Colleen Hoover - Opasna ljubav

„Došla si k meni?” pita me.

Ja kimam i pokazujem gore. „Corbin i Miles gore rješavaju svoje
probleme. Dala sam im malo vremena.”

Cap ulazi u dizalo i pritišće tipku koja vodi na dvadeseti kat. „Dobro,
onda me valjda možeš otpratiti doma”, kaže. Hvata se za rukohvat iza sebe
za ravnotežu. Stanem kraj njega i naslonim se na zid iza sebe.

„Cap, mogu li vas nešto pitati?”

On mi kimanjem daje do znanja da ga mogu pitati što god želim. „Ja
volim da se mene ispituje jednako kao što volim postavljati pitanja.”

Gledam u svoje cipele, prekriživši stopala. „Što mislite, što bi to moglo
natjerati čovjeka da nikad više u životu ne želi iskusiti ljubav?”

Cap ne odgovara na moje pitanje barem pet katova. Na kraju ga
pogledam, a on gleda točno u mene i tako škilji da mu se između očiju
pojavilo još više bora. „Pretpostavljam da čovjek koji proživi njezinu
najružniju stranu, možda više nikad ne želi doživjeti ljubav.”

Duboko razmišljam o njegovu odgovoru, ali to mi ne pomaže mnogo. Ne
shvaćam kako ljubav može postati tako ružna da bi se neka osoba
jednostavno sasvim isključila iz nje zauvijek.

Vrata dizala se otvaraju na dvadesetom katu i ja ga pustim da prvi izađe.
Hodam s njim do vrata njegova stana i čekam ga da ih otvori. „Tate”, kaže.
Gleda u vrata i ne okreće se da završi rečenicu. „Ponekad čovjekov duh
jednostavno nije dovoljno snažan da izdrži aveti svoje prošlosti.” On otvara
vrata svoga stana i ulazi unutra. „Možda je taj dečko negdje putem samo
izgubio svoj duh.” On zatvara svoja vrata i ostavlja me u pokušaju da
dešifriram još veću konfuziju.

dvadeset šesto poglavlje

MILES

Šest godina prije

Moja soba je sada Rachelina. Rachelina soba je moja soba.
Maturirali smo. Živimo zajedno. Mi smo sada na faksu.
Vidite? Sve smo sredili.
Ian donosi zadnje kutije iz auta.
„Gdje da vam stavim ovu?” pita.
„Što je to?” pita ga Rachel.
On joj kaže da to izgleda kao kutija puna njezinih grudnjaka i gaćica.
Ona se smije i kaže mu da ih spusti kraj moje komode.
Ian to učini.
Ianu se sviđa Rachel. Ianu se sviđa što me Rachel ne sputava. Ianu se
sviđa što ona želi da ja diplomiram i završim obuku za pilota.
Rachel želi da budem sretan. Kažem Rachel da ću biti sretan dok imam
nju. Ona mi kaže:
„Onda ćeš uvijek biti sretan.”
Moj tata me još mrzi. Moj tata me ne želi mrziti.
Oni to pokušavaju prihvatiti, ali je teško. Svima je teško.
Rachel nije briga što drugi misle. Njoj je samo važno što ja mislim, a ja
samo mislim na Rachel. Shvaćam da bez obzira na to koliko situacija bila
teška, ljudi se nauče prilagoditi. Moj tata i njezina mama možda ovo ne
odobravaju, ali prilagodit će se.
Rachel možda nije spremna biti mama, i ja možda nisam spreman biti
tata, ali prilagođavamo se.
To mora biti tako. Ako želiš duševni mir, to je nužno.
Čak od životne važnosti.

***

„Miles.”
Volim svoje ime kad izlazi iz njezinih usta. Ona ga ne izgovara uzalud.
Kaže ga samo kad joj nešto treba. Kaže ga samo kad ga treba izreći.
„Miles.”

Rekla ga je dvaput.
Nešto joj stvarno jako treba.
Okrenem se, a ona sjedi na krevetu. Gleda me razrogačenih očiju.
„Miles.” Triput. „Miles.” Četiri. „Boli me.”
Sranje.
Skačem iz kreveta i grabim našu torbu. Pomažem Rachel da se
preodjene. Pomažem joj do auta.
Strah ju je.
Mene je možda više strah nego nju.
Držim je za ruku dok vozim. Kažem joj da diše.
Ne znam zašto joj to govorim. Naravno da ona zna disati. Ne znam što
joj drugo reći.
Osjećam se bespomoćno.
Možda želi svoju mamu.
„Želiš li da ih nazovem?” Ona odmahuje glavom. „Ne još”, kaže.
„Poslije.”
Ona želi da budemo samo mi. To mi se sviđa. I ja želim da budemo samo
mi.
Medicinska sestra joj pomaže izaći iz auta. Odvode nas u jednu sobu.
Ja donosim Rachel sve što joj treba.
„Hoćeš leda?”
Donesem joj ga.
„Hoćeš hladni oblog?”
Donesem joj ga.
„Hoćeš da ugasim televizor?”
Ugasim ga.
„Treba ti još jedna deka, Rachel? Čini mi se da ti je zima.”
Ne dodajem joj deku. Nije joj zima.
„Hoćeš još leda?” Ona neće još leda.
Želi da ušutim.
Ja ušutim.
„Miles, daj mi ruku.”
Ja joj dam ruku.
Želim je natrag.
Nanosi joj bol.
Ipak pustim da je zadrži.
Ona je tiho. Ne ispušta ni zvuka.
Samo diše. Nevjerojatna je.
Ja plačem. Ne znam zašto.

Rachel, toliko te silno volim.
Doktor joj kaže da je skoro gotovo. Ljubim je u čelo.
To se događa.
Ja sam tata.
Ona je mama.
„Dobili ste dečka”, kaže liječnik.
Ona ga drži. Ona drži moje srce.
On prestaje plakati. On pokušava otvoriti oči.
Rachel plače.
Rachel se smije.
Rachel mi kaže hvala.
Rachel meni kaže hvala. Kao da nije ona ta koja je ovo stvorila.
Rachel je luda.
„Miles, ja ga tako volim”, kaže. Ona još plače. „Ja ga tako silno volim.”
„I ja ga volim”, kažem joj. Dodirujem ga. Želim ga držati. Rachel me
gleda. „Hoćeš li mi, molim te, sada reći njegovo ime?”
Nadao sam se da će biti dečko samo da mogu doživjeti ovaj trenutak.
Nadao sam se da ću joj reći ime njezinog sina jer znam da će ga
obožavati.
Nadam se da se sjeća trenutka kad mi je postala sve na svijetu.
Rachel, Miles će ti pokazati gdje je razred g. Claytona.
„Zove se Clayton.”
Ona počinje jecati.
Ona se sjeća.
„Savršeno je”, kaže. Riječi su joj pomiješane sa suzama.
Sada već rida. Želi da ga uzmem u naručje.
Sjedim na krevetu s njom i uzimam ga.
Držim ga u naručju.
Držim svog sina u naručju.
Rachel polaže glavu na moje rame i mi zurimo u njega. Zurimo u njega
tako dugo.
Ja kažem Rachel da on ima njezinu crvenu kosu. Rachel kaže da ima
moje usne.
Ja kažem Rachel da se nadam da ima njezin karakter. Ona se ne slaže i
kaže da se nada da je isti ja.
„On je život učinio toliko ljepšim”, kaže. „Istina.”
„Miles, baš imamo sreće.”
„Istina, baš imamo.”
Rachel stišće moju ruku.

„Sve smo sredili” šapne Rachel.
„Sve smo sjajno sredili”, kažem joj. Clayton zijeva i mi se nasmijemo.
Otkad je zijevanje postalo tako nevjerojatno divno?
Dodirujem njegove prstiće.
Claytone, mi te tako silno volimo.

dvadeset sedmo poglavlje

TATE

Stropoštam se na stolac kraj Capa, još odjevena od glave do pete u
uniformu. Čim sam se vratila s posla, učila sam bez prestanka puna dva sata.
Već je prošlo deset, a još nisam večerala i zato sada sjedim do Capa, jer on
već zna moje navike pa je naručio pizzu za nas dvoje.

Dodajem mu krišku i uzimam svoju, a zatim zatvaram poklopac i
odlažem kutiju na pod ispred sebe. Guram veliki zalogaju u usta, no Cap zuri
u krišku u svojoj ruci.

„Stvarno je tužno da pizza stiže brže od policije”, kaže. „Naručio sam
prije samo deset minuta.” Uzima zalogaj i zatvara oči kao da je ova pica
nešto najbolje što je kušao u životu.

Kad oboje pojedemo svoje kriške, ja posegnem za još jednom. On
odmahuje glavom kad mu ponudim drugu krišku, pa je vraćam u kutiju.

„Onda?” kaže. „Ima li napretka između dečka i njegovog prijatelja?”
Smiješno mi je kako stalno zove Milesa dečko. Kimam i odgovorim
punim ustima. „Donekle” kažem. „Noć kad gledaju utakmice prošla je
prilično dobro, ali mislim da je to bilo samo zato što se Miles cijelo vrijeme
pretvarao da mene nema. Znam da se trudi biti obziran prema Corbinu, ali ja
se tada nekako osjećam kao govno, znate?”
Cap kima kao da razumije. Nisam sigurna da razumije, ali sviđa mi se
kako me uvijek pozorno sluša. „Naravno, slao mi je poruke cijelo vrijeme dok
je sjedio kraj Corbina u dnevnoj sobi, pa bi me to valjda trebalo utješiti. Ali
onda dođu tjedni poput ovog tjedna kad nije ni u istoj državi i onda ja za
njega kao da ne postojim. Nema poruka. Nema poziva. Prilično sam sigurna
da on misli na mene samo kad sam u krugu tri metra od njega.”
Cap odmahuje glavom. „Sumnjam. Kladim se da taj dečko misli na tebe
mnogo više nego što pokazuje.”
Željela bih vjerovati u to, ali nisam sigurna da je to istina.
„Ali ako to nije tako”, kaže Cap, „ne smiješ se ljutiti na njega. Ionako se
niste tako dogovorili, zar ne?”
Zakolutam očima. Mrzim što mi uvijek natrlja nos činjenicom da nije
Miles taj koji krši pravila ili dogovore. Ja imam problem s našim dogovorom,
i nitko za to nije kriv osim mene.
„Kako sam se uopće upetljala u to sranje?” pitam, iako mi odgovor na to
pitanje ne treba. Jako dobro znam kako sam se upetljala u ovo sranje.
Također znam kako se izvući iz njega... samo to ne želim.
„Jesi li čula za onaj izraz: ‘Kad ti život da limun...’?”

„Napravi limunadu” završim njegovu rečenicu.
Cap me gleda i odmahuje glavom. „Ne ide tako”, kaže. „Kad ti život da
limun, pobrini se da znaš u čije ga oči treba iscijediti.”
Ja se smijem, uzimam još jednu krišku pizze i pitam se kako sam
dovraga spala na to da mi je najbolji prijatelj jedan osamdesetogodišnjak.

***

Corbinov kućni telefon nikad ne zvoni. Pogotovo ne nakon ponoći.
Bacam pokrivače i grabim majicu koju navlačim preko glave. Ne znam zašto
se gnjavim s odijevanjem. Corbina nema, a Miles se vraća tek sutra.

Stižem u kuhinju s petim zvonom, točno u trenutku kad se upali
telefonska tajnica. Prekinem poruku i podižem telefon. „Halo?”

„Tate!” kaže moja mama. „O, moj Bože, Tate.”
Glas joj je paničan i zbog toga ja istog časa počnem strahovito paničariti.
„Što je?”
„Avion. Avion se srušio prije pola sata, a ne mogu dobiti kompaniju na
telefon. Jesi li razgovarala sa svojim bratom?”
Koljena mi završe na podu. „Jesi li sigurna da je to njegova kompanija?”
pitam je. Glas mi zvuči tako prestravljeno da ga uopće ne prepoznajem. Zvuči
jednako prestravljeno kao zadnji put kad se to dogodilo.
Imala sam samo šest godina, ali sjećam se svake pojedinosti kao da se
dogodilo jučer. Čak se sjećam pidžame s mjesecom i zvijezdama koju sam
tada nosila. Moj je otac bio na domaćem letu, a mi smo nakon ručka upalili
vijesti i čuli da se jedan avion srušio zbog kvara na motoru. Svi putnici su
poginuli. Sjećam se kako gledam svoju majku koja stoji kraj telefona i
razgovara s kompanijom, histeričnu, pokušava dobiti informaciju tko je bio
pilot. Saznali smo da nije on nakon jedan sat, a taj sat bio je najstrašniji sat u
našim životima.
Sve do sada.
Trčim u svoju sobu i grabim mobitel s noćnog ormarića i istog časa
zovem njegov broj. „Jesi li ga pokušala nazvati?” pitam svoju majku dok se
vraćam u dnevnu sobu. Pokušavam se dočepati kauča, ali iz nekog razloga
pod mi se čini utješnijim. Opet kleknem, kao da se spremam moliti.
Vjerojatno se i spremam.
„Da, non-stop zovem njegov mobitel, stalno se javlja glasovna poruka.”
To je bilo glupo pitanje. Naravno da ga je pokušala nazvati. Ja ipak
pokušam, ali odmah se pali glasovna poruka.
Pokušavam je ohrabriti, ali znam da to nema svrhe. Sve dok ne čujemo
njegov glas, nema utjehe. „Ja ću nazvati kompaniju”, kažem joj. „Nazvat ću
te čim nešto saznam.”
Ona prekine vezu bez pozdrava.

Zovem kompaniju kućnim telefonom, a mobitelom Milesa. Sada prvi put
u životu zovem njegov broj.

Molim se da odgovori, jer koliko god se strašno bojim za Corbina,
također ne prestajem misliti o tome da i Miles radi za istu tvrtku.

Zlo mi je.

„Halo?” odgovara Miles na drugi zvon. U glasu mu se čuje oklijevanje,
kao da mu je čudno zašto ga zovem.

„Miles!” kažem, glasom istovremeno paničnim i sretnim. „Je li on
dobro? Je li Corbin dobro?”

S druge strane šutnja.

Zašto šutnja?

„Kako to misliš?”

„Avion”, kažem brzo. „Zvala je moja mama. Srušio se avion. On ne
odgovara na mobitel.”

„Gdje si ti?” pita me odmah.

„U stanu.”

„Pusti me unutra.”

Hodam do vrata i otključavam. On gura vrata, a mobitel mu je još na
uhu. Kad me vidi, sprema mobitel, istog trena trči do kauča, grabi daljinski i
pali televizor.

Mijenja kanale dok ne nade vijesti. Zove bojeve na svom mobitelu, a
zatim se okreće i pojuri prema meni. Prima me za ruku. „Dođi”, kaže, vukući
me k sebi. „Siguran sam da je on dobro.”

Kimam o njegova prsa, ali njegovo ohrabrenje je u ovakvom trenutku
besmisleno.

„Gary?” kaže kad netko odgovori na drugoj strani. „Miles je. Da. Da, čuo
sam”, kaže. „Tko je bio u posadi?”

Nastupi duga stanka. Tako sam prestravljena da ga se bojim pogledati.
Prestravljena.

„Hvala ti.” Prekida vezu. „Dobro je, Tate”, kaže istog časa. „Corbin je
dobro. I Ian isto.”

Briznem u plač od olakšanja.

Miles me prati do kauča i sjeda, zatim me privlači k sebi. Uzima mi
mobitel iz ruke, pritišće nekoliko tipki i stavlja ga na uho.

„Zdravo, Miles je. Corbin je dobro.” Zastane nakon nekoliko sekundi.
„Da, ona je dobro. Reći ću joj da vas nazove ujutro.” Još nekoliko sekundi
prođe, a onda završi razgovor pozdravom. Odlaže mobitel na kauč kraj sebe.
„Tvoja mama.”

Kimam. Znala sam to.

A zbog te jednostavne geste, zbog toga što je nazvao moju mamu, još se
beznadnije zaljubljujem u njega.

On sada ljubi moj potiljak, ohrabrujuće trlja gore-dolje po mojoj ruci.

„Miles, hvala ti”, kažem mu.
On ne kaže molim, jer ne misli da to što je učinio zaslužuje zahvalu.
„Jesi li ih poznavao?” pitam ga. „Tu posadu?”
„Ne. Oni su iz druge baze. Imena mi ne zvuče poznato.” Moj mobitel
zavibrira pa mi ga Miles dodaje. Pogledam ga, a na njemu je poruka od
Corbina.

Corbin: Ako si čula za onaj avion, samo ti javljam da sam dobro. Zvao
sam sjedište firme i Miles je isto dobro. Molim te javi mami ako je čula.
Volim te.

Još mi više lakne zbog njegove poruke jer sada sa stopostotnom
sigurnošću znam da je on dobro.

„Poruka je od Corbina”, kažem Milesu. „Kaže da si dobro. Ako si se
slučajno brinuo.”

Miles se smije. „To znači da je provjerio jesam li dobro?” kaže,
naceriviši se. „Znao sam da me ne može vječno mrziti.”

Ja se smješkam. Jako mi je drago što je Corbin želio da znam da je Miles
dobro.

Miles me još grli, a ja uživam u svakoj sekundi tog zagrljaja. „Kad bi se
on trebao vratiti?”

„Tek za dva dana?” kažem. „Koliko si dugo ti doma?”
„Oko dvije minute”, kaže. „Upravo sam bio stavio puniti mobitel kad si
nazvala.”
„Drago mi je da si se vratio.”
On ne odgovara. Ne kaže mi da je njemu drago što se vratio. Umjesto da
kaže nešto što bi mi moglo dati lažnu nadu, on me samo ljubi.
„Znaš”, kaže, povlačeći me na svoje krilo, „koliko god su mi grozne
okolnosti zbog kojih vjerojatno nisi imala vremena navući hlače, divno mi je
što nemaš hlače.” Ruka mu klizi uz moja bedra, i on me privlači još bliže dok
nismo priljubljeni jedno u drugo. Ljubi vršak moga nosa, a zatim bradu.
„Miles?” Provlačim ruke kroz njegovu kosu i nastavljam niz njegov vrat,
a zatim zastajem položivši ih na njegova ramena. „Bojala sam se i za tebe”,
prošapćem. „Zato mi je drago da si se vratio.”
Oči mu postanu meke, a zabrinutih bora između njih nestane. Možda ne
znam ništa o njegovoj prošlosti, ni o njegovu životu, ali definitivno sam
primijetila da on nije nikoga nazvao kako bi javio da je dobro. To je baš
žalosno.
Pogled mu skreće s mojeg i završava na mojim prsima. Napipa rub
majice, a zatim ga polako povlači preko moje glave. Sada sam samo u
gaćicama.

Naginje se naprijed, obgrli me oko struka i privlači me na svoja usta.
Usne mu se nježno spuštaju na moju bradavicu, a moje se oči spontano
zatvaraju. Krenu mi žmarci kad mu ruka počne istraživati svaki goli djelić
mojih leđa i bedara. Usta mu nađu put do moje druge dojke, točno u trenutku
kad mu ruka sklizne u moje gaćice na boku.

„Mislim da ću ovo morati strgnuti s tebe, jer nikako ne želim da se
makneš s moga krila”, kaže.

Ja se smiješim. „Meni je to u redu. Imam ih još koliko hoćeš.”

Osjećam njegov cerek na svojoj koži dok mu ruke povlače elastiku
gaćica. Povlači jednu stranu, ali ih ne uspije razderati. Pokuša na drugoj
strani, ali gaćice se ne daju.

„Uvući ćeš mi ih u guzicu”, kažem, smijući se.

On frustrirano uzdahne. „To je uvijek puno više seksi kad to rade na
televiziji.”

Ja se premjestim i sjednem uspravnije. „Pokušaj opet”, ohrabrim ga.
„Možeš ti to, Miles.”

On hvata lijevu stranu gaćica i snažno ili povlači.

„Jao!” zaurlam, povlačeći se u smjeru njegovog pokreta da smanjim bol
koju mi nanosi elastika zarivajući se u desnu stranu moga bedra.

On se opet smije i spušta lice na moj vrat. „Oprosti”, kaže. „Imaš li
možda škare?”

Stresem se na pomisao da mi prilazi sa škarama. Odmičem se od njega i
ustajem, a zatim povlačim gaćice dolje, oslobađam ih se stresavši nogu, te ih
bacam sa strane.

„Gledati te kako ovo radiš bilo je totalno vrijedno mog neuspjelog
pokušaja da budem seksi”, kaže.

Ja se smijem. „Tvoj neuspjeli pokušaj da budeš seksi zapravo je bio jako
seksi.”

Moj ga komentar opet nasmije. Prilazim mu i penjem mu se opet na
krilo. On me premješta tako da ga sada jašem. „Moji te neuspjesi pale?”
zadirkuje me.

„O, da”, mrmljam. Jako su mi seksi.”

Ruke su mu ponovno na meni, rovare po mojom leđima i niz ruke.
„Obožavala bi me u dobi od trinaest do šesnaest”, kaže. „Bio sam neuspješan
praktički u svemu. Pogotovo nogometu.”

Ja se cerim. „Takvog te volim. Pričaj mi još.”

„Bejzbol”, kaže, i odmah mi pritisne usta na vrat. Ljubi me sve gore do
vrata. „I jedan semestar geografije.”

„Ti bokca”, zastenjem. „To je stvarno seksi.”

Premješta usne na moja usta i privlači me u nježan poljubac. Jedva
dotiče moje usne. „I u ljubljenju sam bio neuspješan. Užasno. Jednom sam
neku curu skoro ugušio jezikom.”

Ja se smijem.
„Hoćeš da ti pokažem?”
Čim kimnem, on nas premješta na kauču dok ne ležim na leđima, a on
na meni. „Otvori usta.”
Ja ih otvorim. On pritisne usta na moja, ugura u njih jezik i poljubi me.
To je vjerojatno najgori poljubac koji sam iskusila u životu. Odgurujem se od
njega, pokušavajući izbaciti njegov jezik iz svojih usta, ali on ne posustaje.
Okrećem lice ulijevo, a on mi počne lizati obraz. Ja prasnem u smijeh.
„O, moj Bože, ovo je bilo užasno!”
On odmiče usta i spušta se na mene. „S vremenom sam se popravio.”
Ja kimam. „Živa istina”, kažem, složivši se svim srcem.
Oboje se smiješimo. Opušten izraz na njegovu licu ispunjava me tolikim
emocijama da ih ne mogu ni početi razvrstavati. Sretna sam, jer nam je
zabavno zajedno. Tužna sam, jer nam je zabavno zajedno. Ljuta sam, jer nam
je zabavno zajedno i zbog toga poželim toliko više od ovoga. Toliko više od
njega.
Šutke zurimo jedno u drugo dok on polako ne spušta glavu i stisne
dugački poljubac u moje usne. Nastavlja mi nježno ljubiti usta dok poljupci
ne postanu duži i intenzivniji. Njegov jezik na kraju razdvaja moje usne, a
zaigranosti nestane.
Sada je već postalo prilično ozbiljno, poljupci su nam sve užurbaniji, a
njegova se odjeća polako pridružuje mojoj na podu, komad po komad.
„Kauč ili tvoj krevet?” šapne.
„Oboje”, odgovaram.
On učini kako sam rekla.

***

Zaspim u svom krevetu. Pokraj Milesa.
Nijedno od nas nikad nije zaspalo nakon seksa. Jedno od nas uvijek ode.
Koliko god se trudila uvjeriti samu sebe da to ništa ne znači, znam da znači.
Svaki put kad smo zajedno uspijem ukrasti još malo njega. Bio to kratak uvid
u njegovu prošlosti, ili vrijeme provedeno s njim bez seksa, ili čak vrijeme
provedeno spavajući, on mi malo po malo daje sve više i više od sebe.
Osjećam da je to i dobro i loše. Dobro je, jer želim i trebam toliko više od
njega, ali svaki djelić koji dobijem zadovolji me dok ne počnem brinuti o
svemu što ne dobivam od njega. Ali također je loše, jer svaki put kad dobijem
malo veći djelić njega, drugi njegov dio se još više udalji. Vidim to u njegovim
očima. Brine se da mi daje nadu, a ja se bojim da će se jednog dana sasvim
zatvoriti.
Sve u vezi s Milesom srušit će se kao kula od karata.

To je neizbježno. Njegovi stavovi o tome što ne želi od života tako su
čvrsti, a ja počinjem shvaćati koliko on to ozbiljno misli. No koliko god se
trudila zaštititi svoje srce od njega, znam da za to nema nade. On će ga na
kraju slomiti, a ja mu ipak dopuštam da ga ispunjava. Svaki put kad sam s
njim, on sve više i više ispunjava moje srce, a što je ono ispunjenije
komadićima njega, bit će bolnije kad ga iščupa iz mojih prsa kao da ondje
nikada nije pripadalo.

Čujem da mu mobitel vibrira i osjetim kako se okreće i poseže prema
noćnom ormariću. On misli da spavam, pa mu ne dajem razloga da pomisli
suprotno.

„Hej”, šapće. Nastupi duga stanka i ja u sebi počnem paničariti, pitajući
se s kim on to razgovara. „Da, oprosti mi. Trebao sam te nazvati. Mislio sam
da spavaš.”

Srce mi je sada u grlu, gmiže prema gore, pokušava pobjeći od Milesa i
mene i cijele ove situacije. Po mojoj reakciji na njegov razgovor, moje srce
zna da je u nevolji. Ono je zauzelo položaj bori-se-ili-bježi, a u ovom
trenutku čini sve u svojoj moći da pobjegne.

Nimalo ne krivim svoje srce.

„I ja tebe volim, tata.”

Srce mi ponovno klizne niz grlo i smjesti se na svoje mjesto u mojim
grudima. Zasad je sretno. Ja sam sretna. Sretna sam što on ipak ima nekoga
nazvati.

Istovremeno, to me podsjeti na to koliko malo znam o njemu. Ko liko mi
malo pokazuje. Koliko se silno skriva od mene, pa kad se konačno slomim,
on za to neće biti kriv.

No to neće biti brzi pad. Bit će spor i bolan, ispunjen s toliko puno
trenutaka poput ovog koji me razdire. Trenutaka kad on misli da spavam pa
se iskrade iz mog kreveta. Trenutaka kad žmirim, ali slušam kako se on
odijeva. Trenutaka kad se pobrinem da mi disanje ostane ravnomjerno za
slučaj da me on promatra kad se naginje i ljubi me u čelo.

Trenutaka kad on ode.

Jer on uvijek ode.

dvadeset osmo poglavlje

MILES

Šest godina prije

„Što ćeš ako bude gej?” pita me Rachel.
„To bi ti smetalo?” Ona drži Claytona, a oboje sjedimo na bolničkom
krevetu. Ja sam u podnožju okrenut njoj, gledam je kako zuri u njega. Stalno
mi postavlja nasumična pitanja. Opet izigrava đavoljeg advokata.
Kaže da to sada moramo srediti kako ne bismo u budućnosti naletjeli na
probleme. „Smetalo bi mi samo ako bi osjećao da ne može s nama o tome
razgovarali. Želim da zna da s nama može razgovarati o svemu.”
Rachel se smješka Claytonu, ali ja znam da je taj njezin smiješak za
mene.
Zato što joj se sviđa moj odgovor.
„Što ćeš ako neće vjerovati u Boga?” pita me.
„Neka vjeruje u što god hoće. Ja samo želim da ga njegova vjerovanja -
ili nevjerovanja - čine sretnim.” Ona se opet smiješi.
„Što ako učini neki grozan, odvratan, bezdušan zločin i pošalju ga
doživotno u zatvor?”
„Onda bih se pitao gdje sam pogriješio kao otac”, kažem joj.
Ona me pogleda. „Dobro, nakon ovog ispitivanja, ja sam uvjerena da on
nikada neće počiniti nikakav zločin, jer ti si već sada najbolji tata na svijetu.”
Sad je ona mene natjerala na smiješak.
Oboje pogledamo na vrata kad se otvore i uđe medicinska sestra.
Osmjehne nam se pomalo žalosno. „Vrijeme je”, kaže.
Rachel zastenje, ali ja nemam pojma o čemu medicinska sestra govori.
Rachel vidi da sam zbunjen.
„Za njegovo obrezivanje.” Želudac mi se stisne. Znam da smo o tome
razgovarali tijekom trudnoće, ali ja se odjednom premišljam, znajući što mu
se sprema.
„Nije to tako strašno”, kaže medicinska sestra. „Dat ćemo mu lokalnu
anesteziju.”
Ona prilazi Rachel i počinje ga podizati iz njezina naručja, ali ja se
naginjem naprijed.
„Čekajte”, kažem joj. „Dajte mi da ga prvo malo držim.”
Medicinska sestra se odmakne, a Rachel mi doda Claytona.

Stavljam ga u naručje i gledam dolje u njega.

„Claytone, tako mi je žao. Znam da će boljeti, i znam da ugrožava tvoju
muškost, ali...”

„On ima samo jedan dan”, prekine me Rachel uz smijeh. „Nemaš mu još
što ugroziti.” Kažem joj da šuti.

Kažem joj da šuti, da upravo imam očinski razgovor sa svojim sinom, a
ona se mora praviti da je nema.

„Ne brini, tvoja mama je izašla iz sobe”, kažem Claytonu, namignuvši
Rachel. „Kao što sam rekao, znam da ugrožava tvoju muškost, ali poslije ćeš
mi biti zahvalan na tome.

Pogotovo kad budeš stariji i počneš izlaziti s curama. Nadam se ne prije
osamnaeste, ali vjerojatnije će to biti oko šesnaeste. Tako je barem bilo
meni.”

Rachel se naginje naprijed i pruža ruke da joj ga dodam.

„Dosta druženja” kaže, smijući se. „Mislim da moramo ponovno
razmotriti granice razgovora oca i sina dok mu se muškost ugrožava.”

Poljubim ga brzo u čelo i dodajem ga Rachel. Ona učini to isto i preda ga
sestri.

Oboje gledamo kako sestra izlazi iz sobe s njim.

Ja pogledam Rachel, otpužem prema njoj i legnem kraj nje na krevet.

„Ostali smo sami” šapnem. „Idemo se maziti.” Ona se mršti. „Ne
osjećam se nimalo seksi”, kaže.

„Trbuh mi je mlohav, a cice ogromne i očajnički mi treba tuš, ali previše
me boli da bih se sad odmah istuširala.”

Gledam u njezina prsa i povlačim ovratnik njezine bolničke spavaćice.
Provirim unutra i nacerim se. „Koliko dugo će ostati takve?”

Ona se smije i odguruje mi ruku.

„Dobro, a kako su ti usta?” pitam je.

Ona me gleda kao da ne shvaća moje pitanje, pa joj objasnim.

„Samo sam se pitao bole li te usta kao ostatak tijela, jer ako te ne bole,
želim te poljubiti.” Ona se smiješi. „Usta su mi super.”

Podižem se na lakat, da se ona ne mora okrenuti prema meni.

Gledam u nju dolje i osjećaj je drukčiji.

Osjećaj je stvaran. Do jučer, stvarno smo imali osjećaj kao da se igramo
mame i tate. Naravno, naša ljubav je stvarna, i naša veza je stvarna, ali dok
nisam jučer gledao kako rađa moga sina, sve prije tog trenutka djeluje kao
dječja igra u usporedbi s onim što sada osjećam prema njoj. „Volim te,
Rachel.

Volim te više nego jučer”
Ona me gleda kao da zna točno o čemu govorim. „Ako me voliš danas
više nego što si me volio jučer, onda jedva čekam sutra”, kaže.

Moje usne padnu na njezine i ja je poljubim. Ne zato što bih to trebao,
već zato što moram.

***

Stojim pred Rachelinom bolničkom sobom. Ona i Clayton su oboje u
sobi, drijemaju.

Medicinska sestra je rekla da nije ni zaplakao. Siguran sam da svim
roditeljima to govori, ali joj ipak vjerujem. Vadim mobitel i šaljem poruku
Ianu.

Ja: Cvaknuli su ga prije dva sata. Podnio to kao pravi junak.
Ian: Jao. Dolazim ga večeras upoznati. Može nakon sedam?
Ja: Može, vidimo se.

Moj otac mi prilazi s dvije kave u rukama pa ja vraćam mobitel u džep.
On mi dodaje jednu kavu.
„Izgleda kao ti”, kaže. On to pokušava prihvatiti.
„Hm, a ja izgledam baš kao ti”, kažem. „Živjeli jaki geni.”
Ja podignem svoju šalicu, a on je kucne, smiješeći se.
On se trudi.
Naslanja se na suprotni zid i gleda u svoju kavu. Želi nešto reći, ali mu je
teško.
„Što je?” pitam, potičući ga. On podiže pogled s kave i pogleda me u oči.
„Ponosan sam na tebe”, kaže iskreno. To je jednostavna izjava.
Četiri riječi.
To su vjerojatno četiri najdojmljivije riječi koje sam čuo u svome životu.
„Naravno, to nije ono što sam želio za tebe. Nitko ne želi da mu sin s
osamnaest godina postane tata, ali... ponosan sam na tebe. Na to kako si to
sredio. Kako si se ponio prema Rachel.” Smiješi se. „Učinio si najbolje što si
mogao u teškoj situaciji, a iskreno, to je više nego što bi mnogi odrasli ljudi
učinili.”
Smiješim se. Kažem mu hvala.
Pomislim da je razgovor završio, ali nije.
„Miles”, kaže, želeći još nešto dodati. „U vezi s Lisom... i tvojom
mamom?”
Podignem dlan u znak stop. Ne želim danas o tome razgovarati. Ne
želim da ovaj dan postane dan njegova opravdavanja za to što je učinio mojoj
majci.
„U redu je, tata. Pričat ćemo o tome drugi put.”

On mi kaže ne.
Kaže mi da sada mora o tome razgovarati sa mnom.
Kaže mi da je važno.
Ja mu želim reći da nije važno.
Želim mu reći da je Clayton važan.
Želim se usredotočiti na Claytona i Rachel i sasvim zaboraviti na
činjenicu da je moj otac samo čovjek i da donosi grozne životne odluke poput
svih nas.
Ali ne kažem ništa od toga.
Samo slušam.
Jer on je moj otac.

dvadeset deveto poglavlje

TATE

Miles: Što radiš?
Ja: Zadaću.
Miles: Što kažeš na pauzu za plivanje?
Ja: ??? Veljača je.
Miles: Na krovu je grijani bazen. Ne zatvara se još jedan sat.

Zurim u poruku, a zatim odmah pogledam Corbina. „Na krovu zgrade je
bazen?” Corbin kima, ali ne skreće pogled s televizora. „Aha.”

Ja se uspravim u stolcu. „Šališ se? Živim ovdje već tako dugo i ti mi
nikad nisi rekao da je na krovu grijani bazen?”

On se ipak okreće i sliježe ramenima. „Kad mrzim bazene.”
Uf. Najradije bih ga tresnula.

Ja: Corbin mi uopće nije rekao da postoji taj bazen. Daj da se presvučeni
i odmah krećem onamo. Miles: ;)

***

Čim zatvorim vrata njegova stana shvatim da sam zaboravila kucati. Ja
uvijek kucam. Pretpostavljam da je to što sam u poruci rekla da dolazim čim
se presvučeni za mene dovoljno pristojno, ali zbog načina na koji Miles zuri
u mene s vrata svoje spavaće sobe pomislim da mu se ne sviđa činjenica da
nisam kucala.

Zastanem u njegovoj dnevnoj sobi i gledam ga, čekajući da vidim u
kakvom je danas raspoloženju.

„Ti si u bikiniju” istakne.
Pogledam u svoju odjeću. „I kratkim hlačama”, kažem, braneći se.
Pogledam opet u njega. „Što bi ljudi trebali odjenuti za plivanje u veljači?”
On još uvijek stoji kao kip na vratima i zuri u moju odjeću. Prebacim
ručnik preko ruku i trbuha. Odjednom se osjećam nevjerojatno neugodno i
preoskudno odjeveno.
On odmahuje glavom i konačno kreće prema meni. „Ja samo...” Još zuri
u moj bikini. „Nadam se da gore nema nikoga, jer ako ti budeš u tom
bikiniju, ja ću se osramotiti u ovim kupaćim boksericama.” Gleda u svoje
bokserice. I u očitu izbočinu u njima.

Ja se smijem. Dakle, njemu se sviđa moj bikini.
On priđe još korak bliže i klizi rukom oko stražnjeg dijela mojih hlačica,
a zatim me privlači k sebi. „Predomislio sam se” kaže, cereći se. „Želim
ostati tu.”

Ja odmah odmahujem glavom. „Ja idem plivati”, kažem. „Ti možeš
ostati ovdje ako želiš, ali ostat ćeš sam.”

On me poljubi, zatim me nježno gura prema vratima stana. „Onda valjda
idem plivati”, kaže.

***

Miles unosi šifru za ulaz na krov, a zatim mi otvara vrata. Lakne mi kad
vidim da nema nikoga u bazenu, istovremeno očarana njegovom ljepotom od
koje ostajem bez daha. To je bazen kojem se voda prelijeva preko ruba, s
pogledom na cijeli grad. Uz njega su poređane udobne drvene ležaljke, a na
drugom kraju nalazi se mali hidromasažni bazen.

„Ne mogu vjerovati da nijednom od vas dvojice nikad nije palo na pamet
da ovo spomenete”, kažem. „Koliko sam samo mjeseci užitka propustila.”

Miles uzima moj ručnik i spušta ga na jedan od stolova uz bazen. Vraća
se k meni i spušta ruke na gumbe mojih hlačica. „Ja sam zapravo prvi put
ovdje.” Otkopčava mi hlačice i spušta ih preko bokova. Usne su mu blizu
mojih, ali izraz lica mu je zaigran. „Dođi”, šapne. „Idemo se smočiti.”

Izvlačim se iz hlačica, a on istovremeno skida košulju. Zrak je
nevjerojatno hladan, ali para koja se diže iz vode obećava. Hodam do plićeg
dijela da siđem stubama, a Miles skoči na glavu u dublji kraj bazena. Ulazim
polako, no čim mi stopala proguta toplina vode, brzo uđem do kraja.
Otplivam do sredine i prehodam do ruba, a zatim prekrižim ruke na
betonskom obodu bazena koji gleda na grad.

Miles dopliva do mene s leđa i hvata se za obod, pritom me zarobivši
rukama i prsima koje privije uz mene. Položi glavu uz moju i oboje upijamo
panoramu koja se pruža pred nama.

„Predivno je”, šapnem.

On šuti.

Gledamo grad u tišini koja se čini vječna. Svako malo, on rukama
zagrabi vodu i polije mi je po ramenima da me ugrije.

„Oduvijek živiš u San Franciscu?” pitam ga. Okrenem leđa rubu tako da
sada gledam u njega. On i dalje drži ruke sa svake strane mojih i kimne.

„U blizini”, kaže i gleda grad preko moga ramena.

Želim ga pitati gdje, ali ga ne pitam. Vidim po govoru njegova tijela da
ne želi razgovarati o sebi. On nikad ne želi razgovarati o sebi.

„Jesi li jedinac?” pitam, pokušavajući vidjeti hoće li mi to proći. „Imaš
brata ili sestru?”

On me sada pogleda u oči. Usne su mu stisnute u čvrstu, napetu crtu.
„Tate, što to radiš?” On to ne pita grubo, ali takvo se pitanje ne može
drukčije protumačiti.

„Samo pokušavam neobavezno razgovarati”, kažem. Glas mi je tih i
zvuči uvrijeđeno.

„Pada mi na pamet bezbroj stvari o kojima bih radije razgovarao nego o
sebi.”

Ali, Miles, to je sve što ja želim znati.

Kimam, shvaćajući da iako tehnički ne kršim njegova pravila,
pokušavam ih zaobići. Njemu to nije drago.

Okrenem se ponovno prema obodu. On je još u istom položaju, pritisnut
uz mene, ali sad je drukčije. Ukočen je. Oprezan. Defanzivan.

Ne znam ništa o njemu. Ne znam ni jedan jedini podatak o njegovoj
obitelji, a on je moju upoznao. Ne znam nijednu stvar o njegovoj prošlosti, a
on je spavao u mom krevetu u kojem sam spavala kad sam bila mala. Ne
znam zbog kojih će se mojih riječi ili postupaka zatvoriti, ali ja od njega ništa
ne želim skrivati.

On me vidi baš onakvu kakva sam.

Ja njega uopće ne vidim.

Brzo podignem ruku i brišem suzu koja mi je nekako pobjegla niz obraz.
Zadnja stvar na svijetu koju želim jest da me vidi kako plačem. Koliko god
znam da sam preduboko zaglibila da nastavim ovo tretirati kao neobavezni
seks, također sam preduboko zaglibila da to prekinem. Užasno ga se bojim
zauvijek izgubiti, pa se jeftino prodajem i uzimam što mogu od njega, iako
znam da zaslužujem nešto bolje od toga.

Miles mi stavlja ruku na rame i okreće me prema sebi. Kad ja izaberem
zuriti u vodu umjesto ga pogledati, podiže mi prstom bradu i tjera me da ga
pogledam. Puštam ga da mi podigne lice, ali ne gledam ga u oči. Gledam gore
i udesno, pokušavajući treptanjem otjerati suze.

„Žao mi je.”

Ja ne znam ni za što se on ispričava. Ne znam ni zna li on za što se
ispričava. Ali oboje znamo da moje suze imaju veze samo s njim i on se
vjerojatno ispričava samo iz tog jednostavnog razloga. Zato što zna da je
nesposoban dati mi ono što želim.

Prestaje me tjerati da ga pogledam, već me umjesto toga privija uz svoja
prsa. Položim uho na njegovo srce, a on svoju bradu na moj potiljak.

„Misliš li da bismo trebali prekinuti?” pita me tiho. U glasu mu se čuje
strepnja, kao da se nada da će moj odgovor biti ne, a ipak misli da me mora
to pitati.

„Ne”, šapnem.

On duboko uzdahne. Taj uzdah zapravo zvuči kao da mu je laknulo, ali
nisam sasvim sigurna u to. „Ako te nešto pitam, hoćeš li mi iskreno
odgovoriti?”

Slegnem ramenima jer nema šanse da mu potvrdno odgovorim dok prvo
ne čujem njegovo pitanje.

„Radiš li ti ovo još uvijek sa mnom zato što misliš da ću se predomisliti?
Zato što misliš da postoji šansa da ću se zaljubiti u tebe?

Miles, to je jedini razlog zašto ja to još uvijek radim.

Ali ne kažem to naglas. Ne kažem ništa.

„Zato što ne mogu, Tate. Ja samo...” Glas mu utihne i on ušuti.
Analiziram njegove riječi i činjenicu da je rekao da ne može, a ne da ne želi.
Želim ga pitati zašto ne može. Zar se boji? Je li to zato što ja nisam prava
osoba za njega? Ili se boji da će mi slomiti srce? No ništa ga ne pitam, jer
nijedan od njegovih odgovora na ta pitanja neće me ohrabriti. Nijedan od
ovih scenarija nije dovoljan razlog da srcu apsolutno uskratiš sreću.

I zato ga ništa ne pitam jer osjećam da možda nisam sprema za istinu.
Možda podcjenjujem ono što mu se dogodilo u prošlosti, zbog čega je postao
ovakav. Jer nešto se dogodilo. Nešto što ja najvjerojatnije ne bih mogla
shvatiti, čak i da saznam što je to bilo. Nešto što mu je ukralo duh, baš kao
što je Cap rekao.

Njegove ruke se čvršće ovijaju oko mene i taj njegov zagrljaj govori
toliko toga. To je više od zagrljaja. Više od običnog grljenja. On me grli kao da
je u smrtnom strahu da ću se utopili ako me pusti.

„Tate”, šapne. „Znam da ću požaliti što sam to rekao, ali želim da to
čuješ.” Odmiče se tek toliko da mu usne dotaknu moju kosu, a zatim me opet
čvrsto privija uz sebe. „Da sam sposoban nekoga voljeti... taj netko bi bila ti.”
Moje srce napukne od njegovih riječi i ja osjetim kako nada sipi u njega i
odmah iscuri van. „Ali nisam sposoban. Pa ako je tebi preteško...”

„Nije”, prekinem ga, radim sve što mogu da ga spriječim da prekinemo
ovo. Nekako pronalazim snagu da ga pogledam u oči i kažem mu najgoru laž
koju sam izrekla u čitavom svom životu. „Meni se sviđa baš ovako kako nam
je.”

On zna da lažem. Vidim sumnju u njegovim zabrinutim očima, ali on
ipak kima. Pokušavam ga smesti prije nego me sasvim prozre. Labavo ovijam
ruke oko njegova vrata, ali njemu privuku pozornost vrata koja se u ovom
času otvaraju. I ja se okrećem i ugledam Capa kako se polako vuče po terasi.
Hoda prema kontrolnoj ploči na zidu na kojoj se isključuju mlaznice u
hidromasažnom bazenu. Gasi prekidače i polako se okreće prema vratima, no
tada nas ugleda krajičkom oka. Sad se uputi prema nama i zaustavi se ne više
od dva metra od nas. „Tate, jesi li to ti?” kaže, škiljeći.

„Jesam” kažem, još uvijek držeći ruke oko Milesova vrata.

„Hmm”, kaže Cap, proučavajući nas. „Je li vam itko ikad rekao da ste
vraški zgodan par?”

Ja se trznem, jer znam da ovo nije najbolji trenutak da Miles to čuje,
pogotovo ni minutu nakon našeg neugodnog razgovora. Također znam što
Cap smjera s tim komentarom.

„Cap, mi ćemo ugasiti svjetla kad odemo”, kaže Miles, ignorirajući
Capovo pitanje i skrećući razgovor u drugom smjeru.

Cap ga pogleda ispod oka, odmahne glavom kao da je razočaran i uputi
se prema vratima. „To je ionako bilo retoričko pitanje”, promrmlja. Vidim
kako podiže ruku prema čelu i salutira zraku pred sobom. „Laku noć, Tate”,
kaže glasno.

„Laku noć, Cap.”

Oboje ispraćamo Capa pogledom dok ne zatvori vrata za sobom. Mičem
ruke s Milesova vrata i nježno se odgurnem od njegovih prsa. On se odmiče
kako bih ga mogla zaobići. Plivam leđno prema suprotnoj strani bazena.

„Zašto si uvijek tako grub prema njemu?” pitam.

Miles se spušta u vodu, širi ruke pred sobom i odguruje se od zida iza
sebe. Pliva prema meni, a ja vidim da su mu oči i dalje usredotočene na
mene. Plivam dalje leđno dok mi leđa ne dodirnu suprotni zid bazena. On
nastavlja plivati prema meni, skoro naletjevši na mene, ali se zaustavi
uhvativši se rukama za rub bazena oko moje glave i pritom me zapljusne
vodom po prsima.

„Nisam grub prema njemu.” Usne mu se susretnu s mojim vratom i on
ga nježno ljubi, napredujući gore dok ne stignu blizu moga uha. „Samo ne
volim odgovarati na pitanja.”

Mislim da smo to već ustanovili.

Odmičem se nekoliko centimetara kako bih mu vidjela lice. Pokušavam
se usredotočiti na njegove oči, ali na usnama su mu kapljice vode i teško je
ne zuriti u njih. „Ali on je star čovjek. Ne bi trebao biti grub prema starim
ljudima. I prilično je zabavan. Vidio bi to kad bi ga bolje upoznao.”

Miles se tiho nasmije. „On se tebi sviđa, ha?” Čini se da mu je to
zabavno.

Ja kimam. „Da. Jako mi se sviđa. Ponekad mi se sviđa više od tebe”

Ovoga puta se glasno nasmije i opet se nagne, pritisnuvši mi jednu pusu
u obraz. Ruka mu se spušta na moj potiljak, a oči na moja usta. „Sviđa mi se
što ti se Cap sviđa”, kaže, podižući oči prema mojima. „Neću više biti grub
prema njemu. Obećavam.”

Ugrizem se za usnu tako da ne može vidjeti kako se želim nasmiješiti
činjenici da mi je upravo nešto obećao. To je bilo jednostavno obećanje. Ali
ipak mi je jako drago.

Klizne rukom oko moje brade, a palac mu se susretne s mojom usnom.
Odmiče je s mojih zuba. „Što sam ti rekao o skrivanju tog smiješka?” Uzima
moju usnu zubima i nježno je griene, a zatim je pusti.

Imam osjećaj da je temperatura na bazenu upravo narasla dvadeset
stupnjeva.

Usta mu se spuštaju na moj vrat i on duboko uzdahne o moju kožu.
Zabacujem glavu i naslonim je na obod bazena dok me on ljubi niz vrat.

„Ne želim više plivati”, kaže, klizeći usnama od korijena moga vrata sve
gore ponovno do usana.

„Dobro onda, a što bi želio?” slabašno prošapćem.

„Tebe”, kaže bez oklijevanje. „U svom tušu. S leđa.”

Progutam veliki gutljaj zraka i osjetim kako pada sve do rupe moga
želuca. „Oho! To je prilično konkretno.”

„Također i u svom krevetu”, šapne. „Ti si gore, još mokra od tuša.”

Oštro udahnem, a oboje možemo čuti kako mi dah drhti dok izdišem.
„Može”, pokušam reći, ali njegove su usta na mojima prije nego ta riječ
uspije izaći van.

I opet, razgovor koji mi je trebao otvoriti oči gurnut je u stranu kako bi
napravio mjesta za ono jedino što mi je on voljan dati.

trideseto poglavlje

MILES

Šest godina prije

Šutke hodamo do prazne čekaonice. Moj otac sjeda prvi, a ja nevoljko
sjednem preko puta njega.

Čekam njegovu ispovijed, ali on ne zna da je ja ne trebam. Ja znam o
njegovoj vezi s Lisom.

Znam koliko dugo traje.
„Tvoja majka i ja...” On gleda u pod.
Ne može me ni pogledati u oči.
„Odlučili smo se rastati kad si ti imao šesnaest godina.
Međutim, s obzirom na to koliko sam ja putovao, bilo je financijski
razumno čekati da ti maturiraš prije službenog razvoda, pa smo odlučili da
ćemo tako učiniti.”
Šesnaest?
Ona se razboljela kad sam imao šesnaest godina.
„Mi smo bili razdvojeni skoro godinu dana prije nego sam upoznao
Lisu.”
On me sada gleda. Iskren je.
„Kad je saznala da je bolesna, bilo je pošteno od mene da to učinim,
Miles. Ona je bila tvoja majka, a ja je nisam želio napustiti kad me najviše
trebala.”
Zaboli me u prsima. „Znam da si zbrojio dva i dva”, kaže.
„Znam da si izračunao.
Znam da me mrziš jer misliš da sam imao aferu kad je bila bolesna, a ja
mrzim što sam dopustio da tako misliš.”
„Pa zašto si onda?” pitam ga. „Zašto si dopustio da tako mislim?”
On opet gleda u pod. „Ne znam”, kaže. „Mislio sam da možda ima šanse
da nisi shvatio da se viđam s Lisom duže nego što sam želio da se zna, pa
sam mislio da bi razgovor o tome možda donio manje dobra nego zla. Nisam
želio da saznaš da je moj brak s tvojom majkom propao. Nisam želio da
misliš da je umrla nesretna.”
„Nije umrla nesretna”, ohrabrim ga. „Ti si bio kraj nje, tata.
Obojica smo bili kraj nje.”
On cijeni što sam to rekao, jer zna da je to istina.

Moja majka je bila sretna sa svojim životom.
Bila je sretna sa mnom.
Ovo me ponuka da se zapitam bi li ona bila razočarana da vidi kako je
sve ovo ispalo.
„Miles, bila bi ponosna na tebe”, kaže mi.
„Na to kako si se držao.”
Ja ga zagrlim.
Nisam bio ni svjestan koliko sam to trebao čuti.

trideset prvo poglavlje

TATE

Pokušavam slušati Corbina kako mi priča o svom razgovoru s mamom,
ali sada mogu razmišljati samo o činjenici da bi se Miles svake minute trebao
vratiti doma. Nismo se vidjeli već deset dana koliko je na putu, a to je
najdulje dosad, ako ne računam one tjedne kad nismo razgovarali.

„Jesi li već rekla Milesu?” pita Corbin.
„Što?”
Corbin se okreće prema meni. „Da se seliš.” Pokaže na rukavicu za
hvatanje vrućih posuda koja leži na šanku pokraj mene.
Bacim mu tu rukavicu i odmahnem glavom. „Nisam razgovarala s njim
od prošlog tjedna. Vjerojatno ću mu reći večeras.”
Iskreno, čitav tjedan mu želim reći da sam pronašla stan, ali to bi
značilo da ga moram nazvati ili mu poslati poruku, a to su dvije stvari koje
mi ne radimo. Šaljemo si poruke samo kad smo oboje doma. Vjerojatno nam
to pomaže očuvati granice koje smo postavili.
No zapravo, ta moja selidba nije neka velika stvar. Selim se samo
nekoliko ulica dalje. Našla sam stan koji je bliže i poslu i fakultetu. Naravno,
to nije stan u šminkerskom neboderu, ali meni je savršen.
No moram priznati da se pitam kako će to utjecati na moj i Milesov
odnos. Mislim da je to jedan od razloga zašto mu nisam ni spomenula da
tražim vlastiti san. Negdje u primislima postoji strah da će mu to što više ne
živim preko puta postati nepraktično pa će jednostavno otkazati ovo što se
događa među nama, što god to bilo.
Corbin i ja oboje podignemo pogled kad se vrata našeg stana otvore uz
kratko kucanje. Pogledam Corbina, a on zakoluta očima.
Još se navikava.
Miles ulazi u kuhinju i ja vidim da mu se smiješak želi raširiti licem kad
me vidi, ali se suzdrži kad ugleda Corbina.
„Što to kuhaš?” upita ga. Naslanja se na zid i prekriži ruke na prsima,
ali pogled mu klizi uz moje noge. Zastane kad vidi da nosim suknju, a zatim
mi se osmjehne. Srećom, Corbin je i dalje okrenut štednjaku.
„Večeru”, kaže Corbin odrješito.
Treba mu poprilično dugo da se navikne.
Miles opet pogleda u mene i zuri nekoliko sekundi u tišini. „Bok, Tate”,
kaže.
Ja se nasmiješim. „Bok.”
„Kako su prošli kolokviji?” Pogled mu je posvuda osim na mome licu.

„Dobro”, kažem.

Lijepo izgledaš, izgovori bez glasa.

Smiješim se i više od svega želim da Corbin ne stoji sada ovdje, jer se
moram silno suzdržavati da se ne bacim Milesu u zagrljaj i izljubim ga do
besvijesti.

Corbin zna zašto je Miles ovdje. Miles i ja samo pokušavamo poštovati
činjenicu da se Corbinu još uvijek ne sviđa to što se zbiva među nama, pa to
držimo iza zatvorenih vrata.

Miles si žvače unutrašnji dio obraza, petlja prstima po svojem rukavu,
gleda me. U kuhinji je tiho, a Corbin se još nije okrenuo da ga pozdravi. Miles
izgleda kao da će pući po šavovima.

„Jebeš to”, kaže, kliznuvši preko kuhinje prema meni. Uzima moje lice u
svoje dlanove i poljubi me, žestoko, pred Corbinom.

On me ljubi.

Pred Corbinom.

Tate, ne analiziraj to.

Povlači me za ruke, vukući me van iz kuhinje. Koliko ja znam,

Corbin je još okrenut štednjaku, silno nas se trudi ignorirati. Još se
navikava.

Dočepamo se dnevne sobe i Miles razdvoji svoja usta od mojih. „Cijeli
dan mislim samo na ovo”, kaže. „Samo na ovo.”

„I ja.”

Povuče me za ruku prema ulaznim vratima. Ja krenem za njim. Otvara
ih, hoda do svog stana i izvlači ključeve iz džepa. Prtljaga mu je još vani u
hodniku.

„Zašto ti je prtljaga ovdje?”

Miles otvara vrata svoga stana. „Nisam još bio doma”, kaže. Okreće se i
uzima prtljagu s poda, a zatim mi otvara vrata. „Prvo si došao u moj stan?”

On kima, zatim baca sportsku torbu na kauč i gura kovčeg prema zidu.
„Aha”, kaže. Uzima me za ruku i privlači k sebi. „Rekao sam ti, Tate. Nisam
mogao razmišljati ni o čemu drugom.” Smiješi se i sagne glavu da me
poljubi.

Ja se smijem. „Jao, nedostajala sam ti”, zadirkujem ga.

On se odmiče. S obzirom na to kako mu se tijelo napelo, pomislili biste
da sam mu u upravo rekla da ga volim.

„Opusti se”, kažem mu. „Smijem ti nedostajati. To ne krši tvoja
pravila.”

On se odmiče nekoliko koraka. „Jesi žedna?” pita, promijenivši temu kao
i uvijek. Okreće se i uputi se u kuhinju, ali sve u vezi s njim upravo se
promijenilo. Njegovo držanje, njegov smiješak, njegovo uzbuđenje što me
konačno vidi nakon deset dana.

Stojim u dnevnoj sobi i gledam kako se sve ruši.

Suočila sam se sa stvarnošću, a to otrežnjenje osjećam kao udar
meteora.

Ovaj čovjek ne može priznati ni da sam mu nedostajala.

Toliko dugo sam živjela u nadi da će on, ako budem dovoljno strpljiva s
njim, na kraju uspjeti razriješiti ono što ga sputava, štogod to bilo. Svih ovih
proteklih nekoliko mjeseci ja sam se obmanjivala mišlju da možda on samo
ne može podnijeti brzinu kojom se stvari među nama razvijaju i treba mu
vremena, ali sada je jasno. Ne radi se o njemu.

Radi se o meni.

Ja sam ta koja ne može podnijeti ovo među nama.

„Jesi dobro?” pita Miles iz kuhinje. Pomaknuo se od mjesta na kojem
mu je kuhinjski ormarić zaklanjao pogled i sad me gleda. Čeka da mu
odgovorim, ali ja ne mogu.

„Miles, jesam li ti nedostajala?”

I opet se diže oklop, štiti ga. On skreće pogled i vraća se u kuhinju.
„Tate, mi ne govorimo takve stvari”, kaže. Glas mu je opet ukočen. On to
ozbiljno?

„Ne govorimo?” Napravim nekoliko koraka prema kuhinji. „Miles. To je
uobičajena fraza. Ona nikoga ni na što obvezuje. Ona ne znači ni ljubav. To
prijatelji govore prijateljima.”

On se naslanja na šank u kuhinji i mirno me gleda. „Ali mi nikad nismo
bili prijatelji. I ja ne želim kršiti tvoje jedno jedino pravilo dajući ti lažnu
nadu, pa to neću reći.”

Ne mogu objasniti što mi se događa, jer ne znam. Ali imam dojam kao
da svaka riječ ili djelo koje me povrijedilo udara u mene odjednom. Želim
vrištati na njega. Želim ga mrziti. Želim znati koji se to vrag dogodio zbog
kojeg je sposoban izreći ono što me može povrijediti više nego što su me bilo
koje druge riječi i približno povrijedile.

Dosta mi je tapkanja na mjestu.

Dosta mi je pretvaranja da me ne ubija to što želim znati sve o njemu.

Dosta mi je pretvaranja da on nije posvuda. Da on nije sve. Da nije ono
jedino što mi je važno.

„Što ti je to ona učinila?” prošapćem.

„Nemoj”, kaže on. Ta riječ je upozorenje. Prijetnja.

Ne mogu, uistinu više ne mogu gledati bol u njegovim očima, a ne znati
razlog za tu bol. Dosta mi je toga što ne znam koje su riječi zabranjene u
razgovoru s njim,

„Reci mi.”

On skreće pogled s mene. „Tate, idi doma.” Okreće se i grčevito se hvata
za šank, spustivši glavu na prsa.

„Jebi se”. Okrenem se i izađem iz kuhinje. Kad stignem u dnevnu sobu,
čujem da je krenuo za mnom pa ubrzam. Uspijem stići do ulaznih vrata i

otvoriti ih, ali njegov se dlan prilijepi na vrata iznad moje glave i on ih
zatvara uz tresak.

Čvrsto zažmirim, pripremajući se za riječi koje će me sasvim uništiti,
koje god to bile, jer znam da hoće.

Njegovo je lice kraj moga uha, a prsa su mu pritisnuta za moja leđa. „To
smo i radili, Tate. Jebali se. To sam ti jasno dao do znanja od prvog dana.”

Smijem se, jer ne znam što drugo učiniti. Okrenem se i pogledam ga. On
ne uzmiče, a nikad dosad nije izgledao tako zastrašujuće.

„Ti misliš da si to jasno dao do znanja?” pitam ga. „Miles, ti si takav
kreten.”

On se i dalje ne miče, ali brada mu se ukruti. „Kako to nisam bio jasan?
Dva pravila. Ne može biti jednostavnije od toga.”

Nasmijem se u nevjerici, a zatim si u jednom dahu olakšam dušu.
„Velika je razlika između jebanja nekoga i vođenja ljubavi s nekim. Ti me nisi
jebao više od mjesec dana. Svaki put kad si u meni, ti vodiš ljubav sa mnom.
Vidim to u načinu na koji me gledaš. Nedostajem ti kad nismo zajedno. Cijelo
vrijeme misliš na mene. Ne možeš pričekati da me vidiš ni deset sekundi da
ostaviš stvari u svom stanu. I zato se ne usuđuj govoriti da si bio jasan od
prvog dana, jer si ti jebeno najmutniji frajer kojeg sam upoznala u životu.”

Ja dišem.

Imam dojam da dišem prvi put u mjesec dana.

On neka sa svim ovim učini što god hoće. Ja se prestajem truditi.

Mirno, kontrolirano udiše dok se udaljuje nekoliko koraka od mene.
Trzne se i okrene se kao da ne želi da ja pročitam emocije koje su očito
prisutne negdje duboko u njemu. Čvrsto stišće rukom potiljak i ostaje u tom
položaju dobrih minutu, ne mičući se. Počinje ravnomjerno udisati i izdisati,
kao da čini sve što je u njegovoj moći da se pribere i ne rasplače. Srce me
počne boljeti kad shvatim što se događa.

On se slama.

„O, Bože” šapće. Glas mu je sasvim prožet boli. „Što ti ja to radim,
Tate?”

Hoda do zida, sruši se na njega, a zatim sklizne na pod. Privuče koljena i
stavi laktove na njih, prekrivši lice dlanovima da zaustavi emocije. Ramena
mu se počinju tresti, ali ne ispušta ni zvuka.

On plače.

Miles Archer plače.

To je isti onaj srceparajući plač kao one prve noći kad sam ga upoznala.

Ovaj odrasli muškarac, ovaj zastrašujući zid, ovaj čvrsti čelični oklop,
sasvim se ruši pred mojim očima.

„Miles?” prošapćem. Moj glas je slabašan u usporedbi s njegovom
masivnom tišinom. Priđem mu i spustim se kraj njega na koljena. Ovijem
ruke oko njegovih ramena i spustim glavu na njegovu.

Ne pitam ga opet što mu je, jer se užasavam da bih to mogla saznati.

trideset drugo poglavlje

MILES

Šest godina prije

Lisa voli Claytona.
Moj tata voli Claytona.
Clayton popravlja obitelji.
On je već moj junak, a tek su mu dva dana.
Brzo nakon odlaska moga tate i Lise, dolazi Ian. Kaže da ne želi držati
Claytona, ali Rachel ga natjera. Nije mu ugodno jer nikad u životu nije držao
bebu, ali ipak ga drži u naručju.
„Hvala Bogu da izgleda kao Rachel”, kaže Ian.
Ja se slažem s njim.
Ian pita Rachel jesam li joj ikad ispričao što sam mu bio rekao kad sam
je upoznao.
Nemam pojma o čemu on to priča.
Ian se smije.
„Onog prvog dana nakon što te otpratio u razred, slikao te sa svog
mjesta”, kaže joj Ian. „Poslao mi je tu sliku porukom i rekao: ‘Ona će roditi
svu moju djecu?’
Rachel me pogleda.
Ja slegnem ramenima.
Sram me je.
Rachel je drago što sam to rekao Ianu. Meni je drago što je Ian to rekao
njoj. Liječnik ulazi i kaže nam da sada svi možemo doma. Ian mi pomaže
odnijeti sve u auto i dovesti ga do izlaza. Prije nego se vratim u Rachelinu
sobu, Ian me dodirne po ramenu. Okrenem se prema njemu.
Imam osjećaj da mi želi čestitati, ali umjesto toga me samo zagrli.
To je nekako čudno, ali nije.
Drago mi je da je ponosan na mene.
Sjajno se osjećam zbog toga. Kao da sve ovo radim dobro.
Ian odlazi.
Odlazimo i mi.
Ja i Rachel i Clayton.
Moja obitelj.

Želim da Rachel sjedi naprijed sa mnom, ali mi je drago što sjedi s njim
na zadnjem sjedištu. Uživam u tome koliko ga ona voli. Sviđa mi se to što mi
je sada kad je postala mama još privlačnija.

Želim je poljubiti. Želim joj opet reći da je volim, ali to joj stvarno
prečesto govorim. Ne želim da se ikad umori od toga.

„Hvala ti za ovu bebu”, kaže mi sa stražnjeg sjedišta.
„Predivan je.”

Ja se smijem. „Rachel, ti si odgovorna za to što je predivan.

Od mene je dobio samo jaja.”
Ona se smije. Umire od smijeha. „O, Bože, znam”, kaže.

„Ogromna su.”

Oboje se smijemo velikim jajima našega sina.

Ona uzdahne.
„Odmori se”, kažem joj. „Nisi dva dana spavala.”

Vidim u retrovizoru kako se smiješi. „Ali ne mogu prestati gledati u
njega”, prošapće.

Ja ne mogu prestati gledati u tebe, Rachel.
Ali prestanem, jer promet iz suprotnog smjera je svjetliji nego što bi
trebao biti.

Ruke mi grčevito stišću volan.
Previše svijetao.
Stalno sam slušao priče o tome kako ti čitav život bljesne pred očima u
trenutku prije smrti.

Na neki način, to je istina.

Međutim, slike ti ne dolaze po redu, čak ni nasumično.
Ima samo jedna slika koja ti OSTAJE u glavi i postane sve što osjećaš i
sve što vidiš.

Pred očima ti zapravo ne bljesne tvoj život.
Ono što ti bljesne pred očima su ljudi koji jesu tvoj život.

Rachel i Clayton.
Sve što vidim su njih dvoje - moj čitav život - bljesne mi pred očima.
Zvuk postaje sve.
Sve.
U meni, izvan mene, kroz mene, ispod mene, preko mene.

Rachel, RACHEL, RACHEL.

Ne mogu je pronaći.

Clayton, CLAYTON, CLAYTON.

Mokar sam. Hladno je. Glava me boli. Ruke me bole.

Ne vidim je, ne vidim je, ne vidim je, ne vidim ga.

Tišina.
Tišina.
Tišina.
ZAGLUŠUJUĆA TIŠINA.
„Miles!” Otvaram oči. Mokro je, mokro je, posvuda je voda, mokro je.
Voda je u autu. Otkopčam pojas i okrećem se. Njezine ruke su na njegovoj
sjedalici. „Miles, pomozi mi! Zapelo je!”
Pokušam.
Pokušam ponovno.
Ali i ona mora izaći van.
I ona mora izaći van.
Udarim nogom po svom prozoru i razbijem staklo. Vidio sam to jednom
u nekom filmu.
Pobrinite se pronaći izlaz prije nego tlak na prozorima postane prevelik.
„Rachel, izlazi van! Imam ga!”
Ona mi kaže ne. Ne želi ga prestati pokušavati izvući.
Rachel, ja ću ga izvući.
Ona ne može van. Njezin pojas je zapeo. Previše je zategnut.
Puštam sjedalicu i posežem za njezinim pojasom.
Ruke su mi pod vodom kad ga pronađem.
Ona me udara po rukama i pokušava me odgurnuti od sebe.
„Izvuci prvo njega!” vrišti. „Prvo izvuci njega van!”
Ne mogu.
Oboje su zapeli.
Zapela si, Rachel.
O, Bože.
Bojim se.
Rachel se boji.
Voda je posvuda.
Više ga ne vidim.
Ne vidim ju.
Ne čujem ga.
Ponovno posežem za njezinim pojasom.
Uspijevam ga skinuti s nje.
Grabim njezine ruke. Njezin prozor nije razbijen.
Moj jest.
Vučem je naprijed.
Ona se opire.
Ona mi se opire.

Ona se prestane opirati.
Opiri se, Rachel.
Opiri se meni.
Pomakni se.
Netko pruža ruku kroz moj prozor.
„Daj mi njezinu ruku!” čujem ga kako viče.
Voda sada ulazi kroz moj prozor.
Cijelo stražnje sjedište je voda.
Sve je voda.
Dajem mu Rachelinu ruku. On mi pomaže izvući je van.
Sve je voda.
Pokušavam ga pronaći.
Ne mogu disati.
Pokušavam ga pronaći.
Ne mogu disati.
Pokušavam ga spasiti.
Želim biti njegov junak.
Ne mogu disati.
Pa zato jednostavno prestanem.
Tišina.
Tišina.
Tišina.
Tišina.
Tišina.
Tišina.
Tišina.
Tišina.
Tišina.
ZAGLUŠUJUĆI VRISAK.
Prekrivam uši rukama.
Prekrivam srce oklopom.
Kašljem dok ponovno ne uspijem disati.
Otvaram oči. Mi smo u nekom čamcu.
Ogledam se oko sebe. Mi smo na nekom jezeru.
Podižem ruku do brade.
Ruka mi je crvena.
Prekrivena krvlju crvenom kao Rachelina kosa.
Rachel.

Pronalazim Rachel.
Clayton.
Ne pronalazim Claytona.
Odgurnem se rukama i priđem rubu čamca.
Moram ga pronaći.
Netko me zaustavlja.
Netko me vuče nazad.
Netko mi ne da.
Netko mi govori da je prekasno.
Netko mi govori da mu je žao.
Netko mi kaže da ne možemo do njega.
Netko mi kaže da smo nakon sudara sletjeli s mosta.
Netko mi kaže da mu je tako žao.
Umjesto toga sjednem kraj Rachel.
Pokušam je zagrliti, ali ona mi ne da. Ona vrišti.
Jeca. PLAČE. ZAVIJA.
Udara me rukama.
Udara me nogom.
Kaže da sam umjesto nje trebao spasiti njega.
Ali, Rachel, pokušao sam vas spasiti oboje.
„Trebao si spasiti njega, Miles!” vrišti.
Trebao si spasiti njega.
Trebao sam spasiti njega.
Trebao sam spasiti NJEGA. Ona vrišti.

Jeca. PLAČE. ZAVIJA.

Ja je ipak grlim.
Puštam je da me udara.
Puštam je da me mrzi.
Rachel me mrzi.
Ja je ipak grlim.
Rachel plače, ali je tiha. Plače tako jako da joj grlo ne može ispustiti ni
zvuka. Njezino tijelo plače, ali njezin glas ne.
Uništeno.
Uništeno.
UNIŠTENO.
Ja plačem s njom. Ja plačem i plačem i plačem i plačem i mi plačemo i
plačemo i plačemo i plačemo.
Uništeno.

Voda je sada sve.
Gledam Rachel. Vidim samo vodu.
Zatvaram oči. Vidim samo vodu.
Gledam u nebo. Vidim samo vodu.
Tako silno boli. Nisam imao pojma da jedno srce može nositi težinu
čitavog svijeta.
Ja više ne činim Rachelin život boljim.

Ja sam te uništio, Rachel.
Svoju obitelj.
Sebe i tebe i Claytona.

UNIŠTIO.

Rachel, ne možeš me voljeti nakon ovog.

trideset treće poglavlje

TATE

Moje su ruke na njemu, trljaju mu leđa, dodiruju mu kosu. On plače, a ja
mu sad samo mogu reći da nije važno. Želim mu reći da zaboravi sve što sam
rekla večeras. Želim učiniti što god mogu da otjeram njegovu bol, jer što god
se dogodilo ne bi trebalo biti važno. Što god se dogodilo, nitko ne zaslužuje
osjećati se tako kako se on sada osjeća.

Maknem njegovu ruku s njegova lica, a zatim je spustim u njegovo krilo.
Držim mu lice dlanovima i naginjem ga prema mome. On i dalje žmiri.
„Miles, ne moram znati.”

Njegove se ruke ovijaju oko mojih leđa i on zarije lice u moja prsa.
Njegovo teško disanje se ubrza dok pokušavam potisnuti emocije. Moje ruke
su ovijene oko njegove glave i ja ljubim njegovu kosu, zatim nižem poljupce
niz njegovo lice dok se ne odmakne i pogleda me.

Nema na svijetu tog oklopa, ni tog zida, koliko god bili debeli, koji bi
mogli sakriti taj silni očaj u njegovim očima. Tako se jasno vidi i tako ga je
mnogo, da moram zadržati dah da se i ja ne rasplačem.

Miles, što ti se to dogodilo?
„Ne moram znati”, šapnem ponovno, odmahnuvši glavom.
Njegove se ruke pomaknu na moj potiljak, i pritišće svoja usta na moja,
silovito i bolno. Naginje se naprijed dok mi leđa nisu pritisnuta o pod.
Rukama mi povlači košulju i ljubi me tako očajnički, tako divljački,
ispunjavajući mi usta okusom svojih suza.
Pustim ga da me iskoristi da se riješi svoje boli.
Učinit ću što god želi ako će ga prestati boljeti kako ga sada boli.
Klizne rukom pod moju suknju i počinje mi povlačiti gaćice dok ja
istovremeno zakvačim palac za pojas njegovih traperica i povlačim ih dolje.
Moje gaćice završe na gležnjevima i ja ih otresem u trenutku kad on hvata
obje moje ruke i gura ih iznad moje glave, pritišćući ih o pod.
Spušta čelo na moje, ali me ne ljubi. Zatvara oči, ali ja svoje držim
otvorenima. Ne gubi vrijeme i gura se među moje noge, šireći ih do kraja.
Pomiče čelo na moje lice, a zatim polako klizne u mene. Kad je cijelom
dužinom u meni, izdiše, oslobađajući nešto svoje boli. Skreće pozornost s
užasa koji je upravo iskusio, koji god on bio.
Izvlači se, za zatim se ponovno zabija u mene, ovoga puta svom
snagom.
To boli.
Miles, daj mi svoju bol.

„Moj Bože, Rachel”, prošapće.

Moj Bože, Rachel...

Rachel, Rachel, Rachel.

Ta se riječ ponavlja u mojoj glavi.

Moj.

Bože.

Rachel.

Okrećem glavu od njega. Ovo je najgora bol koju sam osjetila u životu.
Apsolutno najgora.

Tijelo mu se istog časa ukipi u meni kad shvati što je rekao. Jedino što se
među nama sada pomiče su suze koje teku iz mojih očiju.

„Tate”, šapće, slamajući tišinu. „Tate, tako mi je žao.”

Odmahujem glavom, ali suze ne prestaju. Osjećam kako je nešto
otvrdnulo negdje duboko u meni,. Nešto što je nekad bilo tekućina, sasvim se
zamrznulo, i u ovom trenutku ja znam da je to to.

To ime.

Ono je sve reklo. Ja nikada neću imati njegovu prošlost, zato što je ona
ima.

Ja nikada neću imati njegovu budućnost, jer je on odbija dati bilo kome
tko nije ona.

I ja nikada neću znati zašto, jer mi on nikada neće reći.

Počinje se izvlačiti iz mene, ali ja stisnem noge. On duboko uzdahne o
moj obraz. „Kunem se Bogom, Tate. Nisam mislio o...”

„Prestani”, šapnem. Ne želim slušati kako pokušava obraniti ovo što se
upravo dogodilo. „Samo svrši, Miles.”

On podiže glavu i gleda dolje u mene. Vidim ispriku, jasnu kao dan, kako
se skriva iza svježih suza. Ne znam je li to zato što su ga moje riječi opet
povrijedile, ili zato što oboje znamo da je to to, ali izgleda da se njegovo srce
upravo opet slomilo.

Ako je to uopće moguće.

Jedna suza kapne iz njegovih očiju i sleti na moj obraz. Osjećam kako se
kotrlja i spaja s jednom mojom suzom. Ja samo želim da ovo završi.

Ovijem ruku oko njegova potiljka i privučem mu usta svojima. On se više
ne miče u meni, pa ja izvijam leđa, pritišćući bokove jače o njega. On stenje
moje ime i ponovno se počne kretati u meni, a zatim opet stane. „Tate” kaže
mi u usne.

„Samo svrši, Miles”, kažem mu kroz suze. „Samo svrši.”

On stavlja dlan na moj obraz i pritišće usne na moje uho. Oboje sada još
jače plačemo, i ja vidim da sam mu više od ovoga. Znam da jesam. Osjećam
kako me silno želi voljeti, ali ono što ga sprječava, što god to bilo, ja nisam
sposobna pobijediti. Ovijam ruke oko njegova vrata. „Molim te”, preklinjem

ga. „Molim te, Miles.” Plačem, preklinjem ga da mi da to nešto, ali više
uopće ne znam što je to.

On ponovno gura u mene. Ovoga puta žešće. Tako žestoko da se
odmičem od njega pa mi on obgrli ramena i podigne ruke gore, držeći me
čvrsto uza se dok se kontinuirano zabija u mene. To su snažni, dugački,
duboki potisci koji izvlače uzdahe iz nas oboje sa svakim pokretom.

„Žešće”, preklinjem ga.

On gura žešće.

„Brže.”

On ubrza.

Oboje se hvatamo za zrak, a suze nam i dalje teku. Žestoko je.
Srceparajuće. Poražavajuće.

Ružno je. Gotovo je.

Čim mu se tijelo umiri iznad moga, ja se odgurnem o njegova ramena.
On se otkotrlja s mene. Sjednem i brišem suze rukama, zatim ustajem i
navlačim gaćice. Prsti su mu ovijeni oko moga gležnja. Isti oni prsti koji su se
ovili oko moga gležnja one noći kad smo se prvi put vidjeli.

„Tate”, kaže, a glas mu je protkan svime. Svaka emocija na svijetu ovija
se oko svakog slova moga imena dok izlazi iz njegovih usta. Izvlačim se iz
njegova stiska.

Hodam prema vratima još ga osjećajući u sebi. Još osjećajući okus
njegovih usta na svojima. Još osjećajući mokre mrlje od njegovih suza na
svome obrazu.

Otvaram vrata i izlazim.

Zatvaram vrata za sobom i to je nešto najteže što sam učinila u životu.

Ne mogu prohodati ni metar do svoga stana. Srušim se u hodniku. Ja
sam tekućina. Ništa osim suza.

trideset četvrto poglavlje

MILES

Šest godina prije

Otišli smo doma. Ne svome domu.
Rachel je željela Lisu. Rachel treba svoju majku. Ja nekako trebam svoga
oca.
Svake noći je grlim. Svake noći joj govorim da mi je žao. Svake noći mi
samo plačemo.
Ne shvaćam kako može biti tako savršeno. Kako život i ljubav i ljudi
mogu biti tako savršeni i predivni.
A onda ne. Tako je ružno.
Život i ljubav i ljudi postanu ružni.
Sve postane voda.
Večeras je drukčije. Ovo je prva večer u tri tjedna da ona ne plače. Ja je
ipak grlim. Želim biti sretan što ne plače, ali to me plaši. Njezine suze znače
da ona nešto osjeća. Iako je to nešto užas, ipak je nešto. Večeras nema suza.
Ja je ipak grlim. Opet joj govorim da mi je žao.
Ona mi nijednom ne kaže da ne brinem.
Ona mi nijednom ne kaže da ja nisam kriv.
Ona mi nijednom ne kaže da mi oprašta.
Ali ona me večeras ljubi. Ljubi me i skida svoju majicu. Kaže mi da
vodim ljubav s njom. Ja joj kažem da ne bismo smjeli. Kažem joj da bismo
trebali čekati još dva tjedna. Ona me ljubi pa ja ušutim. Ljubim i ja nju.
Rachel me opet voli. Barem tako mislim.
Ona me ljubi kao da me voli. Ja sam nježan s njom. Idem polako. Ona mi
dodiruje kožu kao da me voli. Ne želim joj nanijeti bol.
Ona plače. Molim te, Rachel, ne plači. Ja stanem. Ona mi kaže da ne
prestanem. Kaže mi da svršim. Da svršim.
Ne sviđa mi se ta riječ. Kao da je ovo posao. Ljubim je opet. Ja svršim.

***

Miles,
Rachel mi je napisala pismo.
Žao mi je.

Ne.
Ja to ne mogu. Previše boli.

Ne, ne, ne.
Majka me vodi natrag u Phoenix. Obje ćemo ostati ondje. Previše je
komplicirano, sada čak i među njima dvoma. Tvoj otac već zna.

Clayton spaja obitelji. Miles ih razbija.
Pokušala sam ostati. Pokušala sam te voljeti. Svaki put kad te pogledam,
vidim njega. Sve je on. Ako ostanem, sve će uvijek biti on. Ti to znaš. Znam
da ti to shvaćaš. Ne bih te trebala kriviti.

Ali me kriviš.
Tako mi je žao.
Prestala si me voljeti u pismu, Rachel? Tvoja,

Osjećam to. Sve ružne dijelove toga. To je u mojim porama. U mojim
venama. Mojim sjećanjima. Mojoj budućnosti. Rachel.

Razlika između ružne strane ljubavi i lijepe strane ljubavi jest ta da je
lijepa strana ljubavi mnogo lakša. Ona čini da se osjećaš kao da lebdiš. Podiže
te. Nosi te.

Lijepi dijelovi ljubavi drže te iznad ostatka svijeta. Drže te tako visoko
iznad svih loših stvari i ti samo pogledaš dolje na sve ostalo i pomisliš:
Divno. Kako mi je drago da sam tu gore.

Ponekad se lijepi dijelovi ljubavi vrate natrag u Phoenix.

Ružni dijelovi ljubavi su preteški da se vrate natrag u Phoenix. Ružni
dijelovi ljubavi te ne mogu podići.

Oni te spuštaju

D

O

LJ

E.
Drže ti glavu pod vodom. Utapaju te.
Ti podižeš pogled i pomisliš: Volio bih da sam tamo gore. Ali nisi.
Ružna ljubav postaje ti. Proždire te.
Tjera te da sve to zamrziš.

Tjera te da shvatiš da svi lijepi dijelovi uopće nisu toga vrijedni. Bez
lijepog, više nikad nećeš riskirati jer se više nikad ne želiš ovako osjećati.

Nikad više nećeš riskirati da opet osjećaš ovu ružnoću.

I zato odustaneš. Odrekneš se svega toga. Nikad više ne želiš voljeti, bez
obzira na to kakva to bila vrsta ljubavi, jer nijedna nikada neće biti vrijedna
ponovnog preživljavanja ružne ljubavi.

Ja si nikad više neću dopustiti da nekoga volim, Rachel.
Nikad.

trideset peto poglavlje

TATE

„Ovo je zadnje”, kaže Corbin dok podiže dvije preostale kutije.
Dodajem Corbinu ključ mog novog stana. „Napravit ću još jednu rundu i
nađemo se tamo.” Otvaram Corbinu vrata i on izlazi iz stana. Ja ostanem
zuriti u vrata preko puta hodnika.
Nisam ga vidjela, ni razgovarala s njim od prošlog tjedna. Sebično sam
se nadala da će se pojaviti i ispričati, no zapravo, za što bi se on uopće
ispričao? On mi nikada nije lagao. Nikada nije izrekao obećanja koja je
prekršio.
Jedino kad nije bio brutalno iskren prema meni bilo je onda kad nije
ništa govorio. Onda bi me pogledao, a ja bih pretpostavila da su osjećaji koje
vidim u njegovim očima značajniji od onoga što je bio sposoban verbalizirati.
Sada je jasno da sam najvjerojatnije izmislila te njegove osjećaje kako bi
odgovarali mojima. Povremena emocija u njegovu pogledu, kad smo bili
zajedno, očito je bila plod moje mašte. Plod moje nade.
Pregledavam stan još jednom zadnji put kako bih se uvjerila da sam sve
spakirala. Kad izađem van i zaključam Corbinova vrata za sobom, moje
pokrete preuzima nešto što mi je sasvim nepoznato.
Ne znam je li to hrabrost ili očaj, ali ruka mi je stisnuta u šaku, a ta šaka
kuca na njegova vrata.
Govorim si da imam pravo pobjeći u dizalo ako prođe deset sekundi, a
vrata se ne otvore.
Nažalost, otvore se nakon sedam.
Misli mi se počnu boriti s razumom dok se vrata šire otvaraju. Prije nego
razum pobijedi i ja umaknem, pojavi se Ian. Kad me ugleda kako stojim
ondje, pogled mu se promijeni iz vedrog u sućutni.
„Tate”, kaže, ukrasivši moje ime smiješkom. Vidim kako mu pogled
skreće prema Milesovoj spavaćoj sobi prije nego se ponovno vrate na mene.
„Pozvat ću ti ga”, kaže.
Osjećam kako mi se glava spušta i opet diže dok kimam, ali srce mi se
samo spušta, klizi niz moja prsa, kroz želudac, ravno prema podu.
„Tate je na vratima”, čujem kako Ian kaže. Analiziram svaku riječ, svaki
slog, tražeći neki trag gdje god bih ga mogla naći. Želim znati je li zakolutao
očima kad je to rekao ili je to rekao s nadom. Ako itko zna što Miles osjeća
dok ja stojim na njegovim vratima, to je Ian. Nažalost, Ianov glas ne daje
naslutiti što Miles osjeća zbog moje prisutnosti. Čujem korake. Seciram zvuk
tih koraka dok se približavaju dnevnoj sobi. Jesu li užurbani? Oklijevaju li?

Jesu li ljutiti? Kad on stigne do vrata, moj se pogled prvo spusti na njegova
stopala.

Ona mi ništa ne otkrivaju. Nema nikakvih znakova koji bi mi po mogli
pronaći hrabrost koja mi u ovom trenutku tako očajnički treba. Već znam da
će mi riječi izaći iz grla promukle i slabašne, ali ipak ih se prisilim izgovoriti.
„Odlazim”, kažem, i dalje zureći u njegova stopala. „Samo sam se došla
oprostiti.”

Nema trenutne reakcije od njega, ni tjelesne ni verbalne. Oči mi se
konačno odvaže podignuti prema njegovima. Kad ugledam stoički izraz na
njegovu licu, želim ustuknuti, ali bojim se da ću se spotaknuti na svoje srce.

Ne želim da on gleda kako padam.

Kratkoća njegova odgovora pogorša moje žaljenje što sam odlučila
pokucati.

„Zbogom, Tate.”

trideset šesto poglavlje

MILES

Sadašnje vrijeme

Njezine su oči konačno pronašle hrabrosti da me pogledaju, ali ja je
pokušavam ne vidjeti. Kad je stvarno pogledam, to je previše. Svaki put kad
sam s njom, njezine oči i njezina usta i njezin glas i njezin smiješak pronađu
svaku ranjivu točku na meni i zatim je probiju. Zauzmu. Osvoje. Svaki put kad
sam blizu nje, moram se opirati tome, pa je ovoga puta pokušavam gledati
samo svojim očima, ničim drugim.

Ona kaže da je tu da se pozdravi, ali to nije razlog zašto je tu, i ona to
zna. Ona je tu jer se zaljubila u mene, iako sam joj rekao da to ne smije. Ona
je tu jer još živi u nadi da ću joj moći uzvratiti ljubav.

Želim to, Tate. Ja te lako silno želim voljeti da me to jebeno ubija.
Uopće ne prepoznajem svoj glas kad joj kažem zbogom. Nedostatak
emocija iza te riječi mogao bi se pogrešno protumačiti kao mržnju. No to je
toliko dalje od apatije koju želim postići i još dalje od očajničke želje da je
preklinjem da ne ide.
Ona istog časa spušta pogled na svoja stopala. Vidim da ju je moj
odgovor uništio, ali bio sam joj dao previše lažne nade. Svaki put kad sam je
pustio unutra, boli je još jače kad je moram odgurnuti od sebe.
Ali teško mi je suosjećati s njom, jer bez obzira na to koliko je
povrijeđena, ona ne poznaje bol. Ona ju ne poznaje onako kako je ja
poznajem. Ja održavam bol na životu. Ja joj dajem gorivo. Ja je njegujem time
što je neprestano proživljavam.
Ona udiše, a zatim me gleda malo crvenijim, staklenijim očima. „Ti
zaslužuješ toliko više od onoga što si dopuštaš imati.” Stane na prste i
stavlja ruke na moja ramena, zatim prisloni usne na moj obraz. „Zbogom,
Miles.”
Okreće se i hoda prema dizalu, točno u trenutku kad Corbin izađe pred
nju. Vidim je kako podiže ruku da obriše suze. Gledam je kako odlazi.
Zatvaram svoja vrata, očekujući da ću osjetiti bar trunku olakšanja zbog
činjenice da sam je bio u stanju pustiti da ode. Umjesto toga, dočeka me
jedini poznati osjećaj koji je moje srce sposobno osjetiti: bol.
„Ti si jebeni idiot”, kaže Ian iz pozadine. Okrenem se, a on sjedi na
naslonu kauča, zuri u mene. „Zašto odmah ne otrčiš za njom?”
Zato, Iane, što mrzim ovaj osjećaj. Mrzim svaki osjećaj koji ona budi u
meni, jer me ispunjava svim onim što sam šest godina izbjegavao.

„A zašto bih to učinio?” pitam ga dok hodam prema svojoj sobi.
Zastanem kad čujem kucanje na vratima. Frustrirano uzdahnem prije nego se
vratim do vrata, jer ne želim je drugi puti odbiti. Ali učinit ću to. Čak i ako
moram to reći na način koji će ju još više povrijediti, ona mora prihvatiti
činjenicu da je gotovo. Ja sam dopustio da to predaleko ode. K vragu, nisam
smio dopustiti ni da započne, s obzirom na to da smo znali da će
najvjerojatnije ovako završiti.

Otvaram vrata, ali pred mojim očima nalazi se Corbin, a ne Tate. Trebalo
bi mi laknuti što on stoji ovdje, a ne ona, ali on izgleda tako bijesno da je
nemoguće osjetiti bilo kakvo olakšanje.

Prije nego uspijem reagirati, njegova se šaka spoji s mojih ustima i ja
posrnem unatrag prema kauču. Ian me pridrži i ja se uspravim prije nego se
ponovno okrenem vratima.

„Corbine, koji ti je vrag?” zaurla Ian. On me zadržava jer pretpostavlja
da se želim osvetiti.

Ali ne želim. Zaslužio sam to.

Corbin gleda čas mene čas Iana, i konačno mu se pogled smjesti na
meni. Privije šaku na prsa i trlja je drugom rukom. „Svi znamo da sam ovo
trebao odavno učiniti.” Hvata kvaku, zatvara vrata i nestaje.

Otresem se Ianova stiska i podižem ruku na usnu. Odmičem prste koji su
umrljani krvlju.

„A sada?” kaže u nadi Ian. „Hoćeš li sad otrčati za njom?”

Prostrijelim ga pogledom pa se okrenem i odem u svoju sobu.

Ian se glasno nasmije. To je ona vrsta smijeha koja poručuje Ti si jebeni
idiot. No to mi je već rekao, pa se zapravo samo ponavlja.

Prati me u moju spavaću sobu.

Stvarno nisam raspoložen za razgovor. No hvala Bogu što znam kako
gledati u ljude, a zapravo ih ne vidjeti.

Sjednem na krevet, a on ulazi u sobu i naslanja se na vrata. „Miles, meni
je toga dosta. Šest jebenih godina gledam ovog zombija koji hoda u tvom
tijelu.”

„Ja nisam zombi”, kažem ravnodušno. „Zombiji ne lete.”

Ian zakoluta očima. Očito nije raspoložen za viceve. A to je dobro, jer ni
ja zapravo nisam raspoložen za pričanje viceva.

On i dalje zuri u mene, pa ja uzmem mobitel i zavalim se na krevet jer se
spremam praviti da njega nema.

„Ona je ono prvo što je udahnulo život u tebe od one noći kad si se
utopio u tom jebenom jezeru.”

Razbit ću ga. Ako ne nestane ove sekunde, kunem se, razbit ću ga!

„Gubi se.”

„Neću.”

Gledam ga. Ja ga vidim. „Nosi se odavde, Iane.” On prilazi mom stolu,
izvlači stolac i sjeda na njega. „Jebi se, Miles”, kaže. „Nisam završio.”

„Odi van!”

„Neću!”

Prestanem se boriti s njim. Ustajem i sam izlazim iz sobe. On me slijedi.
„Daj da te pitam jedno pitanje”, kaže, prateći me u dnevnu sobu.

„I onda ćeš nestati?”

On kima. „I onda ću nestati.”

„Dobro.

Gleda me šutke nekoliko trenutaka.

Strpljivo čekam to pitanje da može otići prije nego ga razbijem.

„Zamisli da ti netko kaže da ti može izbrisati tu cijelu noć iz sjećanja, ali
ako to učini, izbrisat će i sve dobre stvari. Sve trenutke s Rachel. Svaku riječ,
svaki poljubac, svaki Volim te. Svaki trenutak koji si imao sa svojim sinom,
bez obzira na to koliko bio kratak. Prvi trenutak kad si vidio Rachel kako ga
drži u naručju. Prvi trenutak kad si ga ti držao. Prvi put kad si ga čuo kako
plače ili gledao dok spava. Sve to. Da nestane. Zauvijek. Kad bi ti netko rekao
da te može osloboditi ružnih stvari, ali izgubio bi pritom i sve ono drugo... bi
li to učinio?”

On misli da me pita nešto što se ja nikada nisam zapitao. Zar on misli da
ja ne sjedim i razmišljam o tome svaki jebeni dan svoga života?

„Nisi rekao da moram odgovoriti na tvoje pitanje. Samo si pitao možeš li
me pitati. Sad možeš ići.”

Ja sam najgora osoba na svijetu.

„Ti ne možeš odgovoriti na to”, kaže. „Ne možeš reći da.”

„Također ne mogu reći ne”, kažem mu. „Čestitam, Iane. Pobijedio si. Do
viđenja.”

Krećem prema svojoj sobi, ali on opet izgovara moje ime. Stanem,
stavljam ruke ne bokove i spuštam glavu. Zašto već jednom ne prestane s
tim? Prošlo je šest prokletih godina. Trebao bi znati da me ta noć učinila
onakvim kakav sam sada. Trebao bi znati da se ja ne mijenjam.

„Da sam te to pitao prije nekoliko mjeseci, ti bi rekao da prije nego što
bih ja završio pitanje”, kaže. „Tvoj je odgovor uvijek bio da. Ti bi se bio svega
odrekao da ne moraš ponovno proživjeti tu noć.”

Okrećem se, a on se uputio prema vratima. Otvara ih, a onda zastane i
ponovno se okrene prema meni. „Ako je ovih nekoliko kratkih mjeseci s Tate
učinilo tu bol dovoljno podnošljivom da odgovoriš možda, zamisli što bi za
tebe značio cijeli život s njom.”

On zatvara vrata.

Ja zatvaram oči.

Nešto se dogodilo. Nešto u meni. Kao da su njegove riječi stvorile lavinu
od glečera koji mi okružuje srce. Osjećam da se komadići leda lome i padaju

pokraj svih ostalih komadića koji su se odvojili od trenutka kad sam upoznao
Tate.

***

Izlazim iz dizala i hodam do praznog stolca pokraj Capa. On me ni ne
pogleda da mi da do znanja da me vidio. Zuri preko predvorja u glavna vrata
zgrade.

„Upravo si je pustio da ode”, kaže, ni ne pokušavši sakriti razočaranje u
glasu.

Ja ne odgovaram.

On se odgurne o rukohvate svog stolca i premjesti se. „Neki ljudi... s
godinama postanu mudriji. Nažalost, većina s godinama postaje samo
starija.” Okreće se prema meni. „Ti si jedan od onih koji samo stari, jer si
jednako glup kao što si bio na dan svog rođenja.”

Cap me dovoljno dobro poznaje da zna da se ovo moralo dogoditi.
Poznaje me čitavog mog života. Naime, on radi na održavanju očevih
stambenih zgrada otkad sam se rodio. Prije toga je radio isti posao za mog
djeda. To zapravo jamči da Cap zna više o mojoj obitelji čak i od mene. „Cap,
to se moralo dogoditi”, kažem, opravdavajući činjenicu da sam dopustio
jedinoj djevojci koja je u šest godina uspjela doprijeti do mene da samo tako
ode.

„Moralo se dogoditi, ha?” progunđa.

Koliko god ga poznajem i koliko god noći proveo ovdje razgovarajući s
njim, on mi baš nikad nije rekao svoje mišljenje o mojim životnim odlukama.
Slušao me kako si mjesecima olakšavam pričajući mu o situaciji s late,
strpljivo saslušao sve što sam rekao i nikad mi nije dao nikakav savjet. I to
mi se kod njega sviđa.

Ali osjećam da će se to upravo promijeniti.

„Prije nego mi održiš predavanje, Cap”, kažem, prekinuvši ga prije nego
je imao priliku nastaviti. „Ti znaš da joj je bolje bez mene.” Okrenem se i
pogledam ga u oči. „Ti znaš da jest.”

Cap se zasmijulji, kimajući glavom. „To je prokleta istina.”
Gledam ga u nevjerici. Zar se on to upravo složio sa mnom?
„Ti to kažeš da sam ispravno odlučio?”

On na sekundu zastane, a zatim brzo izdahne. Na licu mu je izraz koji
govori da njegove misli nisu nešto što bi nužno želio podijeliti s nekim.
Opušta se u stolcu i labavo prekriži ruke na prsima. „Obećao sam si da se
nikad neću miješati u tvoje probleme, dečko, jer da bi netko nekome dao
savjet, bolje mu je da zna koga vraga govori. A Gospodin Bog zna da u svih
ovih svojih osamdeset godina nikad nisam prošao ništa slično onome što si ti
prošao. Nemam blagog pojma kako ti je to bilo, ni što ti je to učinilo. Kad se

samo sjetim te noći, želudac me zaboli, pa znam da i ti to osjećaš u svom
želucu. I u svom srcu. I u kostima. I u duši.”

Zatvaram oči, želeći da umjesto njih mogu začepiti uši. Ne želim to
slušati.

„Nitko od ljudi u tvom životu ne zna kakav je osjećaj biti ti. Ni ja. Ni tvoj
otac. Ni ovi tvoji prijatelji. Čak ni Tate. Postoji samo jedna osoba koja osjeća
ono što ti osjećaš. Samo jedna osoba koja pati kao što ti patiš. Samo drugi
roditelj tog djetešca kojemu ono nedostaje jednako kao i tebi.”

Moje su oči sada čvrsto zatvorene i ja se svim silom trudim poštovati
njegov kraj razgovora, ali jedva se suzdržavam da ne ustanem i odem. On
nema prava uvlačiti Rachel u ovaj razgovor.

„Miles” kaže tiho. U glasu mu je odlučnost kojom mi poručuje da ga
moram ozbiljno shvatiti. Ja njega uvijek shvaćam ozbiljno. „Ti vjeruješ da si
toj djevojci oduzeo šansu za sreću. I dok se ne suočiš s prošlošću, nikad nećeš
moći krenuti dalje. Proživljavat ćeš taj dan svakog dana dok ne umreš, ako ne
odeš i uvjeriš se vlastitim očima da je ona dobro. Ona ćeš možda vidjeti da je
u redu i da ti budeš sretan.”

Nagnem se naprijed i prijeđem dlanovima po licu, a zatim spustim
laktove na koljena i zapiljim se u pod. Gledam kako jedna jedina suza pada s
moga oka na pod kraj mojih stopala. „A što će se dogoditi ako ona nije
dobro?” prošapćem.

Cap se nagne naprijed i skupi ruke između koljena. Okrenem se i
pogledam ga i vidim suze u njegovim očima po prvi put u dvadeset četiri
godine koliko ga poznajem. „Onda se valjda ništa ne mijenja. Možeš i dalje
misliti da ne zaslužuješ živjeti zato što si uništio njezin život. Možeš i dalje
izbjegavati sve što misliš da bi te moglo natjerati da ponovno osjećaš”
Naginje se prema meni i utišava glas. „Znam da te prestravljuje pomisao da
se suočiš s prošlošću. To užasava svakoga. Ali nekad mi to ne radimo za sebe.
Radimo to za ljude koje volimo više od sebe.”

trideset sedmo poglavlje

RACHEL

„Brad!” viknem. „Netko je na vratima!” Uzimam kuhinjsku krpu i
brišem ruke.

„Idem”, kaže on dok prolazi kroz kuhinju. Ja na brzinu pregledam
kuhinju kako bih se uvjerila da nema ničega što moja mama može kritizirati.
Ormarići su čisti. Podovi su čisti.

Hajde, samo da te čujem, mama.
„Pričekajte tu”, kaže Brad nekome na vratima, tko god to bio. Pričekajte
tu?
Brad to ne bi rekao mojoj majci.
„Rachel”, kaže Brad s ulaza u kuhinju. Okrećem se prema njemu i istog
časa postanem napeta. Izraz na njegovu licu je onaj kakvog jako rijetko
viđam na njemu. Onaj rezerviran za pripremu. Onaj kad mi se sprema reći
nešto što ne želim čuti ili nešto za što se boji da će me povrijediti. Odmah
pomislim na svoju majku i želudac mi se stisne od brige.
„Brad” prošapćem. „Što je?” Držim se za šank pokraj sebe. Preplavi me
onaj poznati strah koji je nekad živio i disao u meni, ali me sada hvata samo
povremeno.
Kao sada, kad se moj muž previše boji reći mi nešto što nije siguran da
želim čuti. „Netko te želi vidjeti.”
Ne poznajem nikoga zbog koga bi se Brad zabrinuo ovako kao sada.
„Tko?”
On mi polako priđe i obuhvati mi lice dlanovima. Gleda me u oči kao da
me pokušava pridržati da se ne srušim. „Miles.” Ja se ne pomaknem.
Ne srušim se, ali Brad me i dalje pridržava. Ovija ruke oko mene i
privlači me na svoja prsa.
„Zašto je došao?” Glas mi drhti.
Brad odmahuje glavom. „Ne znam.” Odmiče se i gleda u mene. „Ako
želiš, zamolit ću ga da ode.”
Ja istog časa odmahujem glavom. Ne bih mu to učinila sad kad je došao
čak u Phoenix.
Nakon skoro sedam godina.
„Možda ti treba malo vremena. Mogu ga odvesti u dnevnu sobu,” Ne
zaslužujem ovog čovjeka. Ne znam što bih bez njega. On zna sve što se
dogodilo između Milesa i mene. Zna sve što smo prošli. Trebalo mi je neko
vrijeme da mu ispričam cijelu priču. I on zna za sve, i ipak tu stoji i nudi mi
da pozove u naš dom jedinog čovjeka kojeg sam voljela u životu.

„Dobro sam”, kažem mu, iako nisam. Ne znam želim li vidjeli Milesa.
Nemam pojma zašto je on ovdje. „Jesi li ti dobro?”

On kima. „Djeluje mi uzrujano. Mislim da bi trebala porazgovarati s
njim.” Nagne se i poljubi me u čelo. „On je u predvorju. Ja ću biti u svom
uredu ako me zatrebaš.”

Kimam i zatim ga poljubim. Žestoko ga poljubim.

On odlazi, a ja stojim šutke u kuhinji dok mi srce nepravilno kuca u
grudima. Duboko udahnem, ali to me nimalo ne smiri. Popravim suknju
dlanovima i uputim se u predvorje.

Miles mi je okrenut leđima, ali me čuje kako zalazim za ugao. Malo
okrene glavu preko ramena, skoro kao da se jednako boji okrenuti se i
pogledati me kao što se ja bojim vidjeti njega.

On to učini oprezno. Polako. Odjednom, moje oči su zalijepljene za
njegove.

Znam da je prošlo šest godina, ali u tih se šest godina on nekako sasvim
promijenio, ne promijenivši se uopće. On je još uvijek Miles, ali sada je
muškarac. Zbog toga se zapitam što on sada vidi, gledajući me prvi put od
onog dana kad sam ga ostavila.

„Hej”, kaže oprezno. Glas mu je drukčiji. To više nije tinejdžerski glas.

„Bok.”

Gubim njegov pogled dok mu oči putuju po predvorju. Upija moj dom.
Dom koji nikad nisam očekivala da će vidjeti. Oboje stojimo u tišini čitavu
minutu. Možda dvije.

„Rachel, ja...” Opet gleda u mene. „Ja ne znam zašto sam ovdje.”

Ja znam.

Vidim to u njegovim očima. Tako sam dobro upoznala te oči kad smo bili
zajedno. Znala sam sve njegove misli. Sve njegove emocije. Nije mogao
sakriti svoje osjećaje jer je toliko mnogo osjećao. Uvijek je toliko mnogo
osjećao.

On je ovdje jer mu nešto treba. Ne znam što. Odgovori, možda?
Završetak? Drago mi je što je čekao dosad da to dobije, jer mislim da sam mu
to konačno spremna dati.

„Drago mi je da te vidim”, kažem mu.

Glasovi su nam slabašni i plahi. Čudno je vidjeti nekoga po prvi put pod
različitim okolnostima od onih kad ste se rastali.

Ja sam voljela ovog čovjeka. Voljela sam ga svim srcem i dušom. Voljela
sam ga kao što volim Brada.

Također sam ga mrzila.

„Uđi”, pokažem prema dnevnoj sobi. „Tu ćemo razgovarati.”

On s oklijevanjem napravi dva koraka prema dnevnoj sobi. Okrenem se i
pokažem mu da me slijedi.

Oboje sjednemo na sofu. On se nije raskomotio. Umjesto toga, sjedi na
rubu nagnut naprijed, s laktovima na koljenima. Ogledava se, opet upija moj
dom. Moj život.

„Hrabar si”, kažem. Gleda me, čeka da nastavim. „Razmišljala sam o
ovome, Miles. O tome da te opet vidim. Ja...” Gledam u pod. „Jednostavno
nisam mogla.”

„Zašto nisi?” kaže on skoro istog časa.

Ponovno ga pogledam u oči. „Iz istog razloga iz kojeg ti nisi. Ne znamo
što reći.”

On se nasmiješi, ali to nije smiješak koji sam nekad voljela na Milesu.
Ovaj je oprezan i pitam se jesam li mu ja to učinila. Jesam li ja odgovorna za
sve tužne dijelove njega. Sada ima toliko mnogo tužnih dijelova njega.

Uzima sliku Brada i mene sa stolića poliraj sofe. Njegove oči neko
vrijeme proučavaju tu sliku. „Voliš li ga?” pita me, nastavljajući zuriti u
sliku. „Kao što si voljela mene?” On to ne pita ogorčeno ili ljubomorno. Samo
pita na znatiželjan način.

„Da”, odgovorim, „Jednako jako.”

Vraća sliku na stolić, ali nastavlja zuriti u nju.

„Kako?” prošapće. „Kako ti je to uspjelo?”

Od njegovih riječi navru mi suze na oči, jer točno znam što me pita. Ja
sam se isto pitanje pitala godinama, sve dok nisam upoznala Brada. Nisam
vjerovala da ću ikada više moći nekoga voljeti. Nisam mislila da ću željeti
nekoga opet voljeti. Zašto bi se netko stavio u situaciju koja opet može
uzrokovati onu vrstu boli koja čovjeka natjera da bude zavidan smrti?

„Miles, želim ti nešto pokazati.”

Ustajem i posežem za njegovom rukom. On oprezno promatra moju
ruku neko vrijeme, a onda ju konačno primi. Prsti mu kliznu kroz moje i on
mi stisne ruku dok ustaje. Ja se uputim u spavaću sobu, a on me prati u
stopu.

Stižemo do vrata spavaće sobe i moji prsti zastanu na kvaki. Srce mi je
teško. Emocije i sve što smo prošli izbijaju na površinu, ali ja znam da ih
moram pustiti da izbiju na površinu ako mu želim pomoći. Otvaram vrata i
ulazim unutra, vukući Milesa za sobom.

Čim se nađemo u sobi, osjetim kako mu se prsti stišću oko mojih.
„Rachel”, prošapće. Glas mu je molba da ne činim to. Osjećam kako me
pokušava odvući prema vratima, ali ne dopuštam mu. Natjeram ga da priđe
sa mnom njezinoj kolijevki.

On stoji kraj mene, ali osjećam kako se bori sam sa sobom, jer ne želi u
ovom trenutku biti ovdje.

Stišće mi ruku tako jako da osjećam bol u njegovu srcu. Brzo izdahne
dok gleda dolje u nju. Vidim kako mu se grlo grči dok guta, a zatim još
jednom izdahne da bi se smirio.