Colleen Hoover - Opasna ljubav

COLLEEN HOOVER

S engleskog prevela
Zrinka Budak

Za Lin i Murphy, moje dvije najbolje
prijateljice, koje su mi slučajno i sestre.

prvo poglavlje

TATE

„Mlada damo, netko vam je zario nož u vrat.”
Razrogačim oči i polako se okrenem prema starom gospodinu koji stoji
kraj mene. On pritišće tipku za pozivanje dizala i okreće se prema meni.
Smiješi se i pokazuje na moj vrat.
„Vaša znamenka” kaže.
Ruka mi instinktivno krene prema vratu i dodirnem znamenku veličine
novčića od deset centi koja mi se nalazi točno ispod uha.
„Moj je djed običavao reći da položaj znamenke na tijelu govori o tome
kako je neka osoba umrla u prošlom životu. Pretpostavljam da je vama netko
zario nož u vrat. No to je, srećom, najvjerojatnije bila brza smrt.”
Nasmiješim se, ali zapravo ne znam trebam li se uplašiti njegovih riječi,
ili ga smatrati duhovitim. Unatoč pomalo morbidnom uvodu u razgovor, ne
čini mi se da je baš opasan. Pogrbljeno držanje i nesigurnost na nogama
dokazuju da zasigurno nije mlađi od osamdeset godina. On se polako uputi
prema jednom od dva stolca presvučena crvenim baršunom koja su
smještena uza zid kraj dizala. Zastenje dok se spušta na stolac, a zatim me
ponovno pogleda.
„Idete na osamnaesti kat?”
Pogledam ga zbunjeno dok pokušavam probaviti njegovo pitanje. On iz
nekog razloga zna na koji sam se kat uputila, iako sam sada prvi put nogom
kročila u ovu stambenu zgradu, a definitivno sam sada prvi put vidjela tog
čovjeka.
„Da, gospodine”, kažem oprezno. „Vi radite ovdje?”
„Da, radim.”
On kima prema dizalu i pogled mi skreće na osvijetljene brojeve iznad
moje glave. Još jedanaest katova do dolaska lifta. Molim se u sebi da brzo
stigne.
„Pritišćem tipke za dizalo”, reče. „Sumnjam da postoji neki službeni
naziv za moj posao, ali ja se volim nazivati kapetanom leta s obzirom na to
da šaljem ljude tako visoko u zrak, čak do dvadesetog kata.”
Nasmiješim se na njegove riječi jer su i moj brat i otac piloti. „Koliko ste
dugo pilot ovog dizala?” upitam ga dok čekam. Kunem se da je ovo najsporije
vražje dizalo u mome životu.
„Otkad sam prestar za poslove na održavanju ove zgrade. Radio sam
ovdje trideset dvije godine prije nego što sam postao kapetan. Šaljem ljude
na letove već, mislim, više od petnaest godina. Vlasnik zgrade dao mi je iz

samilosti ovaj posao, da imam čime prikratiti vrijeme do smrti.” Nasmiješi
se sebi u bradu. „Ali on nije znao da mi je Bog dao toliko zadataka koje
moram obaviti u svome životu, a u ovom sam času u tolikom zaostatku da
vjerojatno nikada neću umrijeti.”

Zateknem se kako se smijem kad se vrata dizala konačno otvore.
Posežem za ručkom svoga kovčega i okrećem mu se još jednom prije nego
zakoračim unutra. „Kako se zovete?”

„Samuel, ali zovite me Cap” reče. „Svi me tako zovu.”

„Cap, imate li vi koju znamenku?”

On se zadovoljno nasmiješi. „Zapravo, imam. Izgleda da sam u prošlom
životu bio pogođen ravno u guzicu. Najvjerojatnije sam nasmrt iskrvario.”

Nasmiješim se i prinosim dlan čelu, salutirajući mu kao pravom
kapetanu. Ulazim u dizalo i okrećem se prema otvorenim vratima, diveći se
luksuzu predvorja. Ovo mjesto, s obzirom na sve te velike ukrašene stupove i
mramorne podove, više je nalik nekom povijesnom hotelu nego običnoj
stambenoj zgradi.

Kad je Corbin rekao da mogu živjeti kod njega dok ne pronađem posao,
nisam imala pojma da on živi kao prava odrasla osoba. Mislila sam da će biti
slično kao zadnji put kad sam ga posjetila, odmah nakon što sam maturirala,
kad je on tek počeo obuku za pilota. To je bilo prije četiri godine, a tada je
živio u nedovršenom dvokatnom stambenom naselju. Očekivala sam nešto
slično.

Nikako nisam očekivala luksuzni neboder u središtu San Francisca.

Pronalazim ploču s tipkama i pritišćem osamnaesti kat, a zatim
pogledam gore u zrcalima obložene zidove dizala. Jučerašnji dan i većinu
današnjeg jutra provela sam pakirajući svu svoju imovinu u svom stanu u
San Diegu. Nasreću, nemam mnogo imovine. No nakon što sam sama
odvezla osamsto kilometara, u mom se odrazu jasno vidi umor. Kosa mi je
labavo svezana u rep osiguran olovkom jer nisam uspjela pronaći gumicu za
kosu dok sam vozila. Oči su mi obično smeđe kao i moja kestenjasta kosa, ali
sada izgledaju deset nijansi tamnije zahvaljujući izraženim podočnjacima.

Guram ruku u torbicu i pronalazim balzam za usne nadajući se da ću
spasiti bar njih prije nego što i one ne budu izgledale umorno kao i ostatak
moga lica. Čim se vrata dizala počnu zatvarati, ponovno se otvore. Neki tip
juri prema dizalima, spremajući se ući u moje dizalo, no zastane da pozdravi
starca. „Hvala, Cap”, kaže.

Iz dizala ne mogu vidjeti Capa, ali čujem da je nešto promrmljao
zauzvrat. Ne zvuči ni približno željno započeti neobavezni razgovor s tim
tipom kao što je bio raspoložen razgovarati sa mnom. Ovaj čovjek izgleda kao
da je najviše u kasnim dvadesetima. Cereka mi se i ja točno znam o čemu
razmišlja s obzirom na to da je upravo pospremio lijevu ruku u džep.

Ruku na kojoj je vjenčani prsten.

„Deseti kat”, kaže, ne skidajući pogled s mene. Oči mu kliznu na ono
malo dekoltea koji viri iz moje košulje, a zatim pogleda na moj kovčeg. Ja
pritišćem tipku za deseti kat. Trebala sam odjenuti pulover.

„Useljavaš se?” pita i opet otvoreno zuri u moju košulju.

Kimnem, iako sumnjam da je to primijetio s obzirom na to da mu je
pogled prikovan ni blizu mome licu.

„Koji kat?”

A, ne, nećeš. Prekrivam rukom sve tipke i zaklanjam osvijetljenu tipku
osamnaestog kata, a zatim pritišćem svaku tipku između desetog i
osamnaestog kata. On pogleda na ploču i zbunjeno zatrepće. „Nije te briga”,
kažem. On se nasmije. Misli da se šalim.

Zatim podiže jednu svoju tamnu, gustu obrvu. To je lijepa obrva. Obrva
koja je dio lijepog lica, koje je dio lijepe glave, koja je dio lijepog tijela.

Oženjenog tijela,

Šupak.

On se zavodnički smješka nakon što je vidio kako ga promatram - ali ja
ga nisam promatrala onako kako on misli da jesam. U svojim sam mislima
zamišljala koliko je puta to tijelo bilo pritisnuto o djevojku koja nije njegova
žena.

Žao mi je njegove žene.

Kad stignemo na deseti kat, on opet gleda u moj dekolte. „Mogu ti
pomoći s tim”, kaže, kimajući prema mojem kovčegu. Glas mu je lijep. Pitam
se koliko je djevojaka palo na taj oženjeni glas. On hoda prema meni i pruža
ruku prema ploči, hrabro pritišćući tipku koja zatvara vrata.

Gledam ga u oči i pritišćem tipku koja otvara vrata. „Mogu sama.”

On kima kao da shvaća, ali u očima mu je još onaj zločesti sjaj koji
potvrđuje zašto mi je na prvi pogled bio antipatičan. Izlazi iz dizala i okreće
se prema meni prije odlaska.

„Vidimo se kasnije, Tate”, kaže, točno u trenutku kad se vrata zatvore.

Namrštim se. Nije mi ugodno što oba čovjeka koja sam dosad srela u
ovoj zgradi već znaju tko sam.

Ostajem sama u dizalu, koje staje na svakom katu dok ne stigne do
osamnaestog. Izlazim vam, vadim mobitel iz džepa i otvaram svoje poruke
Corbinu. Ne sjećam se broja stana koji mi je napisao. Ili je 1816 ili 1814.

A možda je 1826?

Zastajem ispred broja 1814, zato što na podu hodnika leži onesviješteni
muškarac, naslonjen na vrata broj 1816. Bože, molim te da nije 1816.

Pronađem poruku na mobitelu i stresem se. U poruci piše 1816. Naravno
da piše.

Hodam polako prema tim vratima, nadajući se da neću probuditi tog
tipa. Noge su mu ispružene pred njim, a leđima je naslonjen na Corbinova
vrata. Brada mu je priljubljena na prsa, i on hrče.

„Oprostite”, kažem glasom tek malo glasnijim od šapta.

On se ne miče.

Podižem nogu i bocnem ga vrškom cipele u rame. „Moram ući u ovaj
stan.”

On se promeškolji, a zatim polako otvori oči i zapilji se ravno ispred
sebe u moje noge.

Gleda u moja koljena, a obrve mu se skupljaju dok se polako naginje
naprijed mršteći se. Podiže ruku i bocne me u koljeno prstom, skoro kao da
nikad u životu nije vidio koljeno. Spušta ruku, zatvara oči i ponovno zaspi
naslonjen na vrata.

Divno.

Corbin se ne vraća do sutra pa ga zovem na mobitel kako bih provjerila
je li ovaj tip netko zbog koga bih se trebala zabrinuti.

„Tate?” upita, odgovorivši na poziv bez pozdrava.

„Da”, odgovarani. „Sretno sam stigla, no ne mogu ući u stan jer neki
pijani tip leži onesviješten pred tvojim vratima. Imaš neki prijedlog?”

„Tisuću osamsto šesnaest?” upita. „Jesi li sigurna da si pred pravim
stanom?”

„Sigurna sam.”

„Jesi li sigurna da je pijan?”

„Sigurna.”

„Čudno” reče. „Što ima na sebi?”

„Zašto te zanima što ima na sebi?”

„Ako nosi pilotsku uniformu, vjerojatno živi u zgradi. Vlasnik zgrade
ima ugovor s našom kompanijom.”

Ovaj tip nema na sebi nikakvu uniformu, ali ne mogu ne primijetiti da
mu crna majica i traperice baš lijepo pristaju.

„Nema uniformu.”

„Možeš li ga zaobići i ući tako da ga ne probudiš?”

„Moram ga pomaknuti. Upast će unutra ako otvorim vrata” On šuti neko
vrijeme i razmišlja. „Idi dolje i potraži Capa” reče. „Rekao sam mu da
večeras stižeš. Zamoli ga da pričeka s tobom dok ne uspiješ ući u stan.”

Uzdahnem, jer nakon što sam se vozila šest sati, nikako mi se sada ne
silazi do prizemlja. Također uzdišem zato što znam da je Cap vjerojatno
posljednja osoba na svijetu koja bi mi mogla pomoći u ovoj situaciji.

„Samo ostani na mobitelu sa mnom dok ne uđem u stan.”

Moj mi se plan znatno više sviđa. Uglavim mobitel između uha i ramena
i kopam po torbi tražeći ključ koji mi je Corbin poslao. Guram ga u bravu i
počinjem otvarati vrata, ali pijani tip sa svakim otvorenim centimetrom
vrata pada sve niže na leđa. Stenje, ali ne otvara oči.

„Šteta što je mrtav-pijan”, kažem Corbinu. „Inače ne izgleda loše.”

„Tate, samo dovuci guzicu unutra i zaključaj vrata da mogu prekinuti
vezu.”

Zakolutam očima. Još uvijek mi voli naređivati. Znala sam da to što ću
živjeti s njim neće biti korisno za naš odnos, s obzirom na to kako se očinski
ponašao prema meni kad smo bili mlađi. Međutim, nisam imala vremena
pronaći posao i vlastiti stan i smjestiti se prije početka predavanja na faksu,
pa zato nisam imala izbora.

No nadam se da će naš odnos sada ipak biti drukčiji. Corbin ima
dvadeset pet, a ja dvadeset tri godine, i ako se ne možemo slagati bolje nego
kad smo bili mali, još moramo dosta toga odraditi da konačno odrastemo.

Pretpostavljam da to najviše ovisi o Corbinu i o tome je li se promijenio
otkad smo zadnji put živjeli zajedno. Imao je problema sa svakim s kim bih
izašla, sa svim mojim prijateljima, svakim mojim izborom - čak i s
fakultetom koji sam željela pohađati. Što ne znači da sam ja imalo marila za
njegovo mišljenje. Udaljenost i vrijeme koje nismo proveli zajedno skinulo mi
ga je s vrata tijekom posljednjih nekoliko godina, ali sad kad ćemo opet
živjeti zajedno, naše će strpljenje ponovno biti na kušnji.

Omotam torbicu oko ramena, ali zapne mi za dršku kovčega pa je samo
pustim da padne na pod. Čvrsto pritišćem kvaku i držim vrata zatvorena tako
da taj tip ne padne cijelom dužinom u stan. Pritišćem nogom njegovo rame i
guram ga od središta ulaza u stan. On ne popušta.

„Corbine, pretežak je. Morat ću prekinuti vezu tako da mogu rabiti obje
ruke.”

„Ne, ne prekidaj vezu. Samo stavi mobitel u džep, ali ne prekidaj vezu.”

Gledam u svoju preveliku košulju i tajice. „Nemam džepove. Ideš u
grudnjak.”

Corbin zastenje dok mičem mobitel s uha i guram ga u grudnjak.
Izvlačim ključ iz brave i bacam ga u torbu, ali promašujem i ključ padne na
pod. Posežem dolje za pijanim tipom kako bih ga maknula s puta.

„Čuj, stari” kažem dok ga s mukom mičem sa središta prolaza. „Žao mi
je što prekidam tvoj sanak, ali moram ući u ovaj stan.”

Nekako ga uspijevam podići i nasloniti na dovratnik kako ne bi pao u
stan, a zatim otvaram vrata još malo i okrećem se po svoje stvari.

Nešto toplo omota mi se oko gležnja.

Smrznem se.

Pogledam dolje.

„Pusti me!” viknem, udarajući ruku koja me tako čvrsto drži za gležanj
da sam prilično sigurna da će mi ostati masnice. Pijani tip me sad gleda, a
zbog njegova stiska padam na leđa u stan dok pokušavam izvući nogu za
koju se grčevito uhvatio.

„Moram unutra”, promrmlja on, točno u trenutku kad mi guzica tresne
o pod. On još jednom pokuša gurnuti vrata stana drugom rukom i istog
trenutka počnem paničariti. Uvlačim noge unutra, a njegova ruka ulazi sa

mnom. Slobodnom rukom gurnem vrata da se zatvore, prignječivši mu time
zapešće.

„Sranje!” viče on. Pokušava povući ruku u hodnik, ali moja noga još
pritišće vrata. Dovoljno opustim pritisak da on makne ruku, a zatim istog
časa gurnem nogom vrata da se zatvore, uspravim se, i najbrže što mogu
zaključam vrata, sve tri brave i još zataknem lanac.

Čim mi se lupanje srca počelo smirivati, ono počne urlati na mene.

Moje srce doista urla na mene.

Dubokim muškim glasom.

Zvuči kao da viče: „Tate! Tate!” Corbin.

Istog časa pogledam dolje u svoja prsa i izvlačim mobitel iz grudnjaka, a
zatim ga prinosim uhu. „Tate! Odgovori mi!”

Trznem se, a zatim odmičem mobitel nekoliko centimetara od uha.
„Dobro sam”, kažem, teško dišući. „Unutra sam. Zaključala sam vrata.”

„Isuse Kriste!” kaže on, a u njegovom se glasu čuje da mu je laknulo.
„Nasmrt si me preplašila. Što se dogodilo?”

„Pokušao je ući unutra. Ali zaključala sam vrata.” Palim svjetlo u
dnevnoj sobi i ne učinim više od tri koraka kad stanem ukopana u mjestu.

Ma, bravo, Tate.

Polako se okrenem prema vratima shvativši što sam učinila.

„Ovaj... Corbine?” zastanem. „Izgleda da sam ostavila vani neke stvari
koje mi trebaju. Ja bih otišla po njih, ali onaj pijani tip misli da mora ući u
tvoj stan, pa nema šanse da ću opet otvoriti ta vrata. Imaš kakav prijedlog?”

On nekoliko sekundi ne progovara. „Što si ostavila u hodniku?”

Ne želim mu odgovoriti, ali moram. „Svoj kovčeg.”

„Zaboga, Tate”, promrmlja on.

„I... svoju torbicu.”

„Za kojeg si vraga ostavila torbicu vani?”

„Možda sam također ostavila i ključ tvog stana na podu u hodniku.”

On se na to ne udostoji ni odgovoriti. Samo zareži. „Nazvat ću Milesa i
provjeriti je li već stigao doma. Pričekaj dvije minute.”

„Čekaj, tko je Miles?”

„On živi preko puta. Ni u kojem slučaju ne otvaraj vrata dok te opet ne
nazovem.”

Corbin prekida vezu, a ja se naslanjam na njegova ulazna vrata.

Živim u San Franciscu tek trideset minuta, i već sam mu postala
strahovita gnjavaža. Nije ni čudno. Imat ću sreće ako mi dopusti ostati ovdje
dok ne pronađem neki posao. Nadam se da to neće dugo trajati, s obzirom na
to da u najbližoj bolnici traže tri više medicinske sestre, a ja sam poslala
molbu. Vjerojatno ću morati raditi noćne smjene, vikende, ili oboje, ali
pristat ću na sve ako to znači da ne moram posezati za ušteđevinom dok se
školujem.

Mobitel mi zvoni. Kliznem prstom po ekranu i javim se. „Halo.”

„Tate?”

„Da”, odgovaram, pitajući se zašto on uvijek provjerava jesam li to ja.
On je nazvao mene, pa tko bi drugi odgovorio na poziv i još pritom zvučao
baš isto kao i ja?

„Dobio sam Milesa,”

„Odlično. Hoće li mi pomoći sa stvarima?”

„Ne baš”, kaže Corbin. „Zapravo, trebaš mi učiniti veliku uslugu.”

Glava mi opet klone na vrata. Imam osjećaj da će sljedećih nekoliko
mjeseci biti pun ovakvih nezgodnih usluga, s obzirom na to da on zna da on
meni čini jako veliku uslugu time što mi dopušta da živim ovdje. Suđe?
Sređeno. Corbinovo rublje? Sređeno. Corbinov popis za kupovinu? Sređeno.

„Što ti treba?” pitam ga.

„Milesu, ovaj, treba tvoja pomoć.”

„Tvom susjedu?” Zastanem čim mi sine. Zatvorim oči. „Corbine, molim
te, nemoj mi reći da je tip kojeg si nazvao da me zaštiti od pijanog tipa taj
pijani tip.”

Corbin uzdiše. „Moraš otključati vrata i pustiti ga unutra. Pusti ga neka
spava na kauču. Ja ću doći odmah ujutro. Kad se otrijezni, znat će gdje je i
otići će ravno doma.”

Odmahnem glavom. „U kakvoj ti to zgradi živiš? Moram li se pripremiti
na to da me pipkaju pijanci svaki put kad dođem doma?”

Dugačka stanka. „Pipkao te?”

„‘Pipkanje’ je možda malo preteška riječ. Ali zgrabio me za gležanj.”

Corbin uzdiše. „Tate, učini mi to. Nazovi me kad on i sve tvoje stvari
budu unutra.”

„Dobro.” Zastenjem, prepoznavši brigu u njegovu glasu.

Prekidam vezu s Corbinom i otvaram vrata. Pijani tip pada na svoje
rame, a mobitel mu sklizne iz ruke i sleti na pod kraj njegove glave.

Okrećem ga na leđa i gledam u njega. On napola otvora oči i pokušava
me pogledati, ali vjeđe mu se opet čvrsto zatvore. ,,Ti nisi Corbin”, mrmlja.

„Ne, nisam. Ali ja sam tvoja susjeda i kako mi se čini, već si mi dužan
barem pedeset šalica šećera.”

Podižem ga za ramena i pokušavam uspraviti u sjedeći položaj, ali on ne
mrda. Mislim da zapravo ne može. Kako se bilo tko uopće može tako strašno
napiti?

Primam ga za ruke i vučem ga centimetar po centimetar u stan, zastavši
tek kad sam ga dovukla dovoljno unutra da mogu zatvoriti vrata. Odlazim po
sve svoje stvari koje su u hodniku, a zatim zatvaram i zaključavam vrata.
Uzimam ukrasni jastuk s kauča, gurnem mu ga ispod glave i okrenem ga na
stranu za slučaj da se ispovraća u snu.

I to je sva pomoć koju će taj dobiti od mene.

I sad kad udobno spava na podu nasred dnevne sobe, ostavljam ga ondje
i krećem u razgledavanje stana.

U ovu dnevnu sobu stale bi tri dnevne sobe prijašnjeg Corbinova stana.
Blagovaonica je povezana s dnevnom sobom, ali kuhinja je odvojena
poluzidom od nje. Na zidovima visi nekoliko modernih slika, a debele sofe od
pliša bež boje pružaju lijep kontrast živopisnim slikama. Posljednji put kad
sam živjela s njim, imao je futon, jednu vrećastu fotelju i plakate s
manekenkama na zidovima.

Mislim da moj brat možda konačno odrasta.

„Vrlo impresivno, Corbine” kažem naglas dok hodam iz sobe u sobu i
palim sva svjetla, pregledavajući stan koji je upravo postao moj privremeni
dom. Nekako mi je grozno što je stan tako lijep. Rit će mi teže željeti vlastiti
stan kad uštedim dovoljno novca.

Ulazim u kuhinju i otvaram hladnjak. U vratima je poredan niz začina,
na srednjoj je polici kutija s ostacima pizze, a na gornjoj polici potpuno
prazna velika plastična boca mlijeka.

Naravno da Corbin nema nikakve hrane. Ne mogu očekivati da se sasvim
promijenio.

Uzimam bocu vode i izlazim iz kuhinje potražiti sobu u kojoj ću živjeti
sljedećih nekoliko mjeseci. Dvije su spavaće sobe pa uzimam onu koja nije
Corbinova i stavljam kovčeg na krevet. Imam još tri kovčega i barem šest
kutija dolje u autu, da ne spominjem svu odjeću na vješalicama, ali ne kanim
to večeras donijeti gore. Corbin je rekao da će doći ujutro pa ću to prepustiti
njemu.

Presvlačim se u trenirku, a zatim perem zube i spremam se za krevet.
Obično bi mi bilo nelagodno zbog činjenice da je sa mnom u stanu potpuni
stranac, ali imam osjećaj da se ne trebam brinuti. Corbin nikad ne bi tražio
od mene da pomognem nekome tko bi za mene na bilo koji način mogao biti
opasan. A to me zbunjuje, jer ako je ovo Milesovo uobičajeno ponašanje, čudi
me što me Corbin zamolio da ga dovedem unutra.

Corbin nikad nije vjerovao dečkima kad sam ja u pitanju, a za to krivim
Blakea, mog prvog ozbiljnog dečka s kojim sam hodala kad sam imala
petnaest godina. On je bio Corbinov najbolji prijatelj. Blake je tada imao
sedamnaest godina i ja sam mjesecima bila ludo zaljubljena u njega.
Naravno, moje prijateljice i ja bile smo ludo zaljubljene u većinu Corbinovih
prijatelja, jednostavno zato što su bili stariji od nas.

Blake bi dolazio k nama većinu vikenda i prespavao bi kod Corbina, a mi
smo uvijek nekako pronašli način da budemo malo sami kad Corbin ne bi
gledao. I tako, malo po malo, Blake mi je rekao da želi da službeno
postanemo cura i dečko. No nije predvidio kako će Corbin reagirati kad mi
njegov najbolji prijatelj slomi srce.

I čovječe, kako ga je samo slomio. Onoliko koliko može slomiti srce
petnaestogodišnjakinje nakon dvotjedne tajne veze. Ispalo je da je on
službeno imao još dvije cure tijekom ta dva tjedna koliko je bio sa mnom.
Kad je Corbin to saznao, posvađao se s njim i svi su Corbinovi prijatelji

upozoreni da mi se ne približavaju. Bilo mi je skoro nemoguće imati dečka u
srednjoj školi dok se Corbin konačno nije odselio iz kuće. Međutim, nastavile
su se pričati horor priče među dečkima i oni su se i dalje klonili Corbinove
mlađe sestre.

No koliko mi je god to tada bilo grozno, sada bi mi to izuzetno
odgovaralo. Od srednje je škole podosta mojih veza loše završilo. Sa zadnjim
sam dečkom bila živjela više od godinu dana kad smo shvatili da u životu
želimo sasvim druge stvari. On je želio da ja ostanem doma. Ja sam željela
karijeru.

I tako sam sada ovdje. Upisala sam magisterij iz sestrinstva i radim sve
što je u mojoj moći da izbjegnem bilo kakvu emotivnu vezu. Možda život s
Corbinom na kraju uopće neće biti loša stvar.

Uputim se u dnevnu sobu upaliti svjetla, ali kad zađem za ugao, stanem
kao ukopana. Miles se nije samo digao s poda. Sad se već nalazi u kuhinji,
glava mu je klonula na ruke, a ruke su mu prekrižene na kuhinjskom šanku.
Sjedi na rubu barskog stolca i izgleda kao da će svakog časa pasti s njega. Ne
mogu reći je li opet zaspao ili se samo pokušava pribrati.

„Miles?”

On se ne miče na poziv pa mu prilazim i nježno stavljam ruku na rame i
malo ga stresem da ga probudim. Čim mu stisnem rame, on zastenje i
uspravi se kao da sam ga upravo probudila iz sna.

Ili iz noćne more.

Istog trenutka sklizne sa stolca na veoma nesigurne noge. Počne se
ljuljati i ja stavljam njegovu ruku preko svoga ramena i pokušavam ga
odvesti iz kuhinje.

„Hajde, stari, idemo do kauča.”

On spušta čelo na moju sljepoočnicu i posrće zajedno sa mnom tako da
mi ga je sve teže držati. „Nisam ja stari” kaže. Jezik mu se plete. „Ime mi je
Miles.”

Uspijevamo doći do kauča i ja ga počnem micati sa sebe. „Dobro, Miles,
kad ti je tako ime. Samo legni i spavaj.”

On pada na kauč, ali ne pušta moja ramena. Ja padam s njim i istog se
časa pokušavam maknuti.

„Rachel, nemoj” preklinje me i pokušava spustiti na kauč sa sobom
grabeći me za ruku.

„Ja nisam Rachel”, kažem, uspjevši se osloboditi njegova željeznog
stiska. „Ja sam Tate.” Ne znam zašto mu objašnjavam kako se zovem jer on
se vjerojatno sutra uopće neće sjećati ovog razgovora. Odem do onog
ukrasnog jastuka i podignem ga s poda.

Zastanem prije nego mu dodam jastuk jer on se sada okrenuo na stranu,
lica pritisnutog o jastuk na kauču. Drži se za kauč tako grčevito da su mu
članci na prstima pobijelili. Isprva pomislim da će se ispovraćati, ali onda
shvatim kako sam grdno pogriješila.

Njemu nije zlo.

On plače. Gorko.

Tako gorko da ne ispušta ni zvuka.

Ja tog tipa ni ne poznajem, ali teško mi je gledati kako mu je strašno.
Pogledam u hodnik, pa opet u njega, razmišljajući trebam li ga ostaviti
samog da mu dam malo mira. Stvarno se sada nemam vremena petljati u
tuđe probleme, a i ne treba mi to. Dosad sam uspješno izbjegavala
dramatične situacije u svom krugu prijatelja, i vraški sam sigurna da sada ne
želim početi s tim. Instinktivno se želim okrenuti i otići, ali iz nekog razloga
nekako čudno suosjećam s njim. Njegova bol zapravo djeluje iskreno, a ne
samo kao rezultat pretjeranog uživanja u alkoholu.

Spuštam se pred njim na koljena i dodirujem mu rame. „Miles?”

On duboko udahne i polako podiže lice da me pogleda. Oči su mu
natečene i crvene. Nisam sigurna je li to posljedica plakanja ili alkohola.
„Rachel, tako mi je žao”, kaže, podižući ruku prema meni. Obgrli me oko
vrata i vuče me prema sebi, gurajući lice u pregib između mog vrata i
ramena. „Tako mi je žao.”

Nemam pojma tko je ta Rachel i što joj je on učinio, ali ako je njemu
tako grozno, zadrhtim od pomisli na to kako se ona sada osjeća. U iskušenju
sam da pronađem njegov mobitel i nazovem je kako bi mogla doći i ispraviti
to. Umjesto toga, nježno ga gurnem natrag na kauč. Spuštam njegov jastuk i
pomičem ga prema njemu. „Miles, spavaj”, šapnem.

Oči su mu tako pune boli kad spusti glavu na jastuk. „Ti me tako mrziš”
kaže i hvata me za ruku. Oči mu se ponovno sklapaju i duboko uzdiše.

Zurim šutke u njega, puštajući ga da me drži za ruku dok ne utihne,
smiri se i prestane plakati. Izvlačim ruku, ali ostajem kraj njega još nekoliko
minuta.

Iako spava, nekako još uvijek izgleda kao da je u svijetu boli. Obrve su
mu namrštene, a disanje neravnomjerno, kao da ne uspijeva uspostavili
normalni ritam.

Po prvi put primjećujem blijedi, neravni ožiljak, dugačak otprilike deset
centimetara koji se glatko pruža preko cijele desne strane njegove brade.
Prestaje tek pet centimetra od usana. Uhvati me neki čudni poriv da ga
dodirnem i pomilujem prstom cijelu dužinu tog ožiljka, no umjesto toga,
ruka mi klizne prema njegovoj kosi. Sa strane je kratka, na vrhu malo dulja, i
savršena je mješavina smeđe i plave. Milujem mu kosu, tješim ga, iako to
možda ne zaslužuje.

Možda baš zaslužuje taj strašni osjećaj krivnje za ono što je učinio toj
Rachel, ali barem se osjeća krivim. To mu moram priznati.

Što god je učinio Rachel, barem je dovoljno voli da je to požalio.

drugo poglavlje

MILES

Šest godina prije

Otvaram vrata školske administracije i prilazim tajničinom stolu. Prije
nego što se okrenem i krenem natrag u razred, zaustavlja me pitanjem:
„Miles, ti imaš ovaj sat Engleski kod g. Claytona?”

„Da”, odgovaram gdi Borden. „Želite li da mu nešto odnesem?”
Telefon na stolu joj zazvoni i ona kima, podiže slušalicu i prekriva je
dlanom. „Pričekaj me samo minutu”, kaže, kimajući prema ravnateljevom
uredu. „Upravo smo dobili novu učenicu i ona također ovaj sat ima g.
Claytona. Trebao bi je odvesti do učionice.”
Pristanem i sjednem na jedan od stolaca kraj vrata. Osvrnem se po uredu
i shvatim da sada prvi put u četiri godine srednje škole sjedim na jednom od
tih stolaca. Što znači da me u ovih četiri godine nijednom nisu poslali po
kazni u ravnateljev ured.
Moja mama bi bila ponosna da to čuje, iako sam ja zbog toga nekako
razočaran sobom. Svaki muškarac u srednjoj školi barem jednom mora
završiti u kazni. Imam još ostatak četvrtog razreda da to postignem, pa eto,
barem se tome mogu veseliti.
Vadim mobitel iz džepa, potajice se nadajući da će to gđa Borden vidjeti
i odlučiti me kazniti zadržavanjem u školi nakon nastave. Ali kad pogledam
gore, ona još razgovara na telefon, ali me gleda u oči. No samo se nasmiješi i
vrati se svojem tajničkom poslu.
Odmahnem razočarano glavom i spremam se poslati poruku Ianu. Ljudi
se ovdje lako uzbude jer se tu nikad ništa ne događa.

Ja: Nova cura se danas upisala. Maturantica.
Ian: Komad?
Ja: Nisam je još vidio. Trebam je otpratiti u razred.
Ian: Slikaj je ako je zgodna.
Ja: Hoću. BTW, koliko si puta ove godine bio u kazni?
Ian: Dvaput. Zašto? Što si učinio?

Dvaput? O da, moram malo pokazati zube prije mature. Ove godine
definitivno moram koji put zakasniti sa zadaćom. Koji sam ja jadnik.

Otvaraju se vrata ravnateljeva ureda pa zatvaram mobitel. Spremam ga
u džep i podižem pogled.

I nikada ga više u životu ne želim spustiti.

„Rachel, Miles će ti pokazati gdje je razred g. Claytona.” Gđa Borden
pokazuje na mene i Rachel počne hodati prema meni.

Odmah postajem svjestan svojih nogu i njihove nesposobnosti da stoje.

Usta mi zaborave govoriti.

Ruke mi zaborave kako se podići i rukovati s osobom kojoj si
predstavljen.

Srce mi zaboravi pričekati da upoznam neku djevojku prije nego što se
počne kandžama probijati iz mojih grudi da dođe do nje.

Rachel.

Rachel.

Rachel, Rachel, Rachel,

Ona je kao poezija.

Kao proza i ljubavna pisma i stihovi, pada dolje prema središtu stranice.

Rachel, Rachel, Rachel.

Ponavljam njeno ime u glavi zato što sam sasvim siguran da je to ime
sljedeće djevojke u koju ću se zaljubiti. Odjednom stojim. Hodam prema njoj.
Možda se smješkam, pretvaram se da me nisu dirnule te zelene oči koje će
se, nadam se, jednog dana smješkati samo meni.

Ili da ta kosa, crvena-kao-moje-srce, izgleda kao da je nitko nije taknuo
otkad ju je Bog stvorio posebno za nju.

Razgovaram s njom.

Kažem joj da se zovem Miles.

Kažem joj da me slijedi i da ću joj pokazati put do razreda g. Claytona.

Zurim u nju jer još nije ništa rekla, ali njezino je kimanje nešto najljepše
što mi je bilo koja cura rekla u mome živom.

Pitam je odakle je i kaže mi da je iz Arizone. „Iz Phoenixa”, pojašnjava.

Ne pitam zašto je došla u Kaliforniju, ali kažem joj da moj otac često
putuje poslom u Phoenix, jer tamo posjeduje nekoliko zgrada. Ona se
smješka.

Kažem joj da nikad nisam bio tamo, ali da bih jednom želio otići.

Ona se opet smješka.

Mislim da kaže da je to lijep grad, ali teško ju je razumjeti kad su jedine
riječi koje čujem njezino ime u svojoj glavi.

Rachel.

Rachel, zaljubit ću se u tebe.

Zbog njezinog smiješka poželim nastaviti govoriti pa je upitam još nešto
dok prolazimo kraj razreda g. Claytona.

Nastavljamo hodati.

Ona nastavlja govoriti, jer joj ja stalno postavljam pitanja.

Ona malo kima.

Ona malo odgovara.

Ona malo pjeva.

Ili to tako zvuči.

Stižemo do kraja hodnika baš u trenutku kad ona kaže nešto o tome
kako se nada da će joj se ova škola svidjeti, jer se nije bila spremna odseliti iz
Phoenixa. Ne izgleda sretno zbog selidbe.

Ona ne zna da sam ja sretan zbog te selidbe.

„Gdje je razred g. Claytona?” pita me. Zurim u usta koja su upravo
izgovorila to pitanje.

Njezine usne nisu simetrične. Gornja joj je usna neznatno tanja od
donje, ali to se ne vidi dok ne govori. Kad joj riječi izlaze iz usta, ja se
zapitam zašto su riječi toliko bolje kad izlaze iz njezinih usta nego iz bilo
kojih drugih usta. A njezine oči. Nema šanse da njezine oči ne gledaju ljepši,
mirniji svijet od svih ostalih očiju. Zurim u nju još nekoliko sekundi; zatim
pokažem iza sebe i kažem joj da smo prošli učionicu g. Claytona.

Obrazi joj postanu nijansu ružičastiji, kao da je moje priznanje djelovalo
na nju na isti način na koji ona djeluje na mene.

Ponovno se nasmiješim.

Kimnem glavom prema razredu g. Claytona.

Hodamo u tom smjeru.
Rachel.
Rachel, ti ćeš se zaljubiti u mene.

Otvaram joj vrata i kažem g. Claytonu da je Rachel nova učenica.
Također želim dodati, na znanje svim ostalim dečkima u razredu, da Rachel
nije njihova.

Ona je moja.

Ali ne kažem ništa.

Ne moram, zato što jedina osoba koja mora biti svjesna da ja želim
Rachel jest Rachel.

Gleda me i opet mi se smiješi, zauzevši jedino prazno mjesto, sasvim na
drugoj strani prostorije.

Njezine oči mi govore da ona već zna da je moja. To je samo pitanje
vremena.

Želim poslati poruku Ianu i reći mu da ona nije zgodna.

Želim mu reći da je poput vulkana, ali njemu bi to bilo smiješno.

Umjesto toga, diskretno je slikam s mjesta gdje sjedim. Šaljem sliku
Ianu u poruci u kojoj piše: „Ona će roditi svu moju djecu.”

G. Clayton počinje s predavanjem. Miles Archer postaje opsjednut.

***

Upoznao sam Rachel u ponedjeljak.

Danas je petak. Nisam joj rekao ni riječ otkad smo se upoznali. Ne znam
zašto. Imamo tri predmeta zajedno. Svaki put kad je vidim, ona mi se smiješi
kao da želi razgovarati sa mnom. Svaki put kad skupim hrabrosti, odgovorim
se od toga.

Nekad sam bio samouvjeren.

Onda se dogodila Rachel.

Zadao sam si vremena do danas. Ako danas ne skupim hrabrost,
prepustit ću svoju jedinu šansu. Cure poput Rachel nisu dugo slobodne.

Ako je uopće slobodna.

Ne znam njezinu priču i ima li možda dečka u Phoenixu, ali postoji samo
jedan način da to saznam.

Stojim kraj njezina ormarića u hodniku, čekam je. Ona izlazi iz razreda i
smiješi mi se. Ja kažem „Bok” kad ona priđe svojem ormariću. Primjećujem
suptilnu promjenu u njezinom tenu. Sviđa mi se to. Pitam je kako je prošao
prvi tjedan u novoj školi. Kaže mi da je bilo dobro. Pitam je ima li koju novu
prijateljicu, a ona sliježe ramenima i kaže:

„Nekoliko.”

Pomirišem je, oprezno.

Ona to ipak primjećuje.

Kažem joj da lijepo miriši.

Ona kaže: „Hvala.” Proguram se kroz zvuk svoga srca čiji mi udarci
odjekuju u ušima. Proguram se preko znoja koji mi se skuplja na dlanovima.
Utapam se u njezinom imenu koje stalno želim ponavljati naglas, opet i opet.
Sve to zatomim i gledam je u oči dok je pitam bi li željela nešto raditi kasnije.
Držim to zatomljeno dok stvaram prostor za njezin odgovor, zato što je to
jedino što želim. Želim da mi kimne, to zapravo želim. Na onaj način koji ne
treba riječi? Samo smiješak? Ne dobivam to kimanje glavom. Ona večeras ima
planove. Sve se desetostruko vraća, preplavljuje me poput bujice, a ja sam
brana. Lupanje srca, znojni dlanovi, njezino ime, ta neka novopronađena
nesigurnost koje uopće nisam dosad bio svjestan da postoji u meni, sve mi se
to zakopalo u prsima. Sve me to preplavljuje i imam osjećaj kao da gradi zid
oko sebe.

„Ali sutra sam slobodna”, kaže, rušeći taj zid svojim riječima. Ja radim
prostor za te riječi. Puno prostora. Puštam ih da me napadnu. Upijam te riječi
kao spužva. Vadim ih iz zraka i gutam ih.

„Meni paše sutra”, kažem. Vadim mobitel iz džepa. Ni ne marim za to
da sakrijem smiješak. „Daj mi svoj broj. Nazvat ću te.”

Ona mi diktira svoj broj.

Ona je uzbuđena.

Ona je uzbuđena.
Spremam njezin kontakt u mobitel, znajući da će ondje biti jako, jako
dugo.
I da ću ga rabiti.
Puno.

treće poglavlje

TATE

U normalnim okolnostima, da se probudim, otvorim oči i vidim ljutitog
čovjeka kako zuri u mene s vrata moje spavaće sobe, vjerojatno bih počela
vrištati. Vjerojatno bih bacala stvari na njega. Vjerojatno bih otrčala u
kupaonicu i zaključala se u njoj. No ne učinim ništa od toga.

Zurim u njega, zato što sam zbunjena. Kako ovo može biti isti onaj tip
koji se onesvijestio od pića u hodniku? Kako ovo može biti isti čovjek koji je
sinoć zaspao plačući?

Ovaj tip djeluje opasno. Ovaj tip je srdit. Ovaj tip me gleda kao da bih se
ja njemu trebala ispričati ili objasniti svoje postupke.

Ipak, to je isti onaj tip, jer nosi iste traperice i istu crnu majicu u kojoj je
sinoć zaspao. Jedina razlika u njegovu izgledu u odnosu na sinoć jest ta što je
ovoga jutra sposoban stajati bez ičije pomoći.

„Tate, što se dogodilo s mojom rukom?”
On zna kako se zovem. Zna li on to zato što mu je Corbin rekao da ću se
useliti k njemu ili se sjeća da sam mu jučer to rekla? Nadam se da mu je
Corbin bio rekao, jer zapravo ne bih željela da se sjeća prošle noći. Odjednom
me sram da bi se mogao prisjetiti kako sam ga tješila dok je u suzama tonuo
u san.
Očito nema pojma što se dogodilo s njegovom rukom, a ja se nadam da
to znači da se ne sjeća ni ostalog.
Stoji naslonjen na vrata moje spavaće sobe s rukama prekriženim na
prsima. Izgleda nadrkano, kao da sam ja odgovorna za to što je imao tešku
noć. Otkotrljam se na stranu, još uvijek snena, iako on misli da mu dugujem
nekakvo objašnjenje. Povučem pokrivače preko glave.
„Zaključaj vrata za sobom”, kažem, nadajući se da će shvatiti poruku da
bi mi bilo izuzetno drago kad bi se sada vratio li svoj stan.
„Gdje mi je mobitel?”
Čvrsto zažmirim i pokušavam isključiti njegov baršunasti glas koji mi
klizi u uši i probija se kroz svaki živac moga tijela, grijući me na mjestima na
kojima me ovaj jadni pokrivač cijele noći nije uspio zagrijati.
Podsjećam se da osoba kojoj pripada taj hrapavi glas sada stoji na
vratima, nepristojno zahtjeva nešto, uopće ne priznajući činjenicu da sam
mu sinoć pomogla. Želim znati gdje je moje Hvala ti. Ili moje Bok, ja sam
Miles. Drago mi je.
Od ovog tipa ne dobivam ništa od toga. On se previše brine za svoju
ruku. I, očito, za svoj mobitel. Previše se brine za sebe da bi ga bilo briga
kome je možda njegova bezobzirnost sinoć uzrokovala neugodnosti. Ako će

mi ovaj tip, ovakvog ponašanja, biti susjed sljedećih nekoliko mjeseci,
najbolje je da mu odmah pokažem gdje mu je mjesto.

Odbacujem pokrivače i ustajem, a zatim prilazim vratima i pogledam ga
u oči. „Budi dobar i odmakni se.”

Na moje čuđenje, on to učini. Gledam ga u oči dok zatvaram vrata
spavaće sobe njemu u lice. Nasmiješim se i vrtim se u krevet. Legnem i
navučem pokrivače preko glave.

Pobijedila sam.

Jesam li spomenula da baš nisam jutarnji tip?

Vrata se ponovno otvore.

Naglo se otvore.

„Koji je tebi vrag?” viče on.

Ja zastenjem, a zatim sjednem na krevetu i pogledam ga. On opet stoji
na vratima i gleda me kao da mu nešto dugujem. „Ti!” vičem ja njemu.

On izgleda iskreno šokiran mojim grubim odgovorom, a meni je zbog
toga nekako žao. Ali on je taj koji se ovdje ponaša kao kreten!

Razmišljam. On je prvi počeo. Razmišljam.

On me nekoliko sekundi strijelja pogledom, a zatim lagano nagne glavu
naprijed i pogleda me ispod oka.

„Jesmo li mi...” On pokaže prstom na mene, pa na sebe. „Jesmo li se mi
spetljali sinoć? Zato si nadrkana?”

Smijem se jer su moja prvotna razmišljanja potvrđena.

On se stvarno ponaša kao kreten.

A ovo je baš super. Susjed mi je tip koji se nalije vikendom i očito dovodi
doma toliko cura da se ne može ni sjetiti onih s kojima se spetljao.

Otvorim usta da odgovorim, ali odreže me zvuk ulaznih vrata koja se
zatvaraju i Corbinov glas koji me zove. „Tate?”

Odmah skačem i jurim prema vratima, ali Miles mi još stoji na putu,
zuri u mene i očekuje odgovor na svoje pitanje. Gledam ga ravno u oči i
kanim mu odgovoriti, ali na trenutak me smetu njegove oči.

To su najbistrije plave oči koje sam vidjela u životu. To nisu podbuhle,
krvave oči od sinoć. Oči su mu tako svijetlo plave da izgledaju skoro
bezbojno. Nastavim zuriti u njih, gotovo očekujući vidjeti valove ako se
pomnije zapiljim u njih. Rekla bih da su bistro plave kao more na Karibima,
ali kako nikad nisam bila na Karibima, ne mogu to tvrditi.

On zatrepće, a to me odmah vrati s Kariba u San Francisco. U ovu sobu.
Vrati me na zadnje pitanje prije nego je Corbin ušao u stan.

„Nisam sigurna da bi ono što smo sinoć radili mogli nazvati tako”,
prošapćem.

Zurim u njega i čekam da mi se makne s puta.

On se uspravi i navuče na sebe nevidljivi oklop svojim držanjem i krutim
govorom tijela.

Očito mu se ne sviđa zamisao da smo se nas dvoje spetljali, s obzirom na
to kako me netremice gleda. Gotovo izgleda kao da me gleda s gađenjem, a
zato mi se još manje sviđa.

Ja ne popuštam, a nijedno od nas ne skreće pogled dok mi se miče s puta
i pušta me da prođem. Corbin stoji u hodniku kad izlazim iz sobe. Gleda čas
mene, čas Milesa, pa ga ja smjesta znakovito pogledam da mu dam do
znanja da za to što mu je možda palo na pamet nema ni najmanje šanse.

„Bok, sestrice” kaže i zagrli me.

Nisam ga vidjela skoro šest mjeseci. Ponekad se čini da je lako zaboraviti
koliko ti neki ljudi nedostaju dok ih ponovno ne vidiš. Ali s Corbinom to nije
slučaj. Meni on uvijek nedostaje. I bez obzira na to koliko mi njegovo
zaštitničko ponašanje zna ići na živce, ono je također dokaz koliko smo
bliski.

Corbin me pušta i povuče me za kovrču. „Duža je”, kaže. „Sviđa mi se.”

Mislim da nikad nismo tako dugo bili razdvojeni. Podignem ruku i
pomaknem pramen koji mu visi preko čela. „I tvoja je duža”, kažem. „I to mi
se ne sviđa.”

Smiješim se da mu dam do znanja da se šalim. Zapravo mi se sviđa taj
njegov neuredniji izgled. Ljudi kažu da smo slični, ali ja to ne vidim. Njegova
je koža znatno tamnija od moje i uvijek sam mu zavidjela na tome. Kosa nam
je jednake bogate nijanse smeđe, ali crte lica nisu nam nimalo nalik, a oči
pogotovo. Mama je znala reći da kad bi naše oči slavili zajedno, izgledale bi
kao stablo. Njegove su zelene kao lišće, a moje smeđe kao deblo.

Uvijek sam mu zavidjela što je njega zapalo biti lišće, jer mi je tijekom
djetinjstva zelena bila najdraža boja.

Corbin pozdravlja Milesa kimanjem. „Bok. Gadna noć, ha?” Pita ga to uz
smijeh, kao da točno zna kako je Miles proveo prošlu noć.

Miles nas zaobilazi, „Ne znam”, odgovora mu. „Ne sjećam se.” Ulazi u
kuhinju i otvara ormarić te vadi iz njega čašu kao da se ovdje dovoljno
udomaćio da to može učiniti.

To mi se ne sviđa.

Ne sviđa mi se udomaćeni Miles.

Udomaćeni Miles otvara drugi ormarić i vadi bočicu aspirina, napuni
čašu vodom i proguta dvije tablete iz bočice.

„Jesi li donijela sve svoje stvari?” pita me Corbin.

„Nisam”, kažem, pogledavši Milesa dok odgovaram. „Imala sam previše
posla s tvojim susjedom veći dio noći.”

Miles se nervozno nakašlje dok pere čašu i vraća je u ormarić. Smiješno
mi je to što mu je neugodno zbog rupe u sjećanju. Sviđa mi se to što nema
pojma što se sinoć dogodilo. Sviđa mi se čak i to što ga živcira pomisao na to
da se spetljao sa mnom. Trebala bih neko vrijeme zadržati ovu fasadu samo
radi vlastite bolesne uživancije.

Corbin me gleda kao da shvaća što pokušavam izvesti. Miles izlazi iz,
kuhinje i pogleda me, a zatim opet skreće pogled na Corbina.

„Ja bih dosad već otišao u svoj stan, ali ne mogu pronaći ključeve. Jesu li
možda rezervni kod tebe?”

Corbin kima i prilazi jednoj kuhinjskoj ladici. Otvara je, vadi ključ i baca
ga Milesu koji ga uhvati u letu. „Možeš li doći za sat vremena i pomoći mi
istovariti Tatein auto? Prvo se želim istuširati.”

Miles kima, i nakratko me pogleda dok Corbin odlazi prema svojoj
spavaćoj sobi.

„Popričat ćemo o svemu što nam se dogodilo otkad se nismo vidjeli kad
ne bude tako rano jutro”, kaže mi Corbin.

Iako već sedam godina ne živimo pod istim krovom, on se očito sjeća da
ujutro baš nisam razgovorljiva. Šteta što Miles to ne zna o meni.

Kad Corbin nestane u svojoj sobi, okrećem se i ponovno se suočim s
Milesom. On me već gleda s iščekivanjem, kao da još čeka da odgovorim na
sva pitanja koja me bio pitao prije. Ja samo želim da on ode, pa na sve
odgovaram odjednom.

„Kad sam sinoć stigla, ti si ležao onesviješten u hodniku. Nisam znala
tko si, pa kad si pokušao ući u stan, možda sam zalupila vratima i prignječila
ti ruku. Nije slomljena. Provjerila sam i u najgorem slučaju imaš samo
masnice. Stavi na nju led i zamotaj je na nekoliko sati. I ne, nismo se
spetljali. Pomogla sam ti ući u stan, a zatim sam otišla spavati. Mobitel ti je
na podu kraj ulaznih vrata gdje si ga sinoć ispustio jer si bio previše pijan da
bi hodao.”

Okrenem se prema svojoj sobi, samo se želeći maknuti od tog
intenziteta u njegovim očima.

Ponovno se okrenem kad stignem do vrata svoje sobe. „Kad se vratiš za
sat vremena i kad se ja konačno probudim, možemo ponovno pokušati.”

Čeljust mu je stisnuta. „Što to možemo ponovno pokušati?” upita me.
„Ne ustati na lijevu nogu i krenuti ispočetka.”

Zatvaram vrata spavaće sobe podigavši zid između sebe i tog glasa.
I tog prodornog pogleda.

***

„Koliko imaš kutija?” pita Corbin. Obuva cipele kraj vrata. Ja uzimam
ključeve sa šanka.

„Šest plus tri kovčega i još imam svu odjeću na vješalicama.”

Corbin prilazi vratima na suprotnoj strani hodnika i lupa na njih, a
zatim se okreće i kreće prema dizalima. Pritišće tipku. „Jesi javila mami da si
stigla?”

„Jesam, sinoć sam joj poslala poruku.”

Čujem kako se otvaraju vrata njegova stana točno u trenutku kad stiže
dizalo, ali se ne okrećem da bih ga vidjela kako izlazi na hodnik. Ulazim u
dizalo, a Corbin ga zadržava za Milesa.

Čim se Miles pojavi u vidokrugu, gubim rat. I to rat koji nisam ni znala
da vodim. To mi se ne događa često, ali kad mi je neki frajer privlačan, onda
je bolje da je to netko s kim želim da mi se to događa.

Miles nije osoba za koju bih trebala osjećati ovo. Ne želim da me privlači
tip koji se opija do besvijesti, koji plače zbog drugih cura i koji se ne može
sjetiti je li te sinoć poševio ili nije. Ali teško je ne primijetiti njegovu
nazočnost kad njegova nazočnost postane sve.

„Bit će dovoljne dvije runde” kaže Corbin Milesu dok pritišće tipku za
prizemlje.

Miles zuri u mene, a ja ne mogu dobro prosuditi njegovo raspoloženje
jer još djeluje ljutito. Zurim i ja u njega, jer bez obzira na to koliko je zgodan
ovako drzak, još uvijek čekam ono hvala ti koje nisam dobila.

„Bok”, konačno kaže Miles. Zakorači naprijed i sasvim ignorira
neslužbena pravila ponašanja u dizalu time što mi staje preblizu i pruža mi
ruku. „Miles Archer. Živim u stanu nasuprot vašem.”

I ja sam zbunjena.

„Mislim da smo to već ustanovili”, kažem, gledajući u njegovu
ispruženu ruku.

„Počinjemo ispočetka”, kaže on, podižući obrvu. „Na desnoj nozi?”

Aha. Da. To sam mu uistinu bila rekla.

Stisnem mu ruku. „Tate Collins. Ja sam Corbinova sestra.”

Malo mi je neugodno zbog načina na koji je ustuknuo gledajući me cijelo
vrijeme u oči, s obzirom na to da Corbin stoji tridesetak centimetara od nas.
No čini se da Corbina nije briga. On nas oboje ignorira, previše zabavljen
svojim mobitelom.

Miles konačno prestaje zuriti u mene i vadi svoj mobitel iz džepa.
Iskorištavam tu priliku da ga proučim, sad kad mu pozornost nije usmjerena
na mene.

Zaključujem da je njegov izgled sasvim kontradiktoran. Kao da su dva
različita stvoritelja bila u sukobu dok su ga dizajnirali. Snažna građa kostiju
u kontrastu je s mekom privlačnošću njegovih usana. Djeluju bezopasno i
gostoljubivo u usporedbi s grubim crtama lica i nazubljenim ožiljkom koji
mu se proteže duž desne čeljusti.

Kosa mu se ne može odlučiti želi li biti smeđa ili plava, te valovita ili
ravna. Osobnost mu se naglo mijenja između ljubaznosti i bešćutne
ravnodušnosti, onemogućavajući mi da razlučim toplo od hladnog. Njegovo
nehajno držanje u sukobu je sa žestinom koju mu vidim u očima. Jutrošnja
sabranost u kontradikciji je sa sinoćnjim pijanim izdanjem. Oči mu ne mogu
odlučiti žele li gledati u mobitel ili u mene, zato što se nekoliko puta pomiču
simo-tamo prije otvaranja vrata dizala.

Prestajem zuriti i prva zakoračim u dizalo. Cap sjedi na svom stolcu,
živahan kao i uvijek. Gleda nas troje kako izlazimo iz dizala i odguruje se o
naslon stolca, ustajući polako i drhtavo. Corbin i Miles mu obojica kininu i
nastave hodati dalje.

„Tate, kakva ti je bila prva noć ovdje?” pita me uz smiješak, zaustavivši
me napola koraka. Ne iznenađuje me činjenica da već zna kako se zovem, s
obzirom na to da je sinoć znao na koji kat idem.

Pogledam prema Milesovom potiljku dok nastavljaju bez mene.
„Zapravo, nekako burna. Mislim da moj brat možda loše bira društvo.”

Gledam u Capa i on sada isto zuri u Milesa. Njegove se naborane usne
stisnu u tanku crtu i lagano odmahne glavom. „Aha, taj dečko si vjerojatno
ne može pomoći” kaže, odbacivši moj komentar.

Nisam sigurna govori li o Corbinu ili Milesu kad kaže „taj dečko”, ali ne
tražim objašnjenje.

Cap se okreće od mene i počne se vući u smjeru zahoda. „Mislim da sam
se upravo upišao”, promrmlja.

Gledam ga kako nestaje kroz vrata zahoda, zapitavši se u kojem
trenutku u životu čovjek postane dovoljno star da prestane filtrirati riječi.
Iako mi se čini da Cap nikad u životu nije imao filtar. To mi se kod njega
zapravo sviđa.

„Tate, idemo!” viče Corbin s drugog kraja predvorja. Sustižem ih da im
pokažem put do svog auta.

Na kraju su potrebne tri runde da se sve moje stvari odnesu gore, a ne
dvije.

Tijekom sve te tri runde Miles mi nije uputio ni jednu jedinu riječ.

četvrto poglavlje

MILES

Šest godina prije

Tata: Gdje si?
Ja: Kod Iana.
Tata: Moramo razgovarati.
Ja: Ne može to čekati do sutra? Kasno ću se vratiti doma.
Tata: Ne. Trebaš odmah doći doma. Čekam te otkad je škola završila.
Ja: Dobro. Dolazim.

To je bio razgovor koji je doveo do ovog trenutka. Ja sjedim ispred svog
tate na kauču. Moj tata mi govori nešto što ne želim čuti.

„Miles, rekao bih ti ja to prije. Samo sam...”
„Se osjećao krivim?” prekinem ga. „Kao da radiš nešto loše?”
Gleda me u oči i meni postane žao što sam to rekao, ali zanemarim taj
osjećaj i nastavim.
„Ona je umrla prije manje od godinu dana.”
Čim izustim te riječi, želim se ispovraćati.
On ne voli da mu pametuju, a pogotovo da ja to radim. Navikao je da
podržavam njegove odluke. K vragu, ja sam navikao podržavati njegove
odluke. Dosad sam mislio da on donosi dobre odluke.
„Gledaj, znam da ti je to teško prihvatiti, ali ja trebam tvoju podršku.
Nemaš pojma kako mi je bilo teško krenuti dalje nakon njezine smrti.”
„Teško?” Ja sada stojim. Podižem glas. Ponašam se kao da mi je stalo iz
nekog razloga, ali zapravo mi nije. Baš me briga što on već izlazi sa ženama.
Neka hoda s kim god hoće. Neka jebe koga god hoće.
Mislim da je jedini razlog zašto ovako reagiram to što ona to ne može.
Teško je braniti svoj brak kad si mrtav. Zato ja to činim za nju.
„Očito ti uopće nije jako teško, tata.”
Hodam na suprotni kraj dnevne sobe.
Hodam natrag.
Kuća je prokleto premala da bi primila svu moju frustraciju i
razočaranje.
Opet ga pogledam, shvativši da se radi zapravo o činjenici da se on već
vida s nekom ženom. Pogled u njegovim očima kad govori o njoj je ono što

mrzim. Nikad nisam vidio da tako gleda moju majku, pa tko god ona bila,
znam da se ne radi o nekoj površnoj vezi. Ona će se uvući li naše živote,
umiješat će se na sve načine u naš odnos, ispreplesti se s njime kao otrovni
bršljan. Bit ćemo ja, moj otac i Lisa. To mi se ne čini u redu s obzirom na to
da je moja majka još prisutna posvuda u ovoj kući.

On sjedi s rukama sklopljenim u krilu pred sobom. Gleda u pod.

„Ne znam hoće li to dovesti do nečega, ali želim probati. Lisa me
usrećuje. Ponekad je jednostavno krenuti dalje... jedini način da se krene
dalje.”

Otvorim usta da mu odgovorim, ali riječi mi odreže zvono na vratima.
On me gleda i s oklijevanjem ustaje. Djeluje mi manji. Ne tako junački.

„Ne tražim od tebe da ti se sviđa. Ne tražim od tebe da provodiš vrijeme
s njom. Samo želim da budeš pristojan prema njoj.” Oči su mu molećive, i
zbog toga mi je grozno zato što sam pružao takav otpor.

Kimam. „Hoću, tata. Znaš da hoću.”

On me grli, i taj osjećaj je i dobar i loš. Ne osjećam se kao da sam zagrlio
čovjeka kojeg sam sedamnaest godina držao na pijedestalu. Osjećam se kao
da sam upravo zagrlio svog vršnjaka.

Zamoli me da otvorim vrata dok on kreće u kuhinju završiti večeru, pa ja
to učinim. Zatvaram oči i dajem do znanja svojoj mami da ću biti dobar
prema Lisi, ali ona će za mene uvijek biti samo Lisa, bez obzira na to što se
dogodi između nje i tate. Otvaram vrata.

„Miles?”

Gledam je u lice i ono je sasvim drukčije od lica moje majke. To mi je
drago. Znatno je niža od moje majke. A nije ni lijepa kao moja majka. Nema
na njoj ništa što bi se moglo usporediti s mojom majkom pa to ni ne
pokušavam. Prihvaćam je kao ono što jest: naša gošća na večeri.

Kimam i otvaram širom vrata da je pustim u kuću. „Vi biste trebali biti
Lisa. Drago mi je što smo se upoznali.” Pokazujem iza sebe. „Moj otac je u
kuhinji.”

Lisa se naginje naprijed i grli me - a ja taj zagrljaj uspješno učinim
nelagodnim jer mi treba nekoliko sekundi da ja nju zagrlim.

Pogled mi skrene na oči djevojke koja stoji iza nje.

Pogled djevojke koja stoji iza nje susreće moj pogled.

Ti ćeš se zaljubiti u mene, Rachel.

„Miles?” kaže ona promuklim šaptom. Rachel zvuči pomalo poput svoje
majke, ali ružnije. Lisin pogled luta između nas.

„Vi se poznajete?”

Rachel ne kima.

Ne kimam ni ja.

Naše se razočaranje topi na pod i skuplja se zajedno u lokvu
preuranjenih suza kod naših nogu.

„On, ovaj... on...” Rachel muca, pa joj ja pomažem završiti misao.
„Rachel i ja idemo u istu školu”, izvalim. Žalim što sam to rekao jer sam
zapravo želio reći: Rachel je sljedeća djevojka u koju ću se zaljubiti.

No ne mogu to reći jer je jasno što će se dogoditi. Rachel nije sljedeća
djevojka u koju ću se zaljubiti jer je Rachel djevojka koja će vrlo vjerojatno
postati moja nova posestra.

Drugi put ove večeri postaje mi mučno.

Lisa se smješka i pljesne rukama. „To je sjajno”, kaže. „Tako mi je
laknulo.”

Moj otac ulazi u sobu. Grli Lisu. Pozdravlja Rachel i još joj kaže da mu je
drago što je opet vidi.

Moj otac već poznaje Rachel.

Rachel već poznaje moga oca.

Moj otac je Lisin novi dečko.

Moj otac često posjećuje Phoenix.

Moj otac je često posjećivao Phoenix i mnogo prije majčine smrti.

Moj otac je gad.

„Rachel i Miles se već poznaju”, kaže Lisa mome ocu. On se smješka, na
licu mu se vidi olakšanje. „Sjajno, sjajno” kaže, ponavljajući dvaput tu riječ
kao da bi to moglo popraviti situaciju.

Ne.

Loše. Loše.

„To znači da će nam večer proći ugodnije nego što sam očekivao”, kaže
uz smijeh.

Ja pogledam Rachel.

Rachel pogleda u mene.
Ne smijem se zaljubiti u tebe, Rachel.

Moje oči su tužne.

Moje misli su još tužnije.
I ti se ne smiješ zaljubiti u mene.

Ona polako ulazi u kuću, izbjegava moj pogled gledajući u svoja stopala
dok korača. To su najtužniji koraci koje sam vidio u životu.

Zatvaram vrata.

To su najtužnija vrata koja sam morao zatvoriti u životu.

peto poglavlje

TATE

„Jesi li slobodna za Dan zahvalnosti?” pita me moja mama.
Premještam mobitel na drugo uho i vadim ključ od stana iz torbice.
„Jesam, ali za Božić nisam. Zasad radim samo vikendima.”
„Dobro. Reci Corbinu da još nismo umrli, ako mu slučajno padne na
pamet da nas nazove.”
Smijem se. „Reći ću mu. Volim te.”
Prekidam vezu i vraćam mobitel u džep. Posao je samo na pola radnog
vremena, ali tako ću lakše doći do stalnog posla. Večeras mi je bio zadnji dan
probnog rada prije sutrašnjeg početka rada vikendom.
Posao mi se zasad sviđa. Moram reći da sam bila iskreno šokirana što
sam ga uspjela dobiti nakon prvog razgovora. Također, slaže mi se i s
rasporedom na fakultetu. Svaki dan imam ili praksu na klinici ili predavanja,
a zatim radim drugu smjenu vikendom u bolnici. Dosad je prijelaz išao
prilično glatko.
Također mi se sviđa San Francisco. Znam da sam ovdje tek dva tjedna,
ali čini mi se da ću radije nakon diplome ovog proljeća ostati ovdje nego se
vratiti u San Diego.
Corbin i ja se dobro slažemo, iako njega više nema nego ima doma, pa
sam sigurna da je to pravi razlog naše idile.
Smješkam se dok otvaram vrata stana. Konačno imam dojam da sam
pronašla svoje mjesto pod suncem. Smiješak mi izblijedi čim susretnem
pogled trojice frajera - od kojih prepoznajem samo dvojicu. Miles stoji u
kuhinji, a onaj oženjeni šupak iz dizala sjedi na kauču.
Koga vraga Miles radi ovdje?
Koga vraga bilo tko od njih radi ovdje?
Zurim prodorno u Milesa dok skidam cipele i odlažem torbicu na šank.
Corbin se treba vratiti tek za dva dana pa sam se radovala mirnoj i tihoj
večeri koju bih iskoristila za učenje.
„Četvrtak je”, reče Miles kad vidi kako se mrštim, kao da bi dan u tjednu
trebao biti nekakvo objašnjenje. Gleda me sa svog mjesta u kuhinji. Vidi da
nisam sretna.
„Da, četvrtak je”, odgovaram. „A sutra je petak.” Okrećem se ostaloj
dvojici koji sjede na Corbinovom kauču. „Zašto ste svi vi u mom stanu?”
Plavokosi, mršavi čovjek istog časa ustaje i prilazi mi. Pruža mi ruku.
„Tate?” pita. „Ja sam Ian. Odrastao sam s Milesom. Prijatelj sam tvoga
brata.” On pokaže na tipa iz dizala koji još sjedi na kauču. „Ovo je Dillon.

Dillon mi kimne, ali se nije udostojao progovoriti. Ni ne mora. Njegov
seratorski cerek dovoljno govori što mu je sada na pameti.

Miles se vraća u dnevnu sobu i pokazuje rukom na televizor. „Mi ovo
obično radimo četvrtkom ako je bilo tko od nas doma. To je večer kad
gledamo utakmice.”

Baš me briga što oni obično rade četvrtkom. Ja moram napisati zadaću.

„Corbina večeras uopće nema doma. Zar to ne možete u tvom stanu? Ja
moram učiti.”

Miles dodaje Dillonu pivo, a zatim me opet pogleda. „Ja nemam
kablovsku.” Naravno da nemaš. „A Dillonova žena nam ne dopušta da
gledamo kod njega.” Naravno da vam ne dopušta.

Zakolutam očima i odem u svoju sobu, nenamjerno zalupivši vratima.
Otvorim ih skoro jednako teatralno kao što sam ih ranije zatvorila.

On je tako visok.

Nisam uopće primijetila koliko je visok, ali sada kad stoji na mojim
vratima - ispunjavajući ih - čini se stvarno visok. Ako bi me sada obgrlio
rukama, uho bi mi bilo pritisnuto na njegovo srce. A onda bi se njegov obraz
ugodno smjestio na vrh moje glave.

Kad bi me poljubio, morala bih podignuti lice da mu dodirnem usne, ali
to bi bilo lijepo jer bi on vjerojatno obuhvatio rukama donji dio mojih leđa i
povukao me k sebi tako da bi se naša usta spojila kao dva dijela slagalice.
Samo, vjerojatno si ne bi dobro odgovarali, jer to ni u kom slučaju nisu dva
dijela iste slagalice.

Nešto čudno mi se zbiva u prsima. Treperenje, nekakvo treperenje. To
mi je grozno jer znam što to znači. To znači da se Miles počinje sviđati
mojem tijelu.

Samo se nadam da se moj mozak neće uključiti u tu priču.

„Ako ti treba tišina, možeš otići u moj stan”, kaže on.

Zgrozim se zbog toga što mi se zbog njegove ponude zgrči želudac. Ne
bi me trebala uzbuđivati mogućnost da budem u njegovom stanu, ali
uzbuđuje me.

„Mi ćemo vjerojatno biti ovdje još dva sata”, dodaje.

Negdje u njegovu glasu postoji tračak žaljenja. Trebalo bi organizirati
potragu da ga se pronađe, ali zakopan je ondje negdje ispod sve te
uštogljenosti.

Brzo odahnem jer sam odustala. Ponašam se kao kuja. Ovo uopće ni nije
moj stan. Ovo je njihov đir, i to očito rade redovito, i tko sam ja da pomislim
kako se samo tako mogu useliti i to im pokvariti?

„Samo sam umorna”, kažem mu. „U redu je. Žao mi je ako sam bila
gruba prema tvojim prijateljima.”

„Prijatelju”, kaže on kao da mi želi razjasniti nešto. „Dillon nije moj
prijatelj.”

Ne pitam ga što mu to znači. On pogleda u dnevnu sobu, a zatim opet u
mene. Naslonjen je na dovratnik, što bi trebalo značiti da moj pristanak da
im ustupim stan za utakmicu nije kraj našeg razgovora. Pogleda uniformu
koja leži odbačena na madracu. „Ti radiš?”

„Da”, kažem, pitajući se zašto je odjednom raspoložen za razgovor.
„Viša medicinska sestra u hitnoj pomoći.”

Čelo mu se namršti, a ja ne mogu razaznati je li to rezultat zbunjenosti
ili zadivljenosti. „Zar ti još ne ideš na faks? Kako već možeš raditi kao
medicinska sestra?”

„Idem na magisterij iz sestrinstva da bih mogla raditi kao anestetičarka.
Već imam licencu za medicinsku sestru”

Njegov izraz lica se ne promijeni pa mu pojasnim. „Tada ću moći davati
anesteziju.”

Zuri u mene još nekoliko sekundi, a zatim se uspravi i odmakne od
dovratnika. „Bravo ti”, kaže. No nema smiješka. Zašto se on nikad ne
smiješi?

Vraća se u dnevnu sobu. Ja se odmaknem od vrata i gledam ga. Sjeda na
kauč i punom pozornošću gleda televiziju.

Dillon je punu pozornost usmjerio na mene, ali ja skrećem pogled i
uputim se u kuhinju pronaći nešto za jelo. Kako nisam kuhala cijeli tjedan,
nema baš mnogo hrane, pa vadim sve što mi treba iz hladnjaka da si
napravim sendvič. Kad se okrenem, Dillon još uvijek zuri. Samo sada zuri s
udaljenosti od tridesetak centimetara, umjesto iz dnevne sobe.

Smješka se, a zatim zakorači prema meni i poseže za nečim u hladnjaku,
približivši se mome licu na centimetar. „Onda, ti si Corbinova mala sestra?”

Mislim da se u ovome slažem s Milesom. Ni meni se Dillon previše ne
sviđa.

Dillonove oči nisu nimalo nalik Milesovima. Kad me Miles pogleda,
njegove oči sve skrivaju. Dillonove oči ništa ne skrivaju, a upravo sada se
jasno vidi da me razodijevaju.

„Da”, kažem najjednostavnije što mogu dok ga zaobilazim. Otvaram
smočnicu da potražim kruh. Kad ga pronađem, odlažem ga na šank i
počinjem raditi sendvič. Odrežem kruha za još jedan sendvič koji ću odnijeti
Capu. U ovo kratko vrijeme otkad živim tu, nekako sam ga zavoljela. Otkrila
sam da nekad radi četrnaest sati dnevno, ali samo zato što živi u ovoj zgradi
i nema pametnijeg posla. Čini mi se da mu je moje društvo jako drago, a
pogotovo darovi u obliku hrane, pa dok se ovdje ne sprijateljim s još nekim,
čini mi se da ću slobodno vrijeme provoditi s jednim
osamdesetogodišnjakom.

Dillon se opušteno naslanja na šank. „Ti si medicinska sestra ili tako
nešto?” Otvara pivo i prinosi ga ustima, ali zastane prije nego ispije gutljaj.
Želi da mu ja prvo odgovorim.

„Da”, kažem odrješito.

Smješka se i ispija gutljaj piva. Ja nastavljam raditi sendviče i namjerno
se trudim djelovati zatvoreno, ali čini se da Dillon ne prepoznaje znakove
koje mu šaljem. Nastavlja zuriti u mene dok ne zgotovim sendviče.

Neću mu ponuditi da mu napravim prokleti sendvič, ako je to razlog
zašto je još uvijek ovdje.

„Ja sam pilot”, kaže. Ne kaže to na samodopadan način, ali kad te nitko
ne pita što si po zanimanju, a ti mu to dobrovoljno natukneš u razgovoru, to
zvuči izuzetno samodopadno. „Radim za istu kompaniju kao i Corbin.”

Zuri u mene, čekajući da me zadivi činjenica da je pilot. On ne shvaća da
su svi muškarci u mom životu piloti. Moj djed bio je pilot. Moj je otac bio
pilot dok prije nekoliko mjeseci nije otišao u mirovinu. Moj brat je pilot.

„Dillone, ako me pokušavaš impresionirati, način ti je sasvim pogrešan.
Meni se znatno više sviđaju malo skromniji muškarci i malo manje
oženjeni.” Oči mi bijesnu prema vjenčanom prstenu koji nosi na lijevoj ruci.

„Utakmica je upravo počela”, kaže Miles dok ulazi u kuhinju, obrativši
se Dillonu. Riječi su mu možda bezazlene, ali oči mu definitivno poručuju
Dillonu da se mora vratiti u dnevnu sobu.

Dillon uzdiše kao da mu je Miles upravo upropastio sjajnu zabavu.
„Tate, drago mi je što te opet vidim”, kaže, ponašajući se kao da bi naš
razgovor završio bez obzira na to što ga je Miles odlučio prekinuti. „Trebala
bi nam se pridružiti u dnevnoj sobi.” Pogled mu klizi po Milesu iako se
obraća meni. „Čini se da je utakmica upravo počela.” Dillon uspravlja
ramena i zaobilazi Milesa, uputivši se u dnevnu sobu.

Miles ignorira Dillonov izraz nezadovoljstva, stavlja ruku u stražnji džep
te izvlači iz njega ključ. Dodaje mi ga. „Idi učiti u moj stan.”

To nije molba.

To je zahtjev.

„Meni je ovdje u redu, tu mogu učiti bez problema.” Stavljam ključ na
šank i zavrćem poklopac na majonezi, odbijajući da me iz vlastitog stana
deložiraju tri momka. Omatam oba sendviča u papirnati ručnik.

„Televizor uopće nije tako glasan.”

On prilazi korak bliže meni dok mi nije tako blizu da mi može nešto
šapnuti na uho. Prilično sam sigurna da ću na kruhu ostaviti otisak prstiju, s
obzirom na to da mi je svaki djelić tijela, od glave do pete, izuzetno napet.

„Meni nije u redu da učiš ovdje. Barem dok svi ne odu. Idi. I ponesi svoje
sendviče.”

Gledam u moje sendviče. Nemam pojma zašto imam dojam da ih je
upravo uvrijedio. „Nisu oba za mene”, kažem, braneći se. „jedan ću odnijeti
Capu.”

Pogledam ga, a on opet onako nedokučivo zuri u mene. S takvim očima
to bi trebalo biti zakonom zabranjeno. Podižem obrve u iščekivanju jer mi je
zbog tog njegova zurenja uistinu neugodno. Ja nisam izložak na izložbi, a
zbog načina na koji me gleda osjećam se upravo tako.

„Napravila si sendvič za Capa?”

Kimnem. „Hrana ga usrećuje” kažem, slegnuvši ramenima.
On me još malo proučava, a zatim se opet naginje prema meni. Uzima
ključ sa šanka ispred mene i stavlja ga u moj prednji džep.

Nisam sigurna jesu li njegovi prsti uopće dotakli moje traperice, ali
oštro udahnem i pogledam u svoj džep dok se njegova ruka odmiče, jer Isuse
Bože, to nisam očekivala.

Stojim ukopana na mjestu dok se on ležerno vraća u dnevnu sobu,
nimalo dirnut onim što se dogodilo. A ja osjećam kao da mi džep gori.

Nagovorim stopala da se pomaknu. Treba mi neko vrijeme da to sve
probavim. Odnesem Capu sendvič, a zatim učinim što mi je Miles rekao i
uputim se u njegov stan. To je moja vlastita odluka, ne činim to zato što on
to želi i ne zato što uistinu imam užasno puno zadaće, već zato što mi je
pomisao na to da ću biti u njegovom stanu sadistički uzbudljiva. Osjećam se
kao da mi je upravo omogućen slobodan prolaz do svih njegovih tajni.

***

Baš sam bila glupa što sam mislila da će mi njegov stan dati bilo kakav
uvid u to kakav je on. To mi ne mogu otkriti ni njegove oči.

Doista, ovdje je mnogo tiše, i da, pisala sam zadaću u miru puna dva
sata, ali samo zato što me ništa ne ometa.

Baš ništa.
Nema slika na sterilno bijelim zidovima. Nema ukrasa. Nema nikakvih
boja. Čak je i robusni stol od hrastovine, koji dijeli kuhinju od dnevne sobe,
prazan. To nimalo nije nalik na dom u kojem sam odrasla. Ondje je kuhinjski
stol bio majčina središnja točka u cijeloj kući, zajedno sa stolnjakom,
raskošnim lusterom i tanjurima koji su bili usklađeni s trenutnim godišnjim
dobom.

Miles čak nema ni zdjelu za voće.

U njegovom je stanu impresivna samo polica za knjige u dnevnoj sobi.
Na njoj su poslagani desetci knjiga, a to me napaljuje više od bilo čega što bi
moglo krasiti njegove gole zidove. Prilazim polici da pregledam njegov izbor,
nadajući se da ću sudeći prema njegovom izboru literature dobiti bar tračak
uvida u to kakva je osoba.

Ali pronalazim samo policu za policom knjiga o aeronautici.
Malo sam razočarana nakon razgledavanja njegova stana, i u najboljem
slučaju mogu zaključiti da bi on mogao biti radoholičar s nimalo ukusa za
uređenje prostora.

Odustajem od dnevne sobe i ulazim u kuhinju. Otvaram hladnjak, ali u
njemu nema skoro ničega. Nekoliko kutija hrane iz dostave. Začini. Sok od
naranče. Isti je kao Corbinov hladnjak - prazan i tužan i baš onakav kakvog
imaju samci.

Otvaram ormarić, uzimam čašu i točim si malo soka. Popijem ga i
isperem čašu u sudoperu. Na lijevoj strani sudopera ima još nekoliko komada
posuđa pa počnem prati i njih. Ni njegovi tanjuri i šalice nemaju nikakve
osobnosti - obični su, bijeli i tužni.

Odjednom me obuzme želja da uzmem kreditnu karticu i uputim se u
trgovinu da mu kupim neke zavjese, novi servis za jelo živih boja, nekoliko
slika, a možda čak i pokoju biljku. Ovo mjesto treba malo života.

Pitam se ima li on nekoga. No mislim da nema djevojku. Dosad ga još
nisam vidjela ni s jednom, a u stanu se tako jasno vidi da mu nedostaje
ženska ruka da je to vjerojatno istinita pretpostavka. Mislim da nijedna
djevojka ne bi mogla ući u ovaj stan i ne urediti ga barem malo prije odlaska,
pa jednostavno pretpostavljam da nikakve djevojke ne dolaze u njegov stan.

To me potakne da počnem razmišljati i o Corbinu. Tijekom našeg
djetinjstva nikad nije otvoreno govorio o svojim djevojkama, a prilično sam
sigurna da je to zato što nikad nije bio u vezi. Svaki put kad bih upoznala
neku djevojku iz njegove prošlosti, ispalo bi da ni njoj, kao ni jednoj drugoj,
nije uspjelo biti s njim više od tjedan dana. Ne znam je li to zato što mu se ne
sviđa imati nekog kraj sebe, ili je to znak da je on preteška osoba da bi je
netko poželio imati kraj sebe. Sigurna sam da se radi o onom prvom jer ga
razne žene često zovu na telefon.

S obzirom na toliku količinu veza za jednu noć i odbijanju da se veže za
jednu ženu, zbunjuje me to kako je dok smo odrastali bio tako zaštitnčki
nastrojen prema meni. Pretpostavljam da je to zato što je predobro poznavao
sam sebe. Nije želio da izlazim s dečkima poput njega.

Pitam se je li Miles tip poput njega.

„Zar ti to pereš moje suđe?”

Njegov me glas zatiče posve nespremnu i zato se naglo prenem.
Okrećem se i uočim Milesa koji se nadvio nad mene te skoro ispustim čašu iz
ruke. Ona mi zapravo sklizne iz ruke, ali je uspijem uhvatiti u zadnji čas prije
nego se razbije na pod. Duboko udahnem da se smirim i nježno je odložim u
sudoper.

„Završila sam zadaću”, kažem, progutavši knedl koji mi se upravo
stvorio u grlu. Gledam suđe koje se sada cijedi. „Bilo je prljavo.”

On se smješka.

Mislim da se smješka.

Čim mu se usne počnu izvijati prema gore, odmah se vrate u ravnu crtu.
Lažna uzbuna.

„Svi su otišli”, reče Miles, dajući mi jasno do znanja da napustim
njegove prostorije. Primjećuje da je sok od naranče još na šanku pa ga podiže
i vraća u hladnjak.

„Oprosti”, promrmljam. „Bila sam žedna.”

On se okreće prema meni i naslanja se ramenom na hladnjak, prekriživši
ruke na prsima. „Tate, nije me briga jesi li pila moj sok.”

Ajme.

Ovo je na čudan način bila seksi rečenica. Baš kao i njegovo držanje dok
ju je izgovarao.

No još nema smiješka. Isuse, što je tom čovjeku? Zar on ne shvaća da
izraz lica treba pratiti govor?

Ne želim da primijeti moje razočaranje pa se okrećem prema sudoperu.
Ispirem ostatak pjene od deterdženta tušem u odvod. Mislim da je to sasvim
prikladno s obzirom na čudne vibracije koje lebde u ovoj kuhinji. „Koliko
dugo živiš u ovom stanu?” upitam ga pokušavajući ublažiti neugodnu tišinu
dok se okrećem prema njemu.

„Četiri godine.”

Ne znam zašto sam se nasmijala, ali jesam. On podiže obrvu, zbunjen jer
sam se ja nasmijala na njegov odgovor.

„Samo se radi o tome da tvoj stan...” Pogledam prema dnevnoj sobi, a
zatim ponovno njega. „Nekako je prazan. Mislila sam da si se možda tek
uselio pa ga nisi još imao vremena urediti.”

Nisam to mislila izreći kao uvredu, ali točno je tako zvučalo. Ja samo
pokušavam inicirati neki razgovor, ali mislim da samo pogoršavam
nelagodu.

Oči mu se polako kreću po stanu dok probavlja moj komentar. Žalim što
sam to rekla, ali se ni ne pokušavam opravdati. Vjerojatno ću sve još više
pokvariti.

„Puno radim”, kaže on. „Nikad nemam društvo, pa pretpostavljam da
mi to jednostavno nije bio prioritet.”

Želim ga pitati zašto nikad nema društvo, ali čini mi se da je njega
zabranjeno pitati takva pitanja. „Kad smo već kod društva, što je s tim
Dillonom?”

Miles sliježe ramenima, sasvim se naslonivši na hladnjak. „Dillon je
šupak koji ne poštuje svoju ženu”, kaže otvoreno. Okreće se, izlazi iz kuhinje
i uputi se prema svojoj spavaćoj sobi. Povlači vrata za sobom, ali ostavlja ih
otvorena tek toliko da ga mogu čuti dok govori. „Mislio sam da bih te trebao
upozoriti prije nego padneš na njegove fore “

„Ne padam na fore”, kažem. „Pogotovo ne na takve kao što su
Dillonove.”

„Dobro”, kaže on.

Dobro? Ha. Miles ne želi da mi se sviđa Dillon. Drago mi je što Miles ne
želi da mi se sviđa Dillon.

„Corbinu se ne bi sviđalo da se spetljaš s njim. On mrzi Dillona.”

Oh. On ne želi da se meni sviđa Dillon zbog Corbina? Zašto me to upravo
razočaralo?

Vraća se iz svoje spavaće sobe i više nije u trapericama i majci. Sad je u
poznatom paru hlača i čistoj, bijeloj košulji, nezakopčanoj i otvorenoj.

On upravo oblači pilotsku uniformu.

„Ti si pilot?” upitam ga, pomalo šokirana. Glas mi zvuči kao da sam
nekako čudno impresionirana tom činjenicom.

On kima i ulazi u praonicu kraj kuhinje. „Zato i poznajem Corbina. Bili
smo zajedno u pilotskoj školi.” Vraća se u kuhinju s košarom rublja i stavlja
je na šank. „On je dobar tip.”

Košulja mu nije zakopčana.

Ja zurim u njegov trbuh.

Prestani zuriti u njegov trbuh.

O, Bože moj, on ima ono V. Onu predivnu udubinu na muškarcima koja
se proteže duž vanjskih trbušnih mišića i nestaje ispod traperica kao da
pokazuje prema nekoj tajnoj meti.

Isuse, Tate, ti zuriš u njegovo međunožje!

On sada zakopčava košulju pa ja nekako skupim nadljudsku snagu i
natjeram se pogledati ga opet u lice.

Mišljenje. Morala bih imati nekakvo mišljenje, ali ga nemam. Možda je
to zato što sam upravo otkrila da je pilot.

Ali zašto bi me to impresioniralo?

Nije me impresioniralo što je Dillon pilot. No s druge strane, ja nisam
saznala da je Dillon pilot dok je slagao rublje i razmetao se svojim trbušnim
mišićima. Frajer koji slaže rublje dok se razmeće svojim trbušnim mišićima, i
još je uz to pilot, ozbiljno je impresivan.

Miles je sada potpuno odjeven. Obuva cipele, ja ga promatram kao da
sam u kazalištu, a on je glavna zvijezda.

„Nije li to opasno?” pitam ga, konačno uspjevši smisliti nešto
koherentno. „Pio si s dečkima, a sad ćeš biti za upravljačem aviona?”

Miles zakapča jaknu, a zatim podiže s poda već spakiranu sportsku
torbu. „Noćas sam pio samo vodu”, kaže trenutak prije nego izađe iz
kuhinje. „Ne pijem ja baš mnogo. A nikako ne pijem noć prije dužnosti.”

Smijem se i pratim ga prema dnevnoj sobi. Prilazim stolu da pokupim
svoje stvari. „Mislim da si zaboravio kako smo se upoznali”, kažem. „Onaj
dan kad sam se uselila? Onaj dan kad se netko onesvijestio od pića u
hodniku?”

On otvara ulazna vrata i pušta me van. „Tate, nemam pojma o Čemu
pričaš”, kaže. „Mi smo se upoznali u dizalu. Sjećaš se?”

Ne mogu otkriti je li to rekao u šali, jer u njegovim očima nema ni
smiješka ni sjaja.

Zatvara vrata za nama. Vraćam mu ključeve stana i on zaključava vrata.
Prilazim svojim vratima i otvaram ih.

„Tate?”

Najradije bih se pretvarala da ga ne čujem samo da mora opet reći moje
ime. No umjesto toga, okrećem se i pogledam ga, pretvarajući se da me nije
nimalo uzdrmao.

„Ona noć kad si me pronašla u hodniku? To je bila iznimka. Vrlo rijetka
iznimka.”

Ima nečeg neizgovorenog u njegovim očima, a možda čak i u njegovu
glasu.

Zastane na svojim vratima, okrenut prema dizalima. Čeka da vidi hoću li
nešto reći kao odgovor na njegovu rečenicu. Trebala bih ga pozdraviti. Možda
bih mu trebala poželjeti siguran let. No to bi se moglo smatrati urokom.
Trebala bih ga samo pozdraviti.

„Je li to iznimka zbog onog što se dogodilo s Rachel?”

Da. Ja sam uistinu odlučila to reći umjesto pozdrava.

ZAŠTO sam to upravo rekla?

Njegovo se držanje promijeni. Izraz lica mu se ukoči, kao da su ga moje
riječi pogodile poput udara munje. Vrlo vjerojatno je zbunjen jer sam to
rekla, zato što se očito ne sjeća ničega o toj noći.

Brzo, Tate. Saberi se.

„Mislio si da sam netko po imenu Rachel”, izlanem, pokušavajući
objašnjenjem ublažiti nelagodu najbolje što mogu. „Samo sam mislila možda
se nešto dogodilo između vas dvoje i to je zato što... znaš.”

Miles duboko udahne, ali pokušava to sakriti. Pogodila sam ga u živac.

Očito se o Rachel ne razgovara. „Laku noć, Tate”, kaže i okrene se.

Ne znam što se upravo dogodilo. Jesam li ga posramila? Razljutila?
Rastužila?

Što god sam učinila, užasno mi je zbog toga. Užasna mi je ova nelagoda
koja ispunjava prostor između mojih vrata i dizala ispred kojeg on sad stoji.

Ulazim u svoj stan i zatvaram vrata, ali nelagoda je posvuda. Nije ostala
u hodniku.

šesto poglavlje

MILES

Šest godina prije

Večeramo, ali situacija je neugodna. Lisa i tata nas pokušavaju uključiti
u razgovor, ali nijedno od nas dvoje nije raspoloženo za to. Zurimo svatko u
svoj tanjur.

Guramo vilicama hranu po njima.
Ne želimo jesti.
Tata pita Lisu želi li sjesti u dnevnu sobu.
Lisa kaže da želi.
Lisa moli Rachel da mi pomogne raspremiti stol. Rachel pristaje.
Nosimo tanjure u kuhinju.
Šutimo.
Rachel se naslanja na šank dok ja punim perilicu.
Gleda me kako se trudim ignorirati je. Ona ne shvaća da je ona posvuda.
Ona je u svemu. Svaka stvar na svijetu upravo je postala Rachel.
To me proždire.
Moje misli više nisu misli.
Moje misli su Rachel. Rachel, ne smijem se zaljubiti u tebe.
Gledam u sudoper. Želim gledati u Rachel.
Udišem zrak. Želim udisati Rachel.
Zatvaram oči. Vidim samo Rachel.
Perem ruke. Želim dodirnuti Rachel.
Brišem ruke u krpu, a zatim se okrećem prema njoj.
Ruke joj se čvrsto drže za šank iza leđa.
Moje su prekrižene na prsima. „Oni su najgori roditelji na svijetu”,
prošapće ona. Glas joj se slama. Moje srce se slama.
„Odvratni su”, kažem joj.
Ona se smije. Rachel, ja se ne bih trebao zaljubiti u tvoj smijeh.
Ona uzdiše. Ja se zaljubim i u to.
„Koliko se dugo već viđaju?” pitam je.
Reći će mi istinu.
Ona sliježe ramenima. „Oko godinu dana. Bila je to veza na daljinu dok
nas ona nije preselila da budemo bliže njemu.”

Osjećam kako se srce moje majke slama.

Mrzimo ga.
„Godinu dana?” pitam je. „Jesi li sigurna?”

Ona kima.

Ona ne zna za moju majku. Vidim to.

„Rachel?”
Kažem njezino ime naglas, baš kao što sam poželio iste sekunde kad
sam je upoznao.

Ona me i dalje gleda u oči. Gutne, a zatim tiho reče: „Da?” Priđem joj
korak bliže.

Njezino tijelo reagira. Uspravlja se, ali ne baš mnogo.

Teže diše, ali ne baš znatno. Obrazi joj postanu crveniji, ali ne baš
znatno.

Točno koliko treba. Moja se ruka spušta na njezin struk. Moje oči gledaju
u njezine.

Ne kažu mi ne, pa ja to učinim.

Kad moje usne dotaknu njezine, u tome ima toliko toga. To je i dobro i
loše, i ispravno i pogrešno, i osveta.

Ona udiše, kradući dio mojih udaha. Dišem u nju, dajući joj više. Naši
jezici se dodiruju i naša se krivnja isprepliće i moji se prsti isprepliću kroz
kosu koju je Bog stvorio posebno za nju.

Moj novi najomiljeniji okus na svijetu je Rachel.

Moja nova najomiljenija stvar na svijetu je Rachel.

Želim Rachel za rođendan.

Želim Rachel za Božić.
Želim Rachel za maturu.
Rachel, Rachel, Rachel, Rachel, zaljubit ću se u tebe bez obzira na sve.
Stražnja vrata se otvaraju.
Ja puštam Rachel.

Rachel pušta mene, ali samo fizički.

Još uvijek je osjećam na svaki drugi način.

Skrećem pogled od nje, ali sve je još uvijek Rachel.
Lisa ulazi u kuhinju. Izgleda sretno. Ona ima pravo biti sretna. Ona nije
ta koja je umrla.

Lisa kaže Rachel da je vrijeme da idu.

Objema kažem doviđenja, ali moje riječi su samo za Rachel.
Ona to zna.

Ja završavam raspremati suđe.

Kažem ocu da je Lisa draga.

Još mu ne govorim da ga mrzim. Možda nikad neću. Ne znam koja bi
bila korist od toga da mu kažem da ga više ne gledam na isti način.

Sada je on samo... normalan. Čovjek od krvi i mesa. Možda je to put
kojim moraš proći točno prije nego postaneš muškarac - shvatiti da tvoj otac
nije shvatio život ništa bolje nego ti.

Odlazim u svoju sobu. Vadim mobitel i šaljem poruku Rachel.

Ja: Što ćemo sa sutra navečer?
Rachel: Lagat ćemo im?
Ja: Možemo se naći u sedam?
Rachel: Može.
Ja: Rachel? Rachel: Da?
Ja: Laku noć.
Rachel: Laku noć, Miles.

Gasim mobitel jer želim da to bude zadnja poruka koju sam primio te
noći. Zatvaram oči. Zaljubljujem se, Rachel.

sedmo poglavlje

TATE

Prošlo je dva tjedna otkad sam vidjela Milesa, a samo dvije sekunde
otkad sam zadnji put pomislila na njega. Čini se da on radi jednako mnogo
kao i Corbin, a iako je lijepo povremeno imati cijeli stan za sebe, lijepo je i
kad Corbin ne radi pa imam nekoga s kim mogu razgovarati. Rekla bih da je
lijepo kad Corbin i Miles obojica ne rade, ali to se otkad živim ovdje još nije
dogodilo. Do sada.

„Njegov tata radi, a on je slobodan za vikend”, kaže Corbin. Nisam do
ovog časa imala pojma da je bio pozvao Milesa da provede s nama Dan
zahvalnosti u kući naših roditelja, „I nema nikakvih planova.”

Sigurna sam da sam kimnula na te riječi, no okrećem se i krećem ravno
prema dizalu. Bojim se da će, kad Miles otvori svoja vrata, moje uzbuđenje
zbog činjenice da ide s nama biti previše vidljivo.

U dizalu sam kad obojica uđu, stisnuta uz najdalji zid. Miles me uoči i
kima, ali to je sva pozornost koju mi ukazuje. Kad smo zadnji put
razgovarali, ja sam situaciju među nama učinila neugodnom, pa ne
prozborim ni riječ. Također se trudim ne zuriti u njega, ali nevjerojatno se
teško usredotočiti na bilo što drugo. Odjeven je sportski, nosi bejzbol kapu,
traperice i majicu s logotipom San Francisco 49ersa. Mislim da je to razlog
zašto mi je tako teško ne gledati u njega, jer su mi frajeri uvijek bili
privlačniji kad se nisu trudili izgledati privlačno.

Pogled mi napusti njegovu odjeću i suoči se s njegovim usredotočenim
zurenjem. Ne znam trebam li se nasmiješiti zbog nelagode ili skrenuti
pogled, pa odlučim samo kopirati njegov sljedeći potez, čekajući da on prvi
skrene pogled.

No on to ne čini. I dalje me gleda u tišini ostatak vožnje dizalom, a ja
tvrdoglavo radim to isto. Kad konačno stignemo u prizemlje, lakne mi jer on
prvi izlazi, zato što moram prilično glasno udahnuti, s obzirom na to da
nisam izdahnula barem šezdeset sekunda.

„Kamo ste se uputili vas troje?” upita Cap pad smo izašli iz dizala.
„Doma, u San Diego”, kaže Corbin. „Imate li vi planove za Dan
zahvalnosti?”
„Bit će gužva na letovima”, reče Cap. „Mislim da ću ostati ovdje i
raditi.” On mi namigne, a ja namignem njemu prije nego se usredotoči na
Milesa. „ A što je s tobom, dečko? Ideš i ti doma?”
Miles šutke zuri u Capa jednako kao što je zurio u mene u dizalu. To me
strašno razočara, jer sam se u dizalu na trenutak malo ponadala da Miles
zuri tako u mene zato što osjeća isto privlačenje koje ja osjećam u njegovoj

nazočnosti. Ali sada, gledajući njegov vizualni obračun s Capom, skoro sam
sigurna da to što Miles otvoreno zuri u nekoga ne znači da ga ta osoba
privlači. Miles očito u svakoga zuri na ovaj način. Uslijedi nekoliko tihih i
neugodnih sekundi, u kojima nijedan od njih ne progovara. Možda se Milesu
ne sviđa da ga zovu „dečko”?

„Lijepo se provedi za Dan zahvalnosti, Cap” konačno prozbori Miles, ni
ne trudeći se odgovoriti na Capovo pitanje. Okreće se i uputi se niz predvorje
s Corbinom.

Ja gledam u Capa i sliježem ramenima. „Poželite mi sreću”, kažem tiho.
„Čini se da g. Archer opet ima loš dan.”

Cap se nasmiješi. „Ma ne”, kaže, ustuknuvši prema svome stolcu. „Neki
ljudi jednostavno ne vole da ih ispituju, to je sve.” Spušta se u stolac. Salutira
mi na pozdrav, a ja njega pozdravim isto tako te krećem prema izlazu.

Nisam siguran opravdava li Cap Milesovu grubost zato što mu se Miles
sviđa ili on svakoga opravdava.

„Hoćeš da ja vozim?” pita Miles Corbina kad stignemo do auta. „Znam
da još nisi spavao. Ti možeš sutra voziti nazad.”

Corbin se slaže, a Miles otvara vozačka vrata. Ja se penjem na stražnje
sjedalo i pokušavam smisliti gdje ću sjesti. Ne znam bih li sjela iza Milesa, u
sredini, ili iza Corbina. Gdje god sjednem, osjećam ga. On je posvuda.

Sve je Miles.

To je tako kad vam je netko privlačan. Njega nema nigdje, a zatim je
odjednom posvuda, željeli vi to ili ne.

To me natjera da se zapitam jesam li ja bilo gdje njemu, ali ta pomisao
ne traje dugo. Ja znam prepoznati kad sam privlačna nekome, a Miels
definitivno ne pripada toj kategoriji. Zato moram otkriti kako se riješiti ovog
osjećaja kad sam u njegovoj blizini, koji god to osjećaj bio. Zadnje što mi sada
treba jest glupa zatelebanost u nekog tipa kad jedva imam vremena
usredotočiti se na posao i na fakultet.

Vadim knjigu iz torbice i počinjem čitati. Miles pali radio, a Corbin
spušta svoje sjedalo i diže noge na kontrolnu ploču. „Ne budite me dok ne
stignemo”, kaže i navlači kapu preko očiju.

Ja pogledam Milesa, a on upravo namješta retrovizor. Okreće se i gleda
iza nas da provjeri mrtvi kut i nakratko nam se pogledi sretnu.

„Jesi se udobno smjestila?” pita. Okreće se prije nego mu uspijem
odgovoriti i ubacuje u brzinu, a zatim pogleda u mene u retrovizor.

„Jesam”, kažem. Pobrinem se da tu riječ začinim smiješkom. Ne želim
da pomisli da mi nije drago što ide s nama, ali teško mi je ne djelovati
zatvoreno kad sam kraj njega, jer se silno trudim biti zatvorena.

On sada gleda ravno naprijed, a ja dolje u svoju knjigu.

Prošlo je trideset minuta, a od kretanja automobila i pokušaja da čitam
zaboli me glava. Odlažem knjigu i premještam se na stražnjem sjedištu.
Naslanjam glavu na naslon i uglavljujem noge u prostor između Milesa i

Corbina. On me pogleda nakratko u retrovizor, a njegove oči osjetim kao da
su ruke koje klize preko svakog mog centimetra. On me gleda samo dvije
sekunde, a zatim ponovno usmjerava pozornost na cestu.

Mrzim ovo.

Nemam pojma o čemu on uopće razmišlja. On se nikad ne smješka. On
se nikad ne smije. On ne očijuka. Lice mu izgleda kao da stalno drži štit
između izraza na licu i ostatka svijeta.

Uvijek sam se beznadno palila na tihe tipove. U prvom redu zato što
većina frajera previše brblja i bolno patim što moram slušati svaku misao
koja im padne na pamet. No Miles me tjera da poželim da je on suprotnost
tihom tipu frajera. Ja želim znati sve misli koje mu prolaze kroz glavu.
Pogotovo ovu trenutačnu ovdje, onu koja se skriva iz tog nepokolebljivog,
stoičkog izraza lica.

Još zurim u njega u retrovizor, pokušavajući ga shvatiti, kad on ponovno
pogleda u mene. Ja pogledam u svoj mobitel, pomalo posramljena što me
ulovio kako zurim u njega. Ali taj je retrovizor kao magnet i opet mi,
dovraga, pogled skreće prema njemu.

U trenutku kad opet pogledam u taj retrovizor, pogleda i on.

Ja spuštam pogled.

Sranje.

Ovo putovanje bit će najdulje putovanje u mome životu. Uspijevam
izdržati tri minute, a onda opet pogledam. Sranje. I on je opet pogledao.

Ja se nasmiješim jer mi je zabavna ta igra koju igramo, koja god ona bila.

I on se smješka.

On.

Se.

Smješka. Također.

Miles vraća pogled na cestu pred sobom, ali njegov smiješak se zadrži
još nekoliko sekundi. To znam zato što ne mogu prestati zuriti u njega. Želim
ga fotografirati prije nego opet nestane, ali to bi se smatralo čudnim.

On spušta ruku da je odmori na konzoli, ali moja stopala su mu na putu.
Ja se odgurnem na rukama. „Oprosti”, kažem i počnem povlačiti stopala.

Njegovi se prsti oviju oko moga golog stopala i spriječe me da ih
povučem. „Sve je u redu” kaže.

Njegov je dlan još ovijen oko mojeg stopala. Ja zurim u to stopalo.

Isuse Bože, njegov se palac upravo pomaknuo. Namjerno se pomaknuo i
klizi duž jedne strane mog stopala. Bedra mi se stisnu dok mi dah zastaje u
plućima i noge mi se napinju, jer neka me vrag nosi ako on nije pomilovao
moje stopalo prije nego što je maknuo ruku.

Moram se ugristi za unutrašnju stranu obraza da se ne nasmiješim.

Miles, mislim da sam ti privlačna.

***

Čim stignemo u dom mojih roditelja, moj otac zaposli Corbina i Milesa
da vješaju božićne lampice. Ja nosim naše stvari u kuću i prepuštam Corbinu
i Milesu svoju sobu, jer je to jedina soba s dva kreveta. Ja uzimam Corbinovu
staru sobu, a zatim se uputim u kuhinju pomoći mami zgotoviti večeru.

Dan zahvalnosti u mom roditeljskom domu uvijek se slavio u užem
krugu. Mama i tata nisu željeli birati s čijom će širom obitelji slaviti, a moj
tata je rijetko bio doma, s obzirom na to da su piloti tijekom godine
najzaposleniji baš u vrijeme blagdana. Moja majka je zato odlučila da će Dan
zahvalnosti biti rezerviran za najužu obitelj, pa smo svaki dan na Dan
zahvalnosti doma bili samo ja, Corbin, mama i tata, i to onda kad tata ne bi
radio. Prošle godine bile smo samo mama i ja, jer su i tata i Corbin radili.

Ove godine smo svi ovdje.

I Miles.

Baš je čudno to što je on tu s nama. Čini se da je mami drago što ga je
upoznala, pa pretpostavljam da joj ne smeta. A moj tata voli sve ljude i jako
mu je drago da će mu još netko pomoći oko božićnih lampica, pa znam da
nema baš ništa protiv nazočnosti treće osobe.

Majka mi dodaje lonac kuhanih jaja. Ja ih počnem guliti i pripremati
punjena jaja, a ona se naslanja preko kuhinjskog otoka i spušta bradu na
ruke. „Taj Miles je stvarno zgodan” kaže ona uz podignutu obrvu .

Dajte da vam objasnim nešto o svojoj majci. Ona je divna majka. Uistinu
divna majka. Ali meni nikad nije bilo ugodno razgovarati s njom o dečkima.
To je počelo kad sam s dvanaest godina dobila prvu menstruaciju. Ona je bila
tako uzbuđena da je pozvala tri svoje prijateljice da im to kaže prije nego mi
je objasnila koji se vrag događa sa mnom. Jako sam rano naučila da tajne više
nisu tajne kad stignu do njezinih ušiju.

„Nije loš”, kažem, i to je velika laž. Lažem, jer on uistinu jesi zgodan. S
tom svojom zlatnosmeđom kosom uparenom s tim očaravajućim plavim
očima, s tim širokim ramenima, i tako neobrijan nakon nekoliko slobodnih
dana, a još uvijek miriši fantastično slasno, kao da se upravo istuširao i još se
nije obrisao.

O, moj Bože.

Koji me vrag spopao?

„Ima li djevojku?”

Sliježem ramenima. „Mama, ja ga stvarno ne poznajem.” Nosim lonac u
sudoper da natočim hladnu vodu po jajima kako bi se ljuska lakše odvojila.
„Kako se tati sviđa u mirovini?” pitam, pokušavajući promijeniti temu.

Moja majka se cereka. To je onaj njezin znakoviti cerek koji ja uistinu
mrzim.

Mislim da joj ja uopće ništa nikad ne moram reći, jer ona je moja mama.
Ona već sve zna.

Zarumenim se, a zatim se okrenem da konačno ogulim ta blesava jaja.

osmo poglavlje

MILES

Šest godina prije

„Idem večeras k Ianu”, kažem mu.
Mog oca nije briga. On ide van s Lisom. On razmišlja o Lisi.
Lisa je njemu sve na svijetu.
Nekad mu je Carol bila sve. Nekad su mu Carol i Miles bili sve.
Sada mu je Lisa sve na svijetu.
To je u redu, jer nekad su meni sve bili on i Carol. Ali više nisu.
Šaljem joj poruku da vidim možemo li se negdje naći. Kaže mi da se Lisa
upravo uputila mojoj kući. Kaže mi da mogu doći do nje i pokupiti je.
Kad stignem tamo, nisam siguran bih li trebao izaći iz auta.
Ne znam želi li ona da to učinim.
Ja želim.
Prilazim njezinim vratima i kucam. Ne znam što bih trebao reći kad
otvori vrata. Pomišljam da bih joj trebao reći da mi je žao, da je nisam smio
poljubiti.
Također, razmišljam o tome kako bih je želio pitati milijun pitanja dok
ne saznam sve o njoj.
A najviše od svega je želim ponovno poljubiti, pogotovo sada kad su
vrata otvorena i ona stoji preda mnom. „Hoćeš li nakratko ući?” pita me.
„Ona se neće vratiti barem dva sata.”
Kimam. Pitam se sviđa li se njoj način kako ja kimam onoliko koliko se
meni sviđa njezin način.
Zatvara vrata za mnom, a ja se ogledavam. Njihov stan je malen. Ja
nikada nisam živio u tako malom stanu. Mislim da mi se sviđa. Što je kuća
manja, članovi obitelji se moraju više voljeti. Nema prostora da se ne vole.
Zato poželim da moj tata i ja živimo u nekom manjem stanu. U prostoru koji
će nas natjerati na komunikaciju. U prostoru u kojem ćemo se prestati
pretvarali da moja majka nije ostavila preveliku prazninu nakon svoje smrti.
Rachel ulazi u kuhinju. Pita me bih li nešto popio.
Krećem za njom i kažem da bih isto što i ona. Kaže mi da ima skoro sve
osim mlijeka, čaja, gaziranog soka, kave, voćnog soka i alkohola. „Nadam se
da voliš vodu”, kaže.
Smije se sama sebi. Ja se smijem s njom. „Voda je super. To bi mi bio
prvi izbor.”

Toči nam objema čašu vode. Naslanjamo se na suprotne kuhinjske
ormariće. Zurimo jedno u drugo.

Nisam je sinoć smio poljubiti.
„Rachel, nisam te smio poljubiti.”

„Nisam ti smjela dopustiti”, kaže mi.

Zurimo jedno u drugo još malo. Pitam se hoće li mi dopustiti da je opet
poljubim. Pitam se bih li trebao otići.

„Bilo bi tako zaustaviti ovo”, kažem.
Lažem.
„Ne, ne bi”, kaže ona.
Govori mi istinu.
„Misliš li da će se vjenčati?”

Ona kima. Iz nekog mi se razloga ovo kimanje toliko ne sviđa. Ne sviđa
mi se pitanje na koje odgovara.

„Miles?”

Ona zuri u svoja stopala. Izgovara moje ime kao da je ono puška, a ona
ispaljuje pucanj upozorenja, a ja bih trebao pobjeći.

Sprintam punom brzinom. „Što?”

„Unajmile smo ovaj stan na mjesec dana. Jučer sam ju slučajno čula
kako razgovara s njim na telefon.”

Spotičem se na preponu.
Ona se useljava k meni.

Ona će živjeti u mojoj kući.

Njezina će majka ispuniti prazninu koju je ostavila moja majka.
Zatvaram oči. Još uvijek vidim Rachel.
Otvaram oči. Zurim u Rachel.
Okrećem se i grčevito se hvatam za šank. Puštam da mi glava padne
među ramena. Ne znam što da radim. Ne želim da mi se ona sviđa.
Rachel, ne želim se zaljubiti u tebe. Ja nisam glup. Znam ja što čini
požuda. Požuda želi ono što ne može imati. Požuda želi da imam Rachel.
Razum želi da Rachel nestane.
Oslanjam se na Razum i okrećem opet prema Rachel. „Ovo nema
nikakvog smisla”, kažem joj. „Ovo između nas. Neće dobro završiti.”

„Znam”, prošapće ona.

„Kako ćemo to zaustaviti?” pitam je. Ona me gleda. Nada se da ću ja
odgovoriti na pitanje koje sam postavio.

Ja to ne mogu.

Tišina.

Tišina.

Tišina.

GLASNA, ZAGLUŠUJUĆA TIŠINA.
Želim prekriti svoje uši dlanovima.
Želim prekriti svoje srce oklopom.
Rachel, ja te ni ne poznajem. „Trebao bih otići”, kažem.
Ona mi kaže da.
„Ne mogu” prošapćem.
Ona mi kaže da.
Zurimo jedno u drugo. Možda ću se, budem li dovoljno zurio u nju,
zasititi zurenja u nju.
Želim je opet kušati.
Možda ću se, budem li je dovoljno kušao, zasititi kušanja nje.
Ona ne čeka da posegnem za njom. Susreće me na pola puta.
Grabim joj lice, a ona grabi moje ruke, i naša se krivnja sudara kad nam
se sudare usta. Lažemo sami sebi. Govorimo si da je sve pod kontrolom... kad
ništa nije pod kontrolom.
Meni je ugodnije u mojoj koži kad je ona dodiruje. Moja kosa mi je
ugodnija kad su njezine ruke u njoj. Moja usta su mi ugodnija s njezinim
jezikom u njima.
Želio bih da mogu ovako disati.
Ovako živjeti.
Život bi bio bolji s njom ovako.
Leđa su joj sada pritisnuta o hladnjak. Moje ruke su kraj njezine glave.
Odmaknem se i pogledam je.
„Želim te pitati milijun pitanja”, kažem joj. Ona se smiješi.
„Onda je bolje da odmah počneš.”
„Kamo ćeš na faks?”
„U Michigan”, kaže ona. „A ti?”
„Ostat ću ovdje na dodiplomskom, a zatim moj najbolji prijatelj, Ian, i ja
idemo u pilotsku školu. Želim biti pilot. Što ti želiš biti?”
„Sretna”, kaže ona uz smiješak.
To je savršen odgovor.
„Kad ti je rođendan?” pitam je.
„Trećeg siječnja”, kaže ona. „Navršit ću osamnaest. Kad je tebi?”
„Sutra” kažem. „Navršit ću osamnaest.”
Ne vjeruje mi da je moj rođendan sutra. Pokazujem joj osobnu.
Kaže mi sretan ti rođendan unaprijed. Ponovno me ljubi.
„Što će se dogoditi ako se vjenčaju?” pitam je.
„Nikad neće prihvatiti da smo mi zajedno, čak ni ako se ne vjenčaju.”
Ima pravo. To bi bilo teško objasniti njihovim prijateljima. To bi bilo
teško objasniti ostatku obitelji.

„Onda, zašto bismo ovo nastavili kad znamo da neće dobro završiti?”
pitam je. „Zato što ne znamo kako prestati.”

Ima pravo.

„Ti ideš u Michigan za sedam mjeseci, a ja ću ostati ovdje u San
Franciscu. Možda nam je to odgovor.”

Ona kima. „Sedam mjeseci?”

Ja kimam. Dodirujem joj usne prstom, zato što su njezine usne ona vrsta
usana koje treba cijeniti, čak i kada ih se ne ljubi. „Nastavit ćemo s ovim
sedam mjeseci. Nikome nećemo reći. A onda...” Zašutim, jer ne znam kako
izreći riječi

Prekinut ćemo.

„Onda ćemo prekinuti”, prošapće ona.

„Onda ćemo prekinuti”, složim se s njom.

Ona kima, i ja uistinu čujem kako počinje odbrojavanje.

Ljubim je, i osjećaj je bolji sada kad imamo plan.

„Rachel, sve smo sredili.”

Ona mi smiješkom poručuje da se slaže sa mnom. „Sve smo sredili,
Miles.”

Dajem njezinim ustima pozornost koju zaslužuju.
Rachel, ja ću te voljeti sedam mjeseci.

deveto poglavlje

TATE

„Treba nam medicinska sestra!” viče Corbin. Ulazi u kuhinju, a Miles za
njim. Corbin se odmiče i pokazuje prema Milesu. Ruka mu je krvava. Krv
kapa na pod. Miles me gleda kao da bih ja trebala znati što sada učiniti. Ovo
nije ambulanta hitne pomoći. Ovo je kuhinja moje mame.

„Hoće li mi netko pomoći?” pita Miles, grčevito se držeći za zapešće.
Krv mu curi posvuda po podu.

„Mama!” vičem. „Gdje ti je kutija za prvu pomoć?” Otvaram ormariće,
pokušavajući je pronaći.

„U donjoj kupaonici. Ispod lavaboa!” viče ona.
Pokažem prema kupaonici i Miles kreće za mnom. Otvaram ormarić i
vadim kutiju. Poklopivši dasku na zahodu, pokazujem Milesu da sjedne na
nju, a zatim sjedam na rub kade i uzimam njegovu ruku. „Što se dogodilo?”
Počinjem je čistiti i pregledavam ranu. Duboka je, točno preko središta
njegova dlana.
„Zgrabio sam ljestve. Padale su.”
Odmahujem glavu. „Trebao si ih samo pustiti da padnu.”
„Nisam mogao”, kaže. „Corbin je bio na njima.”
Pogledam gore u njega, a on me gleda onim svojim kontrastno
intenzivnim plavim očima. Spuštam pogled na njegov dlan. „Trebat će
šivati.”
„Sigurna si?”
„Jesam”, kažem. „Mogu te odvesti na hitnu.”
„Ne možeš mi je ti sašiti ovdje?”
Odmahujem glavom. „Nemam sve što mi treba. Treba mi oprema za
šivanje. Rana je prilično duboka.”
On drugom rukom pretražuje kutiju prve pomoći. Vadi kalem konca i
pruža mi ga. „Daj sve od sebe.”
„Miles, to nije isto kao šivanje vražjeg gumba.”
„Ne kanim provesti čitav dan u hitnoj zbog obične porezotine. Učini što
znaš, ništa mi neće biti.”
Ni ja ne želim da on provede čitav dan u hitnoj. To znači da neće biti
ovdje. „Ako ti se ruka inficira i umreš, ja ću poreći da sam imala bilo kakve
veze s ovim.”
„Ako mi se ruka inficira i umrem, bit ću previše mrtav da bih te krivio.”

„Imaš pravo”, kažem. Čistim mu ranu, a zatim vadim potrepštine koje
mi trebaju i odlažem ih na ormarić. S mjesta na kojem sjedim ne mogu dobro
vidjeti ranu, pa ustajem i podignem nogu na rub kade. Stavljam njegovu ruku
na svoju nogu.

Stavljam njegovu ruku na svoju nogu.

O, Bože.

Ovo neće ići dok je njegova ruka ispružena ovako preko moje noge.
Želim li da mi ruke ostanu mirne i da se ne tresu, morat ću nas premjestiti.

„Ovo neće ići”, kažem, okrenuvši se prema njemu. Uzimam mu ruku i
polažem je na ormarić, a zatim stanem točno pred njega. Prethodni položaj
je bio bolji, ali ne mogu raditi ako mi on dira nogu.

„Boljet će te”, upozoravam ga.

On se smije kao da zna što je bol, a ovo za njega nije bol. Probijam mu
kožu iglom, a on se ni ne trzne. Ne ispušta ni glasa.

Gleda me šutke kako radim. Svako malo, podigne pogled s moje ruke i
pogleda me u lice. Ne razgovaramo, kao obično.

Pokušavam ga ignorirati. Pokušavam se usredotočiti na njegovu ruku i
njegovu ranu i na to kako je nužno da je zašijem, ali lica su nam tako blizu i
osjećam njegov dah na svome obrazu svaki put kad izdahne. A počeo je često
izdisati.

„Ostat će ti ožiljak” tiho šapnem.

Čudim se gdje mi je nestao glas.

Guram iglu u njega četvrti put. Znam da ga boli, ali on to ne pokazuje.
Svaki put kad mu probijem kožu, moram se suzdržati da se ne trznem zbog
njega.

Trebala bih se usredotočiti na njegovu ranu, ali jedino što osjećam jest
činjenica da nam se koljena dodiruju. Ruka koju ne šijem počiva na vrh
njegova koljena. Jedan od vršaka njegovih prstiju dodiruje moje koljeno.

Nemam pojma kako sa u ovom času toliko toga može zbivati, ali sve na
što se sada mogu usredotočiti jest vršak tog prsta. Imam dojam da je na
mjestu na kojem mi dodiruje traperice vruć kao užareno željezo. On tu sjedi s
ozbiljnom ranom, krv natapa ručnik pod njegovim dlanom, moja igla probija
njegovu kožu, a ja se samo mogu usredotočiti na onaj sitni dodir moga
koljena i njegova prsta.

Pitam se kakav bi bio taj dodir da nas ne dijeli sloj tkanine.

Oči nam se susretnu na dvije sekunde, a ja zatim brzo skrenem pogled
dolje na njegov dlan. On sada više uopće ne gleda u svoj dlan. Zuri u mene, a
ja se silno trudim ignorirati način na koji diše. Ne mogu razaznati je li mu se
disanje ubrzalo zbog moje blizine ili zato što mu nanosim bol.

Dva vrška njegovih prstiju dodiruju moje koljeno.

Tri.

Opet udahnem i pokušavam se usredotočiti na završetak šivanja. Ne
mogu.