tajnice, bili su uspjesi koji su se dogodili u prvim godinama ovog braka.

U prvoj godini braka opet su putovali u Tursku, Švicarsku, Englesku i Pariz. I
Aylin, a i Joe bili su uvjereni da su zasnovali dobar brak. Dilara je Alis upoznala sa
svojim prijateljima; imali su ogromno razumijevanje za nju i Alis je bila sretna kao
nikada u svom životu.

Te godina Dilara je počela studirati na Harvardu. Nova škola, nova kuća, novo
društvo. 1987. za nju je predstavljala godinu punu novosti i uzbuđenja. Voljela je
Joevog sina Philipa, kojeg je kao i njena teta smatrala najpametnijim i
najsimpatičnijim medu njegovom djecom. Nakon rastave roditelja, Philip je odrastao
pored majke i bio dobro odgojen. Zbog nekog, njoj samoj nepoznatog razloga, Dilara
ga je smatrala sebi bliskim. A Alis joj je, i pored toga što je bila istih godina, bila

poput mlade sestre koju je uzela pod svoju zaštitu i preuzela odgovornost za nju.

U kući su veoma često priređivane večere, a kada se obitelj okupljala dominirala
su jela turske kuhinje; život je protjecao u gužvi koja je svojstvena mnogočlanim
obiteljima.

Među gostima koji su prolazili kroz kuću bio je i veliki broj poznatih glumaca,
pjevača, umjetnika iz svijeta šou biznisa i filmskih zvijezda.

Poznati glumci New Yorka Jill Clayburg i David Rabe, Kate Ederman, pjevači
Neil i Leba Sedaka, nogometaš Frank Gifford i filmska

glumica Kathy Lee Gifford, bili su medu poznatima koji su često dolazili u kuću
Catesovih. Medu ovim poznatim osobama koje su posjećivale njenu kuću, Aylin se
najviše sviđao komičar Robert Klein. I Klein je veoma volio Aylin, koja je imala
razvijen smisao za humor pa su dosta vremena provodili skupa. Zvijezde američke
country glazbe Johnny Cash te poznati mađioničar David Copperfield također su ušli
među Aylinine bliske prijatelje.

Aylin je uživala u svojoj lijepoj kući. Događaja je bilo toliko da su Hulusi i
njegova supruga jedva uspijevali sve stići pa im je ponekad u pomoć dolazila i
Vildan.

U takvoj kućnoj graji odvijale su se i Joeove poker zabave. Nekoliko dana u
tjednu Joe je dovodio društvo i satima igrao poker. I Richard, s kojim ga je upoznala
Aylin, također je bio jedan od igrača pokera. U ovakvim noćima Aylin je s Kurtom
Duldnerom išla ili u operu ili u kazalište. Kurt je postao Aylinin kavalir u Joevim
pokerskim noćima. životu svake žene apsolutno bi trebao postojati po jedan Kurt",
govorio je Joe. Bilo je sasvim nepojmljivo kako u noć

nakon napornog radnog dana Aylin uspijeva smjestiti toliko aktivnosti.
Ali, taj društveni noćni život kao da joj je ubrizgavao posebnu snagu. Koliko
god je bila produktivna u braku s Mišelom, kada je rano lijegala i odmorna
započinjala dan, isto tako je efikasna bila i u

ovom brzom životu koji je živjela s Joeom. Možda čak i produktivnija.
"Iz njene ordinacije pacijenti su odlazili s najboljim rezultatima. Oko

nje je stalno bila velika gužva, računajući tu i ukućane. Nije nalazila vremena čak
ni da oslušne samu sebe, da razmišlja je li sretna ili nesretna. Život je bio poput
vjetrenjače koja se okretala na oluji. Aylin je trčala brzinom vjetra.

Uto i nad trokatnom kamenom kućom počne puhati lagani povjetarac.

Kada je prodala svoj luksuzni stan, Aylin je tim novcem namjeravala kupiti
vikendicu u West Hamptonu.

"U tom naselju ja već imam vikendicu, zašto da uzimamo i drugu?" upitao je Joe.

"Tvoja kuća se raspada, Joe. Ako bismo se upustili u popravak ili bojanje te
ogromne kuće, trebalo bi spiskati novca koliko bismo dali i za novu kuću. Umjesto
da se bakćemo sa starom, bolje je uzeti drugu koja je u dobrom stanju."

Kada joj nakon isplaćivanja odvjetnika i poreza nije preostalo dovoljno novca za
željenu kuću, Joe je pritekao u pomoć. Nije da nije novčano pomagao Aylin kada je
to trebalo, ali zato nikako nije ni zatvarao usta. Aylin je počelo ići na živce to što
njen muž stalno priča

o novcu, što se žalio da mnogo troše. Joe je toliko pretjerivao u kritiziranju
izdataka da je bio u stanju žaliti se i na to kako se deterdžent, koji Hulusi koristi za
pranje rublja, veoma brzo troši. Aylin je došlo da ubije Joea kada joj je Hulusi rekao:

"Recite gospodinu Joeu, gospodo Aylin, da mi Turci svakog tjedna mijenjamo
plahte. Vjerojatno deterdžent ne punim u vrećice i ne prodajem ga u Petoj ulici. Troši
se zato što ga koristim."

U međuvremenu, Aylin se počela živcirati i na poslu. Jedna studentica medicine,
koja je radila na psihijatrijskom odjelu bolnice, pokušala je samoubojstvo. Spašena
je i, nakon što je odležala u bolnici, poslana je Aylin na liječenje. "Tako si se
proslavila da ti šalju sve one koji presjeku vene, koji se bace s balkona ili kojima je
želudac ispran. Bog ti dao pamet", rekao joj je jednom Mišel.

Samantha je došla s dijagnozom "Depressive Disorder". Gotovo godinu dana ju
je liječila i lijekovima, a i različitim terapijskim metodama. Djevojka je ozdravila,
željela se vratiti na fakultet i bez daljnjeg gubljenja vremena nastaviti s poslom
asistenta. Aylin je napisala izvještaj daje djevojka u takvom stanju da može nastaviti
sa svojim poslom i proslijedila ga upravi. Tročlana stručna komisija procijenila je da
djevojka još uvijek nije spremna za povratak na posao i odbila zahtjev. Aylin se nije
predavala, napisala je još jedan izvještaj. Pozvali su je na sastanak. Jedan od doktora
koji su bili u komisiji bio je šef psihijatrijskog odjela. Veoma oštro Aylin im je rekla
da je djevojka njen pacijent, da je ne mogu tako dobro procijeniti kao ona i da je
zatvaranjem svih vrata guraju u nove depresije. Članovi komisije ostali su zbunjeni.
Dr. Baker upozorio je Aylin da govori obazrivije.

"To su riječi koje izražavaju ono što sam vam namjeravala objasniti. Ne
prisiljavajte me na traženje kićenih riječi", odgovorila mu je Aylin.

Dekan fakulteta još jednom je pozvao Aylin na sastanak.

"Samanthu su procjenjivala tri izuzetna doktora, najbolji specijalisti u ovom
poslu. Govorite li da su oni u zabludi, dr. Nadowska?" rekao je dekan. Jedan od ta tri
doktora bio je i on.

"Da, u zabludi su."

"Kako to?

"Tako. Zato što ste se vi okružili nesposobnim i plašljivim doktorima."

Dekan je ustao i krenuo prema vratima. Aylin je krenula za njim.

"Svoj izvještaj neću promijeniti, gospodo. Samantha je ozdravila", rekla je i
izašla. Doktori sa Sveučilišta Cornell i Payne Whitney pacijente više neće slati
Aylin.

Nakon što je napustila dekana, Aylin se nije vratila kući. Zbog toga što je mislila
da će sastanak dugo trajati, to popodne nije primala pacijente. Obilazila je
prodavaonice u Petoj ulici, obavila kupnju, a potom, da smiri živce, otišla u kino.
Već se bilo smračilo kada je izašla iz kina. Poželjela je pješačiti do kuće. Kada je
stigla pred kuću, u trenutku dok je otvarala torbicu da bi izvadila ključeve,
primijetila je čovjeka koji se iznenada pojavio iza nje. Jednom rukom je počeo vući
torbicu koja je bila obješena preko njenog ramena, a drugom držao nož koji joj je
prislonio na grlo.

"Puštaj torbu, ženo, inače ćeš umrijeti."

Šiljastom petom svojih štikli Aylin je zamahnula prema njegovim testisima.
Čovjek je na trenutak posrnuo od ovog neočekivanog udarca. Okrenula se prema
njemu. Iako je na lice navukao masku, uspjela je shvatiti da je crnac. Sada je jednom
rukom čvrsto držala torbu, a drugom udarala po čovjeku. A napadač je ovaj put
jednom rukom zavrtao Aylininu ruku iza leda, a drugom pritiskao grlo. Aylin se
žestoko borila, a i vikala iz svega glasa. Kada su se začuli koraci iz kuća, nasilnik je

Aylin koja je već bila pala na zemlju, udario nogom u slabine i počeo bježati. Kada
je otvorio vrata, Hulusi na trenutak nije ništa vidio. Potom je uočio Aylin koja se
previjala na zemlji.

"Aman, Bože, jeste li ranjeni, gospodo Aylin? Ne mrdajte, ni slučajno!"

"Trči, trči za frajerom! Pusti mene, trči za njim, hajde trči..."

"Zar se trči za lopovom? Ja ne želim umrijeti", reče Hulusi.

"Prekinuo je remen na torbi", reče Aylin. Remen koji je čvrsto držala, visio je
preko njenog ramena, na njegovim krajevima nije bilo torbe.

Jeste li vi dobro?" upitao je Hulusi i pomogao joj da se pridigne. Bila je sva
prljava. Na vratu su joj ostali modri tragovi napadačevih prstiju, probadalo ju je u
predjelu slabina. Jedva je ustala, naslonjena na Hulusija ušla je u kuću. Kada je čuo
što se dogodilo, Joe nije mogao povjerovati svojim ušima.

"Koliko si novca imala u torbi?" upitao je.

"Četrdeset dolara, kreditne kartice i šminku. Uzela sam sebi novi ruž, i to baš
danas..."

"Jesi li ti luda, Aylin?" reče Joe. "Zar se tučeš s lopovom radi četrdeset dolara i
jednog ruža? A što da te je izbo nožem? Ili da te je ubio?"

"Što sam po tebi trebala učiniti? Jesam li trebala reći 'izvoli, uzmi torbu'?"

"Naravno. Dat ćeš i on će otići. Zar ti je imetak dragocjeniji od života?"

"Vi Amerikanci ste svi kukavice", reče Aylin.

"A vi Turci ste svi ludi", uzvrati Joe.

Ja nisam", reče Hulusi, "ne mogu se odvažiti na smrt radi jedne torbe. Ali naša
gospođa da."

Hillary i Phoebe bile su izbezumljene kada su saznale da je bez njihovog znanja
prodana kuća u Ramsenburgu i da je nova kuća kupljena na Aylinino ime. Ja nisam,
djevojke, taj koji će od vas tražiti odobrenje kada nešto kupujem ili prodajem", rekao
im je otac, ali one su nastavile s nabrajanjem. Dobronamjerno, Aylin je nastojala
učiniti sve što je bilo u njenoj moći. "Umjesto one kuće došla je druga. Ako je želite
koristiti prilikom odmora, ne trebate nas ni pitati, idite i boravite tamo koliko god
želite", rekla je, a Hillary je uzvratila: "To je tvoja kuća, a ne naša."

"Kakve to ima veze pod čijim se imenom vodi kuća? Mi smo jedna obitelj,
Hillary."

"Ako već nema veze, zašto je onda na tvom imenu?"

"Zato što sam je ja platila svojim novcem."

"Jesi li ti imala toliko novca?"

"Kada sam se udala za tvog oca, prodala sam svoj stan. S tim novcem sam platila
kuću."

"Nisi dužna polagati račune ovim neodgojenim djevojkama, Aylin", rekao je
Philip.

"Želim to. Tvoje sestre su opsjednute time da sam se udala zbog bogatstva vašeg
oca. Ako bih uspjela da one odbace ovu fiksnu ideju, to bi bilo korisno svima nama."

"Oduševljavaš me svojim strpljenjam, mamice." Prijateljski ju je potapšao po
ramenu i izašao. Doista je bio oduševljen.

Nakon što su s Betinom i njenima bili na krstarenju u Bodrumu i okolici, potom i

na Sredozemnom moru, 1988. godine Aylin i Joe su jedno vrijeme proveli u
daidžinoj kući na jednom otoku u Turskoj. Aylin je tek tada upoznavala seoski život
i odjednom je tog ljeta uočila koliko se godina gušila u betonskim zgradama velikih
gradova.

Dok je, ispunjavajući pluća prekrasnim mirisima jasmina i majčine dušice, šetala
zelenim poljima, medu niskim sredozemnim biljkama, mandarinama i maslinama, u
njoj se probudila sasvim nova čežnja. Živjeti u okrilju prirode!

"Živimo među visokim gromadama, a da nismo u stanju vidjeti ni izlazak, a ni
zalazak Sunca, Joe", rekla je. "Zar ne bi želio jedan daleko zdraviji i sretniji život?"

"Da se nastanim u Turskoj?"

"Ne baš toliko. Ali sasvim sigurno i u Americi možemo živjeti u prirodi."

Joe nije razmišljao o onome što mu je supruga rekla. Kada su se vratili u
Ameriku, Aylin je prvo spominjala kupovinu ranča u Virginiji. Toliko je bila
ustrajna da su zajedno otišli u Virginiju i čak obišli nekoliko rančeva koji su bili na
prodaju. Kao realan čovjek, Joe je znao da se ovakvi snovi nikada neće ostvariti.
Aylin ne može napustiti život koji je uspostavila u New Yorku i otići bilo kuda. Ako
bi i napustila svoje pacijente, oni neće moći napustiti Aylin. Ali, umjesto prepirke,
Joe je pronašao jedan dobar način: prepustiti sve vremenu, govoreći samo "u redu, u
redu". I zaista, s vremenom je zaboravljen san o kupnji ranča u Virginiji. Ali, ovaj
put Aylin je počela trčati za drugim snom koji je bio daleko realniji. Malo izvan New
Yorka, u okrilju prirode, medu mnogobrojnim zelenim stablima, postojale su vile.
Mogli su, naprimjer, pogledati kuću u Connecticutu.

"Oboje starimo. Zar ne bi želio živjeti daleko od gradske vreve, u mirnijem
kraju?" pitala je često muža.

"Što će biti s našim poslovima? Hoćeš li napustiti svoj liječnički posao?"

"Zašto bih ga napuštala zbog toga što bismo stanovali na udaljenosti od sat
vremena? Nekoliko dana u tjednu bih odlazila i dolazila. A isto tako bi i ti radio. I ti,
inače, u ovim godinama ne želiš svakodnevno trčkarati za poslom."

"Što će biti s ovom ogromnom kućom?"

"Ako nađemo nešto što nam se svidi, prodat ćemo ovu i kupiti drugu." Joe je
pribjegao svojoj uobičajenoj metodi. "Ako već tako misliš, onda sama sređuj to što si
zamislila. Nadi nekoliko odgovarajućih kuća, pa ćemo otići i pogledati", rekao je.
Mislio je da će i to Aylin s vremenom zaboraviti. Ali, ovaj put se prevario. Nakon
nekoliko mjeseci Aylin se pojavila pred njim da bi mu pokazala na sat, dva izvan
New Yorka četiri-pet kuća na širokim parcelama. Otišli su i pogledali ih. I, doista,
bile su to sve prekrasne kuće okružene šumom. A naročito jedna trokatna kuća u
Bedfordu na parceli od osam-devet dunuma, koja je imala izuzetan pogled na šumu i
veoma dobar unutarnji raspored. Cijena joj je, također, bila povoljna. Ako uspiju
dobro prodati svoju, mogli bi, nakon kupnje ove kuće, preostalim novcem kupiti čak
i manji stan u gradu. Kad god bi našao nešto jeftino, Joe to nije želio propustiti. Zbog
toga što je znala ovu odliku svoga muža, Aylin nije previše inzistirala, sve je
prepustila sudbini. Inače, u to vrijeme Aylin je bila preokupirana liječenjem novog
pacijenta. Zbog kupnje kuće u predgrađu crv je sada nagrizao Joev, a ne njen mozak.

"Ako se pročuje da sam ti poslao tog bolesnika, imat ću problema u Payne
Whitneyju", rekao je Baker.

"Zašto? Je l' postoji neki slučaj koji mi je proslijeđen odatle, a da ga ja nisam
izliječila?"

"Znaš i sama da nije stvar u tome. Posvađala si se s njima. Čak si i prema dekanu
bila drska."

"Svađa s njima ne može biti pokazatelj moje poslovne umješnosti."

Ja ti i šaljem ovu redovnicu zato što mislim da je tako. Nepodnošljiva si, inatna
kao koza. Ali, u isto vrijeme si i posljednja šansa ovoj ženi. A i ona tvoja."

"Ne pričaj gluposti. Zar u ogromnom gradu nema drugih bolnica osim Payne
Whitneyja? Pred mojim vratima hvata se red bolesnika, Baker."

"Možda, ali ti je veoma žao što si pokvarila veze s Payne Whitneyjem..."

"Ti si pobrkao stvari. Ne šalji mi svog pacijenta, ne želim." "Šaljem. Ne zaboravi
na ovu moju dobrotu. Bit ćeš pod mojim nadzorom. Nema rušenja tradicija bolnice.
Nema ulaska u privatnu vezu s pacijentom. Da bi zataškala slučaj sa Samanthom,
moraš uspjeti s ovim pacijentom."

"Nađi sebi drugog doktora-roba", rekla je Aylin i zalupila slušalicom.

Cijeli tjedan kretala se po kući vrlo bijesna. Čak je i Dilara primijetila tu tetinu
napetost. I ona, a i Hulusi, Šerife i Alis nastojali su da joj ne budu pred očima. Da se
još više ne bi razljutila, Joe je prestao s naglabanjem oko novca. Čim bi se iz
ordinacije popela na kat, Hulusi je da bi se opustila pred nju stavljao čašu bijelog
vina ili džin-tonik s ledom.

Jedne večeri toga tjedna, s Joevim bratom i njegovom suprugom, koji su došli u
New York, izašli su u jedan ribarski restoran u zapadnom dijelu grada. Naručili su
hladno bijelo vino i jastoge. Aylinino raspoloženje se popravilo. Dok su veselo
večerali, malo podalje izbila je tučnjava. Vičući, dva čovjeka su nekog crnca gurnuli
u vodu. Kada bi, sav zadihan, crnac promolio glavu iz vode, jedan od njih dvojice bi
ga ponovo gurnuo u vodu. Aylin, poput strijele, skoči sa stolice, otrči do vode i
počne šutati ljude koji su crnca gurali u vodu. Joe i njegov brat su na trenutak ostali
skamenjeni, a potom su i oni skočili i otrčali za Aylin. Joe je zgrabio Aylin ispod
pazuha, a njegov brat za noge, te su je tako na jedvite jade uspjeli udaljiti s mjesta
incidenta. Kada su se vratili za stol, Joe ju je prekorio.

"Hoćeš nas uvaliti u nevolje? Što imaš tražiti usred tučnjave?" "Zar niste vidjeli,
umalo nisu ubili čovjeka?"

"Što se tebe tiče tamo neki crnac? Tko zna, možda je krijumčar droge?"

"Da nisam uletjela možda bi ga ugušili?"

"I ti si mogla biti izbodena nožem. Jesi li ti luda, Aylin?"

"Ja sam položila zakletvu da ću se boriti za svaki ljudski život", odgovori Aylin.

Te večeri na povratku kući Joe ju je upitao: "Zašto si toliko nervozna ovih dana?
Imaš problema s nekim pacijentom?"

Aylin je svoga muža ostavila bez odgovora. Sljedećega dana telefonirala je
Bakeru.

Jesi li nekome poslao onu redovnicu o kojoj si mi pričao prošloga tjedna?"
upitala je.

"Ne. Čekao sam tvoj poziv."

"Telefoniram, eto."

"Neka ti je Bog na pomoći", reče Baker. Kada je spustio slušalicu, podrugljivo se
cerio kao zlobni lovac koji je lovinu namamio u svoju stupicu.

REDOVNICA NANCY

Sjedila je nasuprot tajnici ne progovarajući niti jednu jedinu riječ, nepomična
poput kipa. Velika crna aktovka prislonjena joj je uz noge. Uprkos tome što je imala
smeđu kosu i oči, bila je bezbojna i neprimjetna žena, nekako čudno siva.

Nije odgovarala Irene kad ju je pitala za ime. Nije se bunila, mada je prošlo
petnaest minuta od njenog zakazanog termina. Kao kip. Zbog toga što je znala da
očekuju neku redovnicu koja ima govornih poteškoća, Irene je pomislila da bi
upravo to trebala biti ona, redovnica Nancy. Na sebi je imala sivi kratki kaput. Zašto
ova redovnica, koja je Irene podsjećala na zgusnuti oblak dima, nema bijelu maramu
i crnu mantiju? Zar ne bi izgledala daleko misterioznije u toj tradicionalnoj odjeći?

Redovnica je bila svjesna da je kod žene nasuprot sebe izazvala razočaranje. Ono
uzajamno razočaranje na koje je bila naviknuta tijekom cijeloga svoga života. Ali,
više joj to nije ni nakraj pameti. Već dugo joj je sve tako. Jedini razlog njenog
dolaska ovamo je da dobije na vremenu. Dali su joj rok još godinu dana. Crkva će
još godinu dana snositi troškove seansi. Ovoj redovnici, koja već četiri godine ne
progovara niti jednu riječ i koja je svoju psihičku krizu dovela u kronično stanje,
Crkva ništa više od toga ne može pružiti. Ako ni seanse dr. Nadowske ne budu dale
nikakav rezultat, Nancy će biti vraćena kući. Da bi iskoristila upravo ovu godinu
dana, Nancy je odlučila posjećivati seanse dr. Nadowske. A nakon godinu dana što
Bog da. Mada je godinama redovnica Nancy smatrala Crkvu utočištem robova
kojima je nužna pomoć. Nije to, dakle, tako kako je mislila. A, opet, ona nije imala
drugoga mjesta gdje bi mogla pokucati na vrata. Već odavno je izgubila prijatelje,
rodbinu. I svoju vjeru. Jedino je ostao Bog, kome se mogla prikloniti. Inače, i jedini
razlog zbog kojeg nije izvršila samoubojstvo bio je njen Bog, u kojem je nalazila
trenutačno rješenje. Dušu koju joj je On dao, ne može uzeti svojim rukama.

Palila se zelena lampica na Ireninom telefonu.

"Doktorica Nadowska vas čeka, možete ući", Irene joj se obrati.

Ovu ženu ruskog prezimena Nancy je zbog nekog razloga uvijek zamišljala s
ruskim licem. Kada je na početku svoje službe u Crkvi poslana u New York,
neprestano je tijekom svoga bolničarskog rada sretala ruske emigrante. Izbliza je
poznavala rusku fizionomiju, njihov grubi akcent u kojem je dominiralo slovo "R".
Dok je uzimala svoju crnu aktovku i ustajala, pomislila je da bi čak na licu
Nadowske mogla zateći i bradu. Sada stoji pred vratima. Ono što godinama nisu
uspjela svećenička moralna podučavanja, zaklinjanja Isusu, niz doktora i tone
lijekova, učinit će ova bradata Ruskinja, ha! Redovnica pritišće kvaku i doživljava
veliko iznenađenje. Nadowska, za koju je mislila da će je čekati sjedeći za stolom,
dočekala ju je na nogama, odmah ispred vrata. Ne, ova žena ne može biti Nadowska.
Ova žena je visoka, vitka, lijepa, plava i očiju čiju boju baš nije uspjela otkriti.
Umjesto nezgrapnoga kostima ili bijeloga ogrtača, na sebi je imala neku zeleno-
plavkastu bluzu i svjetlozelenu suknju.

"Izvolite, sestro Nancy, ja sam doktorica Nadowska." Ispružila je ruku i čvrsto
prihvatila redovničinu ruku.

"Znate, vi ste moj prvi pacijent koji pripada Crkvi. Zbog toga sam uzbuđena.
Prođite ovamo, sestro. Fotelja je pomalo neudobna, napravljena je za krupne
Amerikance. Dopustite da vam ovaj jastuk stavim iza leđa. Već odavno ga
namjeravam zamijeniti, ali sve nekako odlažem za poslije. Tako sam lijena za
poslove te vrste."

Sestra Nancy sjedila je sva zbunjena. Ovaj akcent nije ruski. Ovakvu ženu do
sada nije srela. Prostorija u kojoj se nalazila podsjećala je više na dnevni boravak
neke kuće, a ne na ordinaciju.

"Sestro Nancy, hoćete li mi ispričati što je dovelo do vaših kriza?" Nije bilo
odgovora.

"Ispričajte mi ono što želite ispričati."

Mukla tišina.

"Vi ste, sestro, iz Škotske, jedne od najljepših zemalja na svijetu. Najbolje bi bilo
da mi opišete grad u kojem ste rođeni. Jeste li odrasli na obali jednog od onih
poznatih jezera?"

čvrsto stisnutih tankih usana, Nancy je sjedila poput kamena i gledala u pod.
Jedini dijelovi tijela koji su davali znakove života su njene ruke, koje su u stalnom
pokretu, kao da neprestano stišću neku lopticu u šakama. Aylin je beznadno
promatrala ovo nijemo i iznureno tijelo pognute glave koje je sjedilo ispred nje.
Mišel ju je upozorio. I ne samo upozorio, gotovo ju je preklinjao da se drži podalje
od sestre Nancy. Nebrojeno puta joj je rekao da je to Bakerova klopka jer ta sestra
predstavlja beznadan slučaj. Do besvijesti ju je provocirala misao da ne smije
pobjeći od Bakerovog izazova i da se mora suočiti s njegovom namještaljkom. Do-
nijela je odluku da po svaku cijenu uzme ovu bolesnicu. Unatoč tome što joj je Mišel
govorio: "Grdno ćeš se kajati, ni slučajno to ne čini." Neki njen unutrašnji glas
govorio je: "Ne strahuj, uspjet ćeš!" ωωω.cяσωαяεz.σяg

"Sestro Nancy, mi smo upućene jedna na drugu. Cijelu godinu dana, dva puta
tjedno po jedan sat, provodit ćemo u ovoj sobi, jedna nasuprot druge. Kako god ste
vi položili zakletvu prilikom ulaska u samostan i ja sam se zaklela na nešto slično
kada sam postala liječnica. Nemam pravo odbiti bolesnike koji mi dođu ili mi budu
poslani. Prekinjem vas da pomognemo jedna drugoj. Ne odgovarate na moja pitanja,
ali, molim vas, podignite glavu i pogledajte me u lice. Ja ću sada pročitati neke
detalje iz vašega dosjea. Upozorite me ako budete imali neki prigovor."

Sestra na trenutak podiže glavu, pogleda Aylin u oči i opet spusti glavu i počne
gledati ruke. Ali, Aylin je u onom trenutnom pogledu već čula krik u očima.

"Sestro Nancy, rođeni ste 17. rujna 1942. godine u škotskom gradu Dumbarton
kao peto dijete u porodici koja je osim vas imala još trinaestoro djece. Zovete se
Mary."

Sestra silovito maše glavom. Aylin razumije, ona je sada sestra Nancy. Protivi se
oslovljavanju imenom koje joj je dala njena obitelj. Da možda nije u disharmoniji s
identitetom unutar svoje obitelji? Poput hijene koja prati svoj plijen, izoštrenih svih
čula, spremna na analizu svake geste, svakog pokreta, svakog pogleda, Aylin je
nastavila s čitanjem.

"Obitelj nije imućna, ali se i ne guši u siromaštvu. Ukućani su međusobno
uglavnom u dobrim odnosima, imate zdrave odnose s braćom. Vama najdraži brat
bio je Brian, koji je dvije godine mlađi

od vas i umro je od leukemije. Isto tako vas je veoma potresla i smrt mlađe sestre
koja je umrla kao dijete."

Grčenje sestrinih ruku je prestalo. Oči uopće nije odvajala od poda. Kao da se
skamenila.

vašoj obitelji bilo je mnogo žrtava svih vrsta raka, a naročito leukemije. Vaša tri
brata, dvije sestre, vaša mama, otac umrli su od raka... (Da se možda ova žena ne

osjeća krivom što i ona nema rak kao i oni?) Molim vas, sestro, pogledajte me u
lice."

Nancy na trenutak podiže glavu i odmah je spusti.

,,U osamnaestoj godini, prije zatvaranja u samostan, imali ste jedan ljubavni
doživljaj koji nije bio nešto posebno značajan. Jedan prijatelj vašeg starijeg brata, s
kojim ste zajedno odrasli, zaljubio se u vas. Nakon rastanka s tim momkom,
zatvarate se u samostan." Sestrine ruke ponovo počinju stiskati one nevidljive
loptice. "Vaša majka, braća i sestre, a naročito vaš otac, žestoko su se usprotivili
vašoj odluci o zatvaranju u samostan. Niste ih slušali. Nakon devetomjesečnog
iskušeništva položili ste zakletvu i ušli u Crkvu. Potom dugo razdoblje kada radite
kao bolničarka. To bi, ukratko, bio vaš život. Što je bilo presudno u vašem odabiru
ovog teškog puta, sestro? To što je vaša sestra umrla bolnom smrću? Što vas je
razočarao onaj mladić? Možda se usudio da vas siluje? Što velite?"

"Ne znaš ti ništa", pomislila je sestra Nancy, "prenatrpani dosje o meni nije čak
ni blizu istine. Onaj mladić nije bio zaljubljen u mene, nego u moju sestru. Zašto bi
volio mene, nalik na prljavu vjevericu, kad je već postojala moja sestra svjetlosmeđe
kose koja joj je u valovima padala po ramenima, i očiju nalik na duboko i mirno
jezero... On je volio nju. To jedino ja znam. Znam i čuvam jedino za sebe. Isto kao
što sam skrivala i sestrinu tajnu ljubav. Kao da smo igrali u nekoj jeftinoj filmskoj
sapunici; sestra je voljela jednog oženjenog muškarca, Willie sestru, a ja Willieja. A
ja sam uvijek šutjela. Čak i tada. Premda još nisam bila dala zakletvu, nije bilo
zabranjeno pričati kao što je u samostanu. Svi su pričali osim mene. O svojim
beznadnim ljubavima pričali su mi i moja sestra, a i Willie. Ja sam samo slušala i
šutjela."

"Propisujem vam lijekove, sestro Nancy", govori Aylin. "Molim vas da ih ne
zanemarujete. One roze uzimat ćete ujutro nakon buđenja, a one druge uvečer prije
spavanja. Oni će vas opustiti. I ja ih povremeno uzimam, dobro mi čine."

Nancy je bila prilično zbunjena ovom neočekivanom pažnjom. "Vidimo se u
srijedu. Ovdje je blizu i autobusna stanica. Objasnit će vam Irene."

Irene, koja je na vratima ispraćala Nancy, ponovo se pali zelena lampica. Zatvara
vrata i polazi u kuhinju. Džin, tonik, mnogo leda i jedan režanj limuna stavlja u čašu
i prelazi u Aylininu prostoriju.

"Smjesta mi pronađi Bakera, obavezno moram imati više podataka o ovoj ženi."
Uzima veliki gutljaj džina.

Irene spaja telefon.

"Baker, nedovoljni su podaci koje si mi dao o redovnici."

"Sve što sam imao, u dosjeu je", govori Baker.

"Trebaju mi telefoni i adrese njene rodbine. I crkve u kojima je službovala,
naravno."

"Neka poslove oko tvojih pacijenata obavlja tvoja tajnica", uzvraća Baker.
"Upozorio sam te da ovaj slučaj neće biti jednostavan. Ha, još nešto, motrim na tebe,
Nadowska, ovaj put se dobro pripazi. Ako čujem da si s pacijenticom ušla u vezu
izvan ordinacije, znaj da ću proslijediti svoju žalbu."

"Proklet bio, Baker." Spušta slušalicu. Ponovo se pali Irenina zelena lampica.
Promalja glavu kroz vrata.

"Ja sam od tebe tražila džin, a ne i tonik. Nalij u tu čašu džin kako treba."

"To što ćeš popiti još džina, neće redovnici odvezati jezik." "Nisam u stanju
slušati tvoje pametovanje, Irene."

"Ni to što vičete na mene također neće odvezati njen jezik." "Donesi mi džin",
razbjesni se Aylin.

S bocom džina u rukama ulazi Irene. Lijeva još malo džina u čašu.

"Nađi crkvu u kojoj služi ova sestra, zovi bolnice, vidi ima li u New Yorku
rodbine ili nekoga tko poznaje njeno djetinjstvo. A bocu ostavi na mom stolu."

Irene izlazi ne ostavljajući bocu. Aylin ne progovara. Uzima još jedan veliki
gutljaj džina. Da je u mogućnosti, Bakera bi rastrgala, premlatila i izvrijeđala.
Njegova poslovna ljubomora dostigla je kritičan stadij.

Radi sve što je u njegovoj moći kako bi iživcirao Aylin. Kako nije uspijevao
postidi uspjeh sa svojim pacijentima, bavio se Aylininim metodama. Ali, nije bio
svjestan koliko je na taj način izaziva.

Aylin ponovo počinje pažljivo iščitavati dosje pred sobom. Dodaje bilješke u
vezi s redovnicom. Pušta kasetu i sluša razgovor. Monolog. Nije uspjela čuti čak ni
ženin glas. Ali neće se predavati. Nakon pametovanja Bakeru i Joeu preko vikenda,
morala je uspjeti.

Bila je svjesna da je već duže vrijeme nepravedna prema Joeu. Iz nekog razloga
je drskost njegovih kćeri počela iznositi pred muža koji u tome apsolutno nije imao
nikakve krivnje. Da je Hillary ne voli, znala je od samog početka, ali uopće na to nije
obraćala pažnju. Štoviše, njeno nedolično ponašanje prihvaćala je s razumijevanjem,
shvaćajući ga kao izljev ljubomorne kćeri. Ali, od proteklog Božića djevojka joj je
sve više išla na živce. Gurala je nos u sve njene poslove. Aylin se ljutila što joj se u
život miješa žena koja ima svoj posao, muža i svoj dom. Naposljetku je na zub uzela
to što Aylin želi kupiti kuću izvan grada. Smatrala je da njen otac ne može stanovati
tako daleko od New Yorka. Tako je proteklog vikenda odjednom eksplodirala
napetost koja se gomilala, ali Aylinina reakcija na Hillaryno ponašanje udarila je na
krivo mjesto. Na kraju zamornoga monologa

o Hillary, slikarstvu i slikama njenog muža, Aylin uzvikne: "Koliko god sam ja
vrtlar, Darrell je isto toliko slikar."

Aylinino vrtlarstvo predmet je izrugivanja cijele obitelji. Zbog toga što voli
prirodu, Aylin je konstantno kući donosila lončanice s raznim biljem. Međutim, svi
znaju da, usprkos svim njenim naporima, ono ne uspijeva živjeti više od dva tjedna.

Mislim da se varaš, Aylin", odgovara Joe, Jer Darrell za život zarađuje prodajući
svoje slike."

"Ne, ne zarađuje, jer Darrell ne uspijeva prodati svoje slike."

Duboka mržnja u Hillarynom pogledu do besvijesti je izluđivala Aylin.

"Činiš nepravdu prema Darrellu, Aylin", Joeov glas je bio kao

led.

"Suočenje s činjenicama jedna je od metoda liječenja u psihologiji. To rješava niz
problema."

"Darrell to ne radi zbog novca, nego iz ljubavi, iz zadovoljstva."

"Neuspjeh ne donosi zadovoljstvo."

"Zašto se baviš nama, Aylin?" govori Darrell.

"Ne bavim se vama, ali sam ljuta što tvoja supruga konstantno zabada nos u

pitanja koja se tiču mene i mog muža!"

Joe se guši, našao se između dvije vatre. Aylin je utučena i osjeća kajanje zato što
je povrijedila Joea i Darrella. Ali se potajno radovala što je i Hillary ugrizla za dušu.

Zapravo, već dugo Aylin ne može prepoznati samu sebe. Jedna razmažena
djevojka gotovo je u vješticu pretvorila ženu koja se plašila i mrava povrijediti. O
tome će prvom prilikom popričati s Mišelom. Ispija još jedan veliki gutljaj džina i
obraća se Ireni, koja u tom trenutku ulazi unutra i poprijeko je gleda: "Da bi odgodili
svoju reakciju, mnogi u sebi broje do deset, dvadeset. Ja pijem deset gutljaja džina, i
ugodnije je od brojanja, a i efikasnije."

S jastukom, koji joj je iza leđa smjestila Aylin, s velikom aktovkom prislonjenom
uz noge Nancy je opet sjedila kao okamenjena. Ni riječi. Aylin priča, ona sluša.
Možda i ne sluša. Danas je poprilično odlučna da pogled ne odvaja od poda.
Komunikacija je lošija nego prošli put.

"Sestro Nancy, vaša dvije godine mlađa sestra umrla je u jedanaestoj godini. Dok
je bolovala, uopće se niste odvajali od nje. To mora da je veoma djelovalo na vas.
Možda se tih dana u vas usadila ideja da postanete redovnica i da pazite na bolesne.
Je 1' tako?"

Nancyne ruke opet počinju drobiti onu nevidljivu lopticu.

"Vaša majka bila je veoma privržena toj vašoj sestri. Kakav li je bio njen odnos
prema vama? Mora da vas je ova smrt približila. Molim vas, pogledajte me u lice,
sestro. Dopustite da vam vidim oči."

Načini kao da će podići glavu, ali je odmah ponovo spusti.

"Neću dopustiti da mi vidiš oči. Ja svoje emocije skrivam već četrdeset godina,
Nadowska. Hoću li ih sada tebi otvoriti! Čuj, smrt je približila mene i mamu. Hah!
Nas ništa nije približilo. Ja sam bila njena najružnija i najneupadljivija kći. Niti sam
imala crvenu kosu, niti su mi oči bile zelene, a niti sam bila visoka. Bila sam smeđa
poput kućne stjenice, prikliještena između mnogobrojnih mladića i djevojaka... Dok
je moja plavokosa, lijepa sestra umirala, na mom licu su

se počele pojavljivati pubertetske bubuljice. Dok god sam živa neću moći
zaboraviti one majčine poglede koji su pitali zašto ona?'. Sestra je umirala dugo i
veoma bolnom smrću. Svaki dan, topeći se poput svijeće. Umjesto nje, veoma rado
bih s ovoga svijeta išla ja. Sigurna sam da bi i majka to željela. Za mnom bi žalio
možda jedino Johny. Ja sam bila njegova mala vjeverica. Ali, pravo izbora Bog ne
ostavlja nama. Uzeo je moju sestru, a ostala sam ja sa svojom kosom koja se nije
dala uobličiti. Da bih povrh svega vidjela i Johnyjev odlazak. Rak čovjeka uzima uz
plač i vrisku. Ali, kako ćeš to ti znati?"

Aylinine ruke počinju se znojiti. Ova žena je zid. Ne ostavlja ni najmanji prostor
za probijanje svjetlosti. "Ah, Mišel, zašto te nisam poslušala..."

"Sestro Nancy, tegobne smrti voljenih duboko rane našu dušu. Ove reakcije
mogu se pojaviti čak i godinama kasnije. Vi ste raku prinijeli mnogo žrtava. Tko zna
koliko ste bola podnijeli. Moja majka, također, umrla je od raka. Bila sam veoma
mlada. Vjerujte da je u mom životu presudno bilo to što joj nisam mogla ublažiti
boli, što je nisam mogla spasiti. Možda sam upravo zato željela postati doktor."
Nancy na trenutak podiže glavu i gleda u Aylin, koja kao da vidi slabi blijesak
prijateljstva.

"Pišem vam lijekove. Ni slučajno ih ne zanemarujte. Vidimo se u ponedjeljak.
Sestro Nancy, možda veoma sporo, ali crva koji vas nagriza sigurno ću naći i uništiti.

(Tako i tebe, Baker. Ti si moja potisna snaga. Poslao si mi ovu ženu da bi me uništio.
Ali, pričekaj pa ćeš vidjeti tko će na kraju pobijediti.)

Irene, spretna i požrtvovna draga Irene, opet je uspjela. Pronašla je nekoga tko
zna redovničino djetinjstvo. Stanuje na Bronxu. Platit će joj putne troškove i u
utorak, u dva sata, bit će u ordinaciji. Prije seanse u srijedu, Aylin će možda u
rukama držati veoma bitan ključ. Toliko su bile oduševljene da u to ime otvaraju
bocu šampanjca već ohlađenu u zamrzivaču. Irene sjeda na trosjed za pacijente i
počinje oponašati Nancy kako se igra rukama. Da ih netko vidi... Aylin udara u
gromoglasni smijeh. Da ih vidi, što bi Baker pomislio? Zvoni zvonce na vratima.
Aylin i Irene ostaju kao skamenjene. Dok s bocom šampanjca i čašama u rukama
Irene trči u kuhinju, Aylin gasi radio, dotjeruje odjeću i kosu.

,,A gdje je ono da nemam seansu? Tko li može biti?"

"Nemamo zakazan termin. Tko li je?"

Irene otvara vrata, pred njom je stari, uvijek isti poštar Steve.

što vi galamite? Tu je neka zabava?"

Aylin ga uzima ispod ruke i uvlači unutra: "Donesi još jednu čašu, Irene, imamo
gosta na zabavi."

***

Starica, tamnoplavih očiju i sijede kose, mirno je sjedila naspram Aylin.
Pretvorena u uho, Aylin je, analizirajući, slušala svaku riječ,

Imala je teški škotski naglasak. Ono što nije mogla razumjeti, Aylin je tražila da
joj ponovi.

Nisu se uopće razlikovali od bilo koje škotske obitelji koja je živjela na periferiji
McCinloplarin Dumbartona. Kao i svi drugi, i oni su imali nedovoljno novca, a
previše djece. Bili su privrženi jedni drugima, tradicionalna katolička obitelj, eto...
Naravno, otac je mnogo pio, ali tko nije? Štoviše, tijekom svoga života jadnik je
doživljavao smrti svoje djece, jednu po jednu. Mary je bila pametna, marljiva
djevojka, koja nije bila lijepa. Imala je veoma spretne ruke. Što god bi se pokvarilo u
kući, ona bi popravljala. U tome je bila bolja čak i od svoje braće. Otac ju je nazvao
"kućnim majstorom". Od sve braće i sestara, Mary je najviše voljela Johnyja, koji je
bio nešto stariji od nje. S njim je dijelila sve svoje tajne, a kakve bi tajne moglo i
imati dijete, eto. Svi su se slagali da ju je jako pogodila sestrina smrt. Jednu noć ju je
Johny čuo kako moli Boga da uzme nju, a ne sestru. Mary se uopće nije odvajala od
bolesne sestre. Čvrsto ju je držala za ruke čak i u trenutku kada je umirala. Ali,
nakon te smrti, počela se veoma čudno ponašati. Mislili su da će mnogo plakati,
vikati, zapasti u krizu, ali ona se ponijela krajnje hladnokrvno. Nakon sprovoda nije
prozborila niti jednu riječ o toj sestri. Ostala je nijema. Šutnja je skoro bila kao njena
sudbina. Tako, Mary je bila jedno čudno dijete. Ha, prva ljubav? Nije bilo ništa
naročito bitno. Prijatelj njene braće, koji je stanovao u istoj četvrti, Willie... Svi su
inače skupa odrasli. Djevojke se zaljubljuju u momke iz četvrti, neprimjetno. Tako,
prolazno nešto. Nije previše ni trajalo. Vjerojatno vragolasti Willie djevojci nije
priuštio slast ljubavi, jer je, nakon flerta od nepune godine, poželjela ući u samostan,

Nakon staričinog odlaska Aylin iznova čita bilješke koje je načinila. Pažljivo, kao
da slaže puzzle, komadiće slaže jedan pored drugog, rastavlja i stavlja na drugi
način. Sve je uzalud. Starica joj nije uspjela dati neki značajan nagovještaj. Da se

posavjetuje s Mišelom? Ali, šta je rekao: "Ni slučajno me ne petljaj s nijemom
redovnicom." Aylin pritišće na Irenino dugme. Irena proviri glavom unutra.

"Džin ili šampanjac?"

"Ni jedno!"

"Što je bilo?"

"Ispričala mi je mnogo toga nekorisnog."

"Reci da smo joj uzalud platili putni trošak."

"To nije bitno, izgubili smo vrijeme uzalud."

"Ali, iskreno, zahvaljujući njoj dobro smo se zabavile. Poštar dugo vremena neće
zaboraviti tu proslavu. Sto ćemo sada?"

"Probat ćemo s njenom rodbinom iz Škotske. Jesi li pronašla njihove telefone?"

"U crkvi su mi dali nekoliko brojeva", odgovara Irene. "Kada je ovdje jutro, tamo
su ljudi već gotovi s poslom, što da radimo?"

"Ja ću, da bih telefonirala, večeras naviti sat u tri. Pod svaku cijenu moram
načiniti napredak u terapiji", govori Aylin. "Neću Bakeru priuštiti užitak da me
matira."

"Znam ja tebe i bez Bakera", govori Irene. "Baker je samo tvoj izgovor."

Redovnica sjedi naspram Aylin. Torbom je ponovo prekrila noge. Na zakazani
termin ne kasni čak ni sekundu. Ni sekundu prije, a ni sekundu kasnije. Točno u tri
zvoni na vrata. Zbog te njene odlike, Irene joj je dala ime "točno vrijeme", a Aylin
"švicarski vlak".

"Sestro Nancy, nakon devetomjesečne kušnje, bila je ceremonija polaganja
zakletve. Naposljetku ste u samostanu ne kao iskušenica, već kao redovnica. Šalju
vas u jednu bolnicu u New Yorku. Tijekom tri godine teško ste radili. Uvijek
dobrovoljno savladavajući sve poteškoće, tražeći i dodatne obveze. Štoviše, vaša
želja je bila i rad u operacijskoj dvorani. To je jedan od najnapornijih poslova. Od
čega bježite? Smatram da mislite kako ste počinili neki grijeh. Da taj grijeh slučajno
nije vezan uz smrt vaše sestre? Da joj niste zavidjeli što je ljepša od vas i da potajno
niste željeli njenu smrt? Pogledajte me u lice, sestro Nancy. Hajde, pogledajte me u
oči!"

"Ah, koliko ste daleko od istine, Nadowska. Ali, nije mi te uopće

žao. Više ne žalim ni za kim. Ja sam bila spremna dali svoj život za sestru, a ti
misliš da sam joj željela smrt. Kako sam u tim godinama bila bezazlena i mekoga
srca. Znam da se mučiš sa mnom. Ali, nisam se ni ja malo namučila u svom životu.
Da te pogledam u oči. Eto, gledam. Čitaj, ako možeš čitati!"

Uzaludno izgubljen sat vremena...

Redovnica sjedi na svom uobičajenom mjestu nasuprot Aylin.

Gleda u pod i igra se rukama. Aylin priča već punih četrdeset pet minuta, grlo joj
se osušilo. Posljednjih tjedana redovnicu je počela primati u posljednjem terminu.
Zato što joj je nakon sestre Nancy ponestajalo snage za druge pacijente. Ova sićušna
nijema žena crpila je svu njenu energiju. Aylin se uopće ne sjeća da se nekada,
tijekom duge poslovne karijere, susrela s takvim inatom. Počinje gubiti nadu.

Koja je po redu ova seansa? Nema nikakvog pomaka. Kao da sestra

dolazi samo da bi uzela lijekove. Skoro da ju je počela okretati oko

prsta. Kao da joj se na licu smjestio neki podrugljiv izraz. Krajem

seanse Aylin ponovo piše recept.

Uzaludno potrošen još jedan dan...

"Sestro Nancy, šteta je za nas obje. Svijet je toliko lijep da ga je šteta potratiti
zbog pitanja koja vi skrivate u svom srcu. Ako hoćete pričajte, ako nećete nemojte
pričati. Što ćemo, radite što vam volja! Sjedite u uglu i igrajte se svojim rukama kao
da oblikujete kip. (Kip! Da pokuša ovu ženu primorati na pravljenje kipa?) Kada vi
izađete, ja ću, samo zbog vas, popiti jedan poveći džin-tonik i tako se opustiti. Ali,
što ćete vi raditi? (Kip... Zašto se toga ranije nije sjetila? To se obvezno mora
isprobati.) Mislite Ii da osim vas nema drugih koji su, također, u nevolji? Možda su
čak i moji problemi teži od vaših. Znate li da se moram baviti pastorcima koji me
mrze? I to ne jedno, dvoje, već točno četvero. Što sam im učinila? Ništa! Štoviše,
potrošila sam se za jedno od njih koje je mentalno zaostalo. Da, dobro ste čuli; jedna
od pastorki je mentalno zaostala. Nije pametna kao vi, ali opet priča. Uspijevam joj
pomoći zato što priča sa mnom. Mogu je prikazati pametnijom no što uistinu jest. A
opet nisam uspjela dobiti pri-

znanje njenih sestara. U njihovim očima ja sam teški zločinac. Zločin je to što
sam se udala za njihovoga oca. Čim okrenem leđa, moje ime postaje 'pohlepna žena i
alkoholičarka', mada nisam ni pohlepna, a ni alkoholičarka. Ja, eto to su problemi s
kojima se ja borim. Oh, sad mi je lakše. Baš fino što sam to izbacila iz sebe. Što bi
falilo da ste i vi svoje srce otvorili meni? Ali, vi to ne činite. Vaše srce čvrsto je
zatvoreno u vašoj ruci. Hajde sada, do viđenja. Kada dođete kući, sjedite i razmislite
jeste Ii jedino vi jadna osoba? Vidimo se u srijedu."

Kao 1 uvijek, zajedno sa sestrom ide prema vratima. Irene je ušla u kuhinju.
Oglašava se nakon sestrinog odlaska.

"Tvoj džin je spreman, da ga donesem?"

"Ma, pusti sada džin, dolazi brzo. Trebaš mi nadi glinu."

"Što je glina?"

"Ilovača, blato, što god da je, eto. Materijal potreban za izradu kipova."

Irene s čuđenjem gleda u Aylin. "Otkud sad to?"

"Irene, prestani sa zapitkivanjem, odmah idi, pronađi i uzmi to što tražim."

"Samo ću te upozoriti da postaješ sve ekscentričnija", odvrati Irene.

Redovnica Nancy dolazi u uobičajeno vrijeme i smješta se na uobičajeno mjesto.
Aylin pred nju stavlja gomilu blata u ogromnoj tepsiji.

"Sestro Nancy, vi stalno pravite pokrete kao da nešto mijesite u rukama, ja sam
vam, eto, nabavila glinu. Probajte, da vidimo. Znam da imate vrlo spretne ruke."

Ne obraćajući pažnju na sestrin zbunjeni pogled, u ruke uzima jedan stručni,
medicinski časopis, ulijevo okreće svoju obrtnu stolicu i, kao, počinje čitati.
Zapravo, neprimjetno je promatrala ženu, čiji se lik ocrtavao na staklenom ormaru.
Srce joj je bilo u grlu. "Moj Bože, pomozi mi", govorila je u sebi, "i meni, a i ovom
svom čudnom robu." Redovnica već deset minuta nepomično sjedi. Potom, lagano
ispruži ruke i uzima glinu. Kao da mijesi mljeveno meso, stišće glinu, pravi lopticu,
zatim je ravna. Aylin se plaši čak i udahnuti zrak. Ah, kada bi sada Irene donijela
jednu čašu džina s ledom! Neće moći podnijeti ovaj stres. Ne, neće moći podnijeti.
Ona je uvijek bila jaka. Promatra

ženu plašeći se i glavu pomaknuti. Kao da će se cijela magija pokvariti i

najmanjim krckanjem. Prolazi pola sata. Medu sestrinim prstima glina se drobi,
skuplja, izdužuje, prelazi iz oblika u oblik. Aylin se lagano okreće. Obrazi žene kao
da gore. Medu rukama oblikuje nešto nalik na konja. Kao da se zatvorila od vanjskog
svijeta. Aylinin strah bio je uzaludan, Nancy ne bi čula ni da top puca; s blatom u
rukama, ona je sada u jednom sasvim drugom svijetu. Pretvorila se u jednu malu
djevojčicu, trči po brdima zemlje u kojoj je rođena, njenim borovim šumama koje se
spuštaju prema jezerima.

Prolazi dvadeset, trideset, četrdeset minuta. Kada bi Irene znala, kada bi mogla
pretpostaviti, kada u ovu sobu nikako ne bi spajala telefon. Kada se ne bi prekidala
ova jaka struja, koja se oformila između gline u rukama i njene duše. Laganim
pokretima, Aylin se pridiže i izvlači van.

Pola osam je. Aylin se ovaj put ne pretvara, već doista čita svoj časopis. Irene je
već odavno otišla. Redovnica na stol spušta i dio koji je posljednji napravila. Jedan
konj, nešto nalik na pticu, križ i jedan grumen koji podsjeća na dječju glavu.
Redovničine ruke su se dokopale svog krila, stoje mirno, bez pokreta.

"Sestro Nancy, ovo je fantastično. Ne mogu vjerovati. U vama, doista, postoji
veliki talent."

Pomno promatra predmete ispred sebe.

"Što je ovo? Je li to glava?"

"Glava."

Je li Aylin dobro čula, ili halucinira? Aman, Bože, jedna riječ nakon toliko
godina, jedna jedina riječ... Glava... Aylin obuhvaća rubove svog stola. Moj Bože,
pomozi mi da napravim pravi korak. Ne smijem je uplašiti. Moram se ponijeti kao da
se ništa nije dogodilo.

"Naravno da je glava. Štoviše, ovo je dječja glava", glas joj podrhtava, na stol
spušta grumen koji je pažljivo držala u ruci. Ključ je napokon u Aylininim rukama,
na redu je lagano otvaranje vrata.

Mora biti smirena i ne reagirati. Ali, kada to Aylin nije bila poražena pred
emocijama? Odjednom skače sa stolice, kleči pred samim sestrininim nogama,
ženine ruke su u njenim rukama, čvrsto drži i ljubi njene ruke blatnih noktiju. Njen
glas kao da preklinje.

"Sestro Nancy, hvala vam što ste mi vjerovali."

Povlačeći je za ruke, diže ženu na noge. Svoje ruke omotava oko redovničina
vrata i čvrsto je stišće u zagrljaju. Na trenutak, na jedan veoma kratak tren Nancy se
prepušta, a potom se odmah opire. Aylin veoma teško uspijeva ugušiti krik sreće.

Uspjela je... Uspjela je...

Svoju kuhinju redovnica Nancy pretvorila je u atelje. Ogroman stol ispunjenje
kiparskim alatkama, glinom i daskama. Odmah nakon doručka trči ravno za stol.
Ponekad se događa da i ne jede. Satima teše, mijesi, stalno nešto radi. Njene ruke, a i
ona cijela ostaje zaprljana zemljom. Zaboravlja na sve otkako se počela baviti
kiparstvom. Kada uvečer legne, u većini slučajeva se čak ne sjeća ni kada je glavu
spustila na jastuk. Prilikom svakog posjeta, Aylin joj daje određene knjige o
slikarstvu i kiparstvu, neke na pozajmicu, a neke kao dar. Tako se u Nancynoj kući
formirala biblioteka. Seanse s Nadowskom smanjile su s dvije na jednu tjedno.
Jednom tjedno se sastaju i u Muzeju moderne umjetnosti, nešto pojedu, a zatim
obilaze novootvorenu izložbu slika ili skulptura. Nadowska je uporno zahtijevala da
Nancy ide na neki tečaj kiparstva. Čak joj je i osigurala jedno takvo mjesto. Ali, ona

odbija taj prijedlog. Inače, toliko je talentirana da je samo podukom iz knjiga mnogo
toga napravila. Većinu napravljenog darovala je svojoj liječnici. Aylinina tajnica
Irene joj je našla kupca medu uličnim prodavačima. Na jednoj od nedjeljnih tržnica
prodaju se ptice i konji. Zapravo, od svega najbolje je i radila ptice i konje. Najviše
voli njih raditi. Tako je počela i zarađivati po nekoliko dolara. Možda će sutra,
prekosutra, kada Crkva prestane plaćati, i sama početi snositi troškove liječenja.
Nadowska navaljuje da pravi veće predmete, ali ona nije željela ići van svoje
kuhinje, nije željela raditi na mjestima koja ne pripadaju njoj.

Aylin je bila svjesna da je načinjen ogroman korak otkako je u redovnici
pobudila interes za kiparstvo. Uspostavljena je nijema komunikacija između Nancy,
Aylin i Irene. Još uvijek ustrajava u šutnji, ali se sporazumijevaju znakovima koji
dolaze u značenju "da" ili "ne". Terapijske seanse i lijekovi traju još uvijek.
Redovnica sada ima radnu sposobnost i hobi, kao što je obilazak muzeja. Međutim,
sve to nije bilo dovoljno Bakeru. Želi da pred njim žena cvrkuće poput slavuja.
Stalno je pritiskao Aylin, koja je bila svjesna da joj je preostalo veoma malo
vremena. Čini sve što je u njenoj moći. Do tri sata poslije ponoći prelistava knjige,
joe joj je rekao da će prijeći u drugu spavaću sobu, ako još potraje ova redovničina
šutnja, jer ga uznemirava Aylinino skakanje iz kreveta u neko doba noći i njeno
šuškavo prelistavanje knjiga. Aylin uopće ne gubi nadu. Ključem koji drži u rukama
navaljuje redom na sva vrata. Jednog dana će taj ključ staviti u pravu bravu i
okrenuti. Upravo tada će se nacrtati pred Bakerom. "Hajde da vidim, gospon Baker",
reći će, "pogazila sam sva tvoja pravila. S pacijenticom sam se sastajala i izvan
ordinacije, izlazile smo na ručak, obilazile muzeje, ispričala sam joj svoje obiteljske
probleme. Zagrlila sam je, poljubila u ruku; štoviše, poljubila i na čelo stavila. Ti,
naravno, ne znaš ni što znači poljubiti u ruku i staviti je na čelo, nepismeni idiote.
Zagrlila sam je, prislonila na grudi. Ali, ona je sada, kao ti i ja, osoba koja priča i
smije se. Idi sada i prijavi me komisiji. Hajde, samo pokušaj!"

Jedan drugi dan... Ovaj put Aylin nije donijela knjigu o slikarstvu ili kiparstvu;
donijela je roman.

"Sestro, ova knjiga je o jednoj ženi koja, poput vas, pravi skulpture i koja to voli
više od svega na svijetu. Ja je nisam pročitala, ali sam gledala film o životu te žene.
Veoma me se dojmio. Jučer mije knjiga zapela za oko, uzela sam je za vas. Mislim
da će vam se svidjeti. Tko zna, možda je pročitate i ispričate mi je."

Aylin zavjerenički namiguje redovnici. Sestra Nancy baca pogled na knjigu koja
je stajala na Aylininom stolu, Jedna žena Camille Claudel.

Ne pruža ruku čak ni da uzme knjigu. Aylin je danas malo nervozna. Ponestaje
vremena. Isprobava sve što joj je u moći, ali ne postiže željeni rezultat. Molila je,
preklinjala Mišela, željela je konzultaciju. Sastat će se u četvrtak. Doći će i praznik.
Sve svoje nade položila je u ovaj susret. Potrebna joj je podrška za jedan novi lijek.
Premda, Mišel vjeruje da toj ženi neće pomoći nikakav lijek. On smatra da kod
redovnice postoji okoštali inat, ni klorovodična solna kiselina ga ne može
iskorijeniti. Ah, koliko ponekad poželi Mišela.

Kraj seanse. "Danas smo trebali ići k meni, da pokažem gdje sam stavila vaše
skulpture. Da se popnemo gore? Popit ćemo i po jedan findžan kafe", govori Aylin.
Jedno jedva primjetno klimanje glavom, koje dolazi u značenju "da". Aylin utrpava
papire u ladicu, sestra pakira svoju ogromnu crnu aktovku. Aylin je podsjeća na knji-
gu sa stola. Nemajući kud, sestra uzima knjigu i stavlja je u crnu aktovku.

"Sestro Nancy, od prvog dana me ne prestaje zanimati što nosite u toj ogromnoj
aktovci. Možda ćete mi jednog dana pokazati, ha?" Sestra Nancy grize usnu da ne bi

prasnula u smijeh. Aylin nabrzinu otvara ladicu, razbacujući papire okolo, vadi dosje
i odmah bilježi.

"S. N.: jedva se suzdržava da ne prasne u smijeh. 12. rujna 1988."

Oduševljena Nancy razgleda slike na zidu. Nikada ranije nije vidjela tako lijepu
kuću. Slike pozlaćenih okvira su lijepe, sitni ukrasi na policama lijepi, ćilimi na podu
veoma, veoma lijepi. U polumračnom salonu osjeća se gotovo kao u nekom dvorcu.
Aylin je njene skulpturice poredala po okruglom stoliću, koji se nalazi pored divana i
koji je do poda prekriven jednim kadifnim stolnjakom. I to baš na sredini salona.
Ova kuća ne sliči na one uobičajene američke kuće. Ima posebnu atmosferu. Što to,
što to? Hah, našla je, eto; ova kuća je u orijentalnom stilu. Eh, nije toliko neobično
za jednu Mađaricu. U najmanju ruku. Mađarska je u istočnom dijelu Europe. Sestra
Nancy već dugo misli da je Aylin Mađarica.

"Sestro Nancy, sviđa li vam se mjesto koje sam izabrala za vaše skulpture?"

Njeni obrazi pocrvenjeli su od stida, glavom izražava negodovanje.

..Što, ne sviđa vam se? Razumijem, mislili ste da ću ih staviti u neki zabačeni
kutak. Ne. Mjesto tim umjetninama je upravo tamo. Pogledajte snagu u krilima ove
ptice. Kada bi je pustili, poletjela bi. Isto kao i ja."

Redovnica uzima konja s njegovog mjesta i stavlja ga na policu s knjigama.

"Ne dolazi u obzir, sestro, nikako. Mjesto tom konju je ovdje. Znam zašto ste to
učinili. Da ne bi netko vidio i pitao tko je napravio nešto tako lijepo. Ah, ta vaša
skromnost! Svi će pitati, a ja ću, sasvim ponosna, reći da je to izradila moja
pacijentica. Vjerojatno imam toliko prava."

Odjednom neko komešanje iza njih... Redovnica se uplašeno okreće. Jedan
krupni čovjek dobronamjernog izraza.

"Sestro Nancy, ovo je moj muž Joe Cates. Može se reći da vas i on poznaje."

,,I to kako", odgovara čovjek. "Pratim vaš izuzetni napredak."

Kada je vidio njene zbunjene poglede, odmah se ispravlja. "Mislim na vaše
kiparstvo. Aylin mi je pokazala i ono što ste prvo napravili. Već ste postali pravi
profesionalac."

"Hvala."

Jedan tanki, drhtavi, uplašeni glas. Joe i Aylin se zgledaše. Aylin zadržava dah, je
li dobro čula? Je li ovo sestrin glas?

Da ne bi nešto pogrešno rekao, učinio, da ne bi uplašio ženu, Aylin je izbuljila
oči, gleda u Joea i očima i obrvama daje mu znak. Baš kad je zinuo da nešto kaže,
Joe se zagrcnu, na trenutak ostaje zbunjen ne znajući što bi sa sobom.

Ja... Ja, ovaj, neizostavno želim obilježiti ovaj naš susret, sestro. Ovaj dan bismo
trebali proslaviti šampanjcem."

Joe izlazi. Kao da se ništa naročito nije dogodilo, kao da je sve uobičajeno, Aylin
odlazi do redovnice, stavlja ruku preko njenoga ramena. Ja uvijek govorim, sestro
Nancy, da ste veoma napredovali u kiparstvu. Imam veliko povjerenje u Joevo
mišljenje o umjetnosti. On se razumije u to. Vi biste, napokon, trebali raditi u većim
količinama. I Joe isto tako misli. Možda biste trebali početi i s oblikovanjem
kamena. Ja ću to za vas još detaljnije istražiti."

Joe ulazi unutra, a i Hulusi za njim. Na poslužavniku u Hulusijevim rukama
nalazi se šampanjac i čaše. Hulusi otvara bocu, puni čaše i poslužuje. Redovnica se
na trenutak dvoumi, potom uzima čašu.

"U današnju čast, u čast upoznavanja s talentiranom kiparicom", govori Joe.

"Neka ovo bude jedan korak, neka ovo, drhtavim glasom izgovoreno, 'hvala' bude
jedan zdrav korak iz jednog kraja u jedan početak", misli Aylin. Možda je prošlo
gotovo četiri mjeseca otkada je čula njenu prvu riječ. Ako će za svaku novu riječ
čekati četiri mjeseca, njen posao je u redu. Nije preostalo mnogo od Bakerovog
ubijanja.

Električnim klesarskim aparatom redovnica Nancy, izazivajući veliku buku, kleše
kamen, koji joj je prije dva dana poslala Irene. Zapravo, zna da će se susjedi buniti,
ali uopće ne obraća pažnju na to. Bilo je uzaludno sve ono što su susjedi govorili
ovoj čudnoj nijemoj ženi.

Zato, u većini slučajeva, nisu ništa ni govorili. Od prašine koja se diže s klesanog
kamena njeno lice, obrve, oči, kosa postaju sasvim bijeli. Ovo je jedna sasvim nova
avantura. Već duže vrijeme ne može prestati; naposljetku, postaje zasićena, ne od
posla, nego od buke. Tuširat će se i leći, čak i ne večerajući. Nancy se ispružila po
svom tvrdom i uskom krevetu. Na stolić u uzglavlju pada žuto svjetlo stolne lampe
koja se nalazi na njemu, na knjigu koja tamo stoji već mjesecima.

Trideset godina stvaralaštva — Trideset godina u umobolnici

Boli je svaka koščica, a i pospana je. Može li, možda, u ovoj knjizi naći nešto što
joj može koristiti? Ipak je to knjiga o jednoj kiparici. Nasumce prelistava knjigu.
Odjednom joj za oko zapinje jedna rečenica.

Jedna malena skulptura koju je ugrijala u svojim dlanovima: njeno srce skrivano od
svijeta..."

Preskače deset, dvadeset stranica, čita.

"Objašnjavajući svoga Boga, kao da je pričala o nekom susretu, nekoj drugoj ljubavi, o
jednoj nespokojnoj, maglovitoj i strastvenoj, ludoj ljubavnoj priči..."

Uspravlja se u krevetu. Tko je napisao sve ovo? Tko je načeo tajne koje je
skrivala u dubini svoga srca? Može li biti nešto takvo? Je Ii to moguće? Čita, čita...
uzbuđena je. Tko je ova Camille? Tko je ta žena koja podnosi njene boli, koja se
identificirala s njom? Kuca srce koje skriva od svijeta". Prolazi ponoć, jedan, dva, tri,
pet sati, sviće. Prve sunčane zrake ispunjavaju njenu sobu. Camille i Nancy
isprepliću se, postaju jedno. U trenutku kad je završila čitanje, počinje iznova.
Podrhtavaju joj ruke, podrhtava njena duša. Jedna žena, jedna druga žena koja je
umrla dok se ona rađala; zna sve ono što je Mary proživljavala, sve ono što je
osjećala. Kao da je jedan život ponovo započinjao u trenutku kada se okončavao.

"Najveći dokaz ljubavi, dati svoj život onome koga volite."

Zar i ona svoj život nije dala onome koga voli? Camille je voljela Rodina. A onaj
koga je ona voljela bio je Willie. Povjerila mu je svoj život. Otvorila najtajnovitija
mjesta svog srca, tijela, duše. Zar nije, kada je na njegovo mjesto morala staviti Boga
(ah, morala je staviti nekoga, nešto; ne može se uzalud rasuti toliko emocija, toliko
ljubavi, samopožrtvovanja), svoj vijek, svoj život dala svom Bogu?!

"Rodin je obuhvaća oko struka i odvodi, poput lovine upale u zamku. Camille želi vidjeti,
oči su joj otvorene... Misli da je zamiješena, oblikovana, otvara usta, ne može više čekati, sama
sebe mijesi, uzima grudi -pod svoje dlanove kada je on na sekundu ostavi... Osjeća njegov
organ koji se dotiče njenog tijela, njegovu usplahirenost, njegove udare, otvara se još više.
Nikada nije naučila, ali razumjela je njegov jezik, želi ga, želi da joj uzme sve njeno."

Neki plamen gori u njoj. Plamen se zapalio u trbuhu i širi cijelim tijelom. Nešto u
njoj se otrže i prazni. Pripija se još čvršće uz Willijevo tijelo. Nikada nije naučila, ali

sve zna, njenog muškarca usmjerava njena uzbuđenost, žar. Neki vjetar je podiže,
podiže i obara na zemlju, jedna rijeka žuborom teče kroz nju. Gore joj usne, ruke, na
sve strane, sve joj gori, gori. Kao žrtva pred oltarom, otvorila se, spremna dati,
naslanja se na nabrekli Williejev organ. Willie stenje, njegov topli dah u dnu njenih
ušiju, a na usnama, poput tankog krika, ime njene sestre. Williejev šapat... ime
sestre... Mary se skameni. U jednom trenu, gasi se onaj razbuktali plamen u njoj,
presušuju rijeke koje su tekle između njenih nogu, duša ledi, a srce pretvara u pusti-
nju. "Bože, kako nemilosrdna opomena za grijeh koji činim, kako je to bespoštedna
kazna!"

"Kao da ju je neka bol privezala za zemlju. Jedna bezbolna bol, jedan udarac šakom u
trbuh, kao da tabure polako ulazi u nju, nešto nalik na čulnu požudu, požudu koja izaziva želju
za kotrljanjem. Ludost da mu kaže: 'Gospodine Rodin, molim vas, stavite vašu ruku ispod mog
trbuha.' Eto, to je bilo ono što je željela."

Neka bol ju je prikovala za tlo. Mjesečeve zrake padaju točno na Williejea. Leda
je naslonio na drvo u dvorištu, motri na spavaču sobu njene sestre. Njen Willie,
muškarac kojega je voljela otkako zna za sebe, sav u znoju zbog sestre,
poluotvorenih očiju, previja se ispod onog drveta, bolno, naslađujući se, naprijed,
nazad... rastvara se... Kao da Willie dubi njenu nutrinu. Molim te, Willie, drži
mene... Ne sebe, drži mene. Mene voli, mene ljubi, mene mazi...

"Debela žena raširila je noge i sjela čovjeku u krilo, priljubili su se jedno uz drugo, čovjek
sjedi prilično neuljudno. Camille na njemu vidi rogove boga polja. Jedna ruka mu je ispod
desna ženina koljena. Uhvatio je njenu lijevu ruku koja je šetala po njegovom organu. Uglavio
se u ženu. Ona miluje sebe i njega. Camille stoji nepokretna poput mramornih sekcija oko nje.
Rodin zadihan iza njenoga bijeloga ramena..."

"Camille umire. Svoju ruku zatvorila je na grudima. Njeno srce koje njemu
pripada, njeno tijelo uzima je i odnosi u daljine."

Nepomična, kao stablo korijenima privezano za zemlju, stajala je i promatrala.
Jedna bol ju je prikovala tamo... sve je nestalo. Mary drži svoje srce, srce koje je
potpuno pripadalo Willieju, njeno tijelo je uzima i odnosi daleko, veoma daleko.

"...Redovnik se potom opruži. Podigli su povezaču mlade djevojke, jedna redovnica priđe
sa škarama u rukama, djevojčina kosa poče padati po podu. Sjećam se, i njeno lice je, isto kao
maločas tvoje lice, zamagljeno nestalo. Kao duša otrgnuta od svog tijela... Sjećam se, potom
su joj na glavu navukli njenu povezaču, okrenula se, iza nje je ostalo samo ono lice, koje je
podrhtavalo iza krajeva prekrivača..."

Odrezana kosa padala je pod njene noge. Tu, na podu, formirala je crvenu hrpu.
Premda, ona je uvijek mislila da joj je kosa bezbojna. Crvena kosa pripadala je
njenoj sestri. U gomili, koja je promatrala ceremoniju, vidjela je oči svoga oca. Bile
su poput dubokih bunara. Sasvim suhe. Suze su padale u nutrini. A onaj koji je
nepostiđeno, sav u suzama i slinama, plakao za njih oboje bio je Johny, njen voljeni
brat, koji ju je klečeći na koljenima preklinjao da ne ide u samostan. Poslije su joj
natakli povezaču. Upravo u tom trenutku dala im je dušu, onima koji su joj natakli
povezaču. Njoj je ostalo jedino ranjeno srce.

Camille ne zna kud ide, što čini. Radi. Njene oči su bijele, ruke bijele, lice bijelo. Srce lupa.
Brzo i umorno. Grije. Ponekad uvečer nije imala snage stajati na nogama. Njena kosa bila je
puna prašine, komadića kamena, zemlje; posrćući od umora, vraća se kući."

Redovnica Nancy radi ludim tempom. Sama preuzima poslove koji su dovoljni
za tri osobe. Preuzima dežurstvo drugih. Toliko uporno zahtijeva još posla da su je
uzeli na kirurški odjel. Lice joj je sasvim bijelo, ali oči poput žara, neprestano radi.

Njen ogrtač pun je mrlja od krvi, mokraće, sukrvice, posrčući od umora vraća se
kući.

"Zakasnila sam, nisam ti pisala, ali toliko je hladno da se jedva uspijevam održati na
nogama... Toliko je hladno da mi trnu vrhovi prstiju i ne mogu držati olovku. Cijelu zimu se
nisam mogla ugrijati. Ledim se do srži. Studen me dijeli na dvoje... Nepodnošljivo. Ne mogu ti
opisati hladnoću Montdeverguesa."

New York je kao led. Sve je pod snijegom. Opatica ne dopušta grijanje noću.
Novac ušteđen na grijanju poslat će u fond za nezbrinutu djecu. Ponekad noću ne
mogu zaspati od hladnoće. Lede mi se vrhovi nožnih i ručnih prstiju. Moja utroba se
ledi. Hladnoća je, kao zubobolja, prodorna i žestoka. Zebnja prerasta u bol.

"Ovo su radni sati, sati ispitivanja, sati kada moja duša gori. Dok ste vi jeli i pili,
zabavljali se, proždrljivo žderali život, ja sam bila sama sa svojim kipom, a život, koji je lagano
protjecao, bio je moj život, prolijevala sam svoju krv u dubine ove zemlje, vrijeme svoga
življenja."

Opatice, bez ikakve ljutnje izložila sam vam svoj život. Svoju mladost i svu svoju
energiju. Ljepote nakupljene u meni i onu veliku ljubav, koja nije mogla naći svoj
cilj, usmjerila sam prema vama. Uvijek sam davala, ne tražeći ništa, samo sam
davala. "Moj život je bio" to što je teklo za vas. Vama sam "pretakala vrijeme svog
življenja".

Potom sam vas preklinjala. Johny, kojeg sam voljela više nego sve ostale, moj
voljeni brat je umirao, moja prelijepa sestra, zbog koje sam uzaludno potrošila svoj
život, od bola pretvorena u kostur, umirala je topeći se u nesnosnim mukama. Moj
otac i majka su umirali. Svaki put od vas sam tražila samo nekoliko dana. Kao da
smo svi ukleti, a jedino sam ja osuđena da promatram sve te patnje. A to bi trebala
biti moja kazna. Ne dopuštajući mi da ispaštam svoju kaznu, udvostručavali ste je.
Uvijek ste smatrali suvišnim dvodnevni dopust. Uvijek ste mi govorili kako i ovdje
ljudi umiru i kako trebaju moju njegu. Bili ste kao zid. U vašim očima nije bilo ni
trunke one duboke suosjećajnosti koja dolikuje Kristu, a ni milosrđa. Srce mi je
inače umrlo, a dušu ste mi vi ubili. Vama sam se priklonila, zaklela sam vam se na
beskrajnu poslušnost. Ali, eto, napuštam i vas. Kao utočište ostao mi je jedino Bog.

Camille je medu četiri zida. Bol oštra i jaka. Bol koja joj je probadala srce. Lupa o zidove,
u ogledala urla njegovo ime... Kada će sebi priznati utučenost i skokove, odbacivanje, poraz...
Premda, znala je da će u očima cijeloga svijeta ostati kao melankoličan odraz onoga što voli."

Stavili su me u deliju. Moju šutnju doživljavaju kao pobunu protiv Boga. Boravit
ću u svojoj ćeliji i moliti se. Stalno ću se moliti. Sve dok šutim zabranjeno mi je da
radim. Čak ih i ne zanima to što ne govorim. Sjedim nepomična među četiri zida, bez
molitve, bez razmišljanja. Više nikada neću govoriti. Neću se ni moliti.

"To je mladost! Nedefinirana! Što u trenutku prođe kroz naš život. "

Moja mladost trajala je svega jednu noć. Jednu jedinu noć. Bila sam mlada, bila
sam stara onu noć kada me je Willie volio. Mladost! Ono što u jednom trenu prođe
kroz naš život!

"Camille... Ispunjena, ne zavidi nikome, uopće ne osjeća kajanje, ni zbog ostavljenosti, ni
zbog povrijeđenosti, ni zbog šutljivosti. Ne zavidi ni svojoj sestri. Nema muža, nema djeteta,
nema ljubavnika. Na kraju, ona je ta koja daje, ona je ta koja donosi odluke, ona je ta koja
svojim rukama stvara skulpture. Žena koja će se, kada poželi, tako odjednom, razdragano,
fantastično, slobodno dati onome tko je poželi."

Nemam muža. Nemam djeteta, nemam ljubavnika, nemam oca, majku, braću,
sestre. Nemam nikoga. Izgubila sam i vjeru. Više se ničega ne bojim. Ostala sam bez

prošlosti, bez budućnosti. Slobodna i sama samcata...

Ne, nisam više. NISAM SAMA. Imam Camille! Imam srž svoga karaktera, svoju
istinsku dvojnicu, sebe u jednom proteklom životu, svoju repliku. Imam Camille,
koja je pretrpjela moje boli, koja se mrzla u mojoj studeni, gorjela u mom požaru.

Drhte joj ruke, usne. Je li to pročitala o svom životu? Može li jedna osoba dva
puta proživljavati isti život? Očekuje li je sada još trideset godina stradanja? Ali,
Camilla je pregrmjela svoj red. Ne može joj to učiniti još jednom. NE MOŽE!

Njeno sićušno srce, skrivano od svijeta, koje je Camille zagrijala u svojim
dlanovima, sada je u njenim rukama.

Mary Sarah McCillop, redovnica Nancy, zatvara knjigu i pritišće je na srce. Ako
je čak i nema na ovom svijetu, Camille bi morala postojati na drugim svjetovima, na
nekim drugim mjestima. Završena je samoća!

Sestro Nancy, nemate danas termin..."

Ušla je ne kucajući na vrata. Oči su joj bile krvave, sasvim je očito da je budna
provela noć. Kosa nepočešljana, nakostriješena. Drugo dugme na sivoj košulji
zaboravila je zakopčati. Bože, kakvo je to stanje! Mora da se dogodilo nešto loše.
Aylin je srce došlo do grla.

"Ne stojte tamo, dođite sjesti. Što je to s vama, za ime Boga?"

Redovnica maše knjigom prema Aylininom licu.

Aylin u početku ne shvaća. Svjesna je samo ženine krajnje neurednosti. Pažnju
joj potom privlači knjiga. Sjetit će se te knjige. Što je, što je? Ah, da, život kiparice
Camille. Štoviše, sama joj je darovala tu knjigu. Aylin samo što ne pada u nesvijest.
Ah, kamo sreće da ju je prethodno pročitala. Godinama prije gledala je film. Bože,
kakav je bio? Kakav? Ne zna što je utjecalo na Nancy, ali mora napraviti dobru
procjenu. To se mora učiniti odmah, bez gubljenja vremena, odmah.

Ustaje i prilazi sestri čije su oči izletjele iz svojih duplji. Čvrsto joj obuhvaća obje
ruke odjednom. Ustrajno gleda u dubine njenih očiju, kao da joj želi vidjeti dušu.
Mora isprobati svoju sreću.

"Sestro Nancy, ni jedna patnja ne traje vječno. Hajde da dokrajčimo tu nevolju.
Dođite da je oslobodimo."

Želi držati i podiči sestru dok je padala na koljena, ali ne uspijeva. Sada su obje
na koljenima. Sestrinu glavu Aylin pritišće na svoje grudi. Lagano, lagano miluje
ovu glavu koja se guši u dubokim jecajima.

***

Ovo je Nancyn treći osjećaj nagosti. Prvi put bilo je one noći kada se skinula
Willieju. Potom, 1968. izlazak iz redovničke halje... Prvi dan nikada neće moći
zaboraviti. Navika korištenja one ogromne crne torbe za skrivanje nogu, koje su
godinama bile pod dugom redovničkom suknjom, datira od tog prvog dana. Eto, i
sada se sasvim naga nalazi pred Aylin... Hladno joj je. Aylin je poput vraga koji
posjeduje njenu dušu. Mora joj sve ispričati. Sve! Napokon, ona je gospodar njene
duše. Njoj treba otvoriti sebe i Camille. Posrćući u rukama doktorice, Nancy korača
prema svojoj fotelji. Pušta se poput prazne vreće. Kao kroz san svjesna je Aylininog
namještanja jastuka iza leđa, njenog donošenja čaše vode i nastojanja da joj da
popiti, pružanja nogu na tabure. Umornim i drhtavim glasom stalno ponavlja jedno te

isto:

"Trideset godina u ludnici. Bože, kako je to jedna velika nepravda! Kako je to
velika nepravda!"

Sjeli su za dugačak stol, još uvijek nisu donesena Hulusijeva jela. Joe lijeva
šampanjac u čaše. Svi su tamo: Irene, Dilara, Alis, Philip, Phoebe, Kevin, Hillary i
Darrell. Zapravo, kad god je ova obitelj bila u punom sastavu, Aylin je bila
neraspoložena i nespokojna. Ali, to je bio poseban dan. Čak i kraljica vještica Hillary
djeluje kao da će tijekom objeda biti pristojna. Joe je toliko bio ponosan na uspjeh
svoje supruge da ovih dana ništa nije moglo pokvariti njegovo i Aylinino
raspoloženje. Baker je pripremio izvještaj o redovnici, kako bi ga predočio komisiji.
Aylin vrši pritisak na njega. Prisiljava ga da u izvještaj uvrsti to da je pacijenticu
izliječila rušeći sva pravila. To što je jedan beznadan slučaj pronašao definitivno
ozdravljenje na Aylininoj terapijskoj stolici, znači da se određena pravila moraju
podvrgnuti promjenama. Baker je opet izgubio. Koji po redu je to njegov poraz pred
Aylin?

"Da je u stanju, Baker bi te najradije ubio", govori Irene. Aylinin odgovor je
spreman. "Otkud njemu inteligencija i hrabrost za izvršenje zločina?!"

S čašom u ruci, Joe ustaje na noge.

"Ovaj ručak priredio sam u cast svoje supruge. Aylin je obavila jedan veoma
težak posao. Moja supruga je izvanredna psihijatrica, najuspješnija u New Yorku.
Sestra Nancy je ozdravila. Da ste tu ženu vidjeli prvi dan kada je došla, ne biste
mogli povjerovati svojim očima... Bila je kao ranjena divlja životinja..."

"Jesi li je ti, tata, vidio prvi dan?" Kada je Hillary mogla prikriti svoju zlobu!
Aylin se pretvara da ništa nije čula. Sva zapjenjena ulijeće Irene: "Ne znam za tvog
tatu, ali ja sam je vidjela, Hillary. Bila je baš onakva kako je rekao."

"Vjerovatno si ti to i ispričala tati."

"Sestra je došla u ovu kuću. Mi smo je vidjeli", govori Alis.

"Zar vi umno poremećene primate u kuću?!"

"Hillary, ubuduće ću, dušo, obavezno, kada nekog pozivam kući, nazvati tebe i
tražiti dopuštenje", odgovara Aylin. Oneraspoložen, Joe je ostao na nogama s čašom
u ruci. Zašto ova cura uvijek izaziva probleme? Možda je Aylin u pravu što je ljuta
na nju.

"Ne upadaj mi u riječ, Hillary", govori. "Danas ne želim nikakve rasprave.
Proslavljamo Aylinin uspjeh." Okreće se prema Aylin. Još mnogo uspjeha, Aylin.
Zaslužila si dar. Reci sada da čujem. Traži od mene što god želiš."

"Traži jedno putovanje po Dalekom Istoku", govori Phoebe.

"Teto, sjećaš se onog smaragdnog prstena što smo ga vidjele u Tiffanyju..."

"Možda ćeš ići u Južnu Ameriku i zategnuti lice", dobacuje Hillary.

"I to ću učiniti, Hillary, kada za to dođe vrijeme", odgovara Aylin. "Ali ja od tvog
tate želim nešto drugo."

"Što je to?"

Aylin gleda ravno u oči svoga muža, koji stoji i čeka odgovor.

"Kuću u Bedfordu, Joe."

ISTROŠENE VEZE

Odluku o kupovini kude u Bedfordu Aylin i Joe donijeli su krajem 1988.
Međutim, zbog poslova oko prodaje kude u kojoj su stanovali, popravka kude,
restauracije stvari prije selidbe, pronalaženja ureda koji će Aylin koristiti kao
ordinaciju, u novu kudu uspjeli su se preseliti tek u prosincu 1989. godine.

Prilikom selidbe oboje su bili izuzetno umorni, i duhovno i fizički. I njihov brak,
a i njihova veza bili su prilično istrošeni. Da je mogla vidjeti probleme koje će
donijeti nova kuća, Aylin se možda ne bi upuštala u taj posao.

Nije da Hillary i Phoebe nisu imale udjela u dotrajavanju njihovog braka. Vijest o
kupnji kude u Bedfordu naročito je jako razbjesnila Hillary. Ova žena sasvim očito
rasipa novac njenoga oca. Joe je nekoliko puta opominjao svoju kćer da bude
razumna.

"Hillary, prodajem kudu u kojoj stanujem, a kupujem novu. Nema tu nikakvih
rasutih, spiskanih i potrošenih novaca. Ovu kudu sam kupio za milijun dolara. Nakon
što ju je Aylin uredila i namjestila, onima koji je vide u ovom stanju prodajem tri
puta skuplje. Štoviše, zarađujem", rekao je.

,,Ti si čovjek koji je navikao na gradski život. Što ćeš ti u brdima?"

Zapravo, to pitanje je i Joe postavljao sam sebi.

"Već ulazim u godine. Počeo sam i ja priželjkivati miran život u okrilju prirode.
Želim se zabavljati vrtom, hraniti pse, kokoši, zečeve."

"Ne nasmijavaj me, tata", rekla mu je kći.

Aylin je izgubila strpljenje koje je nekada oduševljavalo Philipa jer se stalno
netko uplitao u njezine poslove. Uvidjevši da dobronamjernost ničemu ne koristi, i
ona se prestala truditi oko toga. Zbog toga što je bila inteligentnija od Hillary,
riječima bi je uvijek oborila, a to je još više izvazivalo Hillarynu prgavost i bivalo
razlogom za još veće zatezanje situacije.

Glavna Hillaryna podrška bila je njena sestra Phoebe. S Philipom, s kojim se
veoma dobro sporazumijevala, Aylin se, nažalost, veoma rijetko mogla viđati.
Momak je imao svoju obitelj, svoj posao. Od svih koji su joj mogli pružiti ruku
prijateljstva, ostala je jedino polupametna Alis. Nju je doista mnogo voljela. Ali, bilo
je nemoguće povjeriti joj se i očekivati pomoć od nje. Svojim problemima nije že-
ljela kvariti raspoloženje ni svojoj Dilari, koja se borila s obavezama na Harvardu.
Aylin se osjećala zaista usamljeno. Ostala bi sasvim bespomoćna da joj još nije bilo
Laurie i Irene koje se uopće nisu odvajale od nje.

Laurie se duboko vezala za Aylin. Izjednačavala ju je sa svojom majkom,
pomagala joj u svim njenim poslovima, u svim njenim problemima. Aylin ju je
pozvala i na svadbu prilikom udaje za Joea. Ali, iz nekoga razloga, ona nije mogla
uspostaviti bliskost s Joeom. Možda je malo bila ljubomorna što je oženio Aylin. Pri
pomisli na ono što je radila Aylin, Laurie se crveni. Kako je ponekad znala biti
uvredljiva.

"Kako je Joe zgodan večeras, zar ne, Laurie?" rekla je Aylin na svadbi.

"Ti si ljepša."

"Dobro, ali ne kaže se za muškarce da su lijepi, oni mogu biti jedino zgodni."

"Ti si ljepša, eto..."

"Ali i on je mekog srca, buco, a i..."

"Bogat", ubacila se Laurie.

"Da, i bogat. Mislim da to i nije nešto loše."

"Ti nemaš potrebu za novcem."

"Svatko ima tu potrebu. Ali, ja ne volim Joea zbog novca, nego zbog njegovog
karaktera. On je sladak, kao šećer je."

"Šećer i debeo."

"Meni debeli ljudi djeluju seksi."

"Meni ne."

"Tvoj problem nisu debeli ljudi, nego oni koji su Židovi. Ja sam mislila da sam te
oslobodila toga, a, eto, nisam izgleda", odgovorila je Aylin.

Ljuti se što mi se ne sviđa njen muž", pomislila je Laurie. "Štoviše, i Židov je. I
debeo... Luda, luda žena..."

Bez obzira na to što joj se Joe nije sviđao, Laurie je ipak često odlazila kod njih.
Od Hulusija je naučila nekoliko turskih jela, a njega, opet, poučila nekim
tradicionalnim židovskim.

,,S obzirom na to da možeš dati te recepte, znači da si se pomirila sa svojim
identitetom", šalila se Aylin.

"Da, ti si me preporodila, stvoritelju moj, boginjo! Sve što se događa, događa se
zahvaljujući tebi", odgovorila je Laurie na njenu šaljivu upadicu.

"Srce, to je posao 'psihića', kako nas ti ono nazivaš. Da nije tako, zašto bismo
vam dva, tri puta tjedno uzimali novac. Salu nastranu, ti si doista ozdravila, više ti
nisam potrebna, Laurie", rekla je Aylin.

"Ti ćeš mi uvijek trebati. Do smrti."

"Samo kao prijateljica. I ti ćeš meni, dušo. Ali, naš odnos liječnik-bolesnik
konačno je završen. Ti si ozdravila."

"Ne dolazi u obzir. Ti si moja mama, prijateljica, liječnica, ti si meni sve."

"Majke i prijatelji ne uzimaju novac za susrete. Ja više nisam samo tvoj doktor.
Ti si duševno sada zdravija od mene."

"Imaš nekih problema?" upitala je Laurie. "Otiđi i ti nekom psihiću."

"Moj problem ne može riješiti nikakav psihić. Ako itko može, onda je to jedino
moj muž. Njegovim kćerima jedino njihov otac može objasniti da je besmisleno
svađati se s maćehom. A Joe to ne radi."

"Neka onda on ide psihiću."

"Ima jednog u kući. Možda neće htjeti još jednog", uzvratila je Aylin.

I Irene je, također, prethodno bila njen pacijent, potom tajnica i, napokon,
najbliža prijateljica. Iz nekog razloga osjećala se bliskijom s osobama kojima je
nekada služila kao ogledalo, koje je uspijevala nagovoriti da joj otkriju dušu i bivala
lijek za njihove probleme. Opet, nije se njima mogla žaliti na svog muža ili pastorke.
Kamo sreće da je Betin stalno pored nje... Ali, ona je živjela tako daleko, čak u
Istanbulu.

Aylin je bila svjesna da vrijeme i misli mora ispuniti nečim drugim, kako bi
ublažila bračnu napetost. Nakon stupanja u brak sa Joeom, pristupila je
Republikanskoj stranci. Većinu vremena van ordinacije provodila je na stranačkim
skupovima, prikupljajući novac, ili organizirajući konferencije na kojima je ponekad
i sama sudjelovala kao govornik. Ozbiljno se predala tom poslu. Joe je bio
zadovoljan ovom aktivnošću svoje supruge. Zajedno s njom odlazio je na prijmove u

Bijelu kuću, upoznavao se sa senatorima, ministrima. Dok je Aylin uživala u
privilegijama koje nosi poznanstvo s predsjednikom, razmetala se i bila počašćena
kretanjem u blizini onih koji upravljaju zemljom, njen muž je sanjario o tome kako
bi od tih krugova mogao izmamiti neki posao.

Ma koliko su razlozi njihovog zadovoljstva bili totalno različiti, oboje su bili
sretni zbog ovih aktivnosti. Ali, opet nisu bili istih uvjerenja, pošto je Joe bio
učlanjen u konkurentsku stranku, bio je ogrezli demokrat.

Uz stranačke aktivnosti i uzbuđenja oko uređenja nove kuće, ono što je, također,
usrećilo Aylin tih dana, bilo je i potpuno ozdravljenje redovnice Nancy. Nakon što je
ženi uspjela odvezati jezik i ponukati je na pričanje, Aylin je telefonirala Nesrin.

"Vidi, Nesrin, ja, bez ikakvog negodovanja, već godinama ugošćujem tvoje
poznanike. Sada ćeš ti za mene ugostiti jednog posjetitelja", rekla je.

"Koga mi šalješ na glavu?"

"Sestru."

"Koju sestru?"

"Sestru Nancy, onu redovnicu što sam je izliječila."

"Nijemu kiparicu?"

"Upravo nju."

"Što ću ja s njom? Bit će joj dosadno ovdje."

"Ništa ne moraš raditi. Daj joj jednu sobu u kući u Adani i dosta. Nancy će raditi
na njivi."

Nesrin je bila zatečena. Aylin je toliko navaljivala da ju nije ni mogla odbiti. Na
kraju, s malim i starim koferom u rukama, Nancy je došla u Adanu i smjestila se u
jednu prizemnu sobu. Svaki dan ustaje u vrijeme izlaska sunca, zajedno sa seljanima
muze krave, ubire jaja ispod kokoši, priprema stol za doručak i, ispijajući svoju kavu
s mlijekom, upušta se u duge razgovore s gospodinom Kasimom. Potom se penje na
kamion i zajedno s ostalima iz sela odlazi na njivu, u berbu pamuka. Nabacila je
kilograme i pocrnjela od sunca. Škotskim akcentom, promucavala je i pokoju riječ na
turskom. Umjesto 'čaj' govorila je 'taj', 'krava' je bila 'trava', a 'pas' 'tas'. Seljanima je
to bilo veoma simpatično. Valjali su se od bezazlenog smijeha. Njena crvena kosa,
koju nikada nije voljela, presijavala se na jutarnjem suncu.

***

Ekonom Kasimovog imanja, Husein-aga, mislio je kako nikada ranije nije vidio
tako vrijednu i nasmijanu ženu. Štoviše, bila je i veoma ozbiljna. Iako je bila
inovjerka, krajevi njenih sukanja spuštali su se sve do nožnih zglobova, a rukavi do
ispod lakata. Oblačila se uvijek skromno i uredno. Prošlo je dvije godine od smrti
Husein-agine žene. Djeca su se poženila i poudala i odselila u velike gradove. Bio je
usamljen.

"Gospođo, ima li ova sestra-hanuma možda muža u svojoj zemlji?" upitao je
jednom Nesrin.

,,Nema, nije udana", odgovorila je Nesrin.

Husein-aga se počne posebno motati oko nje. Deset dana pred Nancyn povratak,
spuštenih očiju i nakrivljenog vrata, posadio se pred Nesrin.

"Ti si moja gazdarica, znaš u kakvom sam stanju."

"Reci, Husein-aga."

"Ova sestra-hanuma se fino navikla ovdje. Ima i ruke spretne za posao..." Ušutio
je.

"E?" rekla je Nesrin, pretpostavljajući što će uslijediti. Svojom podmuklošću nije
bila od pomoći agi.

"Rekoh, bi li, možda, ova sestra-hanuma... htjela da ne ide, da ostane ovdje?"

"Da, znači, zimu ovdje provede?"

"Ako vi dopustite, gazdarice, ja bih s ovom sestrom-hanumom... brak..." Aga je
opet zanijemio.

"Je l' ti to nudiš brak našoj sestri, aga?"

"Ako se vi slažete s tim..."

"Moja suglasnost ti baš neće koristiti. To ti pitaj nju."

,Ja ne znam jezik, upitaj je ti umjesto mene", rekao je Huseinaga.

Kada je to čula, Nancy prvo nije mogla povjerovati, a potom je prasnula u
smijeh. Nije se toliko, a ni tako iskreno smijala od dana kada je položila zakletvu
Crkvi.

Husein-agi nikako nije bilo moguće objasniti da je Nancy redovnica, da je u
braku s Bogom i da se ne može udati ni za koga drugoga.

"Što je to?" govorio je stalno. Ne bih ništa rekao da je rekla da joj se ne sviđam,
da me ne voli, ali što je to brak s Bogom? Bože oprosti!"

***

Redovnica Nancy napustila je Adanu veoma zadovoljna, zdrava, ali i ostavljajući
slomljeno srce iza sebe. Nažalost, kada je stigla u New York nije zatekla Aylin
zdravu i sretnu kao što je sama bila. Aylin je izgledala blijeda. Proživljavala je
probleme u kući koju je toliko željela.

Joe, koji je bio naviknut na živost i gužvu New Yorka, njegovu buku i vrevu,
nikako se nije uspijevao navići na kuću okruženu zelenilom i šumom. Uvečer je
sazivao svoje poker-prijatelje, stalno je bio namršten i, stavljajući kasete koje je
donosio kući, provodio je sate gledajući stare holivudske filmove. Ovakvo stanje
Aylin je nastojala prihvatiti s razumijevanjem, ali ono što nije mogla podnijeti bila je
njegova opsjednutost prodajom kuće u West Hamptonu. Nadovezao se na to da su
bile suvišna dva ljetnikovca izvan New Yorka.

Jedna kuća je na brdu, druga pored mora. Imamo li potrebu za novcem? Pusti,
neka ih", govorila je Aylin.

"Toliko novaca dajemo na porez, na režije, na održavanje kuće koja je prazna.
Zar nije šteta?" odgovorio je Joe.

I započele su neprekidne prepirke u vezi s novcem. Joe se žalio na plaćanje
poreznih dugova, računa za održavanje kuće i visokih kuhinjskih izdataka, a Aylin
na zasićenost ovakvim pritužbama, koje uopće nije bila navikla slušati. A, čudne li
sudbine; uvijek je pronalazila nove nekretnine, koje su stalno izazivale njihove nove
prepirke. Donijeli su odluku da, novcem preostalim od kupnje kuće u Bedfordu,
kupe jedan mali stan u gradu.

Aylin je predložila Joeu da sebi kupi mali dvosobni stan u 75. East Endu, iznad

njene tek kupljene ordinacije. Joeu se svidio taj prijedlog, ali njegove kćeri su opet
imale prigovor. Zbog toga je Aylin skoro eksplodirala. Joe, zapravo, nije bio njihova
marioneta, radio je onako kako je mislio da je najbolje, ali nije kategorično reagirao
na njihovo uplitanje u njegove poslove, nije strogo odgovarao na njihove neosnovane
kritike upućene Aylin.

Drugo što je dodatno nerviralo Aylin bilo je što u Bedford, u njenu ordinaciju
koju je opremila ispod kuće, još uvijek nije došao ni jedan pacijent. U ordinaciji u
New Yorku radila je tri dana u tjednu. Tri dana je namjeravala primati bolesnike u
ordinaciji u svojoj novoj kući. U ogromnom Bedfordu, dakle, nije postojao nitko tko
je trebao psihijatra. Svi su imali uravnoteženo i neproblematično duševno zdravlje.
Zapravo, tko će i doći, ako se to ne razglasi i ne napravi reklama. Uspjela je
obavijestiti samo nekoliko poznanika i bližih susjeda. Reklama znači trošak, a trošak
ulazak u novi konflikt s Joeom. Od preseljenja u novu kuću ni prihodi nisu bili kao
ranije, da bi sama mogla snositi svoje troškove. Kamo sreće da se nije odrekla dva
radna dana u New Yorku. Radi Bedforda je određene pacijente prebacila drugim
doktorima. Ponovo ih uzeti nazad, nije bilo tako jednostavno. Pacijent će se vratiti,
to je nedvojbeno, ali uzeti pacijenta od drugog doktora nije u skladu s poslovnom
etikom.

Muž joj je stalno ponavljao: "Vrlo si pametna, ali nemaš nikakvog osjećaja za
novac i posao." Joe je opet bio u pravu. Koliko joj je puta rekao da svoje pacijente iz
New Yorka ne ustupa drugima, dok ne ustanovi broj novih u Bedfordu. Nije slušala
Joea. Nikada nikoga ona nije slušala... Čudno, nikada i nije postupala pogrešno. Ali,
već neko vrijeme poslovi nisu bili kao nekad. Aylin je napokon počela uočavati gdje
je činila pogreške.

Napetosti prouzrokovane i poslovnim životom, a i sukobom s Joevim kćerima,
Aylin je nastojala ublažiti alkoholom. Trenutačno ju je umirivalo nekoliko čaša
bijelog vina ili džin-tonik s ledom. Ali, jednom, kada njeno strpljenje dođe do
krajnjih granica, vjerovatno će se dogoditi nešto veoma loše. Koliko god je to bilo u
njenoj moći, nastojala je odgoditi taj trenutak. Svjesno ili nesvjesno, Joe je bio
neosjetljiv na napetosti svoje supruge. Vjerovao je da je za spas njihovog braka
dovoljno to što daje doprinos Aylininom otplaćivanju poreznih obaveza, što je kuda
zajednička, na njeno i na njegovo ime, i što je na osobno inzistiranje preuzeo
troškove Dilarine školarine. Uostalom, takav njegov stav bilo je ono što je najviše
mučilo Aylin.

I, kao da sve to nije bilo dovoljno, pojavio se i problem s Tequilom. Čivava psić,
kojeg je Aylin voljela kao rođeno dijete, nikako se nije mogao navići da ne piški po
kući. Pas, kojega su, radi fizioloških potreba, tri-četiri puta dnevno izvodili van,
ponekada je to obavljao i na različim mjestima po kući.

***

Ross je bila Joeov knjigovođa i veoma je često dolazila u kuću. Krajnje se
oneraspoložila kad se Joe, tolike godine neoženjen, oženio. Kao da će tim brakom
biti promijenjen njen status u kući, kao da će prestati njene prijašnje aktivnosti.
Joeova službenica Ross i Aylinin čovjek Hulusi, međusobno se nikako nisu
podnosili. Gospodar kuhinje, Hulusi, bjesnio je na to što Ross, po želji, ulazi i izlazi
iz kuhinje, što tamo sve premješta, što bez pitanja iz frižidera uzima koka-kolu ili
pivo, što sama sebi pravi kavu ili čaj. Uvijek joj je nešto prebacivao ili je gledao

poprijeko. Kao da sva ta napetost nije bila dovoljna, jednom se Tequila popiškio na
dosje koji je Ross ostavila u kutu dnevnoga boravka. Kada je ugledala da su
pedantno pripremljene cifre nečitljive, Ross je izazvala neviđenu galamu. U cijeli
slučaj upetljao se i Joe; optužio je Hulusija da nije blagovremeno izveo psa na ulicu,
a Aylin da nije dresirala psa. Hulusi se potužio na Ross, kako u frižideru ne ostavlja
ni pivo, a ni sokove. Aylin se žalila na to što se po kući stalno vrte oni koji tu ne
pripadaju. Izbila je svađa. Pas, koji se zbog ove galame i gužve uznemirio,
protestirao je još jednim piškenjem na tepih.

Tri dana kasnije, upravo kada su Aylin i Joe sjedali za večeru, Hulusi je utrčao u
sobu, lica bijelog kao zid.

"Gospođo Aylin, dogodilo se nešto jako loše", reče na turskom.

"Što to Hulusi priča?" upita Joe.

"Pas je pregažen! Tequila... Udario ga auto..."

Aylin i Joe skočili su s mjesta. Psa kojega je unio unutra, Hulusi je prekrio
salvetom da ga Aylin ne vidi u takvom stanju. Nisu mogli pronaći tko je udario psa.

"Ovo je učinila ona žena", reče Hulusi Aylin, koja je izgubila apetit i za jelo, a i
za piče.

"Nemoguće je da je Ross ubila psa, Aylin", reče Joe.

"Znam, Joe, ali nije u mojoj moći. Ta žena mi ide na žice."

Ubrzo nakon toga Ross je napustila posao i više nikada nije došla u kuću
Catesovih.

"Tequila je obavio svoju dužnost i otišao s ovoga svijeta", reče Aylin
bogobojazno. Ali, još uvijek je žalila.

Jednom ju je Irene prekorila. "Moja mala beba je umrla, Aylin", reče Irene. "Bio
je moj jedini sin. To što toliko patiš za psom, u najmanju ruku sramota je prema
meni." Aylin se osjećala kao da je dobila šamar.

Tequilino mjesto nakon mjesec dana zauzeo je Toby. Kanišu, kao pahuljica bijele
i kovrčave dlake, Aylin je upravo zbog bijelih uvojaka koji su prekrivali njegove oči,
dala ime svoga dugogodišnjega odanoga prijatelja Tobyja von Schweira.

Trenuci kada su se najbolje slagali Aylin i Joe bilo je vrijeme koje su provodili na
putovanju. Kada su se nalazili daleko od kuće i kćeri, medu njima gotovo nije bivalo
nikakvih problema. Putovanje im je godilo. Malo zbog toga, a malo i zbog Aylininog
neraspoloženja posljednjih dana, Joe je u Monako, u koji je radi snimanja "Cirkus
festivala" išao službeno, želio povesti i Aylin. Pod pokroviteljstvom princa Rainiera
"Cirkus festival" trajao je tri tjedna.

"Ne mogu toliko dugo ostaviti pacijente", reče Aylin.

"U tom slučaju, ti dođi posljednji tjedan. Inače, svi prijmovi se organiziraju toga
tjedna", reče Joe. Svidio joj se ovaj prijedlog. "Kada Joe otputuje u Europu, ja ću se
prije putovanja psihički odmoriti, doći k sebi i na miru se pripremiti", pomislila je
Aylin. Ali, Hillary se pobrinula da pokvari Aylinino raspoloženje.

"Zar ti ne ideš sa tatom, Aylin?" upitala je preko telefona.

"Ne, Hillary, ja idem za dva tjedna."

"Zašto? Hoćeš li u dva tjedna uspjeti kupiti odjeću koju ćeš nositi u Monaku?"

"Da. I svu kupnju obavit ću kreditnom karticom tvoga tate, sve na njegov račun",
uzvrati Aylin. Tresla se od nervoze nakon spuštanja slušalice. Odmah je nazvala

Mišela.

"Ova djevojka će me ubiti", reče. "Što misliš da uzmem nešto za smirenje?"

"Ni slučajno!" uzvrati Mišel. "Nisi li ti bila osoba koja je zazirala od nečeg
takvog. Što je to? Je 1' ti to stariš?"

Nakon telefonskog razgovora, Aylin je otišla i zagledala se u ogledalo. Nikada se
nije gledala iz takve blizine. Da, starjela je. Mada je to zanemarivala, mada su joj
veoma često govorili i da lijepo izgleda, starjela je. Bila je to neosporna činjenica.
Mogla je zategnuti lice ili ubaciti silikone. Mogla je poduzeti niz prolaznih mjera.
Ali, ako poput onih bogatih Amerikanki, koje su joj dolazile na liječenje, i zategne
svoje lice, opet će starjeti. Kada upadne u krizu zbog starenja, hoće li se, da bi
prihvatila ovu činjenicu, i ona obratiti nekom psihijatru?

Možda je za žene najbolje da umru rano, kao njena majka, dok su u očima svojih
muževa, djece i prijatelja, još uvijek mlade i lijepe. S kim može podijeliti ovu svoju
zabrinutost? Laurie, Alis i Dilara to nisu mogle shvatiti; bile su premlade. Ni Nancy
to nije mogla shvatiti; u njenom životu ne postoji starost kao činjenica. Otkako je
unakazila svoje lijepo lice, starenje, ljepotu i ružnoću Nesrin je u svojoj psihi
drukčije doživljavala. Suzan je mogla shvatiti, ali ona je umrla. Betin je mogla
shvatiti, Ajše je, možda, mogla shvatiti... a one su bile veoma daleko. Bile su u
zemlji koje se sjeća kao kroz san. U zemlji svoga djetinjstva i mladosti. Aylin
odjednom osjeti da je strašno usamljena.

Dok je letjela za Monako, vjerovala je da će provesti jedan tjedan bez problema.
U početku je doista i bilo tako. Svake noći bio je neki prijam. Trčkarala je zajedno s
Joeom. Ubrzo dođe i veliki dan. Posljednja večera pod pokroviteljstvom princa
Rainiera bila je priređena u dvorcu. Joe je dobio mjesto za stolom direktora Cirkusa,
ali je Aylinino mjesto bilo za drugim stolom, za kojim je sjedio i sam princ. Za
stolom se govorilo na francuskom.

"U svojoj dvadesetoj godini dolazila sam nekoliko puta u Monte Carlo s ocem,
koji me je dovodio ovamo, govoreći da svakako moram vidjeti najljepše mjesto na
svijetu. Očarala me vaša zemlja", reče Aylin.

"Zar od tada nikako niste dolazili?" upita princ.

"Nisam, nažalost, nikako imala priliku."

"Kako ste doživjeli Monte Carlo nakon toliko godina, je li se promijenio?"

"Mnogo. Upropastili ste onaj prekrasni grad. Izgrađena je zgrada na zgradi.
Kasina su napunili neuljudni Arapi. Ima i previše gužve. Je li se u ime turizma
morala platiti toliko visoka cijena?"

,,Ne bi bilo tako da su nam Francuzi ostavili malo više mjesta", reče princ glasom
hladnim kao led.

"Dobro je što nisu, vjerojatno biste i ta mjesta napunili takvim zdanjima", reče
Aylin. Za stolom zavlada mrtva tišina.

Sutradan, za vrijeme doručka, za Aylinin i Joeov stol došao je jedan Amerikanac,
Joeov prijatelj, koji je i noć prije sjedio za Aylininim stolom, veoma blizak dvoru.
Aylin je otišla nešto uzeti iz bifea.

"Princ je malo ljut na tebe, zbog onoga što mu je rekla tvoja supruga", reče.

"I meni je žao, Turner, ali mene ne obavezuju riječi moje supruge."

"Na tebi je da je kontroliraš."

"Kako to možeš reći? Može li princ kontrolirati svoje kćeri?"

Uto se Aylin vratila.

"Vaše jučerašnje riječi su vjerojatno pogrešno protumačene gđo Gates", reče
Turner. "Siguran sam da niste mislili tako reći, ali..." "Svaku riječ sam svjesno
izgovorila", reče Aylin. "Veoma sam ljuta na one koji, dopuštajući nekontroliranu
gradnju, narušavaju prirodu. Rekla sam ono što mislim."

"Možda, gospodo, ne biste trebali iznositi svoje mišljenje kada su u pitanju
poslovne veze vašega muža."

"Moj muž je biznismen, ali ja sam liječnica", uzvrati Aylin.

Kao da je bomba pala na putovanje u Monte Carlo.

"Zbog tebe sam ostao bez posla od sto tisuća dolara", Joe je neprestano gunđao.
Umjesto da to primi olako, Aylin je još više pogoršavala situaciju.

"Možeš li ti misliti na bilo što drugo osim novca? Zar osim novca za tebe ne
postoje druge vrijednosti? Novac je postao tvoj Bog." Stigli su u Ameriku glođući
jedno drugo. Neprekidno gunđanje tijekom putovanja, nastavilo se i kod kuće. Na to
dođoše i druga prigovaranja. Kako bi smirila napetu situaciju i izgladila njihove
odnose, Aylin je priredila obiteljsku večeru. Pozvala je svu djecu. Samo su Philip i
njegova supruga i Kevin najavili svoj dolazak...

Phoebe je saopćila da zbog probe neće moći doći. Od Hillary i njenog muža nije
stigao čak ni izgovor. Aylin se naljutila. "Pristojni ljudi kažu da neće moći doći",
rekla je Joeu.

"Ti si ponizila Darrella. Sasvim je normalno to što nisu došli", reče Joe.

"Kada sam ga to ja ponizila?"

"Zar nisi rekla 'koliko god sam ja vrtlar toliko si i ti slikar'?"

Joe, to je bila šala i to prije godinu dana."

Na kraju, uz Joevo posredovanje, ponovo je dogovorena večera i sada su svi
došli. Stol je postavljen u dvorištu. Aylin je pripremila prelijepa jela. Nije ni
pomislila da će se vrijeme, koje je tijekom dana bilo veoma lijepo, uvečer pokvariti.
Odjednom je počela grmljavina, a potom i prolom oblaka. Svi su pobjegli unutra.
Jela su prenijeli u kuhinju. Gromovi su se razlijegali jedan za drugim, a kiša lijevala
kao iz kabla. Ali zrak je ostao sparan i topao.

"Hajdemo u bazen. Plivanje na kiši poseban je doživljaj", povika Aylin.

"Ti si luda", reče Joe. "Zar je uopće moguće plivati na ovakvoj kiši?"

"Dok sam bila dijete, mi smo u Istanbulu uvijek skakali u more kada je padala
kiša."

"Napokon si odrasla, nisi više dijete, Aylin", reče Hillary.

"Ako ubiješ dijete u sebi, život će izgubiti svoju čar", reče Aylin. Ja odoh, ima li
netko tko želi sa mnom?"

"I mi, i mi", povikale su Dilara i Alis.

"Ti ne možeš, Alis, ne možemo ti to dopustiti", reče Hillary.

"Zašto?"

"Veoma je opasno. Sijeva. Što ako grom pukne u bazen? Na toliko
naelektriziranom zraku se ne izlazi van, a pogotovo ne u bazen."

"Tvoja sestra je u pravu, u dvorištu ima mnogo drveća, a drveće privlači
gromove. Ako ne želiš biti ugljen, ostani unutra, kćeri", reče Joe.

"Neka onda ni one ne idu u bazen", reče Alis.

"Aylin što naumi to i učini", reče Phoebe.

Aylin i Dilara su obukle kupaće kostime, izašle van i skočile u bazen. Priljubljeni
uz prozor, oni u kući su ih jedno vrijeme promatrali kako se ludo zabavljaju i izvode
akrobacije pod kišom, a potom su se vratili u kuhinju.

"Hajde da im priredimo jednu igru", reče Aylin.

Nečujno su izašle iz bazena i skinule kostime. Bacile su ih u bazen, a potom
utrčale unutra. Iz Aylinine spavaće sobe mogle su vidjeti salon. Ugasile su svjetlo i
čekale. Iz kuhinje su polako počeli prelaziti u salon. Kiša nastavlja padati svom
žestinom. Joe ide prema prozoru i gleda van. Rukom je pozvao Phoebe. Praveći
rukama zaklon za oči, nastojala je vidjeti bazen. Aylin i Dilara nisu mogle čuti što
pričaju, ali su sasvim dobro mogle vidjeti izraze njihovih lica. U trenutku se cijela
obitelj okupila pred prozorom. Prestravljeno su gledali prazne kostime na površini
bazena. Nikako nisu mogli odgonetnuti kako su Aylin i Dilara nestale iz kostima.
Alisine oči izgledale su kao da će od straha iskočiti. A u spavaćoj sobi, Aylin i Dilara
su umirale od smijeha.

"Teto, oni vjerojatno misle da smo umrle. Hajde da navučemo plahte na sebe i
uplašimo ih kao duhovi", reče Dilara.

Na tu šalu nasmijali su se jedino Philip, Kevin i Alis. Za ostale, sve su to bile
gluposti dvije lude Turkinje... Inače, i takva udaljenost od New Yorka bila je
posebna ludost. I za njih se moglo reći da su ludi, zato što su prevalili toliki put samo
radi jedne večere.

Kada je shvatila da je uzaludno sve ono što učini za Joevu obitelj, Aylin je digla
ruke, odustala je od svih daljnjih napora. To je dovelo do još većeg zatezanja
njihovih odnosa. U kući se oboje povlače u svoje kutke; Aylin čita knjige, Joe gleda
filmove, uopće ne pozivaju djecu. Živjeli su zajedno, ali sami. Da ne bi bila
netrpeljiva prema Joeu, Aylin je počela više piti. A on je svake minute ubadao po
neku zajedljivu riječ na račun njenog opijanja, dovodio ju je do ludila. Kada su
trebali zajedno izlaziti, dotjerivali bi se, provodili vrijeme s prijateljima, smijali se i
zabavljali. Koliko god da je u sebi bio ljut na nju, Joe je osjećao zadovoljstvo što se
medu poznanicima pojavljivao s elegantnom, lijepom i pametnom suprugom ispod
ruke. I Aylin je uživala u društvu ljudi koje je upoznala zbog Joevog posla.

S vremenom su naučili kako-tako uskladiti živote. Nekoliko dana u tjednu Joe je
počeo provoditi u New Yorku. Tako se domogao svog poker društva. U noćima kad
je Joe bio odsutan, Aylin je kući pozivala svoje prijatelje, ili je s Kurtom odlazila u
kazalište. Vikendom su se sastajali u Bedfordu, priređivali ručkove za prijatelje,
organizirali piknike. Kao da je oboma prijalo što se jedno drugome nisu konstantno
motali oko nogu.

Sredivši odnose otputovali su na Karibe. Može se reći da je to u usporedbi s
putovanjem u Monako, bilo veoma uspješno putovanje.

Neposredno po povratku u New York, sudjelovali su na večeri prilikom
dodjeljivanja Tony nagrada. Za njihovim stolom bili su još i poznata trač-spisateljica
Cindy Adams, Anthony Quinn sa suprugom i gradonačelnik New Yorka sa
suprugom. Zbog toga što je veoma voljela ples, Aylin nije silazila s podija, plesala je
sve, od rumbe do sambe, sve što je orkestar svirao. Kada su, u međuvremenu, za-
svirali čarlston, našla se usred nepoznate grupe mladih. Zabavljala se kao što već
dugo nije. Odjednom je netko snažno povuče za ruku. Otrgla se i nastavila plesati.
Ovaj put bila je snažnije povučena. Umalo nije pala. Okrenula se i pogledala.

Ugledala je Joea namrštenoga lica.

"Dođi i ti sa mnom pleši čarlston", povikala je.

,,Brzo se vraćaj za stol! Sramotiš se", reče srdito njen muž.

Ja samo plešem. Zašto bi to bila sramota?"

"Sjediš za stolom gradonačelnika, je l' taj ples dolikuje tvojim godinama?"

,,Bih li možda trebala plesati Labuđe jezero, zato što sjedim za gradonačelnikovim
stolom?"

"Možeš li ništa ne raditi? Samo sjedi za svojim stolom."

"Kada se vratim za stol, pitat ču sve. Vidjet ćemo razmišljaju li i oni kao ti", reče
Aylin. Joe ju je nasilu odvukao s podija i posadio za drugi stol. "Čekaj me tu, odmah
se vraćam", reče. Ubrzo, pojavi se s Aylininom torbom i šalom u rukama. "Hajde,
diži se", reče. "Idemo." Jesi li ti izgubio pamet, Joe?" upitala je u autu. Aylin, doista,
nije shvaćala šta se dogodilo.

"Ti si liječnica. Ukazano ti je mjesto za gradonačelnikovim stolom. Čarlston!
Lepršanje suknje u ovim godinama, čarlston, ha... Svi će misliti da si pijana. Je li
supruga Anthonyja Quinna ustala i plesala čarlston, je li možda Cindy Adams, ili
gradonačelnikova supruga..." "Prestani s naglabanjem o gradonačelniku", vikala je
Aylin na sav glas. "Da me tvoje kćeri nisu prozvale 'žena alkoholičarka', nitko ne bi
ni pomislio da sam pijana!"

"Ne uplići moje kćeri u svaku našu svađu."

"Ali, posredno ili neposredno, one su prisutne u svakoj našoj svađi. Stvorile su ti
fobiju od mog pića."

"Aylin", reče Joe. "Kako možeš biti i tako pametna, a i toliko otkačena, doista to
ne mogu shvatiti. Može li se netko tko stvara čuda s bolesnicima, nasred podija
ponašati kao djevojčica od petnaest godina?"

"Može li stvarati čuda onaj tko ubije polet i žar u sebi?" upita Aylin. Tu večer je
dugo, dugo razmišljala. Da li to, možda, Joe lagano ubija žar u njoj?

Da bi svoje probleme istresla iz sebe, opet je nazvala Mišela.

Jednog popodneva sastala se s njim na uobičajenom mjestu, u talijanskom
restoranu. Aylin je navela razgovor na svoje probleme s Joeom.

Jesi li se opet zasitila bračnoga života?" upitao je Mišel. "Znaš da ti je to
običaj..."

"Ovaj put nije moja pogreška", reče Aylin. "Iskazujem dobronamjernost kao ni
prema kojem muškarcu do sada. Ali, ovaj put sam udarila na tvrd orah."

"Baš me zanima taj Joe", reče Mišel.

"Bi li se želio upoznati s njim?"

"Želio bih samo zadovoljiti svoju znatiželju, ali to vjerojatno ne bi bilo u redu.
Joeu se to možda neće svidjeti."

"Zašto?" reče Aylin. Ja sam se upoznala s njegovom drugom suprugom. Pozvala
sam je kući, došla je i popile smo čaj. Kćeri, osim Alis, bile su ljute zbog toga, ali
Lilly mi se veoma svidjela. Joe zna tvoje sinove. Za svaki Dan zahvalnosti su kod
nas. Ja se poznajem s tvojom suprugom. Upoznajte se i vas dvojica."

"Požurimo onda", uzvrati Mišel.

Joe se uopće nije usprotivio izlasku na večeru s Mišelom. Aylin je pozvala i