Colleen Hoover - Opasna ljubav

To on radi namjerno. Njegov dodir nije slučajan. On me dodiruje zato što
me želi dodirivati. Njegovi prsti kruže oko mog koljena, a dlan mu klizne na
stražnji dio moje noge. Polaže čelo na moje rame uz uzdah i rukom mi stišče
nogu.

Nemam pojma kako još uvijek stojim.

„Tate”, prošapće. Kaže moje ime bolno, pa zastanem s onim što radim i
pričekam da mi kaže da ga boli. Čekam da mi kaže da mu dam malo vremena.
Zato me dira, zar ne? Zato što mu nanosim bol?

On više ništa ne kaže, pa ja završim zadnji šav i zavežem konac.

„Gotovo je”, kažem, vraćajući pribor na ormarić. On me ne pušta, pa se
ja ne odmičem od njega.

Ruka mu počne polako kliziti po stražnjoj strani moje noge, gore sve do
prepona, oko boka i gore do struka.

Diši, Tate.

Prsti mu grabe moj struk i on me privlači bliže, još uvijek držeći glavu
pritisnutu o mene. Moje ruke pronalaze njegova ramena, zato što se moram
uhvatiti za nešto da bih održala ravnotežu. Čini mi se da je svaki mišić u
mome tijelu jednostavno zaboravio raditi svoj posao.

Ja još uvijek stojim, a on još uvijek sjedi, ali sada, kad me povukao lako
blizu k sebi, smještena sam između njegovih nogu. On polako počinje
podizati svoje lice s mog ramena i ja moram zatvoriti oči jer me čini tako
nervoznom da ga ne mogu gledati.

Osjećam kako je nagnuo glavu da me pogleda, ali oči su mi još
zatvorene. Stisnem ih malo jače. Ne znam zašto. U ovom trenutku ne znam
ništa. Samo znam Milesa.

I u ovom času mislim da me Miles želi poljubiti.

I u ovom času savršeno sam sigurna da ja želim poljubiti Milesa.

Ruka mu polako klizi gore po mojim leđima sve dok mi ne dodiruje
potiljak. Osjećam se kao da je njegov dlan ostavio trag na svakom mom
djeliću koji je dotaknuo. Njegovi su prsti još na mom potiljku, a usta mu nisu
dalje od centimetra od moje brade. Tako su blizu da ne mogu razlučiti
dodiruju li me to nježno poput perca njegove usne ili njegov dah.

Osjećam se kao da ću umrijeti, a u onoj kutiji prve pomoći nema nijedne
vražje stvarčice koja bi me mogla spasiti.

On pojačava stisak na mome vratu... a zatim me ubije.

Ili me poljubi. Ne mogu razaznati što od toga, jer sam prilično siguran
da je osjećaj isti. Osjećaj njegovih usana na mojima je sve. Kao živjeti i
umrijeti i ponovno se roditi, sve u isto vrijeme.

Dragi Bože. On me ljubi.

Jezik mu je već u mojim ustima, nježno miluje moj, a ja uopće nemam
pojma kako se to dogodilo. No meni se to sviđa. Meni se ovo sviđa.

On se počinje pridizati, ali usta mu ostanu na mojima. Hoda sa mnom
nekoliko koraka dok zid iza mojih leđa ne zamijeni ruka koja je bila na mom
potiljku. Sada mi dodiruje struk.

O, moj Bože, njegova su usta tako posesivna.

Prsti su mu opet rašireni, zabijaju se u moj bok.
Isuse, on je upravo zastenjao.
Ruka mu se kreće prema mome struku i klizi mi niz nogu. Neka me
netko ubije. Neka me netko ubije sada da to završi. On mi podiže nogu i ovija
je oko sebe, a zatim se pritišće o mene tako predivno da stenjem u njegova
usta. Poljubac se naglo prekine. Zašto se odmiče? Miles, nemoj stati.

On pušta moju nogu, a dlan mu se pritišće o zid kraj moje glave kao da
mu treba potpora da bi se održao na nogama. Ne, ne, ne. Samo nastavi. Vrati
svoja usta na moja. Ponovno pokušavam pogledati u njegove oči, ali one su
zatvorene. One žale zbog ovoga.

Ne otvaraj ih, Miles. Ne želim vidjeti da si požalio ovo.

On pritišće čelo na zid kraj moje glave, još uvijek se naslanjajući na
mene dok oboje šutke stojimo, pokušavajući natjerati zrak u pluća. Nakon
nekoliko dubokih udisaja, on se odgurne od zida, okreće se i prilazi ormariću.
Nasreću, nisam mu vidjela oči prije nego ih je otvorio, a sada je leđima
okrenut meni pa ne mogu vidjeti žaljenje, koje očito postoji. Uzima
medicinske škare i reže rolu gaze.

Ja sam prilijepljena na zid. Mislim da ću ostati ovdje zauvijek.

Ja sam sada zidna tapeta. Tako je. To je sve što jesam.

„Nisam to smio učiniti”, kaže. Glas mu je čvrst. Tvrd. Poput metala.
Poput mača.

„Ja nemam ništa protiv”, kažem. Moj glas nije čvrst. On je poput
tekućine. Isparava.

On si zamata ozlijeđenu ruku, a zatim se okreće rema meni.

Oči su mu čvrste poput glasa. Također su tvrde, poput metala. Poput
mača koji reže konopce koji su držali ono malo tinjajuće nade koju sam imala
za njega i za mene i za taj poljubac.

„Ne daj mi da to ponovim”, kaže.

Ja želim da on to ponovi više nego što želim ručak za Dan zahvalnosti,
ali ne kažem mu to. Ne mogu govoriti, zato što mi se od njegovog žaljenja
stisnulo grlo.

On otvara vrata kupaonice i izlazi van.

Ja sam još prilijepljena uza zid.

Koji.

Vrag.

***

Više nisam prilijepljena za zid u kupaonici. Sada sam zarobljena u svome
stolcu, smještena, baš zgodno, za stolom pokraj Milesa.

Pokraj Milesa, kojem se nisam obratila otkad je sebe ili nas ili naš
poljubac nazvao „to”.

Ne daj mi da „to” ponovim.

Čak i da sam to željela, nisam ga mogla zaustaviti. Želim „to” tako silno
da ne želim ni jesti, a on vjerojatno nema pojma koliko ja volim ručak za Dan
zahvalnosti. A to znači da ja želim „to” jako, a „to” se ne odnosi na tanjur
pun hrane preda mnom. „To” je Miles. Mi. Ja koja ljubim Milesa. Miles koji
ljubi mene.

Odjednom sam jako žedna. Uzimam čašu i ispijam pola vode u dva
ogromna gutljaja.

„Miles, imaš li djevojku?” pita moja mama.

Da, mama. Samo ga pitaj takva pitanja jer ga se ja previše bojim sama to
pitati.

Miles se nakašlje. „Ne, gospođo”, kaže.

Corbin se nasmije sebi u bradu, a taj njegov smijeh me preplavi
razočaranjem. Očito Miles jednako gleda na veze kao i Corbin, a Corbinu je
smiješno što moja majka pretpostavlja da je sposoban za ozbiljnu vezu.

Odjednom onaj poljubac koji smo podijelili ostavlja na mene puno manji
dojam.

„Onda si ti prilično dobra lovina”, kaže ona, „Pilot, slobodan, zgodan,
pristojan.”

Miles ne odgovara. Skrušeno se nasmiješi i ugura velik zalogaj krumpira
u usta. On ne želi razgovarati o sebi.

Baš šteta.

„Mama, Miles dugo nije imao djevojku”, kaže Corbin, potvrđujući moje
sumnje. „Ali to ne znači da je slobodan.”

Moja mama zbunjeno nakrivi glavu. I ja isto. I Miles isto.

„Što ti to znači?” upita ga. No istog časa razrogači oči. „Joj, jako mi je
žao. Tako mi i treba kad guram nos kamo ne treba.” Zadnji par rečenice
izgovara na način kao da je shvatila nešto što ja još nisam shvatila.

Ona se sada ispričava Milesu. Neugodno joj je.

Još sam zbunjena.

„Zar sam nešto propustio?” pita moj tata.

Moja mama pokaže vilicom na Milesa. „On je gej, dušo”, kaže.

Hm...

„Nije”, kaže moj otac odlučno, smijući se na njezinu pretpostavku. Ja
odmahujem glavom. Tate, nemoj odmahivati glavom. „Miles nije gej”,
kažem skrušeno, gledajući svoju majku. Zašto sam to rekla naglas?

Sad Corbin djeluje zbunjeno. Gleda Milesa. Puna vilica krumpira zastala
je u zraku pred Milesom, a obrva mu je podignuta. On zuri u Corbina.

„Joj, sranje”, kaže Corbin. „Nisam znao da je to tajna. Čovječe, jako mi
je žao.”

Miles spušta vilicu s pireom na stol, još uvijek gledajući šokirano
Corbina. „Ja nisam gej.”

Corbin kima. Podiže dlanove kao da se brani i ustima oblikuje riječi „žao
mi je”, kao da nije kanio otkriti tako veliku tajnu.

Miles odmahuje glavom. „Corbine, ja nisam gej. Nikad nisam bio i
prilično sam siguran da nikad neću biti. Koji ti je vrag, čovječe?”

Corbin i Miles zure jedan u drugoga, a svi drugi gledamo u Milesa.

„A... ali”, zamuckuje Corbin. „Rekao si... jednom si mi rekao...”

Miles spušta vilicu i prekriva usta rukom, prigušujući glasan smijeh.

O, moj Bože, Miles. Nasmij se.
Nasmij se. Nasmij se. Nasmij se. Molim te, pomisli da je to najsmješnija
stvar koja ti se dogodila u životu, jer tvoj je smijeh također toliko bolji od
ručka za Dan zahvalnosti.

„Što sam ti ja to rekao da si pomislio da sam gej?”

Corbin se uspravlja u stolcu. „Ne sjećam se točno. Rekao si mi nešto o
tome da nisi bio s nijednom djevojkom više od tri godine. Ja sam samo mislio
da je to tvoj način da mi kažeš da si gej.”

Sada se svi smiju. Čak i ja.

„To je bilo prije više od tri godine! I ti cijelo ovo vrijeme misliš da sam
gej?”

Corbin je i dalje zbunjen. „Ali...”

Suze. Miles se tako jako smije da su mu suze krenule na oči. To je
predivno.

Žao mi je Corbina. Njega je sad sram. Iako mi se uistinu sviđa to što
Miles situaciju smatra smiješnom. Sviđa mi se što njega nije sram zbog toga.

„Tri godine?” kaže moj tata, još zapevši na istoj pomisli na kojoj sam i
ja nekako još uvijek zapela.

„To je bilo prije tri godine”, kaže Corbin, konačno se nasmijavši zajedno
s Milesom. „Otad je vjerojatno prošlo već šest godina.”

Svi za stolom ušute. Zbog toga je sada Milesa sram.

Stalno razmišljam o onom poljupcu u kupaonici i o tome kako znam sa
sigurnošću da nije prošlo šest godina otkad je bio s nekom djevojkom. Frajer
s tako posesivnim ustima poput njega zna kako ih koristiti, i sigurna sam da
ih je često koristio.

Ne želim razmišljati o tome.

Ne želim da moja obitelj razmišlja o tome.

„Opet krvariš” kažem, pogledavši dolje u krvlju natopljen zavoj na
njegovoj ruci. Obratim se majci: „Imaš li možda flaster u spreju?”

„Nemam”, kaže mama. „Ja se tih stvari bojim.”

Pogledam Milesa, „Pogledat ću ti ranu kad završimo s ručkom”, kažem.

Miles kima, ali me ne pogleda. Mama me pita o poslu i Miles više nije u
središtu pozornosti. Mislim da mu je zbog toga laknulo.

***

Gasim svjetla i uvlačim se u krevet, a nemam pojma što misliti o
današnjem danu. Nakon ručka nismo uopće više razgovarali, iako sam
provela dobrih deset minuta previjajući mu ranu u dnevnoj sobi.

Nismo riječ progovorili tijekom cijelog postupka. Noge nam se nisu
doticale. Njegov prst nije dotaknuo moje koljeno. Nije me ni pogledao. Samo
je cijelo vrijeme zurio u svoju ruku, toliko usredotočen na nju kao da će
otpasti ako skrene pogled.

Ne znam što bih mislila o Milesu ili onom poljupcu. Očito ga privlačim,
jer me inače ne bi poljubio. Nažalost, meni to nije dovoljno. Nije me briga
sviđam li mu se ili ne. Samo mi je važno da ga privlačim, jer mu se sviđati
mogu i kasnije.

Zatvaram oči i po peti put pokušavam zaspati, ali nema koristi. Okrećem
se na stranu prema vratima upravo u trenutku kad se pojavi sjena nečijih
stopala koja im prilazi. Motrim vrata, čekajući da se otvore, ali sjena nestaje i
koraci nastave niz hodnik. Sigurna sam da je to bio Miles, ali samo zato što je
on jedina osoba o kojoj u ovom trenutku razmišljam. Nekoliko puta
kontrolirano duboko udahnem kako bih se dovoljno smirila da odlučim želim
li krenuti za njim. Tak sam na trećem udahu kad iskačem iz kreveta.

Razmišljam trebam li ponovno oprati zube, ali od posljednjeg pranja
prošlo je tek dvadeset minuta.

Provjerim frizuru u zrcalu, a zatim otvaram vrata svoje sobe i hodam što
tiše mogu prema kuhinji.

Kad zađem za ugao, ugledam ga. Cijelog njega. Naslonjen je na šank,
okrenut prema meni, skoro kao da me očekivao.

Bože, kako to mrzim.

Iako je ponoć, pretvaram se da je to što smo završili ovdje u isto vrijeme
obična slučajnost. „Ne možeš spavati?” Prođem kraj njega prema hladnjaku i
posegnem za sokom od naranče. Vadim ga van, točim si čašu, a zatim se
naslonim na šank nasuprot njemu. On me gleda, ali mi ne odgovara na
pitanje.

„Mjesečariš?”

On se nasmiješi, upijajući me poput spužve očima od glave do pete. „Ti
stvarno voliš sok od naranče”, kaže i vidim da mu je to pomalo smiješno.

Pogledam u svoju čašu, zatim opet u njega i slegnem ramenima. On mi
priđe korak bliže i pokaže na čašu. Dodam mu je i on je prinosi usnama,
polako ispija gutljaj i vrati mi čašu. Sve te pokrete radi nijednom ne skidajući
pogled s mene.

Dobro, sada definitivno volim sok od naranče.

„I ja ga volim”, kaže, iako mu ja nisam odgovorila na pitanje.

Odlažem čašu kraj sebe, uhvatim se prstima za rub šanka i podignem se
gore kako bi sjela na njega. Pretvaram se da nije okupirao cijelo moje biće, ali
on je ipak posvuda. Ispunjava kuhinju.

Cijelu kuću.

Previše je tiho. Odlučim poduzeti prvi korak.

„Je li stvarno prošlo šest godina otkad si imao djevojku?”

On kima bez oklijevanja, a ja sam istovremeno šokirana i nevjerojatno
zadovoljna tim odgovorom. Nije mi jasno zašto mi se to sviđa. Vjerojatno
zato što je to toliko bolje od onoga kako sam zamišljala njegov život.

„Ma daj. Jesi li se barem...” ne znam kako završiti tu rečenicu. „Ševio?”
ubacuje se.

Drago mi je da je jedino svjetlo u kuhinji ono iznad štednjaka jer sam
apsolutno sigurna da sam se strahovito zarumenjela.

„Ne žele svi isto od života” kaže on. Glas mu je mek, poput perine.
Želim se cijela omotati u taj glas.

„Svi žele ljubav”, kažem. „Ili barem seks. Takva je ljudska priroda.”

Ne mogu vjerovati da vodimo ovaj razgovor.

On prekriži ruke na prsima. Noge su mu prekrižene na gležnjevima.
Primijetila sam ovaj oblik osobnog oklopa. Opet je podigao taj nevidljivi štit
kojim se štiti da ne otkrije previše.

„Većina ljudi ne može imati jedno bez drugog”, kaže on. „Pa je zato
meni bilo lakše jednostavno se odreći oboje.” Proučava me, procjenjujući
moju reakciju na svoje riječi. Ja se silno trudim ne pokazati ništa.

„Onda, Miles, što od tog dvoje ne želiš?” Glas mi je sramotno slabašan.
„Ljubav ili seks?”

Pogled mu se nije promijenio, ali usta jesu. Usne mu se izviju u jedva
primjetan smiješak. „Tate, ja mislim da ti već znaš odgovor na to pitanje.”

A joj.

Ispuštam kontrolirano dah, nimalo ne mareći shvaća li on koliko su me
te riječi pogodile. Način na koji izgovara moje ime smeo me jednako kao
njegov poljubac. Prebacujem nogu preko noge nadajući se da on neće
primijetiti moj osobni oklop.

Pogled mu se spusti na moje noge i gledam ga kako tiho udiše.

Šest godina. Nevjerojatno.

I ja gledam u svoje noge. Želim ga još nešto pitati, ali ga ne mogu
gledati u oči dok to izgovaram. „Koliko je prošlo otkad si poljubio neku
djevojku?”

„Šest sati”, odgovara ne oklijevajući, ja ga pogledam, a on se naceri jer
zna što sam ga pitala. „Isto”, tiho kaže. „Šest godina.”

Ne znam što mi se dogodilo, ali nešto se promijenilo. Nešto se rastopilo.
Nešto tvrdo ili hladno ili prekriveno mojim osobnim oklopom pretvara se u
tekućinu sada kad znam što je taj poljubac zapravo značio. Osjećam se kao da
sam samo tekućina, a tekućina baš ne može stajati ili hodati, pa se ne
mičem.

„Šališ se?” upitam ga u nevjerici.

Mislim da se sada on zarumenio.

Tako sam zbunjena. Nije mi jasno kako sam ga tako pogrešno procijenila
ili kako je to što kaže uopće moguće. On je zgodan. Ima sjajan posao. I
definitivno se zna ljubiti, pa zašto onda to ne radi?

„O čemu se onda radi?” pitam ga. „Imaš neku spolnu bolest?” To pita
medicinska sestra u meni. Kad su bolesti u pitanju, nemam filtra.

On se smije. „Sto posto čist”, kaže. No ipak ne nudi nikakvo objašnjenje.

„Ako je prošlo šest godina otkad si poljubio neku djevojku, zašto si onda
poljubio mene? Imala sam dojam da ti si se zapravo čak ni ne sviđam. Teško
te pročitati.”

On me ne pita zašto imam dojam da mu se ne sviđam.

Mislim da mi je jasno da je drukčiji kad je u mojoj blizini i da se
namjerno tako ponaša.

„Tate, nije da mi se ne sviđaš.” Duboko uzdiše, prolazi prstima kroz
kosu i hvata se za potiljak. „Ja samo ne želim da mi se sviđaš. Ne želim da mi
se itko sviđa. Ne želim ni s kim hodati. Ne želim nikoga voljeti. Ja samo...”
Prekriži ruke na prsima i gleda u pod.

„Ti samo, što?” pitam ga, potičući ga da završi tu rečenicu. Pogled mu
se polako diže prema meni i ja se svom silom moram potruditi da ostanem
sjediti na šanku s obzirom na to kako me on sada gleda - kao da sam
blagdanski ručak.

„Privlačiš me, Tate”, kaže tihim glasom. „Želim te, ali te želim bez
svega onog ostalog.”

Glava mi je prazna.

Mozak = Tekućina.

Srce = Maslac.

No još mogu uzdisati, pa uzdahnem.

Čekam dok ponovno postanem sposobna razmišljati. A onda počnem
grozničavo razmišljati.

On je upravo priznao da se želi ševiti sa mnom; on samo ne želi da to
nekamo odvede. Ne znam zašto mi to laska. Trebala bih imati želju mlatnuti
ga, ali zbog njegovog priznanja da nikoga nije poljubio punih šest godina te
da je nakon toliko godina izabrao baš mene, osjećam se kao da sam upravo
osvojila Pulitzerovu nagradu.

Opet zurimo jedno u drugo, a on izgleda malo živčano. Sigurna sam da
se pita je li me upravo naljutio. Ne želim da to pomisli, jer, iskreno, želim iz
petnih žila zaurlati: „Pobijedila sam!”

Nemam pojma što reći. Otkad smo se upoznali vodimo najčudnije i
najnezgrapnije razgovore, a ovaj trenutni definitivno vodi u tim
kategorijama.

„Naši su razgovori tako čudni”, kažem.

On se nasmije s olakšanjem. „Da.”

Riječ da je toliko ljepša kad izlazi iz njegovih usta, ukrašena tim glasom.
On bi vjerojatno mogao svaku riječ učiniti predivnom. Pokušavam se
domisliti neke riječi koju mrzim. Zapravo mrzim riječ trn. To je ružna riječ.
Prekratka i srezana. Pitam se može li me njegov glas natjerati da zavolim tu
riječ.

„Reci riječ trn.”

Obrve mu se podižu, kao da se pita je li me dobro čuo. On misli da sam
čudna. Baš me briga.

„Daj, samo je reci” kažem mu. „Trn”, kaže on, malo oklijevajući.

Smiješim se. Ja volim riječ trn. To je moja nova najdraža riječ. „Ti si tako
čudna”, kaže on uz smiješak.

Spuštam nogu koju sam prekrižila. On to primjećuje. „Dakle, Miles”,
kažem, „daj da vidim jesam li dobro shvatila. Ti nisi spavao ni s kim šest
godina. Nisi imao djevojku šest godina. Nisi poljubio nijednu djevojku osam
sati. Tebi se veze očito ne sviđaju. Ni ljubav. Ali ti si muško. Muškarci imaju
potrebe.”

On me gleda, još mu je zabavno. „Nastavi”, reče uz onaj nesvjesni seksi
cerek.

„Ne želiš da ti budem privlačna, ali jesam. Želiš spavati sa mnom, ali ne
želiš da hodamo. Također me ne želiš voljeti. Također ne želiš da ja volim
tebe.”

Još uvijek mu je zabavno. Još uvijek se smiješi. „Nisam znao da sam tako
proziran.”

Nisi, Miles. Vjeruj mi.

„Ako ćemo to učiniti, mislim da bismo trebali polako”, kažem
izazivačkim glasom. „Ne želim te siliti na nešto za što nisi spreman. Ti si
praktički djevac.”

Cerek mu nestane s lica i on odlučno, ali polako napravi tri koraka
prema meni. Prestajem se smiješiti jer uistinu djeluje prijeteće. Kad stigne do
mene, stavlja ruke sa svake strane mojih bokova, a zatim se naginje prema
mome vratu. „Tate, prošlo je šest godina. Vjeruj mi kad ti kažem... Spreman
sam.”

I ovo su upravo postale moje najomiljenije riječi. Vjeruj i mi i kad i ti i
kažem i spreman i sam.

Najdraže su mi. Sve one.

Odmiče se od mene i ja s velikom vjerojatnošću mogu reći da u tom
trenutku ne dišem. Vraća se na svoje mjesto nasuprot mene. Odmahuje

glavom kao da ne može vjerovati što se upravo dogodilo. „Ne mogu vjerovati
da sam upravo od tebe zatražio seks. Kakvi se ljudi tako ponašaju?”

Progutam knedl. „Zapravo, skoro svi.”

On se smije, ali vidim da se osjeća krivim. Možda se boji da ja to neću
moći podnijeti. Možda ima pravo, ali neću mu to otkriti. Ako on misli da ja to
neću moći podnijeti, povući će sve što je rekao. Ako povuče sve što je rekao,
to znači da ja neću iskusiti novi poljubac poput onoga koji mi je udijelio prije.

Pristala bih na sve ako to znači da će me on opet ljubiti. Pogotovo ako to
znači da ću iskusiti više od samo njegovog poljupca.

Od same pomisli na to grlo mi se osuši. Podižem čašu i ispijem još jedan
gutljaj soka dok šutke probavljam sve to u glavi.

On me želi za seks.

Meni na neki način nedostaje seks. Prošlo je već prilično vremena.

Znam da mi je on definitivno privlačan i ne mogu se sjetiti nekog
drugog u svome životu s kim bih se radije upustila u usputni, beznačajni seks
nego sa svojim susjedom pilotom koji lijepo slaže rublje.

Odlažem čašu soka, a zatim pritišćem dlanove na šank i lagano se
naginjem naprijed. „Slušaj me, Miles. Ti si slobodan. Ja sam slobodna. Ti
puno previše radiš, a ja sam usredotočena na svoju karijeru na skoro
bolestan način. Čak i da želimo ovo pretvoriti u vezu, to nam nikako ne bi
uspjelo. Mi sada nemamo vremena za vezu. Također, mi zapravo nismo
prijatelji, pa se ne moramo brinuti da ćemo uništiti prijateljstvo. Ti se želiš
ševiti sa mnom? Ja ću ti to definitivno dopustiti. Često.”

On gleda u moja usta kao da su moje riječi upravo postale njegove
najdraže riječi. „Često?” pita me. Ja kimam. „Da. Često.”

Gleda me u oči izazivačkim pogledom. „Dobro”, kaže, skoro kao da me
izaziva. „Dobro.”

Još uvijek smo odvojeni nekoliko stopa. Upravo sam rekla ovom tipu da
ću se ševiti s njim bez očekivanja, a on je još uvijek tako daleko od mene, a ja
sam tako daleko od njega, i postaje jasno da sam ga definitivno krivo
procijenila. On je uznemireniji od mene. Iako mislim da smo živčani iz
različitih razloga. Njega brine to što ne želi da se ovo pretvori u nešto.

Mene brine to što nisam sigurna da je s njim moguć samo seks. S
obzirom na to koliko me on privlači, imam dojam da će seks biti naš
najmanji problem. A ipak sjedim ovdje, pretvaram se da je samo seks meni u
redu. Možda ako stvar počne na ovaj način, na kraju će dovesti do nečeg više.

„Ovaj, ne možemo se sada ševiti”, kaže on.

K vragu.

„Zašto ne?”

„Jedini kondom koji imam u novčaniku vjerojatno se dosad već raspao.”

Smijem se. Sviđa mi se što se zna šaliti na svoj račun.

„Ali želim te opet poljubiti”, kaže uz smiješak pun nade.

Ja sam zapravo iznenađena što me on već ne ljubi. „Svakako.”

Polako se vraća na mjesto gdje sjedim i smješta moja koljena oko svoga
struka. Gledam ga u oči, jer one gledaju u mene kao da čekaju da se
predomislim. Ja se neću predomisliti. Ja vjerojatno želim ovo više od njega.

On podiže ruke i klizi dlanovima po mojoj kosi, pomilovavši mi palcima
obraze. Isprekidano diše dok gleda u moja usta. „Teško mi je disati zbog
tebe.”

Naglašava svoju rečenicu poljupcem, prinoseći svoje usne mojima. Svaki
ostali moj dio koji se još nije bio rastopio u njegovoj nazočnosti sada se
pretvorio u tekućinu kao i ostatak moga tijela. Ne sjećam se kad je osjećaj
usta nekog muškarca na mojim usnama bio tako divan. Jezik mu klizi po
mojim usnama, zatim uranja unutra, kušajući me, ispunjavajući me,
obilježavajući me.

O... Bože.

Ja.

Volim.

Njegova.

Usta.

Naginjem glavu kako bih ga mogla bolje kušati. On naginje svoju da
mene bolje kuša. Njegov jezik ima sjajno pamćenje zato što točno zna kako to
raditi. On spušta ozlijeđenu ruku na moje bedro, dok me drugom hvata za
potiljak i snažno se sudara s mojim usnama. Ruke mi se više ne drže za
njegovu košulju. One istražuju njegove ruke, njegov vrat, njegova leđa,
njegovu kosu.

Tiho stenjem, a zbog tog zvuka se on pritišće u mene, vukući me
nekoliko centimetara bliže rubu šanka.

„E, pa, definitivno nisi gej”, kaže netko iza nas.

O, moj Bože.

Tata.

Tata!

Sranje.

Miles. Odmiče se. Ja. Skačem sa šanka. Tata. Prolazi kraj nas.

Otvara hladnjak i uzima bocu vode, kao da svake noći nabaše na svoju
kćer koju pipka kućni gost. Okreće se prema nama, a zatim ispija dugačak
gutljaj vode. Kad završi s pićem, zavrće čep na boci i vraća je u hladnjak.
Zatvara hladnjak i hoda prema nama, prolazi između nas, ostavljajući
između sebe i nas još veći razmak.

„Tate, idi u krevet”, kaže dok izlazi iz kuhinje.

Stavljam dlan na usta. Miles prekriva lice svojim dlanom. Oboje smo
kompletno užasnuti. On više od mene, sigurna sam.

„Trebali bismo ići spavati”, kaže on.

Složim se s njim.

Izlazimo iz kuhinje i ne dodirujemo se. Ja prva stižem do svoje sobe pa
zastanem i okrenem se prema njemu. I on zastaje.

Pogleda na lijevu stranu, zatim kratko na desnu kako bi se uvjerio da
smo sami u hodniku. Prilazi mi korak bliže i krade još jedan poljubac. Leđa
mi dodiruju vrata moje sobe, ali on je nekako sposoban odmaknuti usta od
mene.

„Sigurna si da ti je ovo u redu?” pita me, tražeći sumnju u mojim očima.

Ne znam je li ovo u redu. Osjećaj je dobar i njegov okus je dobar i ne
mogu se sjetiti ničega što bih poželjela više nego biti s njim. Međutim, brinu
me razlozi njegove šestogodišnje apstinencije.

„Previše se brineš”, kažem, prisilivši se na smiješak. „Bi li pomoglo da
dogovorimo pravila?”

Tiho me proučava prije nego ustukne jedan korak. „Moglo bi”, kaže on.
„U ovom času se mogu dosjetiti samo dva.”

„Koja su to?”

Pogled mu je nekoliko sekunda usredotočen na mene. „Ne ispituj me o
mojoj prošlosti”, kaže odlučno. „I nikad ne očekuj budućnost.”

Definitivno mi se ne sviđaju ta pravila. Zbog oba bih se najradije
predomislila, odustala od dogovora i okrenula se i pobjegla, ali umjesto toga,
kimam. Kimam zato što ću uzeti ono što mogu. Ja nisam Tate kad sam u
Milesovoj blizini. Ja sam tekućina, a tekućina ne zna kako biti čvrsta, niti se
zna zauzeti za sebe. Tekućina teče. To je sve što želim raditi s Milesom.

Teći.

„Dobro, ja imam samo jedno pravilo”, kažem tiho. On čeka moje pravilo.
Ja se ne mogu domisliti nijednog pravila. Ja nemam nikakvih pravila. Zašto ja
nemam pravila? On još čeka. „Još ne znam koje je to. Ali kad ga smislim, ti
ćeš ga morati poštovati.”

Miles se smije. Naginje se naprijed i ljubi me u čelo, a zatim se uputi
prema svojoj sobi. Otvara vrata, ali se osvrne za sobom i pogleda me na
sekundu prije nego nestane u svoju sobu.

Nisam sasvim sigurna, ali čini mi se da je izraz koji sam upravo vidjela
na njegovu licu strah. Samo bih željela znati čega ga je strah, jer je sasvim
jasno čega je mene strah.

Mene je strah kako će ovo završiti.

deseto poglavlje

MILES

Šest godina prije

Ian zna.
Morao sam mu reći. Nakon prvog tjedna škole, on je znao da je sve
postalo Rachel.
Rachel zna Iana. Rachel zna da on neće ništa nikome reći.
Dao sam Rachel moju sobu kad se uselila, a ja sam uzeo sobu za goste.
Moja soba je jedina soba s vlastitom kupaonicom osim glavne spavaće sobe.
Želio sam da Rachel ima bolju sobu.
„Želiš li da ovu kutiju stavim ovdje?” Ian pita Rachel. Rachel pita što je
to, a on joj kaže da su to svi njezini grudnjaci i gaćice.
„Mislio sam da bih to jednostavno mogao staviti u Milesovu sobu.”
Rachel zakoluta očima. „Tiho budi”, kaže mu. On se smije.
Drago mu je što zna takvu osobnu stvar. Zato on nikad neće nikome reći.
On zna moć tajne.
Kad su sve kutije istovarene, Ian odlazi doma. Moj otac me sretne na
hodniku i zastane. To što je on zastao znači da bih i ja trebao zastati.
„Miles, hvala ti.”
On misli da ja nemam ništa protiv toga što on dopušta drugoj ženi da
izgura posljednja sjećanja na moju majku.
E, pa imam.
Ja se samo pretvaram da nemam ništa protiv zato što ništa od toga nije
važno. Rachel je važna.
On nije.
„Nema problema” kažem.
On krene dalje, a zatim opet zastane. Kaže mi da je sretan što sam dobar
prema Rachel.
Kaže da bi želio da su mi on i mama dali brata ili sestru kad sam bio
mali.
Kaže da bih ja bio dobar brat.
Riječi su užasne kad izlaze iz njegovih usta.
Vraćam se u Rachel inu sobu. Zatvaram vrata.
Sami smo.
Smiješimo se.

Prilazim joj i ovijem ruke oko nje, a zatim joj ljubim vrat.

Prošla su tri tjedna od prve noći kad sam je poljubio. Mogu nabrojati na
prste koliko sam je puta otad poljubio. Ne možemo se ovako ponašati u školi.
Ne možemo se ovako ponašati na javnom mjestu. Ne možemo se ovako
ponašati pred svojim roditeljima. Ja je mogu dodirnuti samo kad smo sami, a
nismo uspjeli često biti sami u posljednja tri tjedna.

Sada?

Sada je ljubim.

„Moramo dogovoriti neka pravila tako da se ne uvalimo u probleme”,
kaže ona. Odvaja se od mene. Sjeda na moj pisaći stol, a ja sjedam na svoj
krevet.

Dobro... ona sjeda na svoj stol, a ja sjedam na njezin krevet.

„Prvo” kaže, „nema maženja kad su oni doma. Previše je riskantno.”

Ne želim se složiti s tim pravilom, ali kimam.

„Drugo, nema seksa.”

Sad više ne kimam.

„Nikad?” pitam je. Ona kima.

Uistinu mrzim to kimanje.

„Zašto?”

Ona duboko uzdahne. „Zbog seksa će nam biti mnogo teže kad nam
vrijeme istekne. Znaš to.” Ima pravo. Također, užasno griješi, ali imam
osjećaj da će kasnije to shvatiti.

„Mogu li pitati koje je treće pravilo, prije nego se složim s drugim?”

Ona se ceri. „Nema trećeg pravila.”

Ja se cerim. „To znači da je samo seks zabranjen? Govorimo o
penetraciji, točno? Ne o oralnom?”

Ona prekriva lice rukama. „Moj Bože, zar moraš biti tako detaljan?”

Tako je slatka kad ju je sram. „Samo želim da sve bude jasno. Imam
beskrajno mnogo toga što bih ti htio raditi, a samo šest mjeseci da sve to
učinim.”

„Hajdemo razgovarati o pojedinostima kad dođe do konkretne
situacije”, kaže ona.

„Pošteno”, kažem, diveći se rumenilu na njenim obrazima.

„Rachel, jesi li ti djevica?”

Obrazi su joj sada još crveniji. Odmahuje glavom i kaže mi ne. Pita me je
li mi to smeta.

„Nimalo”, kažem, i mislim to iskreno.

Ona me pita jesam li ja djevac, ali glas joj je krotak dok izgovara pitanje.

„Nisam”, kažem. „Ali sad kad sam tebe upoznao, nekako poželim da
jesam.”

Sviđa joj se što sam joj to rekao.

Ustajem i pripremam se uputiti u svoju novu spavaću sobu da je počnem
preuređivati. Prije nego izađem, zaključam vrata njezine sobe iznutra, a
zatim se okrenem i nasmiješim joj se.

Polako joj priđem.

Uhvatim je za ruke i povučem je gore. Obgrlim je oko donjeg dijela leđa i
privučem je k sebi.

Ljubim je.

jedanaesto poglavlje

TATE

„Moram piškiti.”
Corbin zastenje. „Opet?”
„Nisam već dva sata”, kažem, braneći se.
Zapravo ne moram na zahod, ali moram izaći iz ovog auta. Nakon
sinoćnjeg razgovora s Milesom, auto se čini drukčijim kad je on u njemu. Čini
se kao da je njega više, a svake minute koja prolazi dok on šuti, ja se pitam
što se zbiva u njegovoj glavi. Pitam se žali li zbog našeg razgovora. Pitam se
hoće li se pretvarati da se taj razgovor uopće nije dogodio.
Željela bih da se moj otac pretvarao da se to uopće nije dogodilo. Prije
našeg jutrošnjeg odlaska, sjedila sam s njim za kuhinjskim stolom kad je
Miles ušao u kuhinju.
„Miles, jesi li dobro spavao?” pitao ga je dok je Miles sjedao za stol.
Mislila sam da će se zarumenjeti od srama, ali umjesto toga, odgovorio
je mojem tati odmahivanjem glave. „Nisam baš”, rekao je Miles. „Vaš sin
priča u snu.”
Moj je otac podigao čašu sa stola i nazdravio njome Milesu. „Drago mi je
čuti da si sinoć spavao u sobi s Corbinom.”
Nasreću, Corbin još nije bio sjeo za doručak pa nije čuo očev komentar.
Miles je šutio tijekom ostatka doručka, a prvi put sam primijetila da nešto
govori tek kad smo Corbin i ja bili u autu. Miles je prišao mome ocu i rukovao
se s njime, rekavši nešto što je samo moj otac mogao čuti. Pokušala sam
pročitati očev izraz lica, ali on se potrudio ne odati ništa. Moj otac je skoro
jednako vješt u skrivanju svojih misli kao i Miles.
Stvarno moram saznati što je Miles rekao mome ocu jutros prije nogo
smo otišli.
Također moram saznati odgovore na desetak drugih pitanja koja me
zanimaju o Milesu.
Kad smo bili mali, Corbin i ja smo se uvijek slagali oko toga koju bismo
super-moć željeli imati. To bi bilo letenje. Sada kad sam upoznala Milesa,
predomislila sam se. Da mogu imati neku super-moć, bila bi to infiltracija.
Infiltrirala bih se u njegov mozak da mogu vidjeti baš svaku njegovu misao.
Infiltrirala bih se u njegovo srce i raširila se oko njega poput virusa.
Nazvala bih se Infiltratoricom.
Da. To baš dobro zvuči.
„Idi pišati”, kaže ljutiti Corbin dok parkira auto.

Poželim da smo opet u srednjoj školi da mu mogu reći da je šupak. No
odrasli ljudi ne govore svojoj braći da su šupci.

Izlazim iz auta i čini mi se da sad mogu malo lakše disati, sve dok Miles
ne otvori svoja vrata i izađe u svijet. Sad se Miles čini još većim, a moja pluća
manjim. Hodamo zajedno prema benzinskoj postaji, ali ne razgovaramo.

Čudno je to. Nekad šutnja govori više od svih riječi na svijetu. Nekad
moja šutnja govori: Ne znam kako razgovarati s tobom. Ne znam o čemu
razmišljaš. Razgovaraj sa mnom. Reci mi sve što si u životu rekao. Sve te
riječi. Počevši od prve koju si u životu izgovorio.

Pitam se što govori njegova šutnja.

Kad uđemo u postaju, on prvi ugleda pločicu na vratima zahoda pa
kimne glavom i stane pred mene. On vodi. Ja mu to dopuštam. Zato što je on
čvrst, a ja sam tekućina, i u ovom trenutku ga pratim.

Stižemo do zahoda i on ulazi u muški ne zastavši. Ne okreće se da me
pogleda. Ne čeka da ja prva uđem u ženski. Gurnem vrata da se otvore, ali ja
ne moram na zahod. Ja samo želim disati, a on mi to ne dopušta. On osvaja
sve pred sobom. Sumnjam da to radi namjerno. On samo osvaja moje misli i
moj trbuh i moja pluća i moj svijet. To je njegova super-moć. Osvajanje.

Osvajač i Infiltratorica. Značenje je zapravo vrlo slično pa mi se čini da
smo nas dvoje prilično sjebana ekipa.

Perem ruke i trošim dovoljno vremena kako bi se činilo da sam uistinu
morala zatražiti Corbina da se zaustavi ovdje. Otvaram vrata zahoda i on
opet osvaja. Stoji mi na putu, ispred vrata kroz koja želim izaći.

Ne miče se, iako osvaja. Ja zapravo ne želim da se makne, pa ga pustim
da ostane.

„Želiš li nešto popiti?” pita.

Odmahujem glavom, „imam vode u autu.”

„Gladna?”

Kažem mu da nisam. Čini se malo razočaran što ne želim ništa. Možda
se još ne želi vratiti u auto.

„No mogla bih nešto slatko”, kažem.

Polako se pojavi jedan od njegovih rijetkih i dragocjenih smiješaka.
„Onda ću ti kupiti nešto slatko.”

Okreće se i hoda prema polici sa slatkišima. Stanem kraj njega i
pregledavam čega sve ima. Osjetno predugo zuri u slatkiše. Zapravo, uopće
ništa ne želim, ali oboje zurimo u policu i pretvaramo se da želimo.

„Ovo je čudno”, šapnem.

„Što je čudno?” pita me. „Biranje slatkiša ili to što se pretvaramo da
oboje ne želimo u ovom trenutku biti na zadnjem sjedištu auta?”

Isuse. Osjećam se kao da sam se nekako uistinu infiltrirala u njegove
misli. Samo što su to bile riječi koje je on dobrovoljno rekao. Riječi zbog kojih
se stvarno dobro osjećam.

„Oboje”, kažem mirno. Okrenem se prema njemu. „Ti pušiš?”

On me opet onako pogleda. Onim pogledom koji mi govori da sam
čudna.

Nije me briga.

„Ne”, odgovara.

„Sjećaš se onih žvakaćih guma u obliku cigareta koje su prodavali kad
smo bili mali?”

„Aha” kaže. „To je malo morbidno, kad čovjek bolje razmisli.” Ja
kimnem. „Corbin i ja smo ih stalno dobivali. Nema ni najmanje šanse da bih
ja svojem djetetu dopustila da ih kupi.”

„Sumnjam da se još proizvode”, kaže Miles. Opet se okrećemo polici sa
slatkišima. „A ti?” pita. „Što ja?”

„Pušiš?”

Odmahujem glavom. „Ne.”

„Odlično”, kaže on. Zurimo u slatkiše još malo. On se okreće prema
meni, a ja pogledam gore u njega. „Tate, želiš li ti uopće nešto slatko?”

„Ne.”

On se smije. „Onda mislim da bismo se trebali vratiti u auto.”

Složim se s njim, ali nijedno od nas dvoje se ne miče.

On poseže za mojom rukom i dodiruje ju tako nježno kao da je svjestan
da je stvoren od lave, a ja nisam. Uhvati dva moja prsta, ni ne pokušavajući
me uhvatiti za cijelu ruku, i nježno ih povuče.

„Čekaj”, kažem mu, povukavši sad ja njega za ruku. On me pogleda
preko ramena, a zatim se okrene da me pogleda u oči. „Što si jutros rekao
mome ocu? Prije našeg odlaska?”

Prsti mu se stisnu oko mojih, a izraz lica mu ne odstupa od onog bolnog
izraza koji je usavršio. „Ispričao sam mu se.”

Okreće se ponovno prema vratima, a ovoga puta ja krenem za njim. Ne
pušta mi ruku dok ne stignemo blizu izlaza. Kad mi konačno pusti ruku, ja
opet isparim.

Hodam za njim do auta i nadam se da ne vjerujem uistinu da sam
sposobna za infiltraciju. Podsjećam se da je sačinjen od oklopa. On je
neprobojan.

Ne znam možemo li mi to, Miles. Ne znam mogu li poštovati drugo
pravilo, zato što odjednom želim uroniti u tvoju budućnost više nego što
želim uroniti u stražnje sjedalo s tobom.

„Dug red”, kaže Miles Corbinu kad oboje uđemo u auto. Corbin ubacuje
u brzinu i mijenja radio postaju. Njega nije briga koliko je red bio dug. On nije
sumnjičav, jer bi u protivnom nešto rekao. Uostalom, još nema zbog čega biti
sumnjičav.

Vozimo se dobrih petnaest minuta prije nego shvatim da ne razmišljam
više o Milesu. Zadnjih petnaest minuta vožnje u mislima su mi samo
sjećanja.

„Sjećaš se kad smo bili mali i željeli imati super-moć letenja?”

„Aha, sjećam se”, kaže Corbin.

„Ti sada imaš tu super moć. Ti možeš letjeti.”

Corbin mi se smiješi u retrovizor. „Da”, kaže. „To valjda znači da sam
super-junak.”

Naslanjam se na sjedište i zurim kroz prozor, pomalo zavidna njima
obojici. Zavidna na svemu što su vidjeli. Mjestima koje su posjetili. „Kako je
to gledati zoru gore iz zraka?”

Corbin sliježe ramenima. „Ja to zapravo ne gledam”, kaže. „Imam
previše posla kad sam gore.”

To me rastužuje. Corbine, nemoj takve stvari uzimati zdravo za gotovo.

„Ja gledam”, kaže Miles. On zuri kroz svoj prozor, a glas mu je tako tih
da ga skoro nisam čula. „Svaki put kad sam gore, gledam zoru.”

No ne kaže kako to izgleda. Glas mu je dalek, kao da želi zadržati taj
osjećaj za sebe. Pustim ga.

„Kad letite, mijenjate zakone svemira”, kažem. „To je impresivno.
Prkosite gravitaciji. Gledate izlaske i zalaske sunca s mjesta koje Majka
Priroda nije namijenila za to? Zapravo, kad bolje razmislite, vi uistinu jeste
super-junaci.”

Corbin me pogleda u retrovizoru i nasmije se. Corbine, nemoj to uzimati
zdravo za gotovo. No Miles se ne smije. On još zuri kroz svoj prozor.

„Ti spašavaš živote”, kaže mi Miles. „To je neizmjerno impresivnije.”

Moje srce apsorbira udar tih riječi. Pravilo broj dva mi sada ne izgleda
dobro.

dvanaesto poglavlje

MILES

Šest godina prije

Pravilo broj jedan da nema maženja dok su roditelji doma dobilo je
amandman.

Sada propisuje da se maziti možemo samo iza zaključanih vrata.
Nažalost, pravilo broj dva čvrsto stoji. Još ništa od seksa.
A nedavno je dodano i pravilo broj tri: nema šuljanja naokolo noću. Lisa
još uvijek ponekad usred noći provjerava Rachel, samo zato što je ona majka
kćeri tinejdžerice i to se tako radi.
Ali ja mrzim što ona to radi.
Progurali smo čitav mjesec u istoj kući. Ne razgovaramo o činjenici da
nam je ostalo samo malo više od pet mjeseci.
Ne razgovaramo o tome što će se dogoditi kad se moj otac oženi
njezinom majkom. Ne razgovaramo o činjenici da kad se to dogodi, bit ćemo
vezani na mnogo duže od pet mjeseci.
Blagdani.
Vikendi.
Rođendani.
Oboje ćemo morati biti prisutni na svim tim događajima, ali dolazit
ćemo kao obitelj.
Ne razgovaramo o tome zato što se zbog toga osjećamo kao da radimo
nešto pogrešno.
Također ne razgovaramo o tome zato što je to teško. Kad pomislim na
dan kad će ona otići u Michigan, a ja ostati u San Franciscu, dalje od toga ne
vidim. Ne vidim ništa ondje gdje ona neće biti moje sve.
„Vratit ćemo se u nedjelju”, kaže on.
„Imat ćeš kuću samo za sebe. Rachel će prespavati kod prijateljice.
Trebao bi pozvati Iana k sebi.”
„Već jesam”, lažem.
I Rachel je lagala. Rachel će biti ovdje cijeli vikend. Ne želimo im dati
nikakvog razloga da posumnjaju u nas.
Već je dovoljno teško ignorirati ju pred njima. Teško je pretvarati se da
nemam ništa zajedničko s njom kad se želim smijati na sve što ona kaže.
Želim joj dati pet na sve što učini. Želim se hvaliti mome ocu njezinom
inteligencijom, njezinim dobrim ocjenama, njezinom dobrotom, njezinom

bistrinom. Želim mu reći da stvarno imam fantastičnu djevojku koju bih
volio da upozna jer će mu se nevjerojatno svidjeti. Voli on nju. Samo ne na
način na koji ja želim da je voli. Ja želim da je voli zbog mene.

Pozdravljamo svoje roditelja na odlasku. Lisa kaže Rachel da bude
dobra, ali se zapravo ne brine. Koliko Lisa zna, Rachel je dobra.

Rachel se dobro ponaša. Rachel ne krši pravila. Osim pravila broj tri.
Rachel definitivno ovog vikenda krši pravilo broj tri.

Igramo se mame i tate. Pretvaramo se da je kuća naša.

Pretvaramo se da je to naša kuhinja i ona meni kuha. Ja se pretvaram da
je ona moja, i pratim je naokolo dok kuha, ne mičem se od nje. Dodirujem je.
Ljubim joj vrat. Odvlačim je s poslova koje pokušava završiti da bih je osjetio
uza se. Njoj se to sviđa, ali glumi da joj se ne sviđa.

Kad završimo s jelom, ona sjedne kraj mene na kauč.

Stavimo film, ali ništa od filma. Ne možemo se prestati ljubiti. Toliko se
ljubimo da nas usne bole. Ruke nas bole.

Želuci nas bole zato što naša tijela tako očajnički žele prekršiti pravilo
broj tri. Ovo će biti dug vikend.

Odlučujem da mi treba tuš, ili ću preklinjati za amandman pravilu broj
dva.

Tuširam se u njezinoj sobi. Sviđa mi se ovaj tuš. Sviđa mi se još više
nego kad je to bio samo moj tuš. Sviđa mi se vidjeti ovdje njezine stvari.
Sviđa mi se gledati u njezinu britvicu i zamišljati kako ona izgleda kad je
rabi. Sviđa mi se gledati njezine bočice šampona i zamišljati je kako drži
zabačenu glavu pod mlazom vode dok ih ispire iz kose.

Volim to što je moj tuš i njezin tuš.

„Miles?” kaže. Kuca, ali već je u kupaonici. Voda na mojoj koži je vruća,
ali njezin glas učinio ju je kipućom. Odmičem zavjesu.

Možda sam je previše odmaknuo zato što želim da ona poželi prekršiti
pravilo broj dva. Ona tiho uzdahne, ali oči joj padnu ondje gdje ja želim da
padnu.

„Rachel”, kažem, cereći se posramljenom izgledu na njezinu licu.

Gleda me u oči.

Želi se tuširati sa mnom. Samo ju je previše sram to zatražiti.

„Upadaj”, kažem.

Glas mi je promukao, kao da sam vrištao.

Prije pet sekundi glas mi je bio sasvim uredu.

Navlačim zavjesu tuša da sakrijem ono što mi ona radi, ali također da joj
dam mira da se razodjene. Nisam je dosad vidio bez odjeće. Samo sam osjetio
što je ispod nje.

Odjednom postajem nervozan.

Ona gasi svjetlo.

„Može li tako?” pita me skrušeno. Kažem da može, ali poželim da je
malo samouvjerenija. Moram se pobrinuti da postane samouvjerenija.

Ona otvara zavjesu i vidim jednu njezinu nogu kako prva ulazi unutra.
Glasno progutam slinu kad uslijedi ostatak njezinog tijela. Nasreću, ipak ima
dovoljno svjetla od noćne lampice da obasja njezino tijelo blagim sjajem.

Dovoljno je vidim.

Savršeno je vidim. Ona me opet pogleda u oči. Prilazi mi bliže. Pitam se
je li se već nekad s nekim tuširala, ali je to ne pitam. Ovoga puta ja zakoračim
prema njoj, zato što mi djeluje prestrašeno. Ne želim da se boji.

Ja se bojim.

Dodirujem joj ramena i vodim je do tuša tako da stane pod vodu. Ne
privijam se uz nju, iako to silno želim. Držim distancu između nas.

Moram.

Jedino što nas spaja naša su usta. Nježno je ljubim, jedva joj dodirujući
usne, ali to tako boli. Boli gore od naših dosadašnjih poljubaca. Poljubaca u
kojima su nam se usta sudarala. Ili su nam se zubi sudarali. Užurbanih
poljubaca koji su bili tako mahniti da su ispali nezgrapno. Poljubaca koji su
završavali tako da bih ja nju ugrizao za usne, ili ona mene.

Nijedan od tih poljubaca nije bolio kao ovaj, a ja ne znam zašto ovaj tako
silno boli.

Moram se odmaknuti. Kažem joj da mi da malo vremena, a ona kima,
zatim polaže obraz na moja prsa. Naslanjam se na zid i privlačim je k sebi
dok su mi oči čvrsto zatvorene. Riječi ponovno pokušavaju slomiti zid koji
sam sagradio oko njih. Svaki put kad sam s njom, one žele izaći van i ja se
trudim i trudim zacementirati zid koji ih okružuje. Ona ih ne treba čuti. Ja ih
ne trebam izgovoriti.

Ali one lupaju po zidu. Lupaju uvijek tako silovito sve dok naši poljupci
ne završe ovako. Tako da meni treba malo vremena, a ona mi ga daje. Sada
žele van upornije nego ikad dosad. Treba im zraka. Zahtijevaju da ih se čuje.
Ne znam koliko još lupanja mogu podnijeti prije nego se taj zid sruši.

Ne znam koliko puta moje usne mogu dotaknuti njezine prije nego se te
riječi preliju preko zida, probiju pukotine, putujući uz moja prsa dok joj
držim lice u svojim dlanovima, gledam je u oči, puštam im da sruše sve
zidove koji stoje između nas i neizbježnog slamanja naših srdaca.

Riječi ipak izlaze.

„Ne vidim ništa”, kažem joj.

Znam da ona ne zna o čemu ja to govorim. Ne želim objašnjavati, ali
riječi ipak izlaze. One su pobijedile. „Kad ti odeš u Michigan, a ja ostanem u
San Franciscu? Ja ne vidim ništa nakon toga. Nekad sam vidio budućnost
koju želim, ali sada ne vidim ništa.”

Ljubim suzu koja joj klizi niz obraz.

„Ja ovo ne mogu”, kažem joj. „Jedino što želim vidjeti si ti, a ako to ne
mogu imati... ništa drugo uopće nije vrijedno truda.

Ti to činiš boljim. Sve činiš boljim.” Žestoko je ljubim po usnama, ali
ovoga puta uopće ne boli, sad kad su riječi izašle.

„Volim te”, kažem joj, oslobađajući se u potpunosti. Opet je ljubim, ne
dajući joj šansu da odgovori. Ne moram čuti kako mi ona govori te riječi dok
ne bude spremna, a ne želim čuti kako mi govori da je to što osjećam
pogrešno.

Njezine su ruke na mojim leđima, vuku me, privlače me bliže. Noge joj
se ovijaju oko mojih kao da se želi usaditi u mene.

Već jest.

Ponovno postaje mahnito. Zubi se sudaraju, usne se grizu, žustro,
užurbano, isprekidano dišemo, dodirujući jedno drugo.

Ona stenje, a ja osjećam kako se pokušava odmaknuti od mojih usta, ali
moja ruka je uronjena u njezinu kosu i prekrivam joj usta očajnički, nadajući
se da nikad neće stati ni da udahne.

Natjera me da je pustim. Spuštam čelo na njezino, hvatam se za zrak
trudeći se zadržati svoje osjećaje da se ne preliju preko ruba. „Miles”, kaže
bez daha.

„Miles, volim te. Tako se bojim. Ne želim da prekinemo.”

Rachel, ti me voliš. Odmaknem se i pogledam je u oči.

Ona plače.

Ja ne želim da se ona boji. Kažem joj da će biti dobro. Kažem joj da ćemo
pričekati dok ne diplomiramo, a onda ćemo im reći. Kažem joj da će oni to
morati prihvatiti. Kad se odselimo od kuće, sve će biti drukčije. Sve će biti
dobro. Oni će morati shvatiti.

Kažem joj da smo sve sredili.

Ona mahnito kima.

„Sve smo sredili”, odgovara mi, složivši se sa mnom. Pritišćem čelo o
njezino. „Sve smo sredili, Rachel” kažem joj.

„Sad te se ne mogu odreći. Nikako.”

Obuhvati mi lice dlanovima i ljubi me.

Rachel, ti si se zaljubila u mene.

Njezini poljupci brišu težinu s mojih grudi koja je tako teška da se sada
osjećam kao da lebdim. Osjećam se kao da ona lebdi sa mnom.

Okrećem je dok joj leđa nisu pritisnuta o zid. Podižem joj ruke iznad
glave i ispreplićem prste njezinima, gurajući joj ruke u pločicu na zidu iza
nje.

Gledamo jedno drugo u oči... i do kraja kršimo pravilo broj dva.

trinaesto poglavlje

TATE

„Hvala ti što si me natjerao da idem”, kaže Miles Corbinu. „Osim još
jedne ozljede ruke i otkrića da si mislio da sam gej, bilo mi je zabavno.”

Corbin se smije i okreće se otključati naša vrata. „Nisam ja kriv što sam
pretpostavio da si gej. Nikad ne spominješ djevojke, a navodno si seks
izbrisao sa svoga rasporeda punih šest godina.”

Corbin otvara vrata i ulazi unutra te se uputi u svoju sobu. Ja stojim na
vratima, okrenuta Milesu.

On me gleda ravno u oči. Osvaja me. „Sad je na popisu”, kaže mi uz
smiješak.

Ja sam sada na popisu. Ja ne želim biti na popisu. Želim biti plan.
Zemljovid. Želim biti na zemljovidu njegove budućnosti. Ali to krši pravilo
broj dva.

Miles otvara vrata svoga stana, okreće se i kimne glavom u smjeru svoje
spavaće sobe.

„Nakon što on ode spavati?” šapće.
Dobro, Miles. Možeš me prestati preklinjati. Bit ću na tvom popisu.
Kimnem prije nego zatvorim vrata.
Tuširam se i brijem i perem zube i pjevam i nanosim točno onoliko
šminke da izgleda da je nisam stavila nimalo. I sređujem kosu tako da
izgleda kao da je uopće nisam sredila. I navlačim istu odjeću koju sam imala
dosad tako da izgleda kao da se uopće nisam presvukla.
Ali zapravo, promijenila sam grudnjak i gaćice, zato što prije nisu bili
usklađeni, ali sada jesu. A zatim se sasvim izbezumim jer će Miles noćas
vidjeti moj grudnjak i gaćice. I vjerojatno ih dirati.
Ako je to na njegovom popisu, on bi možda mogao biti taj koji će ih
skinuti.
Dobijem poruku na mobitelu i taj zvuk me prene, zato što poruke nisu
na popisu u jedanaest sati navečer. Poruka je s nepoznatog broja. Na njoj piše
samo ovo:

Je Li on već u svojoj sobi?
Ja: Otkud ti moj broj?
Miles: Ukrao sam ga s Corbinovog mobitela tijekom vožnje.

U glavi mi je neki čudan glas, pjeva: „Tra-la-la-la-la-la. Ukrao je moj
broj.”

Tako sam djetinjasta.

Ja: Ne, gleda TV.
Miles: Dobro. Moram nešto obaviti. Vraćam se za dvadeset minuta.
Ostavit ću stan otključan za slučaj da on prije toga ode u krevet.

Tko nešto obavlja u jedanaest sati navečer?

Ja: Vidimo se.

Zurim u svoju zadnju poruku koju sam mu poslala i stresem se. Zvučim
daleko previše nonšalantno. Navodim ga na pomisao da to radim stalno. On
vjerojatno misli da svi moji dani izgledaju otprilike ovako:

Neki tip: Tate, hoćeš se ševiti?
Ja: Svakako. Daj da završim s ova dva tipa i odmah stižem. Usput,
nemam nikakvih pravila, pa sve može. Neki tip: Fantastično.

Prođe petnaest minuta i televizor se konačno isključuje. Čim se zatvore
vrata Corbinove sobe, moja se otvore. Prolazim kroz dnevnu sobu i iskradam
se kroz ulazna vrata, a zatim naletim na Milesa koji stoji u predvorju.

„U pravi čas”, kaže.
On drži vrećicu. Premješta je u drugu ruku pa je ja ne mogu vidjeti.
„Poslije tebe, Tate”, kaže, otvarajući svoja vrata.
Ne, Miles. Ja slijedim. Tako je to s nama. Ti si čvrst, ja sam tekućina. Ti
razdvajaš more, ja sam tvoj sljedbenik.
„Žedna?” On hoda prema svojoj kuhinji, ali ja nisam sigurna smijem li
ovoga puta krenuti za njim. Ne znam kako se ponašati u ovakvoj situaciji i
bojim se da će on primijetiti da nikad dosad nisam morala poštovati nekakva
pravila broj jedan ili dva. Ako su prošlost i budućnost zabranjena tema,
ostaje samo sadašnjost, a ja nemam pojma što činiti u sadašnjosti.
Ulazim u kuhinju u sadašnjosti. „Što nudiš?” pitam ga.
Vrećica je sada na šanku i on vidi da je mjerkam pa je gurne u stranu,
izvan moga vidokruga.
„Reci mi što želiš pa ću vidjeti imam li to”, kaže on.
„Sok od naranče.”
Znakovito se nasmiješi, a zatim poseže za vrećicom. Vadi bocu
narančina soka, a već činjenica da se toga sjetio svjedoči o njegovoj
velikodušnosti. Također svjedoči o činjenica da meni ne treba mnogo da se

rastopim. Trebala bih mu reći da je moje jedino pravilo upravo postalo
Prestani raditi ono što me tjera da poželim kršiti tvoja pravila.

Uzimam sok od naranče od njega uz smiješak. „Što je još u toj vrećici?”

On sliježe ramenima. „Neke stvari.”

Gleda me kako otvaram sok. Gleda me kako pijem sok. Gleda me kako
stavljam poklopac na sok. Gleda me kako odlažem sok na šank, ali me ne
gleda dovoljno pažljivo da primijeti kako brzo mogu zgrabiti vrećicu.

Ugrabim je trenutak prije nego se njegove ruke oviju oko moga struka.

Smije se. „Tate, vrati je na mjesto.” Otvorim je i provirim unutra.
Kondomi.

Smijem se i bacam vrećicu na šank. Kad se okrenem, njegove ruke me ne
puštaju. „Stvarno želim reći nešto neprilično ili sramotno, ali ničega se ne
mogu dosjetiti. Samo se pretvaraj da sam rekla tako nešto i nasmij se na to
bez obzira što nisam ništa rekla.”

On se ne smije, ali ruke su mu još ovijene oko mene. „Tako si čudna”,
kaže.

„Baš me briga.”

On se smješka. „Ovo sve je čudno.”

On mi govori kako je ovo čudno, ali meni je sve to baš super. Ne znam
smatra li on čudno dobrim ili lošim. „Je li čudno dobro ili loše?”

„Oboje”, kaže. „Nijedno.”

„Ti si čudan”, kažem ja njemu. On se naceri. „Baš me briga.”

Pomiče dlanove uz moja leđa prema mojim ramenima i polako niz moje
ruke dok ne dodiruju moje dlanove. To me podsjeti.

Povučem njegovu ruku između nas. „Kako ti je ruka?”

„Dobro”, kaže.

„Trebala bih je sutra pregledati”, kažem.

„Ja sutra neću biti ovdje. Odlazim za nekoliko sati.”
Dvije mi stvari padnu na pamet. Prva: Jako sam razočarana što noćas
odlazi. Druga: Zašto sam ja ovdje ako on noćas odlazi?

„Zar ne bi trebao spavati?”

On odmahuje glavom. „Ne mogu sada spavati.”

„Nisi ni pokušao”, kažem. „Miles, ne smiješ upravljati avionom
pospan.”

„Prvi let je kratak. Uostalom, ja sam kopilot. Spavat ću u avionu.”
Spavanje nije na njegovom popisu. Tate jest. Tate ima veću važnost od sna na
njegovom popisu obveza. Pitam se od čega još Tate ima veću važnost?
„Onda” šapnem dok mu puštam ruku. Zastanem, zato što nemam ništa što
bi uslijedilo nakon Onda. Ništa, baš ništa.

Tiho je. Postaje čudno.

„Onda”, kaže on. Njegovi prsti se kreću kroz moje i šire ih. Moji prsti su
kao njegovi prsti.

„Želiš li znati koliko je dugo prošlo otkako sam ja, s obzirom na to da ja
znam takvu intimnu pojedinost o tebi?” pitam ga.

To je zapravo fer, s obzirom na to da cijela moja obitelj zna koliko je
prošlo otkad je on.

„Ne”, kaže jednostavno. „Ali želim te poljubiti.”

Hm. Nisam sigurna kako to protumačiti, ali ne želim analizirati njegov
ne kad je nakon njega uslijedila takva izjava.

„Onda me poljubi”, kažem.

Njegovi prsti napuštaju moje, premještaju se na obje strane moga lica i
on me drži mirno. „Nadam se da opet imaš okus po narančinom soku.”

Jedan, dva, tri, četiri, pet, šest, sedam, osam, devet.

Brojim riječi te zadnje rečenice, a zatim tražim mjesto u glavi gdje ću
zauvijek pospremiti tih osam riječi. Želim ih sakriti u ladicu u mozgu i na nju
nalijepiti naljepnicu na kojoj piše Ono što treba izvaditi i pročitati kad
njegovo glupo pravilo broj dva postane tužna i samotna sadašnjost.

Miles je u mojim ustima. On me opet osvaja. Zatvaram ladicu u mozgu i
izlazim iz svoje glave i vraćam se njemu. Osvoji me, osvoji me, osvoji me.

Zasigurno imam okus po narančinom soku jer se on uistinu ponaša kao
da uživa u okusu. Mora da i ja uživam u kušanju njega jer ga vučem prema
sebi, ljubim ga, radim sve što je u mojoj moći da se infiltriram cijelim bićem
u njega.

On se odmiče da dođe do daha i da nešto kaže. „Zaboravio sam kako je
ovo dobro.”

On me uspoređuje. Ne sviđa mi se to što me uspoređuje s bilo kim tko je
nekad bio zaslužan što se on ovako dobro osjećao.

„Hoćeš li čuti nešto?” pita me.

Hoću. Želim znati sve, ali iz nekog razloga, izaberem ovaj trenutak da se
osvetim za onu jednu riječ koju mi je uputio.

„Ne.” Privlačim ga natrag k svojim ustima. On mi odmah ne uzvraća
poljupce jer ne zna što misliti o ovome što se upravo dogodilo. No usta mu se
vrlo brzo snađu. Mislim da mu je moj odrješiti odgovor bio užasan kao i meni
njegov, i sada rabi ruke da bi se osvetio. Ne mogu razlučiti gdje me dodiruje,
jer čim me dodirne na jednom mjestu, ruke mu se sele na drugo. Dira me
posvuda, nigdje, uopće me ne dira, dira me posvuda odjednom.

Kad ljubim Milesa, najdraži mi je zvuk. Zvuk njegovih usana kad se
spuste na moje. Zvuk naših dahova koje jedan drugom progutamo. Volim
kako stenje kad nam se tijela spajaju. Dečki obično žele zatomiti svoje
zvukove više od djevojaka.

Ali Miles ne. Miles me želi, i želi da ja to znam, i ja to obožavam.

Bože, ja to obožavam.

„Tate”, kaže dok me ljubi, „idemo u spavaću sobu.”

Kimnem, pa se on odmakne od mojih usta. Poseže za kutijom kondoma
na šanku. Uputi se sa mnom u svoju spavaću sobu, ali se brzo vraća u
kuhinju i uzima sok od naranče. Kad me u povratku okrzne ramenom,
namigne mi.

Zbog toga kako se osjećam zbog jednog malog miga, u smrtnom sam
strahu od toga kako ću se osjećati kad on bude u meni. Ne znam hoću li to
preživjeti.

Kad se nađemo u njegovoj spavaćoj sobi, mene polako hvata panika.
Najvjerojatnije zato što je to njegova soba, a cijela se ova situacija većinom
odvija pod njegovim uvjetima i osjećam se malo zakinutom.

„Što ne valja?” pita me. On skida cipele. Ulazi u kupaonicu i gasi svjetla,
zatim zatvara vrata.

„Samo sam malo nervozna”, prošapćem. Stojim nasred njegove spavaće
sobe, točno znajući što će se dogoditi. Obično se ovakve situacije unaprijed
ne diskutiraju i dogovaraju. One su spontane i vruće i nijedna strana ne zna
što se događa dok se ne dogodi.

Ali Miles i ja oboje znamo što će se dogoditi.

On prilazi krevetu i sjeda na rub. „Dođi”, kaže. Ja se nasmiješim, a zatim
napravim nekoliko koraka do mjesta na kojem on sjedi. On mi obuhvati
stražnji dio rebara, a zatim pritisne svoje usne na majicu koja mi prekriva
trbuh. Moje ruke padaju na njegova ramena i ja pogledam dolje u njega. On
gleda u mene, a mirnoća u njegovi očima je zarazna.

„Možemo polako”, kaže on. „Ne mora to biti noćas. To nije bilo jedno od
pravila.”

Ja se smijem, ali i odmahujem glavom. „Ne, u redu je. Ti odlaziš za
nekoliko sata i neće te biti, koliko, pet dana?”

„Ovoga puta devet”, kaže on.

Mrzim taj broj.

„Ne želim te tjerati da čekaš devet dana nakon što sam ti dala nadu”,
kažem.

Ruke mu kliznu uz stražnji dio mojih bokova i vrate se na prednji dio
mojih traperica. S lakoćom otkapča gumb.

„To što ću moći zamišljati da radim ovo s tobom meni nije nikakvo
mučenje”, kaže dok mu prsti dodiruju moj patentni zatvarač. Počinje ga
povlačiti dolje, a meni srce poput čekića lupa u grudima tako snažno da se
osjećam kao da ono nešto gradi. Možda moje srce gradi stubište za sebe sve
do neba, jer ono zna da će eksplodirati i umrijeti one sekunde kad ove
traperice skliznu dolje.

„Ali za mene će sigurno biti mučenje”, prošapćem.

Traperice su otkopčane i njegova ruka ulazi u njih. Gura ju oko moga
boka i počinje ih povlačiti dolje.

Zatvaram oči i trudim se održati ravnotežu, ali njegova mi je druga ruka
podigla košulju tek toliko da može pritisnuti svoje usne na moj trbuh.
Preplavi me bujica osjećaja.

Obje su njegove ruke sada kliznule u moje traperice, oko moje pozadine.
Polako spušta traperice dok mi se ne nađu oko koljena. Njegov se jezik
susreće s mojim trbuhom, a moje se ruke izgube u njegovoj kosi.

Kad su mi traperice konačno oko gležnjeva, iskoračim iz njih i iz cipela u
isto vrijeme. Njegove ruke kliznu uz moje bokove i struk. Vuče me k sebi tako
da ga zajašem. Namješta moje noge sa svake svoje strane, a zatim mi
obuhvati stražnjicu i privuče me cijelom površinom o sebe. Ja stenjem.

Ne znam zašto mi se čini da sam ja ona koja sam ovdje neiskusna.
Doista sam očekivala da će biti manje poduzetan, ali ne žalim se. Nimalo.

Podižem ruke da mu pomognem kad mi pokuša svući košulju. Baca je na
pod iza mene, a usne mu se ponovno spoje s mojima dok mu ruke
otkopčavaju moj grudnjak.

To nije fer. Ja ću ostati s jednim komadom odjeće, a on još nije svukao
nijedan.

„Predivna si”, šapće, odmičući se da mi skine grudnjak. Prsti mu kliznu
ispod naramenica i počne ih spuštati niz moje ruke. Ja prestajem disati dok
čekam da ih skine. Želim njegova usta na sebi tako očajnički da ne mogu
razumno razmišljati. Kad se grudnjak spusti, otkrivši me cijelu, on izdahne.
„Moj Bože”, reče drhtavim glasom.

Baca grudnjak na pod i ponovno me pogleda. Smiješi se i kratko pritisne
svoje usne na moje, nježno ih ljubeći. Kad se odmakne, stavlja dlanove na
moje obraze i gleda me u oči. „Sviđa ti se ovo što radimo?”

Grizem donju usnu da se ne nasmiješim iako se sada jako želim
nasmiješiti. On se naginje naprijed i usisava moju usnu u svoja usta,
odmičući ih od mojih zuba. Ljubi je nekoliko sekundi, a zatim je pušta.
„Nemoj nikad gristi usnu”, kaže. „Volim kad se smiješiš.”

Naravno, ja se opet nasmiješim.

Moje su ruke na njegovim ramenima pa ih pomaknem niže na njegova
leđa i počnem mu povlačiti košulju. On pušta moje lice i podiže ruke da je
mogu skinuti. Naginjem se nazad i upijam ga, baš kao što on sada mene
upija. Prelazim rukama po njegovim prsima, dodirujući svaki obris svakog
mišića. „I ti si predivan.”

On pritišće dlanove u moja leđa, potičući me da uspravno sjednem. Čim
to učinim, spušta svoja usta na moju dojku i nježno klizi jezikom preko
bradavice. Ja stenjem, a on je sasvim prekriva ustima.

Jedna njegova ruka pomiče se na moj kuk i klizne ispod ruba mojih
gaćica. „Želim te na leđima”, šapne. Drži jednu ruku na mojim leđima dok
glatko mijenja položaj, povlačeći me sa svoga krila na krevet. Nagnut je nada
mnom, vuče moje gaćice dok mu jezik uranja u moja usta. Moje se ruke istog
časa spuštaju na gumb njegovih traperica i ja ih otkopčam, ali on se brzo

odmakne. „Ja to još ne bih radio”, upozorava me. „Inače će ovo biti gotovo
prije nego je počelo.”

Mene zapravo nije briga koliko će trajati. Ja samo silno želim skinuti
odjeću s njega.

On mi počinje svlačiti gaćice. Savije mi jednu nogu i spušta ih s nje, a
zatim isto učini s drugom nogom. Sada me definitivno više ne gleda u oči.

Pušta moju nogu da padne na krevet dok ustaje i odmiče se pola metra
od mene.

„Isuse”, šapne, zureći dolje od mene. On samo stoji ondje, zuri u mene
dok ja ležim gola na njegovom krevetu, a on još uživa u sigurnosti svojih
traperica.

„Meni ovo baš nije fer”, kažem.

On vrti glavom i gura si šaku u usta, grize članke na rukama. Okreće mi
leđa i duboko udahne. Ponovno se okrene prema meni, klizeći očima duž
mojeg tijela dok nam se oči ne susretnu. „Ovo je previše, Tate.”

Osjećam kako razočaranje sipi s njegovim riječima. Još vrti glavom, ali
hoda prema noćnom ormariću. Uzima kutiju kondoma i otvara je, zatim vadi
jedan, otvara ga i trga zubima.

„Žao mi je”, kaže, mahnito skidajući traperice. „Želio sam da tebi ovo
bude dobro. Želio sam da barem bude nezaboravno.” Sad se već riješio
traperica. Gleda me u oči, ali meni je teško održavati kontakt očima jer sada
su i njegove bokserice na podu. „Ali ako ne budem u tebi u dvije sekunde,
jako ću se osramotiti.”

Brzo mi prilazi i nekako navlači kondom u isto vrijeme dok drugom
rukom razdvaja moja koljena. „Iskupit ću ti se za nekoliko minuta.
Obećavam” reče, staje između mojih nogu i čeka moj pristanak.

„Miles” kažem, „nije me nimalo briga za to. Samo te želim u sebi.”

„Hvala Bogu.” Uzdiše. Desnom rukom me hvata za nogu iza koljena, a
zatim njegove usne susreću moje. Ulazi u mene tako neočekivano žestoko i
brzo da doslovno vrisnem u njegova usta. On ne staje da me pita boli li me.
On ne usporava. On gura žešće i dublje dok više ne možemo biti bliže nego
što jesmo.

I to doista boli, ali na najbolji mogući način.

Stenjem u njegova usta, a on reži u moj vrat, a usne su mu posvuda,
zajedno s rukama. Grubo je. Žestoko je i teško i vruće, i uopće nije tiho. Ritam
je mahnit i vidim po napetosti njegovih leđa pod svojim rukama da je imao
pravo. Neće mu trebati dugo.

„Tate”, dašće. „Bože, Tate.”

Mišići na nogama mu se napnu i on se počinje tresti. „Sranje”, stenje.
Usne su mu pritisnute uz moje, silovito, i on se ukipio, unatoč drhtajima koji
mu se šire kroz noge i leđa. Odmiče usne s mojih i teško izdiše, spustivši čelo
na moju sljepoočnicu. „Isuse Kriste Bože”, kaže, još uvijek napet. Još uvijek
drhti. Još uvijek usađen duboko u mene.

One sekunde kad se izvuče iz mene, usne su mu na mome vratu, kreću
se dolje dok se ne susretnu s mojim grudima. Ljubi ih, ali vrlo kratko i vraća
se odmah na moja usta. „Želim te kušati”, kaže. „Mogu?”

Ja kimam.

Ja žustro kimam.

On se diže s kreveta, rješava se kondoma i vraća se na svoje mjesto kraj
mene. Promatram ga cijelo vrijeme, jer bez obzira na to što on nije znao
koliko nisam bila s nekim - prošlo je skoro godinu dana. Nije to ni blizu šest
godina koliko je on čekao, ali dovoljno je dugo da ne želim ovo propustiti
držeći oči zatvorenima. Pogotovo sada kad mogu slobodno zuriti u njegova
isklesana prsa i ne mora me biti sram činjenice da ne mogu skinuti pogled s
njega.

On sada promatra moje tijelo s jednakom opčinjenošću, dok mu ruka
klizi preko moga trbuha, a zatim se spušta dolje do mojih prepona. Razdvaja
mi noge i gleda to što mi radi s takvim žarom da moram držati oči otvorene
da bih ga mogla gledati kako me gleda. Gledati kako djelujem na njega je
dovoljno da me napali, ne mora me pritom ni dodirivati.

Dva njegova prsta kliznu u mene i odjednom mi je mnogo teže nastaviti
ga gledati. Palac mu ostaje izvan mene, dražeći svaku točku koju može
dodirnuti. Ja stenjem i puštam ruke da padnu na krevet iznad moje glave dok
mi se oči zatvaraju.

Molim se da ne stane. Ja ne želim da on stane.

Usta mu susretnu moja i on me nježno ljubi. Usne su mu u snažnom
kontrastu s pritiskom njegove ruke. Usta mu polako počinju istraživati niz
moju bradu dok se na nađu na mome vratu, udubini grla, putuju niz moja
prsa, prekrivaju mi bradavicu, dolje niz moj trbuh, dolje, dolje, majko mila,
dolje.

Smješta se između mojih nogu, ostavljajući prste u meni dok mu jezik
susreće moju kožu, razdvaja me, tjera moja leđa da se izviju, a mozak da se
pusti.

I ja se samo pustim.

Nije me briga što tako glasno stenjem da sam vjerojatno probudila čitav
kat.

Nije me briga što zabijam pete u madrac, pokušavajući se odmaknuti od
njega jer mi je previše.

Nije me briga što me njegovi prsti napuštaju kako bi me zgrabili za
bokove i držali me čvrsto uz njegova usta, odbijajući mi dopustiti da se
iskobeljam, hvala Bogu.

Nije me briga što mu vrlo vjerojatno nanosim bol, čupam ga za kosu,
guram ga u sebe, radim sve što mogu da dosegnem točku koja je tako visoko
da sam skoro sigurna da ondje nikad dosad nisam bila.

Noge mi se počnu tresti, a njegovi prsti nalaze put natrag u mene i ja
sam prilično sigurna da se pokušavam prigušiti jastukom jer ne želim da ga

izbace iz ove zgrade zato što vrištim tako glasno kako sada imam silnu želju
vrištati.

Odjednom, osjećam se kao da sam u zraku, letim. Osjećam se kao da bih,
kad bih sada pogledala dolje, ispod mene bila zora. Osjećam se kao da se
uzdižem u nebo.

Ja sam...
O, Bože.

Ja sam...

Isuse Kriste.

Ja sam... ovo... on.

Ja padam.

Ja lebdim.

Joj.
Joj, joj. joj.

Nikad više ne želim dodirnuti tlo.

Kad sam se sasvim rastopila na krevetu, on proždrljivo kreće svojim
ustima natrag uz moje tijelo. Miče jastuk s moga lica i baca ga sa strane, a
zatim me kratko ljubi.

„Još jednom”, kaže. Miče se s kreveta i vraća se za sekundu, a zatim je
opet u meni, ali ovoga puta ja ni ne pokušavam otvoriti oči. Ruke su mi
ispružene iznad glave, a njegovi su prsti isprepleteni s mojima i on gura,
udara u mene, živi u meni. Obrazi su nam pritisnuti jedan uz drugi, njegovo
čelo u moj jastuk, a nijedno od nas više nema energije ni da ispusti zvuk.

On zabacuje glavu da mi usnama dodirne uho, a zatim usporava u nježni
ritam, gura u mene, pa se sasvim izvlači van. Ukipi se, a zatim opet gura u
mene, pa se sasvim izvlači van. Čini to još nekoliko puta, a ja mogu samo
ležati ovdje i osjećati ga.

„Tate”, šapće, usnama tik do moga uha. Izvlači se van iz mene i opet se
ukipi. „Ja već mogu ovo reći sa stopostotnom sigurnošću.”

Opet gura u mene.

„Ovo je.”

Izvlači se van, a zatim ponavlja isti pokret.

„Najbolji.”

Opet.

„Osjećaj.”

Opet.

„Koji sam.”

Opet.

„Ikada.”

Opet.

„Iskusio.”

Drži se mirno, teško diše u moje uho, drži moje ruke tako čvrsto da me
boli; ali ne ispušta ni zvuka kad drugi put svršava. Ne mičemo se. Ne mičemo
se dugo.

Ne mogu obrisati iscrpljeni smiješak sa svoga lica. Prilično sam sigurna
da će tamo trajno ostati.

Miles se izmiče i gleda dolje u mene. Smiješi se kad mi vidi lice, a
gledajući ga sada shvatim da me nijednom nije pogledao u oči dok je bio u
meni. Pitam se je li to bilo namjerno ili samo slučajno.

„Komentari?” pita me zadirkujućim tonom. „Sugestije?”

Ja se smijem. „Žao mi je. Ja sam samo... ne mogu... riječi...” Odmahujem
glavom, dajući mu do znanja da mi još treba malo vremena prije nego budem
sposobna govoriti.

„Ostala bez riječi”, kaže. „Još bolje.”

Ljubi me u obraz, a zatim ustaje i hoda prema kupaonici. Zatvaram oči i
pitam se kako bi ovo između nas uopće moglo dobro završiti. Ne može.

Već to znam jer nikad u životu ovo više ne želim raditi s nekim drugim.

Samo s Milesom.

On se vraća u sobu i saginje se da pokupi svoje bokserice. Istovremeno
pokupi i moje gaćice, grudnjak i traperice i odlaže ih na krevet kraj mene.

Pretpostavljam da mi tako daje do znanja da bi želio da se odjenem?

Sjednem i gledam ga dok on uzima moj grudnjak i košulju i dodaje mi ih.
Svaki put kad nam se pogledi sretnu on se smiješi, ali meni je nekako teško
uzvratiti smiješak.

Kad sam odjevena, on me povlači gore i ljubi me, zatim ovija ruke oko
mene. „Predomislio sam se”, kaže. „Nakon ovog, prilično sam siguran da će
sljedećih devet dana biti pravo mučenje.”

Pregrizem smiješak, ali on to ne primjećuje jer sam još u njegovu
zagrljaju. „Da.”

Ljubi me u čelo. „Možeš li zaključati vrata na izlasku?”

Progutam razočaranje i nekako pronalazim snage da mu se nasmiješim
kad me pusti. „Svakako.” Hodam prema vratima njegove spavaće sobe i
čujem ga kako pada na svoj krevet.

Odlazim, ne znajući što sad trebam osjećati. Nije mi obećao ništa više od
onog što se upravo dogodilo između nas. Učinili smo ono na što sam
svojevoljno pristala, a to je seks.

Samo nisam očekivala ovaj sveobuhvatni osjećaj stida. Ne zbog načina
na koji me poslao doma neposredno nakon seksa nego zbog toga kako se
osjećam zbog toga. Mislila sam da ću, isto kao i on, željeti da naša veza bude
strogo seksualna, ali sudeći po lupanju moga srca u zadnjih dvije minute,
nisam sigurna da sam sposobna za bilo što jednostavno s njim.

U glavi me glasić upozorava da se izvučem iz ove situacije prije nego što
s njim postane previše komplicirano. Nažalost, čujem i mnogo glasniji glasić

koji me potiče da zgrabim što mi se nudi - govoreći mi da zaslužujem malo
zabave u svome životu uz toliko napornog posla.

Kad samo pomislim na to koliko sam noćas uživala, spremna sam
prihvatiti pa čak i prigrliti njegovo nehajno ponašanje nakon seksa. Možda ću
se s malo vježbe i ja naučiti tako ponašati.

Hodam prema vratima svoga stana, ali zastanem kad čujem nekoga
kako govori. Prislonim uho na vrata i oslušnem. Čujem samo Corbina kako
govori u dnevnoj sobi, vjerojatno s nekim razgovara na mobitel.

Ne mogu sada ući. On misli da sam u krevetu.

Gledam u vrata Milesova stana, ali ne kanim pokucati. Bilo bi mi
neugodno, a i on bi spavao još manje nego što će spavati.

Hodam do dizala i odlučujem sljedećih pola sata sjediti u predvorju,
nadajući se da će se Corbin uskoro vratiti u svoju spavaću sobu.

Smiješno je i glupo što uopće imam potrebu skrivati ovo od Corbina, ali
sada nikako ne želim da se on naljuti na Milesa. A točno bi se to dogodilo.

Silazim u predvorje i izlazim iz dizala, ne znajući zapravo što ću sada.
Mogla bih valjda pričekati u svom autu. „Izgubila si se?”

Pogledam Capa koji sjedi na svom uobičajenom mjestu, unatoč činjenici
da je skoro ponoć. Potapša prazan stolac kraj sebe. „Hajde, sjedni.”

Prilazim praznom stolcu. „Nisam donijela ništa hrane”, kažem. „Žao mi
je.”

On odmahuje glavom. „Tate, nisi ti meni draga zbog hrane koju mi
donosiš. Nisi baš tako sjajna kuharica.”

Ja se smijem i sjajan je to osjećaj. Zadnja dva dana nekako je bilo previše
napetosti.

„Kako je prošao Dan zahvalnosti?” pita me. „Je li se dečko dobro
zabavio?”

Gledam ga i zbunjeno nakrivim glavu. „Dečko?” On kima. „G. Archer.
Zar on nije proveo blagdane s tobom i tvojim bratom?”

Ja kimam jer sam sad shvatila njegovo pitanje. „Da”, kažem. Želim
dudati da sam prilično sigurna da je g. Archer upravo proveo najbolji Dan
zahvalnosti u više od šest godina, ali to prešutim. „Mislim da se g. Archer
sjajno zabavio.”

„A čemu taj smiješak?”

Istog časa obrišem cerek za koji nisam ni znala da mije zalijepljen na
lice. Podignem nos. „Koji smiješak?”

Cap se smije. „O, k vragu”, kaže. „Ti i dečko? Tate, ti se to zaljubljuješ?”

Odmahujem glavom. „Ne”, kažem bez razmišljanja. „Ne radi se o
tome.”

„Onda o čemu?”

Brzo skrećem pogled čim osjetim crvenilo kako mi gmiže uz vrat. Cap se
smije kad ugleda kako su mi obrazi postali crveni poput stolaca tla kojima
sjedimo.

„Ja možda jesam star, ali to ne znači da ne znam čitati govor tijela”,
kaže. „Znači li to da ste ti i dečko sada... koji se izraz sada rabi? Spanđali ste
se? Trošite se?”

Naginjem se naprijed i zarijem lice u dlanove. Ne mogu vjerovati da
vodim ovakav razgovor s jednim osamdesetogodišnjakom.

Brzo odmahnem glavnom. „Na to ne odgovaram.”

„Vidim”, kaže Cap i kimne. Oboje šutimo neko vrijeme dok probavljamo
što sam mu zapravo upravo otkrila. „Pa, dobro”, kaže on. „Možda ću sada
koji put vidjeti smiješak na njegovu licu.”

Ja kimam složivši se s njim u potpunosti. Definitivno bih rado češće
uživala u njegovim osmjesima. „Možemo li sada promijeniti temu?”

Cap polako okreće glavu prema meni i podigne svoju čupavu sijedu
obrvu. „Jesam li ti već pričao kako sam pronašao mrtvaca na trećem katu?”

Odmahnem glavom jer mi je laknulo što je promijenio temu, ali pomalo
zgrožena što mi je laknulo zbog nekog mrtvaca. Morbidna sam isto kao i Cap.

četrnaesto poglavlje

MILES

Šest godina prije

„Misliš li da mi ovo toliko volimo raditi zato što to ne bismo smjeli?”
pita Rachel.

Ona govori o ljubljenju.
Puno se ljubimo.
Ljubimo kad god nam se pruži i ne pruži prilika.
„Kad kažeš da ne bismo smjeli, misliš to zato što su nam roditelji
zajedno?”
Ona kaže da. Glas joj je bez daha jer je trenutno ljubim uz vrat.
Sviđa mi se to što joj oduzimam dah.
„Rachel, sjećaš se kad sam te prvi put vidio?”
Ona proštenje neki zvuk koji znači da.
„A sjećaš se kako sam te otpratio do razreda g. Claytona?”
Ona mi još jednom šutke kaže da.
„Želio sam te poljubiti toga dana.”
Vraćam se na njezina usta i pogledam je u oči.
„Jesi li ti željela poljubiti mene?”
Ona kaže da i ja vidim u njezinim očima da razmišlja o tome danu.
O danu kad je
Postala
Moje
Sve.
Na. Svijetu.
„Toga dana nismo znali za naše roditelje”, objašnjavam. „A ipak smo
željeli ovo raditi. I zato ne, ne mislim da je to razlog zašto to sada volimo
raditi.”
Ona se smiješi.
„Vidiš?” šapćem, nježno milujući svojim usnama njezine da joj pokažem
kako je to dobro. Ona se podiže s jastuka i nalakti se na krevet.
„A što ako se mi samo općenito volimo ljubiti?” pita me.
„A što ako to nema nikakve veze konkretno sa mnom ili s tobom?”

Ona uvijek to radi. Kažem joj da bi trebala biti odvjetnica jer se previše
voli igrati đavoljeg advokata. Ali volim kad to radi i uvijek joj se pridružim u
tome.

„Dobro si to rekla”, kažem joj. „Ja se stvarno volim ljubiti. Ne znam
nikoga tko to ne voli. Ali postoji razlika između ovoga i toga da se samo
volim ljubiti.”

Gleda me znatiželjno. „Koja je razlika?” Još jednom spuštam svoja usta
na njezina. „Ti”, šapnem.

„Volim ljubiti tebe.”

To odgovara na njezino pitanje jer ona zašuti i opet prinosi svoja usta
mojima.

Sviđa mi se što Rachel sve propituje.

To me tjera da na stvari gledam drukčije.

Uvijek sam uživao ljubiti djevojke, ali to je bilo samo zato što su me
privlačile. To zapravo nije imalo nikakve veze s njima posebno.

Kad sam ljubio sve te druge djevojke, osjećao sam užitak.

Zato ljudi uživaju u ljubljenju, jer je to sjajan osjećaj.

Ali kad nekog volite ljubiti samo zato što je ona ta koja jest, razlika nije
u užitku.

Razlika je u boli koju osjećaš kad je ne ljubiš.

Mene ne boli kad ne ljubim druge djevojke koje sam ljubio.

Boli me samo kad ne ljubim Rachel. Možda to objašnjava zašto je tako
strašno bolno zaljubiti se.

Volim te ljubiti, Rachel.

petnaesto poglavlje

TATE

Miles: Imaš posla?
Ja: Uvijek imam posla. Što je?
Miles: Treba mi tvoja pomoć. Nakratko.
Ja: Stižem za pet minuta.

Trebala sam si dati deset minuta umjesto pet, jer se danas nisam
istuširala. Nakon sinoćnje desetosatne smjene, sigurno mi treba tuš. Da sam
znala da je on doma, tuširanje bi mi bilo glavni prioritet, ali mislila sam da
se vraća tek sutra.

Vežem kosu u labavi rep i presvlačim se iz hlača od pidžame u traperice.
Još nije ni podne, ali sram me priznati da sam još u krevetu.

On mi viče da uđem nakon što pokucam na njegova vrata pa ih otvaram.
Stoji na stolcu kraj jednog od prozora u dnevnoj sobi. Gleda u mene, a zatim
kimne glavom prema stolcu.

„Uzmi taj stolac i gurni ga ovamo”, kaže, pokazujući na jedno mjesto
metar od njega. „Pokušavam ovo izmjeriti, ali nikad u životu nisam kupovao
zavjese. Ne znam bih li trebao mjeriti vanjski okvir i samo staklo.”

Ma ne mogu vjerovati. On kupuje zavjese.
Pomaknem stolac s druge strane prozora i popnem se na njega. On mi
dodaje jedan kraj metra i počinje povlačiti.
„To sve ovisi o vrsti zavjesa koje želiš, pa bih ja najradije uzela obje
mjere”, predložim.
Opet je odjeven neformalno u traperice i tamnoplavu majicu. Nekako mu
zbog te tamnoplave majice oči izgledaju manje plavima. Izgledaju jasno.
Gotovo prozirno, ali ja znam da je to nemoguće. Njegove oči nikako ne mogu
biti prozirne s obzirom na taj zid koji je podigao iza njih.
On zapisuje mjeru u svoj mobitel, a zatim uzimamo drugu mjeru. Kad su
obje u mobitelu, silazimo i guramo stolce natrag pod stol.
„A što kažeš na sag?” upita, zureći u pod ispod stola. „Misliš da bih
trebao kupiti sag?”
Ja sliježem ramenima. „Ovisi o tome što ti se sviđa.”
On polako kima, još zureći u goli pod.
„Više ne znam što mi se sviđa”, kaže tiho. Baca metar na kauč i gleda
me. „Ideš sa mnom?”
Suzdržim se da istog časa ne kimnem. „Kamo?”

On odmakne kosu s čela i posegne za svojom jaknom koja je prebačena
na naslon kauča. „Tamo gdje ljudi kupuju zavjese, gdje god to bilo.”

Trebala bih reći ne. Biranje zavjesa je nešto što rade parovi. Biranje
zavjesa je nešto što rade prijatelji. Biranje zavjesa nije nešto što bi Miles i
Tate trebali raditi ako se žele držati svojih pravila, ali ja apsolutno, uistinu, i
definitivno ne želim raditi ništa drugo.

Slegnem ramenima da bi mi odgovor djelovao nehajnije nego što jest.
„Može. Čekaj da zaključam svoja vrata.”

***

„Koja ti je najdraža boja?” pitam ga kad uđemo u dizalo. Pokušavam se
usredotočiti na zadatak koji nam predstoji, ali ne mogu poreći žudnju da
ispružim ruku i dotaknem ga. Jedan poljubac, zagrljaj... bilo što. No mi
stojimo na suprotnim stranama dizala. Nismo se dodirnuli od one noći kad
smo prvi put vodili ljubav. Nismo otad ni razgovarali, ni slali jedno drugom
poruke.

„Crna?” kaže, nesiguran u vlastiti odgovor. „Mislim da mi se sviđa crna
boja.”

Odmahujem glavom. „Ne možeš imati crne zavjese. Treba ti boja. Možda
nešto blizu crne, ali ne crna.”

„Tamnoplava?” pita. Vidim da mu oči nisu više usredotočene na moje.
Njegove oči klize polako niz moj vrat sve dolje do mojih stopala. Ja osjećam
svako mjesto na koje se njegove oči usredotoče.

„Tamnoplava bi mogla proći”, kažem tiho. Prilično sam sigurna da se
ovaj razgovor odvija samo zbog razgovora. Vidim prema tome kako me gleda
da nijedno od nas sada ne razmišlja o bojama ili zavjesama ili sagovima.

„Tate, radiš noćas?”

Ja kimnem. Sviđa mi se što razmišlja o noćas i sviđa mi se kako u većini
svojih pitanja kaže moje ime. Volim kako izgovara moje ime. Trebala bih
tražiti od njega da kaže moje ime svaki put kad mi se obrati. „Ali počinjem
tek u deset.”

Dizalo stiže u prizemlje i oboje istovremeno krenemo prema vratima.
Ruka mu se spoji s donjim dijelom mojih leđa i ne mogu poreći struju koja
jurne kroz mene. Sviđali su se meni već dečki, k vragu, bila sam čak i
zaljubljena u neke dečke, ali nijedan njihov dodir nikad nije uzrokovao
ovakvu moju reakciju kao njegov.

Čim izađem iz dizala, njegova ruka pušta moja leđa. Sada sam svjesnija
nedostatka njegova dodira nego prije ovog zadnjeg dodira. Svaki mali dodir
koji dobijem čini da još više žudim za dodirima.

Cap nije na svom uobičajenom mjestu. No to nije iznenađenje jer je tek
podne. On baš nije ranoranilac. Možda se zato Cap i ja tako dobro slažemo.

„Ti bi išla pješice?” pita Miles.

Ja kažem da bih, unatoč tome što je vani hladno. Više volim hodati, a u
blizini se nalazi nekoliko trgovina u kojima ima onoga što njemu treba.
Predlažem mu trgovinu kraj koje sam prošla prije nekoliko tjedana, a nalazi
se samo dvije ulice od nas.

„Izvoli”, kaže, otvorivši mi vrata. Izlazim van i malo čvršće ovijem
kaput oko sebe. Čisto sumnjam da je Miles tip frajera koji se drži za ruke na
javnom mjestu, pa ni ne brinem o tome da mu učinim svoje ruke
dostupnijima. Obgrlim se kako bih se ugrijala i krenemo hodati jedno uz
drugo.

Većinu vremena šutimo, ali meni je to u redu. Nisam osoba koja uvijek
ima potrebu za razgovorom, a otkrivam da bi i on mogao biti takav.

„Evo ga, tu je”, kažem, pokazujući udesno kad stigne do zebre. Gledam
nekog starijeg čovjeka koji sjedi na pločniku, zamotan u pohabani, tanki
kaput. Oči su mu zatvorene, a rukavice na drhturavim rukama pune rupa.

Uvijek se sažalim nad ljudima koji nemaju ništa i nemaju kamo. Corbin
mrzi što uvijek kad prođem pokraj nekog beskućnika zastanem da mu dam
novac ili hranu. On kaže da je većina beskućnika u toj situaciji zato što su
ovisnici, a kad im dam novac, to samo hrani tu ovisnost.

Iskreno, baš me briga i da je to tako. Ako je netko beskućnik zato što je
njegova potreba za nečim jača od potrebe za domom, to me nimalo ne
pokoleba. Možda je to zato što sam medicinska sestra, ali ja ne vjerujem da je
ovisnost stvar izbora. Ovisnost je bolest i užasno mi je vidjeti ljude koji su
prisiljeni ovako živjeti jer si ne znaju pomoći.

Dala bih mu novac da sam ponijela novčanik.

Shvatim da sam zastala kad osjetim da me Miles krišom pogledao. Gleda
me kako gledam starca, pa ubrzam da ga dostignem. Ne kažem ništa da
opravdam zabrinut izraz na svom licu. Nema svrhe. Već sam to toliko puta
prošla s Corbinom da znam da nemam želju pokušati promijeniti sva
mišljenja s kojima se ne slažem.

„To je to”, kažem, zastavši ispred trgovine.

Miles se zaustavi i gleda stvari u izlogu. „Sviđa ti se to?” pita me,
pokazujući na izlog. Prilazim bliže i razgledavam ga s njim. Izložena je
spavaća soba, ali tu su neki elementi koji njemu trebaju. Sag na podu je siv, s
nekoliko geometrijskih oblika u raznim nijansama plave i crne. Zapravo
izgleda kao nešto što bi odgovaralo njegovom ukusu.

No zavjese nisu tamnoplave. One su čelično sive, s jednom bijelom
crtom koja se spušta vertikalno na lijevoj strani panela.

„Sviđa mi se”, odgovaram.

On staje ispred mene i vrata kako bi me pustio da uđem prva.
Prodavačica kreće prema nama i prije nego se vrata za nama zatvore. Pita
može li nam pomoći pronaći nešto. Miles pokazuje na izlog. „Želim ove
zavjese. Četiri komada. I sag.”

Prodavačica se smiješi i pokazuje nam da pođemo za njom. „Koju širinu
i visinu trebate?”

Miles vadi mobitel i čita joj mjere. Ona mu pomaže izabrati karniše i
zatim nam kaže da se vraća za nekoliko minuta. Uputi se u stražnji dio
trgovine i ostavlja nas same za blagajnom, ja se osvrćem naokolo i odjednom
me uhvati želja da izaberem ukrase za vlastiti stan. Planiram živjeti kod
Corbina još nekoliko mjeseci, ali ne bi škodilo da znam što želim za vlastiti
stan kad se konačno iselim. Nadam se da će, kad dođe vrijeme, biti jednako
lako odlučiti se što kupiti, kao što je to danas bilo Milesu.

„Nikad nisam vidjela nekoga tko tako brzo kupuje”, kažem mu.
„Razočarana?”

Brzo odmahnem glavom. Ako postoji jedna stvar u kojoj nisam vješta
kao druge žene, to je kupovina. Zapravo mi je laknulo što mu je trebala samo
minuta.

„Misliš da sam trebao još malo pogledati?” pita me. On se sada naslanja
na pult, gleda me. Volim način na koji me gleda - kao da sam najzanimljivija
stvar u trgovini.

„Ako ti se sviđa ovo što si već izabrao, ja ne bih dalje tražila. Kad znaš,
onda znaš.”

Pogledam ga u oči, i čim to učinim, usta mi se osuše. On se koncentrira
na mene, a zbog ozbiljnog izraza na njegovu licu mi je neugodno i živčana
sam i zanimljivo mi je, sve to odjednom. On se odmiče od pulta i zakorači
prema meni.

„Dođi ovamo”. Prsti mu posegnu dolje i oviju se oko mene i on me
počinje vući iza sebe.

Moj puls je poludio. To je tužno, zapravo.

To su samo prsti, Tate. Ne daj im da tako djeluju na tebe.

On nastavlja hodati dok ne stigne do drvenog trostrukog paravana,
ukrašenog azijskim pismom s vanjske strane. To je vrsta paravana koje ljudi
smještaju u kutove spavaćih soba. Ja ih ne razumijem. Moja mama ima jedan
takav, i sumnjam da se ikad u životu presvukla iza njega.

„Što to radiš?” pitam ga.

On se okreće prema meni, još uvijek me držeći za ruku. Ceri se i zakorači
iza paravana, vukući me za sobom tako da smo oboje zaklonjeni od ostatka
trgovine. Ne mogu si pomoći da se ne nasmijem, jer se osjećam kao da smo u
srednjoj školi i skrivamo se od profesora.

Njegov prst dotakne moje usne. „Psst”, prošapće, smiješeći mi se dok
zuri u moja usta.

Istog se časa prestanem smijati, ali ne zato što mi ovo više nije zabavno.
Prestanem se smijati jer čim se njegov prst pritisne na moje usne, zaboravim
se smijati.

Zaboravim sve.

U ovom se trenutku mogu usredotočiti samo na njegov prst koji nježno
klizi niz moja usta i bradu. Oči mu prate vršak prsta koji se kreće, nježno
klizeći niz moj vrat, sve do mojih grudi, dolje, dolje, dolje do trbuha.

Taj jedan prst osjećam kao da me dodiruje tisuću ruku. Moja pluća i
njihova nesposobnost da drže korak znak su da je to tako.

Oči su mu još usredotočene na njegov prst koji u ovom trenutku zastaje
na vrhu mojih traperica, točno iznad gumba. Prst mu uopće ne dodiruje moju
kožu, ali to se ne bi reklo s obzirom na mahniti odgovor moga pulsa. Njegov
se cijeli dlan sada pridružio igri dok lagano putuje mojim trbuhom preko
vrha moje košulje do moga struka. Obje njegove ruke grabe moje kukove i
povlače me naprijed, smjestivši me sigurno uza se.

Oči mu se nakratko zatvore, a kad ih ponovno otvori, više ne gleda dolje.
Gleda ravno u mene.

„Želim te poljubiti otkad si danas ušla kroz moja vrata”, kaže.

Njegova ispovijed izmami mi smiješak. „Nevjerojatno si strpljiv.”

Desna mu ruka napušta moj kuk i podiže se na moj potiljak, dok mu
lijeva ruka klizne na donji dio mojih leđa. Strpljivo istražuje moja usta, kao
da me planira držati iza ovog paravana čitav dan.

Pronalazim zadnji djelić snage volje koji imam kako bih se suzdržala od
toga da ovijem ruke i noge oko njega. Pokušavam pronaći strpljenje koje on
nekako pokazuje, ali to je teško kad njegovi prsti i ruke i usne izazivaju kod
mene ovakvu vrstu tjelesne reakcije.

Vrata stražnje prostorije se otvore, i začuje se topot peta prodavačice po
podu. On me prestane ljubiti, a moje srce vrišti. Na sreću, to vrištanje se
samo može osjetiti, ne može se čuti.

Umjesto da me povuče natrag prema pultu, on stavlja obje ruke oko
moga lica i drži me mirno dok me nekoliko sekundi gleda u tišini. Palci mu
nježno miluju moju bradu i on tiho uzdahne. Obrve mu se namršte, a oči
zatvore. Pritisne svoje čelo o moje, još mi držeći lice i ja osjećam njegovu
unutarnju borbu.

„Tate.”

Kaže moje ime tako tiho da osjećam njegovo žaljenje u riječima koje još
nije ni izgovorio. „Ja volim...” Otvara oči i gleda me. „Tate, ja te volim
ljubiti.”

Ne znam zašto se činilo da mu je tu rečenicu bilo tako teško izreći, ali
glas mu se utišao prema kraju kao da se pokušao zaustaviti da završi svoje
riječi.

Čim ta rečenica izađe iz njegovih usta, on me pušta i brzo izlazi iz
paravana kao da pokušava pobjeći od vlastite ispovijedi. Tate, ja te volim
ljubiti.

Unatoč žaljenju koje mislim da ga muči zato što je izgovorio te riječi, ja
sam prilično sigurna da ću ih do kraja dana u sebi ponavljati.

Potrošim dobrih deset minuta bezumno razmišljajući, okrećući
neprekidno njegov kompliment u glavi dok čekam da završi s plaćanjem
kupljene robe. U trenutku kad stižem za pult, on pruža svoju kreditnu
karticu.

„Dostavit ćemo vam sve za najviše jedan sat”, kaže prodavačica. Vraća
mu kreditnu karticu i počinje premještati vrećice s pulta na mjesto iza sebe.
On uzima jednu vrećicu od nje u trenutku kad ona posegne za njom. „Ja ću
uzeti ovu”, kaže.

Okreće se prema meni. „Spremna?”
Izađemo van i nekako imam dojam da je otkad smo ušli temperatura
pala dvadeset stupnjeva. To je možda zato što je on unutra sve učinio mnogo
toplijim.
Stignemo do ugla i ja se uputim u smjeru naše zgrade, ali primjećujem
da je on zastao. Okrenem se, a on vadi nešto iz vrećice koju drži. Trga etiketu
i odmotava se deka.
Ne, nije valjda.
Pruža deku starcu koji je još sklupčan na pločniku. Čovjek podiže pogled
i uzima deku. Nijedan od njih ne progovara ni riječ.
Miles hoda do obližnje kante za smeće i baca u nju praznu vrećicu, a
zatim ide natrag prema meni zureći u pod. Uopće me ne pogleda u oči dok
oboje hodamo prema našoj zgradi.
Želim mu reći hvala, ali to ne učinim. Ako mu kažem hvala, činit će se
da sam zaključila da je to učinio za mene.
Znam da to nije učinio za mene.
Učinio je to za čovjeka kojemu je bilo hladno.

***

Miles me zamolio da odem doma čim smo se vratili. Rekao je da ne želi
da vidim njegov stan dok sve ne uredi, a to je dobro, zato što ionako imam
dosta domaće zadaće s kojom kasnim. Uistinu nemam vremena prilagođavati
svoj raspored vješanju zavjesa pa cijenim to što nije očekivao moju pomoć.

On djeluje malo previše uzbuđeno zbog vješanja novih zavjesa. Zapravo
onoliko uzbuđeno koliko Miles to može izgledati.

Prošlo je sad već nekoliko sati. Ja moram biti na poslu za manje od tri
sata i čim se počnem pitati hoće li me uopće pozvati k sebi, dobijem poruku
od njega.

Miles: Jesi li već jela?
Ja: Jesam.

Odjednom sam razočarana jer sam već večerala. Ali umorila sam se
čekajući ga, a on mi nije ništa rekao o svojim planovima za večeru.

Ja: Corbin je sinoć prije odlaska napravio mesnu štrucu. Želiš li da ti
donesem malo?

Miles: To bi bilo super. Umirem od gladi. Dođi sada pogledati.

Pripremim mu tanjur hrane i prekrijem ga folijom prije nego se uputim
preko puta. Nisam ni pokucala, a on već otvara vrata. Uzima tanjur iz mojih
ruku. „Čekaj ovdje”, kaže. Ulazi u svoj stan i vraća se trenutak kasnije bez
tanjura. „Spremna?”

Nemam pojma kako znam da je uzbuđen, jer se ne smješka. No čujem to
u njegovu glasu. Ima u njemu neka suptilna promjena i ja se zbog toga
nasmiješim, znajući da ga nešto tako jednostavno poput vješanja zavjesa
može tako oraspoložiti. Ne znam zašto, ali čini mi se da nema mnogo toga u
njegovu životu što mu podiže raspoloženje pa mi je drago da je ovo tako
djeluje na njega.

Širom otvara vrata i ja zakoračim u stan. Zavjese su postavljene i iako je
to mala promjena, djeluje kao jako velika. S obzirom na to da je živio ovdje
četiri godine i tek sada postavlja zavjese, to daje cijelom stanu drukčiji
osjećaj.

„Dobro si izabrao”, kažem mu, diveći se kako dobro zavjese odgovaraju
onom što znam o njegovoj osobnosti, koliko god to bilo malo.

Pogledam dolje u sag i on vidi kako sam se zbunila.

„Znam da bi trebao ići ispod stola”, kaže, gledajući dolje u njega. „Hoće.
Jednom.”

Smješten je na čudnom mjestu. Nije u središtu sobe, čak niti ispred
kauča. Zbunjena sam zato što ga je stavio ovdje gdje jest kad zna gdje bi
izgledao najbolje.

„Tu sam ga ostavio jer sam se nadao da bismo ga prvo mogli krstiti.”

Pogledam ga i vidim mu na licu dražestan izraz pun nade. Nasmiješim
se na to. „Sviđa mi se ta zamisao” kažem, gledajući u sag.

Nastupi duga tišina. Ne znam želi li on krstiti taj sag ovoga časa ili želi
prvo jesti. Meni je i jedno i drugo dobro. Sve dok se njegov plan uklapa u moj
trosatni okvir.

Oboje još zurimo u sag kad on progovori. „Jest ću kasnije”, kaže,
odgovarajući na neizgovoreno pitanje koje mi se mota po glavi.

On svlači svoju košulju, ja cipele, a ostatak naše odjeće na kraju završi
zajedno, na hrpi pokraj saga.

šesnaesto poglavlje

MILES

Šest godina prije

Sve je ljepše sad kad imam Rachel.
Ljepše je utonuti u san, znajući da Rachel tone u san preko puta
hodnika.
Toliko se ljepše svakog jutra buditi, znajući da se Rachel budi tu malo
dalje, preko puta hodnika.
Ljepše je ići u školu, sad kad idemo zajedno.
„Haj’mo danas markirati”, kažem Rachel kad parkiramo auto na
školskom parkiralištu.
Siguran sam da je markiranje još bolje s Rachel. „Što ćemo ako nas
uhvate?”
Ne zvuči kao da ju je zapravo briga hoće li nas uhvatiti.
„Nadam se da će nas uhvatiti”, kažem joj. „To znači da ćemo biti u
kazni. Zajedno. U istoj kući.”
Moje riječi tjeraju joj osmijeh na usne. Naginje se preko sjedišta i klizne
rukom oko moga vrata. Volim kad to radi.
„Biti u kazni s tobom zvuči baš zabavno. Hajdemo.” Naginje se i udjeli
mi jednu običnu, brzu pusu na usta.
Obične puse su bolje kad ih daje Rachel.
„Ti sve činiš ljepšim”, kažem joj. „Moj život. Toliko je bolji kad si ti dio
njega.”
Moje riječi opet tjeraju osmijeh na njezine usne. Rachel to ne zna, ali
svaka riječ koju kažem izgovorena je iz tog jedinog razloga. Da natjera
osmijeh na njezine usne.
Izlazim s parkirališta i kažem Rachel da idemo na plažu. Ona kaže da
želi svoj kupaći kostim, pa prvo odemo doma po kupaće kostime. Također
spakiramo ručak i dekicu.
Idemo na plažu.
Rachel se želi sunčati dok čita.
Ja želim gledati Rachel kako se sunča dok čita.
Ona leži na trbuhu, uprta na laktove. Ja ležim prekriženih ruku iznad
glave i gledam je.

Moje oči prate glatke obline njezinih ramena... udubinu na njezinim
leđima... način na koji su joj koljena svinuta, a noge u zraku, sa stopalima
prekriženima na gležnjevima.

Rachel je sretna.

Ja činim Rachel sretnom.

Ja činim Rachelin život ljepšim.
Njezin je život ljepši kad sam ja dio njega.

„Rachel” šapćem.

Ona stavlja oznaku u knjigu i zatvara je, ali ne gleda me.

„Želim ti nešto reći.”

Ona kimne, ali zatvara oči kao da se želi usredotočiti na moj glas i ništa
više.

„Kad mi je mama umrla, prestao sam vjerovati u Boga.”

Ona spušta glavu na ruke i drži oči zatvorenima.

„Mislio sam da je nemoguće da bi Bog dopustio da nekoga toliko boli.

Mislio sam da je nemoguće da bi Bog nekoga natjerao da pati kao što je
ona patila. Mislio sam da je nemoguće da je Bog sposoban natjerati nekoga
da prolazi takav užas.”

Jedna suza kapne iz Rachelinih zatvorenih očiju.

„Ali, otkad sam upoznao tebe, svaki dan otad se pitam kako netko može
biti tako predivan, ako nema Boga. Pitam se kako me netko može tako
nevjerojatno usrećiti, ako Bog ne postoji. I shvatio sam... upravo sada... da
nam Bog da je tu ružnoću kako divne stvari u životu ne bismo uzimali zdravo
za gotovo.”

Moje riječi ne dovode smiješak na Racheline usne.

Moje riječi mršte Rachelino čelo.

Moje riječi rasplaču Rachel.

„Miles” šapće.

Kaže moje ime tako tiho kao da ne želi da ga čujem. Pogleda me, i ja
vidim da ovaj trenutak nije za nju jedan od onih predivnih trenutaka.
Vjerojatno nije ni za mene.

„Miles... kasni mi.”

sedamnaesto poglavlje

TATE

Corbin: Hoćeš na klopu? Kad ti završava smjena?
Ja: Za deset minuta.
Miles: Tu smo u blizini. Pričekat ćemo te na ulazu.

Mi?
Ne mogu ignorirati uzbuđenje koje me preplavilo kad sam pročitala tu
poruku. Zasigurno to znači on i Miles. Ne mogu se sjetiti nikog drugog tko bi
došao s njim, a znam da se Miles sinoć vratio doma.
Završavam zadnju papirologiju, a zatim zastanem u kupaonici provjeriti
kosu (grozno mi je što mi je stalo do toga) prije nego se uputim van k njima.
Njih trojica stoje kraj ulaza kad izađem van. I Ian i Miles su s Corbinom.
Ian se nasmiješi kad me vidi jer on je jedini okrenut u mome smjeru. Corbin
se okreće kad ih dostignem.
„Spremna? Idemo u Jack’s.”
Baš su impresivna ekipa. Svaki je zgodan na svoj način, ali još i više kad
su odjeveni u pilotske jakne i hodaju u skupini kao sada. Ne poričem da se
osjećam nekako neprilično odjevena dok hodam kraj njih u svojoj uniformi.
„Hajdemo” kažem. „Umirem od gladi.”
Pogledam Milesa i on mi jedva primjetno kimne, ali bez smiješka.
Ruke drži u džepovima jakne i skreće pogled kad svi krenemo prema
restoranu. Cijelo vrijeme hoda korak ispred mene pa ja hodam kraj Corbina.
„Što slavimo?” pitam dok hodamo. „Možda činjenicu da sva trojica
imate slobodno iste večeri?” Oko mene muk. Ian gleda Milesa. Corbin gleda
Iana. Miles ne gleda nikoga. On gleda naprijed, usredotočen na pločnik ispred
nas.
„Sjećaš se kad su nas dok smo bili mali mama i tata vodili u La
Caprese?” pita Corbin.
Sjećam se te noći. Nikad nisam vidjela svoje roditelje sretnije. Nije mi
moglo biti više od pet ili šest godina, ali to je jedno od malo sjećanja koja
imam iz tako rane dobi. To je bio dan kad je moj otac postao kapetan u svojoj
kompaniji.
Stanem kao ukopana i istog časa pogledam Corbina. „Postao si kapetan?
Ti ne možeš postati kapetan. Premlad si.” Sa sigurnošću znam kako je teško
postati kapetan i koliko sati pilot mora odraditi da bi ga promovirali. Većina
pilota u dvadesetima su kopiloti.

Corbin odmahuje glavom. „Nisam postao kapetan. Previše sam mijenjao
kompanije.” On skrene pogled na Milesa. „Ali ovaj ovdje gospodin, koji
uvijek zahtijeva da ga se upiše za što više sati, danas je dobio lijepo malo
unaprjeđenje. Srušio rekord tvrtke.”

Gledam Milesa, a on odmahuje glavom na Corbina. Vidim da ga je sram
što ga je Corbin upravo prozvao, ali njegova skromnost je još nešto što mi je
na njemu privlačno. Imam osjećaj da bi se njihov prijatelj Dillon, da je on
postao kapetan, popeo na vrh nekog bara i cijelom svijetu to objavio
megafonom.

„Nije to ništa posebno”, kaže Miles. „To je regionalna tvrtka. Nema
mnogo ljudi koje bi promaknuli.”

Ian u nevjerici odmahuje glavom. „Mene nisu promaknuli. Corbina nisu
promaknuli. Dillona nisu promaknuli. Ti si u ovom poslu godinu dana kraće
od bilo koga od nas, da ne spominjem činjenicu da imaš tek dvadeset četiri
godine.” Ian se okreće i hoda natraške, okrenut prema nama troje. „Daj
barem jednom prestani biti tako skroman, čovječe. Napij nam se krvi malo.
Mi bismo to tebi učinili da su uloge zamijenjene.”

Ne znam koliko su dugo prijatelji, ali sviđa mi se Ian. Vidim da su on i
Miles bliski, jer je Ian iskreno ponosan na njega i nimalo nije ljubomoran.
Drago mi je da su to Corbinovi prijatelji. Drago mi je što Corbin ima takvu
podršku. Uvijek sam ga zamišljala kako živi ovdje, previše radi, provodi sve
svoje vrijeme sam daleko od doma. No ne znam zašto. Naš otac je bio pilot, i
često je bio doma, pa ne bih trebala imati pogrešnu predodžbu o Corbinom
životu pilota.

Pretpostavljam da Corbin nije jedini koji se bespotrebno brine o svojoj
sestri ili bratu.

Stignemo do restorana, a Corbin nam pridržava vrata da uđemo, Ian
prvi ulazi, a Miles ustukne korak puštajući me da uđem prije njega.

„Idem na zahod”, kaže Ian. „Pronaći ću vas.”

Corbin prilazi pultu za kojim stoji hostesa, a Miles i ja smo oboje iza
njega. Krišom pogledam Milesa. „Čestitam, kapetane.”

Kažem to ispod glasa, ali ne znam zašto. Corbin ionako neće postati
sumnjičav ako me čuje kako čestitam Milesu. Vjerojatno osjećam da ako to
kažem tonom koji samo Miles može čuti, moje će riječi biti značajnije.

Miles mi presretne pogled i nasmiješi se, a zatim pogleda Corbina. Kad
se uvjeri da nam je Corbin još okrenut leđima, nagne se i brzo me poljubi u
obraz.

Trebalo bi me biti sram moje slabosti. Nijedan čovjek ne bi smio imati
pravo uzrokovati da se tako osjećam kao što se upravo osjećam nakon jednog
ukradenog poljupca. Kao da odjednom lebdim ili padam ili letim. Zapravo,
kao da radim nešto što ne zahtijeva potporu nogu, jer su moje upravo postale
sasvim beskorisne.

„Hvala ti”, šapće, a još uvijek mu je na licu onaj predivan, a ipak nekako
skroman smiješak. Grune ramenom moje rame i pogleda dolje u svoja
stopala. „Tate, lijepo izgledaš.”

Želim zalijepiti te tri riječi na jumbo-plakat i natjerati se da prolazim
pokraj njega svakog dana na putu do posla. Nikad u životu više ne bih
zatražila slobodan dan.

No koliko god želim vjerovati da mi je iskreno udijelio taj kompliment,
mrštim se na uniformu koju nosim već dvanaest sati bez prestanka. „Nosim
uniformu s likom Minnie Mouse.”

On se naginje prema meni opet, toliko da nam se ramena dodiruju.
„Uvijek sam se palio na Minnie Mouse”, kaže tiho.

Corbin se okreće, a ja istog časa obrišem cerek s lica. „Separe ili stol?”

Miles i ja oboje sliježemo ramenima. „Nema veze”, kaže Corbinu.

Ian se vraća iz zahoda baš u trenutku kad nam prilazi hostesa i povede
nas do naših mjesta. Corbin i Ian su naprijed, a Miles je blizu iza mene. Jako
blizu. Ruke mu grabe moj struk dok se naginje naprijed prema mome uhu s
leđa. „Zapravo se palim i na medicinske sestre”, prošapće.

Podignem ruku da protrljam uho u koje je upravo prošaptao svoje
priznanje, jer mi se sada cijeli vrat naježio. On pušta moj struk i odmiče se od
mene kad stignemo do separea. Corbin i Ian se smještaju nasuprot jedan
drugom. Miles sjedne kraj Tana pa ja sjednem kraj Corbina točno preko puta
Milesu.

Miles i ja oboje naručimo gazirani sok, za razliku od Iana i Corbina koji
naruče pivo. Njegov je izbor pića još jedna stvar o kojoj trebam dobro
promisliti. Prije nekoliko je tjedana priznao da obično ne pije, ali s obzirom
na činjenicu da je bio mrtav-pijan one noći kad smo se upoznali,
pretpostavljala sam da će večeras popiti barem jedno piće. Definitivno ima
razloga za slavlje. Kad pića stignu na stol, Ian podiže svoju čašu. „Za Milesa,
koji nam je pokazao gdje nam je mjesto.”

„Opet”, dodaje Corbin.

„Za dvostruko više odrađenih sati od ijednog od vas”, kaže Miles
glumeći da se brani.

„Corbin i ja zapravo imamo seksualni život koji se kosi s
prekovremenim radom”, odgovara Ian.

Corbin odmahuje glavom. „Nema diskutiranja o mojem seksualnom
životu pred mojom sestrom.”

„Zašto ne?” ubacim se. „Kao da ne primjećujem sve te noći koje ne
provodiš u stanu kad ne radiš.”

Corbin zastenje. „Ozbiljno vam kažem. Promijenite temu.”

Drage volje uvažim njegov zahtjev. „Koliko dugo se vas trojica već
poznajete?” upitam nikog posebno, ali samo želim čuti odgovore koji
uključuju Milesa.

„Miles i ja smo tvog brata upoznali u pilotskoj školi prije nekoliko
godina. Ja znam Milesa od svoje devete ili desete godine”, kaže Ian.

„Imali smo obojica jedanaest” ispravlja ga Miles. „Upoznali smo se u
petom razredu.”

Nemam pojma krši li ovaj razgovor pravilo o ne ispitivanju o prošlosti,
ali ne čini se da je Milesu neugodno zbog njega.

Konobarica nam donosi košaricu s kruhom, ali kako nijedno od nas još
nije ni otvorilo jelovnik, kaže nam da će se malo kasnije vratiti po narudžbu.

„Još ne mogu vjerovati da nisi gej”, kaže Corbin Milesu, sasvim
mijenjajući temu dok otvara jelovnik.

Miles ga gleda preko svog jelovnika. „Mislio sam da ne razgovaramo o
seksualnom životu.”

„Ne”, kaže Corbin. „Rekao sam da ne diskutiramo o mom seksualnom
životu. Uostalom, ti uopće nemaš seksualni život pa tu nemamo o čemu
diskutirati.” Corbin odlaže jelovnik na stol i obraća se direktno Milesu.
„Ozbiljno te pitam. Zašto nikad ni ne izlaziš s djevojkama?”

Miles sliježe ramenima, zaineresiraniji za piće nego za prijekorno
zurenje moga brata. „Meni veze nisu vrijedne konačnog ishoda.”

Nešto u mom srcu napukne i ja se počnem brinuti da bi u tišini koja je
nastupila jedan od njih mogao čuti taj zvuk. Corbin se zavali u sjedište.

„K vragu. Mora da je bila gadna kuja.”

Oči su mi odjednom zalijepljene za Milesa, čekajući njegovu reakciju na
moguće otkriće o njegovoj prošlosti. On lagano odmahne glavom, bez riječi
odbacujući Corbinovu pretpostavku. Ian se tiho nakašlje, a njegov izraz lica
se promijeni kad nestane smiješka koji mu je obično zalijepljen za lice. Očito
je po Ianovoj reakciji da on definitivno zna Milesove probleme iz prošlosti,
koji god oni bili.

Ian se uspravlja u sjedištu i podiže čašu, zalijepivši na silu smiješak na
usne. „Miles nema vremena za djevojke. On je previše zauzet obaranjem
rekorda kompanije i postajanjem najmlađim kapetanom kojeg je naša tvrtka
ikada imala.”

Uzimamo Ianovu upadicu zdravo za gotovo i podižemo čaše. Kucnemo
se i svi ispijemo po gutljaj.

Ja ne propustim primijetiti zahvalan pogled koji Miles uputi u Ianovu
smjeru, no izgleda da Corbin ništa nije primijetio. Sad sam još znatiželjnija u
vezi s Milesom. I jednako zabrinuta da sam se uvalila do grla, jer što više
vremena provodim s njim, više želim znati sve što se može znati o njemu.

„Moramo to proslaviti” kaže Corbin.

Miles makne svoj jelovnik. „Mislio sam da upravo to radimo.”

„Htio sam reći, nakon ovoga. Idemo večeras van. Moramo ti naći neku
curu da prekinemo tu sušu”, kaže Corbin.

Ja skoro ispljunem svoje piće, ali nasreću, uspijem obuzdati smijeh.
Miles primjećuje moju reakciju i gurne mi ispod stola gležanj svojim
stopalom. On ostavlja svoje stopalo tik do mojega.

„Ne brinite za mene”, kaže Miles. „Uostalom, kapetanu treba malo
zasluženog odmora.”

Sva slova na jelovniku postanu mutna jer ih moj mozak zamjenjuje
riječima poput prekinuti i suša i odmor.

Ian gleda Corbina i kima. „Ja ću ići. Pustimo kapetana neka ode doma i
prespava učinke svoje kole.”

Miles me fiksira pogledom i lagano se premješta u sjedištu tako da nam
se koljena dodiruju. Ovija stopalo oko stražnje strane mog gležnja. „Spavanje
zapravo zvuči sjajno”, kaže. Sada se usredotočio na jelovnik pred njim.
„Idemo požuriti s narudžbom da mogu ići doma spavati. Imam dojam da
nisam spavao više od devet dana, a samo o tome razmišljam.”

Obrazi mi gore, zajedrio s još nekoliko područja moga tijela.

„Zapravo, tako mi se spava da bih najradije zaspao ovog časa”, kaže
Miles. Oči mu se podižu prema mojima. „Baš tu za ovim stolom.”

Sada temperatura u ostatku moga tijela odgovara vrućini mojih obraza.

„Bože, kako si dosadan”, kaže Corbin, smijući se. „Trebali smo umjesto
tebe povesti Dillona.”

„Ne, nismo trebali”, kaže istog časa Ian, teatralno zakolutavši očima.

„U čemu je stvar s tim Dillonom?” pitam. „Zašto ga svi tako mrzite?”

Corbin sliježe ramenima. „Nije da ga mrzimo. Samo ga ne možemo
podnijeti, a to smo shvatili tek kad smo ga već pozvali na svoje večeri kad
gledamo utakmice. On je kreten.” Corbin me pogleda onim svojim pogledom
koji predobro poznajem. „I ne želim da nikad ostaneš nasamo s njim. To što
je oženjen ne sprječava ga da bude šupak.”

I evo te posesivne bratske ljubavi koja mi je nedostajala sve ove godine.

„Opasan je?”

„Nije”, kaže Corbin. „Ja samo znam kako se on ponaša prema braku i ne
želim da se petljaš u to. Ali ja sam mu već jasno rekao da tebe ne smije ni
pipnuti.”

Smijem se na njegovo apsurdno ponašanje. „Corbine, ja imam dvadeset
tri godine. Sad se možeš prestati ponašati kao tata.”

On se smrkne i na sekundu čak počne nalikovati na našeg tatu. „Ne
dolazi u obzir”, zareži Corbin. „Ti si moja mala sestra. Ja znam što je dobro
za tebe, a Dillon ni približno ne odgovara mojim standardima.”

On se nije ni najmanje promijenio. Koliko god to bilo naporno u srednjoj
školi, a nekako još uvijek jest, drago mi je da želi najbolje za mene. Samo se
bojim da njegova verzija onoga što je najbolje za mene ne postoji.

„Corbine, nijedan frajer se neće ni približiti standardima koje si
postavio.”