Colleen Hoover - Opasna ljubav

Gledam kako se njegova slobodna ruka diže i hvata se za rub njezine
kolijevke, držeći se za nju čvrsto kao što mu druga ruka drži moju. „Kako se
zove?” prošapće.

„Claire.”

Njegovo cijelo tijelo reagira na moj odgovor. Ramena mu se istog časa
počinju tresti i on pokušava zadržati dah, ali ništa ga ne može zaustaviti.
Ništa ga ne može zaustaviti da osjeća ono što osjeća i ja mu dopustim da to
osjeti. Povlači ruku iz moje i prekriva usta da bi sakrio brzu navalu zraka iz
pluća. Okreće se i brzo izlazi iz sobe. Slijedim ga jednako brzo, na vrijeme da
vidim kako mu leđa udaraju u zid preko puta dječje sobe. Klizne na pod i
počne teći bujica suza.

Ne pokušava ih sakriti. Provlači ruke kroz kosu, naslanja glavu na zid i
pogleda gore u mene. „To je...” Pokazuje na Clareinu dječju sobu i pokušava
govoriti, ali treba mu nekoliko pokušaja da izgovori svoju rečenicu. „To je
njegova sestra” konačno kaže i drhtavo izdahne. „Rachel. Ti si mu dala
sestru.”

Utonem u pod kraj njega i obgrlim ga rukom oko ramena, milujući mu
drugom rukom kosu. On pritišće dlanove na čelo i čvrsto zažmiri, tiho
plačući u sebi.

„Miles.” Ja ni ne pokušavam prikriti suze u svom glasu. „Pogledaj me.”

On opet naslanja glavu na zid, ali me ne može pogledati u oči. „Žao mi
je što sam te krivila. I ti si ga izgubio, kao i ja. Ja nisam tada znala kako se
drukčije nositi s tim.”

Moje ga riječi sasvim slamaju i mene proždire krivnja što sam dopustila
da prođe šest godina ne dajući mu da čuje te riječi. On se saginje i čvrsto
ovija ruke oko mene, privlačeći me k sebi. Pustim ga da me grli.

Grli me dugo, dok sve isprike i oprosti nisu apsorbirani i postojimo
samo mi. Nema više suza.

Lagala bih kad bih rekla da nikad ne razmišljam o tome što sam mu
učinila. Razmišljam o tome svaki dan. Ali imala sam osamnaest godina i bila
sam shrvana i ništa mi nakon te noći nije bilo važno.

Baš ništa.

Samo sam željela zaboraviti, ali svakog jutra kad bih se probudila i
nisam osjetila Claytona kraj sebe, krivila sam Milesa. Krivila sam ga zato što
me spasio, jer nisam imala razloga za život. Također sam znala u svom srcu
da je Miles učinio sve što je mogao. Znala sam u svome srcu da on nije bio
ništa kriv, ali u tom trenutku moga života nisam bila sposobna za racionalno
razmišljanje, ili čak za oprost. U tom trenutku moga života, bila sam
uvjerena da neću biti sposobna ni za što osim osjećati bol.

Ti osjećaji nisu se pokolebali više od tri godine. Do onog dana kad sam
upoznala Brada.

Ne znam koga Miles ima, ali borba u njegovim očima, koja je meni tako
poznata, dokazuje da postoji netko. Ja sam običavala vidjeti istu tu borbu

svaki put kad bih se pogledala u zrcalo, nesigurna ima li u meni snage da
ponovno volim.

„Voliš li je?” pitam ga. Ne trebam znati njezino ime. Mi smo sada iznad
toga. Znam da nije ovdje zato što je još zaljubljen u mene. On je ovdje jer ne
zna kako uopće voljeti.

On uzdiše i spušta glavu na moj potiljak. „Bojim se da neću biti kadar.”

Miles mi ljubi vrh glave, a ja zatvarani oči. Slušam njegovo srce kako mu
kuca u grudima. Srce za koje on tvrdi da nije sposobno znati kako voljeti, ali
zapravo, to je srce koje previše voli. On je toliko silno volio, a ona jedna noć
sve nam je to otela. Promijenila naš svijet. Promijenila njegovo srce.

„Nekad sam stalno plakala”, kažem mu. „Cijelo vrijeme. Pod tušem. U
autu. U svom krevetu. Svaki put kad bih bila sama, plakala bih. Prvih
nekoliko godina moj je život bila konstantna tuga koju ništa nije moglo
probiti. Čak ni dobri trenutci.”

Osjetim kako mu se ruka čvršće stišće oko mene. Bez riječi mi govori da
zna. On točno zna o čemu ja govorim.

„A onda kad sam upoznala Brada, shvatila sam da postoje oni kratki
trenutci kad moj život nije tuga svake sekunde u danu. Otišla bih nekamo s
njime autom i shvatila da sam tada prvi put u autu, a nisam ispustila bar
jednu suzu. Noći koje bismo proveli zajedno bile su jedine noći kad ne bih
zaspala plačući. Po prvi je put ta neprobojna tuga, koja je postala ja, bila
isprekidana kratkim, dobrim trenutcima koje sam provodila s Bradom.”

Zastanem jer mi treba malo da se priberem. Nisam o ovome razmišljala
neko vrijeme, a emocije su previše svježe. Previše stvarne. Odmaknem se od
Milesa i naslonim na zid, a zatim položim glavu na njegovo rame. On nagne
glavu na moju, uhvati me za ruku i ispreplete nam prste.

„Nakon nekog vremena počela sam primjećivati da su dobri trenutci s
Bradom počeli nadjačavati svu tu tugu. Tuga koja je bila moj život postala je
oni trenutci, a moja sreća s Bradom postala je moj život.”

Osjećam kako izdiše i znam da on zna o čemu pričam. Znam da tko god
ona bila, on je imao te dobre trenutke s njom.

„Čitavih devet mjeseci koliko sam bila trudna s Claire, tako sam se
bojala da se neću moći rasplakati od sreće kad ju vidim. Čim se rodila, stavili
su mi je u naručje, baš kao i kad se rodio Clayton. Claire je izgledala isto kao i
on, Miles. Isto kao i on. Zurila sam u nju držeći je u naručju, a suze su mi
curile niz obraze. Ali to su bile dobre suze, i shvatila sam u tom trenutku da
su to bile prve suze radosnice koje sam isplakala od dana kad sam držala
Claytona u svome naručju.”

Obrišem suze i pustim mu ruku, a zatim podignem glavu s njegova
ramena. „I ti to zaslužuješ”, kažem mu. „Zaslužuješ da ponovno iskusiš taj
osjećaj.”

On kima. „Ja je tako silno želim voljeti, Rachel”, kaže, oslobađajući te
riječi kao da su bile skrivene zauvijek. „Želim to s njom tako silno. Samo se
bojim da sve ono ostalo nikada neće nestati.”

„Miles, bol nikad neće nestati. Nikad. Ali ako si dopustiš voljeti je,
osjećat ćeš tu bol povremeno, umjesto da dopustiš da ti uništi čitav život.”

On ovija ruku oko mene i pritišće moje čelo na svoje usne. Ljubi me,
dugo i snažno, prije nego se odmakne. Zatim kimne, dajući mi do znanja da
shvaća što mu pokušavam objasniti.

„Sredio si to, Miles”, kažem, ponavljajući iste riječi kojima me on
nekada tješio. „Sredio si to.”

On se nasmije, a meni se čini da osjećam kako se nešto te težine podiže
s njegovih ramena.

„Znaš čega sam se najviše bojao noćas?” pita me. „Bojao sam se da ćeš,
kad stignem ovamo, ti biti ista kao ja.” Odmakne mi kosu i nasmiješi se.
„Tako sam sretan što nisi. Tako mi je drago što te vidim sretnu.”

Privlači me k sebi i čvrsto me grli. „Rachel, hvala ti”, šapće. Ljubi me
nježno u obraz prije nego me pusti da bi ustao. „Mislim da bih sada trebao
poći. Ima milijun stvari koje joj želim reći.”

Uputi se hodnikom prema dnevnoj sobi, a zatim se zadnji put okrene da
me pogleda. Ja više ne vidim samo tužne dijelove njega. Sada samo vidim
mirnoću kad ga pogledam u oči.

„Rachel?” Zastaje, gledajući me šutke neko vrijeme. Smireni smiješak
polako mu se raširi licem. „Tako sam ponosan na tebe.”

Nestaje iz hodnika, a ja ostajem na podu dok ne čujem kako se ulazna
vrata zatvaraju za njim.

Miles, i ja sam ponosna na tebe.

trideset osmo poglavlje

TATE

Zatvaram vrata auta i hodam stubama koje vode na drugi kat moje
zgrade. Laknulo mi je što više ne moram rabiti dizalo, ali ne mogu si pomoći
da mi malo ne nedostaje Cap, iako njegovi savjeti većinu vremena nisu baš
imali nekog smisla. No bilo je lijepo imati ga ondje tako da se mogu negdje
ispuhati. Jako sam zauzeta poslom i faksom i pokušavam se usredotočiti na
to, ali mi je teško.

Živim u svom novom stanu dva tjedna i iako bih željela biti sama, nikad
nisam sama. Svaki put kad uđem kroz svoja ulazna vrata, Miles je još
posvuda. On je još uvijek u svemu, a ja čekam trenutak kad to više neće biti.
Kad mi neće tako silno nedostajati.

Rekla bih da mi je srce slomljeno, ali nije. Mislim da nije. Zapravo, ne
bih to znala jer moje srce ne boravi u mojim grudima otkad sam ga ostavila
da leži pred njegovim stanom onog dana kad sam mu rekla zbogom.

Govorim si da treba vremena, da moram živjeti dan po dan, ali to je
toliko lakše reći nego učiniti. Pogotovo kad se ti dani pretvore u noći, a ja
moram ležati u svom krevetu sama, slušati tišinu.

Tišinu koja nikad nije bila tako glasna dok nisam rekla Milesu zbogom.
Već se užasavam otvoriti vrata svojega stana, a još nisam ni na pola
stuba. Već znam da ova noć neće biti nimalo drukčija od svih noći otkad sam
zadnji put vidjela Milesa. Stignem do vrha stuba i skrenem lijevo prema
svome stanu, ali stopala mi prestanu raditi. Noge mi prestanu funkcionirati.
Osjećam udaranje svoga srca negdje u grudima po prvi put u dva tjedna.
„Miles?”
On se ne miče. Sjedi na podu ispred moga stana, naslonjen na vrata.
Polako hodam prema njemu, ne znajući kako protumačiti njegov izgled. Nije
u uniformi. Obučen je neformalno, a neobrijana brada dokazuje da nekoliko
dana nije radio. Također, ispod desnog oka ima masnicu koja izgleda svježa.
Bojim ga se probuditi, jer ako je onako ratoboran kao prvi put kad sam ga
vidjela, ne želim s time imati posla. Ali sada opet nema načina da ga
zaobiđem i uđem u svoj stan a da ga pritom ne probudim.
Pogledam gore i duboko udahnem, pitajući se što sad. Bojim se da ću
popustiti ako ga probudim. Pustit ću ga unutra i dati mu ono po što je došao,
a to definitivno nije dio mene koji mu želim dati.
„Tate”, kaže. Pogledam dolje i on je sada budan, povlači se gore i
nervozno me gleda. Kad ustane, ja ustuknem jedan korak jer sam zaboravila
kako je visok. Zaboravila sam kako on postane sve kad stoji neposredno
preda mnom.

„Koliko si dugo tu?” pitam ga.

On pogleda na mobitel koji drži u ruci. „Šest sati.” Ponovno gleda u
mene. „Očajnički mi treba tvoj zahod.”

Želim se nasmijati, ali ne sjećam se kako se to radi.

Okrećem se svojim vratima, a on se odmiče kako bi ih mogla otključati.

Moje drhtave ruke otvaraju vrata stana i ja ulazim unutra, a zatim
pokazujem prema hodniku. „S desne strane.”

Ne gledam u njega dok hoda u tom smjeru. Čekam da se vrata kupaonice
zatvore pa se srušim na kauč i prekrijem lice dlanovima.

Mrzim to što je on tu. Mrzim to što sam ga pustila da uđe bez pitanja.
Mrzim što ću mu čim izađe iz kupaonice morati reći da ode. Ali ja to više sebi
jednostavno ne mogu raditi.

Još se pokušavam pribrati kad se otvore vrata kupaonice i on uđe u
dnevnu sobu. Gledam ga i ne mogu skrenuti pogled. Nešto je drukčije. On je
drukčiji.

Taj smiješak na njegovu licu... mirnoća u očima... njegovo držanje koje
djeluje kao da lebdi.

Prošlo je samo dva tjedna, ali on izgleda toliko drukčije.

Sjedne na kauč i uopće se ne zamara ostaviti malo prostora između nas.
Sjedi točno kraj mene i naginje se prema meni, pa ja zatvaram oči i čekam da
izgovori riječi kojima će me opet povrijediti, koje god one bile. On ništa
drugo ni ne zna.

„Tate”, prošapće. „Nedostajala si mi.”
Oho!

Definitivno nisam očekivala čuti te tri riječi, ali one su upravo postale
moje nove najdraže riječi. Nedostajala i si i mi. „Ponovi to, Miles.”

„Nedostajala si mi, Tate”, odmah ponovi. „Tako silno. I to ne prvi put.
Nedostajala si mi svakog dana kad nismo bili zajedno od prvog časa kad sam
te upoznao.”

Ovija ruke oko mojih ramena i privlači me k sebi.

Ja se pustim.

Padam na njegova prsa i hvatam se za njegovu košulju, čvrsto žmireći
kad osjetim pritisak njegovih usana na svom potiljku.

„Pogledaj me”, kaže nježno, vukući me u svoje krilo.

I ja to učinim. Pogledam ga. I ovoga puta ga stvarno vidim. Nema
podignute obrane. Nema nevidljivog zida koji me sprječava da saznam i
istražim sve o njemu. On mi ovoga puta dopušta da ga vidim i predivan je.

Toliko ljepši nego prije. Promjena je ogromna.

„Želim ti nešto reći”, kaže. „Ali to mi je tako užasno teško, a i ti si prva
osoba kojoj sam uopće to poželio reći.”

Bojim se pomaknuti. Te riječi me prestravljuju, ali ipak kimnem.

„Imao sam sina”, kaže tiho, gledajući dolje u naše isprepletene ruke. Te
tri riječi izgovorene su s više boli nego bilo koje tri riječi koje sam čula u
životu.

Udahnem. On me pogleda sa suzama u očima, ali ja šutim zbog njega,
iako su mi njegove riječi upravo izbile sav zrak iz pluća.

„On je umro prije šest godina.” Glas mu je tih i dalek, ali to je još uvijek
njegov glas.

Znam da su te riječi jedne od najtežih koje je ikad morao izgovoriti.
Toliko ga silno boli što to priznaje. Želim mu reći da prestane. Želim mu reći
da to ne moram čuti ako ga boli. Želim ga zagrliti i iščupati tugu iz njegove
duše golim rukama, ali umjesto toga, puštam ga da završi.

Miles ponovno spušta pogled na naše isprepletene prste. „Nisam još
spreman pričati o njemu. Za to mi još treba vremena.” Ja kimam i
ohrabrujem ga stiskom ruke.

„Ali ispričat ću ti jednom. Obećavam ti. Također ti želim ispričati i o
Rachel. Želim da znaš sve o mojoj prošlosti.”

Ne znam je li završio, ali nagnem se naprijed i pritisnem svoje usne na
njegove. On me privija uz svoja prsa tako čvrsto i pritišće usne u moje tako
silovito kao da mi time bez riječi želi reći da mu je žao.

„Tate” šapće mi u usta. Osjećam kako se smiješi. „Nisam gotov.”

Podiže me i smješta kraj sebe na kauč. Palcem kruži po mojem ramenu
dok gleda u svoje krilo, oblikujući riječi koje mi mora reći.

„Rođen sam i odrastao u malom predgrađu tu blizu San Francisca”,
kaže, podižući pogled da me gleda u oči. „Jedinac sam. Nemam zapravo
nikakvu omiljenu hranu, jer volim skoro sve. Otkad znam za sebe, želio sam
biti pilot. Moja majka je umrla od raka kad sam imao sedamnaest godina.
Otac mi je oko godinu dana oženjen ženom koja radi za njega. Ona je draga i
sretni su zajedno. Zapravo sam oduvijek želio psa, ali ga nikad nisam imao...”

Gledam ga, očarana. Promatram njegove oči dok lutaju mojim licem kad
govori. Dok mi govori o svom djetinjstvu i prošlosti i kako je upoznao moga
brata i o svom odnosu s lanom.

Njegov dlan pronalazi moj i on ga prekriva kao da sada on postaje moj
štit. Moj oklop. „One noći kad sam upoznao tebe”, konačno kaže. „One noći
kad si me pronašla u hodniku?” Pogled mu se spusti u krilo, jer ne može više
održavati kontakt s mojim. „Moj sin bi toga dana navršio šest godina.”

Znam da je rekao da želi da ga slušam, ali ja ga sada samo mogu grliti.
Nagnem se naprijed i ovijem ruke oko njega, a on se zavali na kauč,
povukavši me na sebe.

„Tate, silno sam se trudio uvjeriti sam sebe da se ne zaljubljujem u tebe.
Svaki put kad bih bio u tvojoj blizini, prestravljivalo me ono što sam osjećao.
Šest sam godina mislio da imam kontrolu nad svojim životom i nad svojim
srcem i da me ništa više nikad ne može povrijediti. Ali kad smo bili zajedno,
postojali su trenutci kad me nije bilo briga hoću li opet patiti, jer biti s tobom
činilo mi se gotovo vrijedno potencijalne boli. Svaki put kad bih se počeo tako

osjećati, ja bih te samo još više odgurnuo od sebe zbog krivnje i straha.
Smatrao sam da te ne zaslužujem. Da uopće ne zaslužujem sreću jer sam je
ukrao jedinim dvjema osobama koje sam ikada volio.”

Njegove se ruka steže oko mene kad osjeti kako mi se ramena tresu od
suza koje su se probile iz mojih očiju. Njegove usne se spuste na moj potiljak
i on izdahne smirujući dah dok me ljubi, dugo i silovito.

„Žao mi je što mi je toliko trebalo”, kaže glasom punim kajanja. „I
nikad ti neću moći dovoljno zahvaliti za to što nisi odustala od mene. Vidjela
si nešto u meni što ti je dalo nadu za nas, i nisi odustajala od toga. I Tate? To
mi znači više od bilo čega što je itko ikad učinio.”

Dlanovi mu se spuste na moje obraze i on me podiže sa svojih prsa kako
bi me gledao u lice. „Možda će to biti tek komadić po komadić, ali moja je
prošlost sada tvoja. Cijela moja prošlost. Sve što želiš znati, ja ti želim reći.
Ali samo ako mi obećaš da također mogu imati tvoju budućnost.”

Suze u kaskadama padaju niz moj obraz i on ih briše iako meni ne
smetaju. Nije me briga što plačem, jer ovo nisu tužne suze. Ni najmanje.

Ljubimo se tako dugu da me usta počinju boljeti jednako kao i moje srce.
No ovoga puta ta bol nije tu zato što moje srce pati. Ona je tu zato što se
nikada nije osjećalo ovako ispunjeno.

Milujem mu prstima ožiljak na bradi, znajući da će mi jednom ispričati
kako ga je zaradio. Također dodirnem bolno područje ispod njegova oka,
sretna što ga konačno mogu pitati što želim i ne plašiti se pritom da ću ga
uzrujati.

„Što ti se dogodilo s okom?”

On se smije i pušta glavu da padne na kauč. „Morao sam tražiti Corbina
tvoju adresu. Dao mi ju je, ali trebalo ga je jako nagovarati.”

Odmah se nagnem naprijed i nježno ga poljubim u oko. „Ne mogu
vjerovati da te udario.”

„Nije mu to bilo prvi put”, priznaje. „Ali prilično sam siguran da je bio
zadnji. Mislim da je konačno prihvatio to što smo zajedno nakon što sam
pristao na nekoliko njegovih pravila.”

Ovo me uznemiri. „Kojih pravila?”

„Pa, kao prvo, ne smijem slomiti tvoje srce”, kaže. „Drugo, ne smijem
slomiti tvoje jebeno srce. I zadnje, jebeno ti ne smijem slomiti tvoje jebeno
srce.”

Ne mogu obuzdati smijeh, jer to zvuči točno kao nešto što bi mu Corbin
rekao. Miles se smije sa mnom, a zatim se neko vrijeme samo šutke
proučavamo. Sada mu sve vidim u očima. Baš svaku emociju.

„Miles”, kažem sa smiješkom, „gledaš me kao da si zaljubljen u mene.”

On odmahuje glavom. „Ja se nisam zaljubio u tebe, Tate. Ja sam se
užasno zaljubio u tebe.”

Povlači me natrag na svoje krilo i daje mi onaj jedini dio sebe koji mi
dosad nikada nije mogao dati.

Svoje srce.

trideset deveto poglavlje

MILES

Stojim na vratima svoje spavaće sobe i gledam je kako spava. Ona to ne
zna, ali ja to radim svakog jutra kad je ovdje sa mnom. Ona je ono što mi
uljepšava dan već na samom njegovom početku.

Prvi put sam to učinio onog jutra nakon što sam ju upoznao. Ne sjećam
se mnogo o noći prije. Sve što se sjećam je ona. Ležao sam na kauču, ona me
milovala po kosi, šaptala mi, govorila mi neka spavam. Kad sam se sljedećeg
jutra probudio u Corbinovu stanu, nisam je mogao izbiti iz glave. Mislio sam
da sam je sanjao dok nisam ugledao njezinu torbicu u dnevnoj sobi.

Provirio sam u njezinu sobu samo da provjerim ima li u stanu još
nekoga osim mene. Ono što sam osjetio onog trenutka kad sam je ugledao
bilo je nešto što nisam osjetio od prvog trenutka kad sam ugledao Rachel.

Osjećao sam se kao da lebdim. Njezina koža i njezina kosa i njezine usne
i to kako je izgledala kao anđeo dok sam ja stajao ondje i gledao je vratili su
toliko mnogo osjećaja koji su mi tijekom proteklih šest godina postali strani.

Toliko sam si dugo odbijao dopustiti da osjećam bilo što za bilo koga.
Što ne znači da sam toga dana mogao kontrolirati osjećaje prema Tate.
Nisam ih mogao kontrolirati ni da sam želio.
Znam to jer sam se trudio. Trudio sam se kao sam vrag.
Ali one sekunde kad je otvorila oči i pogledala me, znao sam. Ona će me
ili sasvim uništiti... ili će biti ta koja će me konačno vratiti u život.
Jedini problem koji sam imao s tom činjenicom bio je taj što ja nisam
želio biti vraćen u život. Zaštititi se od mogućnosti da doživim ono što sam
doživio u prošlosti bio je moj jedini prioritet. Međutim, bilo je toliko mnogo
trenutaka kad sam zaboravio što bi trebao biti moj jedini prioritet.
Kad sam konačno popustio i poljubio je, to je bila točka kad se sve
promijenilo. Želio sam toliko više nakon tog poljupca. Želio sam njezina usta
i njezino tijelo i njezin mozak i jedini razlog zašto sam se zaustavio bio je taj
što sam osjetio da želim i njezino srce. No vješto sam si lagao. Uvjeravao se
da sam dovoljno jak da je imam samo tjelesno i ni na jedan drugi način.
Nisam želio ponovno iskusiti bol, a naravno, ni u kom slučaju je nisam htio
povrijediti.
Ali ipak jesam. Tako sam ju silno povrijedio. Više nego jednom. A sada
kanim provesti čitav život iskupljujući joj se za to.
Prilazim svom krevetu i sjedam na njegov rub. Ona osjeća kako se krevet
pomaknuo i otvara oči, ali ne do kraja. Nagovještaj smiješka pojavi joj se na
usnama prije nego navlači pokrivače preko glave i okreće se na drugu stranu.

Službeno smo zajedno šest mjeseci i to mi je bilo više nego dovoljno da
shvatim da ona uopće nije jutarnji tip. Naginjem se naprijed i ljubim deku na
mjestu gdje joj prekriva uho.

„Ustani, pospanko”, šapnem joj.
Ona zagunđa, pa ja podižem deku i uvučem se iza nje, omotavši je
svojim tijelom. Njezino gunđanje na kraju se pretvori u tiho stenjanje. „Tate,
moraš ustati. Moramo stići na avion.” To joj privuče pozornost.
Ona se polako okreće i skida pokrivač s glave. „Koji ti to vrag znači da
moramo stići na avion?”
Ja se cerekam, pokušavajući sakriti uzbuđenje. „Ustani, odjeni se i
idemo.”
Gleda me sumnjičavo, a to stvarno ima s smisla s obzirom na to da još
nije ni pet sati ujutro. „Ja znam da ti znaš kako ja rijetko imam cijeli dan
slobodan, pa ti je bolje da je ovo toga vrijedno.”
Smijem se i ljubim je u obraz. „To sve ovisi o tvojoj sposobnosti da
budeš točna.” Ustanem i nekoliko puta dlanom potapšam madrac. „Zato
ustani, ustani, ustani.”
Ona se smije i baca sve pokrivače sa sebe. Primiče se rubu kreveta i ja joj
pomažem ustati. „Miles, ne mogu se dugo ljutiti na tebe kad si ovako veseo.”

***

Stižemo u predvorje i Cap čeka kraj dizala baš kao što sam mu rekao.
Ima njezin sok u plastičnoj čaši i naš doručak. Volim njihov odnos. Malo sam
se brinuo otkriti Tate da čitav život poznajem Capa. Kad sam joj konačno
rekao, bila je ljuta na obojicu. Uglavnom zato što je pretpostavila da mi je
Cap pričao sve što mu se ispovijedala.

Uvjerio sam je da Cap to nikad ne bi učinio.
Znam da ne bi, jer Cap je jedan od malo ljudi na ovom svijetu kojima
vjerujem.
On je točno znao što mi treba reći, a da to ne djeluje kao da mi drži
lekcije ili dijeli savjete. Uvijek bi rekao samo toliko koliko je bilo dovoljno da
se dobro zamislim nad svojom situacijom s Tate. Nasreću, on je jedan od
malo onih koji s godinama postaju mudriji. Znao je što radi s nama oboje od
samog početka.
„Jutro, Tate”, kaže joj, cereći se od uha do uha. Pruža joj ruku da je
primi, a ona gleda čas mene čas njega.
„Što se zbiva?” pita Capa dok je on vodi prema izlazu zgrade.
On se smiješi. „Dečko me upravo vodi na moju prvu vožnju avionom.
Želio sam da i ti pođeš s nama.”
Ona mu kaže da ne vjeruje da se nikad nije vozio u avionu.

„Istina je”, kaže. „Samo zato što imam taj nadimak ne znači da sam se
vozio u pravom avionu.”

Pogled pun zahvalnosti koji mi dobaci preko ramena dovoljan je da već
ovaj dan proglasim jednim od svojih najdražih, a još nije ni zora.

„Je li ti dobro tamo, Cap?” kažem u slušalice. On sjedi točno iza Tate i
zuri kroz svoj prozor. Pokaže mi palac gore, ali ne skida pogled s prozora.
Sunce se još nije probilo kroz oblake pa se sada još nema što vidjeti. U avionu
smo samo deset minuta, ali siguran sam da je već fasciniran i očaran kao što
sam se nadao da će biti.

Vratim pozornost na kontrole dok ne postignem optimalnu visinu, a
zatim utišam Capove slušalice. Pogledam Tate, a ona zuri u mene, gledajući
me sa smiješkom punim poštovanja koji joj ukrašava lice.

„Znaš li zašto smo tu?” pitam je.

Gleda preko ramena u Capa, a zatim opet u mene. „Zato što se on nikad
nije vozio u avionu.”

Odmahnem glavom, u savršenom trenutku. „Sjećaš se onog dana kad
smo se vraćali od tvojih roditelja nakon Dana zahvalnosti?”

Ona kima, a oči su joj sada znatiželjne.

„Pitala si me kako je to iskusiti zoru s ove visine. Tate, to nije nešto što
se da opisati.” Pokažem joj kroz njezin prozor. „To moraš sama doživjeti.”

Ona se istog časa okreće i gleda kroz svoj prozor. Dlanovi su joj
pritisnuti na staklo i punih pet minuta ne pomakne joj se nijedan mišić.
Gleda cijelo vrijeme, a ja ne znam zašto, no u ovom se trenutku još više
zaljubljujem u nju.

Kad sunce izbije kroz oblake i avion je sav ispunjen sunčevom
svjetlošću, ona se konačno okreće prema meni. Oči su joj pune suza, no ne
progovara ni riječ. Samo poseže za mojom rukom i drži me za nju.

***

„Pričekaj ovdje”, kažem joj. „Želim prvo pomoći Capu da izađe. Vozač će
ga odvesti doma, jer ti i ja nakon ovoga idemo na doručak.”

Ona pozdravlja Capa i strpljivo čeka u avionu dok mu ja pomažem niz
stube. On poseže u svoj džep i daje mi kutije, a zatim me počasti jednim od
svojih odobravajućih osmijeha. Pogleda avion iza mojih leđa. „Hvala ti”,
kaže, mašući rukom dužinom aviona. „Za ovo.”

Ja kimam, ali on nestaje u vozilu prije nego mu uspijem uzvratiti
zahvalu.

Penjem se stubama u avion. Ona otkopčava sigurnosni pojas, spremajući
se izaći iz aviona, ali ja kliznem natrag u svoje sjedište.

Ona mi se toplo osmjehne. „Ti si nevjerojatan, Miles Mikel Archer. I
moram reći da izgledaš nevjerojatno seksi dok voziš avion. Trebali bismo ovo
raditi češće.”

Ona mi brzo utisne jednu pusu u usta i počne se dizati sa sjedišta.

Ja je gurnem natrag dolje. „Nismo još gotovi”, kažem, okrećući se licem
prema njoj. Uzimam joj ruke u svoje i gledam u njih, polako izdišući,
pripremajući se reći sve što zaslužuje čuti. „Onog dana kad si me pitala o
gledanju zore?” Ponovno je pogledam u oči. „Moram ti zahvaliti za to. U tom
sam trenutku prvi put u više od šest godina osjetio da opet želim nekoga
voljeti.”

Ona uz smiješak ispusti jedan kratki dah i povuče donju usnu da sakrije
taj smiješak. Ja podignem ruku do njezina lica i izvučem joj usnu ispod zubi
pritiskom palca. „Rekao sam ti da to ne radiš. Volim tvoj smiješak skoro
jednako koliko volim tebe.”

Naginjem se naprijed da je opet poljubim, ali držim oči otvorene kako
bih se pobrinuo da prvo vadim crnu kutiju. Kad je držim u ruci, prestanem je
ljubiti i odmaknem se. Pogled joj padne na kutiju i oči joj se odmah
razrogače, pa gleda čas kutiju, čas moje lice. Prekrije dlanom usta da prikrije
šokirani uzdah.

„Miles”, kaže, i dalje prelazeći pogledom između mene i kutije u mojoj
ruci.

Ja je prekinem. „To nije ono što misliš”, kažem, odmah otvorivši kutiju
da otkrijem ključ koji se nalazi u njoj. „Zapravo, na neki način nije ono što
misliš”, dodam s oklijevanjem.

Oči su joj razrogačene i pune nade i meni lakne zbog njezine reakcije.
Vidim po njezinom osmijehu da ona to želi.

Izvadim ključ i okrenem joj ruku, a zatim ga položim na njezin dlan. Ona
zbunjeno zuri nekoliko sekundi u ključ, a zatim ponovno pogleda u mene.
„Tate”, kažem, gledajući ju pun nade. „Hoćeš li živjeti sa mnom?”

Ona gleda još jednom u ključ, a onda kaže dvije riječi koji odmah
izmame smiješak na moje lice. Apsolutno i da.

Naginjem se naprijed i ljubim je. Naše noge i ruke i usta postaju dva
komada slagalice koji s lakoćom pristaju zajedno. Ona se diže u mome krilu,
zajahavši me u kokpitu aviona.

Gužva je i tijesno je.

Savršeno je.

„Ali ja baš nisam dobra kuharica”, upozorava me. „A ti pereš rublje
mnogo bolje od mene. Ja jednostavno bacim i bijelo i šareno zajedno u
perilicu. A znaš i to da baš nisam jako draga ujutro.” Obuhvatila mi je lice
dlanovima i reda upozorenje za upozorenjem kao da ja ne znam u što se
upuštam.

„Tate, slušaj”, kažem joj. „Ja želim tvoj nered. Želim tvoju odjeću na
podu moje spavaće sobe. Želim tvoju četkicu za zube u svojoj kupaonici.
Želim tvoje cipele u svom ormaru. Želim tvoje jadne ostatke u svom
hladnjaku.”

Ona se smije na to.

„O, da, i skoro sam zaboravio”, kažem, izvlačeći drugu kutiju iz svog
džepa. Držim je između nas i otvaram, otkrivajući prsten. „Također želim
tebe u svojoj budućnosti. Zauvijek.”

Usta joj se razjape od šoka dok zuri u prsten. Paralizirana je. Nadam se
da ona nema sumnji, jer ja nisam imao baš nikakvih u vezi s tim da želim
provesti ostatak svoga života s njim. Znam da je prošlo tek šest mjeseci, ali
kad znaš, znaš.

Nervozan sam zbog njezine tišine, pa brzo izvadim prsten i primim je za
ruku. „Tate, hoćeš li prekršiti sa mnom pravilo broj dva? Zato što se stvarno
želim oženiti tobom.”

Ona ni ne mora reći da. Njezine suze i njezin poljubac i njezin smijeh
kažu to umjesto nje.

Odmiče se i gleda me s toliko ljubavi i poštovanja da me zaboli u prsima.

Ona je apsolutno predivna. Njena je nada predivna. Smiješak na njenom
licu je predivan. Suze koje joj teku niz obraze su predivne. Njena ljubav je
predivna.

Ona tiho izdiše i polako se naginje, nježno pritisnuvši svoje usne na
moje. Njezin je poljubac ispunjen nježnošću i ljubavlju i neizgovorenim
obećanjem da je ona sada moja. Zauvijek.

„Miles” šapće mi u usta, dražeći mi usne svojima. „Nikad u životu
nisam vodila ljubav u avionu.” Smiješak se istog časa pojavljuje na mojim
usnama. Čini mi se kao da se nekako infiltrirala u moje misli. „A ja nikad
nisam vodio ljubav sa svojom zaručnicom”, odgovorim na to. Njezine ruke
polako klize niz moj vrat i košulju dok joj se prsti ne susretnu sa gumbom na
mojim trapericama. „Dobro, onda to moramo ispraviti”, kaže ona, završivši
svoju rečenicu poljupcem. Kad njena usta ponovno pronađu moja, čini se kao
da se i zadnji komadić moga oklopa raspada te se i zadnji komad leda koji je
okruživao glečer koji je bio moje srce topi i isparava.

Tko god je skovao frazu Volim te do smrti očito nikad nije iskusio onu
vrstu ljubavi kakvu dijelimo Tate i ja. Da ju je iskusio, ta fraza bi bila Volim te
do života. Jer je to točno ono što je Tate učinila. Njezina me ljubav vratila u
život. Kraj.

epilog

Sjećam se dana kad smo se vjenčali.
To je bio jedan od najboljih dana u mom živom.
Sjećam se kako sam stajao kraj Iana i Corbina pred oltarom.
Čekali smo je da prođe kroz vrata kad se Corbin nagnuo i šapnuo mi
nešto.
Rekao je: „Miles, ti si jedini koji bi uopće mogao zadovoljiti moje
standarde. Drago mi je da si to ti.”
I meni je bilo drago da sam to ja.
To je bilo prije više od dvije godine, a svaki dan otad, ja sam se nekako
zaljubljivao u nju još malo više.
No nisam plakao na dan kad sam se oženio njome. Njezine suze su
tekle
tekle
tekle toga dana,
ali moje nisu.
Bio sam uvjeren da nikada neće.
Ne na način na koji želim da mogu.
Prije osam mjeseci saznali smo da ćemo dobiti bebu. Nismo pokušavali
dobiti bebu, ali nismo ni ne pokušavali. „Ako će se dogoditi, dogodit će se”,
rekla je Tate.
Dogodilo se.
Kad smo saznali, oboje smo bili uzbuđeni.
Ona je plakala. Njezine suze su
tekle
tekle
tekle,
ali moje nisu.
Koliko god sam bio uzbuđen, bio sam i uplašen.
Bojao sam se straha koji dolazi s tim kad voliš nekog tako jako.
Bojao sam se svega lošeg što bi se moglo dogoditi. Bojao sam se da bi
moja sjećanja mogla ukrasti dan kad ću ponovno postati otac.
I još se bojim.
Prestravljen sam.
„Dobili ste djevojčicu”, kaže liječnik.
Djevojčica.
Upravo smo dobili djevojčicu.

Ja sam upravo opet postao otac.

Tate je upravo postala majka.
Miles, osjećaj nešto.

Tate pogleda gore u mene.

Znam da vidi strah u mojim očima. Također znam koliko ju sada boli, ali
nekako se uspijeva osmjehnuti.

„Sam”, šapće, izgovarajući prvi put naglas njezino ime. Tate je
inzistirala da je nazovemo Sam, u čast Capovog pravog imena Samuel.

Ja ne bih pristao ni na jedno drugo ime.

Tate počinje plakati.

Moje oči su još suhe. Još se previše bojim skrenuti pogled s Tate i
pogledati dolje u našu kćer.

Ne bojim se onoga što ću osjećati kad je pogledam.
Bojim se onoga što neću osjećati.

Užasno me strah da je ono što sam bio proživio uništilo svu sposobnost
da osjećam ono što svaki otac mora osjećati u ovom trenutku.

„Dođi ovamo”, kaže Tate, želeći me bliže.

Dodaje mi Sam, a moje ruke drhte, no ipak je uzimam.

Zatvaram oči i polako izdišem prije nego pronađem snagu da ih opet
otvorim.

Osjećam Tatein dlan kako je nježno pao na moju ruku.

„Miles, ona je predivna”, šapće. „Pogledaj je.”

Otvaram oči i oštro udahnem kad je vidim.

Ona izgleda isto kao i on, osim što ima Tateinu smeđu kosu.

Njezine oči su plave.

Ona ima moje oči.

Ja to osjećam.

Sve je tu.

Baš sve što sam osjećao prvi put kad sam ga držao u naručju, osjećam
sada dok gledam dolje u nju.

Vjerovanje da nemam sposobnosti nekoga ponovno voljeti u ovoj ulozi
bio je jedini strah koji sam još morao savladati. Samo jednom pogledam Sam
i ona mi upravo pomogne savladati taj strah. Ona je već moja junakinja, a
stara je tek dvije minute.

„Tako je lijepa, Tate”, šapćem.

„Tako je lijepa.” Glas mi puca. Lice mi je prekriveno suzama.
One teku.
One teku.
One teku.

Po prvi put otkad sam držao Claytona u rukama, moje suze su suze
radosnice.

Rachel je imala pravo. Bol nikada neće nestati.
A ni strah.
Ali bol i strah više nisu moj život. To su samo trenutci.
Trenutci koji stalno bivaju zasjenjeni svakom minutom koju provodim s
Tate.
I sada sa svakom minutom kojom provodim sa Sam.
Ja i Tate i Sam.
Moja obitelj.
Ljubim je u čelo, a zatim se naginjem i ljubim
Tate zato što mi je opet pružila nešto ovako predivno.
Tate polaže glavu na moju ruku i oboje ju promatramo.
Našu kćer.
Sam, tako te silno volim.
Gledam dolje u savršenstvo koje smo stvorili kad mi odjednom sine.
Sve je bilo vrijedno ovoga.
Jer se predivnim trenutcima poput ovoga život iskupi za ružnu ljubav.