Colleen Hoover - Opasna ljubav

On kima poput nekog pravednika. „Baš tako.”
Ako je upozorio Dillona da me se kloni, pitam se je li upozorio i Milesa i
Iana. Doduše, on je mislio da je Miles gej, pa vjerojatno tu nije vidio nikakvu
opasnost.
Pitam se bi li Miles odgovarao Corbinovim standardima.
Moje oči sada toliko silno žele gledati Milesa, ali bojim se da bih bila
previše prozirna. Umjesto toga, natjeram se na smiješak i odmahnem
glavom. „Zašto se ja nisam rodila prva?”
„Ne bi bilo nikakve razlike”, odgovara Corbin.

***

Ian se nasmiješi konobarici i mahne joj da donese račun. „Večeras ja
častim.” Stavlja na stol dovoljno gotovine da pokrije i račun i napojnicu i mi
svi ustajemo i protežemo se. „Tko ide kamo?” upita Miles.

„Noćni klub”, odgovara istog časa Corbin, ispalivši to takvom brzinom
kao da se boji da će mu netko popuniti mjesto.

„Ja sam upravo završila dvanaestosatnu smjenu”, kažem. „Mrtva sam
umorna.”

„Smijem li s tobom do stana?” pita me Miles kad svi četvero izađemo
van. „Meni se noćas ne ide nikamo. Samo želim spavati.’’

Sviđa mi se kako nije zamaskirao naglasak na riječi spavati pred
Corbinom. Sviđa mi se kako se želi pobrinuti da shvatim kako on nema
nikakvu namjeru uistinu spavati.

„Može, auto mi je parkiran pred bolnicom”, kažem, pokazujući otprilike
u tom smjeru.

„Onda dobro”, kaže Corbin, pljesnuvši rukama. „Vi dosadnjakovići idite
spavati, Ian i ja idemo van.” Corbin se okreće i on i Ian ne gube vrijeme
uputiti se u drugom smjeru. Corbin se okreće i hoda natraške ukorak s
Ianom. „Popit ćemo jednu u tvoju čast, El Capitán!”

Miles i ja stojimo na mjestu, okupani svijetlom koja sipi iz ulične
svjetiljke i gledamo ih kako odlaze. Ja gledam dolje na pločnik pod nama i
pomaknem jednu cipelu do ruba kruga svjetlosti promatrajući kako nestaje u
mraku. Gledam gore u svjetiljku, pitajući se zašto nas obasjava jačinom
reflektora.

„Imam osjećaj kao da smo na pozornici”, kažem, ne skidajući pogled sa
svjetla.

On zabaci glavu i pridruži mi se u inspekciji čudnog svjetla. „Engleski
pacijent”, kaže. Gledam ga upitno. Pokazuje na svjetiljku iznad naših glava.
„Da smo na pozornici, vjerojatno bi to bila izvedba Engleskog pacijenta”
Pokaže rukama na nas. „Već smo odjeveni za uloge. Medicinska sestra i
pilot.”

Razmišljam o tome što je rekao, vjerojatno malo previše. Znam da kaže
da je on pilot, ali da je ovo stvarno izvedba Engleskog pacijenta, mislim da bi
on prije bio onaj vojnik nego pilot. Vojnik je lik koji je u seksualnoj vezi s
medicinskom sestrom, a ne pilot.

Ali pilot jest onaj s tajanstvenom prošlošću.
„Taj film je razlog zašto sam postala medicinska sestra” kažem,
gledajući ga ravno u lice.
On vraća ruke u džepove, skrećući pogled sa svjetla iznad naših glava na
mene. „Stvarno?”
Ne mogu si pomoći da se ne nasmijem. „Ne”
Miles se smiješi.
Ovo je gotovo rima.
Oboje se okrećemo u isto vrijeme i krećemo prema bolnici. Zateknem se
kako pjevušim dijelove našeg razgovora da bih u svojoj glavi proizvela
stvarno lošu pjesmicu.

Miles se ne smiješi
zbog neke druge žene
Miles se smiješi
Samo zbog mene.

„Zašto se smješkaš?” pita me.
Zato što upravo o tebi recitiram sramotnu pjesmicu koja je na razini
trećeg razreda osnovne.
Stisnem usne, tjerajući smiješak s lica. Kad znam da je nestao zauvijek,
odgovorim mu. „Samo razmišljam o tome koliko sam umorna. Baš se večeras
radujem jednom dobrom”, pogledam ga u oči, „snu”
Sad se on smješka. „Znam točno kako ti je. Mislim da nikad u životu
nisam bio ovako pospan. Mogao bih čak zaspati čim uđemo u tvoj auto.”
To bi bilo lijepo.
Smiješim se, ali odustajem od metaforičnog razgovora. Dan je bio
naporan i uistinu sam jako umorna. Hodamo u tišini i ne mogu ne primijetiti
kako su mu ruke čvrsto ugurane u džepove jakne, kao da se štiti od mene. Ili
možda štiti mene od svojih ruku.
Nalazimo se tek ulicu dalje od parkirališta kad njegovi koraci uspore, a
zatim sasvim stanu. Normalno, ja stanem i okrenem se da vidim što mu je
privuklo pozornost. On gleda u nebo, a moje oči se fokusiraju na ožiljak koji
mu se pruža duž čeljusti. Želim ga pitati o tom ožiljku. Želim ga pitati o
svemu. Želim ga pitati milijun pitanja, počevši s onim kad mu je rođendan, a
zatim kakav je bio njegov prvi poljubac. Nakon toga želim ga pitati o
njegovim roditeljima i njegovom cijelom djetinjstvu i njegovoj prvoj ljubavi.

Želim ga pitati za Rachel. Želim znati što se dogodilo s njima i zašto je
to što se dogodilo uzrokovalo da on više od šest godina odluči izbjegavati
svaki oblik intimnosti.

No najviše od svega želim znati što je to u meni zbog čega je to konačno
prekinuo.

„Miles”, kažem, a svako od tih pitanja želi iskočiti s vrška moga jezika.

„Osjetio sam kapljicu kiše.”

Prije nego ta rečenica izađe iz njegovih usta, i ja osjetim jednu. Sada
oboje gledamo u nebo, a ja progutam sva pitanja zajedno s knedlom u grlu.
Kapljice počnu padati brže, ali mi ostanemo stajati ondje s licima
podignutim prema nebu. Sporadične kapljice pretvore se u kišicu, a zatim u
pravu kišu, no nijedno od nas se ne miče. Nijedno od nas ne trči žustro
prema autu. Kiša klizi niz moju kožu, niz vrat, u kosu, natapa mi košulju.
Lice mi je još podignuto prema nebu, ali moje su oči sada zatvorene.

Ništa na svijetu ne može se mjeriti s osjećajem i mirisom nove kiše.

Čim mi ta misao padne na pamet, topli dlanovi spuste mi se na obraze i
kliznu do potiljka, kradući snagu s mojih koljena i zrak iz mojih pluća.
Njegova visina me sada zaklanja od kiše, ali ja i dalje žmirim, glave zabačene
prema nebu. Njegove se usne nježno spuste na moje, i ja se zateknem kako
uspoređujem osjećaj i miris nove kiše s njegovim poljupcem.

Njegov je poljubac mnogo, mnogo bolji.

Usne su mu mokre od kiše i malo su hladne, ali tu hladnoću poništava
vruće milovanje njegova jezika po mome. Zbog kiše koja pada, tame koja nas
okružuje i ovakvih njegovih poljubaca, osjećam se kao da smo uistinu na
pozornici i naša je priča upravo dosegla vrhunac. Osjećam se kao da se moje
srce i moj želudac i moja duša grčevito bore da izađu iz mene i uđu u njega.
Da se svih mojih dvadeset tri godine život mogu nacrtati na grafikonu, ovo bi
bio vrhunac krivulje.

Trebala bih biti malo tužna i razočarana zbog tog saznanja. Imala sam
dosad nekoliko ozbiljnih veza, ali ne sjećam se da sam samo jedan poljubac
tih frajera osjećala ovako snažno. Činjenica da ja uopće nisam u vezi s
Milesom, a on tako djeluje na mene, trebalo bi mi nešto govoriti, ali ja sam
se toliko udubila u njegova usta da sada ne mogu razmotriti tu misao.

Kiša se pretvorila u pljusak, no čini se da nijedno od nas to ne dira. Ruka
mu se spušta na donji dio mojih leđa, a ja grčevito grabim njegovu košulju i
privlačim ga bliže k sebi. Njegova usta pristaju uz moja kao da smo dva
komada iste slagalice.

Jedino što bi me sada moglo odvojiti od njega bilo bi udar groma.

Ili činjenica da tako jako pada kiša da ne mogu disati. Odjeća se zalijepila
za mjesta na mome tijelu za koja nisam ni znala da se može zalijepiti. Kosa
mi je tako natopljena da više ne može upiti ni kapi. Odgurnem se od njega da
oslobodim usta, a zatim zarijem glavu pod njegovu bradu i spustim pogled
kako bih mogla udahnuti bez opasnosti od utapljanja. On me obgrli oko

ramena i gurka me prema parkiralištu, podižući svoju jaknu iznad moje
glave. Ubrza korak, a ja ga pratim u stopu dok oboje ne potrčimo.

Konačno stižemo do mog auta, a on prilazi sa mnom vozačevim
vratima, još uvijek me štiteći od kiše. Kad uđem u auto, on otrči na
suvozačku stranu. Kad su oba vrata zatvorena, tišina u autu pojačava zvuk
našeg teškog disanja. Podižem ruku iza glave i skupim kosu, a zatim iz nje
iscijedim višak vode. Ona teče niz moj vrat, niz moja leđa i moje sjedište. Ovo
je prvi put da mi je drago što imam kožna sjedala u Kaliforniji.

Spuštam glavu i duboko uzdahnem, a zatim ga krišom pogledam.
„Mislim da nikad u životu nisam bila ovako mokra.”

Gledam kako se cerek polako širi njegovim licem. Kad je čuo što sam
rekla, misli su mu očito skrenule u prljavu sferu.

„Pervertit”, zaigrano šapnem.

On podigne obrve i namršti se. „Ti si prva počela.” Pruža ruku preko
sjedišta i ovija prste oko moga struka, vukući me k sebi. „Dođi ovamo.”

Brzo provjerim našu okolicu, ali kiša tako lije da ne mogu vidjeti ništa
vani. Što znači da nitko ne može vidjeti ništa unutra.

Smjestim se na njemu i zajašem mu krilo dok on odgura sjedište
najdalje što se može. No ne ljubi me. Ruke mu klize niz moje ruke i zastanu
na mojim bokovima.

„Nikad se nisam ševio u autu”, kaže s tračkom nade u svome priznanju.

„A ja se nikad nisam ševila s kapetanom”, kažem.

On klizne rukama pod gornji rub moje uniforme, spuštajući se prema
trbuhu dok ne naide na grudnjak.

Ta se nasmiješim. „I nikad se nisam ševila u uniformi.”

Ruke mu se spuste na moja leđa i on ih ugura ispod pojasa mojih hlača.
Povlači moje bokove prema sebi i istovremeno se jedva primjetno pridiže,
uzrokujući stezanje moga stiska oko njegovih ramena i glasan uzdah koji mi
pobjegne s usana. Njegova se usta premjeste na moje uho dok njegove ruke
rekreiraju senzualni ritam između nas vukući opet moje bokove prema sebi.
„Koliko god seksi izgledala u toj uniformi, ja bih se radije ševio s tobom bez
ikakve odjeće.”

Sram me je kako me samo njegove riječi mogu natjerati na stenjanje.
Također me sram kako me brzo njegov glas može razoružati, do te mjere da
vjerojatno više od njega poželim da na meni nema odjeće. „Molim te, reci mi
da si došao spreman” kažem, glasom već otežalim od žudnje.

On odmahuje glavom. „Samo zato što sam znao da ću te vidjeti večeras,
ne znači da sam došao s očekivanjima.” Mene istog časa preplavi
razočaranje. On se podiže sa sjedišta i klizne rukom u stražnji džep hlača.
„No došao sam s vraški puno nade.” Naceri se i izvlači iz novčanika te oboje
odmah krenemo u akciju. Ruke mi se spoje s gumbom njegovih traperica brže
nego nam se spoje usta. On klizne rukom niz moja leđa i počne otkopčavati
grudnjak, ali ja odmahnem glavom.

„Ostavi to samo”, kažem bez daha. Što manje odjeće skinemo, brže
ćemo se moći odjenuti ako nas uhvate.

On ga nastavlja otkopčavati unatoč mome protivljenju. „Ne želim biti u
tebi ako te ne mogu osjetiti na sebi.”

Isuse. No, dobro.

Kad otkopča grudnjak, skida mi košulju preko glave, a prsti mu kliznu
iznad naramenica grudnjaka. Spušta ih niz moje ruke dok grudnjak ne
sklizne. Baca ga na stražnje sjedište, a zatim skida svoju košulju preko glave.
Kad se njegova košulja pridruži mojem grudnjaku na stražnjem sjedištu,
ovija ruke oko mene i povlači me k sebi da nam se susretnu gola prsa.

Oboje istog časa oštro udahnemo. Toplina njegova tijela stvara takav
osjećaj da se ne želim odvojiti od njega. Počinje me ljubiti niz vrat, dok mu
dah u isprekidanim valovima miluje moju kožu.

„Nemaš pojma što mi radiš”, šapće u moj vrat.

Nasmiješim se, zato što sam ja upravo pomislila to isto. „O, mislim da
imam pojma”, odgovaram.

Njegov je lijevi dlan na jednoj mojoj dojki, a on stenje kad desnom
rukom zaroni u moje gaćice.

„Dolje”, kaže jednostavno, vukući za elastični gornji rub gaćica.

Ne mora dva put pitati. Ja se povlačim na svoje prazno sjedište i počnem
skidati ostatak odjeće i gledam ga kako otkopčava traperice.

Oči su mu posvuda po meni dok trga omot kondoma zubima. Kad jedni
komad odjeće koji nas dijeli ostanu njegove traperice, privijeni se uz njega.

Smiješno me stid što sam u svom autu na parkiralištu svog radnog
mjesta i potpuno sam gola. Nikad u životu nisam učinila ništa slično ovome.
Nikad dosad zapravo nisam ni željela učiniti ništa slično ovome. Uživam u
tome kako smo u ovom trenutku očajnički željni jedno drugog, ali također
znam da nikad ni s kim nisam osjetila ovakvu vrstu kemije.

Stavljam ruke na njegova ramena i spremam ga se zajahati dok on
navlači kondom.

„Budi tiho”, zadirkuje me. „Bilo bi mi strašno da zbog mene dobiješ
otkaz.”

Pogledam kroz prozor i još se ne vidi van. „Prejako pada da bi nas netko
čuo”, kažem. „Uostalom, ti si zadnji put bio glasniji.”

On se na to nasmije i odmah me počne opet ljubiti. Ruke mu grabe moje
bokove i privlači me na sebe, pripremajući se za mene. Ovaj bi me položaj
obično natjerao na stenjanje, ali sad kad je on spomenuo kako sam glasna,
tvrdoglavo to odbijem.

„Nema šanse da sam ja bio glasniji”, kaže dok mu usne još dodiruju
moje. „Ako baš hoćeš, bili smo izjednačeni.”

Odmahujem glavom. „Ja ne vjerujem u izjednačeni rezultat. To je
izgovor za one koji se previše boje da bi mogli izgubiti.”

Ruke mu uhvate moje bokove i on se smjesti o mene na takav način da
bih ga mogla primiti u sebe čim odlučim pustiti da se to dogodi. Međutim,
odbijam se spustiti na njega samo zato što volim napeta natjecanja, a
osjećam da je jedno takvo upravo počelo.

On podiže svoje bokove, očito spreman da ovo među nama počne. Noge
mi se napnu i ja se odmaknem točno koliko treba.

On se smije na moj otpor. „Što je sad, Tate? Uplašila si se? Bojiš se da
ćemo, kad budem u tebi, oboje vidjeti tko je od nas ovdje glasniji?”

Oči mu izazivački sjaje. Ja ne dajem riječima pristanak na njegov izazov
koji će odlučiti tko može biti tiši. Umjesto toga, pogledam ga u oči dok se
polako spuštam na njega. Oboje zastenjemo istovremeno, ali to je jedini zvuk
koji ispustimo.

Čim je cijelom dužinom u meni, ruke mu obuhvate moja leđa i povlači
me k sebi. Jedini zvukovi koje ispuštamo su teški uzdasi i još teže stenjanje.
Kiša koja udara po prozorima i krovu pojačava tišinu koja vlada u autu.

Snaga koja treba da se suzdržimo udružila se sa žudnjom da se očajnički
držimo jedno za drugo. Ruke su mu oko moga struka, drže me tako čvrsto da
mi se teško pomicati. Moje ruke su ovijene oko njegova vrata, a oči su mi
zatvorene. Jedva se krećemo, jer jedno drugo tako čvrsto držimo, ali meni se
to sviđa. Sviđa mi sa kako naš ritam ostaje polagan i ravnomjeran dok se
oboje koncentriramo kako nastaviti potiskivati uzdahe koji su nam zapeli u
grlu.

Nekoliko minuta nastavljamo na isti način, krećući se jedva dovoljno, ali
istovremeno ni približno dovoljno. Mislim da se oboje bojimo učiniti neki
nagli pokret jer bi žestina tog pokreta dovela do toga da jedno od nas izgubi.

Jedna mu ruka klizne na donji dio mojih leđa, a druga na moj potiljak.
Grabi šaku moje kose i nježno je povlači dok moj vrat nije izložen njegovim
ustima. Trznem se kad mu usne dodirnu moj vrat, zato što je ostati tiho
mnogo teže nego što sam zamišljala. Pogotovo zato što je njegov položaj
povoljniji. Ruke su mu slobodne i mogu rovariti gdje god žele, a to je upravo
ono što on sada radi.

Rovari, miluje, spušta se niz trbuh kako bi mogao dodirnuti ono mjesto
zbog kojeg će me možda natjerati da se odreknem pobjede.

Imam dojam da on sada na neki način vara.

Čim mu prsti nadu točno onu točku koja bi me u normalnim
okolnostima prisilila da vrisnem njegovo ime, ja se čvršće uhvatim za
njegova ramena i premjestim koljena tako da imam više kontrole nad svojim
pokretima. Želim ga mučiti isto tako kao što on mene upravo muči.

Čim sam se premjestila i uspjela se još dublje spustiti na njega, spori i
ujednačeni ritam nestaje. Njegova usta susretnu moja u mahnitom poljupcu
- onome u kojem ima više žudnje i više sile od bilo kojeg našeg dosadašnjeg
poljupca. Čini se kao da pokušavamo poljupcima otjerati našu prirodnu
žudnju da verbaliziramo koliko nam je ovo dobro.

Odjednom me preplavi osjećaj koji se u valovima proširi cijelim mojim
tijelom i moram se podići s njega i ukipiti se, inače ću izgubiti. Unatoč mojoj
želji da usporim, on radi upravo suprotno i svojom rukom pojačava pritisak.
Gurnem glavu u njegov vrat i nježno ga ugrizem za rame kako bih se
suzdržala da ne zastenjem njegovo ime.

Čim moji zubi dodirnu njegovu kožu, čujem kako je prestao disati i
osjetim kako su mu se noge ukrutile.

Skoro je izgubio.

Skoro.

Ako se pomakne u meni samo još centimetar dok me ovako dodiruje, on
će pobijediti. Ne želim da on pobijedi.

No opet, nekako ipak želim da on pobijedi i mislim da on želi pobijediti s
obzirom na način na koji diše u moj vrat i nježno me spušta na sebe.

Miles, Miles, Miles.

Naslućuje da ovo neće neriješeno završiti pa dodaje pritisak svojim
prstima dok mu istovremeno jezik susreće moje uho.

Izgubit ću. Samo što nisam. Joj, za ime svijeta.

On podiže bokove i privuče me k sebi, izmamivši nesvjesno „Miles!” iz
mojih usta, zajedno sa stenjanjem i dahtanjem. Podižem se s njega, ali čim je
shvatio da je upravo pobijedio, teško uzdiše i povlači me još silovitije na
sebe.

„Konačno”, kaže bez daha u moj vrat. „Mislio sam da neću izdržati još
ni sekunde.”

Sad kad je natjecanje završilo, oboje se potpuno prepustimo dok ne
postanemo tako glasni da se moramo ponovno ljubiti da prigušimo svoje
zvukove. Tijela nam se kreću sinkronizirano, ubrzavaju, udaraju jače jedno u
drugo. Nastavljamo mahnitim ritmom još nekoliko minuta, pojačavajući
žestinu dok ne pomislim da ne mogu više podnijeti ni sekunde njega.

„Tate”, kaže mi u usta, usporavajući ritam mojih bokova svojim
rukama. „Želim da svršimo zajedno.” O, sveti Bože.

Ako želi da izdržim još malo, ne smije govoriti takve stvari. Ja kimnem,
nesposobna smisleno odgovoriti. „Jesi li blizu?” pita me.

Ja opet kimnem i silno se trudim nešto reći, ali iz usta mi izađe samo
stenjanje.

„To znači da jesi?”

Njegove usne prestanu ljubiti moje i on je sada usredotočen na moj
odgovor. Stavljam mu ruke na potiljak i prislanjam obraz o njegov.

„Da”, nekako uspijem izustiti. „Da, Miles. Da.” Osjećam kako postajem
napeta u istom trenutku kad on usiše oštar dah.

Mislila sam da smo se prije držali čvrsto, ali to se ne može usporediti s
ovim trenutkom. Čini se da su nam se sva čula čarobno spojila u jedno i da
osjećamo baš iste osjećaje, proizvodimo baš iste zvukove, doživljavamo baš
istu žestinu i dijelimo baš istu reakciju.

Ritam nam se postupno počne usporavati, zajedno s drhtajem naših
tijela. Čvrst stisak postaje labaviji. On zariva lice u moju kosu i duboko diše.

„Gubitnice”, šapće mi.
Ja se smijem i pomaknem se da ga zaigrano ugrizem za vrat. „Ti si
varao”, kažem. „Uveo si zabranjeno pojačanje kad si počeo rabiti ruke.”
On se smije i odmahuje glavom. „Ruke su fer igra. Ali ako misliš da sam
varao, možda bih ti trebao dati priliku za revanš.”
Pogledam ga ispod oka. „Najbolja dva od tri?”
On me podiže za struk i počne me gurati prema suvozačkim vratima dok
se s mukom pokušava uvući u mjesto za volanom. Dodaje mi moju odjeću,
navlači košulju preko glave i zakapča si traperice. Kad se sredio, ja se
namještam na suvozačkom sjedištu i završavam s odijevanjem dok on pali
auto. Ubacuje u rikverc i krene unatrag. „Veži se”, kaže i namigne mi.

***

Nismo stigli ni izaći iz dizala, a kamoli stići do njegova kreveta. Skoro
me poševio nasred predvorja. Žalosno je što ja ne bih imala ništa protiv.

Opet je pobijedio. Počinjem shvaćati da natjecanje u tome tko može
ostati najtiši nije baš dobra zamisao kad je moj protivnik prirodno najtiša
osoba koju sam upoznala u životu.

Ali dobit ću ga u trećoj rundi. Samo ne večeras, jer Corbin će se
vjerojatno vrlo brzo vratiti doma.

Miles zuri u mene. Leži na trbuhu s rukama prekriženim na jastuku,
glave položene na njih. Ja se odijevam, zato što želim stići u stan prije
Corbina tako da ne moram lagati gdje sam bila.

Miles me pogledom prali po sobi dok se odijevam.
„Mislim da ti je grudnjak još u hodniku” kaže sa smijehom. „Možda bi
ga trebala pokupit prije nego ga Corbin pronađe.”
Naberem nos na tu zamisao. „Dobra ideja”, kažem. Kleknem na krevet i
poljubim ga u obraz, ali on ovije ruku oko mog struka i povuče me naprijed
dok se okreće na leđa. Ljubi me još bolje nego što sam ja njega upravo
poljubila.
„Mogu li te nešto pitati?”
On kima, ali nevoljko. Nervozan je zbog mog pitanja.
„Zašto me nikad ne gledaš u oči dok vodimo ljubav?”
Moje ga pitanje uznemiri. Gleda me šutke nekoliko trenutaka dok se ja
ne odmaknem još malo dalje i sjednem kraj njega na krevet, čekajući
odgovor.
On se pridiže i naslanja se na okvir kreveta, zureći u svoje ruke. „Ljudi
su ranjivi tijekom seksa”, kaže, sliježući ramenima. „Lako je zamijeniti

osjećaje i emocije za nešto što one nisu, posebno kad nekog gledaš u oči.” On
podiže pogled prema meni. „Smeta ti to?”

Ja odmahujem niječno glavom, ali srce mi vrišti Da! „Naviknut ću se,
valjda. Samo sam bila znatiželjna.”

Volim biti s njim, ali mrzim samu sebe sve više i više sa svakom novom
laži koja mi prijeđe preko usana.

On se smiješi i povlači me natrag na svoja usta, ljubeći me ovoga puta s
više konačnosti. „Laku noć, Tate.”

Odmičem se i izlazim iz njegove sobe, osjećajući cijelo vrijeme njegov
pogled na sebi. Čudno je kako me odbija pogledati u oči tijekom seksa, a ipak,
ostalo se vrijeme čini da ne može skinuti pogled s mene.

Meni se još ne vraća u stan pa nakon što pokupim svoj grudnjak, uputim
se prema dizalima i spustim se dolje u predvorje da vidim je li Cap još uvijek
ovdje. Jedva sam mu imala priliku mahnuti ranije prije nego me Miles
gurnuo u dizalo i obljubio me.

I doista, Cap još uvijek sjedi na svom stolcu, unatoč činjenici da je prošlo
deset sati navečer.

„Zar vi nikad ne spavate?” pitam ga dok sjedam na stolac kraj njega.

„Ljudi su mnogo zanimljiviji noću”, kaže. „A volim ujutro dugo spavati.
Izbjegnem sve te budale koje ujutro previše žure.”

Uzdahnem glasnije nego sam željela kad naslonim glavu na naslon
stolca. Cap to primijeti pa se okrene i pogleda me.

„O, ne”, kaže. „Problemi s dečkom? Prije nekoliko sati je izgledalo da se
sasvim dobro slažete. Možda sam čak i vidio nagovještaj smiješka na
njegovom licu kad je ušao u zgradu s tobom.”

„Sve je u redu”, kažem. Zastanem na nekoliko sekundi da priberem
misli. „Cap, jeste li vi ikad bili zaljubljeni?”

Polagani se smiješak raširi njegovim licem. „O, da”, kaže. „Zvala se
Wanda.”

„Koliko ste dugo bili u braku?”

On me gleda i podigne jednu obrvu. „Nikad se nisam oženio”, kaže. „No
mislim da je Wandin brak trajao oko četrdeset godina prije nego je
preminula.”

Ja nagnem glavu, pokušavajući shvatiti što on to govori. „Ne možete mi
samo to reći.”

On se uspravi u stolcu, a smiješak mu je još na licu. „Živjela je u jednoj
od zgrada koje sam održavao. Bila je udata za nekog gada koji je bio doma
samo dva tjedna u mjesecu. Zaljubio sam se u nju kad sam imao tridesetak
godina. Ona je bila u srednjim dvadesetima. Ljudi se tada jednostavno nisu
rastajali kad bi se vjenčali. Pogotovo žene poput uje koje su dolazile iz obitelji
poput njezine. I tako sam proveo sljedećih dvadeset pet godina voleći je silno
koliko sam moga dva tjedna svakog mjeseca.”

Zurim u njega, ne znajući kako odgovoriti na to. Ovo nije tipična
ljubavna priča koju ljudi obično pričaju. Nisam sigurna ni da bi se zapravo
mogla smatrati ljubavnom pričom.

„Znam što sad misliš”, kaže on. „Zvuči depresivno. Više kao tragedija.”

Ja kimam, potvrđujući njegovu pretpostavku.

„Tate, ljubav nije uvijek slatka. Nekad provedeš čitav život nadajući se
da će se jednom nešto promijeniti. Popraviti. A onda, ni ne snađeš se, i opet
si na početku, a negdje si putem izgubio svoje srce.”

Prestanem ga gledati i usmjerim pogled naprijed. Ne želim da on vidi
kako se mrštim, a čini se da ne mogu maknuti zabrinut izraz s lica.

Je li to ono što radim? Čekam da se situacija s Milesom promijeni? Da
postane bolja? Predugo razmišljam o njegovim riječima. Toliko dugo,
zapravo, da čujem hrkanje. Pogledam Capa i vidim kako mu se brada spustila
na prsa. Usta su mu širom otvorena, i on čvrsto spava.

osamnaesto poglavlje

MILES

Šest godina prije

Masiram joj leđa da je ohrabrim. „Još dvije minute” kažem joj.
Ona kima, ali i dalje drži lice zagnjureno u dlanove. Ona ne želi gledati.
Ja joj ne kažem da zapravo ne trebaju dvije minute.
Ne kažem joj da je rezultat već ovdje, jasan kao dan. Ne kažem još
Rachel da je trudna, zato što su joj ostale još dvije minute nade.
Nastavljam joj masirati leđa. Kad tajmer otkuca, ona se ne pomakne. Ne
okreće se da pogleda rezultat. Ja spuštam glavu prema njezinoj dok mi usta
nisu blizu njezina uha.
„Rachel, tako mi je žao”, šapćem. „Tako mi je silno žao.”
Ona brizne u plač.
Moje srce se slama od tog zvuka.
Ja sam za ovo kriv. Sve sam ja kriv.
Sad mogu samo razmišljati o tome kako da smislim nešto da ispravim
situaciju.
Okrećem je prema sebi i ovijem ruke oko nje. „Reći ću im da ti nije dobro
i da ne možeš danas u školu. Želim da ostaneš ovdje dok se ne vratim.”
Ona ni ne kimne. I dalje plače pa je podignem i odnesem u krevet.
Vraćam se u kupaonicu i zamotam test, a zatim ga sakrijem daleko ispod
lavaboa. Žurim u svoju sobu presvući se.
Odlazim.
Nema me većinu dana.
Ispravljam situaciju.
Kad konačno parkiram auto pred našim ulazom, još imam skoro sat
vremena prije nego se otac i Lisa trebaju vratiti doma. Grabim sve s prednjeg
sjedišta i trčim u kuću provjeriti kako je Rachel.
Jutros sam u žurbi zaboravio ponijeti mobitel, pa nisam uopće mogao
provjeriti kako je ona, a lagao bih kad bih rekao da me to nije ubijalo.
Ulazim unutra.
Prilazim njezinim vratima.
Pokušavam ući, ali zaključano je.
Kucam.
„Rachel?”

Čujem neki pokret. Nešto se razbija o vrata i ja odskočim. Kad shvatim
što se dogodilo, ponovno priđem vratima i počnem udarati po njima.
„Rachel!” vičem, mahnit, „Otvori vrata!”

Čujem kako plače. „Odlazi!” Ustuknem dva koraka, a zatim se bacim
natrag i udarim ramenom vrata koliko jako mogu. Vrata se širom otvore i ja
uletim unutra. Rachel je sklupčana uz uzglavlje kreveta, plače u svoje ruke.
Prilazim joj.

Ona me odgurne.

Ja se vraćam natrag k njoj.

Ona me pljusne, a zatim siđe s kreveta. Ustane, gura me dlanovima o
moja prsa. „Mrzim te!” vrišti kroz suze. Ja ju hvatam za ruke i pokušavam je
smiriti. To je još više razljuti. „Samo odlazi!” viče. „Ako ne želiš imati sa
mnom posla, samo odlazi!”

Njezine me riječi preneraze.

„Rachel, prestani!” preklinjem je. „Ja sam tu. Nikamo ne idem.”

Suze joj sada još jače teku. Vrišti na mene. Kaže da sam je ostavio. Da
sam je jutros stavio u krevet i ostavio je, jer ne mogu to podnijeti. Da sam se
razočarao u nju.

Ja te volim, Rachel. Volim te više nego sebe.

„Bejbi, ne”, kažem joj, vukući je prema sebi. „Nisam te ostavio. Rekao
sam ti da ću se vratiti.”

Grozno mi je što ona ne shvaća zašto sam toga dana otišao. Grozno mi
je što joj nisam objasnio. Pratim ju do kreveta i smještam je uz uzglavlje.
„Rachel”, kažem, dodirnuvši joj obraz mokar od suza, „ti me nisi razočarala.
Ni najmanje. Ja sam razočaran sobom. I zato želim učiniti sve što je moguće
da to nekako sredim za tebe. Za nas. To sam radio danas. Pokušavao pronaći
način da to popravim za nas.”

Ustajem i uzimam mape, a zatim ih prostirem na krevet. Pokazujem joj
sve.

Pokazujem joj brošure za obiteljski smještaj koji sam pokupio na
kampusu. Pokazujem joj obrasce koje moramo ispuniti za besplatni vrtić na
kampusu. Pokazujem joj brošure o financijskoj pomoći i večernjim i online
predavanjima i popis studentskih savjetnika i kako ću ja to sve uskladiti sa
svojim rasporedom u pilotskoj školi.

Sve mogućnosti prostrte su pred njom i ja želim da ona vidi da iako to
nismo željeli, iako nismo to planirali... mi to možemo.

„Rachel, znam da će biti puno teže s bebom. Ja to znam. Ali nije
nemoguće.”

Ona zuri dolje u sve što sam joj izložio. Gledam je šutke dok joj se
ramena počnu tresti i dok rukom prekriva usta. Susretne moj pogled dok joj
se krupne suze razlijevaju iz očiju. Puže naprijed i baca mi se oko vrata.

Kaže mi da me voli.

Ti me tako silno voliš, Rachel.

Ljubi me bez prestanka.
„Miles, sve smo sredili”, šapće mi na uho. Ja kimam i grlim je. „Sve smo
sredili, Rachel.”

devetnaesto poglavlje

TATE

Četvrtak je.
Večer za gledanje utakmica.
Inače šizim na spomen njihove utakmice četvrtkom. No večeras je to
glazba za moje uši jer znam da će Miles biti doma. Nemam pojma što
očekivati od njega ili ovog našeg aranžmana. Nismo razgovarali ni slali si
poruke pet dana otkako je otišao.
Znam da bez obzira na to koliko razmišljam o njemu, ne bih to trebala
raditi. Za nešto što bi trebalo biti neformalno, meni je to sve samo ne
neformalno. Što se mene tiče, to je krajnje angažirano. Čak žestoko. On je
zapravo sve o čemu razmišljam od one noći na kiši i uistinu je jadno da kad
posežem za kvakom da uđem u svoj stan, moje glupe ruke drhte znajući da bi
on mogao biti ondje.
Otvaram vrata stana i prvo ugledam Corbina. On kima, ali ne kaže mi ni
bok. Ian mi maše s kauča na kojem sjedi, a zatim odmah skreće pogled na
televizor.
Dillonove oči lutaju uz i niz moje tijelo, a ja se silno suzdržavam da ne
zakolutam očima.
Miles ne radi ništa, jer Milesa ovdje nema.
Moje cijelo tijelo uzdiše od razočaranja. Spuštam torbicu na praznu
fotelju u dnevnoj sobi i govorim sebi da je dobro da njega nema jer ionako
imam puno previše zadaće.
„Imaš pizze u hladnjaku” kaže Corbin.
„Lijepo.” Ulazim u kuhinju i otvaram ormarić da uzmem tanjur. Čujem
korake kako mi se približavaju i srce mi se malo ubrza.
Ruka me dotiče po donjem dijelu leđa i ja se istog časa nasmiješim i
okrenem se prema Milesu.
Samo to nije Miles. To je Dillon.
„Hej, Tate”, kaže i zaobilazi me da bi došao do ormarića. Ruka koja mi
je isprva dodirnula donji dio leđa još je na meni, ali sada kad sam se okrenula
prema njemu, skliznula je na moj struk. Gleda me u oči dok poseže drugom
rukom preko mene i otvara gornji ormarić. „Samo mi treba čaša za pivo”,
kaže, opravdavajući se zašto se nalazi baš ovdje. Dodiruje me. Lice mu je tek
centimetar od moga lica.
Grozim se što je vidio kako se smiješim kad sam se okrenula. Upravo
sam mu poslala pogrešan signal.

„Čuj, u mojem džepu je nećeš naći”, kažem, odgurnuvši njegovu ruku sa
sebe. Skrećem pogled s Dillona točno u trenutku kad Miles ulazi u kuhinju.
Očima pali rupe na dijelu moga tijela koje je Dillon upravo dirao.

Miles je vidio Dillonovu ruku na meni.

Miles gleda Dillona kao da je upravo nekoga ubio.

„Otkad ti to piješ pivo iz čaše?” kaže Miles.

Dillon se okreće i pogleda Milesa, a zatim pogleda mene i nasmiješi se
vrlo napadnim osmijehom u kojem se vidi da mi se nabacuje. „Otkad Tale
stoji tako blizu ormariću.”

Sranje. On to ni ne skriva. On misli da sam zainteresirana za njega.

Miles prilazi hladnjaku i otvara ga. „Čuj, Dillone, kako ti je žena?”

Miles ni ne pokušava izvaditi nešto iz hladnjaka. Samo stoji ondje, zuri u
hladnjak, dok mu prsti stežu kvaku na vratima hladnjaka jače nego što ju je
itko ikad stezao, sigurna sam u to.

Dillon me još uvijek gleda, zuri u mene. „Ona radi”, kaže odrješito. „Još
barem četiri sata.”

Miles zalupi vratima hladnjaka i u dva koraka brzo priđe Dillonu. Dillon
stoji ravno, a ja se istog časa odmaknem metar od njega. „Corbin ti je izričito
naredio da držiš ruke dalje od njegove sestre. Pokaži malo jebenog
poštovanja prema njemu!”

Dillonova brada se trzne, ali on ne ustukne, niti ne skreće pogled s
Milesa. Zapravo, prilazi mu korak bliže, sasvim mu se približivši. „Meni ovo
zvuči kao da se ne radi zapravo o Corbinu”, prosikće Dillon.

Srce mi lupa u prsima. Osjećam se krivom što sam Dillonu poslala krivu
poruku, i još više krivom zato što se oni sada svađaju oko toga. No dovraga,
ja volim to što ga Miles tako mrzi. Samo bih željela znati je li to zato što mu
se ne sviđa što mi se Dillon upucava, a oženjen je, ili mu se ne sviđa što se
Dillon upucava meni.

A sada Corbin stoji na vratima.

Sranje.

„Što se to zapravo ne radi o meni?” pita Corbin, gledajući njih dvojicu
kako stoje kao dva revolveraša na dvoboju.

Miles se odmakne korak i okreće se tako da je licem okrenut i Dillonu i
Corbinu. Pogled mu je i dalje čvrsto usredotočen na Dillona. „On pokušava
pojebati tvoju sestru.”

Isuse Kriste, Miles. Zar to ne možeš malo ljepše reći?

Corbin se ni ne trzne. „Dillone, idi doma svojoj ženi”, kaže grubo.

Koliko god ovo bilo sramotno, ja ne uskočim braniti Dillona, jer imam
osjećaj da Miles i Corbin već neko vrijeme traže izgovor da ga izbace iz kruga
prijatelja. Također, nikad ne bih branila čovjeka koji nema poštovanja prema
svome braku. Dillon zuri u Corbina nekoliko bolno dugih sekundi, zatim se
leđima okrene Milesu i Corbinu i pogleda me.

Ovaj dečko se ozbiljno kocka s vlastitim životom.

„Živim u 1012” šapne mi i namigne. „Navrati koji put. Ona radi noću
tijekom tjedna.” Okrene se i prođe između Corbina i Milesa uputivši se van.
„A vas dvojica se jebite.”

Corbin se okreće, stisnutih šaha. Krene za Dillonom, ali Miles ga zgrabi
za ruku i povuče ga natrag u kuhinju. Ne pušta Corbina dok se ne čuje kako
su zalupila ulazna vrata.

Corbin se okreće meni i izgleda tako ljutito da me čudi što mu para ne
izlazi iz ušiju. Lice mu je crveno, i stišće šake pred sobom. Zaboravila sam
kako se bolesno zaštitnički odnosi prema meni. Osjećam se kao da opet imam
petnaest godina, samo sada odjednom ima dva pretjerano zaštitnički
raspoložena brata.

„Tate, izbriši broj tog stana iz glave” kaže Corbin.

Ja odmahnem glavom, prilično razočarana što je on uopće pomislio da
bih ja željela zapamtiti broj Dillonova stana. „Corbine, ja držim do sebe.”

On kimne, ali se još pokušava smiriti. Duboko uzdiše, izbaci bradu, a
zatim se vrati u dnevnu sobu.

Miles stoji naslonjen na šank i zuri u svoja stopala. Šutke ga promatram
dok konačno ne podigne pogled prema meni. Zatim pogleda prema dnevnoj
sobi, pa se odgurne od šanka i krene prema meni. Svakim korakom kojim mi
se približava, ja se više pritišćem o šank iza sebe, pokušavajući pobjeći od
žestine u njegovim očima, iako zapravo nemam kamo pobjeći.

On stiže do mene.

On divno miriši. Po jabukama. Zabranjeno voće.

„Pitaj me možeš li učiti u mom stanu”, šapće.

Ja kimam, pitajući se zašto bi me odjednom tako nešto tražio nakon
svega što se upravo dogodilo. Ja to ipak učinim. „Mogu li učiti u tvom
stanu?”

On se naceri i spušta čelo prema mojoj sljepoočnici tako da su mu usne
točno preko moga uha. „Mislio sam da me to pitaš pred svojim bratom”,
kaže, tiho se smijući. „Tako da imam izgovor da te dovučem onamo.”

Dobro, sad sam se osramotila.

Sad on zna točno koliko nisam svoja kad sam u njegovoj blizini. Ja sam
samo tekućina. Prilagođavam se. Radim ono što on traži, radim što mi se
kaže, radini ono što on želi da radim.

„Aha”, kažem tiho dok ga gledam kako se odmiče od mene. „To ima
puno više smisla.”

On se još smješka, a ja nisam znala koliko mi je nedostajao taj smiješak.
On bi se trebao stalno smiješiti. Zauvijek. Meni.

On izlazi iz kuhinje i kreće prema dnevnoj sobi, pa ja odlazim u svoju
sobu i istuširam se u rekordnom vremenu.

***

Nisam ni znala da sam tako dobra glumica.

No vježbala sam. Pet minuta sam vježbala. Stajala sam u svojoj sobi,
pokušavajući se domisliti najbolje, najopuštenije rečenice koju ću reći kad
uđem u dnevnu sobu i zamolim Milesa za ključ. Odlučila sam čekati do
posebno glasnog trenutka tijekom utakmice, a onda izletim iz sobe i zaurlam
na sve njih.

„Dečki, ili ćete utišati taj prokleti televizor ili ćete ići gledati utakmicu u
susjedni stan, jer ja pokušavam učiti!”

Miles me pogleda i pokušava sakriti smiješak. Ian me sumnjičavo
promatra, a Corbin koluta očima. „Ti idi u susjedni stan”, kaže Corbin. „Mi
gledamo utakmicu.” On pogleda Milesa. „Čuj, slažeš se da uči kod tebe?”

Miles istog časa ustaje i kaže: „Naravno. Sad ću joj otključati.”

Grabim svoje svari i krećem za njim iz stana, i eto nas.

Miles mi otvara vrata, koja nisu zaključana. No Corbin to ne zna. Ulazi
unutra, a ja se provučem za njim. Zatvara vrata i okrećemo se jedan prema
drugome.

„Stvarno moram napisati zadaću”, kažem. Ne znam što on očekuje da će
se dogoditi ove sekunde, ali osjećam da mu moram dati do znanja da samo
zato što se pojavio nakon nekoliko dana izbivanja, to ne znači da je broj
jedan na mojoj listi prioriteta.

Iako zapravo jest.

„Ja stvarno moram gledati utakmicu” kaže, pokazujući preko svog
ramena prema mom stanu, ali istovremeno hodajući prema meni. Uzima
knjige iz mojih ruku i hoda s njima do stola gdje ih odlaže. Vraća se prema
meni i ne staje dok mu usne nisu pritisnute o moje i ne možemo dalje hodati
jer su moja leđa pritisnuta o ulazna vrata stana.

Njegove ruke drže moj struk, a moje njegova ramena. Jezik mu klizi
između mojih usana i ulazi u usta, a ja ga primam, izrazito voljno. On stenje i
pritišće se o mene dok moje ruke klize uz njegov vrat i kroz njegovu kosu. On
se odmiče jednako brzo i ustukne nekoliko koraka.

Gleda u mene kao da sam ja nekako kriva što on mora otići. Frustrirano
trlja dlanovima lice i duboko uzdiše. „Nisi stigla jesti” kaže mi. „Donijet ću ti
komad pizze.” Hoda natrag prema meni, a ja se odmaknem u stranu ne
odgovorivši mu. On otvara vrata i nestaje.

On je tako čudan.

Prilazim stolu i počnem stavljati na njega sve što mi treba za učenje.
Izvlačim stolac da sjednem kad se vrata njegova stana opet širom otvaraju i
on hoda prema kuhinji s tanjurom u ruci. Stavlja pizzu u mikrovalku, pritišće
nekoliko tipki i pali je, zatim se uputi ravno prema meni. Opet se ponaša
onako zastrašujuće, što me tjera da se instinktivno odmaknem od njega, ali
njegov stol je iza mene, pa ne mogu nikamo pobjeći.

On mi priđe i brzo pritisne svoje usne u moje. „Moram se vratiti
natrag”, kaže. „Sve je u redu?” Kimam. „Imaš sve?” Kimam.

„Imaš soka i vode u hladnjaku.”
„Hvala.”
Opet me kratko poljubi prije nego me pusti i izađe kroz vrata.
Ja padnem u stolac.
On je tako drag.
Mogla bih se na to naviknuti.
Stavljam bilježnicu pred sebe i počnem učiti. Prođe oko pola sata, i tada
dobijem poruku od njega.

Miles: Kako zadaća?

Čitam poruku na mobitelu i smiješim se kao idiot. Prođe devet dana da
se niti vidimo, niti mi pošalje poruku, a sad mi je šalje iz udaljenosti od pet
metara.

Ja: Dobro. Kako utakmica?
Miles: Poluvrijeme. Gubimo.
Ja: Sranje.
Miles: Znala si da ja nemam kablovsku.
Ja: ???
Miles: Ranije, kad si urlala na nas. Rekla si nam da idemo k meni gledati
utakmicu, ali već si znala da nemam kablovsku. Mislim da Ian nešto sumnja.
Ja: O, ne. Nisam o tome razmišljala.
Miles: Nema veze. Samo me gleda, kao da zna da se nešto kuha. Iskreno,
nije me briga ako sazna. On zna sve drugo o meni.
Ja: Čudi me da mu nisi već rekao. Zar se vi dečki ne hvalite svojim
osvajanjima?
Miles: Ja ne, Tate.
Ja: Onda si ti valjda iznimka. A sad me pusti na miru, moram učiti.
Miles: Ne vraćaj se dok ne dođem i kažem ti da je utakmica gotova.

Spuštam mobitel na stol i ne mogu izbrisati smiješak s lica.

***

Prođe jedan sat i vrata njegova stana se otvaraju. Pogledam, a on ulazi,
zatvara vrata i nehajno se naslanja na njih. „Utakmica je gotova” kaže.

Ja spustim olovku iz ruke. „U pravi čas! Upravo sam završila zadaću.”

Pogled mu pada na moje knjige, raširene po stolu. „Corbin te vjerojatno
očekuje.”

Ne znam je li to njegov način da mi kaže da bih trebala otići, ili to kaže
samo da nešto kaže. Ja ipak ustanem i počnem pospremati knjige,
pokušavajući sakriti razočaranje na licu.

On hoda ravno prema meni i uzima knjige iz mojih ruku pa ih vraća na
stol. Odgurne ih tridesetak centimetra, a zatim me hvata oko struka i gura
me na stol.

„To ne znači da želim da odeš”, kaže odlučno, gledajući me čvrsto u oči.

Ovoga puta se ne nasmiješim, jer me upravo opet uzrujao. Uzrujam se
svaki put kad me pogleda s toliko žestine.

Povlači me na sam rub stola i smjesti se između mojih nogu. Ruke su mu
još na mome struku, ali usne su mu sada na mojoj bradi. „Razmišljao sam”
kaže tiho, milujući mi dahom vrat od čega mi krenu žmarci niz tijelo, ,,o
večeras i o tome kako si cijeli dan bila na nastavi.” Klizne rukom ispod mene,
podižući me sa stola. „I kako radiš svaki vikend, baš svaki vikend.” Noge su
mi sada ovijene oko njega. On me nosi u svoju spavaću sobu. Sada me polaže
na krevet.

Sada je iznad mene, miče mi kosu s čela, gleda me u oči. „I shvatio sam
kako nisi imala nijedan slobodan dan.” Usta su mu opet na mojoj bradi,
nježno je ljubi između svake rečenice. „Nisi imala slobodan dan od Dana
zahvalnosti, zar ne?”

Odmahnem glavom, ne shvaćajući zašto toliko brblja, ali uživajući ipak
u tome. Ruke mu kliznu pod moju košulju, a dlanovi mu se spuštaju na moj
trbuh, pa nastavljaju gore dok mi ne obuhvati dojke. „Tate, ti si sigurno jako
umorna.”

Odmahujem glavom. „Nisam baš.”

Lažem.

Mrtva sam umorna.

Njegove ruke napuste moj vrat i on me gleda u oči. „Lažeš” kaže,
pomilovavši palcem preko tankog sloja grudnjaka koji mi prekriva bradavicu.
„Ja vidim da si umorna.” Spušta usta dok nisu pritisnuta o moja tako nježno
da ih jedva osjećam. „Ja te samo želim ljubiti nekoliko minuta, može? Onda
ćeš otići i naspavati se. Ne želim da pomisliš kako očekujem nešto samo zato
što smo oboje doma.”

Njegova usta ponovno dodirnu moja, ali njegove usne se ne mogu
usporediti s onim što mi rade njegove riječi. Nisam znala da me obazrivost
može tako napaliti.

Ali, Isuse Bože. To je tako nevjerojatno seksi.

Njegova ruka klizne pod moj grudnjak, a njegova me usta osvajaju. Svaki
put kad mu jezik pomiluje moj, meni se zavrti u glavi. Pitam se hoću li se
ikada zasititi toga.

Znam da je rekao da me samo želi ljubiti nekoliko minuta, ali njegova
definicija poljupca i moja definicija poljupca su napisane dvama različitim
jezicima. Njegova su usta posvuda.

Kao i njegove ruke.

Povuče mi košulju iznad grudnjaka, vukući jednu stranu dolje dok mi
dojka nije izložena. Draži me jezikom, gledajući u mene dok to radi. Usta su
mu topla, a jezik mu je još topliji i izvlači iz mene tihe uzdahe.

Rukom klizi niz moj trbuh i lagano se podiže s mene, pridržavajući se
laktom. Nastavlja preko mojih traperica dok ne stigne na unutrašnji dio
bedara. Prstom prelazi preko tkanine između mojih nogu, a ja na to zabacim
glavu i zatvorim oči.

Bože moj, kako volim njegovu verziju ljubljenja.

Počinje me trljati dlanom, pritišćući čvrsto na moje traperice dok ga
moje tijelo ne počne šutke preklinjati od žudnje za njim. Usta mu više nisu na
mojoj dojki. Sada su na mome vratu i on ljubi, gricka, siše, sve na jednom
mjestu, kao da me želi označiti.

Trudim se biti tiho, no to je nemoguće kad on stvara ovo veličanstveno
trenje među nama. Ali to je u redu, jer ni on nije tih. Svaki put kad
zastenjem, on zareži ili uzdahne ili prošapće moje ime. A zato sam i tako
glasna, jer volim njegove zvukove.

Obožavam ih.

Ruka mu brzo sklizne na gumb mojih traperica i on ih otkopča, ali ne
mijenja položaj niti se odmiče od moga vrata. Spušta patentni zatvarač i
klizne rukom na vrh mojih gaćica. Nastavlja iste pokrete dok nisu milijun
puta žešći, i ja mogu odmah reći da on to neće morati raditi još dugo.

Tijelo mi se izvija s kreveta i silno se moram suzdržavati da se ne
odmaknem od njegove ruke. Čini se kao da zna točno koja mjesta mora
dotaknuti da izazove moju reakciju.

„Kriste, Tate. Tako si vlažna.” Dva njegova prsta odmaknu moje gaćice.
„Želim te osjetiti.”

I to je to.

Mene više nema.

Njegov prst ulazi u mene, ali palac ostane vani, vabeći uzdahe i O, moj
Bože, i Nemoj stati iz mene koja zvučim kao pokvarena ploča. On me ljubi,
gutajući sve moje zvukove dok mi se tijelo počinje tresti pod njegovom
rukom.

Silina osjećaja traje tako dugo i tako je žestoka da ga se bojim pustiti kad
utihne. Ne želim da me njegova ruka napusti. Želim zaspati ovako.

Sasvim sam se ukipila, a oboje dišemo tako teško da se me možemo
pomaknuti. Njegova usta su i dalje na mojima, a oči su nam zatvorene, no on
me ne ljubi. Nakon nekoliko trenutaka konačno vadi ruku iz mojih hlača, i
zatim povlači patentni zatvarač i zakopčava ih. Kad otvorim oči, on polako
izvlači prst iz svojih usta uz znakoviti smiješak. Jao meni.

Tako mi je drago da u ovom času ne stojim, jer bih se srušila na pod
nakon što sam vidjela da je to napravio. „Uh, kako ti to dobro radiš”,
izdahnem.

Smiješak mi je još širi. „Hvala ti najljepša”, kaže. Naginje se naprijed i
ljubi me u čelo. „A sada, djevojčice, idi doma i lijepo se naspavaj.”

Počinje ustajati s kreveta, ali ja ga zgrabim za ruku i povučem ga dolje.
„Čekaj”, kažem mu. Gurnem ga na leđa i popnem se na njega. „Ovo zapravo
nije fer prema tebi.”

„Ja ne brojim”, kaže, otkotrljavši me na leđa. „Corbin se vjerojatno pita
zašto si još ovdje.” On ustaje i primi me za zapešća da me povuče gore.
Povlači me dovoljno blizu da primijetim kako me on još nije spreman pustiti
da odem.

„Ako Corbin nešto kaže, jednostavno ću mu reći da nisam željela otići
dok ne završim zadaću.”

Miles odmahuje glavom. „Tate, moraš se vratiti”, kaže. „Zahvalio mi je
što sam te maloprije zaštitio od Dillona. Što misliš, kako bi se osjećao da zna
da sam to učinio samo zato što sam sebičan i želim te samo za sebe?”

Sad ja odmahujem glavom. „Baš me briga kako bi se osjećao. To s njim
nema nikakve veze.”

Miles priljubi dlanove o moje obraze. „Mene je briga. On mi je prijatelj.
Ne želim da sazna kakav sam licemjer.” Ljubi me u čelo i izvodi me iz
spavaće sobe prije nego uspijem odgovoriti. Uzima moje knjige i pruža mi ih
kad stignem do ulaznih vrata, ali prije nego izađem hvata me za lakat i
zaustavlja me. Zuri dolje u mene, ali ovoga puta u njegovu izrazu ima još
nečega.

Nečeg u njegovim očima što nije žudnja ili želja ili razočaranje ili
zastrašivanje. To je nešto neizgovoreno. Nešto što mi želi reći, ali se previše
boji.

Dlanovima obuhvaća moje obraze i pritišće usta na moja tako žestoko da
udarim o dovratnik iza sebe.

Ljubi me tako posesivno i očajnički da bi me rastužio da mi se to tako
jako ne sviđa. Udiše duboko i odmiče se, polako izdišući, zureći u moje oči.
Pušta svoju ruku i ustukne, čekajući da iskoračim u hodnik prije nego zatvori
vrata.

Nemam pojma što je ovo bilo, ali treba mi toga više.

Nekako natjeram noge na pokret i uđem u Corbinov stan. Corbina nema
u dnevnoj sobe pa odlažem knjige na pult.

Čujem da Corbinov tuš radi.

Corbin se tušira.

Istog časa izlazim kroz vrata i kucam na vrata preko puta. Njegova se
vrata otvaraju tako brzo kao da se nije pomakao s mjesta. Pogleda preko
moga ramena prema vratima moga stana.

„Corbin se tušira”, kažem.

Opet pogleda u mene i prije nego što mislim da je uopće imao vremena
probaviti moje riječi, vuče me u svoj stan. Zatvara glasno vrata i gura me o
njih, i opet, usta su mu posvuda.

Ne gubim vrijeme. Otkopčavam njegove traperice i vučem ih dolje
nekoliko centimetara. Njegove ruke preuzimaju stvar i povlače moje hlače do
kraja, zajedno s gaćicama. Čim izvuče moju nogu iz njih, požuruje me prema
kuhinjskom stolu. Okreće me, smještajući me tako da ležim preko stola na
trbuhu.

Poseže ispod mojih nogu, šireći ih jače dok se oslobađa svojih traperica.
Obje se njegove ruke spuste na moj struk i čvrsto ga uhvate. Pridrži se za
mene, a zatim se polako uvuče u mene. „O, Bože” zastenje.

Pritišćem raširenim dlanovima o stol. Nemam se za što uhvatiti, a
očajnički se moram za nešto uhvatiti.

On se naginje naprijed, pritisnuvši svoja prsa o moja leđa. Dah mu je
težak i vruć i razbija se o moju kožu. „Moram po kondom.”

„Dobro”, dahnem.

No nije se još odmaknuo, a moje tijelo ga želi prirodno uvući do kraja.
Pritišćem se o njega, guram ga dublje u sebe, a on zbog toga zanje prste u
moje bokove tako silovito da se trznem.

„Nemoj, Tate,”

Njegov glas je upozorenje.

Ili izazov.

Ja to ponovim, a on zastenje i brzo se izvuče iz mene. Njegove su ruke
još zarivene u moje bokove, on je još pritisnut o mene - on samo više nije u
meni.

„Pijem pilule”, šapnem.

On se ne pomakne.

Zatvaram oči, žudim da nešto učini. Bilo što. Ja ovdje umirem.

„Tate”, prošapće. Ne kaže više ništa nakon toga. Mirujemo i šutimo, on
je u istom položaju, smješten tik izvan mene.

„K vragu.” On pušta moj struk i pronalazi moje dlanove na stolu.
Provuče prste kroz moje i stisne, a zatim zarije lice o moj vrat straga. ,,Drž’
se.”

Udara u mene tako neočekivano da vrisnem. Jedna njegova ruka napusti
moju i on je stavlja na moja usta. „Psst”, upozorava. Umirio se, dajući mi
malo vremena da se prilagodim na njega u sebi.

Izvlači se van uz stenjanje i zariva se ponovno u mene, a ja zbog toga
opet vrisnem. Ovoga puta njegov dlan priguši moj vrisak.

On ponavlja svoje pokrete.

Žešće.

Brže.

Glasno stenje sa svakim potiskom, a ja ispuštam zvukove koje nisam ni
znala da mogu izaći iz mene. Nikad u životu nisam iskusila ništa slično
ovome.

Nisam znala da to može biti ovako žestoko. Ovako sirovo. Ovako
animalno.

Spuštam lice i pritišćem obraz o stol. Čvrsto zatvaram oči. Puštam ga da
me jebe.

***

Tiho je.
Tako je tiho, a ja ne znam je li to zato što smo prije samo nekoliko
sekundi oboje bili tako glasni ili samo njemu treba malo vremena da se
oporavi.
On je još u meni, ali svršio je. Samo se ne miče. Jedna ruka mu još
prekriva moja usta, druga još stišće moje prste. Lice mu je još zariveno u moj
vrat.
Ali tako je nevjerojatno miran da se bojim pomaknuti. Ne osjećam ni da
diše.
Prvo što se pomiče je njegova ruka, koja se miče od mojih usta. Zatim
ispravlja prste koji su bili isprepleteni mojima i polako ih izvlači. Pritišće oba
dlana o stol i podiže lice s moga vrata. Izvlači se bešumno iz mene.
Još uvijek je pretiho pa se ja ne mičem. Čujem ga kako navlači hlače i
zakopčava ih. Čujem njegove korake kako se udaljavaju. On odlazi.
Vrata njegove spavaće sobe zatvaraju se uz tresak, a ja se trznem. Moj
obraz i dlanovi i trbuh još su pritisnuti o stol, ali sada su im se pridružile i
moje suze.
One teku s lica.
Teku, teku, teku i ja ih ne mogu zaustaviti.
Neugodno mi je. Sram me je. Nemam pojma koji mu je vrag, ali imam
malo previše ponosa i malo premalo hrabrosti da bih to otišla otkriti.
Imam osjećaj da je ovo kraj. Ne znam jesam li spremna da ovo bude kraj.
Ne znam jesam li spremna da ikad bude kraj, i mrzim samu sebe što sam
dopustila svojim osjećajima da dođu do te točke.
Također sam ljuta jer evo me tu, stojim u njegovom stanu, tražim svoje
hlače, pokušavam zaustaviti te glupe suze, još osjećajući ostatke njega kako
klize niz moju nogu i nemam jebenog pojma zašto je on to morao
upropastiti.
Upropastiti mene.
Odjenem se i odem.

dvadeseto poglavlje

MILES

Šest godina prije

„Sad ti se već vidi” kažem joj. Milujem joj prstima goli trbuh i ljubim ga.
„Baš je slatko”.

Pritišćem uho na njezinu kožu i zatvaram oči. „Kladim se da je usamljen
unutra”, kažem. „Jesi li usamljen unutra, maleni?”

Rachel se smije. „Stalno mu se obraćaš kao da je dečko. A što ako je on
djevojčica?”

Kažem Rachel da što god da jest, ja ću ga isto voljeti. Ja ga već volim.
Ili nju.
Roditelji su nam na putu. Opet se igramo mame i tate, samo ovoga puta
to zapravo nije igra. Nekako je ozbiljno.
„Onda, što će se dogoditi ako on nju sad stvarno zaprosi?” pita me.
Kažem joj neka ne brine. Kažem joj da neće zaprositi Lisu.
Prvo bi mene pitao. Toliko ga ipak poznajem. „Moramo im reći”, kažem
joj. Ona kima. Ona zna da im moramo reći. Sad su tri mjeseca.
Maturirat ćemo za dva.
Počinje joj se vidjeti.
Počinje joj se vidjeti trbuščić. To je tako slatko.
„Trebali bismo im reći sutra”, kažem.
Ona kaže dobro.
Odmičem se s njezina trbuha i legnem kraj nje.
Povlačim je k sebi. Dodirujem joj lice.
„Rachel, volim te”, kažem joj.
Ona sada nije više tako uplašena. Kaže mi da i ona mene voli.
„Dobro ti ide”, kažem. Ona nema pojma o čemu ja to govorim pa se
nasmiješim i dodirnem joj trbuh.
„Dobro ti ide s uzgajanjem bebe. Sasvim sam siguran da ćeš uzgojiti
najbolju bebu koju je žena ikad uzgojila.”
Ona se smije mojoj šašavosti.
Rachel, ti me tako silno voliš.
Gledam je - gledam djevojku kojoj sam dao svoje srce - i pitam se kako
sam mogao imati toliko sreće.

Pitam se zašto me ona voli jednako jako kao što ja volim nju.

Pitam se što će moj tata reći kad sazna za nas.

Pitam se hoće li me Lisa zamrziti. Pitam se hoće li željeti odvesti Rachel
natrag u Phoenix. Pitam se kako ih mogu uvjeriti da smo sve sredili. „Kako
ćemo ga nazvati?” pitam je.

Uzbuđena je i sretna zato što je to pitam. Voli pričati o imenima.

Kaže, ako je curica, želi je nazvati Claire. Po svojoj baki.

Kažem joj da mi je žao što nisam upoznao njezinu baku.

Kažem joj da bih želio poznavati ženu po kojoj će nam kći dobiti ime.
Ona mi kaže da bi me njezina baka obožavala. Ja njoj kažem da obožavam
ime Claire.

„A što ako je dečko?” pitam.

„Ti možeš izabrati ime za dečka”, kaže ona.

Kažem joj da je to velika odgovornost. Kažem joj da će on morati živjeti
sa svojim imenom do kraja života. Ona kaže:

„Onda bi ti bilo bolje da izabereš neko dobro ime.”
Bilo bi mi bolje da izaberem neko dobro ime.
„Ili neko koje ti nešto znači”, kaže mi.

Kažem joj da imam savršeno ime za njega.
Neko koje mi nešto znači.

Ona želi čuti koje je. Kažem joj da joj neću reći. Reći ću joj njegovo ime
nakon što postane njegovo ime.

Nakon njegova rođenja.

Ona mi kaže da sam lud. Kaže mi da odbija roditi naše dijete dok joj ne
kažem njegovo ime.

Ja se smijem. Kažem joj da nema izbora.

Ona mi kaže da sam blesav.
Zato me i voliš, Rachel.

dvadeset prvo poglavlje

TATE

Radila sam cijeli vikend pa nisam vidjela Milesa ni razgovarala s njime
od četvrtka navečer. Stalno si govorim da je tako najbolje, ali s obzirom na to
koliko me to ždere, ja se ni u snu ne osjećam kao da je tako najbolje. Večeras
je ponedjeljak i to je prvi od tri dana kad Corbina neće biti doma, a Milesa
hoće. Znam da on zna da Corbina nema, ali s obzirom na to kako je otišao u
četvrtak, sumnjam da ga je previše briga za to. Nekako sam očekivala da će
mi jednom na kraju objasniti jesam li nešto pogrešno učinila, ili mi barem
reći što ga je tako silno uzrujalo, ali zadnje što sam čula od njega bio je
glasan tresak vratima njegove spavaće sobe koja je zalupio kad je otišao.

Vidim zašto nije bio u vezi šest godina. On očito nema pojma o tome
kako frajer treba tretirati curu, a to me čudi, jer dobivam vibre od njega koje
mi govore da je stvarno pristojan tip. Međutim, njegova djela tijekom i nakon
seksa nekako su oprečna njegovu karakteru. Čini se kao da se komadići
frajera koji je nekad bio pretapaju u frajera koji on pokušava biti.

Da se bilo koji čovjek u životu ponio prema meni kao što se on ponio, to
bi bilo prvi i zadnji put. Ja ne trpim sranja koja sam vidjela da trpe mnoge
moje prijateljice. Međutim, primjećujem kako stalno nalazim izgovore za
njega, kao dao bi nešto uopće moglo opravdati njegove prošlotjedne
postupke.

Počinjem se bojati da možda ipak nisam tako čvrsta.
Taj strah je istog časa potvrđen naglim ubrzanjem moga pulsa čim
izađem iz dizala. Na vratima moga stana zalijepljena je neka poruka i ja
potrčim da je skinem. To je samo presavijen komad papira na kojem izvana
ništa ne piše. Otvorim ga: Moram nešto obaviti. Navratit ću u sedam ako
želiš poći sa mnom. Čitam poruku nekoliko puta. Očito je od njega, i očito je
za mene, ali napisana je tako nevjerojatno nehajno da na sekundu počnem
sumnjati da se taj četvrtak uopće dogodio.
No on je bio ondje. On zna kako je ta noć završila među nama. On zna da
ja moram biti uzrujana ili ljuta, ali ništa u njegovoj poruci to ne otkriva.
Otključavam svoja vrata i ulazim unutra prije nego što pošizim do te
mjere da počnem lupati na njegova vrata i vrištati na njega.
Spuštam svoje stvari kad uđem u stan i čitam poruku još jednom,
secirajući sve, od njegovog rukopisa do izbora riječi. Zgužvam ju i bacim
prema kuhinji, ljuta kao pas.
Ljuta sam zato što već znam da ću ići s njim.
Ja ne znam kako ne ići s njim.

***

Točno u sedam sati čuje se tiho kucanje na vratima. Ljutim se na
njegovu točnost, a za to nema razloga. Ja nemam ništa protiv točnosti. Imam
osjećaj da će me naljutiti baš sve što će Miles večeras učiniti.

Prilazim ulaznim vratima i otvaram ih.

On stoji u hodniku, metar-dva od mene.

Zapravo, vjerojatno je bliži svojim vratima nego mojim. Gleda u svoja
stopala kad otvorim vrata, ali na kraju podiže pogled prema meni. Ruke su
mu opet ugurane u džepove jakne, a glavu ne podiže do kraja. Protumačim to
kao znak njegove pokornosti, iako to vjerojatno uopće nije tako.

„Ideš?”

Njegov glas me osvaja. Oslabljuje me. Opet me pretvara u tekućinu.
Kimam dok izlazim u hodnik i zatvaram vrata za sobom. Zaključavam ih i
okrećem se prema njemu. On kima prema dizalima, šutke mi poručujući da
će krenuti iza mene. Pokušavam pročitati izraz u njegovim očima, ali znam
da je to glupo od mene. Prilazim dizalu i pritišćem tipku.

On stoji kraj mene, ali nijedno od nas ne progovara. Čini se da dizalu
trebaju godine da stigne do nas. Kad se vrata dizala konačno otvore, oboje
odahnemo, ali čim smo unutra i vrata se zatvore, nijedno od nas opet ne
može disati.

Osjećam ga kako me promatra, ali ga ne pogledam.

Ne mogu.

Osjećam se glupo. Mislim da mi se opet plače. Sad kad sam ovdje i
nemam pojma kamo idemo, osjećam se kao budala što sam mu dopustila da
ovo tako daleko ode.

„Oprosti.” Glas mu je slabašan, ali također iznenađujuće iskren.

Ne gledam ga. Čak ni ne odgovaram.

On u tri koraka prijeđe na drugu stranu dizala, a zatim ispruži ruku dolje
kraj mene i pritisne tipku za zaustavljane dizala u slučaju opasnosti. Prsti mu
ostanu stajati na tipki dok me gleda, ali ja gledam u pod. Moje lice je u razini
njegovih prsa, ali čeljust mi je napeta i ne želim pogledati gore u njega.

Ne želim.

„Tate, oprosti mi”, ponavlja. Još me ne dodiruje, ali opet osvaja. Stoji
tako blizu mene da osjećam njegov dah i njega i kako mu je uistinu žao, ali
ne znam ni što bih mu zapravo trebala oprostiti. Nikad mi nije obećao nešto
drugo osim seksa, a to je točno ono što mi je dao.

Seks.

Ništa manje, i definitivno ništa više. „Žao mi je”, ponavlja. „Nisi to
zaslužila.”

Ovoga puta dodiruje mi bradu, podižući mi pogled prema svojim očima.
Od osjećaja njegovih prstiju na mome licu moja se čeljust još jače napne.

Grčevito se držim za oklop koji sam podigla oko sebe jer mi je teško
suzdržati suze.

Vratilo se isto što sam vidjela u njegovim očima kad me u četvrtak
poljubio na svojim vratima. Nešto neizgovoreno što želi da može reći, ali iz
njegovih usta izlaze samo isprike.

Tizne se kao da ga je upravo nešto uistinu zaboljelo i pritisne svoje čelo
o moje. „Žao mi je.”

Podupire se dlanovima o zid dizala i naginje se prema meni dok nam se
prsa ne dodiruju. Moje ruke su spuštene, a oči su mi zatvorene, i koliko god
mi se sada plače, odbijam plakati pred njim. Ne znam zapravo za što se on to
točno ispričava, ali to nije važno, jer zvuči kao da se ispričava za sve. Za to
što je započeo nešto sa mnom, za što mi znamo da neće dobro završiti. Za to
što preda mnom ne može otvoreno govoriti o svojoj prošlosti. Za to što preda
mnom ne može otvoreno govoriti o svojoj budućnosti. Za to što me uništio
kad je ušao u svoju spavaću sobu i zalupio vratima.

Jedna njegova ruka ovija se oko moje glave i Miles me povlači k sebi.
Druga se ruka polako spušta na moja leđa i on me stišće, pritišćući svoj obraz
na moj potiljak. „Tate, ja ne znam što je ovo”, priznaje. „Ali kunem se,
nisam te želio povrijediti. Ja samo ne znam koga vraga radim.”

Isprika u njegovu glasu dovoljna je da ga moje ruke požele zagrliti.
Podižem ih i hvatam rukave njegove košulje, a zatim privijeni lice o njegova
prsa. Stojimo tako nekoliko minuta, oboje sasvim izgubljeni. Sasvim nevješti
u ovakvoj situaciji.

Sasvim zbunjeni.

On me na kraju pusti i pritisne tipku koja nas odvede u prizemlje. Još
nisam ništa rekla jer ne znam koje su riječi prikladne za ovu situaciju. Kad se
vrata dizala otvore, on me prima za ruku i drži je sve do njegovog auta.
Otvara moja vrata i čeka da uđem unutra, zatim ih zatvara i prilazi naokolo
svojoj strani.

Nikad dosad nisam bila u njegovom autu.

Iznenađena sam jednostavnošću tog auta. Znam da Corbin dobro
zarađuje i obično voli trošiti na lijepe stvari. Ovaj auto je skroman, baš kao
Miles.

Izlazi iz garaže i vozimo se šutke nekoliko minuta. Dosta mi je šutnje i
dosta mi je znatiželje, pa prvo što mu kažem otkad me uništio jest: „Kamo to
idemo?”

Čini se kao da je moj glas sasvim rastvorio nelagodu jer on odahne kao
da mu je strašno laknulo to čuti.

„Na aerodrom”, kaže. „Ali ne zbog posla. Ja ponekad idem tamo gledati
avione kako uzlijeću.”

Pruža ruku preko upravljačke ploče i prima me za ruku. To je
istovremeno i utješno i zastrašujuće. Ruke su mu tople i ja poželim da on
moje cijelo tijelo drži u njima, ali me plaši koliko to silno želim.

Opet vlada potpuno tišina dok ne dođemo na aerodrom. Posvuda su
postavljeni znakovi zabrane prolaza, ali on prolazi kraj njih kao da točno zna
kamo ide. Konačno se zaustavimo na parkiralištu koje gleda na uzletnu
stazu.

Nekoliko je zrakoplova poredano, čekaju polijetanje. On mi pokazuje
nalijevo i ja pogledam upravo u trenutku kad jedan počinje ubrzavati. Njegov
se auto ispuni zvukom motora kad projuri kraj nas. Oboje gledamo kako
uzlijeće, sve dok stajni trak ne nestane i zrakoplov proguta noć.

„Često dolaziš ovamo?” pitam ga dok nastavljam zuriti kroz svoj prozor.

On se nasmije pa se ja, prirodno, okrećem prema njemu.

„Ovo je zvučalo kao ulet”, kaže, smiješeći se.

Njegov smiješak natjera mene na smiješak. Pogled mu padne na moja
usta i moj smiješak otjera njegov smiješak.

„Da, dolazim”, kaže dok opet gleda kroz prozor kako se sljedeći
zrakoplov sprema uzletjeli.

U tom trenutku shvatim da među nama više nije isto. Nešto značajno se
promijenilo, a ja ne znam je li to dobro ili loše. Doveo me ovamo zato što želi
razgovarati.

Ja samo ne znam o čemu želi razgovarati.

„Nije zabavno”, kaže tiho. „To što radimo.”

Ne sviđa mi se ta rečenica. Želim da je povuče jer imam dojam da me
reže napola. Ali on ima pravo. „Znam”, kažem.

„Ako sada ne prekinemo, bit će samo gore.”

Ja se riječima sada ne složim s njim. Znam da ima pravo, ali ne želim
prekinuti. Od pomisli da nisam s njim stvara mi se rupa u želucu. „Čime sam
te tako silno uzrujala?”

On me naglo pogleda i ja jedva prepoznajem njegove oči od leda koji se
stvorio iza njih. „Radi se samo o meni, Tate”, kaže odlučno. ,,Nemoj ni na
sekundu pomisliti da moji problemi imaju ikakve veze s tobom, ili onim što
ti radiš ili ne radiš.”

Neznatno mi lakne zbog njegova odgovora, ali još uvijek nemam pojma
što mu se dogodilo. Gledamo se u oči, čekajući da onaj drugi opet ispuni
tišinu.

Nemam pojma što je sve propatio u prošlosti, ali mora da je bilo jebeno
teško kad nakon šest godina ne može krenuti dalje.

„Ti se ponašaš kao da je grozno to što se jedno drugom sviđamo.”

„Možda jest”, kaže on.

Zapravo bih željela da on sada prestane govoriti, jer sve što kaže samo
uzrokuje još boli i samo me još više zbunjuje. „To znači da si me doveo
ovamo da prekineš sa mnom?”

On duboko uzdahne. „Ja sam samo želio da nam bude zabavno, ali...
Mislim da ti možda imaš drukčija očekivanja. Ne želim te povrijediti, ali ako
nastavimo s ovim... hoću.” Opet gleda kroz svoj prozor.

Želim nešto udariti, ali umjesto toga frustrirano kliznem rukama niz
obraze i zavalim se punom težinom na sjedište. Nikad nisam upoznala
nikoga tko tako malo može reći kad govori. On je definitivno usavršio
umjetnost okolišanja.

„Miles, moraš mi reći više od toga. Možda neko jednostavno
objašnjenje? Koji ti se vrag zapravo dogodio?”

Čeljust mu se stišče čvrsto kao što još uvijek stišće volan. „Tražio sam
od tebe dvije stvari. Da me ne pitaš o mojoj prošlosti i da ne očekuješ
budućnost. Ti kršiš obje.”

Ja kimam. „Da, Miles. Imaš pravo. Kršim. Zato što mi se sviđaš, i znam
da se ja tebi sviđam, a kad smo zajedno, fenomenalno nam je, pa je to ono
što normalni ljudi rade. Kad pronađu osobu s kojom su kompatibilni, otvore
joj se. Puste je unutra. Žele biti s njom. Ne pojebu je na svom kuhinjskom
stolu, a zatim odu i ostave ju da se osjeća kao najobičnije govno.”

Ništa.

Ne daje mi ništa. Baš nikakve reakcije.

Gleda naprijed i pali auto. „Imala si pravo” kaže.

Ubacuje u rikverc i sprema se isparkirati. „Dobro je da nismo prvo bili
prijatelji. Onda bi ovo bilo mnogo teže.”

Okrećem se od njega zato što me sram koliko su me njegove riječi
razljutile. Sram me je što me to toliko boli, ali sve s Milesom boli. Boli zato
što znam kako nam je dobro kad nam je dobro i kako bi loši trenutci nestali
kad bi se on samo prestao silno truditi da se odupre ovome.

„Tate”, kaže uz grižnju savjesti. Želim mu iščupati glas iz grla.

Ruka mu dodirne moje rame, a auto se više ne kreće. „Tate, nisam to
tako mislio.”

Ja odgurnem njegovu ruku. „Nemoj” kažem. „Ili priznaj da me želiš za
više od samo seksa, ili me vozi doma.”

On šuti. Možda razmišlja o mom ultimatumu. Priznaj, Miles. Priznaj.
Molim te. Auto krene dalje.

***

„Što si očekivala da će se dogoditi?” puta Cap, dodajući mi još jedan
rupčić.

Kad smo se Miles i ja vratili u zgradu, nisam mogla podnijeti vožnju
dizalom s njim, pa sam sjela kraj Capa i pustila ga da ode gore sam. Za
razliku tvrdoj vanjštini koju pokušavam pokazati Milesu, sasvim se slamam
dok prepričavam Capu sve pojedinosti, bez obzira na to želi li ih on čuti ili
ne.

Opet obrišem nos i bacim rupčić, dodajući ga hrpici kraj mene na podu.
„Zavaravala sam se”, kažem. „Govorila sam si da mogu podnijeti to što on
možda nikad neće htjeti nešto više. Mislim da sam vjerovala da ako mu dam
vremena, on će se na kraju srediti.”

Cap podiže kantu za smeće koja stoji s njegove druge strane i stavlja je
između nas kako bih imala kamo bacati rupčiće. „Ako taj dečko ne vidi kako
mu dobro može biti s tobom, onda nije vrijedan tvoga vremena.”

Kimam, složivši se s njim. Ja imam mnogo važnijeg posla na koji ću
utrošiti svoje vrijeme, ali iz nekog razloga, imam dojam da Miles vidi kako
mu je dobro sa mnom. Imam dojam da on želi da ovo među nama uspije, ali
nešto veće od njega, ili mene, ili nas, u tome ga sprječava. Samo bih željela
znati što je to.

„Jesam li ti već ispričao svoj najomiljeniji vic?” pita Cap.

Ja odmahnem glavom i grabim još jedan rupčić iz kutije u njegovim
rukama, sretna što je promijenio temu.

„Kuc-kuc”, kaže on.

Nisam očekivala da mu je najomiljeniji vic onaj koji počinje s kuc-kuc,
ali odlučim sudjelovati. „Tko je?”

„Napasna krava.”

„Napas...”

„MUUUU!” zadere se, prekinuvši me. Zurim u njega. Zatim se nasmijem.

Smijem se glasnije nego što sam se odavno smijala.

dvadeset drugo poglavlje

MILES

Šest godina prije

Moj tata kaže da treba razgovarati s nama.
Kaže mi da odem po Rachel i dovedem je u blagovaonicu gdje će nas
čekati on i Lisa. Kažem mu dobro te da i mi moramo s njima o nečem
porazgovarati.
Znatiželja mu bljesne u pogledu, ali samo na trenutak. On opet misli o
Lisi, i više nije znatiželjan. Lisa je njemu sve na svijetu. Odlazim u Rachelinu
sobu i kažem mome svemu na svijetu da oni žele razgovarati s nama.
Svi sjednemo za stol u blagovaonici, ja znam što će on reći. Reći će nam
da ju je zaprosio. Ne želim da me briga, ali jest me briga.
Pitam se zašto mi to prvo nije rekao. To me rastužuje, ali samo malo.
To neće biti važno nakon što im kažemo ono što im imamo reći.
„Pitao sam Lisu hoće li se vjenčati sa mnom”, kaže. Lisa mu se smješka.
On se njoj smješka.
Rachel i ja se ne smješkamo.
„I tako jesmo”, kaže Lisa, zabljesnuvši svojim prstenom.
I.
Tako.
Jesmo.
Rachel tiho zastenje.
Oni su već vjenčani.
Djeluju sretno.
Gledaju nas, čekaju reakciju.
Lisa je zabrinuta. Ne sviđa joj se što Rachel izgleda tako uzrujano.
„Dušo, to je bilo spontano. Bili smo u Vegasu. Nijedno od nas nije željelo
veliko vjenčanje. Molim te, nemoj se ljutiti.” Rachel počinje plakati u ruke. Ja
ovijam ruku oko nje i želim je utješiti. Želim je poljubiti da je ohrabrim, ali
moj otac i Lisa to ne bi razumjeli.
Moj tata djeluje zbunjeno zato što je Rachel tako uzrujana.
„Nisam mislio da će bilo tko od vas imati nešto protiv”, kaže.
„Ionako oboje za nekoliko mjeseci odlazite na fakultet.”
On misli da se mi ljutimo na njih.
„Tata?” kažem, ne mičući ruku kojom sam obgrlio Rachel.

„Lisa?” Gledam u njih oboje.

Upropaštavam njihov dan.
Upropaštavam.

„Rachel je trudna.”

Tišina.

Tišina.

Tišma.

ZAGLUŠUJUĆA TIŠINA. Moj otac tješi Lisu. Zagrlio ju je i miluje ju po
leđima.

„Ali ti ni nemaš dečka”, kaže Lisa Rachel.

Rachel me pogleda. Moj otac ustaje. Sada je bijesan. „Tko je odgovoran
za to?” viče. Gleda u mene. „Miles, reci mi tko je on. Kakav to tip napumpa
curu i nema muda biti kraj nje kad ona to kaže vlastitoj majci? Kakav to tip
pušta curinog brata da on priopći vijest?”

„Ja nisam njezin brat”, kažem ocu.

Nisam.

On ignorira moj komentar. Sada korača kuhinjom. On mrzi osobu koja je
to učinila Rachel.

„Tata”, kažem. Ustajem.

On prestaje koračati. Okreće se i pogleda me.

„Tata...”

Odjednom nisam tako samouvjeren kao što sam bio kad sam sjeo,
spreman učiniti ovo.

Sve je pod kontrolom.

„Tata, to sam ja. Ja sam joj napravio dijete.” Teško mu je probaviti moje
riječi. Lisa gleda čas Rachel, čas mene. Ni ona ne može probaviti to što sam
rekao.

„To nije moguće”, kaže moj otac, pokušavajući odagnati sve misli koje
mu govore da to jest moguće. Čekam da se to probavi.

Njegov izraz lica mijenja se iz zbunjenosti u ljutnju. Gleda me kao da
uopće nisam njegov sin. Gleda me kao tipa koji je napumpao njegovu novu
pokćerku.

On me mrzi.
On me mrzi.
On me stvarno mrzi.

„Gubi se iz ove kuće.” Ja pogledam Rachel. Ona me grabi za ruku i
odmahuje glavom, šutke me preklinjući da ne odem,

„Gubi se”, opet kaže on.
On me mrzi. Kažem Rachel da moram ići. „Samo na kratko.” Ona me
preklinje da ne idem. Moj otac zaobilazi stol, prilazi mi i odgurne me. Gura
me prema vratima. Ja puštam Rachelinu ruku.

„Bit ću kod Iana”, kažem joj. „Volim te.”

Ove riječi su očito previše za mog oca, jer istog se časa susretnem s
njegovom šakom. Povlači ruku i izgleda skoro jednako šokirano kao i ja jer
me upravo udario.

Ja izlazim van, a moj otac zalupi vratima.
Moj otac me mrzi.

Hodam do svog auta i otvaram vrata. Sjedim na vozačkom sjedištu, ali
ne palim motor. Pogledam u retrovizor. Usna mi krvari. Ja mrzim svoga oca.

Izlazim iz auta i zalupim vratima. Moj otac trči prema vratima.

Držim dlanove gore. Ne želim ga udariti, ali hoću. Ako me pipne još
jednom, udarit ću ga.

Rachel više nije za stolom.

Rachel je u svojoj sobi.

„Žao mi je”, kažem oboma. „Nismo željeli da se to dogodi, ali dogodilo
se i sada se moramo suočiti s tim.”

Lisa plače. Moj otac je grli. Ja gledam Lisu. „Ja je volim”, kažem. „Ja
volim tvoju kćer. Ja ću se brinuti za njih.”

Sve smo sredili.

Lisa me ne može ni pogledati.

Oboje me mrze.

„Lisa, to je počelo prije nego sam te upoznao. Upoznao sam je prije nego
što sam znao da si ti s mojim ocem i pokušali smo to zaustaviti.”

To je zapravo laž.

Moj otac zakorači naprijed. „Cijelo vrijeme? To traje cijelo vrijeme otkad
ona živi ovdje?”

Ja odmahujem glavom. „To traje od prije nego što se ona doselila
ovamo.”

On me sad još više mrzi. Želi me opet udariti, ali Lisa ga odvlači natrag.
Kaže mu da će smisliti nešto. Kaže mu da se to „može srediti.” Kaže mu da
će sve biti u redu.

„Prekasno je za to”, kažem Lisi. „Previše je odmaklo”.

Ne čekam da me otac opet udari. Trčim niz hodnik i idem k Rachel.
Zaključavam vrata za sobom.

Ona me dočeka na pola puta. Baca mi se u zagrljaj i plače mi u košulju.

„Dobro”, kažem. „Najgore je prošlo.”

Ona se smije uz suze.
Kaže mi da najgore još nije prošlo. Kaže mi da će najgore biti istisnuti ga
van.
Toliko te silno volim, Rachel.

„Miles, toliko te silno volim”, prošapće ona.

dvadeset treće poglavlje

TATE

Miles, tako mi nedostaješ.
Zbog ovakvih misli utapam tugu u čokoladi. Prošlo je tri tjedna otkad me
onog puta dovezao doma. Prošlo je tri tjedna otkad sam ga posljednji put
vidjela. Božić je došao i prošao, ali ja sam to jedva primijetila jer sam cijelo
vrijeme radila. Dva četvrtka kad gledaju utakmice su prošla, a Miles se nije
pojavio na njima. Ova godina je došla i prošla. Počeo je novi semestar na
fakultetu.
A Tate još nedostaje Miles.
Uzimam svoje čokoladice i čokoladno mlijeko i uputim se u kuhinju,
sakriti ih od osobe koja kuca na vrata stana.
Već znam da to nije Miles, jer na moja vrata kucaju Chad i Tarryn. Oni su
jedini prijatelji koje sam stekla u San Franciscu jer sam silno zaposlena, a
sprijateljili smo se samo zato što smo u istoj grupi za učenje.
I zato oni upravo sada kucaju na moja vrata.
Otvaram ih, a Chad stoji na vratima bez Tarryn.
„Gdje je Tarryn?”
„Pozvali su je u noćnu”, kaže. „Veli da neće stići večeras.”
Otvaram vrata do kraja i puštam ga unutra. Čim on prijeđe prag, Miles
otvara vrata preko puta. Smrzne se kad nam se pogledi sretnu.
Drži me zarobljenu svojim pogledom nekoliko sekundi dok mu pogled
ne sklizne preko moga ramena i završi na Chadu.
Gledam Chada koji gleda mene i upitno podiže obrvu. On očito vidi da
nešto nije u redu pa se obzirno povuče u moj stan. „Tate, čekam te u tvojoj
sobi”, kaže.
To je lijepo od Chada... daje mi da budem nasamo s tipom s druge strane
hodnika. Međutim, najava da će me čekati u mojoj spavaćoj sobi vjerojatno
nije iskaz poštovanja koje je Miles očekivao, zato što se on sada vraća u svoj
stan.
Pogled mu se spušta na pod trenutak prije nego se vrata njegova stana
zatvore.
Od pogleda na njegovu licu obuzme me osjećaj krivnje od kojeg mi se
grči želudac. Moram se podsjetiti da je ovo bio njegov izbor. Ja se nemam za
što osjećati krivom, čak i ako je pogrešno protumačio situaciju na koju je
upravo naletio.
Zatvaram vrata i pridružujem se Chadu u svojoj sobi. Ohrabrujem se u
mislima, no to nimalo ne umanjuje krivnju. Sjedim na krevetu, a on sjedi za

stolom. „Ono je bilo čudno”, kaže mi, promatrajući me. „Sad me malo strah
izaći iz tvoga stana.”

Ja odmahujem glavom. „Ne brini se zbog Milesa. On ima problema, ali
to više nisu moji problemi”

Chad kima i ne ispituje me dalje. Otvara udžbenik i stavlja ga na krilo
dok podiže noge na krevet.

„Tarryn je već napravila bilješke za drugo poglavlje, pa ako ti središ
treće, ja ću četvrto.”

„Dogovoreno”, kažem. Sklupčam se na jastuk i provodim sljedeći sat
pripremajući bilješke za treće poglavlje, ali nemam pojma kako se uspijevam
koncentrirati jer samo razmišljam o pogledu na Milesovu licu trenutak prije
nego je zatvorio vrata. Znam da sam ga povrijedila.

To znači da smo sada kvit, valjda.

***

Nakon što Chad i ja razmijenimo bilješke i odgovorimo na pitanja na
kraju svakog poglavlja u udžbeniku, ja na printeru napravim kopije. Znam da
se to što troje ljudi dijeli poglavlja i odgovore smatra varanjem, ali koga
briga? Nikad nisam tvrdila da sam savršena.

Kad završimo, ispratim Chada iz stana. Vidim da ga je malo strah zbog
onog pogleda na Milesovu licu, pa pričekam da stigne do dizala prije nego
zatvorim vrata stana. Da budem iskrena, i mene je malo strah za njega.

Ulazim u kuhinju i počnem si pripremati večeru od ostataka. Nema
svrhe kuhati, jer će se Corbin vratiti tek kasno navečer. Prije nego završim sa
stavljanjem hrane na tanjur, ulazna se vrata otvaraju uz kucanje.

Miles je jedina osoba koja istovremeno otvara vrata i kuca. Smiri se.
Smiri se, smiri se, smiri se. Tate, daj se više smiri!
„Tko je to bio?” pita Miles koji stoji iza mojih leđa.
Ja se ni ne okrenem. Nastavljam stavljati hranu na tanjur kao da me to
što je on ovdje nakon tri tjedna ne ispunjava olujom emocija. Od kojih je
ljutnja najistaknutija.
„Kolega s faksa”, kažem. „Učili smo.”
Osjećam kako se napetost ispire s njega, a nisam ni okrenuta prema
njemu. „Puna tri sata?”
Okrećem se prema njemu, ali mi psovke koje želim vrištati zapnu u grlu
kad ga ugledam. On stoji na vratima kuhinje i drži se za dovratnik iznad
glave. Vidim da nekoliko dana nije radio, jer se toliko dugo nije obrijao. Bos
je, a košulja mu se podigla s rukama otkrivajući onaj isklesani trbuh.
Prvo, zurim u njega.
A onda urlam na njega.

„Ako se želim jebati s tipom u svojoj sobi tri sata, blago meni! Ti nemaš
pravo ni na mišljenje o mome životu. Ti si kreten i imaš ozbiljnih problema i
ja ne želim s njima više imati veze.”

Lažem. Stvarno želim imati veze s njegovim problemima. Želim uroniti
u njegove probleme i postati njegov problem, ali ja bih trebala biti ta
neovisna, svojeglava cura koja se ne da slomiti samo zato što joj se sviđa
neki tip.

Gleda me ispod oka, a disanje mu je teško i ubrzano. Spušta ruke i brzo
mi prilazi, grabi me za lice, tjera me da ga pogledam.

Oči su mu mahnite, a saznanje da ga je strah što sam krenula dalje
ispunjava me prevelikim zadovoljstvom. On čeka nekoliko sekundi prije nego
progovori, puštajući svoje oči da lutaju mojim licem. Palci mu nježno miluju
moje jagodice, i osjećam se kao da me njegove ruke štite a to je tako dobar
osjećaj i apsolutno mi se gadi što ih u ovom času želim posvuda. Ne sviđa mi
se u kakvu me osobu pretvara.

„Spavaš s njim?” pita me, konačno zastavši na mojim očima dok
njegove traže istinu.

To tebe nije briga, Miles.

„Ne”, kažem umjesto toga.

„Jesi li ga poljubila?”

To i dalje tebe nije briga, Miles.

„Ne.”

Zatvara oči i izdiše, s olakšanjem. Spušta ruku na šank sa svake strane
mene i spušta čelo na moje rame. Ne pita me više ništa.

On pati, ali ja ne znam što da sada učinim u vezi s tim. On je jedini koji
može promijeniti ovo među nama, a koliko znam, još to nije spreman učiniti.

„Tate” kaže bolnim šaptom. Obraz mu se premjesti na moj vrat, a jedna
njegova ruka me uhvati za struk. „K vragu, Tate.” Druga ruka se pomiče na
moj potiljak dok mu se usne smještaju na kožu moga vrata. „Što ću sad?”
šapće. „Koji kurac ću sad?”

Čvrsto stišćem oči jer su zbunjenost i bol u njegovu glasu nepodnošljivi.
Odmahujem glavom. Odmahujem glavom zato što ne znam odgovoriti na
pitanje koje ima pozadinu o kojoj ništa ne znam. Također odmahujem
glavom jer ne znam kako ga fizički odgurnuti od sebe.

Njegove usne susretnu točku tik ispod moga uha i ja ga istovremeno
želim privući bliže i odgurnuti što dalje mogu. Njegova usta nastavljaju
kliziti preko moje kože i ja osjećam kako mi se vrat naginje da bi on mogao
pronaći još veći dio mene koji će ljubiti. Prsti mu se upetljaju u moju kosu
dok me hvata za potiljak i drži me mirno uz svoja usta.

„Otjeraj me” kaže, glasom molećivim i toplim na mome vratu. „Tebi to
ne treba.” Ljubi me uz vrat, zastavši da udahne samo kad govori. „Ja samo
ne znam kako te prestati željeti. Reci mi da odem i otići ću.”

Ja mu ne kažem da ode. Odmahnem glavom. „Ne mogu.”

Okrećem se prema njemu u trenutku kad je on stigao do mojih usta, a
zatim grabim njegovu košulju i povlačim ga k sebi. Znam da ovoga puta neće
završiti ništa ljepše nego zadnji put, ali ipak to jednako želim. Ako ne i više.

On zastaje i pomno me pogleda u oči. „Ne mogu ti dati više od ovoga”,
prošapće kao upozorenje. „Jednostavno ne mogu.”

Mrzim ga što je to rekao, ali to isto tako i poštujem.

Odgovaram tako što ga privlačim bliže dok nam se usne ne susretnu.
Otvaramo usta točno u isto vrijeme i totalno se proždiremo. Mahniti smo,
vučemo jedno drugo, stenjemo, ukopavamo se jedno drugom u kožu.

Seks, posjetim se. To je samo seks. Ništa više. On mi neće dati nijedan
drugi dio sebe.

Mogu ja to govoriti sebi koliko god hoću, ali istovremeno ja uzimam,
uzimam, uzimam koliko god mogu. Dešifriram svaki zvuk koji ispušta i svaki
dodir, pokušavajući se uvjeriti da je ono što mi daje mnogo više nego što
vjerojatno jest.

Ja sam glupača.

Ali sam barem samosvjesna glupača.

Otkopčavam mu traperice, a on moj grudnjak i još nismo stigli ni do
moje sobe, a moja je košulja na podu. Usta nam se nijednom ne razdvoje dok
zatvara moja vrata, a zatim mi jednim pokretom skida grudnjak. Gura me na
krevet i svlači mi traperice, a zatim ustaje i skida svoje.

Ovo je utrka.

Utrkujemo se Miles i ja protiv svega drugoga.

Utrkujemo se sa svojom savjesti, svojim ponosom, svojim
samopoštovanjem, s istinom. On pokušava ući u mene prije nego nas bilo što
od toga sustigne.

Čim se vrati na krevet, on je na meni, a zatim u meni.

Pobjeđujemo.

Njegova usta ponovno pronalaze moja, ali to je sve što rade. On me ne
ljubi. Naše se usne dotiču i naš se dah sudara, a oči nam se susreću, ali nema
poljupca.

Ono što naša usta rade je toliko više od toga. Sa svakim potiskom u
mene, njegove usne klize preko mojih i oči mu postaju gladnije, ali on me
nijednom nije poljubio.

Poljubac je toliko lakši od onoga što mi radimo. Kad se ljubiš, možeš
zatvoriti oči. Možeš otjerati misli. Možeš poljupcem otjerati bol, sumnju,
sram. Kad zatvoriš oči i ljubiš se, ti se štitiš od ranjivosti.

Ovo nas ne štiti od ranjivosti.

Ovo je sukob. Ovo je okršaj. Ovo je borba prsa o prsa. Ovo je izazov, moj
Milesu, Milesov meni. Izazivam te da probaš ovo zaustaviti, oboje šutke
vrištimo.

Njegove oči ostaju usredotočene na moje čitavo vrijeme dok ulazi i izlazi
iz mene. Sa svakim potiskom u mojoj se glavi vrte njegove riječi od prije
samo nekoliko tjedana.

Lako je zamijeniti osjećaje i emocije za nešto što one nisu, posebno kad
nekog gledaš u oči.

Ja to sada sasvim razumijem. Razumijem to tako dobro da skoro poželim
da zatvori oči, jer on najvjerojatnije sada ne osjeća ono što mi njegove oči
pokazuju.

„Kako je divno biti u tebi”, šapće. Te riječi padaju u moja usta, izazvavši
uzdahe kao odgovor. On spušta desnu ruku između nas, a ja bih na tu vrstu
pritiska obično zabacila glavu i zatvorila oči.

Ne ovaj put. Ja neću ustuknuti od ovog suočavanja. Pogotovo ne sada kad
on zuri u moje oči i proturječi sam sebi.

Iako odbijam odustati, dajem mu do znanja što mi radi. Ne mogu si
pomoći da mu to ne kažem jer u ovom trenutku nemam kontrolu nad svojim
glasom. Njega je opsjela djevojka koja misli da želi ovo od njega.

„Nemoj stati”, kaže moj glas, postavši još opsjednutiji njime što ovo
dulje traje.

„Nisam planirao.”

On pojačava pritisak, i u meni i izvan mene. Grabi moju nogu iza koljena
i povlači je između naših prsa, pronalazeći malo drukčiji kut pod kojim će ući
u mene. Drži moju nogu čvrsto uprtu o svoje rame i nekako ulazi u mene još
dublje.

„Miles. O, moj Bože.” Stenjem njegovo ime i božje ime i čak nekoliko
puta prizivam Isusa. Počinjem se tresti pod njim i nisam sigurna tko se od
nas prvi slomio, ali sada se ljubimo. Ljubimo se žestoko i duboko kao što on
udara u mene.

On je glasan. Ja sam glasnija.

Ja se tresem. On se trese jače.

On je ostao bez daha. Ja udišem dovoljno za nas oboje.

Gura u mene još jednom zadnji put i pritišće me čvrsto o madrac svojom
težinom. „Tate”, kaže, stenjući moje ime u moja usta dok mu se tijelo
oporavlja od tremora. „Jebemu, Tate.” Polako se izvlači iz mene i pritišće
obraz o moja prsa. „Bože mili”, dahne. „Ovo je tako dobro. Ovo. Mi. Je. Tako.
Jebeno. Dobro.”

„Znam.”

On se otkotrlja na stranu, ali ruka mu je još pružena preko mene.
Ležimo skupa u tišini.

Ja - ne želim priznati da sam mu upravo dopustila da me opet iskoristi.

On - ne želi priznati da je ovo bilo više od samo seksa. Oboje lažemo
sami sebi. „Gdje je Corbin?” pita. „Vratit će se kasno noćas.”

On podiže glavu i gleda dolje u mene, čela zabrinuto namrštena.
„Trebao bih poći.” Ustaje s kreveta i navlači traperice. „Navratiš poslije?”

Ja kimnem dok ustajem i odijevam traperice. „Doneseš mi košulju iz
kuhinje?” zamolim ga. Navlačim grudnjak i zakopčavam ga. On otvara vrata
moje sobe, ali ne izlazi van. Zastaje na vratima. Gleda nekoga.

Sranje.

Ne moram ga vidjeti da znam da Corbin tamo stoji. Istog časa otrčim do
vrata da zaustavim ono što se sprema dogoditi, što god to bilo. Kad ih
otvorim još jače, vidim Corbina koji stoji na svojim vratima nasuprot mojih i
zuri u Milesa.

Ja učinim prvi korak. „Corbine, prije nego što nešto kažeš...”

On podigne ruku da me ušutka. Oči mu se na sekundu spuste na moj
grudnjak, i on se trzne kao da se nadao da se ono što je čuo nije uistinu
dogodilo. Skreće pogled, a ja se istog časa pokrijem, posramljena jer je sve
čuo. On ponovno gleda Milesa, a u pogledu mu je jednaka doza ljutnje i
razočaranja. „Koliko dugo?”

„Miles, ne odgovaraj na to” kažem. Ja samo želim da on ode. Corbin ga
nema nikakvo pravo ovako ispitivati. To je smiješno i glupo.

„Neko vrijeme”, kaže Miles, posramljeno.

Corbin polako kimne, probavljajući njegov odgovor. „Voliš li je?”

Miles i ja se pogledamo. On ponovno pogleda Corbina kao da pokušava
odlučiti koga bi od nas želio zadovoljiti svojim odgovorom.

Sigurna sam da polagano odmahivanje glavom ne zadovoljava nijedno
od nas.

„Planiraš li to barem?” pita Corbin.

Nastavljam proučavati Milesa kao da od njega očekujem odgovor na
pitanje koji je smisao života. Mislim da on želi odgovor na Corbinovo pitanje
više od Corbina.

Miles izdiše i ponovno odmahuje glavom. „Ne”, prošapće.

Ne.

On me ni ne planira voljeti.

Znala sam da će to biti njegov odgovor. Očekivala sam to. No ipak boli
kao sam vrag. Činjenica da ne može ni lagati o tome da ne razočara Corbina
dokazuje da ovo nije neka igra koju on igra.

Ovo je Miles. Miles nije sposoban za ljubav. Ili barem više nije sposoban
za ljubav.

Corbin se grčevito drži za dovratnik svojih vrata i pritišće čelo o svoju
ruku, polako, ravnomjerno dišući. Gleda opet u Milesa strijeljajući ga
pogledom. Nikad u životu nisam vidjela Corbina tako ljutitog.

„Ti si upravo pojebao moju sestru?”

Čekam da se Miles sruši na leđa od udara Corbinovih riječi, ali umjesto
loga, on zakorači prema njemu. „Corbine, ona je odrasla žena.”

Corbin brzo zakorači prema Milesu. „Odlazi van.”

Miles ponovno pogleda mene, a oči su mu pune isprike i žaljenja. Ne
znam je li taj pogled namijenjen meni ili Corbinu, ali on učini što mu je
Corbin rekao.

On odlazi.

Ja još stojim na vratima svoje sobe, gledajući u Corbina kao da se
spremam poletjeti preko hodnika i nokautirati ga.

Corbin me pali pogledom koji je jednako nepokolebljiv kao i njegov stav.
„Tate, ti nisi ničiji brat”, kaže. „Da mi se nisi usudila reći da nemam pravo
biti ljut.” Ulazi u svoju sobu i zalupi vratima.

Ja brzo trepćem, suzdržavajući se da se ne rasplačem od ljutnje zbog
Corbina, boli zbog Milesa i srama zbog svojih sebičnih odluka. Odbijam
plakati pred ijednim od njih.

Ulazim u kuhinju i uzimam svoju košulju, zatim je navlačim preko glave
i uputim se kroz vrata do stana nasuprot mojeg. Kucam na njegova vrata i
Miles istog časa otvara. Gleda iza mene kao da očekuje i Corbina, a zatim se
odmakne i pusti me unutra.

„Preboljet će on to”, kažem mu nakon što zatvori vrata.

„Znam”, kaže tiho. „Ali više neće biti isto.” Ulazi u svoju dnevnu sobu i
sjeda na kauč, pa ga ja slijedim i sjednem kraj njega. Nemam mu što
savjetovati jer ima pravo. Vrlo vjerojatno među njima dvojicom više ništa
neće biti isto. Osjećam se usrano jer sam ja razlog tome.

Miles uzdiše i povlači moju ruku u svoje krilo. Provuče prste kroz moje.
„Tate”, kaže. „Žao mi je.”

Pogledam ga, a njegov se pogled podigne i susretne s mojim. „Zbog
čega?”

Nemam pojma zašto glumim da ne znam o čemu govori. Ja jako dobro
znam o čemu on govori.

„Kad je Corbin pitao planiram li te voljeti” kaže. „Žao mi je što nisam
mogao reći da. Ja samo nisam želio lagati ni tebi ni njemu.”

Odmahujem glavom. „Ti si uvijek bio samo iskren u vezi s tim što želiš
od mene. Ne mogu se ljutiti na tebe zbog toga.”

On duboko udahne dok ustaje i počinje koračati po dnevnoj sobi. Ja
ostanem na kauču u gledam ga dok se on trudi srediti misli. Na kraju zastane
i prekriži ruke iznad glave. „Nisam te također imao pravo ispitivati o onom
tipu. Ja tebi ne dopuštam da me ispituješ o mome životu, pa te nemam
nikakvo pravo ispitivati o tvome.”

S ovom se logikom moram složiti.

„Ja samo ne znam kako se nositi s ovim što se događa između nas.”
Prilazi mi bliže, a ja ustanem. On ovija ruke oko mojih ramena i privija me uz
svoja prsa. „Ja ne znam lak ni pristojan način da to kažem, ali ono što sam
rekao Corbinu je istina. Ja nikad više neću nikoga voljeti.

Ne isplati mi se. Ali nisam fer prema tebi. Znam da te zbunjujem, i znam
da sam te povrijedio i žao mi je zbog toga. Ja samo volim biti s tobom, ali

svaki put kad sam s tobom, bojim se da ti ovo vidiš kao nešto više nego što
stvarno jest.”

Znam da bih trebala nekako reagirati na ovo što je upravo rekao, ali još
probavljam njegove riječi. Svako njegovo priznanje trebalo bi upaliti crveno
svjetlo, s obzirom na to da je popraćeno ružnom istinom da me on ne planira
voljeti niti sa mnom biti u vezi, ali crveno svjetlo se ne pali.

Pali se zeleno.

„Ti baš posebno mene ne želiš voljeti, ili se radi općenito o ljubavi koju
ne želiš?”

On me odmiče o svojih prsa tako da me može pogledati u oči dok
odgovara na moje pitanje. „Tate, ja općenito ne želim ljubav. Nikad. Tebe
posebno samo... želim.”

Istovremeno se zaljubim u ovaj odgovor i odljubim od njega.

Tako sam sjebana. Zbog svega što je on rekao trebala bih istog časa
vrišteći pobjeći od njega, ali umjesto toga, poželim oviti svoje ruke oko njega
i dati mu što god je voljan uzeti od mene. Lažem mu, i lažem sebi, i to
nijednom od nas ne čini dobro, ali ne mogu zaustaviti riječi koje izlaze iz
mojih usta.

„Ja to mogu podnijeti sve dok stvari ostanu jednostavne”, kažem mu.
„No kad si prije nekoliko tjedana izveo ono sranje s odlaskom zalupivši
vratima? To nije nimalo jednostavno, Miles. Takve stvari to čine
kompliciranim.”

On kima, razmišljajući o tome što sam upravo rekla. „Jednostavno”,
kaže, prevrćući tu riječ u ustima. „Ako ti možeš jednostavno, i ja mogu
jednostavno.”

„Dobro”, kažem. „A kad to bilo kome od nas dvoje postane preteško,
prekinut ćemo zauvijek.”

„Ja se ne brinem da će meni postati preteško” kaže on. „Brinem se da bi
tebi moglo postati preteško.”

Miles, i ja se brinem za mene. Ali želim ovdje i sada s tobom znatno više
nego što me briga koliko će me to pogoditi na kraju.

S tom misli u glavi konačno shvatim koje je moje jedino pravilo.

On se cijelo vrijeme držao svojih granica, štiteći se od ranjivosti kojoj
sam ja bila izložena.

„Mislim da konačno imam svoje pravilo”, kažem. One me pogleda i
podigne obrve, čekajući da objasnim. „Nemoj mi davati lažnu nadu da postoji
budućnost, pogotovo kad u svome srcu znaš da je nikada nećemo imati.”

On se istog časa ukoči. „Zar sam to učinio?” pita me, iskreno zabrinut.
„Zar sam ti ikad davao lažnu nadu?”

Da. Prije otprilike trideset minuta, kad si me gledao u oči cijelo vrijeme
dok si bio u meni.

„Ne” kažem brzo. „Samo se pobrini da ne radiš ni ne govoriš ono što bi
me ponukalo da pomislim suprotno. Sve dok oboje vidimo ovo onakvim
kakvo jest, mislim da nećemo imati problema.”

On šutke neko vrijeme zuri u mene, proučavajući me. Procjenjujući moje
riječi. „Ne znam jesi li stvarno nevjerojatno zrela za svoje godine ili se samo
gadno zavaravaš.”

Slegnem ramenima, čuvajući svoje zavaravanje duboko u svojim
grudima. „Nezdrava mješavina oboje, sigurna sam.”

On pritisne svoje usne na moju sljepoočnicu. „Ovo stvarno zvuči sjebano
kad se kaže naglas, ali obećavam ti da ti neću dati nade za nas.”

Moje srce se mršti na njegove riječi, ali lice mi se prisili na smiješak.
„Dobro”, kažem. „Ti imaš ozbiljnih problema koji me zapravo izbezumljuju i
mnogo bih se radije jednog dana zaljubila u emocionalno stabilnog tipa.”

On se smije. Vjerojatno zato što zna da je šansa da pronađe nekoga tko
bi mogao trpjeti ovakvu vezu, ako se to uopće može nazvati vezom, iznimno
mala. No ipak, jedina cura kojoj bi to moglo biti u redu slučajno živi u stanu
preko puta njegovog. I zapravo mu se sviđa.

Miles Archer, ja se tebi sviđam.

***

„Corbin je saznao”, kažem dok sjedam na sada već moje uobičajeno
mjesto kraj Capa.

„Opa!” kaže. „Dečko je još uvijek živ?”
Kimam. „Zasad. No nisam sigurna koliko dugo.”
Vrata predvorja se otvaraju i gledam Dillona kako uzlazi u zgradu. Skida
kapu i istresa kišu s nje dok hoda prema dizalu.
„Ponekad poželim da se letovi koje pošaljem gore sruše”, kaže Cap,
mjerkajući Dillona.
Izgleda da ga ni Cap ne voli. Sad mi nekako postaje žao Dillona.
Ugleda nas trenutak prije no što stigne do dizala. Cap ustaje da pritisne
tipku, ali Dillon je dosegne prije njega. „Prilično sam sposoban sam pozvati
svoje dizalo, stari”, kaže.
Maglovito se sjećam da mi je prije samo deset sekundi bilo žao Dillona.
Sada to povlačim.
Dillon bulji u mene i namigne mi. „Hej, Tate, što radiš?”
„Perem slonove”, kažem smrtno ozbiljno.
Dillon me zbunjeno pogleda, uopće ne shvaćajući moj bezvezan odgovor.
„Ako ne želiš sarkastičan odgovor”, kaže mu Cap, „ne postavljaj glupa
pitanja.”
Vrata dizala se otvaraju, a Dillon zakoluta očima na nas oboje, pa zatim
uđe u dizalo.

Cap me pogleda i naceri se. Podigne dlan u zrak i ja mu dam pet.

dvadeset četvrto poglavlje

MILES

Šest godina prije

„Zašto je sve žuto?”
Moj tata stoji na vratima Racheline sobe i gleda u ono nekoliko stvari
koje smo prikupili u mjesecima otkad zna za njezinu trudnoću. „Izgleda kako
da se Velika Ptica ispovraćala u sobi.”
Rachel se smije. Ona stoji pred zrcalom u kupaonici i završava sa
šminkanjem, ja ležim na njezinom krevetu, gledam je.
„Ne znamo je li dečko ili curica, pa kupujemo neutralne boje.”
Rachel odgovara na pitanje moga tate kao da je to jedno od mnogih, ali
oboje znamo da je prvo. Dosad ništa nije pitao o trudnoći. Ne pita nas za naše
planove. Obično izlazi iz sobe kad smo Rachel i ja oboje unutra.
Lisa se slično ponaša, još nije prevladala razočaranje ili tugu, pa mi ne
izazivamo. Trebat će vremena, i zato im Rachel i ja dajemo vremena.
U ovom trenutku Rachel ima samo mene kojim može razgovarati o bebi,
a ja imam samo nju, i iako se to čini malo premalo, više je nego dovoljno za
nas oboje.
„Koliko će trajati ceremonija?” pita me tata.
„Ne više od dva sata”, kažem mu.
On kaže da bismo trebali poći.
Kažem mu da krećemo čim Rachel bude spremna.
Rachel kaže da je spremna.
Mi krećemo.

***

„Čestitam”, kažem Rachel.
„Čestitam”, kaže ona meni.
Oboje smo maturirali prije tri sata.
Sada ležimo na mom krevetu i razmišljamo o našem sljedećem koraku.
Ili barem ja o tome razmišljam.
„Hajdemo živjeti zajedno”, kažem joj. Ona se smije. „Miles, mi zapravo
već živimo zajedno”, istakne.

Ja odmahujem glavom. „Znaš na što mislim. Znam da već imamo
planove za nakon početka faksa u kolovozu, ali mislim da bismo to sada
trebali učiniti.” Ona se podiže na laktove i gleda me, vjerojatno pokušavajući
iščitati izraz mog lica da otkrije govorim li to ozbiljno. „Kako? Kamo bismo
otišli?” Pružam ruku prema noćnom ormariću i otvaram gornju ladicu.
Izvlačim pismo i dodajem joj ga. Ona počne čitati naglas.

Dragi g. Archer, Pogleda me, razrogačenih očiju.

Čestitamo na ljetnoj registraciji. Sa zadovoljstvom vas obavještavamo da
je vaša molba za obiteljski smještaj obrađena i odobrena.

Rachel se smiješi.

U prilogu se nalazi frankirana omotnica i završni dokumenti koje treba
vratiti do datuma naznačenog na poštanskoj marki.

Rachel gleda u omotnicu i brzo prelistava priložene dokumente. Opet
uzima pismo. Radujemo se primitku ispunjenih obrazaca. Imate li bilo kakvih
pitanja, slobodno nas kontaktirajte na donji broj telefona.

Srdačan pozdrav,

Paige Donahue, tajnica fakulteta Rachel prekriva smiješak rukom i baca
pismo sa strane, a zatim se naginje naprijed i grli me. „Možemo se odmah
useliti?” pita me. Sviđa mi se koliko je očito uzbuđenje u njezinu glasu.
Kažem joj da. Rachel je laknulo. Ona zna, baš kao i ja, kako bi bilo neugodno
sljedećih nekoliko tjedana u istoj kući s roditeljima.

„Jesi li već pitao svoga oca?”

Kažem joj da je zaboravila da smo mi sada odrasli ljudi. Ne moramo ih
više pitati za dozvolu. Trebamo ih samo obavijestiti.

Rachel kaže da ih želi odmah obavijestiti.

Uzimam Rachel za ruku i hodamo zajedno u dnevnu sobu obavijestiti
naše roditelje da se selimo.

Zajedno.

dvadeset peto poglavlje

TATE

Prošlo je nekoliko tjedana otkad je Corbin saznao za nas. Nije to
prihvatio i još nije razgovarao s Milesom, ali polako se navikava. On zna gdje
sam bila onih noći kad bih otišla bez objašnjenja i vratila se nakon nekoliko
sati. Nikad ništa ne pita.

Što se tiče situacije s Milesom, ja sam ta koja se navikava. Morala sam se
prilagoditi njegovim pravilima jer nema šanse da će se on prilagoditi kršenju
tih pravila. Naučila sam ga prestati pokušavati shvatiti i ne dopustiti da
među nama postane napeto. Radimo točno ono što smo se dogovoriti da
ćemo raditi na početku, a to je seks.

Puno seksa.
Seksa pod tušem. Seksa u spavaćoj sobi. Seksa na podu. Seksa na
kuhinjskom stolu.
Još nisam provela noć s njim, i još me ponekad boli kako se on zatvori
čim je gotovo, ali još nisam otkrila kako mu reći ne.
Znam da želim toliko više od onoga što mi daje, a on želi toliko manje
od onog što mu ja želim dati, ali oboje zasad uzimamo ono što možemo
dobiti. Pokušavam ne razmišljati o tome što će se dogoditi onog dana kad to
više neću moći podnijeti. Pokušavam ne razmišljati o svim onim drugim
stvarima koje žrtvujem kako bih i dalje bila s njim.
Pokušavam uopće ne razmišljati o tome, ali misli ipak dolaze. Svake
noći, u krevetu, razmišljam o tome. Svaki put kad se tuširam, razmišljam o
tome. Kad sam na nastavi, u dnevnoj sobi, u kuhinji, na poslu... Razmišljam o
tome što će se dogoditi kad netko od nas konačno dođe pameti.
„Je li Tate nadimak nekog imena?” pita me Miles.
Ležimo u njegovom krevetu. On se upravo vratio doma nakon četiri
dana, i iako bi naš dogovor trebao biti samo seks, još smo kompletno
odjeveni. Ni ne mazimo se. On samo leži kraj mene, pita me intimna pitanja
o mome imenu, i ja sam zbog toga sretnija nego bilo kojeg drugog dana koji
smo dosad proveli zajedno.
Sada mi je prvi put postavio neko poluintimno pitanje. Mrzim što me
njegovo pitanje ispunjava svom tom nadom, jer me on samo pitao je li Tate
nadimak.
„Tate mi je srednje ime”, kažem. „To je bilo djevojačko prezime moje
bake.”
„Koje ti je prvo ime?”
„Elizabeth.”

„Elizabeth Tate Collins” kaže, vodeći svojim glasom ljubav s mojim
imenom. Moje ime mi nikada nije zvučalo tako prekrasno kao upravo sada
kad je izašlo iz njegovih usta. „To je skoro dvostruko više slogova nego u
mojem imenu”, kaže. „To je mnogo slogova.”

„A koje je tvoje srednje ime?”

„Mikel”, kaže. „No ljudi ga uvijek krivo izgovaraju i kažu Michael. To mi
zna ići na živce.”

„Miles Mikel Archer”, kažem. „To je moćno ime.”

Miles se podiže na lakat i gleda me pogledom punim mirnoće. Odmiče
mi kosu iza uha dok mu oči lutaju mojim licem. „Je li se nešto zanimljivo
dogodilo ovog tjedna dok sam radio, Elizabeth Tate Collins?” U glasu mu se
naslućuje tračak razigranosti. To mi je novost, ali sviđa mi se. Jako mi se
sviđa.

„Ne baš, Miles Mikel Archer”, kažem uz smiješak. „Imala sam puno
prekovremenih.”

„Još voliš svoj posao?” Prsti mu dodiruju moje lice, klize preko usana,
spuštaju se niz moj vrat.

„Da, stvarno mi se sviđa”, kažem. „ A tebi, sviđa ti se biti kapetan?” ja
mu samo vraćam verzije njegovih pitanja. Pretpostavljam da je tako sigurno,
jer znam da će mi dati samo onoliko koliko je spreman uzeti.

Miles prati svoju ruku pogledom dok otkopčava gornji gumb moje
košulje. „Ja volim svoj posao.” Prsti mu se bave drugim gumbom moje
košulje. „Samo mi se ne sviđa tako dugo izbivati, pogotovo kad znam da si ti
preko puta moga stana. Zbog toga poželim stalno biti doma.”

Pokušavam to spriječiti, ali ne mogu. Zbog njegovih riječi šokirano
uzdahnem, iako je to vjerojatno najtiši uzdah koji je ikad prešao preko
nečijih usana.

Ali on to primijeti.

Oči mu zabljesnu prema meni i ja vidim kako on to želi povući. Želi
povući ono što je upravo rekao, jer je u tim riječima bilo nade. Miles ne
govori takve stvari. Znam da će se ispričati. Podsjetit će me da me ne može
voljeti, da mi nije želio dati tu trunku lažne nade.

Miles, nemoj to poreći. Molim te, daj mi da to zadržim.

Gledamo se u oči nekoliko dugih sekundi. Ja i dalje zurim u njega, čekam
na ispriku. Njegovi prsti su još na drugom gumbu moje košulje, ali više ga ne
pokušavaju otkopčati.

Usredotočuje se na moja usta, zatim opet na oči, zatim opet na usta.
„Tate”, šapne. Kaže moje ime tako nježno da nisam sigurna da su mu se usta
uopće pomaknula.

Nemam vremena odgovoriti. Njegova ruka pusti gumb moje košulje i
klizne kroz moju kosu u istom trenutku kad mu se usne žestoko spoje s
mojima. Klizne tijelom na mene, a njegov poljubac istog časa postane

intenzivniji. Dublji. Dominirajući. Njegov poljubac je pun nečega čega prije u
njemu nije bilo. Pun osjećaja. Pun nade.

Sve do ovog trenutka mislila sam da je poljubac samo poljubac. Nisam
imala pojma da poljupci mogu imati različito značenje i toliko oprečne
osjećaje. Prije sam uvijek osjećala strast i želju i požudu... ali ovoga puta je
drukčije.

Ovaj poljubac je poljubac drukčijeg Milesa i moje srce zna da je to pravi
Miles. Miles kakav je nekada bio. Onaj Miles o kojem ne smijem ništa
ispitivati.

***

Otkotrlja se s mene kad svrši. Ja zurim u strop.
Glava mi puca od tolikih pitanja. Srce mi je zbunjeno. Ovo među nama
nikad nije bilo lako. Čovjek bi pomislio da bi ograničavanje samo na seks
trebala biti najlakša stvar na svijetu, ali to me tjera da propitujem svaki
pokret i svaku riječ koja izlazi iz mojih usta. Zateknem se kako analiziram
svaki pogled koji mi udijeli.

Ne znam ni koji bi trebao biti moj sljedeći potez. Da ostanem ležati dok
me ne zamoli da odem? Nijednom još nisam prespavala s njim cijelu noć. Da
se okrenem i zagrlim ga, nadajući se da će me zauzvrat držati u zagrljaju dok
ne zaspimo? Previše se bojim da će me odbiti.

Ja sam glupa.

Ja sam najobičnija glupača.

Zašto i za mene ovo ne može biti samo seks? Zašto ne mogu doći
ovamo, dati mu što želi, dobiti što želim i otići?

Otkotrljam se na svoju stranu i polako sjednem. Pokupim svoju odjeću, a
zatim ustanem i odjenem se. On me promatra. U tišini.

Izbjegavam ga pogledati dok se nisam kompletno odjenula i obula
cipele. Koliko se god želim uvući natrag u krevet s njim, umjesto toga hodam
prema vratima. Ne okrećem se prema njemu kad kažem: „Vidimo se sutra.”

Stižem sve do ulaznih vrata njegova stana. On ništa ne govori. Ne kaže
mi da se vidimo sutra i ne pozdravlja me na odlasku.

Nadam se da je njegova šutnja dokaz da mu se ne sviđa kako je to kad
netko ode od tebe.

Otvaram vrata, izlazim i hodam do svog stana. Corbin sjedi na kauču,
gleda televiziju. Okrene glavu prema vratima kad me čuje da ulazim, a zatim
mi udijeli pogled s visoka, pun negodovanja.

„Razvedri se”, kažem mu kad uđem. Skidam cipele kraj vrata. „Morat
ćeš se na kraju pomiriti s tim.”

Vidim ga kako odmahuje glavom, ah ignoriram to i uputim se u svoju
sobu.

„On te ševio meni iza leđa i lagao mi je”, kaže Corbin. „To nije nešto s
čim se mogu pomiriti.”

Ponovno se okrećem prema dnevnoj sobi i vidim da me Corbin gleda.
„Zar si očekivao da će biti otvoren u vezi s tim? Bože moj, Corbine. Ti si
izbacio Dillona iz svog stana samo zato što me pogledao na krivi način.”

Corbin ustaje, sad je već jako ljut. „Točno!” zaurla. „Mislio sam da te
Miles štitio od Dillona, a on je zapravo polagao pravo na tebe! On je prokleti
licemjer i ljutit ću se na njega koliko god se želim ljutiti na njega, a ti se
pomiri s tim!”

Ja se smijem, jer Corbin nema nikakva prava upirati prstom ni u koga.

„Što je tako smiješno, Tate?” zareži.

Vraćam se u dnevnu sobu i stanem točno pred njega. „Miles mi je od
samog početka pošteno rekao što želi. Nijednom mi nije prodavao nikakva
sranja. Ja sam jedina cura s kojom je bio u šest godina, i ti za njega kažeš da
je licemjer?” Više se ni ne trudim utišati glas. „Možda bi se trebao pogledati
u zrcalo, Corbine. S koliko si ti cura bio otkad si se doselio ovamo? Što misliš,
koliko njih ima braću koji bi ti rado razbili njušku kad bi saznali za tebe? Ako
je netko ovdje licemjer, onda si to ti!”

Ruke su mu na bokovima i gleda me smrknuto. Kako ne može smisliti
nikakav odgovor na ovo, ja se okrećem natrag prema svojoj sobi, ali ulazna
se vrata otvaraju uz kucanje.

Miles.

Corbin i ja se oboje okrenemo u trenutku kad on proviri glavu unutra.
„Sve je u redu ovdje?” pita, zakoračivši u dnevnu sobu.

Pogledam Corbina, a on me prostrijeli pogledom. Podignem obrvu,
čekajući da odgovori Milesu, jer je on taj koji ovdje ima problem.

„Tate, jesi dobro?” pita Miles, obrativši se ovoga puta samo meni.

Pogledam preko ramena u njega i kimne. „Dobro sam”, kažem. „Ja
nisam ona koja ima nerealna očekivanja od svoga brata ili sestre.”

Corbin glasno zastenje, a zatim se okreće i udara nogom kauč. Miles i ja
ga gledamo dok provlači ruke kroz kosu i čvrsto se hvata za potiljak.
Ponovno se okreće Milesu, a zatim duboko uzdahne.

„Zašto jednostavno nisi mogao biti gej?”

Miles ga pozorno promatra. Čekam na reakciju bilo kojeg od njih, pa ću
tek tada znati mogu li disati.

Miles odmahuje glavom, ali na licu mu se pojavi i smiješak.

Corbin se počne smijati, ali istovremeno zastenje, dajuči nam do znanja
da je upravo prihvatio ovo što se zbiva između mene i Milesa, iako se još
uvijek vjerojatno ne slaže s tim.

Nasmiješim se i tiho izađem iz stana, nadajući se da će njih dvojica
uspjeti popraviti svoj odnos koji se pokvario kad sam ja ušla u priču.

Vrata dizala se otvore u predvorju, i ja se spremam izaći, ali Cap stoji
ispred njih kao da se sprema ući u dizalo.