Alexandra-Potter-Pazi-šta-żeliš-možda-ti-se-i-ostvari

Janja

Alexandra Potter

PAZI ŠTO ŽELIŠ

MOGLO BI TI SE I OSTVARITI

Naslov izvornika: Alexandra Potter Be Careful What You Wish For
Copyright © Alexandra Potter, 2006.

2

Janja

ZAHVALE

KAO PRVO, ŽELJELA bih uputiti veliku zahvalu svojoj urednici, Sari Kinselli, jer je
vjerovala u mene i u ovu knjigu i jer je uložila puno entuzijazma i napornog rada, te svojoj
agentici, Stephanie Cabot i svima iz Wiliam Morrisa zbog njihove neprekidne podrške.

Ova je knjiga nastala na ogromnoj prekretnici u mom životu i imam sreće što imam
fantastične prijatelje širom svijeta koji su mi pomogli usput - hvala ljudi, ne bih mogla bez
vas! Posebno zahvaljujem Lynnette na svim našim prekooceanskim telefonskim pozivima i
sretno provedenom vremenu u njenom stanu u Fulhamu; Dani, čija je ljubaznost,
ohrabrivanje i ljubav prema časopisima učinila Veneciju drugim domom; a tu je, naravno, i
Barney, moj mačji prijatelj, koji mi je pravio društvo tijekom onih dugih noći provedenih
za računalom (poslastice će ići na moj račun).

Kao i uvijek, zauvijek sam zahvalna svojim roditeljima na njihovoj ljubavi i podršcioni
su, jednostavno rečeno, najbolji mama i tata koje djevojka može poželjeti - i Kelly jer je
tako prekrasna starija sestra koja me čuvala kada sam tek stigla u L.A.

Te konačno, zahvaljujem Saaru. Što bih mogla reći da ne ispunim još cijelu stranicu?
Dakle, bit ću kratka i jednostavno reći hvala ljubavi - na svemu i još više od toga.

3

Janja

Za Saara
koji mi je dokazao da se želje uistinu mogu ostvariti

Postoje samo dvije tragedije u životu: prva je da ne dobijete ono što želite, a druga je da to
dobijete.

Oscar Wilde

4

Janja

Prvo
poglavlje

ŠTO ŽELITE?
MIR U SVIJETU?
LIJEK ZA AIDS?
GISELINU STRAŽNJICU?

TRGNUVŠI SE OD boli zbog svojih novih sandala s tankim remenčićima koje su mi
napravile dva žulja veličine meduza na oba nožna palca, pritisnem gumb na semaforu na
pješačkom prijelazu i čekam na pločniku. Mislim, o čemu god da se radilo, svi mi nešto
želimo, zar ne? Svatko od nas. Odmotam veliku palačinku s jogurtom koju imam za
doručak i pogledam u svoja stopala koja pulsiraju. I ja nisam drugačija od ostalih. Osim što
su svi ostali zaposleni čineći dobro čovječanstvu, mijenjajući svijet i izgledajući odlično u
bikiniju s tangamaa znate li što ja želim?

“Joj.”
Kao na znak, žulj mi pukne i tekućina mi procuri između nožnih prstiju.
Japanke.
Gotovo je polovica srpnja i Ujedinjeno Kraljevstvo je zahvatio val vrućine. Za većinu
populacije gladne sunca to znači veselo šetanje na suncu i sladoled, piknik u parku i
ležaljke u dvorištu. Za nas Londonce to je pakao. Grad se znoji poput sportaša. Zagušljivi
uredi, smrdljivi ispušni plinovi i podzemni vlakovi bez klimatizacije čine život očajnim.
Temperamenti se sudaraju. Nosevi se gule.
A mene stopala naprosto ubijaju. Psujući tiho, pronađem zgužvan komad rupčića i
čučnem na pločniku.
Šik, jako šik, mozgam dok si prstom brišem brkove rastopljenog pudera s gornje
usnice i uguravam ofucan rupčić između prstiju. Ponekad se pitam zašto uopće svakoga
mjeseca kupujem Instyle kada sama mogu složiti tako trendi izgled.
Osjetim udarac u leđa i primijetim da se svjetlo na semaforu promijenilo te ustanem i
počnem šepesati preko ceste. Istog trena proguta me gomila ljudi koji blebeću na mobitele,
puše cigarete i srču kave. Svi se guraju, žure, naguravaju, sudaraju. Aktovka me pogodi u
cjevanicu i jauknem. Nije prvi put da poželim živjeti uz more. Umjesto u zagađenom užem
dijelu paklenoga grada kojega nazivam domom već šest godina.
Uspijem doći do pločnika prije no što mali zeleni čovjek nestane i šepam niz
Marylebone Road. Da budem iskrena, ponekad imam osjećaj da provodim čitav život želeći
nešto. Nisu to velike želje koje vam promijene život - na primjer, otkriće da Brad Pitt snima

5

Janja

svoj najnoviji blockbuster u mom susjedstvu i pogodite što?, želi da ja, Heather Hamilton,
budem glavna glumica.

Da, mo’š mislit, ne govorim o toj vrsti želja. O zatvori-oči-i-poželi-nešto željama koje
uključuju bacanje novčića u fontanu, gledanje zvijezda padalica ili trljanje Aladinove
svjetiljke. Govorim o svim onim običnim, nesmotrenim i, da budem iskrena, dosadnim
željama koje poželim desetak puta na dan bez razmišljanja. Za mene želje nemaju nikakve
veze s čarolijom: one su jednostavno dio svakodnevice.

Kao što sada želim da nisam pojela onu veliku palačinku.
Odjednom svjesna da držim prazan omot, osjetim žalac krivnje. Okej, pa kupila sam je
u trgovini zdrave prehrane i bila je na polici pored sušenih marelica i smeđe riže, ali koga
to zavaravam? Mislim, znam da nije uistinu zdrava. Virnem u podatke o hranjivosti. O moj
Bože, zdrava? Ova stvar bi trebala imati upozorenje o nezdravosti. Imate li pojma koliko
grama masti sadrži jedna palačinka?
Zgužvam omot i brzo ga gurnem u torbicu, koja je, kao i obično, pretrpana svim
sranjima koja vučem uokolo sa sobom: kemijske koje puštaju tintu, zalutali tampon, sjajilo
za usne čiji poklopac se izgubio pa je prekriveno komadićima svačega. O, tu je i par onih
malih kartica iz električnog stroja za vaganje u Bootsu.
Što me podsjeti na još jednu od mojih želja. Trebala sam kupiti samo kutiju tampona,
ali kada sam upala u Boots za vrijeme ručka, nisam mogla odoljeti da ne stanem na vagu i
ne poželim da mali digitalni prozorčić kaže kako sam par kila ispod svoje uobičajene težine,
ali ne, ispalo je da sam par kila iznad.
Pa, dobro - zapravo dvije i pol kile. Ali sigurna sam da mi odjeća teži baš toliko.
Uvučem trbuh i nastavim žuriti niz glavnu cestu. Zapravo, sada kad razmislim o tome,
mislim da želim toliko stvari da ih sve ne mogu ni zapamtiti. Uzmite, na primjer,
posljednja dvadeset i četiri sata. Kada bih trebala zapisati sve želje imala bih u rukama
pravi popis...

Želim
• Da sam sinoć ostala kući umjesto što sam otišla na karaoke večer s

najboljom prijateljicom Jess
• Da nisam počela piti tekilu
• Da se zemlja otvorila i progutala me kada sam počela zavijati pjesmu

Barbre Streisand ‘Woman in love’ u b-molu. Zatvorenih očiju.
• Da nisam poslala poruku kurvinom sinu od bivšeg dečka kada sam u
dva

ujutro došla doma.

Od sjećanja se skamenim. Jedno je poslati poruku. Ali sjetiti što sam sve u njoj
napisala je nešto sasvim drugo.

• Da nisam istisnula onaj prištić na bradi, u zahodu, prije posla

6

Janja

Ali jesam i sada je doveo još nekoliko prijatelja da mu budu moralna podrška.

• Da, kada sam čula onu ženu u vlaku koja je čitala članak u Cosmu o
višestrukim orgazmima, nisam na glas rekla, ‘Hm, što je to?’ baš kada su
svi u vlaku ušutjeli

• Da me netko na moj trinaesti rođendan upozorio da neću automatski
dobiti nevjerojatnu karijeru uz sve ostale poklone. (Želite mi reći da to
tako ne ide?)

• Da muškarci pate od PMS-a
• Da na vlaku uvijek ima slobodnih mjesta. Da u Starbucksu nema
gužve. I

da uvijek nađem slobodno mjesto za parkirati ispred svoga stana.

Znate onu šalu o tome kako žene ne znaju parkirati jer im muškarci kažu da je petnaest
centimetara ovoliko? (To je ona šala kada prste odmaknete možda nekoliko milimetara.)
Pa, prošli tjedan sam je ispričala muškarcu koji živi na broju četrdeset i dva. Baš nakon što
sam pokušala ugurati svoj autu na mjesto iza njegovog novog BMW- a. I zabila se točno u
njega. Nažalost, on se nije smijao.

• Da dobijem na lutriji.

Moram priznati da je to teško ostvarivo budući da nikada ni sam kupila listić. Ali i to je
jedan od razloga zbog kojih volim želje. One ne moraju biti realne.

• Da ne postoji dan s lošom frizurom
• Da jučer, baš u trenutku kada mi je instruktor joge pomagao da

napravim stoj, nisam prdnula.
• Da zapravo uspijem popiti osam čaša vode na dan

Osam punih čaša! Mislim, to je tako dosadno i nema nikakvog okusa.

• Da mogu upoznati muškarca čiji hobiji uključuju pranje, monogamiju
i

predigru

Umjesto da prave nered, varaju i okreću mi lijevu bradavicu ulijevo i udesno kao da je
tražilica radio postaja i žele pogoditi baš Kapital radio. Nije da mislim na Daniela, mog
bivšeg, ili tako nešto.

• Da nikada više ne moram glumiti orgazam

7

Janja

(Vidite što želim reći kada kažem da ne moraju biti realne?)

• Da kreme protiv bora zaista naprave ono što piše na pakiranju
• Da nema kalorija u kolačima s dvije vrste čokolade
• Da nisam povjerovala prodavačici koja mi je rekla da se osunčani ten
iz

St Tropeza lako može postići kod kuće, losionom za samo-tamnjenje

Bacim si pogled na noge. Zamislite narančaste pruge. Kao sunčanje kroz stolicu.

• Da tata nije oženjen za kuju iz pakla

Čije je pravo ime Rosemary i na koju mislim kada želim dokazati da zle maćehe nisu
samo likovi iz bajki.

• Da nisam posudila iPod od brata, Eda, kada sam išla rolati

Ili pokušala izgledati mrak i rolati unatrag dok nisam pala točno na leđa. Ispravak:
točno na iPod. Koji je sada razbijen.

• Da mi nisu odbili Visu na blagajni u Sainsburyju

Što je sramotno samo po sebi. Ali me još službenik kiselog lica odveo u sobicu i nazvao
moju banku, uzeo škare i prerezao moju sjajnu, fleksibilnu prijateljicu na pola ‘prema
naređenju mog bankovnog menadžera’.

• Da sam shvatila kako je djelatnik u lokalnoj videoteci bio ironičan
kada

je preporučio film Swept Away s Madonnom kao ‘klasik’

Fijuu. Čujem zvižduk poput zavijanja vuka i vratim se u stvarnost. I ugledam grupu
radnika kako mi bulje u grudi. Što me brzo dovodi do moje sljedeće želje:

• Da nosim grudnjak.

Spustim glavu i pokušam ležerno proći pored njih. Okej, samo ih ignoriraj, Heather.
Nemoj ih pogledati u oči. Samo nastavi hodati i pretvaraj se da ih ne vidiš. Još samo
nekoliko koraka i proći ćeš ih ... Lako. Vidiš, radnici i nisu tako loši.

“Ej, pokaži nam sise.”

8

Janja

• Želim da svi radnici imaju male penise.

Pocrvenim, požurim pored njih i pretvaram se da gledam na sat kako bih izbjegla
gledati u njih. I tada vidim koliko je sati. O, jebi ga.

• I želim da ne zakasnim na sastanak s Brianom u deset, u matičnom
uredu.

Jer je već dvadeset minuta poslije deset. I on će me ubiti.
Na prednjim stepenicama maryleboneskog matičnog ureda, vitak, privlačan, sjedokos
muškarac u ugljenocrnom flanelnom odijelu, koji bi mogao proći za muškarca u srednjim
pedesetima, ali je zapravo desetljeće stariji, ljulja se naprijed-natrag na petama svojih
visokoispoliranih cipela. Provjeri na sat, pogleda uz i niz ulicu, zatim uzdahne i usmjeri
pažnju na svoj rever. Ružičasti karanfil vene na vrućini i on ga nervozno namjesti.
To je Brian i iako me ne vidi kako žurim prema njemu zbog prometa na pločniku, ja
vidim njega. Čudan lik dok stoji sam u svom elegantnom odijelu po mjeri, s tuđim
konfetima rasutima oko nogu. Nekoliko prolaznika baci pogled na njega sažalijevajući ga.
Nije da on primijeti. Previše je zaposlen ponovnim pogledavanjem na sat i izvlačenjem
mobitela iz džepa na grudima. Otvori ga, ukuca broj nabadajući kažiprstom čudno, poput
nekoga tko ne zna tipkati, a zatim ga prisloni na uho.
Što metara udaljena, začujem poznatu melodiju. Gurnem ruku u torbu i prekopavam
prstima dok konačno ne pronađem svoju Nokiu. Baš kada prestane zvoniti. K vragu.
Izvučem je, zajedno s handsfree setom koji je, kao i obično, sav zapetljan, te pogledam
u ekran. Jedan propušten poziv. Brzo nazovem govornu poštu. “Imate jednu novu poruku.”
Dok čekam da je čujem, manijakalno mašem Brianu, ali leđima je okrenut prema meni
i vidim samo njegova pogrbljena ramena dok pali cigaretu.
“Ja sam, Brian. Ispred matičnog ureda sam i postajem malo nervozan. I, pa, da ne
budem baš fin, Heather, gdje si, k vragu?”
Ojoj.
Dok njegov glas sikće na mene, shvaćam da sam u velikoj nevolji. Nazovem ga i odmah
se javi. “Heather?”
“Evo me”, dahnem šuljajući mu se iza leđa i potapšam ga po ramenu.
Bio je to pokušaj rješavanja situacije humorom. Umjesto toga, gotovo je uzrok srčanog
udara. Brian se okrene držeći se za prsa, s upaljenom cigaretom među prstima. Zuri u
mene optužujući. “Kasniš”, prasne u svoj mobitel. Zatim, shvativši što radi, opsuje, zatvori
ga i gurne u džep.
“Znam i jako mi je žao”, ispričam se, pokušavajući objasniti. “Alarm mi nije zvonio i
vlaku je trebalo sto godina i kupila sam ove glupe nove sandale...”
“Pa, barem si sada ovdje”, prekine me, zgazi cigaretu cipelom i zakopča sako. Sve što
Brian radije žurno i nervozno. Podsjeća me na pticu, raščupana perja i očiju koje sijevaju.
“Ali bolje da požurimo”, govori zaglađujući rukave i hvatajući nevidljivo zrnce prljavštine

9

Janja

pedantnošću nekoga tko si glača donje rublje.
“Gdje su svi?” žurim za njim uz stepenice.
“Unutra. Čekaju nas.” Otvori vrata i pridrži mi ih. “Ovdje sam odavno. Kada se nisi

pojavila, došao sam te van potražiti.”
“Stvarno mi je jako žao”, opet se ispričam i gurnem glavu ispod njegove ruke. Puno

sam viša od Briana, pogotovo u svojim novim sandalama, pa se moram sagnuti dok ulazim
u svježu tamu predvorja, gdje stanem kako bih si provjerila odraz u uokvirenom ogledalu.

Ja sam tipična crvenokosa, blijede kože i s pjegicama, s puno crvene kose i bolnim
uspomenama iz djetinjstva jer su me zvali razno raznim imenima. Uistinu, čudim se što ne
idem na terapije do kraja života. Uz to što svakih šest tjedana idem frizerki na pramenove
kako bih postala crvenkasta plavuša. Uglavnom osušim kosu i poravnam je, ali danas je sva
napuhnuta od vrućine. Pokušam je zagladiti. I tada primijetim Briana. U ogledalu ga vidim
kako stoji iza mene i bulji u pod. “Što ti se dogodilo sa stopalima?” želi znati.

Sjetivši se, pogledam dolje. “Moda”, dobacim, sagnem se i pokušam sakriti toaletni
papir koji mi viri između nožnih prstiju.

Inače bi se nasmijao, izjavio nešto mudro ili me ispitao o posljednjem šopingu. Za
razliku od većine muškaraca njegovih godina, Brian voli biti u korak s novim trendovima -
uvijek mi krade moj Vogue iako tvrdi da je to samo zbog kvalitete fotografija - i ima
istančan osjećaj za modu. Ali ovoga puta puhne nezainteresirano.

“Hoćemo li?” kaže monotono, stišćući zube. Mišići čeljusti mu podrhtavaju i pogleda
me sijevajući svojim sivim očima. Unatoč svom raspoloženju, nevjerojatno je zgodan za
starijeg muškarca.

“Aha ... mislim, da ... naravno ...” brbljam, osjećajući se poput neposlušnog djeteta.
Zajedno prijeđemo preko mramornog predvorja, a odjeci naših koraka čine se
preglasnima. Pred nama je impresivan set vrata od mahagonija. Mrmljajući nešto o tome
kako bi sljedeći svatovi trebali doći za koju minutu i da će sve propasti ako ne požurimo,
Brian posegne za mjedenom kvakom.
Stavim ruku na njegovu. “Stani malo.” Izvučem paketić papirnatih rupčića iz torbice,
otvorim ga i pružim prema njemu. “Znam da plačeš na vjenčanjima.”
Namršti se, ne popuštajući baš nimalo.
Mahnem komadićem bijelog papira pred njim.
To je previše. Preda se, čelo mu se opusti i napetost ocijedi s lica. “Žao mi je. Već sam
pomislio da se nećeš pojaviti.” Primi moju ponudu mira i vješto gurne rupčić u rukav.
“Što? Ostaviti te u matičnom uredu?” šapnem.
Kutovi usana mu zadrhte. “Mm, tako nešto.”
Podijelimo osmijeh. Poravna si kravatu, zagladi kosu kako bi zamaskirao mjesto na
kojem se prorijedila, te izravna ramena. “Spremna?”
Povučem si suknju dolje i zataknem odlutali pramen kose iza uha. “Spremna.”
Kimnem, osjećajući nervozu.
Oboje gledamo ravno naprijed, ozbiljnih lica. Pripremim se.
“Okej. Dakle, to je to.” Hvatajući kvaku, Brian duboko udahne. “Krećemo.”

10

Janja

Drugo
poglavlje

MORE ŠEŠIRA RAZNIH boja, njihovo perje i svilene mrežice koje podrhtavaju zbog vjetra
stropnih ventilatora, pozdravi nas kada uđemo. Prostorija je pretrpana. Gosti sjede rame
do ramena, neudobno se meškoljeći zbog neugodne vrućine i izmjenjujući obiteljske
tračeve. Djeca kojoj je dosadilo igraju se lovice, kako se čini, oko dvije ogromne cvjetne
dekoracije koje drže stražu, poput dva izbacivača, sa svake strane ulaza. Negdje plače beba.

Nitko ne primijeti kada Brian i ja uđemo straga osim, naravno, matičara koji nas čeka
na kraju prolaza. U kričavoj košulji i otvorenim sandalama, dobaci nam pogled pun
olakšanja i požuri prema nama. Ili bi bilo bolje da kažem ‘klipsa prema nama’. Ovo je
definitivno čovjek koji se moli bogu Grahama Nortona.

“O, jao, hvala nebesima”, šapne glasno. “Već sam pomislio da će nam izbiti pobuna.”
Počeška si kozju bradicu i teatralno okrene očima prema prostoriji.

“Ne brinite, konjica je stigla.” Brian izvuče mali, crni predmet iz džepa, ispruži ga pred
sobom i usmjeri ga u raznim pravcima.

Matičar ga upitno pogleda. “Što je to?”
“Mjerač svjetla”, odgovorim i opazim hrpu kutija u kutu. Otvorim crnu torbu, izvučem
tronožac i počnem ga sastavljati. “Moramo provjeriti očitanja radi bljeska.”
Matičar kimne. “O, shvaćam.”
“Kao službenom fotografu vjenčanja, moj posao je paziti da sretan par dobije
fotografije kakve je oduvijek sanjao”, ubaci se Brian, posegne za svojom kamerom i izabere
leću. “Jer uspomene blijede...” Čuvši svoj znak, pridružim se: “...ali fotografija traje cijeli
život”, izgovorimo zajedno.
“To je moto tvrtke Zauvijek zajedno”, nastavi Brian koji ne može odagnati ponos iz
svoga glasa. Pruži mi poklopac leće i uperi kameru u matičara. “Sam sam to smislio.”
“Jeste?” Matičar izgleda sumnjičavo. “Mislio sam da je to već dobro poznata izreka...”
Zatvor fotografskog aparata otvori se uz glasan klik i iznenadi ga. “O, nebesa!”
Uhvaćen širom otvorenih usta, poput ribe, matičar slijepo trepće nakon jačine bljeska.
Čime privučemo pažnju svatova, koji se okrenu na svojim mjestima u uzbuđenom
iščekivanju.
Žamor zamre dok se sve oči okreću prema nama. Ali znam da ne gledaju nas - mi smo
samo fotografi vjenčanja - previše su zaposleni gledanjem iza nas, dok se vrata otvaraju i
netko stisne ‘play’ na CD-u. Zvuk saksofona ispuni zrak i Whitney Houston krene pjevati ‘I
Will Always Love You’. Dok matičar skakuće natrag niz prolaz, Brian i ja zauzmemo svoje

11

Janja

položaje. I krećemo.
Iščekujem. Ovo je trenutak u kojem mlada uzvišeno ulazi i konačno vidite haljinu. To

mi je najdraži dio. Naposljetku, većina nas, u nekom trenutku u životu, sanja o onoj koju
ćemo nositi na vlastitom vjenčanju. Kada sam imala otprilike šest godina, najdraža igra
bila mi je odijevanje u svoju bijelu spavaćicu i mamin stari vjenčani veo i pretvaranje da se
udajem za Barneyja, mog medu. Jednoga dana pala sam u blato u vrtu i mama mi je
obrisala suze i rekla mi da svejedno izgledam prekrasno - jer je svaka mlada prekrasna na
svoj dan vjenčanja. Tek nakon što sam se počela baviti ovim poslom shvatila sam da mi je
mama govorila gluposti.

Jer, da, vidjela sam puno mladenki koje su u svojim haljinama bile prekrasne, ali
vidjela sam i velike bijele puslice zbog kojih biste poželjeli pokriti oči, obiteljska naslijeđa
koja su trebala ostati na tavanu i korzete tako čvrsto stisnute da su se mladenke naprosto
prelijevale preko njih kao što se rastopljeni sladoled prelijeva preko korneta. Da ne
spominjem velove, kičaste tijare i deset metara duge šlepove. Vjerujte mi, Trinny i
Susannah bi bile oduševljene. Ali tko sam ja da sudim? Imam toaletni papir uguran između
nožnih prstiju.

Mladenkina majka glasno zajeca. Stariji rođaci uzdišu. Dječak koji je igrao lovice
prigušeno se zahihoće, a tata ga opali po uhu.

A ja dahnem.
Ali ovoga puta ne zbog svojih žuljeva.
Ispred mene, u jarko ružičastoj haljini koja je nalik na nešto što bi nosila plesačica
flamenka, stoji mladenka koja je dovoljno stara da mi bude mama. Zapravo ne, pogriješila
sam. Da mi bude baka.
“Izgledaš zanosno, srce”, zanosi se Brian i slika kadar za kadrom.
Što da kažem? Čovjek je profesionalac.
“Haljina je očaravajuća... samo malo ulijevo... uistinu očaravajuća... Sada, širok
osmijeh za fotić...”
Pružajući mu novu rolu filma, promatram ga s divljenjem. Brian se toliko dugo bavi
ovime da je uhvaćen u pravu groznicu vjenčanja. Nije važno jesu li velika ili mala,
tradicionalna ili s temom, obožava baš svako. Jednom je bio u braku, još kada je bio u
dvadesetima, s nekim modelom po imenu Phoebe, ali razveli su se prijateljski nakon par
godina (nisam sigurna je li to bilo prije ili nakon što je priznao da je gay) i otada je imao
niz neuspjelih veza. No, to ga nikako nije spriječilo da bude istinski romantičar. Zapravo, to
ga je učinilo još romantičnijim. Oči mu se zamagle od prvog pogleda na vrpce koje se vijore
na prednjem kraju bijelog Rollsa. Ne može slušati vjenčani marš bez da si briše oči
rukavom, i uvijek posuđuje rupčiće mladenkine majke za vrijeme izgovaranja zavjeta.
Zaista, u pravom je neredu. Na dijelu ‘dok nas smrt ne rastavi’ mora izaći van uhvatiti malo
svježega zraka.
Čime ja postajem glavna. Službeno bih trebala biti njegova pomoćnica, ali uglavnom
završim tako da ja uslikam većinu fotografija. Unatoč nepisanom društvenom pravilu da
žene moraju gugutati nad novorođenim bebama, štencima, plišanim igračkama i - pièce de

12

Janja

rèsistance - vjenčanjima, ona jednostavno nemaju takav učinak na mene. To ne znači da
sam protiv vjenčanja. Baš suprotno, obožavam ideju ludog zaljubljivanja i življenja sretno i
zajedno do kraja života. Zar nije tako sa svima? Ali, baš nedavno, počela sam se pitati
postoji li zapravo ‘zauvijek’. Mislim, možda bi se trebalo raditi o slučaju ‘sretni na trenutak’
ili ‘sretni dok im ne dosadi’. Ili, u slučaju mog bivšeg, ‘sretni dok on ne počne ševiti curu iz
odjela marketinga’. Nije da sam ogorčena zbog toga, ili tako nešto.

Glasno puhanje nosa vrati me u sadašnjost i ugledam Briana kako šmrče u svoj rupčić.
Oči su mu crvene i otečene i pokušava fokusirati mladenku i mladoženju koji izgovaraju
zavjete. Potapšam ga po ramenu, pružim mu suh rupčić i izvučem fotoaparat iz njegovih
ruku. Pogledam kroz leću i zumiram sretan par.

“Priscilla Klein, želim da znaš kako će ovaj brak s tobom trajati zauvijek, iako sam se
ženio osam puta...”

“David Wolstenhume, obećajem da ću te uvijek voljeti i poštovati, čak i ako se budeš
morao vratiti u...”

Što me dovodi do moje sljedeće želje.

• Da, kada se budem udavala, to ne bude u ružičastoj flamenko haljini. I
da se nikada ne udam za muškarca koji se vraća u zatvor.

Blic prasne dok ih fotografirani.
Vidite? Opet ja završavam posao...
Kada je sve završilo, spakiramo aparate i Brian mi ponudi da će me odbaciti na vlak.
Ali, na cesti se izvode radovi, promet je blokiran duž Marylebonea i završimo zaglavljeni u
njemu.
Podignem bose noge na prednju ploču i spustim prozor. Brian vozi mali kombi na čijoj
je stranici ispisano Zauvijek zajedno, kičastim slovima za vjenčanja. Prvo je htio da to bude
u pozadini konfeta, ali je izvođač naplaćivao po satu, a konfeti su, navodno, komplicirani i
oduzimaju puno vremena, pa se odlučio za srebrnu potkovu i nekoliko zvona umjesto toga.
Brian nije oduvijek bio fotograf na vjenčanjima. Nekada je važio za jednog od velikih
paparazzi fotografa, putovao je svijetom, slikao poznate na raskošnim filmskim
premijerama, ali smrt princeze Diane sve je promijenila. Brian je velik rojalist. Ima snimke
svih kraljevskih vjenčanja, pije čaj iz svoje obožavane šalice u čast srebrnog jubileja i
stvarno je plakao kada je kraljevska jahta Britannia povučena. Kada je Diana umrla bio je
shrvan. Kao pripadnik paparazzija osjećao se dijelom odgovornim, pa je objesio svoje leće
za zumiranje i spremio svoje ljestve, te osnovao tvrtku Zauvijek zajedno.
I tada ja stupam na scenu.
Baš sam završila fotografiju na koledžu i javila se na njegov oglas kojim je tražio
pomoćnika. Nije to baš bilo ono što sam imala na umu - u to vrijeme sam bila odjevena u
crno od glave do pete i fotografirala tmurne zidove pune grafita - ali mislila sam da će to
biti samo privremeno. Samo dok steknem malo iskustva, otplatim studentske kredite i
omogućim si dovoljno vremena da obogatim biografiju prije nego krenem samostalno. Šest

13

Janja

godina kasnije, još sam tu.
Šest godina! Nevjerojatno. Nije da se nisam javljala na oglase za druge poslove, ali

svuda se radi o stvaranju veza i poznanstava i čekanje prave šanse. Ja svoju još uvijek
čekam. Neprestano si govorim da će doći do nje. Da ću jednoga dana biti nova Annie
Leibovitz, da ću imati izložbe u elegantnim galerijama u Sohou, da ću raditi naslovnice
časopisa i novina...

Ovaj, halo, Zemlja zove Heather.
“I, što misliš o vjenčanju?” pita Brian.
Pogledam preko ručne kočnice u njega. Prekriven konfetima i pušeći cigaretu, lista
Evening Standard kojega je raširio preko volana.
“Bilo je zanimljivo”, počnem pomalo nesigurno, kao kada tek izađete iz kina i niste
sigurnije li se drugoj osobi film svidio. “A ti?” Otrese pepeo kroz prozor i kimne. “Hmmm
... drugačije ...” kaže neobavezujuće.
“Premda baš nisam sigurna da je haljina bila dobar izbor ...” počnem oprezno.
“Mislim da je zaboravila kastanjete.”
Zahihoćem se, a to uzrokuje provalu pušačevog smijeha. “Ma, pokvareni smo.”
Pokušava se smiriti. “Nije bilo tako loše.” “Da, bilo je.” Nasmiješim se i time ga oslobodim:
brana se podigla. To nam je neka vrsta tradicije - kao kada ste bili na zabavi s dečkom i put
kući, u autu, provedete tračajući sve i svakoga.
“Jesi li vidjela djeveruše? Bile su prekrasne.”
“Posebno ona mala, plava, koja je uporno htjela nositi zečje uši.” “A što kada je kum
izgubio prstenje? Izgledao je kao duh.”
“I dobio onaj osip od nervoze.”
“I počeo se posvuda češkati.”
“Vidjela sam ga s rukama u hlačama.”
“Ne, nisi.”
“Kunem se Bogom. Imam to na filmu!”
“Fuj, to će biti krasna fotografija.”
Brian i ja pucamo od smijeha. Apsurdnost našeg posla omogućava nam da se smijemo
najkomičnijim životnim situacijama.
“I, u koliko sati nam sutra počinje posao?” Obrišem suze iz očiju. “Obećajem da neću
zakasniti. Kupit ću si novu budilicu.”
“Ne brini oko toga. Ostani u krevetu. Nadoknadi san za ljepotu.”
Navučem grimasu na lice. “Ali vikend je”, podsjetim ga. Za ljude koji se bave
vjenčanjima, vikendi su uvijek manijakalni.
“Znam. I dajem ti slobodan dan.”
“Slobodan dan?” ponovim s nevjericom. “U subotu?” Dok upijam Brianove riječi,
osjećam navalu uzbuđenja koje osjetite kada shvatite da sljedećeg dana ne morate ići na
posao. Ne sjećam se kada sam prošli put imala cijeli vikend samo za sebe. Kako
fantastično. Mogu dugo spavati. Mogu ljenčariti u stražnjem dvorištu i čitati časopise.
Mogu čak i provesti cijeli vikend u krevetu, gledati filmove i jesti naručenu pizzu... Sama.

14

Janja

Iznenada, moj slobodan dan izgubi svoju čar. Vikendi su za parove. Kao da se grad
odjednom pretvori u Noinu arku - ljudi u parovima šeću parkovima, sjede za stolovima u
kafićima, dijele kokice u kinima. Uglavnom se moja prijateljica Jess i ja družimo. Većina
našeg starog društva se odavno sparila, a budući da smo nas dvije slobodne, smatramo da
smo zajedno jače. Ali ona je stjuardesa u zrakoplovu i ovaj vikend radi na letu do i iz
Delhija.

“Jesi li siguran? Subote su nam uvijek najužurbaniji dani”, počnem se povlačiti.
“Bili su”, ispravi Brian. “Posao je malo opao u posljednje vrijeme.”
Istina. Primijetila sam da je posljednjih nekoliko mjeseci strka malo popustila, ali
nisam puno razmišljala o tome. Sada vidim da je Brian pogrbio ramena i da mu se na čelu
pojavila bora dubine Grand Canyona. Nešto se događa.
“U budućnosti ćeš imati još puno slobodnih vikenda”, doda.
“Tvrtka dobro posluje, zar ne?”
Zavlada prijeteća tišina. “Pa, o tome sam želio razgovarati s tobom...” Uzdahnuvši,
Brian se okrene prema meni i obuzme me jeziv osjećaj. Nešto se definitivno događa. “Pa,
ne želim da počneš paničariti...”
Počnem paničariti.
“...jer si prekrasna pomoćnica i stvarno talentirana fotografkinja...”
O, Bože, otpustit će me. “..a uživao sam raditi s tobom.”
Uživao? Je li rekao uživao? U prošlom vremenu? Želudac mi propadne u pete. Do sada
nikada nisam ni pomislila da bih mogla izgubiti posao. Bila sam previše zatrpana
prigovorima o njemu i željama da naiđe nešto bolje. Sada, suočena s nezaposlenošću, vidim
sve što je odlično u mom poslu. Odlazak na posao u lepršavim haljinama i sandala s
remenčićima, izjedanje kanapea s dimljenim lososom i torti za ručak, šef poput Briana...
“Molim te, nemoj me otpustiti”, izlanem.
“Otpustiti te?” dahne, a glas mu se povisi od nevjerice. “Gospode, ne! Zašto bih
otpustio najbolju pomoćnicu koju sam ikada imao?”
“Mislila sam...” počnem zbunjeno.
“Ali možda ću te morati pustiti.”
Srce mi potone. Brian radi ono što dečki rade kada pokušavaju prekinuti s vama i
pokušavaju vam olakšati govoreći da se ne radi o vama, nego o njima. Nije važno kako to
kažu, ishod je sasvim isti: svejedno ste nogirani.
“Pokušavam reći da sam pregledavao knjige. Posao ne ide baš dobro.” Ugasi cigaretu u
pepeljari i posegne u pretinac po osvježivač zraka. “I da budem iskren, Heather, možda bi
bilo pametno da počneš tražiti drugi posao.” Baci pogled na mene, pokušavajući procijeniti
moju reakciju.
“Tako je loše?” pitam tiho.
“Još gore.” Žustro poprska kombi Oceanskim lahorom. Zadovoljan, gurne limenku
natrag u pretinac i okrene se prema meni. “Banka mi zahtijeva podmirenje zajma.”
Odjednom Brian izgleda kao čovjek koji nosi čitav svijet na ramenima. Vrećice pod
njegovim očima čine se težima, linije koje mu se spuštaju licem čine se poput usjeklina, i

15

Janja

općenito se čini da je pao tako nisko da ga još nikada nisam vidjela takvog. “Stvari bi se
mogle popraviti.” Pokušam ubaciti malo optimizma. Nisam imala pojma da je posao tako
blizu bankrota i osjećam se grozno, ne zbog sebe, već zbog Briana. Ja bih mogla izgubiti
posao, ali on bi mogao izgubiti sve, uključujući svoj dom jer ga je stavio pod hipoteku radi
posla.

“Mogle bi”, složi se, natjeravši se na osmijeh. “Možda ćemo nekim čudom dobiti veliko
vjenčanje koje će nam isplatiti sve dugove, a?”

“Aha, možda.” Nasmiješim se odlučno.
On uključi radio i dok se okreće natrag prema svojim novinama, dopustim osmijehu da
mi nestane s lica. Zabrinutost se poput oblaka navuče preko moga lica i baca duge, mračne
sjene na budućnost. U sebi izvučem svoj popis i dodam još jednu želju:
● Da su čuda zaista moguća.

16

Janja

Treće
poglavlje

NAPOSLJETKU SE PROMET počne micati i uskoro stojim na pločniku ispred postaje u ulici
Baker Street. “Pa, ne mogu dopustiti da moja pomoćnica ide bosa kući, zar ne?” govori
Brian, naginjući se iz kombija s osmijehom na licu. “Jednostavno ću morati preskočiti
golf.”

“Mislim da bi mi mogao, s obzirom da si mi šef, platiti taksi”, progunđam i pogledam si
u stopala. Na mjestu gdje mi je nekada bio par trendi dijamantnih sandala, sada su
Brianove cipele za golf. Umrljane blatom. Broj četrdeset i četiri.

“Nema ništa lošeg u podzemnoj”, uzvikne Brian odmičući se s pločnika. “Bit ćeš kod
kuće za tren oka. Misli na jadnoga mene, zaglavljenog u prometnoj gužvi.” Pritisne trubu i
promatram ga kako koči i pušta skupinu muškaraca, trideset i nešto godišnjaka, da prijeđe
cestu. Mogu smisliti puno načina kojima bih opisala Briana, ali u tom trenutku, dok sjedi
za volanom svog voljenog kombija i očima prelazi s jednog muškarca u uskoj majici na
drugog, ‘jadan on’ nije jedan od njih.

Kada dođem na platformu vrućina me pogodi. Kao da ste uključili pećnicu na najvišu
moguću temperaturu, otvorili vrata i gurnuli glavu u nju. Probijajući se kroz gomilu
opojnih tjelesnih mirisa, naglih naravi i napetih glavobolja, približim se žutoj liniji koja
upozorava na opasnost.

Što me podsjeti na prošli tjedan kada sam dobila kaznu jer sam parkirala na
dvostrukoj žutoj liniji. Nisam zapravo parkirala tamo, samo sam ostavila auto na nekoliko
minuta zbog hitnog slučaja. Nažalost, prometnik - muškarac - nije mislio da je kupovina
Baralgina M hitan slučaj (naravno, on nikada nije trpio užasne menstrualne bolove) i
napisao mi je kaznu. Koju ne smijem zaboraviti platiti. Izvučem olovku iz torbice. Moje
sjećanje je poput cjedila pa uvijek pišem popise. Imam popise za sve. Hladnjak mi je
prekriven desecima šarenih papirića. Jedini problem je što ih gotovo uvijek zaboravim
pogledati. Ali ne mogu napisati podsjetnik da me podsjeti, zar ne?

Napišem ‘kazna za parkiranje’ na ruku i začujem udaljenu buku vlaka koji se
približava. Zakoračim unatrag i promatram ga kako dolazi na stanicu i klapara uz
platformu, a lica u vagonima su zamagljena kao da se tope na vrućini. Pretrpan je, kao i
inače. Raspoloženje mi pada. A zatim, kao i svake druge večeri mog jednoličnog života, ista
misao mi pada na pamet: željela bih da me čeka jedno slobodno mjesto.

Vrata kliznu i otvore se i, potisnuta naprijed zbog gomile iza sebe, prsnem, poput
kokice, u vagon. Pokušavajući ne primjetiti kondenzirane kapi koje klize niz prozore i lica

17

Janja

ostalih putnika, probijem se kroz tijela do središnjeg prolaza. “Ups, oprostite... samo malo
... oprostite”, ponavljam i gazim po prstima sve dok vlak ne krene uz trzaj i brzo se hvatam
za jedan od rukohvata iznad glave.

Držim se dok izlazimo sa stanice i okrenem se malo u stranu da mi nos nije zabijen pod
nečiji pazuh. Bože, voljela bih da mogu sjesti. Zavidno gledam u one dovoljno sretne da
sjede, očima odsutno prelazeći preko nepoznatih lica. Muškarac s užasnom frizurom, lijepa
cura s piercingom u obrvi, starica s ružičastom nijansom pudera. I stanem na muškarcu
izrazito čvrste čeljusti, s usjekom na bradi i busenom crne kose, ispod koje gleda poznat
par očiju boje lješnjaka. O moj Bože, što on radi ovdje?

Želudac mi se lagano stisne. To je moj susjed. Moj nevjerojatno zgodan susjed. Onaj za
kojega uvijek pomislim da je dvojnik Brad Pittovog mlađeg, tamnokosog brata. Ne znam
ima li uopće Brad Pitt mlađeg, tamnokosog brata, ali ako ima, sigurna sam da je isti kao
ovaj tip. Kako god se zvao. Jer, iako živi preko puta ulice već godinu dana, još uvijek mu ne
znam ime (što zapanjuje moju pomajku koja smatra svojom dužnošću znati ne samo
imena, već i osobne navike svakog stanovnika Batha). No, ovo je ipak London. Ljudi žive u
istoj zgradi godinama i kimnu si u zajedničkim hodnicima, ali nikada ne razgovaraju jedni
s drugima.

Ja, međutim, znam sve o mom susjedu, koji će od sada na dalje biti ‘on’. Znam da vozi
mornarsko plavi Range Rover, kupuje hranu u Waitroseu, a odjeću u Josephu, te naručuje
hranu za van u Šangajskom iznenađenju, malom vijetnamskom restoranu na uglu,
najmanje jednom tjedno. Također znam da je aktivan igrač tenisa, da si je nedavno kupio
bijeli kauč i, sudeći prema tome kada rastvara zavjese u spavaćoj sobi, vikendima voli
spavati do podne.

Nije da ga uhodim ili tako nešto. Samo ga slučajno povremeno ugledam. Dok okreće
stranicu svoje knjige, pogledam u naslovnicu kako bih vidjela o kojoj se knjizi radi. Biste li
vjerovali? Život Pija. Moj nepročitani primjerak trenutno glumi podmetač na mom
noćnom ormariću. Odlučim je početi čitati čim stignem kući.

Na trenutak se zamislim kako sjedim na svojim prednjim stepenicama, okupana
večernjim suncem kojega fotografi vole zvati ‘čarobni sat’ jer svi na njemu izgledaju
predivno, udubljena u poglavlje dok mi kosa zavodnički leprša oko lica, držeći cigaretu
između prstiju na onaj, gotovo umjetnički, francuski način. Kada začujem, “Hej, što misliš
o knjizi?” Podignem pogled i vidim svog susjeda kako mi se smiješi preko živice, te mu
dobacim nešto pametno. Prije no što trepnem, čavrljamo o likovima i radnji i pametnoj
upotrebi dijaloga...

Iznenadan dotok novih putnika gurne me dalje uz bok vagona i vrati me u stvarnost. U
kojoj me moj susjed nije ni primijetio. Njemu sam potpuno nevidljiva. Ali, možda to i nije
loše jer izgledam potpuno smiješno svaki put kada ga vidim. Brzo pokušavam sakriti svoja
stopala u cipelama za golf iza nečije aktovke.

Prošli tjedan, na primjer. Nakon džogiranja po parku pokušavala sam na ulazu doći do
daha, klimavih nogu, kose znojem zalijepljene na čelo, kada se pojavi tko, svježe izbrijan i
savršen? On, naravno.

18

Janja

Nekoliko tjedana prije toga izvlačila sam namirnice iz prtljažnika svog auta, ruku
punih super mekanog toalet papira, kada je on došao i u rikverc se parkirao do mene. I,
naravno, onaj put kada sam skočila iznijeti otpad za recikliranje u bezobličnom kućnom
ogrtaču i s toplom maskom za lice - onom koja postane plava kada je djelovanje gotovo - a
on je baš bio na prozoru. Točno u tom trenutku, kućni ogrtač mi se razvezao i bio je
počašćen punim, nedoličnim, prednjim kadrom.

‘On’ odjednom podigne pogled, na način kojim to čine ljudi kada osjete nečije oči na
sebi, i zapilji se ravno u mene. Koja buljim ravno u njega. O, Kriste, kako neugodno.
Spazim napušten primjerak Loota, besplatnog oglasnika u kojem se prodaje sve, od
polovnih automobila do srodnih duša, te ga zgrabim kao da je pojas za spašavanje i
sakrijem crvene obraze iza stranice o iznajmljivanju stanova. S olovkom u ruci, čitam ih
kao da sam stvarno zainteresirana. Samo za slučaj da on gleda. ‘Clapham Common:
lezbijka koja voli mačke traži istomišljenicu’; ‘Earl’s Court: mjesto u trokrevetnom stanu -
dijeli se s osam Australaca’; ‘Shoreditch: traži se otvoren umjetnik za otkačeno dijeljenje
stana’.

A zatim mi srce potone. Evo ga. Točno na dnu. Samo jedan redak: ‘Little Venice:
jednokrevetna soba u stanu, 150 funti mjesečno, režije uključene’. Buljim u njega, odsutno
črčkajući srce oko njega misleći na ‘njega’. To je sigurno najdosadniji oglas ikada. Što mi je
i bila namjera kada sam ga dala prije tri tjedna.

Ne želim iznajmiti svoju dodatnu sobu. Ne želim da mi u stanu živi neki stranac, dijeli
moj kauč, moj set nekorištenih Le Creuset tava - moju zahodsku školjku. Ali nemam puno
izbora. Kada se Daniel odselio, uzeo je svoj veliki Bang&Olufsen televizor, pola naše zbirke
fotografija i svoj dio depozita za stan i njegove kamate. I ostavio me bez TV-a, bez slike na
kojoj imam dvadeset i sedam godina i plave pramenove i s ogromnim ratama hipotekarnog
kredita. Posljednjih devet mjeseci živjela sam od svoje ušteđevine i sada sam bez prebijene
pare. Posljednja dva mjeseca sam preskočila plaćanje hipoteke i sada mi banka prijeti
uzimanjem imovine, pa se radi o tome da nađem cimera ili...

Ili što? Pogledam kroz prozor i poželim da mogu vidjeti rješenje svih svojih problema,
ali ovo je londonska podzemna, a ne kristalna kugla, i vidim samo odraz svoga lica u staklu
iza kojeg promiče betonski mračan tunel.

19

Janja

Četvrto
poglavlje

UVIJEK SAM IMALA dojam da će mi život biti sređeniji kada navršim tridesetu. Da ću
imati nešto novca u banci, vrhunsku karijeru fotografkinje i najmanje jedan par
dizajnerskih cipela - ne nužno Manolo Blahnik, i Kurt Geiger bi bio super. Ali, to se
dogodilo lani - veliki trideseti - i shvatila sam da ja uporno klizim nadole, dok se većina
mojih prijateljica uspinje ljestvama uspjeha, dobiva promaknuća i udaje se.

Došla sam do granice minusa - fijuuu, kliznem niže. Moj voljeni MG je u garaži nakon
sudara s BMW-om - fijuuu, kliznem još niže. Što se tiče moje vrhunske fotografske karijere
- fijuuu, idem do samoga dna.

Nekada sam mislila sam da mi je krenulo. Upoznala sam Daniela, zaljubila se, kupili
smo stan i počeli živjeti zajedno i sve mi je to dalo osjećaj zadovoljstva. Smjera. Zrelosti.
Odjednom sam imala hipoteku, životno osiguranje i partnera. I, premda sam imala osjećaj
da se igram odrasle osobe, svi su se odnosili prema meni s novim poštovanjem.

Moja zla maćeha poslala mi je knjige s receptima, stalak sa šalicama i Tupperware za
misterioznu ‘donju ladicu’; Sanjeev u kemijskoj čistionici pristojno bi kimnuo kada bih
donijela Danielove Ralph Lauren košulje i svoje kožne hlače. Čak je i liječnica, u mojoj
lokalnoj klinici za planiranje obitelji, kimnula s odobravanjem dok mi je ispisivala recept za
pilule.

Pa što ako je dio slagalice koji se odnosio na karijeru nedostajao? Svi ostali dijelovi
moga života bili su tamo i savršeno se posložili. Sigurno će i ostalo doći na svoje mjesto.

Ali, nije. Umjesto toga sve se raspalo prilično dramatično kada sam posudila Danielov
Saab i otkrila kondome u pretincu. Znam - to je takav klišej. Uvijek sam pretpostavljala da
se takve stvari događaju likovima u sapunicama ili gostima Jerryja Springera, ali eto,
sjedila sam tamo, pjevušila uz The White Stripes i kopala po pretincu u potrazi za kutijom
cigareta. Javno sam prestala pušiti mjesecima prije, ali potajno sam tu i tamo još povukla
koji dim, a vokal Jacka Whitea uvijek bi me natjerao na želju za cigaretom - živi brzo, umri
mlad, rock’n’roll i te stvari. Ali umjesto kutije Marlboro Lightsa, našla sam kutiju Durexa
‘za maksimalan užitak’.

Sjećam se kao da je bilo jučer. Um mi se sledio od šoka na djelić sekunde dok je
pokušavao prihvatiti ne samo da sam pronašla kutiju kondoma u dečkovom autu, nego da
se radi o velikom pakiranju od dvanaest komada ... Okrenula sam je naopako i kondomi su
mi se rasuli u krilo. Ispravak: kondom. Ostao je samo jedan. I bio je rebrast.

Činilo mi se da sam cijelu vječnost buljila u njega, u svom krilu od trapera. Osjetila

20

Janja

sam kako mi se dižu dlačice na stražnjoj strani vrata. Čula sam lupanje srca u ušima.
Sjećam se bizarne potrebe da se nasmijem. Sve je bilo tako smiješno. Daniel? Nevjeran?
Seksa se s nekom drugom? Slijedio je jednako snažan val ljutnje. Gad. Dvolični gad. Kako
je mogao? A završilo je s patetičnom željom da se rasplačem.

A ipak nisam ništa napravila. Samo sam tupo sjedila za volanom. S upaljenim
motorom. Dok se svijet vrtio oko mene. Sve dok zbog zvukova trubi nisam podignula
pogled i vidjela da se svjetlo na semaforu promijenilo. Baš kao i sve ostalo.

Suočila sam se s Danielom čim sam se vratila natrag u stan. Pivo je pokušao zanijekati
i reći da kondomi nisu njegovi. Rekao je da pripadaju njegovom pomoćniku - sve je samo
zabuna, greška. Štoviše, smislio je svaku moguću izliku. Dok naposljetku nije priznao da je
spavao s nekom drugom - ali da nije zaljubljen u nju, da je to samo seks. Samo seks.

Rekao je to tako lako, kao da je nebitno, nevažno. A ipak su te dvije male riječi utjecale
na moj svijet kao da su željezna kugla koja se ljulja s buldožera. Nije mi slomio srce, više-
manje ga je demolirao.

Naravno da sam ga preboljela. Vrijeme liječi sve. I sada sam dobro. Apsolutno dobro.
Imam svoju fotografiju, svoje prijatelje, svoj lokalni Blockbuster za subotnje večeri. A tu je
uvijek i Billy Smith, moj mačak, ako postanem usamljena. To ne znači da ne bih voljela
izaći na poneki spoj tu i tamo, ali nisam jedna od onih žena koje opsesivno žele pronaći
‘onoga pravoga’. Mislim, nije da svake večeri zaspim želeći upoznati savršenog muškarca
koji će se ludo, iskreno i duboko zaljubiti u mene. Dobro, možda ne svake večeri.
Pocrvenim zbog krivnje i bacim pogled na svog susjeda.

Nestao je.
I tada shvatim da je vlak stao i da smo na stanici. Mojoj stanici.
Bip-bip-bip-bip-bip-bip.
O, sranje. Vrata proizvode onaj visoki zvuk koji znači da će se zatvoriti. Grozničavo se
počnem probijati kroz pretrpan vagon i slučajno mi ispadne primjerak Loot a i zelene
novinske stranice raspu se po podu vagona. O, dvostruko sranje. Počnem ih hvatati.
Bip-bip-bip-bip-bip-bip biiiiip.
Vrata se, klizeći, zatvaraju dok ja ostavljam rasute stranice i bacam se na njih. Nasreću,
stignem na platformu u jednom komadu. Krenem prema pokretnim stepenicama i klizim
prema gore. Hvala nebesima da je dan skoro gotov. Još kratka šetnja uz rijeku i bit ću kući,
ležati u stražnjem vrtu, uživati na suncu. Ovaj ... kojem suncu?
Na izlazu me dočekaju tamni, ljuti olujni oblaci i poželim imati kišobran. Teške kapi
kiše udaraju u pločnik i ljudi jure posvuda, držeći jakne iznad glava, izbjegavajući lokve. Svi
kisnu. Uključujući mene.
Pokušavam držati ono što mi je ostalo od Loota iznad glave dok trčim glavnom ulicom,
ali nakon par sekundi sav se smočio. Stranica s bijelom tehnikom udari me po licu i zalijepi
se, razmazujući oglas za tostere preko moga čela, a zatim se cijela ta stvar uruši poput
poplavljenog šatora i po licu mi poteče voda pomiješana s tintom.
O, pa što, dovraga? Gurnem mokru hrpu u kantu za smeće i nastavim trčati. Kiša mi
udara u noge i moči mi haljinu, pa blijedoplavi pamuk postaje gotovo proziran i lijepi mi se

21

Janja

za grudi kao da sudjelujem u natjecanju mokrih majica - što bi bilo dovoljno loše da sam u
nekom pijanom klubu punom pjene, ali još je puno, puno gore što sam u svojoj ulici.
Mogao bi me vidjeti netko koga poznajem - i moje bradavice koje sada strše kroz moju
haljinu poput dvije višnje na koktelu.

Baš kada mi na pamet padne ta ponižavajuća misao, opazim svog susjeda, sasvim
suhog ispod njegovog čvrstog kišobrana. Nekoliko metara ispred mene, čeka ispred
trgovine vina, ležerno puši cigaretu i gleda u daljinu gotovo kao da nije primijetio da lijeva
k’o iz kabla. Kako uspijeva uvijek izgledati tako prokleto prekrasno?

U trenutku ludosti razmatram mogućnost da ga pozdravim. Napokon, susjedi smo.
Dok mu se približavam, srce mi ubrza, poput detektora metala kada pronađe blago. Isuse,
nisam shvaćala koliko sam nervozna. Duboko diši. Duboko diši. Duboko diši.

Okej, to je to. “Bok.” Nasmiješim se i iz nekog razloga odlučim podignuti ruku na način
kako to čine Indijanci u znak pozdrava.

Ali nije me vidio, ni moju imitaciju Velikog Medvjeda Koji Trči, jer se okrenuo prema
lijepoj brineti koja se pojavila na vratima držeći bocu vina. Ona se sagne pod njegov
kišobran, provuče ruku kroz njegovu i zajedno krenu niz ulicu, smijući se dok izbjegavaju
lokve, preskaču potočiće i prave se da prskaju jedno drugo. Kunem se Bogom, kao nešto iz
prokletog filma Genea Kellyja.

Potonula, ne mogu ne poželjeti da sam ja ta ispod kišobrana s njim, sva suha i sretna,
lakog koraka, umjesto što stojim ovdje na kiši i sažalijevam samu sebe.

“Vrijesak.”
Glasan uzvik natjera me da se okrenem.
“Vrijesak za sreću.”
Ugledam skupinu žena uz bankomat. Mlađe su odjevene u kičaste majice i traperice
izblijedjele na koljenima, dok starije imaju marame na glavama i drže slamnate košare koje
kišnu. Pokušavaju pristupiti ljudima na ulici. Nažalost, javnost ne voli ljude koji im
pokušavaju nešto prodati - bilo da se radi o osiguranju, preko telefona, religiji na kućnom
pragu ili ciganskim srećonošama na ulici - otprilike jednako kao što ne voli kišu, a to znači
da ignorira ovu skupinu irskih ciganki. Ignoriraju ih, ali ih pogledavaju.
Kao i svi ostali, vidjela sam ih, ali sam očajna i želim stići kući pa napravim ono što
inače napravim kada vidim anketare, strane studente zaposlene davanjem letaka ili - i ovo
priznajem srameći se - ljude iz Greenpeacea koji me žele pitati hoću li potpisati donaciju.
Spustim glavu, gledam ravno naprijed i pravim se da sam odjednom izgubila osjet sluha.
“Imaš lijepo lice, draga.” Ciganka se odvoji od ostalih i pojavi se preda mnom poput
obrambenog igrača američkog nogometa.
Pokušam je izbjeći, ali blokira mi put. “Evo, uzmi malo sretnog vrijeska. Koristi ga
mudro i donijet će ti ono što ti srce želi. Sreća će ti doći...” Gurne mi grančicu povezanu
izblijedjelom ružičastom vrpcom u lice. “Nikada ne podcjenjuj moć sretnog vrijeska.”
“Ne, hvala”, kažem čvrsto.
“Samo dvije funte, draga.”
“Ne, zaista.” Pokušam izbjeći njeno zurenje, ali ciganka me zgrabi za ruku. Koža joj je

22

Janja

gruba i tamna u usporedbi s mojim bljedilom i pjegicama. Primijetim prljave, slomljene
nokte, čvoraste, artritične zglobove, srebrnu narukvicu pored ružičastog, plastičnog sata.
Zvecka dok maše vrijeskom, gugućući poput golubova na prozorskim daskama. “Drži ga
uza se. Vjeruj mi, vrijesak će napraviti svoju čaroliju. Sreća će ti se promijeniti. Sve tvoje
želje će se ostvariti.”

Da, baš. Izgledam li poput prave naivčine?
Ali po bljesku u njenim prodornim zelenim očima znam da neće prihvatiti ne kao
odgovor, a ja još više kisnem stojeći ovdje pa, kako bih je se riješila, popustim i gurnem
nekoliko funti u kovanicama u njen grubi dlan. Zatim nestane u pokisloj gomili i ostavi me
da stojim usred glavne ulice, na pljusku, držeći grančicu bijelog vrijeska.
Vrijesak za sreću.
Ironija mi nije promakla. Držeći ga između palca i kažiprsta, pogledam u grančice
povezane jeftinom najlonskom vrpcom. Ovo bi trebalo imati čarobne moći? Razmišljam da
ga bacim u koš zajedno s ostatkom smeća ovoga grada, ali najbliži koš je s druge strane
ulice, pa ga gurnem u torbu - bacit ću ga kada stignem kući. Nakon što svučem ovu mokru
odjeću, otvorim bocu vina i uđem u vruću kupku.
Sanjareći o uranjanju u mirisne mjehuriće i ispijanju čaše bijelog sauvignona, potpuno
zaboravim na Ciganku i sretni vrijesak te požurim, u cipelama za golf koje su pune vode, do
svog stana.

23

Janja

Peto
poglavlje

VJEŠTO ZATVORIM SLAV INU nožnim palcem i naslonim se na jastuk mirisnih mjehurića.
Božanstveno. Čisto, nerazrijeđeno blaženstvo. Ispijajući svoje vino udahnem ukusnu
aromu vanilije i cimeta - zahvaljujući minijaturnim bočicama pjenušave kupke Molton
Brown koju sam nedavno otkrila. Bile su sklonjene u torbi zajedno s drugim suvenirima s
vikenda kojega sam provela s Danielom u hotelu u Lake Districtu: kartom za
Wordsworthovu kolibu, jelovnikom iz kafića umrljanim kavom, malim čokoladicama koje
nam je sobarica svake večeri stavljala na jastuke i koje se nisam usuđivala pojesti iz straha
za svoja bedra. Koja je, sjetim se uz val nesigurnosti, Daniel uvijek opisivao kao ‘jaka’.

“Jaka”, promrmljam, živčana zbog svoje sentimentalnosti što sam zadržala sve te
gluposti i zbog čiste arogancije muškarca koji je kritizirao moje tijelo, a istovremeno je
imao primjetan ‘pivski’ trbuh i prorijeđenu kosu na sljepoočnicama (za što znam da je
pravi razlog zbog kojega si je brijao glavu, a ne da bude nalik na Jasona Stathama, kako je
on običavao govoriti).

“Znaj da ova bedra džogiraju parkom tri puta tjedno”, promrmljam i otpijem velik,
hladan gutljaj sauvignona. Pa, možda samo dva puta, i to je više brzo hodanje nego pravo
džogiranje, ali ipak...

“Ova bedra mogu napraviti sto čučnjeva, ako moraju”, nastavim. “Bedra, dovraga, koja
se mogu oviti oko ljubavnikova vrata poput pitona!” U čemu, moram priznati, u posljednje
vrijeme nisu baš imala prakse, ali, hej, treba im samo malo zagrijavanja...

Odložim svoju čašu vina na rub kade i dohvatim spužvicu i sapun. Podignem jedno
ružičasto, sjajno bedro iz mjehurića i počnem ga polirati kao što ratni veteran polira svoja
odličja. Okolo naokolo u malim krugovima, u smjeru kazaljke na satu, zatim suprotno,
prvo poliram vanjski dio bedra, a zatim pažnju usmjerim na unutarnji dio. Umočim
spužvicu u vodu i promijenim bedra. Ritmički trljam naprijed i natrag. Gore i dolje. Sjedne
strane na drugu. Uklanjam mrtvu kožu, masiram celulit, zaglađujem rupice.

Misao me pogodi. Zašto u filmovima nikada nije ovako? Kako to da svaki holivudski
redatelj živi u iluziji da žene ne leže u kupkama i ne stružu kožu s peta ili da ne nanose
kremu za izbjeljivanje na svoje brkove. O ne, one se vrpolje u masturbacijskom raju,
sapunaju prsa, puštaju mlaz vode da im se slijeva između nogu ili trljaju hladnu čašu vina
uz bradavice. A to je sve, naravno, šminka.

Iskreno, muškarci bi bili tako razočarani da znaju istinu. Dotaknem debeo sloj kreme
za izbjeljivanje koju sam si nanijela iznad gornje usne. Ne, još nije gotovo - još pet minuta.

24

Janja

Odbacim spužvicu i posegnem za britvicom te provjerim oštricu. Puna je dlačica od
posljednjeg puta kada sam je koristila. A posljednja je. K vragu. Željela bih imati novi
paket. Prošli put kada sam koristila tupu britvicu porezala sam si noge na trake. Ali koja mi
je alternativa? Provesti vikend s nogama kakve je imala moja stara učiteljica njemačkog?

Bez daljnjeg razmišljanja, brzo isperem britvicu pod mlazom vode i bacim se na posao
režući sapunicu dobro uvježbanim pokretima. Cjevanica, list, gležanj, koljeno. Auč. Gledani
kako mi se na koži pojavljuje točkica krvi poput crvenog mjehurića.

“Sranje.” Zgrabim ručnik i složim ga pa pritisnem na koljeno, kada mi zazvoni telefon.
Slušam kako odjekuje u hodniku. Pitam se tko zove. Vjerojatno Jess, odlučim, a zatim se
sjetim da je u Delhiju. A nije ni moj tata jer sam s njim razgovarala ranije tijekom dana.
Baš je pročitao neki članak o tome da su u Hollywoodu počeli mačke poučavati jogi, i pitao
se bi li se Billy Smithu svidjelo da za rođendan dobije nekoliko sati. Nasmiješim se. Moj
otac je umjetnik i pomalo je ekscentričan, ali ne bih ga mijenjala ni za čitav svijet. Kad bih
barem isto mogla reći za svoju pomajku...

Odlučim se ne javiti i zaronim u pokrivač mirisnih mjehurića dok čekam da se javi
automatska sekretarica. Ionako me vjerojatno zove pomajka kako bi me iživcirala zbog
ovoga ili onoga. Iako postoji i sićušna mogućnost da zove Daniel kako bi odgovorio na
moju pijanu poruku.

Kada pomislim na to, nisam sigurna je li to dobra ili loša stvar, ako se u obzir uzme da
je poruka glasila: ‘Nedostaješ mi. Što kažeš na seks s bivšom?’ To je govorila tekila, a ne ja:
meni ne nedostaje, ja ga mrzim. I sigurno ne želim spavati s njim. Oklijevam. Bih li trebala
potrčati do telefona?

O, dovraga. Kliznem natrag u mjehuriće, objesim jednu nogu preko kade, posegnem za
čašom i otpijem još jedan gutljaj vina.

O kome god da se radi, može čekati.
Nakon, kako se čini, vječnosti, telefon prestane zvoniti i čujem kako se uključuje
sekretarica. Čekam kako bih čula razvučen glas svoje pomajke. Srameći se svojih radničkih,
mančesterskih korijena, Rosemary je poprimila naglasak ne previše različit od kraljičinog.
“Hej,...”
Čekaj malo, otkada je moja pomajka muško? Osjetim val nečega - nisam sigurna je li
panika ili uzbuđenje. O moj Bože, nije
Daniel, zar ne? Ali tada shvatim da ovaj muškarac ima američki naglasak i osjetim
bljesak gluposti - i nešto nalik na razočaranje.
“Zovem zbog oglasa kojega ste dali u ... ovaj ... samo malo ...” Čuje se zvuk šuškanja
stranica. “Zove se ...”
“Loot,” oboje kažemo u isto vrijeme.
Sranje.
Iskočim iz kade i gola otrčim u hodnik, dok se s mene sapunica cijedi na pod. Nastavi
govoriti, molim se, dok se bacam na slušalicu klizavim prstima.
“Nemojte prekinuti.” Dahnem hvatajući telefon - a zatim se sjetim da, ako je ovo
mogući cimer, moram biti moguća stanodavka. I moram tako zvučati. “Mislim, dobra

25

Janja

večer,” kažem i poprimim svoj najbolji telefonski glas. Moja pomajka bila bi ponosna.
“O, bok, da. Ja sam ... ovaj ... zvao zbog oglasa.”
“A vi ste?” zahtijevam znati, a zatim ustuknem. Što, za ime Boga, radim? Pokušavam

iznajmiti sobu. Moram zvučati prijateljski, opušteno, super. “Oprostite, uhvatili ste me u
kadi, pokušavala sam naći nekakav komad odjeće...” prekinem se - zvučim kao neki od
onih perverznih 060 brojeva. “Mislim, bok, ja sam Heather.”

“O, bok,” kaže. Zatim uslijedi neugodna stanka. Vjerojatno odlučuje hoće li prekinuti
ili ne, odlučim i pretpostavim da sam uprskala. Pa, bih li ja iznajmila sobu sama od sebe?

“Ja sam Gabe.”
Hmm. Neobično ime. Na trenutak se zapitam kako Gabe izgleda. Budući da je
Amerikanac, vjerojatno je visok, širokih ramena i ima jako lijepe zube - osim ako, s
obzirom na moju sreću, nije nizak, debeo i ćelav. A što i ako jest? Ovo je mogući podstanar,
a ne kandidat za izlazak.
“Dobro, mislim...” Tražim nešto duhovito za reći, a zatim odustanem. “Super!” izlanem
i zatvorim oči od srama. ‘Super’ nije riječ koju biste željeli reći ako još vučete djetinji
jorkširski naglasak jer zvuči više kao sjuu-peer - što uopće nije super.
Nasreću, stranac to ne primijeti ili, ako primijeti, ne komentira. “Ovaj... pa sam se
pitao ... u vezi sobe?”
Soba. Vratim se u stvarnost.
“Je li još dostupna?”
“Pa, bilo je puno zainteresiranih”, lažem stojeći uz prozor. Okrenut je ravno prema
prozoru mog prekrasnog susjeda i, ne mogavši odoljeti, podignem malo roletu i provirim
kako bih provjerila mogu li ga negdje vidjeti.
“O, pa u tom slučaju, nema veze. Ionako sam tražio samo nešto privremeno?”
“Privremeno?” Naćulim uši.
“Aha, ovdje sam, u Londonu, na tri tjedna, možda mjesec dana.”
Sviđa mi se kako zvuči mjesec dana. Lijepo i privremeno. Četiri tjedna, što pomnoženo
sa sto pedeset funti da je ... računam u glavi ... Dovoljno za platiti račun jedne kreditne
kartice. A ako se uspijem ubaciti u brzinu, možda bi mi to bilo dovoljno dugo da si
pronađem posao koji će mi, uz malo sreće, biti plaćen dovoljno dobro da ne moram dijeliti
zahodsku školjku s potpunim strancem.
“Ali još nisam donijela odluku pa i dalje intervjuiram ljude”, dodam i slučajno
povučem roletu. Ona se digne, ostavljajući moj prozor ogoljen i izložen, da ne spominjem i
sebe. Točno u trenutku kada moj susjed navlači svoje zavjese.
“Jao!” uzviknem.
S druge strane linije vlada tišina, a zatim, nakon nekoliko sekundi: “Oprostite, ispao
mi je telefon ... hm... Jeste li još tu?”
Gabe zvuči oprezno. Bez sumnje trebalo mu je nekoliko sekundi da skupi hrabrost i
podigne telefon. “Ovaj... da... još sam tu.”
“Jeste li dobro?”
Odskočim od prozora, u kut uz ogledalo, i pogledam svoj odraz. “Da, dobro sam”,

26

Janja

odgovorim prigušenim glasom. O. Moj. Bože. Znači ovo je moj susjed upravo vidio. Sise,
lice umrljano maskarom, mokru kosu, brkove od kreme za izbjeljivanje i gola bedra. Gola
jaka bedra.

“Jeste li sigurni?”
“Sasvim”, odgovorim čvrsto i polako prilazim bliže kako bih provirila iza ugla poput
snajperista. Bacim pogled preko puta. ‘On’ je još na prozoru. Bez sumnje zaleđen od šoka.
Bacim se na pod poput vojnika.
“Jao!”
“Možda ovo nije dobro vrijeme...”
“Ne, u redu je”, dahnem i puzim naprijed na laktovima kao da sam na vojnoj vježbi.
Trgnem se jer mi sag gadno zagrebe bradavice. “Štoviše...” Dođem do stalka za kapute,
ustanem, zgrabim jaknu i zaštitnički je omotam oko sebe. “Zašto ne biste došli i pogledali
sobu? Da vidite odgovara li vam. Odgovaram li vam ja.” Nervozno se nasmijem.
“Kada?”
“Hm, drugi tjedan?” Pokušavam dobiti na vremenu. I samostalnom korištenju Le
Creuset tavi.
“A sutra?”
“Sutra?” ciknem.
“Oprostite, zaboravio sam da je subotnja večer. Sigurno imate planove.”
“Hm... pa, zapravo ...” Glas mi zamre kada se sjetim istine. Nemam planova. Slobodna
sam. Bit ću sama kod kuće. U subotu navečer.
“Oprostite, sigurno sam tipičan napadni Amerikanac?” Njegov glas prekine moju
nelagodu.
“Da, mislim, ne, ne... uopće”, blebećem. Za ime Božje, ne budi takav idiot, Heather,
misli na račune za kreditne kartice. Misli na hipoteku. Misli na to da već tjednima daješ
oglas za sobu i da je ovo prvi put da se netko javio. “Sutra je u redu”, kažem brzo.
“Odlično.”
“Hm ... da... odlično,” ponovim.
Zavlada tišina.
“Trebat će mi vaša adresa.”
“Ah, da, moja adresa ... naravno.” Nastavim i izgovorim je tako brzo da me dva puta
morao zamoliti da ponovim.
“Hvala. Vidimo se sutra. Oko sedam?”
“Super, vidimo se.”
Odložim telefon i naslonim se na zid. Vrti mi se od neočekivanih događaja, te nekoliko
puta duboko udahnem. Voda iz kose klizi mi niz leđa i, iako je toplih dvadeset i pet
stupnjeva u hodniku, zadrhtim. Gurnem ruke u džepove kako bih privukla jaknu bliže i
osjetim nešto pod prstima. Mekano, a ipak grubo. Zbunjena, izvučem to. Onaj glupi sretni
vrijesak. Kako je to dospjelo ovamo?
Hodam prema košu kojega držim blizu prednjih vrata zbog nepotrebne pošte i
spremam se baciti ga kada opazim mali paket na otiraču. Jedna od onih besplatnih

27

Janja
stvarčica koju dobivate poštom. Ali ovoga puta se ne radi o nekoj juhi iz šalice odvratnog
okusa, ili o besplatnom sapunu: ovo je paketić britvica. Pa, biste li povjerovali? Podignem
ga. Dakle, sutra neću morati izaći van izgledajući kao polu-žena, polu-zvijer.

Požurim natrag u kupaonicu i posegnem prema svojoj britvici da je zamijenim novom.
I tada vidim da još uvijek držim grančicu vrijeska. Iz nekog razloga čini se da je se ne mogu
riješiti. Možda je stvarno čarobna. Čarobna? Nasmiješim se ironično. Heather Hamilton,
što se to s tobom događa? Naravno da nije čarobna, to je samo biljka? Ili cvijet?

Okrećem ga između kažiprsta i palca i zurim u lomljive grančice. Bez obzira na
praznovjerje, zapravo je prilično lijep. Čini se da bi bilo šteta baciti ga. Napunim čep
dezodoransa vodom i stavim sretan vrijesak u nj, te ga odložim na prozorsku dasku. Barem
za sada.

28

Janja

Šesto
poglavlje

UZ OBALU RIJEKE Avon mala skupina studenata umjetnosti stišće se uz drvene štafelaje.
Pred njima se pruža krajolik Shropshirea. Slojevi neba, polja i rijeka u fokusu su njihovih
tuba uljane boje i staklenki punih kistova. Ovaj tečaj dio je ljetnog školskog programa
lokalnog koledža iz Batha, a studenti su doputovali čak iz Texasa kako bi mogli uživati u
njemu. Poučava ih Lionel, korpulentan, bradati muškarac u ranim šezdesetima, koji
izgleda kao da je tu doputovao vremenskim strojem iz ere francuskog impresionizma. Nosi
kutu umrljanu bojom, maramu oko vrata i nakrivljenu beretku na gustim, crnim kovrčama
dostojnima upola mlađeg muškarca. Korača oko polaznika izvikujući entuzijastične savjete.

“Izvrsna upotreba purpurne, Sandy.”
Prsata žena se ozari i nastavi žustro mazati.
“Vrlo precizno skiciranje, George Junior”, zareži i potapša sitno rame starijeg čovjeka
u šarenim kratkim hlačama. “A sada da vidimo što zapravo možeš napraviti.” Istrgne
olovku iz ruke Georgea Juniora i zamijeni je kistom od konjske dlake.
“Lionel!”
Moj glas iznenadi mog oca i on se brzo okrene dok mu kuta leprša uokolo poput
padobrana. Mašem mu preko drvene ograde uz koju stojim posljednjih pet minuta,
promatrajući ga s ponosom, i osjetim kako mi srce udara. Ja sam zaista kći svoga oca.
Budući da živim u Londonu ne mogu s njim provoditi onoliko vremena koliko bih htjela,
pogotovo sada kad on već pomalo stari, i jako mi nedostaje. Širok osmijeh razvuče mi se
preko lica i uzviknem još glasnije: “Lionel, ja sam!”
Lionel proviri kroz svoje naočale oblika polumjeseca i nasmiješi se kada prepozna
figuru u crvenoj majici kratkih rukava i odrezanim traper hlačicama kao svoju kći jedinicu.
“Heather, draga”, urlikne, napusti svoje studente i krene me pozdraviti. “Kakvo prekrasno
iznenađenje!” Baci ruke oko mojih ramena i privuče me u medvjeđi zagrljaj. “Zašto mi nisi
javila da dolaziš? Ili jesi, a ja sam zaboravio?” Okrene očima teatralno. “Pamćenje mi se
pogoršava. Rosemary se boji da postajem senilan”, prizna, a zatim se od srca nasmije.
Dok me tetoši, ignoriram spominjanje svoje pomajke. “Žao mi je, odlučila sam u zadnji
čas. Brian mi je dao slobodan dan i baš sam dobila auto natrag s popravka, pa sam
pomislila da bih te mogla doći posjetiti.”
Pa, to je djelomična istina. Da, tek jutros kad sam se probudila odlučila sam da moram
pobjeći iz Londona na jedan dan. I da, stvarno sam željela vidjeti tatu. Ali to što nisam
nazvala prije? To je bilo namjerno. Nisam željela da Rosemary unaprijed sazna da dolazim.

29

Janja

Kada bi bilo tako, ona bi pronašla neku izliku o tome da već imaju neke planove ili bi mi
rekla da ima jednu od svojih migrena, ili bi predložila da bi možda bilo bolje da dođem
sljedeći vikend. Ovako ne može pokvariti stvari, ali već ih je pokvarila kada se udala za tatu.

“Prekrasno, prekrasno”, ozari se Lionel, oslobodi me svog zagrljaja i okrene se prema
svojim studentima od kojih većina sa zanimanjem promatra naš susret. “Ljudi, volio bih
vam predstaviti svoju prekrasnu kći, Heather.”

“Bokić”, odgovore oni u zboru, s jakim teksaškim naglaskom.
Osmjehnem se sramežljivo. Tata se uvijek hvali mnome kao da sam neka vrijedna
stvarčica: čak nosi moju fotografiju u svom novčaniku i izvlači je pred potpunim strancima
- što je posramljujuće samo po sebi, a kamoli tek ako se uzme u obzir na je to fotografija iz
vremena kada sam bila trinaestogodišnja školarka sa aparatićem za zube i šiškama.
“Ona je fotografkinja”, nastavi ponosno.
“Vau”, čuje se uzdah divljenja.
O, ne. Pripremim se za neizbježna pitanja o super modelima i modnim snimanjima za
Vogue. Uvijek se osjećam kao pravo razočaranje kada moram priznati istinu. Ljudi žele
slušati o egzotičnim lokacijama i veličini bedara Kate Moss, a ne o vjenčanju nekoga za
koga nikada nisu čuli u gradskoj vijećnici u Brixtonu.
Ali, nasreću, spasi me apetit moga oca. Iskopa džepni sat iz džepa svojih prostranih
hlača te mu podigne mjedeni poklopac. “Pa, ovo bi bilo sve za danas, ljudi”, izjavi. “Točno
je dvanaest i trideset. Vrijeme za ručak.”
Ručak je u kući. Impresivnom zdanju istrgnutom ravno sa stranica romana Jane
Austen, koje stoji visoko na brdu u središtu Batha i nudi spektakularan pogled na grad i
okolna sela. Izgrađena od kamena boje meda, ima velike prozore sa širokim okvirima koji
gledaju na zidom okružen vrt pun grmova ruže, na sjenicu i jedan od onih travnjaka koji se
kosi u besprijekorne pruge. Po svačijim standardima, to je uistinu prekrasna kuća.
Međutim, ja je mrzim. Pripada Rosemary i, baš poput vlasnice, hladna je i
negostoljubiva. Prije nego su se ona i tata vjenčali, on je živio u našoj udobnoj maloj kolibi
u Cornwallu, koja je imala neravne zidove, sitne prozore i slamnati krov. I koja se sada
koristi samo za odmore i obiteljska okupljanja - Rosemary je prigovarala da je premala za
njen namještaj.
Mislila je, zapravo, da je previše podsjeća na moju majku.
Lionel ju je kupio kada je majka dobila dijagnozu. Nadao se da će joj toplija klima i
morski zrak koristiti pa je prodao našu kuću u Yorkshireu i preselio cijelu obitelj stotine
kilometara na jug, u Port Isaac. Ed i ja smo još bili djeca i mrzili smo selidbu, napuštanje
prijatelja, nogometne momčadi Leeds United i našeg ljubimca skočimiša, koji je bio
pokopan u vrtu. Međutim, naša majka se zaljubila u kolibicu i njena sreća bila je zarazna te
je promijenila naša mišljenja, ali ne i njenu dijagnozu. Umrla je za manje od tri godine.
“Pa, koliko dugo ostaješ?”
Svi sjedimo za kuhinjskim stolom. Moj tata, ja i moja pomajka, koja je dočekala moj
dolazak uobičajenim poljupcem u obraz čvrsto stisnutih usana, a zatim počela prigovarati
da vjerojatno neće imati dovoljno hrane jer nije bila u trgovini. “Nisam očekivala goste.”

30

Janja

Nasmiješila se ukočeno jedva uspijevajući zatomiti optužujući ton u glasu.
Okrenem se prema svom ocu koji si reže velik komad sira, svojim velikim rukama

držeći nož kao da je pila.
“Samo tijekom dana”, kažem. “Moram se do večeras vratiti u London.”
“Večeras?” Razočaranje mu naoblači lice.
“O, kakva šteta”, guguće Rosemary.
Ne može me prevariti. Znam da je oduševljena.
“Aha, kužim!” Lice mu se ponovno ozari i Lionel lupi šakom po stolu. “Imaš spoj s

nekim mladim momkom.”
“Ne baš”, priznam i otrgnem nekoliko bobica grožđa s grozda u zdjeli, te ih jednu po

jednu ubacim u usta.
“Ne žališ valjda još za onim propalicom, zar ne?”
“Zove se Daniel”, podsjetim ga mirno. Tek sada, nakon godine dana, mogu izgovoriti

njegovo ime bez onog osjećaja davljenja, kao da sam upala u dubok bazen i pokušavam
isplivati na površinu. “I ne, to je prošlost.”

Okej, pa prošli tjedan sam mu poslala poruku, sjetim se posramljeno, ali bila sam
pijana pa se to ne računa.

“Dakle, kada ćemo upoznati tvog novog momka?”
“Lionel”, dahnem i odjednom se osjećam kao da mi je opet trinaest godina. Tada bi me
pokupio pred omladinskim klubom i ispitivao me o dečkima dok bismo hodali natrag
prema svojoj kolibici u luci. Bilo je to kada je mama tek umrla i odjednom me on vodio
kroz pubertet, prve dečke, obrazovanje o seksu. Bio je to dug proces učenja za nas oboje.
Lionel nikada nije bio tipični tata - kada smo bili mali, moj brat i ja brzo smo naučili da
se odazivao na Lionel radije nego na tata, iako se danima ne bi nikome javljao kada bi bio u
svom studiju i slikao - pa mu je sve bilo novo kada je postao samohrani roditelj. To je bio
čovjek koji nikada nije presvukao pelenu, ali je morao svojoj kćeri tinejdžerki kupovati
higijenske uloške.
Nekako smo to pregrmjeli. Kao što mi je rekao kada sam se u suzama zabarikadirala u
kupaonicu s prvim grudnjakom, ako možemo preživjeti gubitak supruge i majke, možemo
preživjeti bilo što.
Uključujući ovaj ručak.
“Imala sam previše posla da bih imala dečka.”
“Heather je ono što nazivaju ‘ženama od karijere’”, primijeti Rosemary stišćući limun
po svom dimljenom lososu. Promatram je kako pažljivo uzima zalogaj. Iako na njenim
kostima nema ni mrvice mesa, Rosemary uvijek pazi na svoju figuru. Vjerojatno za slučaj
da se potpuno ne istopi.
“Šef te drži prikovanu, a?” mrmlja Lionel kroz zalogaj sira.
“Tako nešto,” kažem neodređeno, odlučivši da neću spominjati mogućnost gubitka
posla. Ne želim ga zabrinjavati - ni dati
Rosemary još više municije koju bi koristila protiv mene. Ako čujem još jednu riječ o
Annabel, njenoj kćeri koja je samo godinu dana starija od mene, ali je sretno udana za

31

Janja

neku facu iz grada i ima dvoje preslatke dječice, preuređeno potkrovlje i dadilju koja govori
francuski, ja ću ... Pa, ne znam što ću napraviti, ali nešto sigurno hoću.

Bacim pogled na svoju pomajku koja tapša svoju žutu kosu koju je podigla, kao i inače,
u besprijekornu punđu, i ne mogu se ne zapitati kako bi bilo da mi je majka još živa i da s
njom mogu razgovarati o svojim brigama i dobiti njen savjet. Pitati je da me zagrli.

“O, obožavam vjenčanja!” Misli mi prekine Rosemary koja poput djevojčice sklopi
ruke. “Stvarno ti zavidim. Tvoj posao mora biti tako romantičan.”

Iznenađena ovim neuobičajenim komplimentom, nisam sigurna što reći. Rosemary i ja
ne razmjenjujemo komplimente: naš razgovor sastoji se od oblika hrvanja - svaka
pokušava izbaciti onu drugu iz ravnoteže. Iscrpljujuće je. Ponekad poželim da jednostavno
možemo čavrljati o seriji EastEnders ili diskutirati o novom poplunu kojega je kupila, kao
što to radi Jess sa svojom majkom. Ali, ipak, Rosemary nije moja majka.

Pogledam je tužno, stisnutoga grla. I nikada neće biti.
“Hm... pa, ne baš”, počnem, oklijevajući. “Ja sam tamo da bih fotografirala, a kada
napraviš onoliko vjenčanja koliko sam ih ja napravila, čini se da su sva ista.”
“Ne kada je tvoje vlastito”, kaže i pogleda Lionela poput zaljubljene mladenke.
Uzvrpoljim se. Mrzim kada Rosemary postane sva pekmezasta uz Lionela. “Ne, možda
ne”, složim se nerado. Složiti se s Rosemary uglavnom je jednako porazu, ali ovoga puta se
predomislim. Možda sam cijelo ovo vrijeme bila u krivu što se tiče nje. Možda mi, kao što
kaže Lionel, ona zaista želi biti prijateljica.
“Nema veze, draga.” Posegne za vinom i potapša me po ruci. “I ti ćeš jednoga dana doći
na red.”
Nije da je namjeravala zvučati kao kuja, samo želi biti ljubazna, zar ne?
“Hoće li netko još vina?” pita ona, napunivši svoju čašu do vrha i gledajući nas upitno.
“Mm, da, bilo bi odlično.” Lionel se ozari.
“Zapravo, ja sam slobodna jer je to moj izbor”, istaknem ležerno. “Puno muškaraca
poziva me van.”
“Sigurna sam, lijepu curu kao što si ti”, složi se Rosemary, na moje veliko iznenađenje.
Dakle, zaista pokušava biti ljubazna, očito sam ja samo paranoična. “Premda je u moje
vrijeme bilo drugačije. Ako se nisi udala do tridesete, smatrali su te usidjelicom.”
Ahh. Vidite što se događa kada se opustim? Krene mi ravno na vrat.
“O, ali sada je drugačije, ljubavi”, odgovori Lionel i uzme još krumpir salate i nekoliko
kriški šunke, nesvjestan Trećeg svjetskog rata koji se preko stola vodi između njegove
supruge i njegove kćeri. “Vremena su se promijenila. Heather ih vjerojatno odbija na sve
strane, a?” Pogleda me s obožavanjem. Što se tiče Lionela, ja sam najljepša,
najtalentiranija, najinteligentnija žena koja je ikada kročila ovim planetom.
“Okej, možda je ‘puno’ malčice pretjerano”, priznam osjećajući krivnju zbog Lionelove
privrženosti. “Ali nije stvar u tome.”
“Nije?” oglasi se Rosemary, držeći ruku na Lionelovoj. Svima ostalima to bi se činilo
kao izraz nježnosti, ali meni se čini posesivno. Ne znam zašto oko vrata ne nosi natpis na
kojemu piše ‘Ruke dolje, on je moj!’.

32

Janja

“Ne, uopće nije stvar u tome”, ponovim empatično. “Stvar je u tome...” počnem, a
zatim stanem. Jer, vidite, više nisam sigurna u čemu je stvar. Shvatim da nemam šansi da
u ovome pobijedim, pogledam Rosemaryno lice ozareno zbog pobjede i predam se.

Za sad.
Nakon ručka izađemo van na travnjak, popiti piće i odigrati partiju šaha. Kao
strastveni igrač, Lionel je na travnjaku napravio divovsku igraću ploču i kada Rosemary
uđe prileći - ‘Vrućina je lako iscrpljujuća’ - on i ja hodamo uokolo, noseći metar visoke
figure od stiropora na različita polje, i pokušavamo pobijediti jedno drugoga. Kao otac i kći
mi smo najbolji prijatelji, ali kao suparnici u šahu, zakleti smo neprijatelji.
“Šah-mat”, objavim trijumfalno i odložim svog lovca.
Lionel snažno zagrize svoju lulu. “Nema šanse!”
Prekrižim ruke i promatram ga dok korača oko figura, čela nabrana od koncentracije.
“Pa, priznaješ li poraz?” zadirkujem ga.
“Nikada!” Ovo je dobro uvježbana rutina. Kad god ja pobijedim, moj otac reagira prvo
s nevjericom, zatim neslaganjem, a na kraju: “Dobri Bože, kako ti je to uspjelo?”
Prestao je koračati i stoji, s rukama na bokovima, s nevjericom na licu.
“Imala sam dobrog učitelja”, odgovorim kao i uvijek.
“Ah, baš si draga”, promrmlja i s nježnošću me potapša po ramenu. “Bio sam grozan
igrač dok nisam upoznao tvoju majku. Jesam li ti ikada pričao kako me je prvi put
pobijedila u šahu?”
“Oboje ste imali osamnaest godina i bili ste na prvoj godini na Cambridgeu.” Znam ovu
priču napamet.
“Tako je,” Kimne Lionel, prisjećajući se. “Mentor je organizirao natjecanje u šahu s
jednim od ženskih koledža i skoro nisam otišao jer se podudaralo s audicijom za predstavu
u kojoj sam htio sudjelovati.”
“Vojvotkinja od Malfija”, dometnem.
“Da.” Oduševljenje što se sjećam. “Ali u posljednjem trenutku sam se predomislio i
prijavio na turnir. Održavao se u dvorani za bankete i sjećam se kako sam ušao i potražio
svoju protivnicu. A zatim sam je ugledao, kako sjedi pod zrakom sunca i čeka me...”
“Očaravajuća crvenokosa koja je igrala šah poput Ruskinje.” “Imala me nakon šest poteza.
Trebalo je samo šest poteza.” Lionel odmahne glavom kao da još ne može vjerovati, čak i
nakon tolikih godina.
Utihnemo upijajući uspomeno poput staroga vina.
“Još uvijek mi nedostaje”, kažem naposljetku.
“Znam, dušo.”
“Željela bih da je s nama baš sada.”
“Pa, time bih ja bio bigamist.”
Nasmiješim se lagano njegovoj jadnoj šali. Znam da me pokušava utješiti, ali ipak me
boli. “Samo želim da su stvari drugačije.” Pušeći lulu, Lionel me fiksira svojim blijedim,
sivim očima. Iste su kao moje, bademastog oblika, sa sićušnim točkicama mornarsko plave
oko zjenica. “Ne smiješ željama profućkati svoj život, Heather.”

33

Janja

Lice mu je ozbiljno, ali to me ne spriječi da upitam: “Zašto ne?” Oslobodi oblak dima iz
kuta usana. “Jer je život prekratak da bi se potratio i trenutak. Tvoja majka me to naučila.”
Stane kako bi pogledao pticu na fontani. Sitno tijelo sjaji joj na suncu dok umače kljun u
vodu. Na trenutak se izgubio u razmišljanju. “Znaš, jednom sam pročitao da je jučer
prošlost, sutra misterij, a danas je dar. Sadašnjost je dar.”

Upijam riječi i pogodi me njihova dubina.
Pitam se koji je filozof to smislio. Vjerojatno neki budistički redovnik ili neki duhovni
vođa koji je proveo život čineći dobra djela i živeći od ljubavi drugih. Netko tko je živio bez
imovine. Netko tko vjerojatno nije posjedovao čak ni par cipela. A kamoli par preskupih
sandala koje su završile u smeću. Odjednom osjetim stid. “Tko je to rekao?” upitam,
bogobojazno.
Nakon što je popila, ptica odleti i tata se opet okrene prema meni. “Mislim da je to bila
Joan Collins”, prizna, te provuče ruku kroz moju i polako se počnemo vraćati prema kući.

34

Janja

Sedmo
poglavlje

VOŽNJA NATRAG DO Londona uvijek traje vječno. Iz nekog čudnog razloga, kojega mi
nitko nikada nije objasnio, na cesti M4 uvijek su ‘radovi u tijeku’, što znači provođenje sati
u gužvi ili puzanje pri brzini od 30 kilometara na sat kroz zamršene uzorke narančastih
stožaca koji se pojave tijekom noći. A ipak, nikada ne vidite nikakve dokaze da se izvode
‘radovi’. To je jedan od životnih misterija.

Poput krugova u žitu, mozgam ubrzavajući na čistoj autocesti i želeći da ne postoje
stvari poput radova na cesti. Zamislite samo, da je cesta ovako čista bila bih kući za tren
oka.

Kako ubrzavam, pojačam zvuk da prigušim buku vjetra. Pripremivši se za neizbježna
čekanja, snimila sam si neke nove CD-e. Spakirala sam si i zalihe u obliku velike vreće
različitih bombona. Pa, ako ću zaglaviti na M4, bolje da imam Najbolje od Duran Durana i
omiljene žute i ružičaste bombone da mi prave društvo. Ubacim jedan u usta i zagrizem
meki, sladak kokos.

No, nakon dvadeset minuta putovanja, osjećam laganu nelagodu. Ne mogu odrediti o
čemu se radi, ali nešto je čudno. Jurim brzom trakom sa spuštenim krovom, kosom čvrsto
svezanom rupcem, i nešto mi nedostaje. Glazba? Ne: Simon Le Bon pjeva

'Rio' na sav glas. Hrana? Ne. Izvučem komad slatkiša iz kutnjaka, a zatim gurnem ruku
u torbu po još jedan. Svjetla? Još je dan pa mi trebaju samo kratka svjetla. Provjerim ih.
Ne, uključena su.

Zatim skužim.
Narančasti stošci. Nema ih.
I nema prometnih gužvi. Smiješim se u sretnoj nevjerici te japankom pritisnem
papučicu gasa. Ovim tempom, stići ću kući za manje od dva sata.
Ispravak: za točno sat i četrdeset i pet minuta. Znam jer pogledam na sat kada
skrenem u svoju ulicu. To mora da je neka vrsta svjetskog rekorda. Usporim i polako klizim
uz aleju. Naginjem se nad volanom, gornjim zubima zagrizavši donju usnu, sijevam očima
lijevo i desno i počnem s uobičajenom rutinom porage za parkirnim mjestom. Nemam
previše nade. Tijekom svih godina otkako živim u ovom stanu, nikada nisam parkirala pred
njim.
“Želim da bude slobodnih mjesta”, promrmljam, ispod glasa, samo jedno slobodno
mjesto...”
Ali, niz cijelu ulicu auti su parkirani blatobran uz blatobran. Zavalim se na sjedalu.

35

Janja

Morat ću kružiti blokom. Vjerojatno desetak puta. I završit ću parkirana otprilike kilometar
daleko. Kroz neosvijetljene ulice koje su vjerojatno pune lopova i silovatelja i ... o moj Bože!

Dok zamišljam svoju općenito sigurnu četvrt kao geto bandi kakav možete vidjeti u
filmovima Ala Pacina, skoro se zabijem ravno u Range Rovera. Parkiranje u suprotnom
smjeru i ima uključen desni žmigavac te izleti pred mene i nagazim na kočnicu.

Naglo stanem, a glava mi se trgne kao da sam lutka i u retrovizoru pogledam Range
Rovera. “Oprosti”, oblikujem riječ ustima prema vozaču.

To je on. Moj susjed.
Na trenutak nisam baš sigurna što da napravim pa sjedim dok on kimne u znak
odgovora, zaobiđe me i bučno krene niz ulicu. Ostavljajući me da sjedim kao pokisla kokoš.
Pogledam u retrovizor i gledam sive oblake oko njegovog auspuha, slušajući buku
četverolitarskog motora dok ubrzava dalje. Tipično! Opet sam to napravila. Naletjela sam
na njega kao prava budala. Deprimirana, nagnem se nad volan i naslonim čelo na sjajnu
MG pločicu u sredini. Zatvorim oči i u glavi mučenički premotam posljednju scenu, s
izrazom kojim me pogledao dok je prolazio pokraj mene, a zatim se opet ispravim. Čekajte
malo. Ako je on otišao, to znači...
Tamo, gdje je Range Rover bio parkiran, baš nasuprot moga stana, vidim ono što bi
svaki stanovnik Londona opisao kao čudo modernoga doba. Parkirno mjesto.
Nisam puno razmišljala o onome što ću reći svom mogućem sustanaru. Štoviše, nakon
što sam spustila slušalicu nakon našeg jučerašnjeg razgovora, uopće nisam razmišljala o
strancu s američkim naglaskom i smiješnim imenom. Bila sam zaposlena provodeći
vrijeme s Lionelom i pokušavajući, istovremeno, izbjegavati Rosemary - što nikada nije
lako - da ni ne spominjem novootkriveno uživanje u brzoj vožnji autocestom i pronalazak
parkinga pred vratima.
Ali, sada je šest sati. Trebao bi se pojaviti za sat vremena. I sada razmišljam o njemu.
Pitam se što ću, za ime Boga, reći, što ću ga pitati, koja pravila ću iznijeti. I, najvažnije od
svega, dok stojim pred ormarom u svom starom kućnom ogrtaču, s ručnikom omotanim
oko mokre kose, pitam se: što ću, dovraga, odjenuti?
Nisam ništa bliže odgovoru na to pitanje ni trideset minuta kasnije, kada mi je svaki
centimetar poda spavaće sobe prekriven odjećom. Traper minicu? Prekratko. Ljetnu
haljinu za plažu s prošlogodišnjeg izleta na Ibizu? Previše hipijevski. Top bez naramenica
Karen Millen kojega nikada još nisam obukla? Previše nametljivo.
Iscrpljena, sjednem na rub kreveta i buljim u prazne vješalice koje se ljuljaju u ormaru.
Inače bih u trenutku krize nazvala Jess zbog savjeta, ali ona je u Indiji. Grickam kožice oko
noktiju nekoliko minuta, a zatim je, u očaju, ipak nazovem. Odmah se javi govorna pošta.
Sranje. Pogledam na svoju digitalnu budilicu: 18:50.
O, prokleto sranje. Moram odlučiti. Okej. Kao i inače, nemam što odjenuti. Okej,
mrzim svu svoju odjeću. Ali s obzirom da nemam kreditnih kartica, novca ni vremena, ili
ću dočekati svog mogućeg novog cimera u starom kućnom ogrtaču i ručnikom na tropske
ribice omotanim oko glave, ili...?
Osjećajući se poput kuhara u emisiji Master Chef - suočenog s pet minuta u kojima

36

Janja

treba skuhati nešto famozno od nešto povrća i komada starog sira - pomislim, k vragu sve,
zgrabim nekoliko komada odjeće s kreveta i počnem se odijevati.

19:05. Kasni. Nervozno pušem poput cigarete i skačem po dnevnoj sobi, pokušavajući
viriti kroz prozor bez da me netko izvana vidi. Ništa. Odsutno se poigravam kosom,
pokušavajući namotati vlažne pramenove u kovrče umjesto da se osuše u raščupanu grivu
koja bi i najbolje frizere ubila u pojam. Izdahnem dim uz staklo, a zatim se stresem. Isuse.
Sjetim se popisa kućnih pravila kojega sam sastavila kada sam davala oglas.

Broj jedan: nema pušenja u kući.
Otvorim prozor, a zatim počnem užurbano mahati rukama uokolo, pokušavajući se
riješiti dima. Prije no što shvatim da još uvijek držim cigaretu, što vjerojatno ne pomaže. O
sranje, ugasim je u praznoj šalici na okviru kamina. O dovraga.
Broj dva: posuđe se ne smije koristiti kao pepeljara.
19:12. Možda se izgubio. Stojim pored stražnjih vrata koja se otvaraju prema malom
komadu tla s travom i kozjom bradicom, kojega volim nazivati svojim vrtom (i kojega
Rosemary ukočeno naziva mojim ‘dvorištem’), otpijem gutljaj svoga pića. Prešla sam na gin
i tonik. Slabijeg je mirisa. I, bilo kako bilo, prestala sam pušiti, sjećate se?
Dok miješam kockice leda u čaši, pokušavam zamisliti što će Amerikanac misliti o
mom vrtu. Vjerojatno da je neobičan. Vjerojatno nikada prije nije bio u Engleskoj: mislit će
da je London nalik na nešto iz filma Richarda Curtisa i da Hugh Grant živi iza ugla. Bez
sumnje željet će mi postaviti puno pitanja o našoj tradiciji, kraljevskoj obitelji i Davidu
Beckhamu, i vrlo je važno da budem savršena domaćica: graciozna, zabavna, puna
dobrodošlice.
19:18. Gdje je, dovraga? Ispila sam dva gin-tonika i postajem nemirna. “Nemojte mi
reći da ću izvisiti”, puhnem dok koračam stanom, osjećajući se poput djevojke ostavljene
na cjedilu. Mjehur me pošalje u zahod piškiti. “Nemojte mi reći da sam prošla kroz svu ovu
muku...” Okej, to je možda malo pretjerano budući da nosim suknju kojoj treba glačanje,
izvezenu majicu koju sam kupila na tržnici i malo sjajila za usne, ali, ipak, uložila sam
nekakav trud. “Što je više no što se može reći za njega”, puhnem ponovno, povlačeći vodu
koja počne glasno grgljati. “On se čak nije potrudio ni pojaviti!”
Pocrvenim, ustanem i dobro posprejam kupaonicu osvježivačem zraka, a zatim ga
poklopim. I tada pogledom uhvatim sretan vrijesak koji još uvijek stoji u privremenoj vazi
na prozorskoj dasci. Potpuno sam zaboravila na njega, ali sada se podsjetim okolnosti u
kojima sam bila primorana kupiti ga i iznerviram se zbog sentimentalnosti zbog koje sam
ga zadržala, te brzo isperem čep i vratim ga na dezodorans. Sretan vrijesak ide u koš za
smeće.
S obzirom da sam ispraznila koš u kupaonici pripremajući se za dolazak Amerikanca,
uputim se prema srebrnome košu u kuhinji. Ali dođem na pola puta niz hodnik kada
odlučim skrenuti u prednju sobu. Plan mi je da posljednji put pogledam kroz prozor i onda,
ako mu još ne bude ni traga, odustanem od svega i odmrznem pizzu, odlučim dok se
naginjem preko naslona kauča. Plan mi nije bio nabiti lice na staklo kao što radi Garfield u
autu, baš u trenutku kada netko pokuca na vrata.

37

Janja
Preplašena, odmaknem lice.
Plavokosi stranac stoji na pragu. Odjeven je u motorističku jaknu i drži kacigu.
Provjerava svoj odraz u mjedenoj pločici alke - odmakne raščupane šiške s očiju, gurne
naočale od kornjačevine na nos, podigne bradu i počeška grube bodlje, okrene glavu sjedne
strane na drugu...
Stranac odjednom gleda ravno u mene, a velike, plave oči pune su mu znatiželje. To me
izbaci iz ravnoteže i prigušeno ciknem, te padnem iza kauča.

38

Janja

Osmo
poglavlje

“JA SAM GABE.”

Prvo što primijetim su njegove pjegice. Ima ih čak i više nego ja, a ja sam crvenokosa
pa one, u mom slučaju, dolaze u kompletu.

“Bok, ja sam Heather.” Trljam si lakat i pokažem mu da uđe. “Malo sam, ovaj ... čistila
stan... prozore.” Nasmijem se nelagodno. “Čist stan znači čist um, i tako to...” Začuvši se
kako blebećem, pognem se u sebi. Ušuti, Heather. Samo ušuti.

“Ja sam prava svinja.”
“Jesi?”
“To je bilo ironično.” Nasmiješi se. “Teško za povjerovati, znam. Budući da sam
Amerikanac.”
“O, tako je”, kažem i osjećam se kao još veći idiot.
S obzirom da je njegov pokušaj probijanja leda propao, uslijedi mučna tišina.
Nelagodno se nasmiješim.
“Pa, mogu li vidjeti sobu?”
“Naravno”, kažem brzo i odvedem ga niz hodnik. “Evo je.” Gurnem vrata i odmaknem
se. “Nije jako velika, bojim se, ali ima sve. Krevet, ormarić, komodu s ladicama, prijenosni
TV...”
Dok govorim, Gabe uđe u malu sobu u obliku slova L i promotri blijedožute zidove,
poliran ormar od mahagonija s nježnim ukrasima i vratima za koja mi je čovjek koji mi ga
je prodao rekao da su iz 1930-ih. Papirnati luster iz IKEA-e visi sa stropa, tepih od ovčje
vune djelomično pokriva drveni pod i čak sam stavila nekoliko knjiga na prazne police:
vodiče kroz hotele, nešto Salmana Rushdieja i O jednom dječaku, Nicka Hornbyja. Knjige
puno govore o osobi, pa sam ignorirala svoju hrpu ženskaste literature i Harry Pottera, i
odlučila se za nešto kvalitetnije kako bih ostavila dobar prvi dojam. Protrljam si ozlijeđeni
lakat. Pa, takva je barem bila zamisao.
Ranije sam široko otvorila prozor kako bi se vidio pogled na stražnji vrt i on mu sada
priđe. Leđima okrenut prema meni, nagne se na prozorsku dasku, ali ništa ne govori. Očito
nije baš brbljavac, odlučim i pogledom prijeđem preko obrisa njegovih ramena. Visok je
preko metar devedeset, procijenim, i puno širi no što sam u prvi čas mislila. Oči mi krenu
dolje niz njegovu jaknu i zaustave se malo na vrećastoj stražnjici njegovih vojničkih hlača
pa, i ja sam samo ljudsko biće - sve do poderanih rubova nogavica koje mu vise preko
japanki. Ne, definitivno nije moj tip. Previše ofucan. I previše tih. I kada sam uhvatila

39

Janja

pogledom njegovu majicu ispod jakne, mogla bih se zakleti da je na njoj Mr. T iz A Teama.
Zadrhtim.

“Uzet ću je.”
Njegov glas me vrati u stvarnost. “O...” Nisam spremna za ovo. Očekivala sam puno
pitanja, isprobala puno odgovora, ali sada, suočena s jednostavnim pristankom, odjednom
nisam sigurna. Želim li zaista da ovaj stranac živi u mom stanu? Mislim, jedva te
poznajem, zapišti mi glasić u glavi.
“Okej, pa što želiš znati o meni?”
Dok se Gabe okreće, shvatim da sam to rekla naglas. Jako se zacrvenim. “Hm, pa,
mislim da bismo se prvo trebali malo upoznati, znaš, pričati o hobijima ili tako nečemu...”
Hobijima? Čim mi riječ prijeđe preko usana pocrvenim još više. Zvučim poput
dvanaestogodišnjakinje.
To očito zabavlja Gabea koji se nevaljalo nasmiješi. “Kao da smo na spoju?”
“Ne, ja...” Zamucam. Znam da se ponašam smiješno pa se pokušam opustiti. “Oprosti,
nisam navikla na ovo”, priznam. “Nikada još nisam iznajmila sobu i jednostavno mi je to
čudno.”
“Naravno, shvaćam.” Sjedne na prozorsku dasku, odgurne kosu s lica i fiksira me
pogledom. “Pucaj. Pitaj me što god želiš?”
“Stvarno?”
“Stvarno.”
Pa, u tom slučaju... nestanem iz sobe na nekoliko trenutaka i kada se vratim s
bilježnicom, Gabe je još uvijek na prozorskoj dasci. Samo što je u društvu velikog žutog
mačka koji mu je sklupčan u krilu poput kroasana i glasno prede.
“O, upoznao si Billy Smitha”, kažem, iznenađena što vidim svog mačka zavaljenog u
njegovom krilu. Taj isti mačak puše i grebe svakoga koga ne poznaje, a tko ga pokuša samo
pomaziti. “On inače ne voli strance.” Billy Smith me pogleda bez ikakvog znaka
prepoznavanja, a zatim zatvori oči. Izdajica, siknem u sebi. Tko ti kupuje konzervice? Tko
ti dopušta da spavaš u krevetu zimi?
“Životinje me uglavnom vole.” Gabe poškaklja Billy Smitha između ušiju. Nagradi ga
još glasnije predenje.
Ne mogu vjerovati! Čak me i moj prokleti mačak vara.
“S ljudima imam malih problema.” Lice mu je ozbiljno, ali ovoga puta prepoznam šalu
i nasmiješim se. Unatoč svojoj rezervaciji, počinje mi se sviđati. Nije da si time pušten s
udice, žuti, pomislim i buljim u Billy Smitha koji jako zijevne, omota se repom i okrene mi
leđa.
Spustim se na krevet, otvorim bilježnicu na prvu stranicu i pogledam Gabea, poput
sekretarice koja se sprema pisati.
“Našvrljala sam nekoliko stvari koja bih te htjela pitati, da ne zaboravim", počnem.
Zapravo, to je laž, nisam našvrljala. Našvrljati da je dojam ležernog zapisivanja nekolicine
podsjetnika, a ja sam zapravo napravila popis. Dugačak je tri stranice i trebalo mi je tjedan
dana brojnih promjena i bacanja papira u smeće prije nego što sam završila. Čak sam ga i

40

Janja

otipkala na računalu na poslu i namjeravala ga isprintati i dati mogućim stanarima kao
anketu, ali Jess mi je rekla da bi to moglo biti malo pretjerano.

“Pucaj,” kaže ponovno.
Pročistim grlo. “Hm... pušiš li?”
“Pokušavam početi.” Naceri se.
Nisam sigurna ruga li mi se, ali zabilježim to svejedno. “Pa, u kući nema pušenja.
Svakako možeš pušiti u vrtu, ali ne koristi posuđe, lonce za cvijeće ili moj cvijetnjak kao
pepeljaru.”
“Dobro.”
“Droge?”
“Samo propisane”, odgovori ozbiljno.
Zabilježim i prijeđem na sljedeće pravilo. “Nema ostavljanja vrećica čaja u sudoperu.”
“Pijem kavu.”
“O, okej... Super.” Nasmiješim se. Stisnutih usana. Ovo ne ide po planu. Da budem
iskrena, potajice sam se nadala da će ga moja pravila odvratiti od sobe. Ispod trepavica
promatram ga kako gladi Billy Smitha. Čini se vrlo ugodnim i sve to da naletite na njega u
baru. Ali pred kupaonicom? U sedam ujutro? Dok je u donjem rublju?
Uhvati me panika. Ovo nikako neće ići. Ovaj stan dijelila sam samo s jednim
muškarcem, a to je bio Daniel. Ne mogu dopustiti da mi stranac paradira uokolo u slip
gaćicama. Moram ga otjerati.
“Idemo u kuhinju.” Brzo ustanem. “Nema ostavljanja suđa. Nemam perilicu pa ćeš
morati prati nakon svakog obroka. I nema ostavljanja suđa da se moči u sudoperu danima.
Močenje nije pranje”, šefovski zalajem.
Gabe mi salutira.
“Što se tiče hladnjaka, imaš gornju policu, a ako želiš unutra staviti meso, neka bude
pokriveno. Ja sam vegetarijanka, dobro ponekad jedem ribu...”
“Onda bi bila ribovegetarijanka?”
Pogledam ga ledeno i odmarširam u kupaonicu. “Imam samo jednu kupaonicu pa
ćemo je morati dijeliti.” Gurnem vrata i dok on viri unutra, počnem nabrajati Danielove
navike koje su me izluđivale. To bi trebalo upaliti. Amerikanci ili Britanci, muškarci su
muškarci, i naučila sam da mrze prigovaranje. Pa prigovaram: “Nema svlačenja čarapa i
ostavljanja istih na podu, nema brijanja i ostavljanja dlačica na umivaoniku, nema
korištenja mojih šampona i regeneratora...” Zastanem samo da bih udahnula - sada kad
sam krenula, ništa me ne može zaustaviti. “O, i ne, nema ostavljanja daske na nužniku
gore.”
“Nužniku?”
“Znaš - toaletu.”
Ništa.
“Zahodu?” pokušam.
“O... da, naravno.” Kimne ozbiljno i protrlja si vrh nosa. To je velik nos i ima kvrgu na
sredini. Izgleda kao da je bio slomljen. Pitam se kako je to napravio, pomislim

41

Janja

promatrajući ga dok stoji u mojoj kupaonici, drži mog mačka u rukama i promatra me tim
velikim plavim očima.

“Pravilo broj deset?”
“Deset?”
“Brojio sam.”
“O, da... dobro.” Oči mi se vrate na bilježnicu u rukama i pokušam uhvatiti sljedeće
kućno pravilo prije nego opet odlutam.
“TV.” Prođem pored njega u dnevnu sobu. “Imam satelitsku, ali nema okretanja
sportskih kanala i gledanja ragbija svaku večer.”
“U Americi to zovemo američki nogomet.”
“Ja to zovem dosadom”, odgovorim resko.
“Nisi baš obožavateljica sportova, a?” Gabe podigne obrve.
“Ne.” Odlučno odmahnem glavom.
Dobro. To je moralo upaliti. Rekla sam da je taj nogomet dosadan. Nestat će kroz vrata
za manje od pet sekundi.
“Ne brini. Ni ja nisam obožavatelj gledanja sportova.” Prijeđe prstima uz leđa Billy
Smitha. “Više se volim njima baviti.”
Čekajte malo. Ne miče se.
“Kod kuće sam pravi surfer”, nastavi, “ali pretpostavljam da se time baš neću previše
baviti u Engleskoj.”
“Zapravo, surfanje je jako popularno u Cornwallu gdje sam odrasla”, čujem se kako
govorim. “Svake godine imaju to veliko natjecanje u Newquayu i dolaze surferi iz cijeloga
svijeta.” Sjednem na naslon kauča.
“Vau, to zvuči nevjerojatno. Volio bih otići jednom tamo.”
“Stvarno je prekrasno, svidjelo bi ti se”, kažem s entuzijazmom. Odjednom me udari
val nostalgije. Prošlo je jako puno vremena otkako sam bila tamo - trebala bih otići,
posjetiti neka stara mjesta. Vjerojatno bi mi dobro došlo. “Definitivno bi trebao ići.”
Govorim to sebi koliko i njemu. Možda bismo mogli ići zajedno, podijeliti troškove
benzina. Promatram ga kako, poput profesionalca, škaklja uši Billy Smitha. Možda imati
cimera neće hiti tako grozno kako sam zamišljala. Čak i ako to znači da ću morati dijeliti Le
Creuset tave. Kad smo već kod njih...
“Moje tave su zabranjene.”
“Tvoje tave?”
“Moje Le Creuset tave. Bile su poklon za useljenje. Koriste se za variva i složence i
stvari...”
Po izrazu na Gabeovom licu vidim da mislim da sam nekakva luđakinja, ali ne
spominje to. Umjesto toga se nasmije i kaže: “Hej, ne brini oko toga. Ja sam više tip za
pirjanje. Čovjek i njegov wok, znaš.”
Zavlada tišina koju prvi razbije Gabe. “Pa, jesam li prošao?” Posavjetujem se sa svojom
bilježnicom. Priznajem, pored većine stavki je kvačica. Ali... oklijevam. Još nisam sigurna.
Čini se fin, ali možda bih trebala pričekati. Intervjuirati još zainteresiranih. Nije da zapravo

42

Janja
ima još zainteresiranih, ali možda bi ih moglo biti ako pričekam još malo. Ako pričekam
urednu studenticu iz Japana koja ne puši i nikada ne diže zahodsku dasku.

“Nešto ti je ispalo.” Gabe to podigne s tepiha i pruži mi. “Izgleda kao grančica za
rever.”

Spustim pogled na trakicom povezanu grančicu među njegovim prstima. Sretan
vrijesak. Odjednom me obuzme najčudniji osjećaj. Neobično kako se stalno pojavljuje.
Možda stvarno nosi sreću.

Uzmem ga. “Pa, kada se želiš useliti?”

43

Janja

Deveto
poglavlje

SJEĆATE SE GRUPE The Boomtown Rats?
Ja ne baš, zapravo, jer sam bila premala, ali sjećam se da je Ed, moj brat, puštao
njihovu singlicu. Navio bi svoj stari kasetar i skakao gore-dolje po krevetu, pjevajući na sav
glas svoju omiljenu pjesmu.
‘I Don’t Like Mondays’.
Opet i opet.
Sve dok se daščice nisu slomile. Ostatak svojih tinejdžerskih godina proveo je
spavajući na madracu na podu. Do dana današnjeg smatra Boba Geldofa odgovornim za
svoja bolna leđa. Dovoljno je reći da nikada više nije puštao tu kasetu.
Ali, pjesma mi je ostala u glavi još otada i, moram reći, sada kad sam starija, moram se
složiti sa Sir Bobom u tome: ni ja baš ne volim ponedjeljke. Ali ovaj ponedjeljak ujutro je
drugačiji. Ovoga ponedjeljka sam izuzetno dobre volje, a razlog zašto imam nevjerojatno
širok osmijeh na licu je ...
“Ševila si se.”
Dok otvaram mutna staklena vrata koja vode u mali ured na katu, dočeka me poznati
naglasak iz East Enda.
“Što?” Pokupim hrpu pošte s otirača.
Brian sjedi s nogama na stolu, žvače kroasan i gleda me. “Taj osmijeh. Svuda bih ga
prepoznao. To je osmijeh poslije ševe.” Okrenem očima, skinem traper jaknu i odem do
starog stalka za kapute od mahagonija. Svakoga dana proteklih šest godina stajao je u kutu
ureda poput kakvog strašila, prepun starih kaputa i jakni koje pripadaju meni i Brianu, ali
koje nijedno od nas ne želi priznati za svoje. I svakoga dana proteklih šest godina prolazila
sam istu rutinu: poželjela bih da imam gdje objesiti jaknu, odustala bih, a zatim je bacila na
vrh. Ni danas nije ništa drugačije.
“Pa, hajde, tko je prokleti sretnik?”
Dovraga! Željela bih da imam slobodnu vješalicu za objesiti jaknu.
“Nema prokletog sretnika”, odgovorim, a zatim zašutim. Jer je danas, nekim čudom,
nešto drugačije. Jedna vješalica je prazna. Buljim u nju u nevjerici. Kako čudno. Prije nego
objesim jaknu, okrenem se prema Brianu.
“Imaš cijeli vikend slobodan i uđeš ovamo s osmijehom veličine onoga na licu
trbuhozborčeve lutke.” Odloži svoj polupojedeni kroasan i pritisne si ruku na prsa. “Stavi
ruku na srce i reci mi da nisi upoznala nekog momka.”

44

Janja

Zaista, Brian ponekad zna biti tako dramatičan.
“Okej, pa upoznala sam muškarca...” priznam. “Ali prije nego dobiješ krivu predodžbu,
nije u tom smislu. On mi je novi cimer.” Brian potone. “Misliš, nema tračanja?”
“Ne. Slobodna sam, sjećaš se.”
“Gledao sam Seks i grad.” Podigne obrve znalački.
“O, Brian, to je samo na TV-u.” Nasmijem se. “Većinu večeri provedem tako da
pojedem večeru iz mikrovalne, operem ručno sve što treba oprati i odem u krevet s dobrom
knjigom.”
“I ti i ja.” Sumorno slegne ramenima. “Gledaš u čovjeka koji nije vidio nikakvu akciju
od prošlog tisućljeća. Ne, ozbiljan sam”, protestira prije nego imam priliku nešto reći.
Nije da sam namjeravala. Otkako poznajem Briana, on ima samo tri teme u
razgovorima: seks (nedostatak istoga), mjuzikle s West Enda / Michaela Crawforda (genij)
i činjenicu da nije bio u vezi već sedam godina. Tri stvari za koje ne mogu ne pomisliti da
su povezane.
“Posljednji put kada mi se posrećilo, Abba je bila na prvom mjestu top ljestvica s
pjesmom ‘Waterloo’.” Ponovno uzme svoj kroasan.
“Brian, razmišljaš li ti ikada o nečemu osim seksa?” Dobacim dobrohotno, gurnuvši
mu stopala sa stola i ostavljajući poštu ispred njega.
“O čemu se još može razmišljati?” Komadići tijesta padaju s kroasana i poput čičaka se
lijepe za njegovu svježe izbrijanu bradu. Obriše ih papirnatim rupčićem.
“O politici? Religiji?” puhne Maureen, pojavivši se iz kuhinje s krpom i kantom.
Maureen je naša čistačica. Tanka, krakata žena s kosom boje ukiseljene cikle koja se nosi s
gubitkom supruga tako što se upisala na tečaj filozofije u lokalnom društvenom centru.
“Ooo, prekrasno”, kaže Brian sarkastično.
“Zapravo, može biti vrlo okrepljujuće”, odgovori Maureen ukočeno. Uputi mi jedan od
svojih zubatih osmijeha, koji se uvelike razlikuje od cereka kojega je maločas uputila
Brianu. “Jutro, Heather. Kakav ti je bio vikend?”
“Nisi čula? Ševila se.” Brian namigne, dijelom zato jer mrzi hit i izostavljen iz
razgovora, a dijelom zato jer obožava živcirati Maureen.
“Brian, hoćeš li prestati? Nisam...” tražim pristojan glagol “... ništa radila.” Popustim
svom osjećaju gladi i nagnem se da uzmem zalogaj njegovog kroasana, a zatim se sjetim
svojih jakih bedara i odustanem.
“Pa zašto onda izgledaš tako sretno?”
“Nisi čitao Put kojim se rjeđe ide?” upita Maureen, zgrabi bocu spreja za poliranje
namještaja i usmjeri je prema Brianu kao da je sredstvo protiv insekata, a on komarac.
“Sreća dolazi iznutra.” “Nemoj mi početi s tim sranjima Dalaj Lame.”
“To je zapravo Deepak Chopra.”
“Zapravo, nije ni jedno ni drugo”, prekinem njihovu svađu. “Ako stvarno želite znati
zašto sam tako sretna, to je zato jer sam jutros sjedila u vlaku.”
Upalilo je. I Brian i Maureen ušute.
“Sjedila na vlaku?” ponovi Maureen poput jeke.

45

Janja

“To je sve?” zagunđa Brian, vidljivo razočaran. Kao jedini gay muškarac u cijelom

Londonu čiji je seksualni život otišao u mirovinu kada su ljudi još nosili štucne, Brian živi

od bilo kakvih komadića tuđih seksualnih života koje mu ljudi dobace. “Nije bilo hopa-

cupa? Poljubaca? Čak ni držanja za ruke?”

Čini se da se po prvi puta Brian i Maureen slažu oko nečega. “Oprosti.” Slegnem

ramenima i uključim računalo. “To je to.” Nema smisla objašnjavati. Znam da Brian i

Maureen nikada neće shvatiti ogromnu važnost onoga što se jutros dogodilo nakon što sam

stepenicama sišla na platformu i čekala približavanje sljedećeg vlaka. Kako se sve činilo

više-manje isto kao i uvijek - isti filmski poster s Kate Hudson kojoj je zacrnjen jedan zub,

isti aparat za prodaju čokoladica koji me tjera u iskušenje, ista rutina promatranja vlaka

kako staje, vrata kako se otvaraju, pa ja ulazim, pogledom prelazim preko vagona i poželim

slobodno sjedalo.

Prvo nisam ništa vidjela zbog naguravanja putnika koji su ispunili vagon, a zatim su se

ljudi polako počeli premještati u strane dok, kao pri otvaranju Crvenoga mora, nije došlo

do stvaranja prolaza. I tamo, baš nasuprot mene, bilo je - vjerovali ili ne - slobodno sjedalo.

“I to je to?” ponovi Brian. “To je razlog za tvoje dobro raspoloženje?”

“Da, to je to.” Pa, dobro, to baš nije to. Pretpostavljam da ima veze i s time što sam se

probudila rano, što u Starbucksu nije bilo gužve, što nije bilo prometne gužve kada sam se

vraćala iz Batha za vikend, što sam našla parkirno mjesto pred stanom. A tu je, naravno, i

Gabe, moj novi stanar koji se slučajno baš danas useljava.

Želudac mi zatreperi. Nije da sam uzbuđena ili tako nešto. To je vjerojatno samo glad

jer nisam doručkovala. “Hoće li netko lost?” Ostavim Briana i Maureen da bulje za mnom,

nestanem u kuhinji i izvučem kruh iz hladnjaka. Pjevušeći, otvorim vrećicu. "Um ... hm ...

hm ... hmmm”, izvadim dvije kriške i odjednom shvatim da pjevušim Boomtown Rats.

Samo, žao mi je Sir Bob, bojim se da sam se predomislila. Gurnem kruh u toster i uključim

ga. Ja volim ponedjeljak. ***

Do kasnog poslijepodneva telefon nije niti jednom zazvonio i Brianovo početno vedro

raspoloženje postalo je kiselo, pomalo kao mlijeko kada ga ostavite na suncu. Znam da je

zabrinut zbog posla i, nakon što sam pogledala rokovnik, koji je gotovo prazan, ne krivim

ga. Poslušam njegov savjet i stanku za ručak iskoristim za ažuriranje svog životopisa, a

zatim ga ostavim da puši jednu za drugom u uredu i krenem u tamnu komoru kako bih

počela s razvijanjem posljednjeg vjenčanja.

Obično slušam glazbu dok radim, ali danas kada uključim CD player otkrijem da je

Brian zamijenio moj album grupe Gorillaz za Fantoma iz opere. Na svoju veliku sramotu,

dođem do zabrinjavajućeg otkrića da je zapravo prilično zarazan. Štoviše, baš kada se

zanesem i pomislim kako možda Michael Crawford ima bolji glas od Damona Albarna,

čujem kucanje i stišam zvuk.

“Samo sekundu...” Završim s močenjem fotografije sretnih mladenaca u posudici s

fiksatorom, objesim je na uže zategnuto iznad moje glave i otvorim vrata, očekujući Briana.

Ali to je Jess. Stjuardesa, partnerica za šoping u Zari i općenito moja najbolja

46

Janja

prijateljica. Nosi svoju uniformu i ima svoj kovčeg na kotačima uza se. “Pogodi što!”
“Zar ti ne bi trebala biti u Delhiju?” uvedem nju i njen kovčeg u sićušnu prostoriju

osvijetljenu crvenim svjetlom. Nema potrebe za pozdravom i pitanjem kako si kada se radi
o Jess i meni. Mi se bacimo ravno na stvar, mijenjamo teme bez upozorenja, ne nudimo
objašnjenja uputnim komentarima. Kao da vodimo jedan neprekinuti razgovor otkako smo
se upoznale. Što, pretpostavljam, i jest tako.

“Bila sam. Baš smo se vratili.” Spusti se na stolac, okrene se uzbuđeno prema meni. a
zatim nagne glavu u stranu i namršti se. “Heather, zar ti to slušaš Fantoma iz Opere?”

Pocrvenim. “O, to...” Ugasim glazbu. “Jedan od Brianovih CD-a”, objasnim dok Jess
sumnjičavo bulji u mene.

“Zar ti nitko nikada nije rekao da muškarci i mjuzikli ne idu zajedno?” Skine svoju
kapicu i objesi je na naslon stolice. “Zapravo, ispravak: hetero muškarci i mjuzikli.”

Zatvorim vrata da svjetlost ne uđe i proguram se pored nje. “I ja to najbolje znam.
Svaki stjuard s kojim sam letjela je zaljubljen u Michaela Balla.” Uzdahne sa žaljenjem.
“Što je prava šteta - neki od njih su prekrasni.”

“Pa, što bih trebala pogađati?” upitam, mijenjajući temu s muškaraca. Što je, kada se
radi o Jess, otprilike kao da pokušavate natjerati Isusa da priča o nečemu osim o Bogu.

“Imam spoj”, objavi.
“Sa Simonom?” Simon je arhitekt kojega je Jess upoznala na Internetu i s kojim je
prošli tjedan izašla na večeru. Jess voli Internet: kada ne leti po cijelome svijetu, sudjeluje
u aukcijama na eBayu i traži ljubav na stranicama za samce.
“Već imam jedan šupak, ne treba mi drugi”, kaže mrtva hladno.
“Uzet ću to kao ne.”
“Zove se Greg.”
“Tko je Greg?” Teško mi je pratiti muškarce u Jessinom životu. Ima običaj izlaziti s
njih nekoliko istovremeno. Radi se o prosjeku.
“Bankar. Trideset i pet godina. Hobiji uključuju brdski biciklizam i jedenje sushija. Ne
u isto vrijeme.” Zahihoće se svojoj šali - iako se bojim da je mogla biti njegova. “Upoznala
sam ga na Internetu dok sam bila u Delhiju, iako ne živi u Delhiju, naravno. Živi ovdje, u
Londonu. Zbog vremenske razlike, proveli smo nekoliko posljednjih dana dopisujući se e-
mailom...”
“Ali mislila sam da si stvarno bila zainteresirana za Simona?” bubnem. Sada znam
kako se moj otac mora osjećati kada gleda film. Iz nekog razloga nikada ne može pratiti što
se događa i cijelo vrijeme gledanja filma provede postavljajući pitanja i bivajući ušutkivan.
Obično s moje strane.
“Nije nazvao”, kaže i namršti nos. “C’est la vie.”
“Vidim da ti nije slomio srce.”
“Dušo, imam trideset i šest godina. Nemam vremena za slomljeno srce.” Svuče cipele i
protrlja pete na stopalima. “Vrijeme su muškarci.”
Jess je nevjerojatna. Posljednjih nekoliko godina ima vrhunski praktičan pristup
upoznavanju pravoga tipa. Zaboravite sve one stvari o sudbini i srodnim dušama i

47

Janja

leptirićima, nju zanimaju kvačice pored pravih stvari s popisa. Za Jess, naći pravog
muškarca isto je kao naći polovan automobil. Godina proizvodnje? Dobro tijelo? Broj
prijašnjih vlasnika? Pouzdanost?

Nekada sam mislila da je njen stav prema ljubavi previše praktičan - napokon, radi se
o srcu, a ne o dvolitarskim motorima, ali nakon svoje katastrofe s Danielom počinjem
misliti da je možda na pravom putu. Leptirići u želucu možda jesu ljupki, ali su i pogubni -
ti prokleti leptirići su mi slomili srce.

“I do sada nije bilo crvenih zastava”, hvali se ponosno. “Nema bivše žene, nema straha
od povezivanja, nema problema s drogom, nema dubokih religijskih vjerovanja...”

Razmislim na trenutak bih li trebala istaknuti da je isto to rekla za Simona. I Dennisa,
direktora marketinga koji je ispao pravi kreten. I Reubena, urednika koji je bio Židov i čija
je majka inzistirala da se i ona mora preobratiti.

“Mislim da bi ovo moglo biti ono pravo.”
S druge strane, možda bolje da ništa ne spominjem.
“Kada ćete se naći?”
“U subotu. Izvodi me na neko posebno mjesto.”
“Gdje?”
“Ne znam. Kaže da će biti iznenađenje.”
“Iznenađenje?” zanosim se. “Vau, kako uzbudljivo.”
Lažem. Ako nešto mrzim, onda su to iznenađenja. Možda sam čudna, možda sam ja
jedina koja tako misli, ali ja volim znati što očekivati kako bih mogla biti pripremljena.
Uzmite, na primjer, rođendanske zabave iznenađenja. Ne mogu zamisliti ništa gore od toga
da stignem kući s posla i netko se skriva iza kauča pa skoči i vikne ‘Iznenađenje’. Mislim,
možete li to zamisliti? Eto vas tamo, spremate se uljepšati i provesti večer u elegantnom
restoranu, a odjednom morate biti svi sretni i zadovoljni što je u vašoj dnevnoj sobi zabava
u punom jeku i što se pedeset vama najdražih ljudi nagurava i prolijeva votku s brusnicom
po vašem novom tepihu. U međuvremenu, vi stojite tamo s raščupanom kosom i prištićem
koji zahtijeva prekrivanje, želeći se sakriti u kupaonicu sa serumom za kosu i dobrim
tekućim puderom.
“Samo se nadam da to neće biti londonski zoološki vrt.” .Jessin glas prekine mi misli.
“Londonski zoološki vrt?”
“Phil Toddington odveo me tamo na prvi spoj. Na jedini spoj”, doda ističući.
“Bilo je tako loše?”
Okrene očima. “Heather, bila sam u dijelu za pingvine tri sata. Usred veljače. U paru
štikli od zmijske kože i haljini Karen Millen otvorenih leđa. Skoro sam se nasmrt zaledila.”
“Ali pingvini su stvarno komični.” Nasmiješim se s dragošću.
“Ne tri sata”, kaže ogorčeno. “Bilo mi je užasno dosadno. Za razliku od Phila, koji je bio
očaran. Stalno je pričao o njihovom smiješnom geganju, o tome kako mašu krilima.”
Odmahne glavom. “Kunem se da su mu se ti prokleti pingvini sviđali više nego ja.”
Izgleda tako smeteno da se ne mogu oduprijeti smijehu.
“A smrad...”

48

Janja

“Grozan?” dometnem.
“Usmrđena riba i pingvinska govna.”
“Mm, jako romantično.” Hihoćem se i unatoč svemu, ona mi se pridruži.
“O, prokletstvo, Heather, bilo je grozno”, kaže između provala smijeha. “Sjećam se da
sam pomislila: ‘To je to. Ovo je moj ljubavni život. Može li biti gore?’”
Pa, mogla si se zaljubiti u njega, kupiti stan s njim, a zatim otkriti da ševi curu s posla
već šest mjeseci, mozgam kada mi na pamet padne Daniel. Odlučno blokiram te misli.
“Mogao te odvesti u klub gdje nastupaju komičari”, kažem umjesto toga.
Odmah se prestanemo smijati i razmijenimo poglede.
Stand-up komedija nam je zajednička omražena boljka. Tako smo se upoznale.
Zatvorena u Tvornici smijeha u Covent Gardenu zbog tadašnjeg dečka, bez mogućnosti
bijega u zahod zbog straha da bi se komičar na pozornici mogao okomiti na mene,
dosađivala sam se i gledala publiku kada sam opazila privlačnu crnkinju koja je držala
bradu na rukama i široko zijevala. Pogledale smo se preko dima cigareta i glasnog smijeha.
Ne znam koja je od nas bila u većem stanju očaja, ona ili ja, ali obje smo se počele smijati.
Pa, morale smo.
“Što misliš o odlasku u Zaru poslije posla? Da mi pomogneš kupiti nešto za spoj?”
“Bojim se da imam posla.”
“Previše posla za odlazak u Zaru?” Jess je u nevjerici. “Ali imaju rasprodaju.”
“Znam, ali novi stanar mi se useljava”, objasnim.
“O, reci mi više.” Odmah živne, gurne pramenove svoje kratke, crne kose iza uha i
sklopi ruke, pripremajući se za informacije.
“Pogledao je sobu u subotu i trebao se useliti jučer, ali je morao provesti dan sa
stricem, ili tako nešto.”
“On?” Podigne obrve sa zanimanjem.
“Ne možeš ići na probnu vožnju s mojim cimerom”, upozorim je i zaustavim.
Pogleda me prezirno. “Takva misao nije mi pala na pamet.”
Sada je red na meni da podignem obrve.
“O, okej, pala mi je na pamet, ali sada je prekrižena”, pobuni se. “Ionako ću imati pune
ruke posla s Gregom.” Igra se sa svojim prstenjem kao da se radi o kuglicama na abakusu.
Siguran znak da se nešto sprema. “Pa, kakav je?” upita, pokušavajući biti ležerna. I ne
uspijevajući.
“Amerikanac je.”
“Ooo, stvarno?” Raširi oči. “Daj da pogodim. Glumac je.”
“Zapravo, ne znam”, priznam i shvatim da sam mu rekla da ne ostavlja dignutu
zahodsku dasku, ali da ga nisam pitala ništa o njemu. “Pretpostavljam da ću večeras
saznati.”
“Trebaš li me kao pratnju?”
“Ne, bit ću dobro, hvala.” U sebi provjerim vrijeme. Možda bih večeras trebala
preskočiti teretanu i otići ravno doma - tako ću imati vremena fenom izravnati kosu.
Uhvatim se. Ovo nije spoj.

49

Janja

“Je li to stvarno sigurno, Heather?” upozori me Jess. “Mogao bi biti ludi serijski
ubojica.”

Ono što zapravo misli jest da bi mogao biti slobodan ludi serijski ubojica. “Sumnjam,
čini se jako simpatičnim”, kažem, odmah pročitavši njen izraz zabrinute prijateljice.
“Pomalo je hipi.” “To su rekli i za Charlesa Mansona.”

Dobacim joj pogled.
Uporna je. “Mislim da bih trebala svratiti - sigurnost je u brojčanom stanju, znaš.”
“A dvoje je društvo, dok je troje gužva”, dodam.
“Dobro, ti odlučuješ. Ako želiš riskirati da te nareže na komadiće i zakopa između
tvojih pelargonija...”
Popustim. “Okej, okej. Kod mene. U osam.”
Licem joj se raširi ogroman osmijeh i zagrli me.
“Ali nema nabacivanja”, upozorim je i otvorim vrata da pustim nju i njen kovčeg van iz
tamne komore.
“Nabacivanja? Govoriš o meni?” Jess spusti ruku na svoja bujna prsa i pogleda me
povrijeđenom zapanjenošću. “Vjeruj mi, Heather, nećeš ni znati da sam tamo.”

50