Alexandra-Potter-Pazi-šta-żeliš-možda-ti-se-i-ostvari

Janja

zdjelicu...
Pa, bilo bi da kada bi se nešto od svega toga događalo.
Ali se ne događa - ako ne računate moju maštu. Umjesto toga, otključa vrata svoga

stana, pristojno mi uzme jaknu i ponudi me pićem.
“Živjeli.” Doda mi čašu šampanjca i kucne čašom o moju. Stojimo uz kamin u njegovoj

dnevnoj sobi koju sam desetke puta uhvatila pogledom iz svoje spavaće sobe preko puta.
Ali sada sam tu.

Iznenađujuće, ali njegov stan uopće nije onakav kakvim sam ga zamišljala. Umjesto
modernog, vrlo je tradicionalan, sa svjetiljkama u nekom starinskom stilu, policama za
knjige od poda do stropa i izrezbarenim ogledalom koje visi iznad kamina. Također je
besprijekoran. Potajno osjećam zadovoljstvo. Uvijek sam željela upoznati muškarca koji je
uredan i čist. I, evo ga ovdje.

“Živjeli.”
Krenem otpili gutljaj, ali me James zaustavi. "Nisi me gledala u oči”, protestira.
“Nisam?” Pretpostavljam da se šali, a zatim shvatim da je ozbiljan.
“Ne”, kaže i gleda me napeto. “Morat ćemo ponovno.”
Ovoga puta uhvatim njegov pogled i on ga zadrži samo malo dulje no što je potrebno,
što je, naravno, nevjerojatno seksi, a zatim se kucnemo čašama i otpijem gutljaj šampanjca.
Da budem iskrena, više bih voljela kavu, ali ovo je jako romantično, zar ne? Promatram
Jamesa kako ide do police na kojoj su uredno posloženi CD-i.
“Što bi željela slušati?” upita.
“Š’a ‘maš?” dobacim.
“Je li to bend ili album?”
“O, ne, mislila sam...” Počnem objašnjavati, a zatim odlučim prestati. “Imaš li The
White Stripes?” predložim.
Pogleda me sumnjičavo. “Zapravo, mislim da nemam ništa njihovoga”, kaže i prijeđe
prstom preko CD-a, složenih abecednim redom, primijetim, za razliku od mojih koji su
nabacani u neurednu hrpu na polici, bez omota.
“O... pa, zašto ti ne izabereš nešto?” kažem vedro.
“Okej, da vidimo...” Počne nabrajati imena: “Billie Holiday, Bob Dylan, David Bowie,
Coldplay, Sting, Madonna...” Dok izgovara jedno ime za drugim, čini mi se gotovo kao da
čita moju zbirku CD-a, samo bez White Stripes i još nekih čudnih albuma poput onog moje
obožavane Billie Jo Spears. Mama ju je obožavala. Sjećam se kako je pjevala uz ‘Blanket On
The Ground’ na sav glas, dok bi glačala. Sjećanje mi stvori knedlu u grlu i moram snažno
progutati kako mi oči ne bi počele suziti. Uvijek me podsjete budalaste male stvari. Svi
pretpostavljaju da se radi o Božiću ili rođendanima, ali najviše mi nedostaje u
svakodnevnim malim detaljima.
“... Roxy Music, The Best of Spand.au Ballet...” James baci pogled na mene i brzo se
borim protiv knedle u grlu. “Okej, bolje da ti priznam svoju prljavu tajnu.”
James ima prljavu tajnu?
“Nekada sam bio New Romatic. Ako želiš sada otići i nikada se više ne vidjeti sa

101

Janja

mnom, razumjet ću.”
“Koja slučajnost. Ja sam bila najveća obožavateljica Duran Durana.” Nacerim se.
Nasmije se i osjetim zujanje sreće. Uvijek sam željela upoznati muškarca koji bi dijelio

moj glazbeni ukus, ali većina mojih starih dečkiju voljela je sasvim drugačije bendove. Bio
je tu John koji je volio punk, Marcus koji je bio za jazz, a zatim Daniel. Sjetim nas se dok
smo se vozili Cornwallom i svađali se hoćemo li slušati njegov CD Snoop Dogga ili moj
Nore Jones.

“A Dido?”
“Savršeno.” Ozarim se.
James se nasmiješi s olakšanjem.
Presladak je kada mu je lice cijelo namršteno od brige i odupirem se iskušenju da mu
priđem i poljubim ga. Ali nije lako.
Otvori CD i namršti se ponovno. “Dovraga. Nakon svega, ovdje je drugi CD.”
Izraz mu je tako jadan da se počnem smijati. “O, ne brini, meni se to stalno događa.”
“Pa, meni ne”, zagunđa i zbunjeno gleda u CD.
“Možda si ga zabunom vratio u krivi omot”, kažem.
“Ali to je nemoguće”, pobuni se. “Nikada to ne napravim.”
Moj osmijeh nestane. Neće mu valjda jedan CD u krivom omotu pokvariti
raspoloženje? “Zašto svejedno ne bismo poslušali taj CD?” kažem. Brzo požalim što sam
poželjela da bude uredan i čist.
Optužujući bulji u srebrni disk u svojoj ruci i stavi ga u liniju. “Ovo će biti zanimljivo...”
Iz skrivenih zvučnika dopru uvodni tonovi gitare i ženski Klas, nježan i seksi. Pjeva na
francuskom. “Tko je to?”
Jamesovo lice preplavi prepoznavanje. “Emmanuelle. To mi je stara prijateljica -
pjevala je u klubovima u Parizu. Isuse, zaboravio sam da imam ovo.”
“Živio si u Parizu?”
“Par godina, nakon faksa.” Čini se da je zbog uspomena zaboravio na svoju ljutnju i
vratio se našem prijašnjem flertanju. “Prije puno vremena.” Ispreplete prste s mojima i
povede me do velikog kauča.
“Vau, kako uzbudljivo”, izlanem više zbog nervoze nego bilo čega drugoga jer sada
sjedimo na kauču i on stavlja ruku oko molili ramena i privlači me bliže. Udahnem miris
njegovog losiona poslije brijanja, kokica i dezodorana. Nevjerojatno je erotičan.
“Pa, govoriš li francuski?” pitam, pokušavajući odvratiti misli od seksi tema.
James mi podigne bradu i blebeće nešto što ja, sa zahrđalom početnom razinom
francuskog, uopće ne mogu razaznati. “Želiš li da ti prevedem?” nježno promrmlja.
Ne, ne zapravo. Zadovoljna sam slušanjem njegovog seksi francuskog naglaska i ne
moram to razumjeti. Otvorim usta kako bih odgovorila. Ali tada, kada to najmanje
očekujem, poljubi me u usta.
Vau. Sviđa mi se ovaj prijevod. Želim da mi još malo prevodiš, razmišljam i uzvratim
mu poljubac. Prošlo je tako dugo otkako me netko ljubio da sam zaboravila kako je to
uzbudljivo i nekoliko sljedećih trenutaka želim da nikada ne prestane.

102

Janja

Ali moj mjehur ima drugačije zamisli.
Trgne se. Pokušavam ga ignorirati i ne razmišljati o litri Pepsija koju sam popila u
kinu. Prekrižim noge i koncentriram se na Jamesov jezik, njegove ruke koje lutaju uz moja
rebra i, nadam se, uskoro uz moju majicu...
Ali nema smisla. Imam osjećaj da će mi mjehur puknuti. “Gdje ti je kupaonica?”
upitam kada se nerado odmaknem.
“Desno, kroz spavaću sobu.” Nasmiješi mi se i odmakne ruku s mog vrata kada
počnem ustajati.
“Odmah se vraćam”, šapnem i pokušam se zavodnički nasmiješiti dok klizim preko
dnevne sobe.
Kada mu izađem iz vidokruga, u hodniku, luđački jurnem prema sobi. Besprijekorna
je, kao i ostatak njegovog stana. Nema pretrpanih ladica, odjeća i cipele nisu razbacane po
podu, kao što je u mojoj sobi slučaj. A zatim primijetim krevet: s pamučnom posteljinom
koja izgleda kao da je bila ispeglana i jastucima koji su savršeno namješteni, bulji u mene iz
sredine sobe.
Unatoč mjehuru, pogledam ga s odobravanjem. U svom ograničenom iskustvu sa
slobodnim muškarcima, saznala sam da se oni ne slažu dobro s namještanjem kreveta.
Najčešće se zapravo radi samo o madracu na podu, a što se tiče posteljine... to je ili nešto
užasno kičasto što im je kupila majka, ili neki ofucani ostatak još iz studentskih dana. I
nikada je ne mijenjaju. Štoviše, većina slobodnih muškaraca nema pojma da loš krevet
može uništiti vezu na samom početku. Ali, James nije većina muškaraca.
Osjetim trnce uzbuđenja dok nas zamišljam u njegovom krevetu kasnije, te požurim u
kupaonicu i upalim svjetlo. Aaah, olakšanje. S trapericama oko gležnjeva, pogledam u
kadu, sjajan srebrni, okrugli umivaonik, časopise uredno složene na polici pored mene.
Brzo ih pregledam - Investicije danas, brošura dvorca Relais, Zahodski humor, koji je
jedan od onih stripova koje uvijek možete naći u zahodima - i zatim, zadovoljna jer nisam
našla nijedan istrošeni porno časopis, povučem vodu i krenem oprati ruke.
Kada otvorim slavinu, provjerim svoj odraz u ogledalu kupaonskog ormarića.
Kupaonski ormarić.
Znatiželja me zagolica. Ali odolim. Nikako ne bih mogla pogledati u njegov kupaonski
ormarić. To je njuškanje. Tko zna što bih mogla naći?
Tek što mi je to palo na pamet, sjetim se kako mi je Jess pričala o tome kako je jednom
‘slučajno’ pogledala ispod umivaonika muškarca s kojim je izlazila i našla ljubičasti,
čipkasti grudnjak gurnut pored rezervnih rola toalet papira. Bila je shrvana. Ne zato jer ju
je varao s pretencioznom spisateljicom u usponu Sabrinom, već zato što je Sabrina nosila
lijepe male B košarice.
I zatim mi još jedna misao padne na pamet; ali ovoga puta se radi o meni koja kopam
po Danielovom pretincu u autu i nalazim paket kondoma...
Zapravo, kad bolje razmislim, možda bih trebala na brzinu pogledati u ormarić - samo
da budem sigurna.
Otvorim vrata i pogledam unutra. Osjetim olakšanje kada vidim da je sve savršeno

103

Janja

normalno i nevino. Zubna pasta, zubni konac, flasteri... O, čekajte malo, što je ono? Uočim
tubu straga i posegnem za njom te srušim bočicu aspirina koja padne u umivaonik. O,
sranje! Gurnem je natrag na policu i bacim pogled na tubu u svojoj ruci krema s vitaminom
E. I tada osjetim krivnju. Što to radim? Ne bih smjela čeprkati po Jamesovoj kozmetici. Ne
bih voljela da on čeprka po mom kupaonskom ormariću i otkrije moju tajnu kutiju kreme
za izbjeljivanje dlačica, tubu Canestena ili velike, nimalo seksi uloške s kojima spavam
kada imam mjesečnicu. Zadrhtim, zatvorim ormarić i brzo nanesem svjež sloj sjajila za
usne. Bilo kako bilo, zašto se bavim stvarima u njegovoj kupaonici kada je on tamo vani i
čeka me? Potapšam usne papirnatim rupčićem i brzo ugasim svjetlo.

Vratim se u dnevnu sobu praznog mjehura i s parom usana koje su ružičaste, sjajne i
spremne za poljupce. Ali kauč je prazan.

Oh.
Stojim sama u dnevnoj sobi i osjetim razočaranje, a zatim primijetim svjetlo u malom
uredu na kraju hodnika. Uđem i nađem Jamesa nagnutog nad svoj laptop, kako prstima
leti preko tipkovnice. Podigne pogled. “Samo se bavim nekim e-mailovima.” Pruži ruku
prema meni. “Imam klijenta u Sydneyju, vrlo važnog klijenta”, doda i ispreplete prste s
mojima te me privuče bliže.
Spustim se na njegovo krilo i stavim mu ruku oko ramena, nimalo ne sumnjajući da će
taj nestrpljivi klijent morati pričekati. Štoviše, misli mi se već vrte naprijed i debatiram
sama sa sobom o tome bih li trebala večeras ostati s njim ili će me više poštivati ako odem
kući, a tada on kaže: “Draga, bi li ti smetalo da ostavimo ovu večer da se nastavi drugi put?”
Očito izgledam onoliko zbunjeno koliko se osjećam, jer zatim doda: “Australija je devet sati
ispred nas. Ako budem čekao do sutra ujutro, bit će prekasno - bojim se da stvarno moram
raditi na ovome večeras.” Ha, ha, jako smiješno. U njegovim očima potražim trag humora,
ali sve što vidim je ekran njegovog laptopa. I tada znam da se ne šali. Odjednom sam i
razočarana i frustrirana. “Da... naravno,” kažem. “U redu je.” Natjeram se na osmijeh i
pokušavam ne razmišljati koliko sam bila uzbuđena zbog ove večeri, koliko sam trud
uložila: obrijala sam noge, voskom počupala bikini zonu, odjenula svoje seksi rublje za
svaki slučaj. Ali ne mogu si pomoći. Zlovoljna sam. I prokleto mi je neudobno. Migoljeći na
Jamesovom koljenu pokušavam osloboditi tange, koje su zaglavile u mojoj stražnjici, ali ne
pomaknu se. “Zapravo, dobro bi mi došao rani odlazak na počinak”, lažem i pretvaram se
da zijevnem.
Odmakne mi kosu s očiju i nasmiješi se. “Pa, jesi li slobodna sutra navečer?”
“Žao mi je, nisam.” Spremam se objasniti da Lionel i ja idemo vidjeti novu izložbu u
Kensingtonu, a zatim se predomislim.
Djetinjasto, znam, ali ne mogu si pomoći da ne osjećam gorčinu jer me James šalje
kući i uopće me ne pokušava nagovoriti da ostanem. Muškarac ponekad zaista može biti
malo previše savršen džentlmen.
“A večer poslije?”
“Moram raditi.”
Obrve mu se podignu sa zanimanjem.

104

Janja

“Vjenčanje u tudorskom stilu u Hampton Courtu”, ukočeno objasnim.
“O, da”, kimne ozbiljno, a usta mu se trzaju od zabave. “Pa, nažalost ja moram u Zürich
u srijedu na par dana.” Gleda me kao da želi proučiti moju reakciju, a zatim kaže: “A petak
navečer?”
“Možda.” Pokušavam glumiti neuhvatljivu.
“U tom slučaju, možda bih ti želio skuhati večeru.”
Pogledam u njega. U njegove tamne oči sa sitnim sivim flekicama. I sjetim se mjeseci
koje sam provela želeći da me primijeti. A sada sam ovdje, sjedim mu na koljenu i on mi
želi skuhati romantičnu večeru uz svijeće.
Saberem se. Zaista, Heather, prava si nezahvalna stara krava. “To bi bilo lijepo”,
promrmljam i nagnem lice da ga poljubim.
Mislim, za ime Božje, što bih više mogla poželjeti?

105

Janja

Dvadeseto
poglavlje

STIGAVŠI U GALERIJU Serpentine u Hyde Parku sljedeće večeri, otkrijem pravo
uzbuđenje oko sebe. Reflektori obasjavaju nebo, kvartet žicanih instrumenata svira neki
funky klasični miks, a velika gomila ljudi rasipala se vani po travi i ispunjava toplu večer
kakofonijom brbljanja, smijeha i poljubaca u zraku.

Došla sam ranije, zahvaljujući sretnom vrijesku kojega sam gurnula u novu torbicu
prije no što sam napustila kuću (baš kao što sam i mislila, zamijeniti sve ukradeno koštalo
me čitavo bogatstvo). Inače moram godinama čekati na autobusnoj stanici i željeti da se
autobus pojavi, ali večeras se broj dvadeset i osam pojavio odmah. Zatim, umjesto da
sjedim u prometnoj gužvi sva su svjetla bila zelena i stigla sam ovamo za tren. Bilo je
nevjerojatno. Čak ni Lionel još nije stigao, mozgam sretno i uživam u osjećaju da sam
uranila te se bacam na besplatan martini od jabuke i ubijam vrijeme promatrajući gomilu.

Eklektičan skup ljudi - visoke, mršave djevojke nalik na modele nose bezoblične retro
haljine koje nikome ne bi dobro stajale, uštogljeni sjedokosi muškarci koji mirišu na losion
poslije brijanja i puno sredovječnih žena u haljinama s puno šljokica. Grickajući kanapee i
ispijajući koktele, kružim oko umjetnina. Premda mi se, s mjesta na kojem stojim, čini da
gomilu više zanima besplatno piće i mogućnost da će vidjeti neku zvijezdu, nego instalacija
‘Globalna urbanizacija i potraga za sobom’.

“Dragi Gospodine, nisam mislio da ću to ikada doživjeti.”
Lionel me gleda sa širokim osmijehom na licu. Odjeven je u svoje omiljeno odijelo koje
si je dao napraviti u Maroku, ranih sedamdesetih. Od baršuna boje patlidžana, sa smeđim
zakrpama na laktovima koje mu je, kako se sjećam, našila mama, odbija ga baciti iako mu
je uistinu preusko. Dok mu se nateže preko trbuha, kunem da gotovo mogu čuti kako
tkanina na šavovima krcka.
“Dobri Bože, jesi li to stvarno ti?”
Glave se okrenu na zvuk njegovog gromoglasnog baritona i pripremim se. “Bok,
Lionel.”
“Moja kći? Došla na vrijeme?” Baci ruke oko mene na uobičajen medvjeđi zagrljaj i
uspije mi proliti piće po novim, ružičastim, satenskim cipelama.
“Kada sam te pustila da čekaš?” pobunim se i podignem stopalo, te ga brzo otresem.
“Kada nisi?” zaori on dobronamjerno. “Kasnila si više od dva tjedna kada si se rodila.”
Oslobodi me svog zagrljaja i zakorači unatrag kako bi mi divio kao da sam jedna od
njegovih slika. “Izgledaš veličanstveno!” izjavi, pomalo preglasno. Zaista vas može

106

Janja

osramotiti.
Provučem ruku kroz njegovu i usmjerim ga prema pićima. “Uzmi martini, izvrsni su”,

gugućem i pokažem prema konobarici s pladnjem.
“Nemaju vina?” Namršti se kada dobije zeleni koktel. “Fini merlot ili pinot noir?”
“I ove male stvarčice s dimljenim lososom su fine.” Pokušam mu odvratiti pažnju

njegovom jedinom strašću u životu, osim umjetnosti: hranom.
“Mmm, da, vidim što misliš, draga”, kaže punim ustima. “Prilično ukusno. Mislim da

ću uzeti još par.” Ozareno pogleda konobaricu dok si slaže kanapee na ubrus. Ona se
zahihoće i uslijedi lagano flertanje iako joj je tek dvadesetak godina.

Promatram razdragano. Nikada me ne prestaje iznenađivati činjenica kako ljudi
jednostavno vole Lionela. Što se mene tiče, to je razumljivo - otac mi je. Ali on ima taj
čaroban efekt na sve ljude koje upozna. Tijekom godina sam prestala brojati sve moje
prijateljice koje su bile zatreskane u njega, dečke koji su željeli biti poput njega, studente
kojima je bio idol. I ne govorim samo o onima koji ga poznaju već i o prodavačima,
prometnicima i ovoj konobarici koja se crveni i s obožavanjem bulji u njega.

“Ti nećeš ništa?” Lionel primijeti da ja ništa ne jedem i namršti se. “Nadam se da se
nećeš pretvoriti u jednu od onih disleksičarki.”

“Misliš anoreksičarki”, šapnem dok pored nas prolaze dvije nevjerojatno mršave
manekenke i pogledaju nas. “I ne, neću. Ali kad smo već kod težine, Ed misli da bi ti mogao
izgubiti koje kilo.

“O, ma što on zna”, frkne Lionel. Inatljivo posegne za mini pitom i pogleda me ispod
svojih raščupanih obrva. “Stvarno - trebala bi kušati jednu od ovih. Baš su ukusne.”

Dok pokušava skrenuti temu, u iskušenju sam da mu ne dozvolim. Možda Ed ima
pravo: stvarno se čini da Lionel teži malo više nego inače, i možda bi trebao malo smanjiti
konzumaciju vina. Promatram ga kako guta svoj merlot kojega mu je ‘ljubazna konobarica’
donijela. Ali, dobro se zabavlja i odlučim pustiti to. Dovraga. Neka čovjek uživa. Kasnije ću
porazgovarati s njim o tome, a u međuvremenu...

“Mislila sam da smo ovdje zbog izložbe, ne zbog hrane”, istaknem.
“I jesmo, i jesmo.” Uputi konobarici pogled pun žaljenja i otvori svoj letak kao što
španjolske plesačice otvaraju svoje lepeze. “Krenimo, onda...” Ukrade još jednu mini pitu s
poslužavnika, ubaci je u usta i stavi mi svoju ogromnu ruku oko ramena. “Idemo pogledati
malo umjetnosti.”
Ispadne da je izložba prilično zanimljiva i sljedećih pola sata hodamo oko različitih
‘instalacija’ dok mi Lionel junački pokušava objasniti simbolizam rastavljene perilice rublja
čiji su dijelovi posloženi na prljav komad tepiha.
Ne kužim. Potpuno sam neprosvijećena kada se radi o takvim stvarima. Nije da nisam
pokušala. Redovito odlazim u Tate Modern i nekoliko sam puta bila u galeriji Saatchi, ali
jednostavno me ne inspirira krava u formaldehidu - za razliku od Turnerove ‘oluje’ u
Nacionalnoj galeriji: mogu stajati pred njom satima, očarana čistom emocionalnom
snagom boja i tekstura.
Ironično, za svoju pristranost krivim Lionela. Odrastajući uz oca koji bi se začahurio u

107

Janja

svom studiju, od ranog doba sam počela vjerovati da u slikama postoji nešto čarobno.
Ponekad je Edu i meni, za nagradu, bilo dozvoljeno ući u njegov tajni svijet prije spavanja.
Sjedili bismo na njegovom umrljanom krilu i udisali miris terpentina dok bi nam
pripovijedao čudne i prekrasne priče o slikarima koji su si rezali uši ili izrađivali telefone
od jastoga. Voljeli smo sve te gnjusne stvari i obožavali smo Lionelove priče za laku noć.

Ali također smo znali da su to naše male tajne. Mama bi ga bila ubila da je znala da
nismo zbog njegovog pripovijedanja Pepeljuge tako mirno i oduševljeno odlazili na
počinak.

“I, kako ide?” kaže primijetivši moj izraz i odustajući od svog objašnjenja da je perilica
rublja metafora za globalno zagrijavanje koje nije pod kontrolom.

“Prilično dobro, zapravo.” Sretna sam što konačno to i mislim, i ne govorim to samo
kako bih umirila njegovu očinsku zabrinutost. “Rezervirani smo za fotografiranje
ogromnog vjenčanja iz visokog društva za par tjedana, što je odlično za posao. Jess je
upoznala muškarca za kojega je jako zagrijana. Ja iznajmljujem svoju dodatnu sobu
nekoliko tjedana jednom Amerikancu, kako bih lakše platila račune...” Pogledam u njegovo
lice iskosa i pokušavam procijeniti kako će reagirati na moju sljedeću vijest. “I upoznala
sam nekoga.” Bez da se trgnuo, Lionel nastavi buljiti u instalaciju. “Bi li taj netko bio
momak?”

“Zove se James”, kažem i pokušam zvučati normalno i ponašati se kao da to nije neka
velika stvar, dok se borim protiv osmijeha koji prijeti da će mi preuzeti kontrolu nad licem,
što se dogodi svaki put kad pomislim na njega. Što je svakih nekoliko sekundi. “Čini se
stvarno fin.”

“Fin?” ponovi Lionel. “Fin je tako bedast pridjev. Da ga se pretvori u boju, bio bi neka
pastelna nijansa.”

Igrali smo ovu igru kao djeca: Ed i ja smo uvijek povezivali riječi, brojeve, predmete pa
čak i ljude s bojama - to je vjerojatno imalo neke veze s tim što nam je otac umjetnik. Ne
iznenađuje, ako se u obzir uzmu naše osobnosti, što smo svi imali drugačija mišljenja i
ljutito bismo se svađali oko toga.

“Okej, u tom slučaju...” planirala sam umanjiti svoje osjećaje za Jamesa, ali sada se
predomislim. “Što bi bilo s ‘prekrasan’?”

“A, sada je to već nešto”, Lionel me pogleda s odobravanjem. “‘Prekrasan’ je jedan od
najhrabrijih pridjeva. Kao boja, bio bi jarko crven.”

“Misliš zelen.”
“Gluposti! Vidim ga, napisanog crvenom.”
“Nema šanse. Više je nalik na zelenu”, svađam se, razmišljajući o boji i shvaćajući da je
umnogome nalik na Jamesa. “Klasičan, sofisticiran, skroman.”
Sredovječan par pored nas dobaci nam zbunjen pogled i primijetim da stojimo ispred
ogromne ljubičaste skulpture.
“Zelena?” Lionel odmahne glavom. “Nikada!”
“Pa, definitivno nije crvena.”
Gestikulirajući rukama, moj otac uzdahne ogorčeno. “Kako Ih ikako mogla misliti da je

108

Janja

prekrasan...” Utihne i pogleda me kao da je upravo vidio duha. “Jesi li rekla prekrasan?”
“Aha.” Kimnem.
“O, moj Bože...” Širok osmijeh pojavi mu se na licu. “Heather, draga, to su nevjerojatne

vijesti.” U slavljeničkom raspoloženju zgrabi još dva martinija s pladnja, pruži mi jedan i
zahtijeva: “Moraš mi ispričati sve o njemu.”

Što sam, naravno, željela napraviti cijelu večer. Bez daljnjeg nagovaranja, otpijem
gutljaj svog koktela kako bih podmazala glasnice, te opišem kako smo se James i ja
upoznali, kako mi se potajno sviđao već jako dugo i kako sam bila oduševljena kada sam
saznala da sam se i ja njemu potajno sviđala. Kako je radio u gradu, ali je otišao prije pet
godina kako bi izgradio posao s klijentima čak i u Australiji, kako planira otvoriti ured i u
Americi za par godina. Ovo su sve poslovne stvari kojima se ne bih trudila zamarati svoje
prijatelje, ali koje jako zanimaju mog oca koji, unatoč boemskom pogledu na život, zna biti
vrlo tradicionalan kada se radi o tipu muškarca kojeg želi vidjeti sa svojom kćeri.

Kažem mu i da je James zgodan, smiješan i nevjerojatno lijepih manira, da smo već
bili na par spojeva i da će mi kuhati večeru kasnije ovoga tjedna. Kažem mu praktički sve.
Pa, skoro sve. Ne kažem mu da se pitam zašto me James nije pozvao da ostanem kod njega
sinoć. Kako je poljubac na kauču bio lijep, ali me ostavio da želim još. I ne kažem mu da,
nakon što sam provela mjesece želeći muškarca kojega bi zanimao moj mozak, a ne samo
tijelo, sada imam neke sumnje.

“Hm, čini se kao odličan momak”, kaže Lionel kada stanem da dođem do daha. Sada
stojimo ispred skulpture golog torza izrađenog od pletećih igala. “Međutim, brine me jedna
stvar.”

Odmah pogodim o čemu se radi. “0, ne, ne moraš brinuti.” Sjećam se očevog užasa
kada Daniel nije htio popiti s njim šeri prije ručka. “Nije liječeni alkoholičar. Zapravo, pravi
je somelijer.” Usmjerim pažnju natrag na skulpturu i primijetim kako je umjetnik savršeno
iskoristio igle različitih veličina. Odsutno se sjetim Rosemary i njene strasti prema
pletenju, te se upitam što bi ona mislila o ovome.

“Ne pričam o vinu, draga. Pričam o seksu.”
Snažno pocrvenim. “Lionel!” zagunđam i pogledam uokolo kako bih se uvjerila da ga
nitko nije čuo.
Kao što i očekujem, ignorira me. “Nisi ništa spomenula”, uporan je, bez trunke srama.
“I to me brine.” Roditeljska zabrinutost ocrtava mu se na licu. “Dakle?”
Pa, znam da je ovo vrlo neuobičajeno. Većina očeva mrzi misliti o tome kako su njihove
djevojčice odrasle i čula sam nebrojeno mnogo priča svojih prijateljica o njihovim
ljubomornim očevima koji su prijetili da će prebiti svakog dečka kojega nađu u njihovim
sobama. Ali moj otac nije poput većine očeva. Kao umjetnik ima vrlo otvoren stav prema
ljudskom tijelu.
“Je li sve u redu?”
“Da, u redu je. Bio je savršen džentlmen”, kažem žustro. I pomalo obrambeno. “Što je,
nakon Daniela...” Dopustim da mi se glas znakovito izgubi. Lionel zna sve o Danielu.
Nakon što smo prekinuli, provela sam sate na telefonu, uglavnom plačući, a ipak ga je

109

Janja

Lionel odbio prosuđivati. Umjesto toga je neumorno slušao sve dok jedne večeri nije rekao:
“Život je pun iskustava, Heather. Jedno je završilo, ali to samo znači da će drugo započeti.”

Željela sam zajecati: “Je li tako bilo tebi kada je mama umrla? Jesi li se zato oženio za
Rosemary?” ali progutala sam svoje suze ljutnje i pokušala cijeniti to što mi govori.
Napokon, nije Lionel taj koji me izdao, nego Daniel. Je l’ da?

“A, da, naravno.” Lionel kima s razumijevanjem. “Ne želiš još jednog nitkova, zar ne?”
Ne mogu si pomoći da se ne nasmiješim. “Ja ga uglavnom nazivam dvoličnim gadom.”
Lionel se nasmije s odobravanjem. “Tako i treba”, izjavi i napusti svoj neutralan stav.
“U moje vrijeme, ako bi se otkrilo da varaš djevojku, njen otac bi te ganjao sačmaricom.”
Ispije svoje piće i odmahne glavom. “Ali tada je sve bilo puno drugačije. Slijedili smo
nepisana pravila ponašanja. Kada sam upoznao tvoju majku, morao sam pitati njenog oca
dozvolu da joj se udvaram.” “Jesi li bio nervozan?”
“Užasno. Tresao sam se kao curica.”
Pokušam zamisliti ovog medvjeda od čovjeka kako se trese od nervoze, ali nemoguće
je.
“Tvoj djed je bio zastrašujuć”, nastavi. “Mnogi udvarači su pali prije no što sam se ja
pojavio, to ti mogu reći.”
“Sigurno si bio zaljubljen.” Nasmijem se.
“Od trenutka kada sam je ugledao”, kaže tiho, stisne mi ruku pogleda me kao što me
zna gledati kada razgovaramo o njoj.
Utihnemo i odemo do posljednjeg izloška, niza crnih i bijelih kocaka. Ali zapravo ih i
ne vidim. Još uvijek razmišljam o svojim roditeljima i pokušavam ih zamisliti u ranim
dvadesetim godinama, kada su se tek upoznali. Lionel ima pravo: tada je sve bilo drugačije,
ali ima nečega u mojoj vezi s Jamesom što mi se čini poput njihove. Gotovo kao da mi se
udvara. Prvo naš spoj u restoranu, pa kino, a sada njegovo obećanje da će mi kuhati večeru.
A ipak smo se tek poljubili. Danas se to čini neobično kreposno, ali u ono je vrijeme bilo
normalno ići polako. I bilo je puno romantičnije, odlučim. Mama i tata su se zaljubili puno
prije nego što su legli u krevet.
Umirena tom mišlju, okrenem se prema Lionelu i, ne mogavši odoljeti, upitam: “Reci
mi, koliko ste ti i mama čekali? Znaš, prije nego ste...”
“Čekali?” Pogleda me smeteno, a zatim udari u smijeh.
“O, Bože, ne. Tvoja majka i ja smo se bacili na to poput zečeva, na našem prvom
spoju.”
Drrrrrrrrrrrrn.
Četrdeset i pet minuta kasnije, stojim na Jamesovom pragu s prstom na zvonu i
tapkam štiklom.
To je to, bilo mi je dosta.
Ili, da budem preciznija, nisam dobila ništa. Čak ni naznaku. Za razliku od mojih
roditelja. Mislim, stvarno. Znate da nešto definitivno nije u redu kada se seksate manje od
svojih roditelja.
Drrrrrrrrrrrrn.

110

Janja

“Halo?” konačno čujem Jamesov glas na interfonu. Zvuči pospano. Pogledam na sat:
kasno je. Vjerojatno je već bio u krevetu. “Tko je?” Zijevne.

“Ja sam, Heather”, kažem. Pa što ako je pospan? Odlučila sam. Dovraga s čekanjem.
Dovraga s boljim upoznavanjem. Dovraga s poštivanjem mene kao osobe.

“Mislio sam da večeras nešto radiš.”
“Napravila sam.”
Utihne, pa kaže: “Je li sve u redu?”
“Da, je”, izmišljam. Pa, teško da možete reći da je u redu napustiti oca na izložbi,
uskočiti u taksi i pojaviti se pred dečkovom kućom u seksualnom ludilu, zar ne? “Mogu li
doći gore?” upitam izravno. I pomalo pripito. Možda su oni martiniji od jabuka bili malo
jači no što sam mislila.
“Naravno.” Čuje se zvuk otključavanja vrata. Gurnem ih i pritisnem prekidač. Veliki
mjedeni luster osvijetli hodnik i krenem prema stepenicama, preskačući po dvije. Srce mi
udara i osjećam kako mi krv kola venama, kako mi se oči šire, vrti u glavi i steže u
slabinama.
Skrenem i ugledam Jamesa kako me čeka na svom pragu u bijelom ogrtaču nalik na
one iz finih hotela. Namršti se kada me ugleda. “Heather, što nije u redu?” činiš se...”
Utišam ga tako što mu gurnem jezik u grlo. Ne pokušava se oduprijeti. Ionako bi bilo
beskorisno. Pijana sam. Napaljena sam. Nisam se seksala skoro godinu dana. Jadan
momak nema nikakve šanse.

111

Janja

Dvadeset i prvo
poglavlje

“A ONDA MI je rekao, ‘Jessica, zbog tebe želim biti bolji čovjek’.”
Sljedećeg jutra sam na tečaju yoge s Jess. Nakon , kako se činilo beskrajnog i - za
osobu kojoj treba pola sata istezanja da bi dotakla nožne prste - mučnog pozdravljana
sunca, odmaram se u pozi koju instruktor naziva ‘dječjom pozom’. Drugim riječima, ležim
na prostirci lica prema dolje.
Duboko udahnem. Tako je vruće; znoj mi je zalijepio čelo za prostirku. Zatvorim oči i
pokušam zamisliti da sam na plaži ili da ležim u vrtu u Cornwallu ili bilo gdje samo ne
ovdje, stisnuta poput sardine između desetaka znojnih tijela u centru Sacred Movement u
Notting Hillu, dok slušam Jess. “Nije li to rečenica iz nekog filma?” čujem se kako pitam.
Kada je Jess nazvala, objavila da se vratila s puta u Sydney i podsjetila me da joj već
tjednima obećavam da ću ići s njom na Bikram yogu - ‘nevjerojatno je, zagriju prostoriju da
možeš izvesti neke stvarno duboke poze’ - osjetila sam kako mi se čakre vežu u čvorove.
Vježbanje? U vrućem prostoru? Dva sata? Osjetila sam iscrpljenost samo razmišljajući o
tome. “Oprosti, ali imam vjenčanje u tudorskom stilu u Hampton Courtu u tri sata”,
odgovorila sam s olakšanjem jer imam zakazano fotografiranje mladenke i mladoženje
odjevenih poput Henryja VIII i Anne Boleyn. Što samo po sebi govori koliko mrzim yogu.
Ali Jess nije prihvaćala negativan odgovor i tako sam se, nerado, našla s njom prije
posla, na ranom tečaju. Ali kada sam stigla, otkrila sam da ima drugi motiv zbog kojeg se
željela naći sa mnom, a taj nema nikakve veze s Bikram yogom. svakakve veze s Gregom.
“Heather, moraš li uvijek biti tako cinična?” gunđa. Proteklih četrdeset i pet minuta je
snenih očiju prepričavala sve o Gregu i njegovom nevjerojatnom životu - kako trenira za
triatlon, tek se vratio s uspona na Machu Picchu i tečno govori pet jezika. Ali sada mi se
mršti sa svoje prostirke.
“Nisam cinična”, protestiram žestoko. “Samo kažem-” Dovraga, kako se ono zvao onaj
film? Ubija me.
“Pa, nemoj”, prekine me ljutito. “Dobro, priznajem da sam u prošlosti poljubila puno
muškaraca za koje sam mislila da su prinčevi, a ispalo bi da su žapci, ali Greg je drugačiji.”
Na spomen njegova imena, opet poprimi onaj sneni izraz lica. “Čini se stvarno iskrenim. I
ima savršen dosje što se tiče veza. Nikada nije bio oženjen, imao je nekoliko djevojaka, ali
ništa posebno...” nabraja na prste “...želi se smiriti i imati djecu.”
“Jack Nicholson”, izlanem trijumfalno. “Bolje ne može.”
“Što?”

112

Janja

“To je iz tog filma. Jack Nicholson to kaže Helen Hunt.”
Jess se mrgodi. O, sranje, zašto sam to morala reći?
“... i, podižući se u uspravan stav, duboko udahnemo...”
“Odličan film”, dodam slabašno.
Jess pritisne palac na jednu nosnicu i počne disati. Odjevena u najnoviju opremu za
yogu koju je nabavila na eBayu, i sposobna savršeno preklopiti svoje tijelo, ona je osoba
pored koje početnici poput mene mrze stajati. Ja sam, s druge strane, u svojoj otrcanoj
majici i hlačicama, pravi početnik. Izgledala bih gipko samo pored nečije bake.
“Greg zvuči odlično”, zaneseno govorim, pokušavajući se iskupiti.
“Da”, kaže odsječno, zamijeni nosnice i duboko udahne. “Stvarno fit.”
I izdahne.
“Triatlonac. Vau”, uporna sam.
Ništa. Samo stoji tamo, udišući i izdišući. Udahne. Izdahne. Ali to nije duboko,
opuštajuće disanje za pronalaženje unutarnjeg mira, već više nalik na ljutito dahtanje u
stilu ‘mrzim svoju prijateljicu Heather’.
Bojeći se da bi uskoro mogla eksplodirati jer su joj iskočile vene na čelu, pokušam još
jednom postići mir. “Seksala sam se.” Poput projektila, uništim sve njezine ranije misli o
tome kako sam je uvrijedila.
“Seks?” Prestane dahtati. “S kim?”
“Pa, nikada nećeš vjerovati...”
“Tko? Tko? Reci mi tko?”
“Moj prekrasan susjed.”
Jessine oči se rašire. “Ozbiljna si?”
“Smrtno.”
“Jebi ga.”
Žena pored nas, u opremi s leopardskim uzorkom koja izgleda kao da pripada njenoj
kćeri, zuri u nas.
Jess mi s uzbuđenjem zgrabi ruku. “Ne mogu vjerovati.”
“... i sada se polako pomaknite u stav prvog ratnika ...” Pusti mi ruku i zauzmemo
stav - Jess s gracioznom lakoćom nekoga tko se u djetinjstvu bavio gimnastikom, ja s
krčanjem u koljenima zbog kojeg se i ja i žena pored mene trgnemo.
“Želim spojeve, vrijeme, mjesta, veličinu”, zahtijeva.
Nasmiješim se lukavo. “Zove se James i već smo bili na dva spoja.”
“... i nastavite do drugog ratnika...”
Žena pored mene glasno uzdahne. “Imate li što protiv? Pokušavam naći unutarnji
mir.”
“O, zajebi svoj unutarnji mir.” Jess zauzme ratnički stav. Prestrašena, žena pocrveni.
“Odem na par dana i pogledaj!” nastavi Jess.
“... a sada savijte desno koljeno i prebacujući kukove naprijed nastavite u trokut...”
Pokušam se nagnuti naprijed, a zatim se sjetim da imam posebnu vrstu tijela. Onu
koja se ne savija.

113

Janja

“Pa, hajde, kreni - reci mi sve o njemu.”
“Duboko dišući, prebacimo su u pozu balansiranja...” Stojeći na jednoj nozi, Jess
glatko dovede ruke pred prsa, kao da se moli.
“Super je.” Sjetim se prošle noći i sebe zapletene u Jamesove plahte. Njegova golog
tijela. Njega kako ljubi svaki djelić mene, počinjući na nožnim prstima i uspinjući se do ...
“... važno je biti fokusiran...”
Sjećanje me izbaci iz ravnoteže i zateturam. “Nevjerojatan, zapravo”, šapnem i
pokušam se umiriti.
“To je fantastično.” Jess se oduševljeno naceri, a zatim se baci na posao. “U kojem je
dobnom rasponu?”
Možete vjerovati Jess. Ne zanima je kako mi se zbog Jamesa želudac okrene, kako mi
se lijeno smiješi, ni kako me stalno zove ‘draga’. Zanimaju je izrada, model i prihodi.
“Ima trideset i šest godina”, kažem, pokušavajući se usredotočiti na svoju pozu.
“Izvrsno.” Kimne znalački. “U rasponu od dvadeset i šest do trideset i pet su previše
nezreli, oni od četrdeset i jedne do četrdeset i šest su sjebani, ali oni od trideset i šest do
četrdeset su zreli za obaveze.” Nagne se bliže kao da mi otkriva tajnu. “Vjeruj mi, ako si
dovoljno sretna da nađeš jednog takvog, drži ga se poput štakora u kavezu.”
Trgnem se zbog analogije. “Što želiš reći? Da sam ja štakor?” Sva nada da ću naći
unutarnji mir je nestala.
“I... labuđi uron...”
Glatko dotičući nožne prste, Jess ignorira moj posljednji komentar i nastavi dalje:
“Ima li čist dosje o vezama?”
“Čist?” ponovim sumnjičavo, uranjajući labuđe prema svojim nožnim prstima, ali ipak
se ne pomaknem dalje od koljena. Naprežem se najviše što mogu.
“Znaš - je li ikada bio oženjen?”
“Ne.” Jao. Stražnja strana koljena me ubija.
To je očito dobar odgovor jer izgleda zadovoljno. “Je li živio s nekim?”
“Jess”, molim je, “sviđa mi se, ja se njemu sviđam. Jednostavno je.”
“Nikada nije jednostavno”, upozori me ozbiljno. “Moraš biti svjesna mogućih crvenih
zastava.”
Zaista, o čemu sada priča?
“Ne ideš plivati, ako je zastava crvena, zar ne?”
Popustim: njena logika meni nema smisla, ali lakše je pokoriti se. “Spomenuo je nešto
o curi iz južne Afrike...” kažem neodređeno.
“Zašto su prekinuli?”
“... ruke još jednom dotaknu pod u položaju daske...”
S olakšanjem promijenim pozu i spustim se na pod. Ruke mi se tresu. “Hm, mislim da
se vratila u Cape Town”, zagunđam. Isuse, ovo je puno teže no što sam mislila.
“Smisao za humor?”
“... i da vidimo možemo li zadržati ovaj položaj tri minute...”
Zurim u instruktora. Tri minute? .Je li on poludio? Znoj mi kaplje po raširenim

114

Janja

prstima i imam osjećaj da će mi se prsa raspuknuti. Bacim pogled na Jess. Uopće nije
znojna. “Uh... pa... zna ponekad biti ozbiljan...” Moram leći.

“Ozbiljnost je dobra. Ne želiš šaljivca.”
Sigurno su već prošle tri minute. Morale su.
“Navike koje živciraju?”
“Nehhh.” Zagunđam i poželim da sat završi.
“A sada je vrijeme za opuštanje. Legnite na svoje prostirke i zatvorite oči...”
S olakšanjem napravim što mi je rečeno. Ovo je odlično. Navikavam se na ostvarenje
svih svojih malih želja.
“Stanje na bankovnom računu?” Jessin glas me vrati u stvarnost.
Zagunđam: “O Bože! Ne znam i nije me briga.”
“Nećeš to govoriti jednoga dana”, kaže ozbiljno. “Kao što mi je majka uvijek govorila -
nema ništa romantičnog u siromaštvu.” “Ali tvoja majka nije siromašna!” pobunim se
nestrpljivo. Jessini roditelji su super-bogati i žive u kući od milijun funti na Muswell Hillu.
“Upravo tako”, kaže jednolično. “Nije glupa.”
“...dopustite si da otplutate...”
Obožavam ovo. Došli smo do dijela kada možete zadrijemati deset minuta.
“Time nam preostaje samo još jedna stvar”, kaže Jess trijumfalno.
Toliko sam iscrpljena da uistinu ne želim pitati, ali nažalost sam previše radoznala:
“Koja?”
“Seks.”
U sjećanje mi se vrati slika sebe kako se bacam na Jamesa. “Recimo samo da
definitivno možeš staviti kvačicu pored te stavke.”
“Stvarno?”
“Aha.” Zadovoljna što sam je umirila, smjestim se i zatvorim oči.
“Što je s predigrom?”
Žena u leopardskom uzorku puhne.
“Molim te, Jess.” Meškoljim se od srama.
Ali uporna je. “Moram znati te stvari. Važno je. Nisi izlazila godinama. Vjeruj mi, ja
sam profesionalka kada se radi o ovome.” Otvorim jedno oko i pogledam je.
“Ne moraš mi reći detalje”, smiri me. “Samo kimni ili odmahni glavom.”
Stvarno je želim ignorirati, ali kada se nagne bliže i pita: “Manje od deset minuta”, ne
mogu si pomoći i odmahnem glavom. “Više od deset minuta?”
Kimnem i više nego ponosno.
“Više od dvadeset?”
Opet kimnem i ponovno proživim prošlu noć, tisućiti put. Kao ljubavnik James je bio
tako - kako da to kažem? - nesebičan, a kasnije me je držao uza sebe, ljubio mi kapke i
govorio mi kako sam prekrasna sve dok nisam zaspala.
“Trideset?”
“Čitavih pola sata”, priznam. “Samo za mene.”
“Vau? Dakle, želja ti se stvarno ispunila.”

115

Janja

“Želja?” ponovim, pokušavajući zvučati ležerno dok mi se već poznati trnci rašire iz
nožnih prstiju po cijelom tijelu. Osjećam uzbuđenje i strah istovremeno, kao kada sam se
kao dijete vozila u lunaparku.

“Da. Ne sjećaš se da si poželjela savršenog muškarca?”
Do ovog trenutka, to mi nije palo na pamet, ali sada shvatim da ima pravo. James je
sve što sam ikada poželjela u muškarcu. Jutros, kada sam se žalila na bol u trbuhu, čak se
ponudio da će skočiti do trgovine na uglu po tampone. Ispalo je da se radi samo o
plinovima zbog previše šampanjca sinoć, ali ipak - ponudio je da će mi kupiti tampone. Te
riječi bi se trebale zapisati na kamenu ploču.
“Ispraznite um i pustite da lebdi.”
Par stopala, koji pripada instruktoru, pojavi se pored nas i spasi me odgovora.
Osjećam i više od običnog olakšanja. Vrti mi se u glavi i dok mi instruktor lagano masira
ramena, pokušam učiniti što mi kaže. Prestani razmišljati o Jamesu. Zamisli da ti je um
balon s helijem, lebdi...
Zatvorim oči i utonem u san.

116

Janja

Dvadeset i drugo
poglavlje

PREMOTAJMO NA PETAK ujutro, u osam sati, kada stojim na svom kućnom pragu u
kućnoj haljini i zahvaljujem dostavljaču Interflore te s nevjericom buljim u ogroman buket
u svojim rukama. Tucet savršenih crvenih ruža, povezanim velikom, sjajnom mašnom,
ljupko bulji u mene. Izvučem malu bijelu karticu smještenu pored vrećice hrane za cvijeće,
te brzo pročitam poruku. “Samo zato jer si prekrasna - James”.

Želudac mi se okrene. Vau, kako romantično. Ovakve stvari mi se nikada ne događaju.
Često vidim male kombije Interflore kako voze uokolo i poželim da stanu na mojoj adresi,
ali to se nikada ne dogodi.

Nikada se nije događalo.
Od srijede ujutro, taj mali kombi se zaustavio pred mojim stanom ne jednom, ni
dvaput, već tri puta! Još ne mogu vjerovati. Neki ljudi bi pomislili da je to malo pretjerano,
ali ne sanja li svaka djevojka o tome? O muškarcu koji joj šalje cvijeće i romantične male
kartice na kojima piše “Ne mogu prestati razmišljati o tebi” i “Već mi nedostaješ”, što može
zvučati sladunjavo, ali je zapravo jako slatko. Dok smo Daniel i ja bili zajedno uvijek sam
željela da on bude malo pažljiviji, ali James ne mogao biti pažljiviji no što jest. Uvijek me
zove i šalje mi poruke... što bi, priznajem, moglo gušiti da se radi o nekome drugome, ali s
Jamesom je drugačije.
Zagrlim buket na prsima i okrenem se da uđem, ali tako je velik da ga jedva držim i ne
vidim preko njega. Pokušam ući u hodnik, ali ruže i ja zaglavimo između dovratka i zida.
Povučem celofan i slučajno slomim nekoliko stabljika.
Dovraga.
Skarletne glave ruža se objese, slomljenih vratova. Obeshrabreno gurnem prste među
njih i pokušam ih ispraviti. Ubodem se na trn, koji počne krvariti. Joj. Stavim ga u usta. To
stvarno boli.
Optužujući buljim u ruže. Nisam zapravo rekla Jamesu, ali nisam velika obožavateljica
crvenih ruža. Mislim da su malo sladunjave - štoviše, da budem iskrena, uopće ne volim
rezano cvijeće. Podsjeća me na bolnice, kada sam kao dijete posjećivala mamu dok je bila
bolesna. Uvijek je bila okružena vazama omiljenih joj ružičastih karanfila i sjećam se kako
sam sjedila na dnu njenog kreveta i bila tužna jer će nešto tako lijepo umrijeti za nekoliko
dana, te sam željela da mogu živjeti zauvijek.
Ali ne želim zvučati nezahvalno. Važna je misao, zar ne? I ruže se prekrasne, na
besprijekoran, idealan, tradicionalan način. Pa, osim onih slomljenih, ali njih ću baciti.

117

Janja

Nitko ih neće brojati, zar ne?
Dok hodam niz hodnik, gurnem nos među latice i udahnem njihov miris. Mmm, tako

jako mirišu. Duboko udahnem. Mmm ... Oh... Osjetim škakljanje u nosnicama - čekajte
malo, to je moja alergija na pelud - svo to cvijeće izazvalo je napad. Stvarno je čudno,
nisam ga imala godinama. Štoviše, mislila sam da sam to prerasla, ali sve ove ruže su ... o,
mislim da ću ... Zabacim glavu unatrag i snažno kihnem.

Tijelo mi odzvoni snažno, a zatim - o - gotovo je. Otvorim suzne oči i šmrcnem. Fuj,
gnjusno. Moj prekrasan buket je sapa poprskan malim kapljicama sline. Brzo obrišem
celofan rukavom, ali to je još gnjusnije.

Fuj. Bolje da odem po krpu za suđe.
Uđem u Kuhinju i ugledam Gabea u zgužvanoj bijeloj majici boksericama. Nagnut je
nad toster s kineskim štapićem u ruci i čeprka po nečemu što je zaglavilo i ispušta čudan
miris. Gotovo kao zagorene jagode.
“Izgubio si nešto?”
“Još jednu voćnu pitu”, promrmlja i gurne si naočale na nos. Lice mu se ozari kad me
ugleda. “Tajni obožavatelj?”
Shvativši da je buket razlog za njegov osmijeh, a ne ja, osjetim čudno razočaranje.
“Zapravo, nije tajni.”
Razmijenimo poglede i odjednom sam zbunjena.
“Vau, taj tip ima pravu naviku.” Gabe se počeše po glavi i kosa mu se raščerupa na sve
strane. “Treba ići na liječenje od crvenih ruža.”
“Nisi smiješan.” Potražim sprej za nos u džepovima svoje kućne haljine, a zatim
duboko udahnem. Sa svim ovim cvijećem, ovoga sam tjedna potrošila pravo bogatstvo u
ljekarni - kapi za oči, sprejevi, dvije kutije antihistaminika i brda rupčića. Ipak, vrijedilo je.
“Nisam smiješan?” Gabe me gleda s iskrenom zabrinutošću.
Naravno da ne mogu ići uokolo i govoriti stand-up komičarima da nisu smiješni iako
to možda jest istina. “Šalila sam se, budalice”, brzo slažem. “Užasno si smiješan.” Odložim
buket na radnu ploču i počnem otvarati i zatvarati vrata ormarića u potrazi za nečim u što
bih stavila ruže.
“Tražiš li vaaazu?” kaže nakon trenutka.
“Što?” upitam i sagnem se kako bih virnula među tave.
“Vaaazu”, ponovi, samo glasnije.
Pojavim se praznih ruku i pogledam ga zbunjeno. “Što je vaaaza?”
“Znaš, rade se od stakla ili keramike. Za cvijeće su?”
“O, misliš vaza.”
“Ne, mislim vaaaza.”
Nasmijem se. “Sada si samo tvrdoglav.”
“I ti si.”
“Pa, ja sam riba. Mi moramo biti tvrdoglave”, kažem pravednički.
Pogleda me, zabavljajući se. “Zapravo, to su bikovi. I mislio sam da ne vjeruješ u
astrologiju.”

118

Janja

Osjetim kako crvenim. “Ne vjerujem. Ali u Engleskoj se izgovara kao vaza.”
“Pa, u Americi je vaaaza.”
“Ali ti si u Engleskoj”, inzistiram.
Nekako, i ne znam točno kako, našla sam se usred rasprave i odlučna sam u namjeri da
pobijedim u njoj.
“Pa? Ja sam Amerikanac?”
“Pa što, hoćeš onda hodati uokolo i nazivati toalet zahodom, kućnu haljinu
ogrtačem...” zastanem u potrazi za nečim - imam ga. “Ili guzicu dupetom?”
Ha! To ga je ušutkalo. Osjećajući se zadovoljnom samom sobom, nastavim svoju
potragu za vazom.
“Želiš reći da ti dupe nije guzica?” upita nakon stanke.
“Ne, naravno da nije.” Nasmijem se i proučim stari vrč.
“Pa, što ti je onda dupe?”
“Dupe?” ponovim odsutno. Hm, pitam se bih li mogla ugurati tucet ruža u njega ili bi
se prevrnuo. “Pa, to je lako. To je...” O, jebi ga. Prekinem se - poput jednog od onih likova u
crticu koji nastave trčati iako im je nestalo tlo pod nogama, sve dok ne pogledaju dolje. A
zatim padnu prema svojoj sudbini. Osjećam kako padam.
“Hm, pa...” Dok mi mrlje crvenila prekrivaju grudi, privučem bliže svoju kućnu
haljinu. Ma daj, Heather, ne budi tako smiješna. Oboje ste odrasli, nema potrebe da se
sramiš. “Moje dupe...” počnem i stanem.
Žao mi je, ali ja to ne mogu. Nazovite me puritankom, ali ovdje razgovaramo o mojim
genitalijama. Ili ne. Prekrižim noge.
“Govorila si?” upita on ravno.
Iskreno, grozna sam gubitnica, ali sada, dok gledam u Gabeove plave oči, povećane iza
naočala, ne mogu da ne poželim izgubiti u ovoj raspravi.
“O, ništa”, kažem i brzo promijenim temu kako bih sakrila svoj sram i činjenicu da
sam, zapravo, izgubila u ovoj raspravi. “Mogu li te zamoliti za uslugu? Budući da si puno
viši od mene, bi mogao pogledati u ormarić na vrhu?” pokažem iznad pećnice. “I potražiti
vaaazu”, dodam, predajući se.
Zao smiješak prijeti da će mu se razliti licem i slegne ramenima. “Svakako”, kaže i
stane na prste. Ali to nije dovoljno zbog mojih visokih, viktorijanskih stropova, pa se popne
na pult. Nakon nekoliko trenutaka kopanja, kaže: “Što misliš o ovome?” Drži praznu
staklenku za špagete.
“Ne.” Odmahnem glavom. “Preusko.”
Vrati je natrag i dohvati sljedeći predmet: stakleni vrč iz aparata za kavu kojega nikada
nisam koristila koji je pored miksera, aparata za sladoled, aparata za kokice i stroja za
tjesteninu, koje također nikada nisam koristila. “Ili ovo?”
Pogledam gore, gotovo slomivši vrat. “Ne. Premalo.” Slegne ramenima i nastavi, dok
konačno ne nađe “Ovo?”
“O, vau! Svuda sam to tražila.” Drži narančastu, plastičnu kanticu za zalijevanje koju
sam prije nekoliko mjeseci kupila u IKEA-i. “Ali ne”, dodam, uzmem je od njega i odložim

119

Janja

na pult, “ne slaže se s crvenim ružama. I prevelika je.”
“Isuse, tko si ti? Zlatokosa?” zagunđa.
Promatram ga kako kopa po ormariću dok me ne zaboli vrat pa spustim pogled. I pred

nosom ugledam njegov dlakavi list. Nikada prije ih nisam primijetila, ali Gabe ima stvarno
lijepe listove. Pokriveni su svjetlosmeđim dlakama i iz daljine se čini da su osunčani, ali
kada pogledam izbliza - primaknem lice tako da mi je nos samo nekoliko centimetara
udaljen od njegovih nogu - vidim da su pokriveni milijunima pjegica koje kao da su se
spojile i daju dojam da se dugo negdje sunčao. Pomalo kao kada nabijete lice na TV ekran i
vidite sliku dezintegriranu u sićušne točkice.

“Nevjerojatno.”
Zamahnuvši prljavim predmetom, Gabe me pogleda preko ramena. “Pogodi što sam...”
I tada shvatim da mi je glava zabijena među njegove noge i odskočim unatrag.
“... našao.”
O, sraaanje.
Pokušavajući izgledati nevino, a ne poput perverzne stare stanodavke, posegnem i
uzmem predmet od njega. To je neka ružna keramička vaza koju mi je Rosemary jednom
dala i koju držim u ormariću još otada. Ipak, nije vrijeme za izbirljivost. “Super, hvala”,
kažem s puno entuzijazma i crvena od srama. Stavim je u sudoper i pokušam izgledati
zaposleno, jako zaposleno - otvorim vodu, zgrabim žutu spužvicu i istisnem na nju zeleni
deterdžent za posuđe.
“Hej, mogu ja to. Zakasnit ćeš na posao.”
“Ne, u redu je”, prekinem ga. “Danas mi je slobodan dan.” Zgrabim krpu i obrišem
vazu.
“Super”, kaže veselo i na trenutak pun sreće pomislim da će izaći iz kuhinje.
Ali umjesto toga, vrzma se iza mene.
Iz kuta oka promatram ga kako se vraća do tostera. Ovoga puta uspije nabosti
neprepoznatljiv, pougljenjen predmet na kineski štapić. Odgrize zalogaj i zamišljeno žvače,
dok hoda kuhinjom. “Usput, što se tiče tvog dupeta” kaže zdravo za gotovo, zastavši na
vratima.
Sledim se. “Eh, da?”
Oči nam se sretnu i osjetim da lebdim na rubu poniženja, a on namigne. “Samo sam te
zafrkavao.”
Zgrabi svoju kutiju Marlbora i, dok ga promatram kako nestaje u vrtu da zapali svoju
jutarnju cigaretu, na pamet mi padne pomisao...
Ispunila mi se želja. Bez sumnje, ovo je rasprava u kojoj sam definitivno izgubila.

120

Janja

Dvadeset i treće
poglavlje

DO B R O , A Š TO sad?
Nakon što sam bacila slomljene ruže, stavila ostatak na prozorsku dasku, napravila si
još jednu šalicu instant kave i dovršila ostatak paketa slatkiša za doručak, sjednem za
kuhinjski stol i pitam se što da radim s ostatkom svog slobodnog dana. Inače volim spavati
do podne, ali već sam ustala i budna sam, zahvaljujući svojoj novoj budilici: čovjeku iz
Interflore. Lupkam prstima po svojoj šalici.
Znam! Malo ću gledati jutarnji program na televiziji.
Osjetim val sreće. Volim jutarnji program: to je takvo zadovoljstvo, kao nositi velike
gaće ili biti zatreskana u Enriquea Iglesiasa. Veselo posegnem da uključim TV zguran
pored mikrovalne, kada pogledam na digitalni sat. Srce mi potone. Još nije ni devet ujutro.
Trisha’s se neće prikazati još dugo.
Mrsko ispijem kavu i pitam se što Gabe smjera. Rastvorim zavjese na prozoru i
provirim u vrt. Okružen hrpama knjiga s vicevima, potrbuške leži na ležaljci i črčka nešto u
blok koji posvuda nosi sa sobom. Bolje da mu ne smetam: izgleda zaposleno.
I ja bih trebala biti, govorim si s grižnjom savjesti i pustim zavjesu. Treba obaviti
milijun stvari.
Tek što pomislim na to, pogledam na vrata hladnjaka koja su krcata ljepljivih papirića,
računa koje treba platiti i dvije karte za Rocky Horror Show u ponedjeljak navečer. Sasvim
sam to smetnula s uma. Jess se dogovorila sa svojim gay stjuardima i dobila sam kartu za
Jamesa. Iako nisam sigurna jesu li tregeri na hlačama njegov đir, mozgam i uzmem olovku
i blok te opet sjednem za kuhinjski stol.
Dobro. Moram napisati popis. Otvorim blok i nađem desetke popisa koje sam već
napisala i na koje sam zaboravila.
Dobro, moram napisati novi popis.

Petak - popis stvari koje moram obaviti.
• Nazvati Jamesa.

Pa, to je lako. Biram njegov broj, ali se ne javi, pa mu ostavim poruku u kojoj mu
zahvalim za ruže i kažem mu da su jako lijepe.

• Ručno pranje rublja.

121

Janja

Jedna od loših strana seksa. Prije Jamesa, nosila sam udobne stare gaće koje sam
mogla ubaciti u perilicu rublja, ali sada se radi o čipkastim komadićima rublja koji ne
ispunjavaju niti jednu ulogu donjeg rublja (podupiranje, udobnost, zaštita) nego služe
samo za ukras. Skup, neudoban ukras koji je užasan za pranje.

• Naći odličan posao fotografa.

Jebi ga.
U početku razmišljam o tome da ovo u potpunosti preskočim i odem ravno na ‘Kupiti
novu zavjesu za tuš’ jer bi mi se sviđalo otići u IKEA-u, ali ne mogu to ignorirati. Ne samo
da sam dva puta podcrtala, ali to mi je medu top pet stvari na svakom popisu kojega sam
napravila posljednjih šest godina i iako sve ostalo naposljetku prekrižim, ovo je ostalo. I
bulji u mene. Izaziva me.
I zato, nekoliko sati kasnije, sjedim za svojim računalom i tražim ‘poslove fotografa’.
“Hej, kako ide?”
Gabe gurne glavu kroz vrata moje sobe s dvije šalice čaja od peperminta i novom
vrećicom različitih slatkiša.
“Odlično”, kažem tužno i uzmem šalicu. Puhnem i otpijem velik gutljaj. “Provela sam
skoro četiri sata i do sada sam našla samo jedan oglas u kojem Farmerski mjesečnik traži
fotografa.” Prođem kroz papire koje sam isprintala. “Evo ga.” Pročistim grlo i pročitam:
“Uzbudljiva prilika za iskusnog fotografa. Poželjno poznavanje traktora i ostale opreme.
Mora voljeti stoku i boravak na otvorenom u svim vremenskim prilikama...”
Gabe mi uputi zbunjen pogled i ponudi me miješanim slatkišima.
“Pokušavam naći posao”, objasnim i grickam žutu pahuljastu smjesu.
Oslonivši se na rub mog neurednog kreveta, Gabe polako žvače dok gladi Billy Smitha,
sklupčanog na pokrivaču. “Ali mislio sam da si rekla da ti je posao siguran sada kad imate
to otmjeno kraljevsko vjenčanje.”
Nasmiješim se, unatoč mrzovolji. “Nije to kraljevsko vjenčanje. Ženi se kći Vojvode i
Vojvotkinje od Hurleya”, objasnim, zabavljena Gabeovom zbunjenošću. “Što znači da ona
nije princeza, samo lady.”
“Ne nužno”, dobaci on.
“Znam da je sve to smeće”, priznam i slabašno se nasmiješim, “ali dobro je za posao.
Plaćaju mom šefu čitavo bogatstvo, i jedan od velikih časopisa ponudio je otkupiti naše
slike, što znači da će nas navesti kao fotografe.” Zastanem.
“Ali?” Gabe je osjetio da sam zbog nečega nesretna.
Spremam se praviti da nema tog ‘ali, da je sve u redu, a zatim se predomislim. Izgleda
iskreno zabrinut.
“Ali kada sam sanjala o tome da će moje fotografije biti objavljene, nisam mislila da će
to biti u časopisu s Jade iz Big Brothera,” priznam.
“Tko je Jade iz Big Brothera?”
“Upravo tako.”

122

Janja

Mahne vrećicom slatkiša. “Učinila si od mene ovisnika o ovim stvarima”, prizna.
“Posebno o ovima plavima i rozima od želea.”

“Fuj. Njih najmanje volim.”
Zapanjen je. “Isuse, meni ih nikad nije dosta. Mrzim one od kokosa.”
Dok govorim, izvučem jedan i zadirkujući mahnem pred njim. “Mmm, meni su
omiljeni.”
“Pretpostavljam da smo onda savršen par za podijeliti vrećicu slatkiša, zar ne?”
Žvačem i kimnem sretno. “Izgleda.”
Nasmiješimo se jedno drugome na trenutak i zaboravim na svoje loše raspoloženje. To
je ono što me živcira kod Gabea: nikada mi ne dozvoli da se valjam u samosažaljenju, ili u
nezadovoljstvu, ili u dobroj, staroj, britanskoj negativnosti. Uvijek je tako pozitivan. To
sigurno ima nekakve veze s time što je Amerikanac i tako to.
“Pa, kakav je onda taj tvoj san?” kaže. “Gdje želiš da ti objave fotografije?”
Zacrvenim se. Nikada me nitko nije to pitao.
“Pa?” gnjavi.
To mi je bio san još otkako sam bila tinejdžerka, ali čudno mi je priznati ga nekome. “U
časopisu Sunday Heralda”, izlanem sramežljivo. A zatim, kada vidim da mi se ne smije,
ohrabrim se.
"Želim da mi fotografije budu na naslovnici”, nastavim i misli mi vrate na nedjeljna
jutra u Cornwallu kada bi Lionel prisvojio umjetnički dio, Ed zabio nos iza poslovnih
stranica, a ja listala časopis.
“Pa zašto ne odeš raditi za njih?” Gabe kaže kao da je to najočitija stvar na svijetu.
“Imaš li pojma kako je teško dobiti posao tamo? Svaki fotograf na svijetu želi raditi za
njih. Pokušavala sam godinama.”
“Pa zašto ne pokušaš još jednom?” uporan je Gabe i grli Billy Smitha koji je sada
sklupčan u njegovom krilu i zadovoljno prede.
Osjetim žalac nestrpljenja. Kao Amerikanac, Gabe očito nema pojma kako je teško
dobiti samo priliku za razgovor, a kamo li posao u Sunday Heraldu. “Čemu? Samo ću
dobiti odbijenicu.”
“Ne nužno. Možda će ovoga puta biti drugačije. Možda ti se posreći.”
Promatram Gabea dok to govori i ne znam je li to zbog nečega u njegovom glasu ili
izrazu lica, ali čini se kao da je netko upa lio neko svjetlo u meni. Naravno. Ovoga puta je
drugačije. Zašto ovoga puta ne bih poželjela posao?
Čim pomislim na to, ugledam sretan vrijesak kako leži pored mog računala. Kako
čudno, sigurna sam da ranije nije bio tu. Ali tada zaboravim na njega jer me udari val
uzbuđenja. Naravno. Zašto se prije nisam toga sjetila? Ako mogu poželjeti male stvari, kao
što je parkirno mjesto i rasprodaja dizajnerskih cipela, i one se ostvare, zašto ne bih
pokušala poželjeti nešto veliko i važno? Nešto o čemu sam sanjala otkako sam bila
djevojčica? Na primjer, da budem fotografkinja za Sunday Herald?
“Okej. Što da napišem?” Otvorim Wordov dokument i prstima preletim po tipkovnici.
“Dragi gospodine/gospođo...”

123

Janja

Gabe se naceri mom novopronađenom entuzijazmu. “Reci da si izvrsna fotografkinja i
da su ludi ako te odmah ne zaposle.”

“Ne mogu to napisati.”
“Hej, u ovom poslu nema mjesta skromnosti.” Rukom mi pokaže da nastavim tipkati.”
Ja ću ti diktirati...”
I napravi upravo to. Hoda gore-dolje i češka si bockavu bradu, dok ja sjedim nagnuta
nad računalo i pišem. Dok ne završim s pismom koje zvuči, kako kažem, kao da je
‘hvalospjev samoj sebi’, ali za koje Gabe kaže da njime jednostavno ‘prodajem što imam’.
Usred smo svađe oko toga, kada se oglasi zvono na vratima.
“Očekuješ nekoga?” Gurne naočale preko grbe na svom nosu i pogleda prema vratima
kao da očekuje da će pogledati kroz zidove.
“Ne, mislim da ne”, kažem i krenem ustati.
Ali Gabe me zaustavi. “Ne, isprintaj pismo i potpiši ga. Ja ću otvoriti.” Odloži svoju
šalicu i podigne Billy Smitha na prsa, a zatim bosonog otapka u hodnik. Dok se okrećem
natrag prema računalu, čujem ga kako dovikuje: “Vjerojatno još cvijeća”, i smije se kada
otvori vrata. Ne obraćam previše pažnje. Kursor izazivački miga prema meni i, ispunjena
samopouzdanjem, koncentriram se na dovršetak pisma. Trebam li staviti ‘Iskreno’ ili ‘S
poštovanjem’? nikada ne znam. Izaberem i promatram kako izlazi iz printera kada
začujem: “Heather?”
James stoji na pragu moje sobe, skupljenih obrva, ispitujući moje oči kao da zahtijeva
objašnjenje.
“James? Što ti radiš ovdje?” počnem, a onda se iznenada sjetim. Naša romantična
večera. Želudac mi propadne u papuče. Kako sam mogla zaboraviti?
“Čekao sam te. Stvarno sam se počeo brinuti”, govori i zvuči povrijeđeno dok ja
nepomično sjedim na svom mjestu, šokirana njegovim pojavljivanjem. I brzo se sjetim da
sam još u svojoj kariranoj pidžami od flanela i da mi je kosa skupljena na vrh glave poput
ananasa. Užasnuta, skočim na noge.
“Oprosti, samo sam...” Počnem govoriti Jamesu o svojoj potrazi za poslom, ali se
predomislim. “Ma, ništa, nema veze.” Zatvorim svoj laptop i nasmiješim se pokajnički.
“Molim te, raskomoti se. Idem se samo osvježiti.” Pokušavajući ga ne gledati u oči jer
nemam ni trunke šminke, pokažem po sobi. Sobi koja je, do prije nekoliko trenutaka, bila
sasvim u redu, ali koja sada, kroz Jamesove besprijekorno uredne oči, izgleda poput - s
užasom shvatim - pravog svinjca.
“Ovaj...” Nasmiješi se nesigurno, ali se ne pomakne - osim očiju, koje gledaju uokolo i
konačno se smire na podu. I jučerašnjim tangama, odbačenima na podu, okrenutima
prema gore kao da ga pozdravljaju. Što u meni potakne dvije misli: (a) dovraga, previdjela
sam ih, a već sam ručno oprala rublje, i (b) želim umrijeti.
Na trenutak sam toliko užasnuta da ne mogu smisliti ništa što bih rekla. James mi
šalje bukete ruža i nudi mi da će mi skuhati romantičnu večeru uz svijeće, a ja njemu
nudim prljave gaće i užasno sjećanje. Pogledam ga. Obrijan, uredan i božanstveno miriše.
Izgleda zgodno kao i uvijek u blijedoplavoj košulji i trapericama.

124

Janja

Dok sam ja u potpunom neredu. Jednostavno nisam u njegovom rangu. On je tako
obziran, ljubazan i uviđajan, i tako savršen da se, pored njega, osjećam sebično,
nezahvalno i nesavršeno. Ovaj muškarac nema mana.

Ja, s druge strane, imam dugačak popis mana:
• Život mi je kaotičan.
• Zaboravljam stvari, čak i sitnice, i moram si pisati podsjetnike na

desecima šarenih papirića. Koje zaboravim pogledati.
• Ostavljam prljavo rublje na podu.
• Kauč mi je pokriven mačjim dlakama.
• Ne čistim zube koncem.
• Moja četkica za zube nije moderno, električno čudo.
• I zaboravim je promijeniti svakih šest mjeseci, tako da dlačice na njoj

strše na sve strane.
• Nemam mirovinski plan ni bilo kakvu ušteđevinu.
• Ali nezdravo sam opsjednu tračerskim časopisima.
• Ponekad nisam raspoložena za vođenje ljubavi, nego za brzu ševu.
• Srčem čaj.
• Na stoliću ostavljam tragove jer nemam podmetače za čaše.
• Zapravo nemam lijep, zlatni ten. Jednom mjesečno idem u mali salon
u

Hammersmithu i platim dvadeset i pet funti kako bih gola stajala u
kućici, s kapicom na glavi, i čekala da mi prskalice podare ten. Da, tako
je. Obojana sam.
• Grozna sam kad se napijem.
• Još sam gora na karaokama.
• Više od godinu dana nisam odledila hladnjak i u dijelu za zamrzavanje
mi raste ledenjak koji bi mogao potopiti Titanik.
• Nemam pojma što se radi s aromatiziranim maslinovim uljima i ona
koja skupljaju prašinu pored mog štednjaka što je tamo samo za ukras.
• Moje kulinarsko iskustvo svodi se na vađenje gotovih obroka iz
kartona,
bušenje folije na njima i guranje u mikrovalnu.
• Iz šalice na mom noćnom ormariću raste plijesan nalik na nekakvu
gljivu.
• Ponekad, između depilacija voskom, moram izvući uraslu dlaku na
bikini liniji svojom pincetom za čupanje obrva.
• Jedan red čokolade mi nikada nije dovoljan. Znala sam slistiti cijelu.
Zapravo, i dvije.
• Ne znam parkirati. Eto - izgovorila sam to. Neka me feminizam
pogodi.
• Zapravo ne nosim čipkasto rublje. Nosim neidentificirane sive

125

Janja

predmete bez lastika.
• Imam neplaćene kazne za parkiranje. Puno kazni.
• Rijetko idem u teretanu, a kada odem, uglavnom završim u sauni s

maskom za lice i nekim časopisom.

I posljednje, ali ne manje važno priznanje:

• Znala sam kopati nos. I pojesti to.

“Zapravo, možda bih se trebao vratiti i provjeriti hranu.”
Vratim se u stvarnost i ugledam Jamesa kako zakorači unatrag. Osjetim snažan udarac
razočaranja. Kriste, kakva si ti budala, Heather.
I tada, baš kad pomislim kako sam potpuno uprskala stvar, stane Billy Smithu na rep.
Začuje se kriještavi mijauk koji para uši. Moj mačak se povuče, otvorene čeljusti, pa
zabije kandže u Jamesovu nogu. I tada se sve ubrza, kao kada premotavate film unaprijed.
James cikne i skače u hodniku dok ja skakućem oko njega i pitam ga je li dobro. Zatim se
pojavi Gabe s tubom antiseptika i provjeri ima li krvi. Kao nešto iz komičnog skeča, samo
što nije ni izbliza smiješno.
Hvala Bogu, nakon deset minuta sve se smiri i pobližom provjerom ustanovi se da se
radi samo o ogrebotini. Međutim, James je pomalo postiđen jer je napravio zbrku, ali, kako
kaže Gabe, vjerojatno je viknuo više zbog šoka nego zbog boli. “Bilo kako bilo, lakše mi je
kada znam da si dobro”, kažem i natočim mu čašu vina dok se naguravamo u mojoj
dnevnoj sobi.
James otpije gutljaj. “Nasreću, da. Ali te kandže su prilično oštre. Nisi razmišljala da
mu ih ukloniš?”
Zaledim se s čašom na putu prema ustima. “Uklonim?”
“Mmm”, kimne James i čini se da ne primjećuje moj užasnut izraz lica.
“Ali to je tako okrutno”, protestiram, podignem Billy Smith» i privinem ga uza sebe.
Odjednom se osjećam jako zaštitnički nastrojena.
“Trebaš biti okrutna da bi bila ljubazna”, kaže jednostavno.
“Ljubazna prema kome?” upitam.
“Pa, svom namještaju, za početak”, kaže i pokaže prema mom kauču na čijoj su nozi
tijekom godina nastale brojne ogrebotine. “Uništava ga.”
Dok bespomoćno buljim u svoj kauč, osjećam kako moja fantazija, o tome kako James
i ja živimo zajedno i sretno do kraja života, brzo nestaje. “O, nije me briga, star je”, kažem
bezbrižno.
“Vidim.” Nasmije se dok sjeda i otrese mačje dlake koje se love za njegove nogavice -
poput željeza za magnet.
“Čini mi se da nisi obožavatelj mačaka”, komentira Gabe, čučne i protrlja prste. Billy
Smith odmah skoči iz mog naručja i krene prema njemu.
“O, ne, volim životinje”, nesloži se James, “i životinje uglavnom vole mene.” Nasmiješi

126

Janja

mi se zavodnički. “Tvoj mačak je vjerojatno samo ljubomoran što drugi muškarac zahtijeva
tvoju pažnju.”

Neočekivano postiđena komplimentom pred Gabeom, nasmiješim se nelagodno. Ovo
je prvi put da su se James i Gabe upoznali i čini se da se pomalo hladno odnose jedan
prema drugome. Ali možda mi se stvari samo priviđaju.

“I ne krivim ga”, doda James, posegne rukom i privuče me na svoje koljeno. Osjetim
nešto u Jamesu što bi se moglo pogrešno shvatiti kao posesivnost. Nije da bih ja ikada
napravila takvu pogrešku, naravno.

“Hej, idem van. Da ti pošaljem ona pisma?” Gabe ustane i upitno podigne obrve.
“O, da... hvala.”
“Pisma?” upita James sa zanimanjem.
“Samo računi i takva sranja”, kažem lako, a zatim se zapitam zašto mu nisam rekla
istinu. Napokon, ne bismo trebali imati tajne jedno pred drugim, zar ne? Ali, s druge
strane, nisam s Jamesom baš pričala o svom poslu niti mu priznala svoje ambicije. Nije da
nije pokazao zanimanje. Baš suprotno. Radi se samo o tome da sam, kada me pitao, osjetila
strah zbog njegove uspješne karijere i prešla sam preko toga.
“Čekaj malo. Pismo je u mojoj sobi, idem po njega.” Skočim s Jamesovog krila i odem
u svoju sobu, zgrabim pismo, gurnem ga u kovertu, našvrljam adresu i požurim u hodnik
gdje me Gabe čeka. “Hvala”, šapnem i pružim mu kovertu.
“Nema problema.”
“Heather?” James proviri kroz vrata i oči mu prijeđu preko nas. “Idemo li?”
Pocrvenim. Ne znam zašto, ali osjećam se kao da sam uhvaćena dok radim nešto što ne
bih smjela. “O... da! Vidi koliko je sati”, brbljam.
“Pa, uživajte u večeri, ljudi.” Gabe otvori vrata. “Bilo mi je drago, James.”
“I meni, Dave.”
“Gabe”, ispravim ga.
“Oprosti, Gabe”, ispriča se James i stavi ruku oko moga struka dok Gabe nestaje.
Pogledam ga sumnjičavo. Je li to napravio namjerno?
“Nećeš se presvući?” James pogleda dolje i sjetim se da sam još uvijek u pidžami. “O,
da...” Stvarno ne znam što mi je. Misli mi skaču uokolo. “Odmah ću ja”, dodam brzo.
Dovraga, željela bih imati vremena za tuširanje i pranje kose. Baš sam neuredna.
“Ne brini, nemam ništa protiv čekanja”, kaže James ugodno.
“Ali mislila sam...”
“Uzmi si koliko god želiš.” Poljubi me u obraz i vrati se u dnevnu sobu.
Uzmi koliko god želiš? Buljim za njim u nevjerici. To je san svake žene. I, odbacujući
sve svoje brige koja su me mučile, uputim se prema kupaonici kako bih se istuširala i
spremila. Napokon, idem na romantičnu večeru, sjećate se?

127

Janja

Dvadeset i četvrto
poglavlje

STIGNEM U JAMESOV stan i nađem ga obasjanog svjetlom svijeća, velik stol od
hrastovine napravljen je za dvoje i na njemu je kanta s ledom u kojoj se hladi šampanjac.
Toliko je romantično da je gotovo savršeno. Dok mi uzima jaknu, izvlači stolicu i otvara
Veuve Clicquot, osjećam se kao da lebdim.

“Nazdravimo”, kaže James i doda mi čašu šampanjca.
Izgladim dio haljine kojega sam zaboravila ispeglati, pogledam u njega. Kucne čašom o
moju, gleda me napeto i znam da bih se trebala osjećati - pa - romantično. “Za nas”, kaže
svečanim glasom.
Ali umjesto toga, osjećam se smiješno. “Za nas”, šapnem. U meni se odjednom javi
želja za hihotanjem. Za pričanjem nekog vica koji čak nije ni smiješan. Kao što je Gabe
radio neku večer dok sam gledala Zapravo ljubav na DVD-u, i morala ga utišavati svako
toliko udarajući ga jastukom.
“Pa”, kaže James i dotakne mi obraz, “jesu li ti se svidjele ruže?”
“Prekrasne su”, kažem i izbacim iz glave sve misli o Gabeu i njegovim groznim šalama,
koje me progone. “Ostavila sam ti poruku. Nisi je dobio?”
“Jesam”, nasmiješi se, “ali htio sam se uvjeriti.” Počne mi trljati vrat.
“O, stvarno?” šapnem i sasvim se umirim, a potreba za hihotanjem nestane. Da budem
poštena prema Jamesu, zna me poljubiti točno tamo gdje ... Ooooh. Dok ustima kruži po
mom vratu, napusti me svaki trag zbunjenosti i zabacim glavu od zadovoljstva.
“Jer nisam mogao ne primijetiti...”
Uživam u pucketanju mjehurića šampanjca na svom jeziku i njegovih usana na mojim
obrazima, koje pokriva laganim, nježnim poljupcima. Zatvorim oči i osjetim kako se
prepuštam.
“... da su poslali samo devet ruža.”
Širom otvorim oči.
“Nisi primijetila?” kaže i pogleda me zabrinuto.
Ne mogu vjerovati. Primijetio je. “Ovaj ... ne, mislim da nisam”, kažem.
Zabačene glave, buljim u karnižu.
“Da, definitivno ih je bilo devet”, kaže James i opet mi poljubi vrat, ali sada mi to
smeta umjesto da mi bude seksi. “Izbrojio sam ih dok si se presvlačila. Sutra ću nazvati
cvjećarnu.”
“Ne, nemoj. Zaista je u redu, nema veze.” Ne znam što me više brine: to što će nazvati

128

Janja

cvjećarnu ili to što je brojao ruže. Odmaknem se i posegnem za bocom šampanjca da si
ulijem još, ali učinim to prebrzo i mjehurići prijeđu preko ruba čaše i ocijede se.

“Ali tražio sam tucet ruža”, nastavi, brzo zgrabivši ubrus i pritisnuvši ga uz moju čašu
da bi uhvatio višak tekućine.

“Ne brini. Imam ih dovoljno.” Stisnem mu ruku.
“Znam, ali nije stvar u tome”, kaže, spusti se na pod i žustro počne trljati sag, iako sam
prilično sigurna da nisam prolila baš tako puno. Samo je kapnulo preko čaše. “Ne mogu ih
poslati devet”, promrmlja.
“Zašto ne?” zadirkujem ga, djelomično u šali, a djelomično ozbiljno. Uzmem još jedan
dotjerano složen ubrus sa stola i krenem mu pomoći, ali otjera me govoreći da sam ja
gošća. Na mene se spusti neodređen osjećaj nelagode i prije no što shvatim, kazein: “Tko je
napisao pravilo da mora biti tucet ruža? Što nije u redu s devet ruža?”
“To se tako ne može”, kaže zbunjeno, kao da sumnjam u univerzalnu istinu i kažem da
je zemlja ravna ili da su muškarci odlični u obavljanju više poslova odjednom. “To se tako
ne radi.” Što se tako ne radi? Romantika?
Dok buljim dolje u njega, dok kleči na podu, odjednom osjetim da mi se poljuljao cijeli
sustav vjerovanja. Cijeli sam život provela izlazeći s muškarcima koji nisu romantični i
željela sam da mi šalju cvijeće i počaste me večerom uz svijeće, a sada - bacim pogled na
svijeće na stolu, šampanjac koji se hladi, čaše bez ijedne mrljice ili otiska prsta - umjesto da
mi je sve to romantično, sva pravila i formalnost čine mi se pomalo mučnima.
“Hej, zaboravimo na to, može?” nasmiješim se lako, uzmem ubrus iz njegove ruke i
zamijenim ga njegovom čašom šampanjca. “Neće nam to pokvariti večer.”
“Imaš pravo. Oprosti, draga.” Ustane i odmakne mi kosu s čela. “Samo sam želio da ti
sve bude savršeno.”
“Sve i jest savršeno,” kažem umirujuće i stavim ruke oko njega. Izgleda toliko potonulo
da ga pokušam razveseliti. “Hej, sutra idem u Cornwall na godišnje sastajanje moje obitelji
i, pa, pitala sam se bi li želio ići sa mnom.”
Obiteljsko okupljanje moglo bi biti prava noćna mora nekim muškarcima, ali ne i
Jamesu: lice mu se odmah razvedri.
“Imamo malu kolibu u Port Isaacu, ništa otmjeno, ali ljupko. Zove se Bluffer’s Cove i
smještena je na vrhu brežuljka.”
“Zvuči sjajno! Ne mogu dočekati.” Zagrli me, a zatim se uozbilji. “I tamo ću upoznati
tvoje roditelje?”
“O, ne brini, sve je vrlo ležerno,” razuvjerim ga. Ne želim ga prestrašiti.
Ali očito sam ga krivo shvatila: od ovoga postane još uzbuđeniji. “Ne, volio bih
upoznati tvoje roditelje”, kaže i poljubi me u vrh nosa.
“Da?” Vau, ovo je nevjerojatno.
“Naravno. I moji umiru od želje da upoznaju tebe.”
“Da?”
“Apsolutno. Ispričao sam im sve o tebi. Možda bismo se mogli odvesti do Kenta i
posjetiti ih sljedeći vikend?”

129

Janja

Oklijevam. Bože, ovo je sve tako ozbiljno. I tako brzo, oglasi se glasić u mojoj glavi.
“Pa, što misliš?”
“Aha”, odjednom postanem nervozna zbog pomisli da ću upoznati njegove roditelje, ali
otpijem gutljaj šampanjca i progutam svoje strahove. “To zvuči odlično!”
Ostatak večeri protekne u maglovitoj mješavini hrane, alkohola i glazbe. James je
odličan kuhar i jedemo kamenice, rižoto od bundeve i najukusniji sorbet kojega je sam
napravio, sve uz tri različite vrste vina. Zapravo, kada završimo jesti i zamoli me za ples,
malčice sam pijana.
Zahihoćem se pijano. “Ali treba nam glazba.”
Uzme daljinski i usmjeri ga prema glazbenoj liniji. “Tvoja želja, moja zapovijed”,
promrmlja. Čuje se tiho šuškanje kada se disk u liniji zavrti, a on me povuče na noge i
čvrsto ovije ruku oko moga struka. Ovo ja zovem romantikom.
Isprepleteni prste s njegovima i naslonim glavu na njegova prsa, te čekam da čujem
glazbu koju je odabrao. Vjerojatno nešto nježno. Možda Simon i Garfunkel, ili klasična
romantika poput pjesme ‘Something’, Georgea Harrisona, koja mi je apsolutni favorit.
Pjesma počne i zatvorim oči. Prepoznam uvodni dio. Zvuči poznato, kao...
Ukočim se. Ne. Ne može biti.
Ali je.
Wet, Wet, Wet.
Dok James pleše valcer sa mnom po dnevnoj sobi, s užasom slušam kako pjevuši ‘I feel
it in my fingers, I feel it in my toes’.
Ovo mora da je nekakva šala.
“Obožavam ove stihove, a ti?”
Je li on lud? Otvorim oči i ugledam Jamesa kako iskrene gleda u mene. “Mmm...”
kimnem. Zaista, što bih mogla reći? Da su otrcani? Na pamet mi padne slika nacerenog
Martija Pellowa.
“Mislio sam da će ti se sviđati”, govori James, “da bi ovo, možda, mogla biti naša
pjesma.”
O. Moj. Bože. Stisnula sam se od srama i noge mi se kreću poput olova. Čini se da
pjesma traje čitavu vječnost i ranije zavodničko raspoloženje brzo nestaje. Još malo i bit će
sasvim uništeno.
Dok nastavljamo polako plesati dnevnom sobom, s nadom čekam da James napravi
sljedeći korak. Večera, šampanjac, glazba... Sigurno bi na popisu romantike trebala slijediti
spavaća soba. Željno iščekujem. I očajno. Sve dok više ne mogu podnijeti Martija Pellowa i
odlučim napraviti prvi korak, te usmjerim Jamesa prema spavaćoj sobi i otkopčam mu
košulju.
Nasreću, shvati moj znak i naizmjence svlačimo odjeću jedno drugome sve dok ne
legnem gola na njegov ogroman krevet, a on ... Gdje je James?
Omamljeno otvorim oči i treba mi nekoliko sekundi da se priviknem na tamu. A zatim
ga ugledam. Stoji na dnu kreveta. S erekcijom. I slaže našu odjeću.
“James, moraš li to raditi baš sada?” upitam i sjednem uspravno.

130

Janja

“Trebat će mi smo trenutak, draga.”
Buljim u njega ogorčeno. Ležim ovdje. Gola. Zrela. Spremna. A moj dečko slaže čarape
u male loptice. Uvrijeđena, pokrijem grudi rukama i promatram ga kako uzima moju
haljinu, koju sam odbacila na pod, i stavlja je na vješalicu. Zaista. Uredno i čisto je jedno,
ali ovo?
“Evo, gotovo.”
Dođe do kreveta, klizne svojim golim tijelom uz moje i ovije ruku oko moga struka. “A
sada, gdje smo ono stali?”
U iskušenju sam da se durim - napokon, nije baš laskavo biti na drugom mjestu, iza
nečijeg rublja, ali teško mi se ljutili dok mi James ljubi one prekrasno erogene zone iza
ušiju, polako, nježno, delikatno. Nesvjesno zastenjem. Mmm, ovo je nevjerojatno - željela
bih da potraje zauvijek.
Prepustim se osjećaju njegovih usana na mom vratu i zatvorim oči. Kunem se da sam
umrla i otišla u raj predigre. Osjetim njegovu čvrstoću uz svoje bedro i posegnem dolje, ali
me odgurne i okruži moj pupak poljupcima.
Nasmiješim se njegovom zadirkivanju i čekam. Nakon nekoliko trenutaka, ponovno
spustim ruku. “Čemu žurba?” šapne i opet mi odgurne ruku, ali ovoga puta puno odlučnije.
O, okej. Osjećajući se pomalo suvišnom, ležim tamo dok on nastavlja prelaziti rukama
preko moga tijela i ljubiti mi bradavice. Vau, ovo je nevjerojatno... Ovo je fenomenalno...
Ovo je... prigušim zijevanje...
Pomalo dosadno.
Ta misao me šokira čim mi padne na pamet. Nikada nisam mislila da predigra može
trajati predugo. Ali može, shvatim i promeškoljim se da ga požurim. Uporno me
ignorirajući, sada me lagano ljubi niz lice.
Uzmem stvari u svoje ruke: “Ovaj, imamo li kondome?” promrmljam kada mi James
zabije lice u grudi. Nije baš suptilno, ali što djevojka mora napraviti da dobije malo?
Ali umjesto da shvati, James samo promrmlja: “Ššš”, i počne raditi tu smiješnu stvar
sa svojim trepavicama preko mojih bradavica.
Preko njegovog ramena, pogledom uhvatim digitalni sat čije brojke osvjetljavaju tamu.
Skoro su dva sata ujutro. U spavaćoj sobi smo više od sata.
“Mmm, nevjerojatno mirišeš”, zagunđa James, a glas mu priguši moja kosa dok me
grli uza sebe.
“Mmm, i ti isto”, zagunđam i ja. Pa, možemo li se sada poseksati, molim? Preklinje
glasić u mojoj glavi dok se guram bliže njemu. Pokušam promeškoljiti bokovima. To
uglavnom upali, ali James me samo zagrli i na trenutak samo ležimo tako. Grleći se.
Pokušavam gledati na to s vedrije strane. Tako se rijetko nađe muškarac koji se voli
maziti: inače im se ukruti i sve se svede na hopa-cupa, hvala, gospođice. Ali ne i s
Jamesom. James se voli grliti. Prošli put kada smo spavali zajedno cijelu noć me privijao
uza sebe. Priznajem, bilo mi je teško spavati jer volim spavati na trbuhu i raširenih ruku i
nogu, pa sam sljedećeg dana na poslu stalno tonula u san, ali bilo je jako romantično.
Probuditi se u zagrljaju ljubavnika. Savršene kose i šminke. Pa, tako se to radi u filmovima,

131

Janja

zar ne?
Nije da mi je šminka bila savršena. Štoviše, kada sam se probudila, maskara mi je

zamrljala njegove savršene, skupe jastučnice.
“Heather?” U daljini čujem Jamesov glas. “Spavaš li?” Sanjarski odmahnem glavom.

Zatim opet zavlada tišina i dok lebdim u daljinu, opet začujem njegov glas: “Volim te.”
Oštro okrenem glavu prema njemu. Osjetim ubod panike. Samo žalac, ništa veliko, i

sigurna sam da je to normalna reakcija jer nisam navikla da mi muškarci prvi kažu da me
vole. Imam sklonost prema emocionalno osakaćenima koji imaju problema s iskazivanjem
svojih osjećaja.

Da, sigurno se radi o tome.
Zato se osjećam pomalo izvan sebe. I pomalo klaustrofobično, ali sigurna sam da je to
zato jer mi zbog pokrivača i Jamesa postaje malo teže disati.
Promeškoljim se u njegovom zagrljaju i odgurnem perjanicu da dođem do malo zraka.
Ah, tako je bolje. Prestanem se meškoljiti i zavodnički se nasmiješim Jamesu, ali on se ne
nasmiješi u odgovor.
I tada shvatim: čeka odgovor.
O, jebi ga. Evo mene, koja želim malo starinskog praskanja, i evo Jamesa, koji želi
izjavu vječne ljubavi. Po svemu sudeći, trebala bih biti oduševljena. Ispunjena srećom.
Izvan sebe od radosti. Napokon, to je nešto o čemu sam sanjala i što sam željela. Ali,
smiješno je što nisam. Umjesto toga, osjećam se kao da sam stjerana u kut. James mi se
stvarno, stvarno sviđa. Iskreno mi se sviđa. Tako je sladak i ljubazan, i posljednja stvar
koju želim jest povrijediti njegove osjećaje.
Ali?
Ali, ne voliš ga, Heather.
Glas u mojoj glavi me prestraši. Ne, to nije istina. James je sve što sam ikada željela u
dečku. Pa što ako je prošlo tek... Brzo prebrojim dane u sebi. Tjedan dana?
Sekunde - trebalo je samo toliko otkako je on izgovorio te dvije slatke riječi, i ja sada
ležim ovdje, u njegovom naručju, sva zbunjena.
Poput očiju na slici u ukletoj kući, postrance pogledam u njega i vidim ga kako me s
ljubavlju gleda s druge strane jastuka. Njegova savršena koža, čokoladno smeđe oči,
snažna, četvrtasta čeljust. Osjetim kako se topim. O, za ime Božje, Heather, samo ga
pogledaj. Savršen je. Moraš ga voljeti. Mislim, što tu ima za ne voljeti? tako izgovorim to. “I
ja tebe”, šapnem.
Nasmiješi se i zgrabi me i...
Pa, recimo to ovako. Ispuni mi se želja.

132

Janja

Dvadeset i peto
poglavlje

“GDJE SI?”

Edov glas prigovarajući dopire iz mog mobitela koji mi zataknut ispod brade, “Hm...
nisam daleko”, odgovorim neodređeno.

Sjedim zamućenih očiju na krevetu i nastavim trpati stvari u kožnu torbu. Subota je
ujutro i James i ja smo trebali rano jutros krenuti prema Cornwallu na godišnje okupljanje
moje obitelji, a plan je bio da stignemo tamo - oooh. Pogledam na sat. Prije deset minuta.

Jebi ga.
Mamurluk mi tuče u glavi i uhvatim je rukama te nekoliko puta duboko udahnem.
Kažem trebali smo jer smo prespavali budilicu i sada je već vrijeme ručka.
“Možeš li biti određenija?” Ed nestrpljivo pita.
“O, znaš mene”, nasmijem se glupavo. “Grozna sam s uputama.”
Zapravo, to nije točno. Imam u sebi ugrađen kompas, ali ne mogu Edu reći gdje sam
zapravo, zar ne? Pretpostavlja da sam negdje na M4, a ne da pužem na sve četiri po podu
spavaće sobe, u potrazi za sušilom za kosu.
“Koji je najbliži grad?”
“Ovaj... Brighton.” To je prvo mjesto koje mi padne na pamet.
“Brighton? Ali udaljen je miljama!” Ed urla. “Što si radila cijelo ovo vrijeme?”
Ševila se, u iskušenju sam da kažem, ali umjesto toga ugledam svoj fen ispod ormara i
ispustim telefon, te zagunđam: “Čekaj malo, moram promijeniti brzinu.” Ležim ispružena
na trbuhu i posegnem ispod ormara te se ponovno pridignem i čujem ga kako s druge
strane linije prigovara, a glas mu je prigušen zbog pokrivača: “...razgovaraš i voziš u isto
vrijeme? Nemaš set za razgovor? Sigurno znaš da je protuzakonito koristiti mobitel u
autu...”
Dok se on baca na jedno od svojih predavanja, brzo prekopam po neredu moje ladice s
donjim rubljem, a zatim odustanem. Jebi ga. Previše mamurna da bih našla nešto što se
slaže, jednostavno izvučem cijelu ladicu i sav njen sadržaj okrenem u torbu.
“... policija stvarna ide za prijestupnicima i globa je velika, i dobiješ kaznene bodove, i
stvarno ne mislim...”
U pozadini čujem kako se Ed stvarno ufurao, te ga odlučim spasiti. “Okej, okej, Ed,
smiri se,” kažem i podignem telefon. “Ne moraš brinuti. Zapravo ne vozim.”
“Ovo je tvoja zamisao šale?” uzdahne. “Jesi li na vlaku?”
O Bože, nikada nisam trebala započeti s ovim glupim lažima. Laganje te samo uvali u

133

Janja

nevolju, Heather, upozori me glas u glavi. Sjetim se prošle noći. U krevetu s Jamesom.
Govorim mu da ga volim. Krivnja me stegne poput poroka. O Bože, željela bih da nisam to
rekla. Ali jesam i ne mogu poželjeti da se nešto nije dogodilo - zar ne?

“Ne, još nisam krenula”, priznam.
Treba mu trenutak da shvati. A zatim kaže: “Ne mogu vjerovati”, zagrmi. “Još nisi
krenula? Ali skoro su dva sata popodne! Znaš da ćeš upasti u groznu prometnu gužvu, zar
ne?”
“Znam”, promrmljam, osjećajući se prigodno kažnjenom dok promatram hrpe odjeće
koje me još uvijek okružuju. Pitam se bih li trebala uzeti svoj bikini ili će kišiti. Možda bih
trebala, za svaki slučaj.
“I propustit ćeš večeru. Rosemary će se jako uzrujati.”
O, stvarno sumnjam u to, pomislim tmurno i zamislim kako će biti oduševljena kada
otkrije da neću biti tamo kako bi poremetila njenu rutinu domaćice. “Kupit ću joj cvijeće
putem”, kažem kako bih ga smirila. Dobro, a što je s još jednim parom traperica? Zgrabim
još jedne s hrpe. Za svaki slučaj.
‘Za svaki slučaj’ je prokletstvo pakiranja. To je razlog zašto uvijek odem na put s
previše stvari koje ne nosim i zašto sam posljednja tri puta kada sam letjela, morala platiti
dodatak za prtljagu. Trebala bih učiti od Jess i spakirati se kako treba. Kao stjuardesa, ona
je profesionalka u tome. Navodno je sve što vam treba par bijelih majica i par crnih hlača.
Očajno pogledam u svoj pretrpan kovčeg. Odlazim samo na vikend, a već sam
spakirala tucet majica i četiri para hlača. O, i svijetlo plave hlačice, vojničke hlače i bijele
traperice koje nikada nisam nosila jer nisam sigurna da laskaju mojoj figuri. Pokušam ih
stisnuti na sićušno mjesto u kutu pored moje kozmetičke torbice. Hmm, nisam baš uspjela.
“... i nadam se da ćeš unajmiti auto, a ne uzeti svoj. Potpuno je nepouzdan, Heather.
Zašto ne budeš razumna i jednostavno ga ne prodaš? Mislim, zašto ti treba sportski auto u
Londonu kada se sasvim lijepo možeš voziti busom, nemam pojma...”
“Zapravo, dolazim dečkovim autom”, prekinem ga prije no što se uspijem zaustaviti.
Bože, kako čudno. Ovo je prvi put da sam Jamesa nazvala dečkom i osjećaj je pomalo
čudan - kao nove cipele kada ih obujete prvi puta. Ali sigurna sam da ću se naviknuti.
Mislim, pogledajte satenske štikle. Sada kada više nisu nove, jednostavno su kao par starih
papuča.
“I vozit ćemo naizmjence”, brzo dodam. Pritisnem staru torbu i skačem gore-dolje po
njoj kako bih sve zgnječila unutra. “I nije sportski auto, nego vrlo pouzdani Range Rover.”
Čekam njegovu reakciju, ali s druge strane linije vlada potpuna tišina. “Ed, jesi li
tamo?”
Čujem prigušeno šaptanje s druge strane linije. Vidim ga kako mojoj obitelji, koja je
okupljena i čeka da čuje u što se Heather sada uvalila, objavljuje novosti. Osjetim kako se
ježim od uzrujanosti. Ne mogu baš razabrati što govori, ali sigurno je nešto u stilu:
“NAJNOVIJA VIJEST: sestra - za koju smo se bojali da je usidjelica - nađena je s živa
dečkom i prvoklasnim vozilom...”
“Ah, da, svi smo ovdje”, kaže brzo.

134

Janja

Baš kako sam mislila.
“Pa, bojim se da ja nisam”, kažem bezbrižno i stavim stopala u svoje japanke sa
šljokicama. “I zato ne mogu stajati ovdje i brbljati s tobom cijeli dan, zar ne, Ed? Inače
nikada neću stići ta o.” I cereći se lukavo, jer sam jednom uspjela imati zadnju riječ u
razgovoru sa svojim bratom, prekinem poziv.
Deset minuta kasnije ne osjećam se tako drsko. “Ne možeš ići?” jadikujem kada mi
James kaže da je saznao da mora odletjeti u Pariz na hitan sastanak s nekim važnim
klijentom i da se nikako ne može izvući.
“Znam. I ja sam razočaran, draga”, kaže. “Stvarno sam se radovao što ću ti upoznati
obitelj.”
Moja obitelj.
Kada me podsjeti, srce mi potone. Moj Bože, brat će mi biti nepodnošljiv cijeli vikend.
Baš kao i Rosemary. Pozdravim Jamesa i rezignirano posegnem za ključevima svoga auta
koji leže na prozorskoj dasci, pored grančice sretnog vrijeska.
Pogled mi padne na nju i zastanem na trenutak, a raspoloženje mi se popravi dok se
divim zraci sunca koja ulazi kroz drvene škure i pada na sitne bijele cvjetove. Prilično je
nevjerojatno koliko je dugo trajala. Možda zbog moje brige o njoj - sada je u čašici za jaja,
koju dopunim svježom vodom - ali budući da svaka biljka koju dotaknem posmeđi i osuši
se, i da sam ubila svoju orhideju stavivši se na izravno sunce, očito je da su ovdje na snazi
jače sile od mojih, ne tako čarobnih ruku.
Neki bi to mogli nazvati srećom.
Ali ja to volim nazivati čarolijom.
Tek što sam to pomislila, dogodi se najčudnija stvar. Stajala sam na maloj točki sunca
na kuhinjskom podu i uživala u njegovoj toplini, kada se odjednom pojača u prodornu
vrućinu i preplavi me. I obuzme me najčudniji osjećaj. Gotovo kao... gotovo Kao da me
netko promatra.
Automatski pogledam kroz prozor, u potpunosti očekujući da neće biti nikoga i da ću
se osjećati kao budala. Ali tamo, u otvoru između škura, par smaragdnih očiju hipnotički
sja. Osjetim udarac šoka. Kojega brzo prati prepoznavanje. Ne - ne može biti.
To je stara ciganka.
“Heather?”
Srce mi skoro iskoči iz grudi. Oštro udahnem dok se okrećem i ugledam nekoga na
vratima. Na sekundu sam toliko prestrašena da jedva registriram Gabea. Nosi još jednu
čudnu odjevnu kombinaciju - jarko narančasto radno odijelo i japanke. “O... bok.” Misli mi
padaju jedna preko druge i pokušavaju shvatiti što se upravo dogodilo. Je li to bila...? Je to
mogla biti...? Boreći se da shvatim nevjerojatno, ponovno nervozno bacim pogled na
prozor. Začujem mijauk i uhvatim nešto narančasto kada Billy Smith skoči s prozora. Ili je
to samo bio trik svjetlosti?
“Odlaziš na vikend?” kaže Gabe dok odlazi prema čajniku i postavlja ga.
“Idemo u Cornwall, mojoj obitelji”, promrmljam i osjetim vrtoglavicu. Zataknem si
kosu čvrsto iza uha i pokušam se koncentrirati. “Mislim, ja idem.” Sjednem za kuhinjski

135

Janja

stol i naslonim ruke na izgrebenu drvenu površinu. Topla je i čvrsta pod mojim prstima.
“James je trebao ići sa mnom”, kažem. “Ali ima sastanak.”

“O.” Gabe me proučava na trenutak, a zatim upita: “Jesi li u redu s tim?”
Mislila sam da nisam, ali sada, kad razmislim o tome, čini se da je moje početno
razočaranje nestalo i sine mi da sam, zapravo, u redu s tim. Štoviše, da budem iskrena, što
više razmišljam o tome, to osjećam veće olakšanje što ćemo James i ja biti malo udaljeni.
Prošla noć je bila lijepa, ali ostavila mi je nelagodan osjećaj.
“Da, samo je vožnja duga. A uz ovaj promet...” dodam i zatim se, shvativši da zvučim
kao moj brat, jadno našalim: “Samo moram paziti da uzmem dovoljno čokolade da mi
pravi društvo.”
“Uvijek možeš uzeti mene.” Smije se kada to govori, ali toliko me iznenadi da ništa ne
kažem. “Nemam nikakvih planova za ovaj vikend, a rekla si da se dolje može dobro
surfati...” Nastavi govoriti, premještati se nelagodno s noge na nogu i češkati si nos “...pa
sam mislio...” utihne i pričeka moju reakciju.
Ali nisam sigurna kakva je.
Gabe? Da provede vikend s mojom obitelji u Cornwallu? Sigurna sam da oni neće
imati ništa protiv, ali što je s Jamesom? Pa, što s njim? Gabe i ja smo u platonskoj vezi i
njemu će se tamo sviđati. Moći će surfati i biti pravi turist. Mislim, ako smatra da je
Hampstead zanimljiv, potpuno će poludjeti za Port Isaacom.
Ali što je s tobom, Heather? Zaboravi na sve druge. Što ti želiš?
Zastanem i razmislim o tome. Ne zato što moram, već zato što mislim da bih trebala.
Ipak, znam odgovor - znala sam ga i prije nego sam počela sa svim ovim komešanjem u
svojoj glavi. Želim da ide sa mnom.
“Odlično je za surfanje.” Nasmiješim se sramežljivo.
“Odlično!” uzvikne i ispruži ruku da mu dam pet. učinim to slabašno. Dovraga, mrzim
taj dio.
“A mogu li sada nešto predložiti?”
Ovije prste oko ključeva moga auta i spusti ih na stol. “Zaboravi čekanje u prometu. Ići
ćemo motorom.”

136

Janja

Dvadeset i šesto
poglavlje

UMRIJET ĆU. ZALE ĐENA od straha, držim se za Gabeovu kožnu jaknu kao da mi život
ovisi o tome. Slupat ćemo se! Završit ćemo u nekom groznom, užasnom sudaru! Bit ćemo
tako slomljeni da će nas morati identificirati pomoću zubarskog kartona!

Dok jurimo niz M4, čvrsto zatvorim oči u svojoj kacigi koja mi potpuno pokriva lice i
pojačam već čvrst stisak oko Gabeovog struka. Kada smo tek krenuli, rekao mi je da se
držim - pa sam bacila ruke oko njegovog vrata (pa rekao mi je da se držim) - ali kada smo
stali po gorivo, rekao je da bi mi vjerojatno bilo udobnije da se držim za malu metalnu
stvar na stražnjoj strani sjedala.

Ignorirala sam ga. Udobnije? Je li on lud? Zaboravite na udobnost - putujem pri
gotovo dvjesto kilometara na sat, bez pojasa, balansirajući na mršavom, kožnom sjedalu i
pokušavajući ostati živa.

Živa, ali gluha, vrisnem u sebi, dok mi buka motora odzvanja u ušima i u njima mi
bolno zvoni. Ovo je čisto mučenje. Osjećam se bolesno. Vrti mi se u glavi. Tijelo mi se trese.
Živci su mi na rubu. Ovo je zastrašujuće. Skamenjujuće.

Gabe pojača gas i preteknemo Jaguara u brzoj traci.
Potpuno uzbudljivo.
A zatim čujem sirenu.
Bacim pogled preko ramena i vidim policijski auto kako juri iza nas, bljeskajući
svjetlima. 0, sranje. Zaustavlja nas zbog prebrze vožnje.
Gabe ode do ugibališta i siđemo s motora. Policajac ozbiljnoga lica izađe iz svog Range
Rovera i dođe do nas. “Znaš li kojom si brzinom vozio, mladiću?” Zabulji se u Gabea.
“Hej, stvarno mi je žao, pozorniče. U posjetu sam iz Kalifornije...” Gabe počne sa
svojim nastupom nevinog turista.
Nažalost, to neće omesti pripadnika britanske prometne policije, čije se lice još više
uozbilji. “Pa, puštaju li vas u Kaliforniji da vozite sto pedeset na sat? Mislim da ne.”
Podigne jednu obrvu. “Mogu li vidjeti vašu vozačku i dokumente o osiguranju, molim?”
Gabe mu poslušno doda svoju vozačku. “Ali još nemam sve papire sa sobom. Vidite,
motor imam tek par tjedana.”
Na policajčevom se licu pojavi izraz trijumfa. “Pa, u tom slučaju, morat ću vas zamoliti
da me slijedite do postaje.”
Srce mi potone. O, Kriste, kazna bi bila loša, ali ovo je još gore. Ovim tempom nećemo
nikada stići u Cornwall. Gabe tužno slegne ramenima prema meni, a zatim se okrene

137

Janja

natrag prema policajcu koji uključi svoj radio. Buljim u pozornika i poželim da nas pusti
samo s upozorenjem.

“Gospodin Gabriel Jefferson?”
“Da, gospodine?”
Pozornik vrati Gabeu njegovu vozačku. “Ovoga puta ću vas pustiti samo s
upozorenjem. U budućnosti se držite naših ograničenja brzine.”
“Hvala, pozorniče”, kaže Gabe i postrance mi uputi zapanjen pogled. Odglumim
iznenađenje. “Čuo sam da su britanski policajci nešto posebno i to je stvarno istina.”
Policajac ode natrag do svog auta i izgleda kao da će se raspuknuti od ponosa. Zatim se
okrene. “Jesi li ti jedan od onih holivudskih glumaca? Izgledaš mi poznato.” Priguši
hihotanje, a Gabe pocrveni.
“Ne, bojim se da nisam”, odmahne glavom.
“Hmm”, policajac slegne ramenima i izgleda neuvjeren dok nam kima i ulazi u svoj
automobil.
Rana je večer kada dođemo do skretanja za Port Isaac. Sišavši s autoceste, Gabe smanji
brzinu i uspori na ležerno predenje niz zavojite seoske ceste. Otvorim svoj vizir i duboko
udahnem zrak. Mmm, predivno. Miriše na sol, valove i šumu, te me, kao i uvijek, pogodi
blaga nostalgija. Ovo su mirisi mog djetinjstva. Dana provedenih na plaži u skupljanju
školjaka i ispisivanju imena na vlažnom žutom pijesku. Šetnji uz litice, držeći roditelje za
ruke dok me oni njišu u zrak, a ja vrištim od smijeha i preklinjem da to ponove. Igranja
skrivača u drvenim ribarskim brodovima vezanima u luci, i svađanja s Edom kada bi
prijetio da će me izdati.
Auspuh glasno odjekuje dok krivudamo uskim stazama, pored polja na kojima pasu
ovce i podižu glave kad prolazimo pored njih. Nasmiješim im se, a one bulje u mene s
dosadnim izrazima na licima, nimalo impresionirane pogledom na motor kojega vozi turist
Amerikanac, s lokalnom crvenokosom djevojkom iza sebe koja mu pokazuje put.
Postepeno se zelene livade zamijene redovima kamenih koliba i dok prolazimo pored
njih i penjemo se uzbrdo, osjetim val iščekivanja. Obožavam ovaj dio puta. Kao kada
otvarate poklon i čekate trenutak kada ćete ugledati što ste dobili. Jer za samo sekundu
znam da ćemo uhvatiti prvi pogled na more. Čvrsto zagrlim Gabea. Umirem od želje da mu
pokažem preko ramena i viknem mu da gleda. Ali odolim, s teškoćom. Ne želim pokvariti
iznenađenje.
A sada letimo preko vrha brda i tamo je. Srebrno-plava crta na obzoru.
“Vuuu-huuu”, vikne Gabe u vjetar.
More se proteže pred nama, kao što se filmsko platno proteže pred filmom u kinu. Sve
šire i šire, dok ne ispuni cijeli obzor. Pjenušavi vrhovi valova postanu ružičasti, crveni i
narančasti na zalasku sunca.
Gabe stane uz rub ceste i ugasi motor koji utihne. Skinem kacigu i protresem si kosu.
Zvoni mi u ušima. Sve se čini tako tiho nakon buke motora.
“Vau.”
Promatram Gabea kako ide prema rubu litice i bulji van, prema obzoru. Ukočeno

138

Janja

siđem s motora i pridružim mu se. Stoji tamo, potpuno nepomično i kada dođem do njega
ne pomakne se, samo bulji ravno naprijed. Slijedim njegov pogled i promatram kako sunce
polako tone u more, te nekoliko trenutaka samo stojimo tamo. Jedno pored drugoga.
Ocrtavamo se uz nebo koje se mijenja iz narančaste, u crvenu, u grimiznu. Slušamo tih
ritam valova koji udaraju u napuštenu plažu.

Zatim, iz kuta oka vidim kako se okreće prema meni. Čvrsto zadržim dah. Hoće li
napraviti ono što mislim da će napraviti? Čini se da je zrak između nas nabijen. Podignem
lice prema njegovom i sramežljivo sretnem njegov pogled. Hoće li napraviti ono što želim
da napravi?

“Hoćemo li?”
Njegov glas me s treskom vrati na tlo. Postiđenost me preplavi kao što valovi ispod nas
preplavljuju obalu.
“Hm... da...” Smetem se. Za sve je kriv taj prokleti zalazak sunca. Krivo sam
protumačila znakove i zanijela se. Osamljena litica, prekrasan pejzaž, privlačan muškarac
pored mene...
Koji nije tvoj dečko.
“Usput, moram te upozoriti na moju maćehu”, kažem.
“Zašto? Grize?”
Unatoč sebi, zahihoćem se.
Gabe me zamišljeno promotri. “Znaš što? Ovo je prvi put da te čujem kako se smiješ
jednoj od mojih šala”, kaže.
Naglo stanem. “Stalno ti se smijem”, protestiram obrambeno.
“Smiješ se meni, ne mojim šalama”, kaže i pravi se da je uvrijeđen.
Barem mislim da se pravi, ali ne mogu biti sigurna. Osjećam kako klizim u nelagodnu
situaciju. Ne mogu priznati da mrzim stand-up komediju, da zamišljam pakao kao slušanje
muškarca na pozornici koji dobacuje primjedbe o svojoj djevojci koje nisu nimalo smiješne,
i sigurno mu neću priznati kako sam ga ono jednom uhvatila dok je vježbao i kako mislim
da je grozan.
Vjetar mi udari u jaknu kao kada dijete povlači majku da privuče njenu pažnju, i
odjednom primijetim kako je postalo mračno i hladno. Bacim pogled na svoj sat. “Kasno je,
trebali bismo krenuti.” To je istina, ali je i odličan povod za skretanje s teme. “Čekat će nas
u kolibi”, dodam da bih naglasila.
Gabe napravi grimasu i s rukama koje su još uvijek u rukavicama, pretvara se da si
grize nokte.
“Ne brini, bit ćeš dobro”, razuvjerim ga i provučem ruku kroz njegovu dok koračamo
prema motoru. Pa što ako sam krivo protumačila znakove? Ionako nisam željela da me
poljubi.

139

Janja

Dvadeset i sedmo
poglavlje

ISPOSTAVI SE DA se Gabe odmah složi s mojom obitelji, uključujući i Rosemary koja mu,
od trenutka kada je ušao u kuhinju i rukovao se s njenim žutim, gumenim rukavicama -
“Pomajka? Nema šanse! Izgledate kao da ste sestre” - naprosto jede iz ruke. Crveneći se
poput tinejdžerice, ulijeva mu šeri i jednu od svojih najboljih kristalnih Waterford čaša i
niti jednom mu ne kaže da si izuje cipele, dok se ostatak moje obitelji nagurava oko njega,
rukuje se s njime ili ga, u slučaju mog oca, snažno lupa po ramenima kao da praši tepih.

U međuvremenu, ja sam ostavljena da si sama ulijem šeri i nije mi dozvoljeno prijeći
preko otirača dok ne izujem cipele. Zaista, svi rade toliko strku oko njega da sam gotovo
zlovoljna.

“I što se dogodilo s njuškom?” šapnem kada završi upoznavanje i počnemo se
naguravati oko stola u blagovaonici, koji je prepun sjajnog pečenja i svih priloga.

“Čini se super...” Gabe slegne ramenima, gurne se pored Edove supruge Lou koja
pristojno sluša Rosemarynu kćer Annabel i njenog muža Miles dok objašnjavaju kako to da
su se odlučili za laminat umjesto tepiha “zbog blizanaca” “...iako mi je dala malog onog
smiješnog smeđeg pića.”

“Šeri”, pojasnim mu, a zatim vidim da će se svaki čas zabiti u jednu od izloženih greda i
viknem: “Pazi.”

Ali, prekasno je.
Snažno udari glavom i napravi grimasu. “Jao. Isuse, to je zaboljelo!”
“O, da, pazi glavu”, oglasi se Ed. Ed je jedan od onih groznih ljudi koji te sa
zadovoljstvom upozore nakon događaja. “Te stare grede znaju biti jako opasne.”
“Da, stvarno se ne šališ.” Gabe se natjera na osmijeh, dok si trlja sljepoočnicu. Privuče
stolicu i pokuša ugurati svoje duge noge pod stol. Još uvijek nosi narančasto radno odijelo,
ali moja obitelj se pretvara da ne primjećuje. “Ljudi koji su sagradili ovo mjesto morali su
biti stvarno sitni.”
“Uistinu”, kimne Ed ozbiljno i sa svojih metar i devedeset i pet nagne se nad stol.
“Njihova siromašna prehrana loše im je utjecala na rast.”
“Vau, to je strašno.” Briga sijevne na Gabeovom licu. “Poznavao si ih?”
Lionel udari u grohotan smijeh dok ulazi u prostoriju s čašama za vino i dvije
prašnjave boce cabernet sauvignona koje je izvukao iz svog podruma. “Dragi dječače, ova je
koliba izgrađena 1642. Stara je preko tristo pedeset godina.”
Zavlada tišina i prestrašim se da je Gabe uvrijeđen odiješitošću moga oca, ali on tada

140

Janja

dobronamjerno kaže: “Hej, što da kažem? Ja sam Amerikanac i najstarija stvar koju mi
imamo je Joan Rivers.” Što, s obzirom na Gabeove šale, uopće nije loše. Ali za stolom samo
vlada tišina i zbunjeni izrazi na licima.

“Koja Joan?” upita Annabel pristojno, zataknuvši svoju urednu plavu kosu iza uha.
“Ona je nekakva komičarka”, objasni Gabe, “i mora imati blizu sto godina, ali napravila
je toliko operacija...”
Pogledam prazna lica oko stola. Nemaju pojma o čemu on to govori. Za razliku od
mene, moja obitelj nije na ti s poznatim zvijezdama.
“O, znam je! Lice joj izgleda kao da je u tunelu kroz koji puše vjetar”, kaže glas koji
dopire iz hodnika.
Preplašena, podignem pogled i ugledam ... Rosemary. Pojavi se kroz vrata s vrčem
ledene vode kojega stavi u sredinu stola. “Bio je jedan članak s njom u jednom od mojih
časopisa.”
Pogledam je iznenađeno i, moram priznati, s određenim poštovanjem.
“U časopisu Lady?” upita Annabel, mršteći se.
Prošle godine Annabel je za Božić kupila Rosemary godišnju pretplatu na časopis Lady
i kad god odem u Bath, primjerci su rašireni na staklenom stoliću poput lepeze i nude svoje
očaravajuće članke o kukičanju i rješavanju problema s tvrdoglavim dadiljama. Rosemary
svoju tajnu zalihu časopisa OK! i Hello! drži skrivenu u smočnici. Sada, uhvaćena na djelu,
zamuca nešto nerazumljivo, dok njena maska srednje klase prijeti da će se slomiti pod
Annabelinim pogledom.
Svi za stolom pripremamo se za erupciju jedne od njihovih svađa, kada Lou vješto
okrene temu razgovora. “Pa, Gabe, što te dovodi u Englesku?” upita i uputi mu prijateljski
osmijeh, te mu doda zdjelu prokulica na maslacu. Na trenutak ih promatra bez ikakvog
pojma što je to, a zatim oprezno izvadi punu žlicu. “Edinburški festival”, kaže, a zatim
sumnjičavo zagrize jednu. “Za par tjedana idem tamo postaviti svoj šou.”
Par tjedana? Osjetim munju iznenađenja kako me prostrijeli. Vrijeme je tako brzo
prošlo. Otići će za tren oka. Postrance ga pogledam i osjetim neodređenu zabrinutost.
“O, bravo, kazališni čovjek!” urlikne Lionel s druge strane stola. Oduševljenje: Lionel
obožava kazalište.
"Ne, zapravo, ja se bavim komedijom”, ispravi Gabe i proguta s teškoćom. Kada misli
da nitko ne gleda, skine ostatak prokulice sa svoje vilice. “Stand-up komedijom.”
“A kako ste se vas dvoje upoznali?” upita Rosemary i pažljivo si ubrusom potapša
kutove usana.
“Putem oglasa”, kaže Gabe, a zatim se, shvativši kako je to zvučalo, nasmiješi. “Ne te
vrste oglasa, gospođo Hamilton. Heather je dala oglas da traži cimera, a ja sam trebao neko
mjesto za odsjesti nekoliko tjedana.”
“Znači ti nisi Heatherin novi dečko?” upita Ed.
“S Range Roverom”, optuži Rosemary tonom koji mi govori da mi ne vjeruje ni riječi.
Buljim u nju dok mi obrazi crvene.
“Ne, ja nisam taj”, kaže Gabe dobronamjerno.

141

Janja

“Pa, gdje je tvoj novi dečko, Heather?”
Rosemary izgovori riječi ‘novi dečko’ kao da su pod navodnicima i tek tada shvatim da
su svi za stolom utihnuli.
“Mislite na Jamesa?” pitam se zašto imam osjećaj da se nalazim pred porotom.
Porotom koja se sastoji od sedam pari očiju - od kojih šest pripadaju parovima. “Morao je
raditi”, objasnim.
“U subotu?” oglasi se Annabel.
“Bilo je jako važno”, pobunim se, a to je uostalom istina. Pa zašto onda imam osjećaj
da sve to izmišljam, da ga pokušavam braniti?
“Pa, moralo bi biti”, promrmlja Rosemary i izvadi glazirane mrkve na svoj tanjur,
“kada te ostavio na cjedilu u posljednji čas.” Kaže to na takav način da bih gotovo mogla
povjerovati da je uistinu puna suosjećanja - da je ne poznajem bolje.
“Da, ali je li vam rekla za bukete?” prekine Gabe i u znak podrške mi stisne ruku ispod
stola. Uputim mu zahvalan pogled. Koja zvijezda.
“Bukete?” ponovi Lou, a tamne oči joj zasjaje. “Ooo, Heather, kako romantično.
Najviše što ja ikada dobijem je kitica narcisa.”
Okrene se prema Edu i zaigrano se naduri, dok on izgleda smeteno i ogorčeno.
“Da, poslao je tri buketa - u svakome po tucet crvenih ruža,'' nastavi Gabe. “Tip je lud
za njom.”
“I tko ga može kriviti?” glasno će Lionel, pun očinskog pono sa. “Zar ne, Rosemary?”
Rosemary je čudno utihnula. Ušutkala ju je, bez sumnje, činjenica da zapravo imam
muškarca koji mi šalje cvijeće i da ga, ne, nisam izmislila. “Da, apsolutno”, kaže ukočeno.
“Hoće li netko još prokulica?”
Nakon večere svi odu u krevet, dok ne ostanem samo ja s dečkima, u prednjoj sobi.
Jedemo drugi komad drobljenca od jabuka i kremu od jaja, i razgovaramo - da, pogodili ste
- o nogometu.
“Jesi li ti obožavatelj nogometa?” upita Gabe i sumnjičavo gurne žlicu u svoju kremu
od jaja. Napravila sam je ranije kako bih dokazala da nisam potpuno neuka u kuhinji, iako,
priznajem, jest ona kupovna.
“Apsolutno”, kaže Ed ponosno.
“Da, stari momče”, kaže Miles i pljusne Eda po ruci. “Nevjerojatno kako smo pobijedili
prošli tjedan. Prava sreća. Novine su to opisale kao čudo.”
Ed i ja razmijenimo poglede. “Hm... da, jesu”, kaže i ubaci u usta velik zalogaj kolača.
Prošlo je nekoliko tjedana od onog čudnog susreta u pubu i iako smo Ed i ja razgovarali
telefonom, nije to spomenuo. Nije da sam iznenađena. Edov način bavljenja svime što ne
razumije podrazumijeva jednostavno ignoriranje toga.
“Čuo sam da je Engleska pobijedila u važnoj utakmici”, kaže Gabe. “Super.”
“Imamo stvarno dobrih igrača, pa od njih očekujem velike stvari...” naceri se Ed,
oduševljen što može razgovarati o svom voljenom nogometu. “Uz malo sreće, sljedećih ću
nekoliko dana provesti zalijepljen za TV. Hvala nebesima na Sky Sportu, a?”
“Kladim se da gospođa nije presretna zbog toga”, naceri se Miles i gurne Eda upućeno.

142

Janja

Ed se nelagodno nasmiješi i imam osjećaj da je Miles možda pogodio u bolnu točku. O
Bože, nadam se da nisam uzrokovala nekakvu nevolju s tom svojom željom.

“Ovaj, Heather?” Gabe me gleda nervozno. “U vezi s ovom kremom od jaja koju svi
tako volite...”

Pogledam u njegovu zdjelicu. Žlica stoji na mjestu.
“Pitam se imaš li možda sladoleda”, upita sa žaljenjem.
“Tako je loše?” Sranje, sigurno sam grozna kuharica. Ne mogu čak napraviti ni
kupovnu kremu kako treba.
“Još gore”, prizna i pokuša se ne nasmiješiti.
“Možda je ostalo malo čokoladnog sladoleda otkako sam zadnji put bila ovdje”,
šapnem, ne želeći da me Miles i Ed čuju i požele i oni malo. Iako ne slušaju. Tema njihovog
razgovora prebacila se na tržište nekretninama. “Idem pogledati u zamrzivač.” Zatim se
nagnem bliže njemu: “Nađemo se gore, u sobi, za pet minuta.”
Čim sam to izgovorila, shvatim kako je zvučalo. “Da ne moramo dijeliti sladoled”,
objasnim brzo, pokazujući na Eda i Milesa koji također umorno kopaju po svojim
zdjelicama.
Ali ako je Gabe primijetio moju nelagodu, ne pokazuje to. “Koja soba je naša?” upita.
“Uz stepenice, prva vrata desno.”
“Super.”
“Mislim da nećeš tako misliti kada vidiš cvjetni uzorak tapeta.” Nasmiješim se bijedno,
uzmem njegovu zdjelu kreme i krenem u svoju potragu za čokoladnim sladoledom s
komadićima čokolade.
“Želiš li biti gore ili dolje?” Nakon sladoleda, Gabe me pogleda podignute obrve.
“Hmmm.” Pretvaram se da na trenutak razmišljam o tome.
“Dakle?”
“Uvijek volim biti gore”, priznam, vratim žlicu u sladoled i dodam mu ga.
Iskopa komadiće čokolade i nađe čitavu gromadu. “Pa, to je prava sreća.” Gurne žlicu u
usta i žvače otvorenih usta, dok mu se sladoled cijedi po bradi. “Ja više volim biti dolje.”
Posljednjih pet minuta Gabe i ja stojimo na ulazu u moju staru sobu, jedemo sladoled i
gledamo u krevete na kat na kojima ćemo noćas spavati. Kada sam imala deset godina,
stari kreveti na kat bili su slatki i zabavni. Dvadeset godina kasnije, prilično su drugačiji.
Međutim, Gabe nasreću nema ništa protiv i to mu je baš zabavno. Odatle slijedi naš
dvosmisleni razgovor. Koji je zabavan.
To nije zabava, Heather. To je flertanje. O moj Bože, i jest. Što to radim? Imam dečka.
Savršenog dečka.
“Oprosti, svinja sam. Pojeo sam sve”, kaže pun žaljenja, dok skuplja posljednje
komadiće sladoleda.
A Gabe ima curu, podsjetim se. Prekrasnu holivudsku glumicu. “Ne brini, bilo mi je
dosta”, kažem, osjećajući odjednom nelagodu.
“O, dobro.” Pomalo zbunjen promjenom mog raspoloženja, Gabe se prestane
zafrkavati i odloži praznu kutiju sladoleda. “Pa, što sada? Spavanje?”

143

Janja

To je sasvim nevino pitanje, ali sada kad sam svjesna svega, sve mi se čini puno
insinuacija. “Da, definitivno. Moramo rano ustati ako želiš ići surfati.” A zatim, samo kako
ne bi bilo mjesta nesporazumu, široko zijevnem. “I iscrpljena sam.”

“Pa, možeš prva u kupaonicu, ako želiš...”
“Ne, u redu je.” Kažem brzo. Zgrabim jastuk i počnem ga žustro namještati jer nemam
što drugo raditi. Od ovog stajanja u mojoj sobi postala sam živčana. “Ići ću poslije tebe. Na
kraju hodnika je.”
“Pa, ako si sigurna...”
“Sigurna sam.”
Sagne se i kopa po svom ruksaku u potrazi za četkicom za zube. Iz kuta oka vidim kako
gura naočale na nos, koje stalno klize dolje, i pokušavam ne misliti o tome kako je sladak
dok to radi. Bez sumnje je gurnuo naočale na nos jučer, i prekjučer, i dan ranije. Pa zašto
onda to sada primjećujem? I zašto mislim da je zbog toga sasvim neodoljiv?
“Vraćam se za pet minuta.” Nađe četkicu i pastu za zube, okrene se da ode, a zatim
gurne glavu natrag kroz vrata. “Za slučaj da zaboravim, samo sam ti želio reći da ti je
obitelj super. Odlično sam se proveo večeras.”
“I ja.” Osjetim krivnju zbog ranije mrzovolje.
“Ali ima još nešto... nešto što sam ti trebao reći ranije...” Ukočim se. Isuse, što li će
samo reći?
Udahne duboko kako bi priznao: “Hrčem.”

144

Janja

Dvadeset i osmo
poglavlje

SLJEDEĆEG JUTRA OSVA NE još jedan prekrasan dan u kolovozu. Poput mačke koja se
proteže u košari, Port Isaac se proteže sa svojim popločenim ulicama i bijelim kolibama na
sjajnome suncu. Rano je i većina sela još drijema. Dolje uz luku, drveni ribarski brodovi
guraju se zajedno, a u zaljevu, na dnu strme travnate litice, leži prazna plaža u obliku
potkove.

Slika je ista duž cijele stjenovite obale sve do Newquaya. Izletnici još nisu stigli i
kilometrima uokolo čuju se samo zapjenjeni bijeli valovi koji se kotrljaju poput velikih
ukrasa od maslaca i udaljeno kliktanje galebova koji kruže u visinama.

Ali ne spavaju svi. Udaljeni od obale, na mjestu gdje svjetlost pleše po valovima poput
dijamanata, desetak oblika uzdiže se i spušta na vodi. Sa sjajnim crnim tijelima bilo bi ih
lako zamijeniti za tuljane, ali ako pogledate bliže, vidjet ćete da su to surferi koji čekaju,
pogledom traže svoj sljedeći val. Većinom su to lokalni muškarci koji svakoga dana ustaju u
zoru - ljeti i zimi - i jure na plažu na nekoliko dragocjenih sati.

A zatim je tu i Gabe.
Zajahao je dasku koju je unajmio rano jutros. Odmakne si mokru, slanu kosu s očiju i
usredotoči se na horizont. To radi posljednjih nekoliko minuta, čekajući dolazak vala. Do
sada je bilo nekoliko prosječnih valova, ali ništa uzbudljivo, ali sada je ugledao nešto bolje.
Ispruži tijelo na dasku i počne bijesno veslati. Ruke su mu nalik na male propelere dok
sijeku vodu. Sve je pitanje pravog vremena. Koordinacije. Vještine. Kao lovac koji juri za
svojim plijenom, usredotočio se na val u daljini koji se približava sve bliže i bliže, sporo
podižući svoje mišićavo tijelo u zrak, Gabe si čvrsto usadi stopala na dasku i raširi ruke
prema van kao akrobati koji hodaju po užetu.
Čini se da bez muke održava ravnotežu, juri u cik-caku naprijed i natrag, sve brže i
brže, podižući se i spuštajući dok si val pogrbljuje leđa pod njim, pokušavajući ga srušiti
poput divljeg konja.
Klik.
Kada se zaklopac mog fotografskog aparata otpusti, osjetim bljesak zadovoljstva.
Posljednjih sat vremena čekala sam točno ovaj snimak. Sjedeći na brežuljku koji se pruža
uz plažu, promatrala sam Gabea kroz leću svog Nikona i pokušavala na jednoj slici uhvatiti
pravi osjećaj surfanja.
Zaboravila sam kako teška, dugotrajna i uzbudljiva fotografija može biti. Kada sam tek
završila studij, uvijek sam fotografirala - to mi je bilo poput disanja, morala sam to raditi

145

Janja

svaki dan - ali posljednjih godina sam prestala raditi vlastite stvari. Govorim si da je to zato
jer sam previše zaposlena fotografiranjem za život, ali da budem iskrena, to je zato jer me
previše boli: to mi je bolni podsjetnik na sve nade i snove koje sam imala i na to kako ništa
od toga nisam postigla.

Još. Osjetim trzaj uzbuđenja kada se sjetim svog pisma Sunday Heraldu. Gabe ga je
poslao umjesto mene u petak, pa ću uz malo sreće - uz svoju sreću - možda dobiti odgovor
ovaj tjedan.

Osjetim nalet pozitivnosti - iste pozitivnosti koja me natjerala da uzmem svoj aparat s
noćnog ormarića na kojem je stajao mjesecima, očistim prašinu s leće i ponesem ga sa
sobom u Cornwall. Iste pozitivnosti koja me probudila rano jutros punu iščekivanja
fotografija koje ću snimiti.

Još jednom fokusiram. Gabe još uvijek klizi na valu, ali sada mi je zamagljen i
zumiram bliže kako bih uhvatila koncentraciju na njegovom licu. Čeljust mu je stisnuta i
more po njemu prska sol. Uhvatim čak i bljesak njegovih očiju, djelomice skrivenih ispod
čupavih obrva. Čini se da bulje ravno u mene, a onda...

Pad. U vodi je.
Prestrašena, pogledam preko svog aparata i prema moru. Bez povećanja leće, ostali
surferi su mi sada samo sićušne figure u vodi. Gledam naprijed i natrag preko valova koji
sjaje na jarkom suncu. Ali nema mu ni traga.
“Gabe!” viknem, ustanem na brežuljku i mahnem rukama visoko iznad glave kako bi
me lakše vidio. Nije da sam zabrinuta ili tako nešto, jer znam da je dobar plivač. Cijeli život
živi uz ocean, kako mi je rekao, i praktički je kao riba u vodi. Ali ovdje su struje prilično
jake i ako niste navikli na njih lako vas mogu uhvatiti i povući pod vodu i... Misli mi se
zavrte.
“Gabe!” viknem glasnije ovoga puta. Sranje, ako mu se nešto dogodi, nikada si neću
oprostiti. Trebala sam mu reći da bude oprezan, upozoriti ga na struje, ponašati se
odgovornije... Stavim poklopac na leću aparata, maknem ga s vrata i uzmem u ruke dok se
spuštam niz brežuljak, posrćući preko busena trave. Čini se traje beskonačno, ali napokon
stignem na parkiralište na dnu i opet pogledam na plažu. Još mu nema ni traga.
Sada se bojim. Nešto ne valja. Skinem tenisice i čarape i odbacim ih pored motora, te
skočim preko zida. Bosa stopala dočekaju mi se na mekom, vlažnom pijesku i utrčim u
more. Bez daha pregledavam površinu. Vidim puno drugih surfera, ali ne i Gabea. Dovraga,
gdje je?
Uhvati me panika. Što ako je udario glavom i leži bez svijesti u vodi, ili ako je strašno
ozlijeđen, ili...
Moram napraviti nešto - obavijestiti spasioce ili nazvati policiju ili... jecaj mi pobjegne
iz usta. Tako bih željela da je ovdje. “Bu!”
Zamalo iskočim iz kože i okrenem se, držeći se za grudi.
Gabe stoji iza i drži svoju dasku, sa širokim osmijehom na licu. Osjetim navalu čistog
olakšanja kojega ubrzo slijedi bijes. “Što ti je?” viknem. “Skoro si me nasmrt prestrašio.”
“Hej, ma daj, to je bila šala.”

146

Janja

“Šala?” ciknem. “Mislila sam da si se utopio.”
“Prevrnuo sam se i kada sam došao na površinu, bio sam s druge strane uvale.”
“Ali tražila sam te i vikala...” prekinem se, bijesna što mi suze peku oči.
“Znaš da si slatka kad se ljutiš.”
Pogledam ga opako. “Uopće nisi smiješan.”
“Naravno da sam smiješan. Posao mi je da budem smiješan.” Nasmije se hineći
ogorčenost. “Ja sam stand-up komičar, sjećaš se?” Ovo je pravo vrijeme kada bih
vjerojatno trebala zatvoriti svoju gubicu... “Pa, to je još jedna stvar.”
Samo što to ne učinim.
“Ja mrzim stand-up komediju.”
Tek što su mi te riječi prešle preko usta, poželim ih strpati natrag.
Na trenutak vlada tišina, a zatim pita: “Mrziš stand-up komediju?” Gabe me zapanjeno
promatra. “I misliš da nisam smiješan?”
O, jebi ga. Nakratko razmislim da blefiram, ali shvatim da nema smisla i lagano
odmahnem glavom.
“Uopće?”
Pomaknem glavu tek toliko i ne usuđujem se pogledati ga u oči, ali kada to konačno
učinim, vidim da su njegove ozbiljne plave oči ispunjene bolom. Trgnem se. Ja i moj
prokleti dugačak jezik. Zašto sam morala to reći? Takva sam glupa budala. I tada, dok sam
usred predbacivanja samoj sebi, Gabe zabaci glavu unatrag i gromoglasno se nasmije.
Doslovno zaori smijehom, toliko raširenih usta da mu mogu vidjeti svaki onaj sjajan, bijeli
zub.
Zbunjena, promatram ga dok me ne uhvati za ruke i frkne: “Ja možda nisam smiješan,
ali ti, Heather Hamilton, ti si prokleto smiješna.”
Zbunjena sam i ponižena. “Mislila sam da si mrtav”, pobunim se.
Nasmiješi se smeteno. “Znam i žao mi je. Ne bih se smio smijati.” Podigne svoju dasku,
stavi je pod ruku i krenemo plažom prema parkiralištu. Hodamo u tišini dok se Gabe ne
okrene prema meni, podignutih obrva. “Pa, hajde, napetost me ubija. Zašto misliš da
nisam smiješan?”
Uzvrpoljim se. Nikada neće ovo pustiti na miru, zar ne? Ali možda bi trebao znati, zbog
konstruktivnog kritiziranja i toga. “Vidjela sam te dok si isprobavao nastup i samo mislim
da se ne bi trebao pretvarati da si netko tko nisi”, naposljetku izvalim.
“Kako to misliš?” Gabe se čini više nego malo uvrijeđenim i požalim svoju odluku da je
iskrenost najbolja strategija.
“Znaš, ljutit pušač, svi ti blesavi glasovi i prazni vicevi, sva ta ljutnja i negativnost.”
Kad sam se već uvalila, uvalim se do kraja.
“Komičari trebaju biti ljuti i negativni”, istakne Gabe.
“Ali ti nisi takav,” kažem jednostavno. “Ti si opušten i najveću većinu vremena si
sretan.” Dopustim si osmijeh. “Ti si Amerikanac - što očekuješ? Dolaziš iz svijeta u kojem
se pozdravljate sa ‘Želim vam lijep dan’.”
“Ali to je dio nastupa”, protestira i odmakne si mokru kosu s lica.

147

Janja

“U tome i jest stvar. To je gluma. Zašto ne možeš biti onakav kakav jesi?”
“Potrošio sam tisuće dolara pitajući svoj psihijatra isto pitanje”, dobaci šaljivo.
Zavlada tišina.
“O, ne znam.” Odjednom ozbiljan, Gabe me pogleda postrance i vidim da je ležernošću
koristi kako bi prikrio nešto što mu je jako važno. “Valjda nikada ranije nisam pomislio na
to, ali možda se radi i o tome da mislim kako nisam smiješan kao običan ‘ja’.”
“Ali puno si smješniji kada si samo običan kao i uvijek. Zaboravi viceve i pričaj o sebi.”
“Ali hoće li itko htjeti slušati o meni?”
“Pokušaj i vidjet ćeš.”
Kod motora, Gabe iskopa ručnik kojega je spakirao pod sjedalo i sjedne na zid kako bi
si osušio kosu. “Za nekoga tko mrzi stand-up komediju, imaš puno stavova o njoj”, kaže.
Slegne ramenima. “Žao mi je, imam dug jezik. Sljedeći put, reci mi da začepim.”
Nasmije se. “Pa, što sad?”
“Za što si raspoložen?”
“Svejedno mi je”, kaže otkopčavajući mokro odijelo.
Odolim iskušenu da mu odgovorim dvosmisleno. “Pa, kako bi bilo da te prije ručka
provedem selom?” predložim.
“Odlično. Hoćeš reći da mogu biti pravi američki turist?”
“Ti jesi pravi američki turist”, podsjetim ga, zadirkujući.
Smota ručnik i opali me njime. “Začepi, Heather.”

148

Janja

Dvadeset i deveto
poglavlje

“OVO JE MOJA stara škola.”
“Vau, baš je slatka”, divi se Gabe i promatra malu kamenu zgradu zguranu na kraju
ulice. “Poput male kuće za lutke.”
“Samo si navikao da je u Americi sve tako veliko.” Nacerim se dobrohotno. “Nemoj mi
reći, tvoja je škola bila veličine nogometnog stadiona.”
“Ne, išao sam u Venice High. Sjećaš se filma Briljantin?”
“To je bila tvoja škola?”
“Aha.”
“Isuse, kako glamurozno.”
Gabe udari u smijeh.
“Što je tako smiješno?”
“Vjeruj mi, Venice High je sve, samo ne glamurozna.” Nastavimo hodati uz strmo brdo
i pored poštanskog ureda, krcatog visećih košara s cvijećem. “Žališ reći da je Port Isaac
uzbudljiviji od Hollywooda?” Pokažem prema pospanom mačku na prozorskoj dasci i
starici koja izlazi s košarom za kupovinu.
“Morat ćeš jednom doći u posjet i sama se uvjeriti. Imam gostinsku sobu.”
“Ne izazivaj me.”
“Ali morat ću smisliti neka kućna pravila...” Naceri se i ja pocrvenim, prisjetivši se svog
popisa koji je bio dugačak nekoliko stranica.
“A ovdje sam se prvi put poljubila”, objavim i pokažem na velik hrast, na rubu polja.
“Zvao se Seb Roberts i imala sam trinaest godina.”
“Kakvo super mjesto za prvi poljubac. Moj se dogodio u radnoj sobi kod kuće i mama
me uhvatila. Stajao sam tamo s rukama uz majicu Honey Smith, opipavajući grudnjak.
Isuse, nikada mi nije bilo tako neugodno.”
Nasmijem se, a zatim osjetim žalac tuge. “Sjećam se kako sam poželjela otrčati kući i
ispričati mami sve o Sebu, ali ona je umrla godinu dana ranije...”
Gabe posegne i stisne me za ruku. “Hej, žao mi je, nisam razmišljao.”
“U redu je, zaista”, smirim ga. “Samo me male stvari uvijek podsjete.”
Buljimo u stablo hrasta s moćnim, grbavim deblom. Stoji tamo već godinama i stajat
će tamo još godinama.
“Ali, imala sam oca. On mi je bio surogat majka. Dok sam odrastala, sve sam mu
povjeravala, još uvijek to činim. Zato smo tako bliski.”

149

Janja

“Jesu li zbog toga stvari teške s tvojom pomajkom?”
Počeli smo silaziti nizbrdo.
“Kako to misliš?”
“Dvoje je par, troje je previše...”
“Ne, ne radi se o tome. Ona samo nije pretjerano draga osoba. Stvarno je hladna,
uvijek je bila. Nikada se nismo slagale.”
“Ali tvome je ocu sigurno draga.”
“Valjda. Ne znam zašto. Mama je bila puna života, uvijek se smijala i bila je zabavna.
Rosemary je ozbiljna, prigovara mu da napravi ovo i ono. Izluđuje me.”
“Možda je to njen način da pokaže da joj je stalo.”
“Pa, neobičan je”, zagunđam. “Ali, dosta o Rosemary.” Zastanem ispred gostionice.
“Jesi li ogladnio od svog ovog razgledavanja?” “Kao da moraš pitati. Mogao bih pojesti
konja.”
“Ne znam baš,” nasmijem se, “ali što misliš o radnikovom?” “Što je, k vragu, to?”
“Aha.” Gurnem vrata puba i pridržim mu ih da može proći. “To ja znam, a ti ćeš tek
saznati.

***

Nakon što smo naručili, odnesemo dvije krigle jabukovače u vrt, gdje pronađemo moju
obitelj za ručkom, zguranu oko drvenog stola.

“Pitali smo se kamo ste vas dvoje odlutali”, zatutnji Lionel kroz usta puna sira. Otkine
komad kruha i veselo nam se nasmiješi.

“Rano smo ustali da Gabe može ići surfati.” Spustim svoju jabukovaču i poljubim
Lionela u obraz.

“Kako je u odnosu na Kaliforniju?” upita Ed, izronivši iza sportskog dijela Sunday
Timesa, koji je, sudeći prema naslovu, posvećen engleskoj nogometnoj momčadi.

“Da, bilo je nevjerojatno.”
“Dobri valovi, a?” ubaci se Miles, pokušavajući zvučati pametno, iako znam da nema
pojma o tome. Sjedi pored Annabel, svatko s po jednim blizancem u krilu, te izgledaju
iscrpljeno kao i uvijek.
“Hajde, stisnite se svi”, uputi Lionel koji je primijetio da stojimo.
“Ne, u redu je, možemo sjesti tamo.” Pokažem na stol s kojeg gosti upravo odlaze.
“Gluposti”, kaže Lionel. “Obitelj koja jede zajedno, drži se zajedno.”
Svi se poslušno poguraju i stvori se rupa pored Rosemary. Pogledam je s očajem. Ona
je posljednja osoba pored koje želim sjediti. Nasreću, Gabe prvi klizne na klupu i zahvalno
mu se nasmiješim.
“Znate, moramo se prestati ovako sastajati”, lagano joj dobaci i Rosemary pocrveni
poput školarke, te si ubrusom potapša ružičaste usne.
“Dva radnikova s Cheddarom”, zaurla glas i pogledamo u konobaricu koji nosi dva
velika tanjura. Mahnem joj i donese nam ih.
Gabe se smeteno zabulji u svoj tanjur. “Što je ovo?” upita i vilicom nabode ukiseljeni
luk.

150