Alexandra-Potter-Pazi-šta-żeliš-možda-ti-se-i-ostvari

Janja

“Kušaj. Svidjet će ti se.”
Hrabro odgrize komadić i nad cijelim se stolom nadvije tišina u iščekivanju njegove
reakcije. Čuje se zvuk krckanja, a zatim: “Fuj, ovo jedete iz užitka?”
Svi se nasmiju. Zaista, izraz na njegovom licu je neprocjenjiv. Štoviše, toliko se smijem
da moram uzeti ubrus kako bih si obrisala oči, kada odjednom čujem: “Heather?”
I šokiram se kao nikada u životu.
“James?”
Smijeh mi zamre u grlu. “Što ti radiš ovdje?” dahnem, a zatim brzo dodam: “Mislila
sam da si u Parizu?”
“Uspio sam se ranije vratiti.”
“Ali kako...”
“Imao sam tvoju adresu pa sam se odvezao ravno do kolibe. Kada niste bili tamo,
pretpostavio sam da biste mogli biti u pubu, na nedjeljnom ručku...”
Zavlada tišina, ali opet osjetim kako se svi pogledavaju. I tada shvatim kako ova scena
izgleda iz njegove perspektive. Gabe i ja i moja obitelj, svi zajedno, svi se smijemo, svi smo
opušteni. Odjednom shvatim da ne bih smjela i dalje sjediti za stolom, nasuprot Jamesu.
Trebala bih skočiti i zagrliti ga. Trebala bih biti oduševljena što se potrudio i prešao toliki
put da me vidi. Trebala bih ga uzbuđeno predstaviti svojoj obitelji.
Skočim i bacim ruke oko njega. “Svi, ovo je James. Moj dečko”, dodam kao
objašnjenje. Kada izgovorim riječ ‘dečko’, uhvatim Gabeov pogled i skrenem svoj,
osjećajući se nelagodno.
Čuje se žamor ‘Drago mi je’, ali ničiji onako uzbuđen kao kada sam predstavljala
Gabea. Čak i Rosemary, za koju sam mislila da će imati vagon pitanja, čini se toliko
očarana Gabeom da gotovo ni ne primijeti Jamesa.
“Želiš li naručiti nešto za jelo?” pokušam se iskupiti, ali James odmahne glavom.
“Ne, hvala, već sam jeo. Samo ću si ići po piće za šank. Želi li još netko nešto?”
“Još jednu čašu merlota”, kaže Lionel vedro.
“Idem s tobom”, ponudim.
“Ne, u redu je, nastavi s ručkom.” Kaže to bez trunke sarkazma, ali ipak me ubode.
“Pa, ako si siguran...”
“Sasvim”, kaže, okrene se i ukočeno ode preko trave i nestane u pubu.
“Ne mogu vjerovati da mi nisi rekao da dolaziš.” Držim kosu radi vjetra i okrenem se
prema Jamesu. Ostavili smo sve u pubu i hodamo, držeći se za ruke, po liticama koje
obrubljuju plažu. Istu onu plažu na kojoj sam prije samo nekoliko sati bila s Gabeom.
“Htio sam da to bude iznenađenje.”
To je u svakom slučaju i bilo.
“Bilo mi je grozno jer sam otkazao u posljednji tren.”
“U redu je. Ne brini. Gabe me poveo.”
“Primijetio sam”, kaže ravno, a po izrazu na njegovom licu vidim da uopće nije sretan
što sam se vozila kao putnik na motoru moga cimera.
“Pa, budući da je iz Kalifornije, mislila sam da bi mogao surfati i nikada prije nije bio u

151

Janja

Cornwallu.” Prestanem s pokušajima da se opravdam. “Iako je na motoru bilo pomalo
zastrašujuće”, priznam.

“Mogu zamisliti.” Lice mu se smekša. “Ali ne brini, na povratku kući ćeš biti u Range
Roveru. S grijanim sjedalima i svime.”

Osjetim žalac razočaranja. Motor je možda bio zastrašujuć, ali je bio i nevjerojatno
uzbudljiv.

“I ponio sam neke brošure o toskanskim vilama koje možeš pogledati na povratku.
Sjetio sam se da si rekla da si uvijek željela posjedovati jednu, i znam da nije isto, ali mislio
sam da bismo ovoga ljeta mogli unajmiti jednu.”

Buljim u njega zapanjeno. Misli na sve. Ne sjećam se da sam mu to spomenula, ali
vjerojatno jesam. Privuče me bliže i ovije ruke oko mene. “Privremeno sam u Firenzi
unajmio jednu za koju mislim da će ti se svidjeti.”

Unatoč njegovim dobrim namjerama, ne mogu se othrvati osjećaju ljutnje. Odjednom
moja fantazija o ljenčarenju u toskanskoj vili više ne pripada meni: pripada Jamesu i
njegovim brošurama. “Jesi li siguran da ćeš moći voziti natrag večeras?” upitam,
mijenjajući temu. “Imam sastanak s Lady Charlotte sutra ujutro pa moram ići kući.”
Okrenem očima. “Ovo vjenčanje je prava noćna mora.”

“Hej, u redu je. I ja imam posla. Samo sam htio doći i upoznati tvoju obitelj.”
“Ali grozno se osjećam jer si morao toliko voziti.”
“Obećanje je obećanje”, kaže tiho i ušutka me poljupcem. “I, bilo kako bilo, nedostajala
si mi.”
Tek sada, kad sam čula te riječi, shvatim da on meni uopće nije nedostajao. Štoviše,
sve dok se nije pojavio, bila sam sasvim zaboravila na njega. Ali to je samo zato jer sam bila
zaokupljena svojom obitelji i Gabeom i... pa, svime, govorim si čvrsto. I otjeravši sve
sumnje, poljubim ga. “I ti si meni nedostajao.”
“Već odlaziš?” Kasno je poslijepodne i Lionel me grli na rastanku, na malom travnjaku
pred kolibom. “Ne možeš ostati još malo? Večeras je večer kviza u Forrester’s-u. Što kažeš
da odemo i sve ih sravnimo, a?” kaže pun nade. Čvrsto ga stisnem i nasmiješim se sa
žaljenjem.
“Zvuči sjajno, ali moram se vratiti u London. Posao”, dodam i napravim grimasu.
“Bilo mi je drago upoznati vas, gospodine Hamilton.” James službeno ispruži ruku.
Lionel ga ignorira. “Imam fini, zreli brie i bocu shiraza koju sam čuvao”, nastavi,
praveći se da nije čuo što sam rekla. Uvijek to čini kada ljudi kažu nešto što ne želi čuti.
Uglavnom kada mu Ed prigovara da mora na dijetu ili da mora više vježbati. “Možemo se
kasnije počastiti kako bismo proslavili pobjedu.”
“Lionel”, prekori ga Rosemary i stavi koščatu ruku na njegovu, kao da ga želi zadržati,
“zar nisi čuo što je Heather rekla? Sutra mora na posao. Ljudi se ne prestaju ženiti samo
zato što ti imaš fini brie.” Nasmiješi se Jamesu i rukuje se s njime. “Bilo mi je tako drago
konačno te upoznati, James. Već smo se pitali nisi li plod Heatherine previše bujne mašte.”
Okrenem očima, ali James se nasmiješi, kaže da će me čekati u autu, pa krene preko
šljunka do mjesta gdje je parkiran Range Rover i gdje Gabe pakira svoje stvari u male

152

Janja

spremnike na motoru. Podigne pogled i dobaci mi pogled pun suosjećanja.
“Zapravo, sutra se nitko ne ženi. Tek za par tjedana, ali to je veliko vjenčanje iz visokog

društva,” kažem ponosno Rosemary. Znam da bi to trebala biti tajna, ali ne mogu odoljeti:
“Kći Vojvode i Vojvotkinje od Hurleya.”

“Misliš Lady Charlotte?” upita Rosemary, vidno impresionirana. “Bila je u OK!-u prošli
tjedan na modnom snimanju.”

“Misliš u Lady?” upita Annabel ljutilo.
“O da, naravno, draga”, kaže Rosemary pitomo.
“Pa, bilo mi je drago, ljudi.”
U kožnoj odjeći, Gabe čvrsto sve zagrli, čak i Eda. Annabel i blizanci pojure prema
njemu raširenih ruku. “Vidimo se u stanu”, kaže kada dođe do mene.
“Kući”, ispravim ga i zagrlim.
“Stanu”, ponovi tvrdoglavo.
Ode do motora, a ja se okrenem prema Lionelu. “James čeka. Bolje da idem.” Ovijem
ruke oko njega i poljubim ga u obraz. “Ali vidimo se uskoro.”
“Tako je.” Nasmiješi se, ali oči mu sjaje i igra se svojom maramom oko vrata, kao što
uvijek čini kada je uznemiren. “Rosemary i ja razmišljamo da ostanemo ovdje do kraja
tjedna, ali nazvat ću te.”
James stane pored nas u Range Roveru i ja se uvučem na suvozačevo mjesto i spustim
prozor. Moj otac, koji se Edu i meni zakleo kada je mama umrla da nam nikada neće reći
zbogom, mahne mi kao i inače.
“Vidimo se uskoro”, kaže tiho.
“Uskoro”, odgovorim kao i uvijek.
Pričvrstim si pojas i mašem najjače što mogu dok jurimo prema autocesti u oblaku
prašine i ispušnih plinova. Nastavim mahati dok me zglob ne zaboli.

153

Janja

Trideseto
poglavlje

“APSOLUTNO NE MA SNIMAKA vaših stupova... mislim gležanja?” ponovim. “Ovaj...da,
sigurna sam da to možemo izvesti.”

Rano je sljedećeg jutra i u uredu sam, na telefonu s Lady Charlotte koja je nazvala čim
sam prošla kroz vrata. Obično se Brian javlja na telefon ujutro, dok ja razvrstavam poštu i
radim kavu, ali danas je pobjegao u kuhinju uz “Što misliš o mješavini kavi?” Što bih
nazvala prebacivanjem brige na drugoga.

Ili, u ovom slučaju, prebacivanjem mladenke.
Otvorim veliki kožni rokovnik kojega držimo na stolu i okrenem na stranicu s
datumom njenog vjenčanja. Već je ispunjena desecima bilježaka. Rezignirano zgrabim
olovku. Premda je za posao nevjerojatno to što imamo njeno vjenčanje, žena je prava
noćna mora. Još je nevjerojatnije što se netko želi oženiti njome. Iako se vjerojatno radi o
nekom beskičmenjaku s kakvima se uglavnom fotografira, govorim si smirujući se. “Ne
brinite, vaši gležnjevi će biti... strogo izvan granica”, kažem dok nastavi tutnjiti u moje uho.
“O, u redu, umjesto toga želite puno...” Sigurno nije upravo rekla ono što mislim da je
rekla. Zar ne? “Oprostite, biste li mogli to ponoviti?” upitam oprezno.
Brian se pojavi nagne nad moje rame kako bi vidio što sam upravo zapisala. “Sise?”
kaže glasno.
Mahnem mu rukom da budu tiho i naprežem se čuti što mi ona govori, što nije lako jer
ima nekakav nazalan glas.
“Mamica i tatica su upravo potrošili bogatstvo na moje povećanje grudi - to je njihov
vjenčani poklon. Kao što sam rekla svom zaručniku, Danielu, što bi ti se više svidjelo?
Grozan stari porculan ili savršene sisice?”
“Danielu?” ponovim prije no što se uspijem zaustaviti. Nakon toliko vremena, još
uvijek se trgnem na spomen tog imena.
“Da, Daniel Dabrowski. On je kipar.”
Kao da me netko snažno udario u trbuh.
“On je iz Rusije”, nastavi.
“Zapravo, Poljak je”, kažem prije no što se uspijem zaustaviti. To je prevelika
slučajnost. Ne mogu postojati dva Daniela Dabrowska koji su kipari. “Rođenje u Krakowu.”
“Što?”
Gorčina u njenom glasuje poput pljuske u lice i brzo se saberem. Ne mogu ugroziti ovo
vjenčanje. “Jednom sam bila na njegovoj izložbi...” izmišljan, drhtavoga glasa, “i bilo je

154

Janja

nekih informacija o njemu.”
Kako da joj kažem da je on moj bivši dečko i da znam sve o njemu? Ili da sam znala sve

o njemu, pomislim dok me njegova zaručnica oštro obavještava da joj je došla pedikerka i
bezobrazno poklopi. Jer sada, shvatim, ne znam ništa o njemu.

“Dakle”, kaže Brian, ponovno se pojavivši s dvije šalice instant kave i nekoliko malina
iz slastičarnice na uglu. Ti su mi omiljeni, ali apetit me sada napustio. “Što je Čudovišna
mladenka željela ovoga puta?” Spusti se na stolac i prekriži noge, te me pogleda s
mješavinom zabave i suosjećanja.

Otpijem malo kave. “Sve je zapisano u knjizi”, kažem i dodam mu je. Radi se o šoku,
više nego o ičemu drugome. Daniel? Se ženi? I to ne bilo kime, nego dvadeset-
jednogodišnjom nasljednicom?

“Što je ovo? Vjenčanje ili glamurozno snimanje?” gunđa Brian i odgrize komad mafina.
Ne mogu vjerovati. Poželjela sam čudo koje bi spasilo posao iz neprilika, i dobili smo
ga. Ali nikada nisam željela da to čudo bude vjenčanje moga bivšeg dečka.
“Heather? Jesi li dobro? Problijedjela si.”
“Ja, da, dobro sam.” Natjeram se da se vratim u stvarnost, ali teško je.
“Što li će smisliti sljedeći put?”
“Misliš reći da će biti sljedeći put?” Na djelić sekunde razmišljam o tome da kažem
Brianu da ja to ne mogu, ali zatim vidim poštu na stolu. Računi, računi i još računa.
Odložim ih s ostalima u pretrpanu kutiju pored računala. Ne mogu reći Brianu. Moram to
obaviti.
“Naravno”, kaže Brian i baci pogled na sat iza moga ramena. To je službeni suvenir s
vjenčanja Lady Di i Princa Charlesa i na njemu je njihova slika i riječi ‘Romansa iz bajke’.
“I, rekao bih, za manje od sat vremena.”
“Čula sam je da ostavlja dvije poruke na sekretarici prije no što ste vas dvoje došli”,
ubaci se Maureen, čistačica, pojavivši se iz kuhinje u svojoj kariranoj pregači, mašući
svojim voljenim mini usisavačem. Pritisne gumb i počne usisavati oko prozora. “Ako mene
pitate, zvuči kao prava dama.”
“Nitko te nije pitao, Maureen”, zagunđa Brian u svoju kavu.
Nasreću, ne čuje ga zbog buke usisavača.
“Pa, ovoga puta je na tebi red da se javiš na telefon. Ja idem u tamnu komoru. Imam
još tucet rola s vjenčanja u tudorskom stilu koje moram razviti.” Uputim se otraga. Trebam
mjesto i vrijeme za sabrati misli.
“Zapravo, morao bih skočiti van.”
“Skočiti van?” Stanem u pola koraka.
“Samo na pola sata”, pobuni se. “Moram sredili svoj kostim za večeras.”
Naravno. Večeras je Rocky Horror Show. Zaboravila sam. Za razliku od Briana, koji
mu se već mjesecima veseli.
“Znaš kako je”, govori Brian. “Nemam apsolutno ništa za odjenuti...”
“Baci se na njega”, huška me Maureen i gura me koščatim laktom.
“Pa, neki od nas se vole malo potruditi”, plane Brian, a zatim odskoči unatrag kada se

155

Janja

Maureen baci na njega s usisavačem. Samo što nije skočio dovoljno daleko i otvor
usisavača se zalijepi za njegovu jaknu. Uslijedi kratka borba između njega i aparata.

“Brian...” preklinjem ga, ali zaposlenje oslobađanjem svojih gumba iz snažnih usta
aparata, a zatim krene prema vratima.

“Ne brini, vraćam se za tren oka”, kaže, besramno lažući. Poznajem Briana. On ništa ne
radi za tren oka. Za sve mu trebaju sati i sati neodlučnosti.

“Pa, u tom slučaju ću ostaviti uključenu sekretaricu”, zaprijetim mu, igrajući njegovu
igru. “Tako ćeš je moći nazvati kad se vratiš.” Zadovoljna svojim razmišljanjem, naslonim
se na ormarić.

“O, nisam ti rekao? Dao sam joj tvoj broj mobitela, za svaki slučaj.”
Sagne se kada bacim mafin na njega, ali prilično sam dobro naciljala. Udario ga je u
zatiljak i obasipao mrvicama dok se saginjao, smijući se, kroz vrata.
Nakon nekoliko minuta, nalazim se u tamnoj komori i povlačim uzicu kojom se pali
posebno svjetlo za razvijanje filmova. Odmah me okupa grimizan sjaj te padnem na stolicu
kako bih upila šok otkrića da se Daniel uskoro ženi Lady Charlottom.
Priberem se nakon par trenutaka. Okej, ženi se. Pa što, k vragu? Da se baš sada spusti
na jedno koljeno i upita te hoćeš li se udati za njega, Heather, bi li to učinila? Ne, ne bi. A
zašto ne bi?
Zato jer je lažljivac i prevarant, zato jer imaš savršenog novog dečka po imenu James i
zato...
Pa, samo zato. Ustanem i usmjerim pažnju na nered koji vlada našom tamnom
komorom. Od sada ću blokirati Daniela iz svojih misli. Gdje sam li ono stavila one filmove?
Nakon dobrih petnaest minuta pronađem ih i uključim CD player. Ovoga puta svira
Chess i, zahvalna na nečemu što će me okupirati, pjevušim dok pripremam podloške za
razvijanje. Počinju mi se sviđati ti mjuzikli i osjetim laganu navalu sreće kada prepoznam
uvodne akorde dueta Elaine Page i Barbare Dickson. Nagnem se kako bih pojačala zvuk
kada začujem zvuk svog mobitela.
Srce mi potone. Lady Charlotte? Već?
Podignem svoj telefon i buljim u identifikaciju pozivatelja. “Uskraćen broj”. Inače se
ne javljam uskraćenim brojevima: to su ili kreditne kartice koje zahtijevaju novac ili
videoteka koja želi znati gdje je film Prohujalo s vihorom. Ali sada se sve to promijenilo.
Ovoga mjeseca sam uplatila minimalan iznos, a film se iz vedra neba pojavio na vrh
televizora.
Pa, ne baš, pomislim u sebi, sjetivši se sretnog vrijeska s osjećajem zadovoljstva. Ovih
dana, stvarima je prešlo u naviku da se dogode iz vedra neba.
“Halo?” Pitajući se što će Lady Charlotte zahtijevati ovoga puta, zgrabim komad
papira, a zatim počnem tragati za olovkom.
“Bok, mogu li razgovarati s Heather Hamilton?”
Čudim se što čujem muški glas, vrlo dobrog govora, sa starinskim prizvukom.
Vjerojatno batler.
“Ja sam”, zagunđam i izvučem ladicu, te kopam po njoj. Dovraga, kako da išta nađem

156

Janja

u ovome neredu?
“O, dobar dan, gospođice Hamilton, ja sam...”
“Oprostite, možete li malo pričekati?” Pritisnem rame uz ladicu i posegnem duboko

unutra, sve do pazuha, te prčkam uokolo. Bože, pomislili biste da postoji neka olovka tu
negdje!

‘‘Ako ovo nije dobro vrijeme...” U pozadini čujem glas na telefonu kako i dalje govori.
K vragu. Odustanem. Morat ću koristiti svoju olovku za oči.
“...možda da nazovem kasnije.”
Izvučem ruku iz ladice i zabuljim se u telefon. Je li rekao kasnije?
Zločesta misao padne mi na pamet. Pa, red je na Brianu, kažem si, u iskušenju da
kažem batleru neka nazove u ured kasnije. Ali zatim preuzme razumna pomoćnica. Lady
Charlotte možda je Čudovišna mladenka, i možda se ženi za moga bivšeg, ali njeno
vjenčanje će odvesti Zauvijek zajedno dalje od ruba bankrota. I .pasit će mi posao.
“Ne, sada je u redu,” kažem rezignirano i izvučem svoju olovku za oči iz torbice. “Okej,
pa što su Charlottini posljednji zahtjevi... mislim, razmišljanja?”
“Charlotte?” ponovi glas s druge strane linije. Zvuči prilično otresito.
“Oprostite, Lady Charlotte”, brzo se ispravim. Zaista, sva ta priča oko titula je sasvim
smiješna. Podsjetim se Gabovog komentara da ne mora nužno biti dama i nasmiješim se.
“Gledajte, mislim da je došlo do neke greške”, kaže glas. Sada otkrijem lagano
razvlačenje američkog naglaska i osjetim blagu sumnju. Možda ovo nije batler Lady
Charlotte. Što znači da je sigurno netko vezan za kreditne kartice.
Možda American Express.
Tek što sam pomislila na to, u glavi mi se počne vrtjeti film svoje kupovine u trgovini
donjeg rublja, gotovo kao da gledam snimku skrivene kamere. O joj, zaboravila sam na to.
Sve to seksi donje rublje koje sam kupila prošli tjedan. “Oprostite - zovete li u vezi tristo
funti koje sam potrošila na rublje?”
“Ne, ne zovem”, kaže glas nestrpljivo. “Zovem zbog slobodnog radnog mjesta.”
“U American Expressu?” namrštim se. Kako čudno. Sigurno se radi o nekoj njihovoj
čudnoj promociji.
“Ne, u Sunday Heraldu.”
Treba mi trenutak da shvatim te riječi.
“Jeste li upravo rekli Sunday Herald?” šapnem.
“Tako je.”
Grudi mi se stisnu kao da sam zakopčala zadnji gumb na košulji. “A vi ste?”
“Victor Maxfield, urednik.”
O moj Bože, tako je. Stvarno je tako. Razgovaram s urednikom Sunday Heralda.
Upravo sada. Na svoj mobitel. I svaki čas ću se onesvijestiti od nedostatka kisika, shvatim
kada mi padne na pamet da zadržavam dah. Spustim se na stolac i duboko udahnem.
“Bože, nisam ovo očekivala. Vidite, mislila sam da ste netko drugi.”
“Tako se čini”, kaže glas i iako ne mogu vidjeti Victora Maxfielda, mogla bih se zakleti
da se upravo smiješi. “Ali želio sam nazvati jer me od srijede neće biti u uredu. Idem na

157

Janja

svoje godišnje putovanje u Škotsku, u malo mjesto po imenu Loch Kulloch...”
Dok ga slušam, gotovo da se moram uštipnuti - tako je nadnaravno.
“Jeste li ikada bili u Škotskoj, gospođice Hamilton?”
“Ne, nikada...” zamucam.
“Pa, trebali biste, draga moja. To je nevjerojatno mjesto. Ja sam Amerikanac i u

Sjedinjenim Državama imamo sjajnih mjesta, ali kada sam se preselio na ovaj vaš otočić
prije više od dvadeset godina, moram reći da je Škotska sve potukla, sa svim tim
planinama, močvarama i, naravno, vašim imenjakom.”

“Molim?”
“Heather!” uzvikne. “Močvare su ga pune - vrijeska. Ljubičasti i bijeli vrijesak - dokle
god pogled seže.”
Njegov dubok glas odjekuje u mom uhu i opet cijela protrnem. Heather ili vrijesak.
Sretan vrijesak. Moj sretan vrijesak.
Odjednom mi se zavrti, kao da sam se brzo vrtjela u krug, a zatim otvorila oči i soba
leluja na grimiznom svjetlu. Uhvatim se za stolac kako bih povratila ravnotežu, ali svjesna
sam samo lupanja svoga srca u grudima, dizanja i spuštanja svog grudnog koša i čudnog
zujanja u ušima. Možda se radi samo o nervozi, iznenađenju ili nesvjestici, ali imam osjećaj
da je i nešto više. Kao da se svi moje snovi penju iz mojih nožnih prstiju, kroz vrhove mojih
prstiju i niz telefonsku liniju. Sve do Victora Maxfielda, čovjeka koji ima moć sve ih
ostvariti.
“Pa, jeste li slobodni sutra ujutro za jedan intervju? Znam da je prilično na brzinu, ali
nema boljeg vremena od sadašnjosti, a?”
“Da, naravno. Sutra je odlično.”
“Super. Onda se vidimo oko devet. Znate adresu, pretpostavljam?”
“Da, hvala.” Kako ne bih? utisnuta mi je u mozak.
A zatim poklopi. Intervju. U Sunday Heraldu. Baš kao što je Gabe rekao. Sve što sam
ikada željela.
“Heather?”
Čvrsto kucanje na vratima me preplaši i poskočim. To je Brian, već se vratio.
“Ovaj, da, samo trenutak.” Brzo ustanem i gurnem svoj mobitel u torbicu. Osjećam
krivnju zbog svog razgovora s Victorom Maxfieldom, kao da sam na neki način nevjerna
Brianu, iako me on uvijek poticao da slijedim svoje snove.
Otvorim zasun i posegnem za kvakom. S druge strane, možda je najbolje da budem
iskrena i sada mu kažem za intervju. Ne volim imati tajne pred njim, a on će ionako
vjerojatno biti oduševljen zbog mene. “Hej, Brian, pogodi što?...” otvorim vrata.
“Ta-da.”
Usta mi se otvore i zatvore.
To je Cher.
“Pa, što misliš?”
Stoji na pragu u halterima, mrežastim čarapama i s dugačkom, kovrčavom, crnom
perikom na glavi. “Ja sam trrrranseksulac iz Transilvanije”, Brian napući usne i opasno

158

Janja
izbaci nogu.

Buljim u njega bez riječi. Moram priznati, Brian ima nevjerojatno dobre noge.
Prestane s glumom i nasmiješi se smeteno. “Oprosti, malo sam se zanio. Što si
govorila?”
“Ma, ništa”, kažem ležerno. Više se ne čini da je sada najbolje vrijeme da mu kažem za
intervju. Pružim ruku i potegnem halter. “Reći ću ti kasnije.”

159

Janja

Trideset i prvo
poglavlje

BIJELI KOMBI GLASNO zatrubi s vozačem koji visi kroz prozor kako bi doviknuo nešto što
nisam baš dobro čula, a vidjevši što je napravio s jezikom, ni ne želim čuti.

Dok hodam kroz sivu betonsku džunglu Hammersmitha s Brianom, držim glavu
pognutu i oči usredotočene na pločnik pun žvakaćih guma. Sve da izbjegnem buljenja.
Ovako je cijelim putem od ureda: umirovljenici otvorenih ustiju koji čekaju ispred
Marks&Spencera, skupine tinejdžera koje se podbadaju laktovima i podsmjehuju, pripiti
biznismeni u pubu koji ispijaju svoje krigle u nevjerici. Ranije su nas čak neki japanski
turisti pitali mogu li se slikati s nama. Pomislili biste da nitko nikada prije nije vidio
šezdesetogodišnjaka u halterima, PVC ogrtaču i petnaest-centimetarskim štiklama.

Malo je poslije sedam i Brian i ja smo na putu do obližnjeg kazališta Apollo kako bismo
gledali Rocky Horror Show.

“Možda smo trebali ići taksijem”, žali se Brian kada još jednom mora stati i namjestiti
si haltere. Povlačeći nestrpljivo, povuče remen svojim tankim rukama koje su tako spretne
kada rukuju aparatom Hassleblad, a sada su samo par nespretnih udova. “Isuse, kako se vi
koke nosite s ovim?”

“Briane, koke imaju perje”, istaknem hladno. “Žene nemaju." Prekrižim si ruke preko
grudi u ružičastoj vesti i uhvatim svoj odraz u izlogu Starbucksa. Nosim kariranu ružičastu
suknju, tajice boje kože i par cipele na vezanje uz nogu koje imam otkako sam imala
sedamnaest godina i radila subotama kao pomoćna prodavačica u Dolcisu.

Odjeća je bila Jessina ideja. Ona je jedna od velikih obožavateljica koja je gledala šou
otprilike stotinu puta i koja zna sve korake. Organizirala je cijelu stvar, rezervirala karte
prije nekoliko mjeseci, posudila svoj rezervni kostim i uzbuđeno mi rekla da bih ja bila
‘savršena Janet’. Njen entuzijazam je bio toliko zarazan da sam se osjećala prilično
počašćena komplimentom. Jedini problem jest što Jess voli pretjerivati. Sumnjičavo buljim
u svoj staromodan odraz. Zamislite Doris Day. Zaista. Ne želim zvučati kao mrgud, ali kada
ljudi kažu da je otmjeno odijevanje zabavno, kome bi to zapravo trebalo biti zabavno?

Kada stignemo do kazališta počne se spuštati mrak. Ljubičasto sivkasti oblaci vise nad
stablima, poput velikih modrica, te pružaju pozadinu Rocky Horror Showu, koji je
osvijetljen svjetlucavim bijelim svjetlima na kazalištu. Gomile nečuveno odjevenih ljudi
plaze ispred, uvježbavajući korake i uspoređujući kostime. Pogledom tražim Jamesa, koji je
rekao da ćemo se naći ovdje, i Jess, koja će doći s gomilom stjuardesa, te se proguram
pored divovskog muškarca s tetovažama koji je odjeven u mrežaste čarape i haltere, poput

160

Janja

Briana. što mi u početku smeta, ali polako se navikavam. Svi - ponavljam svi - nose
mrežaste čarape.

Brian vodi i slijedim ga u predvorje. I tada čujem grleni smijeh, koji se ispali poput
strijela nad žamorom. Istog trena ga prepoznam.

“Jess!” viknem i primijetim je okruženu skupinom zgodnih muškaraca nabildanih
ruku. Koji su očito stjuardi. Baci ruke oko mene i zagrli me. “Izgledaš fantastično”,
dahnem.

"Misliš?” kaže i lagano se zavrti. Nosi obavezan ogrtač, mrežaste čarape i štikle, ali sva
ona Bikram yoga se isplatila. U sebi si zabilježim da ću sljedeći put pokušati izvesti
nekoliko pozdrava suncu, umjesto da cijeli sat provedem u položaju djeteta i pretvaram se
da imam mjesečnicu.

“I ti.” Namršti se. “Hej, jesi li dobro?”
Vjerujte Jess. Samo bi najbolja prijateljica primijetila da me nešto muči. Na trenutak
se poigravam mišlju da joj ne kažem, a zatim shvatim kako bi smiješno to bilo: kažem joj
sve. “Upravo sam otkrila da se Daniel ženi”, kažem zdravo za gotovo.
Gurnem me u kut. “Ženi?” sikne u nevjerici. “Za koga?”
“Pa, nikada nećeš povjerovati...”
“Koga?” želi znati.
“Lady Charlotte.”
Jess otvori usta. “Ozbiljna si?”
“Smrtno.”
“Prokletstvo, Heather. Kako se osjećaš?”
Slegnem ramenima. “Znaš.” Kimne s razumijevanjem. “Ali što je još gore...”
“Ima nešto gore?” Za Jess, to je nemoguće. Njoj je brak poput utrke koju morate
završiti prije bivšega. Suprotan ishod je previše sramotan.
“Brian i ja smo službeni fotografi vjenčanja.”
U rijetkim slučajevima Jess ostane bez riječi. Zatim nekako pronađe glas: “Pa, ti si
ionako puno bolja od nje. Ona ima stupove umjesto nogu.”
Unatoč svemu, moram se nasmiješiti: gležnjevi Lady Charlotte očito su svima poznati.
“A što se tiče onog dvoličnog gada od Daniela, sada si upoznala nekoga puno boljeg.
Sama si rekla: James je savršen.”
“Imaš pravo. Dobro sam, zaista...”
“Ej, kurvo.”
Netko vikne dok prolazi pored nas i okrenem se da vidim kome je viknuo. A zatim, sa
šokom, shvatim da je viknuo meni. “Jesi li čula kako me upravo nazvao?” dahnem
uvrijeđeno.
“Navikni se, draga”, zahihoće se jedan od Jessinih stjuarda koji se predstavi kao Neil i
ponudi me prženim kikirikijem. “Svije to dio šoua. Kad god vidiš Brada na pozornici,
vikneš ‘Šupak’, a kad vidiš Janet, vikneš ‘Kurvo’.” Namigne Brianu koji pocrveni i prihvati
kikiriki. Čudno, mogla bih se zakleti da mi je rekao da je alergičan.
Okrenem se natrag prema Jess i stavim ruke na bokove, glumeći uvredu. “Pokušavaš li

161

Janja

mi nešto reći?” nadurim se dobronamjerno.
Ignorira me i zgrabi ruku velikog, mišićavog muškarca koji mi je okrenut leđima.

“Želim te upoznati s nekim”, kaže i ne može izbaciti ponos iz glasa. “Heather, ovo je Greg.”
On se okrene i zatrepće svojim umjetnim trepavicama prema meni. “Zadovoljstvo mi

je”, kaže i nasmiješi se. I taj osmijeh primijetim: skupe mu se usta i rastegnu srebrni ožiljak
koji se protegne licem. Čini mi se neodređeno poznat.

“I meni”, nasmiješim se i pokušam ga smjestiti negdje. Što nije lako kada muškarac
nosi umjetne trepavice i žensko donje rublje. “Jesmo li se već upoznali?”

“O, ne,” kaže. “Definitivno bih te se sjećao.” I pogleda me na način da bih pomislila da
flerta kada ne bi bio s mojom najboljom prijateljicom.

“Pa, gdje je tvoj muškarac?” upita Jess.
“O, Gabe je spomenuo nešto da ide kod strica na večeru.” Još me kopka: gdje li sam
već vidjela Grega? Kao kada gledate film i ne možete se sjetiti imena nekog glumca.
“Mislila sam na Jamesa”, istakne.
“O, da, naravno.” Zašto sam mislila da govori o Gabeu? “Trebao bi stići svaki čas -
vjerojatno je zaglavio u prometu.”
“Hej, šou samo što nije počeo. Trebali bismo ući”, ubaci se stjuard i spasi me.
“Da, idemo naći naša mjesta.” Jess provuče ruku kroz Gregovu.
Svi počnu ulaziti i ostave me da čekam Jamesa u predvorju koje se brzo prazni.
Stvarno postaje kasno. Gdje bi mogao biti?
“Oprostite, gospođice”, osjetim tapkanje na ramenu i okrenem se prema
uniformiranom djelatniku. “Morat ćete sada ići na svoje mjesto ili vas neću moći pustiti
unutra.”
Tepih predvorja sad je prazan, izuzev nekoliko papirića i pokoje kokice. Možda sam
propustila njegov poziv u svoj onoj galami i zbrci. Prekopam po torbi i izvučem mobitel,
samo kako bih otkrila da nema signala.
“Gospođice?”
Djelatnik još uvijek strpljivo čeka.
“O, oprostite.” Posljednji put puna nade pogledam u vrata, a zatim mu nerado pružim
svoju kartu. Otrgne je i vrati mi je, a zatim stane sa strane kako bih mogla ući. Zastanem.
“Ako visok, tamnokosi muškarac dođe...” Pružim Jamesovu kartu.
“Naravno.” Gurne je u džep na prsima. I, dok me gleda pogledom punim sažaljenja jer
me netko ostavio na cjedilu, okrenem se i požurim unutra.

162

Janja

Trideset i drugo
poglavlje

SKVIČANJE ORKESTRA KOJI se priprema označava da će šou uskoro početi i brzo
pokušavam naći svoje sjedalo u pretrpanom kazalištu. Bez sumnje ću biti straga, u sredini
reda, i morat ću se ispričavati i pokušavati ne gaziti ljudima po prstima, kao i obično.
Zaškiljim u brojeve redova i željno pogledam naprijed. Par praznih sjedala je točno na
kraju reda. Bože, pitam se tko ih je dobio. Željela bih da sam to ja.

Stanite malo... Zbog sve one zabrinutosti jer se James nije pojavio, nisam obraćala
puno pažnje na broj reda na mojoj karti, ali sada... Ponovno provjerim - to jesam ja!
Sjedalo u prvom redu! Za promjenu ću vidjeti sve, a ne samo zatiljak nečije glave. Vesela,
pogledam iza sebe u ostatak kazališta i ugledam Jess. Maše mi i ustima oblikuje riječi ‘Gdje
je James?’ Slegnem ramenima i odgovorim ‘Ne znam’, pogledam još jednom na sat, a zatim
sjednem pored Briana.

Ali to nije Brian, shvatim kada se okrenem da mu nešto šapnem u uho. Brian se
zamijenio kako bi sjedio pored Neila, te me pustio da sjedim pored stranca. Što je u redu,
naravno. Ja sam velika djevojka.

Samo što je Jamesovo prazno sjedalo s moje druge strane. Buljeći u njegovu veliku,
baršunastu prazninu, osjećam blago samosažaljenje. I tada, baš kada novitet sjedenja u
prvome redu počne popuštati i bacim se u misli o tome kako sam izvisjela, kako će mi večer
biti grozna i kako bih mogla odmah otići kući, orkestar zasvira, zavjese se povuku i počne
Rocky Horror Show.

Sljedećih sat vremena transportirana sam u nevjerojatan svijet transseksualaca s
planeta Transvestit. Čini se da ostatak publike zna čitav scenarij napamet i uzvikuje ‘šupak’
i ‘kurva’ kad god se Brad i Janet pojave na pozornici i mašu bakljama iznad svojih glava.
Većinu vremena mi nije jasno što se događa i pokušavam pohvatati konce kako šou odmiče
dalje.

Što nije lako, pogotovo kada mi netko doda novine bez nekog posebnog razloga. Što
bih trebala napraviti s njima? Sigurno ih ne bi trebala pročitati, kažem si odsutno i
primijetim da se radi o Evening Standardu. Odjednom me opet obuzme onaj čudan
osjećaj, koji mi vibrira kroz prste umrljane od tinte kojom je ispisan naslov: ‘JOŠ UVIJEK
NEPOZNAT DOBITNIK JACK POTA. LISTIĆ KOJI JE OSVOJIO IZ ZAPADNOG
LONDONA’.

O moj Bože! To je sigurno moj ukradeni listić!
Buljim u naslov dok mi se misli kovitlaju, ali sada me povlače na noge za ples i svi si

163

Janja

drže ruke na bokovima, pa nemam vremena ni za što osim za glupu, smiješnu, nevjerojatnu
zabavu.

“Pa, što misliš?”
Šou je završio i probijamo se prema izlazu kroz gomilu koja napušta kazalište. Nacerim
se Jess koja je omotana oko Grega poput pitona. “Bilo je odlično, stvarno odlično”, kažem i
uhvatim se kako pjevušim Time Wrap - Bože, ta pjesma stvarno lako uđe u uho.
“I bolje od Fantoma”, zanosi se Neil i vidim kako Brian sja od sreće - iako mu je lice
nateklo i osipalo se. Vidite? Znala sam da je alergičan.
“Je li netko gladan? Znam mjesto na kojem pripremaju najbolju piletinu”, kaže jedan
od stjuarda, čijeg bi se imena željela sjetiti.
A zatim mi, naravno, u trenu padne na pamet: Rick.
“Ne, ja ne, stari”, promrmlja Greg koji se čini malčice nervoznim. “Moram se vratiti u
Kent. Rano počinjem ujutro”, objasni i zagrli vidljivo ogorčenu Jess.
Dok izlazimo u svježu večernju tamu ulice razmišljam o njima zajedno i uhvati me
neka nelagoda. Pokušam otkriti o čemu je riječ, ali ne mogu. Možda nije ništa. Možda sam
samo previše zaštitnički nastrojena. Napokon, čini se da ga Jess obožava.
“Heather? Jesi li to ti?”
Glas me smete i ugledam muškarca kako hoda prema meni, odjeven u crne hlače,
karirani sako i s naočalama debelih okvira.
“James?” upitam sumnjičavo.
“Da, ja sam”, kaže smiješeći se smeteno.
“Hej, vidi, to je Brad,” uzvikne Rick. “Šupak.” Sprema se udariti u histeričan smijeh
kada ugleda izraz na mome licu i osjeti da možda nije najbolje vrijeme te se brzo povuče.
“Oprosti što sam kasnio. Šou je već počeo. Pokušao sam te nazvati...”
“U kazalištu nema signala”, objasnim. “Čekaš li dugo?”
“Popio sam piće u pubu i gledao malo ragbija.” Pokaže preko ceste. “Iako su me čudno
gledali u ovoj odjeći.” Prstom prijeđe preko revera širine ramena.
Usta mi se trgnu u osmijeh. “Nisi me morao čekati, znaš.”
“Znam.” Zastane i gledamo se preko stepenica. Možda samo umišljam, ali mogu
osjetiti nekakvu nelagodu među nama. “Želiš li vožnju do kuće? Auto mi je tamo parkiran.”
“Naravno.” Shvatim da je to izraz kojega sam pokupila od Gabea i dodam: “To bi bilo
sjajno, hvala.”
Okrenem sa da se bacim na pozdrave, ali svi se svađaju oko indijskog ili kineskog
restorana, pa se predomislim. Bolje da se samo tiho iskradem, odlučim. Šapnem Brianu da
odlazim i požurim do Jamesa prije nego ga Jess ugleda. Znam da umire od želje da ga
upozna i ako ga ugleda, to će biti to: vrijeme ispitivanja.
“Pa, kakav je bio šou?” upita James dok hodamo prema autu.
“Odličan”, odgovorim. “Ali potpuno lud.” Ne mogu da ne primijetim kako me ne drži
za ruku. Nešto se definitivno događa.
“Dobro”, kaže ravnodušno.
Razgovor zamre i mi utihnemo.

164

Janja

Stignemo do auta, James otključa i uđemo unutra. Potonem u mekano kožno sjedalo i
pogledam kroz prozor dok se James uključuje u promet. A zatim nijedno od nas dvoje jako
dugo ništa ne kaže. Pa, zapravo prođe manje od dvije minute - skrivećki pogledam digitalni
sat na kontrolnoj ploči - ali čini se da je prošlo jako dugo. To je jedna od onih tišina. U
prošlosti sam slušala parove kako govore o ugodnoj tišini, kao da je to nešto čemu treba
težiti, nešto čime se treba hvaliti, i nikada nisam razumjela zašto. Sada, dok sjedim u
Jamesovom Range Roveru u tišini koja je toliko klaustrofobična da mi se čini kako me guši,
savršeno razumijem.

“Nisam čekao tebe, čekao sam sebe.”
Na trenutak mislim da razgovara sam sa sobom. Ali zatim mi se izravno obrati.
“Večeras. Čekao sam te jer moram razgovarati s tobom. Mi moramo razgovarati.”
Istodobno osjetim i olakšanje i zabrinutost. U prijevodu znam da to znači kako James
treba da ja razgovaram. Znam to jer sam znala vikati na Daniela istu stvar jer mi se nikada
nije otvarao. James, s druge strane, ne bi mogao biti otvoreniji: uvijek želi da razgovaramo
o stvarima. Toliko da mi je to iscrpljujuće. Promatrajući Jamesa kako si prstima prolazi
kroz kosu, brzo počnem u glavi pripremati govor o tome kako mi se jako sviđa, ali kako su
se stvari odvijale malo prebrzo.
“Nisi zaljubljena u mene, zar ne?”
Iz vedra neba, njegove riječi me razoružaju. “Ovaj, pa...” Napustim svoj svečano
nedostojan govor. Moja prva reakcija je zanijekati to, nagovoriti ga u suprotno. Ali čemu?
kaže glasić u meni. Zašto bih uvjeravala njega kada ne mogu uvjeriti sebe?
“Ne, nisam”, priznam. “Volim sve u vezi tebe, ali ne volim tebe.” Kada riječi izađu,
osjetim neočekivano olakšanje. “Žao mi je.”
“U redu je. Već sam znao”, odgovori James i lagano mi se nasmiješi kao da želi
pokazati da se ne ljuti na mene. “One noći poslije večere, kada smo bili u krevetu i kada
sam ti rekao da te volim, nadao sam se da ćeš i ti meni reći da me voliš...”
Osjetim stisak žaljenja.
“...ali nisi.”
“Nisam? Ali mislila sam...” Prekinem se. Moje sjećanje je malko zamagljeno zbog svog
onog šampanjca, ali sigurna sam da sam mu rekla da ga volim. Samo sam poželjela da
nisam, pomislim sa žaljenjem.
“Rekla si ‘I ja tebe’”, kaže James tiho. Stane na semaforu. “A oboje znamo da to nije
isto kao reći ‘Volim te’.”
Ima pravo. Nikoga nisam zavarala. Ni sebe. I sigurno ne Jamesa. Sretnem njegov
pogled i odjednom shvatim da mi se želja ipak ispunila. A ipak, umjesto olakšanja, osjećam
samo tugu.
“Rekla si to kako mi ne bi povrijedila osjećaje, i cijenim to”, govori James, “ali to nije
dovoljno. Želim sve ili ništa.”
Iznenada i neočekivano, osjetim se potpuno nedostojnom. “Žao mi je, ne znam što nije
u redu sa mnom.”
“Sve je u redu s tobom, Heather.” Posegne prema meni i prijeđe palcem po mom

165

Janja

obrazu. “Ali moglo bi pomoći da nisi zaljubljena u drugog muškarca.”
Nevjerica me snažno pogodi.
“Misliš u moga bivšeg? Ne, sasvim si pogriješio”, uzviknem, žustro niječući. Okej,

šokirala me spoznaja da se ženi, ali više nisam zaljubljena u Daniela.
“Ne govorim o tvome bivšem.”
Namrštim se zbunjeno.
“Govorim o tvom cimeru.”
“Misliš da sam zaljubljena u Gabea?” Od njegovih riječi mi se zavrti, ali na sićušan

djelić sekunde dozvolim si razmisliti o tome ima li možda pravo. Je li to razlog zašto se
nisam zaljubila u Jamesa? Ali tek što mi je pomisao okrznula svijest, odbacim je. “To je
smiješno”, kažem ogorčeno.

“Vidio sam vas zajedno u Cornwallu”, suprotstavi se.
“Ali ništa se nije dogodilo. Samo smo prijatelji.”
“Vjerujem ti”, nastavi, “ali to ne znači da osjećaji nisu tu.” Zastane pa ljubazno nastavi:
“Ti možda to ne možeš vidjeti, Heather, ali ja mogu.”
Svjetla se promjene i kada krenemo niz Ladbroke Grove prema četvrti little Venice,
pogledam u Jamesa. Unatoč ogorčenosti, osjećam toplinu prema njemu. Još uvijek je
ljubazan iako prekidamo i misli, s pravom ili ne, da sam zaljubljena u drugog muškarca.
Počinjem sumnjati u svoj razum zbog toga. Mislim, nikada se nismo posvađali, iskrenje i
romantičan i nevjerojatan u predigri - malo previše nevjerojatan. Čovjek nema mana.
Uistinu je savršen dečko.
I tada mi sine. “Ti uistinu jesi savršen muškarac, James”, kažem tiho. “Samo si previše
savršen za mene.”
Izgleda potpuno smeteno.
“Istina je. Nikada se ne svađamo, voliš istu glazbu, voliš romantične komedije,
vegetarijanac si, kupuješ mi tampone, znaš pronaći G-točku bez da pitaš upute kako stići
do nje... Kako ti to uspijeva?”
“Povjerljive informacije.” Potapša se po nosu.
“I čak si se odjenuo kao Brad uz moju Janet bez da sam te zamolila.” Potonem u svome
sjedalu. “Vjeruj mi. Toliko si savršen da se pored tebe osjećam kao pravi nered.”
“Da, pa tvoja soba je bila pomalo...” Napravi grimasu.
Pocrvenim od srama dok skrećemo u našu ulicu. Stane pred mojim stanom, ali ostavi
uključen motor. “Moram ići naći mjesto”, objasni sumorno. “Znaš kako je.”
Zapravo ne. Otkako imam svoj sretan vrijesak uvijek nađem mjesto kada ga poželim.
Ali svejedno kimnem. A zatim se samo nekako promatramo.
“Pa, pretpostavljam da bi to bilo to”, kaže on.
“Valjda je”, složim se i nisam baš sigurna što će se sada dogoditi. Navikla sam na
prekide koji uključuju suze, svađe i uzburkane emocije, ali ovo je toliko prijateljski da je
smiješno. Nagnem se preko ručne kočnice i poljubim ga u obraz. “Zbogom, James.”
“Zbogom, Heather”, kaže ljubazno i uzvrati poljubac.
Izađem iz auta.

166

Janja
“Pazi na sebe. I nemoj mi se više pokazivati gola kroz prozor ili ću morati nazvati

policiju”, vikne za mnom dok se penjem stepenicama do svojih vrata.
Okrenem se. “Vidio si me?”
“Ne samo ja, nego i svi moji gosti za večerom”, kaže, a usne mu se trzaju. “Odlične

sise.” Namigne mi i podigne staklo na prozoru.
Stojim pred svojim stanom i promatram ga kako brza iz mog života. Bio je sve što sam

željela u dečku, ali isto kao što ‘ne možeš kupiti ljubav’, otkrila sam da je ne možeš ni
poželjeti. I uz ubod tuge, otvorim vrata i uđem.

167

Janja

Trideset i treće
poglavlje

TE NOĆI SANJAM najčudniji san. Nosim odijelo i ulazim kroz okretna vrata u zgradu
Sunday Heralda. Ispred je ured sa slovima UREDNIK i kada uđem ugledam Victora
Maxfielda za svojim stolom. Ali kada ustane kako bi se rukovao sa mnom, nosi haltere i
mrežaste čarape, i više nismo u njegovom uredu nego na vjenčanju, a on pleše uz Time
Wrap dok ga Brian fotografira, a ja bacam konfete.

Ali to nisu konfeti: to su milijuni sićušnih komadića novina. I počne kišiti i mali
komadići se pretvore u ogromne novine - Sunday Herald - na čijoj je naslovnici moja
fotografija, a ja si ih držim iznad glave i žurim kući usred oluje. Zatim vidim staru ciganku i
pogledam joj u oči, koje sjaje poput smaragda, a zatim se iznenada pretvore u plavi kamen i
više ne gledam u njene oči nego u Gabeove.

A on se smije i smije, ali to ne zvuči poput smijeha, zvuči gotovo poput sirene. I iako
pokrivam uši i pokušavam pobjeći, zvuk postaje sve glasniji i glasniji i glasniji...

Prestrašeno se probudim. Pored mene, na noćnom ormariću, urla moja budilica.
Prasnem rukom po gumbu i upravo ponovno zaranjam pod svoje pokrivače kada se sjetim:
danas imam intervju.

Potpuno razbuđena sjednem uspravno, prebacim noge preko ruba kreveta i gurnem
prste u svoje čizme Ugg, koje su pretvorene u prilično skup par papuča - takva je ćud mode.
Izvučem se iz kreveta, navučem svoju kućnu haljinu i otvorim vrata spavaće sobe.

Tih zvuk radija dodira iz hodnika, pomiješan sa slatkim, ljepljivim, umjetnim mirisom.
Počela sam ga prepoznavati posljednjih tjedana. Pite.

“Jutro”, kažem automatski, tapkajući u kuhinju sa znanjem da ću pronaći Gabe
nagnutog nad toster, s kineskim štapićem u ruci. I, naravno, tamo je, nagnut nad toster sa
štapićem u ruci, gotovo poput ribara s ostima koji čeka pravi trenutak za pogodak. Ali
jutros je toliko udubljen u pjevušenje uz Eddija Veddera na radiju da me ne čuje i
počašćena sam izravnim pogledom na češanje jaja. Gotovo kao da svira imaginarnu bas
gitaru, samo što je ova u njegovim boksericama. Gore i dolje, gore i dolje ide njegova spora
ruka, dok mu stopalo s palcem čudnoga oblika tapka uz Pearl Jam, a stražnji dio kose mu
je sav u čvorovima nalik na pješčane komadiće spužve.

Začarana na pragu, čujem Jamesov glas u svojoj glavi: “...ali moglo bi pomoći da nisi
zaljubljena u drugog čovjeka... tvog cimera...”

Pravednost me obuzme. Mislim stvarno. Što je James mislio? Ja? Zaljubljena u ovo?
Usred zijevanja poput nilskog konja, raširenih nosnica, s puno bijelih kutnjaka i uz

168

Janja

glasno gunđanje, Gabe se okrene i ugleda me. Čeljust mu se naglo zatvori. “O, vau,
Heather.” Poput lopova koji je uhvaćen s rukama, doslovno, na kraljevskim draguljima,
brzo je izvuče iz bokserica i gurne si naočale na nos. “Nisam te vidio.”

“Aha. Shvatila sam.” Nasmiješim se slatko, uključim čajnik i izvadim šalicu iz
ormarića. Osjećajući njegovu posramljenost kako isijava, nevino nastavim odmatati vrećicu
čaja, dodam žličicu šećera i uzmem novi tetrapak mlijeka iz frižidera, kao da se ništa nije
dogodilo.

“Pa, kako je bilo sinoć?” upita Gabe, pokušavajući zvučati ležerno. Prekriži noge i
nasloni se na kuhinjski ormarić, te povuče svoju majicu na gospodina T-a.

“Misliš na Rocky Horror Show?” kažem pokušavajući otvoriti mlijeko. Savila sam
strane, kao što pokazuje skica sa strane, i sada ih guram naprijed kako bih napravila rupu.
K vragu, nikada to ne mogu napraviti kako spada. Frustrirano rasparam rupu prstom, kao
što uvijek napravim. “Ili na dio kada me James nogirao?”

Gabe blijedo bulji u mene. “Jesi li ozbiljna?” upita.
“Aha.” Čajnik zapišti i napunim si šalicu.
Udahne, a zatim jako dugo izdiše. “Sranje”, kaže ravno. “Mislim, žao mi je. To je
grozno.”
“U redu je”, slegnem ramenima, ulijem si mlijeko u šalicu i pokapam sve okolo.
Otrgnem papirnati ručnik i počnem brisati proliveno mlijeko. Istina je. Osjećam se sasvim
u redu zbog Jamesa jer sam sinoć shvatila da nikada nisam bila zaljubljena u njega. Bila
sam zaljubljena u ideju o njemu. “Bilo je vrlo prijateljski”, dodam.
Uhvatim Gabeov pogled i on nelagodno pogleda u svoja stopala, kao da se boji da ću
početi pričati o osjećajima. Ali, premda bi me normalno to iživciralo, sada sam oduševljena
tim dobrim, starim, muškim izbjegavanjem. Nakon svoje veze s Jamesom, osjećam
olakšanje jer ne moram razgovarati o svojim osjećajima. Nasreću, prekine nas mačji skok i
Billy Smith, koji se pojavi pomalo uprljan. Glasno mijaukne.
“Netko je gladan doručka.” Pogladim mu mekano krzno dok mi se mota oko gležnjeva.
“Ne čudi me. Bio je prilično zaposlen sinoć. Čovječe, ta mačka dobiva sve pozive na
igru.”
“Pozive na igru?”
“Znaš, one kasne večernje pozive od bivšeg ili bivše, kojima te poziva da dođeš na
seks.”
“Ne, ne znam.” Pretvaram se da sam šokirana.
I pokušavam ne misliti na onu poruku koju sam u dva ujutro poslala Danielu, prije
nekoliko mjeseci.
“Pa, Billy Smith svakako zna.” Gabe se sada smije. “Probudio sam se usred noći i
pronašao par mačaka lutalica kako se šuljaju kroz vratašca.”
I ja se nasmijem - nemoguće je ne smijati se - i zgrabim limenku hrane koju
izvadim u zdjelicu dok se Billy Smith vrti oko mene poput morskog psa. Stavim je na pod i
promatram ga kako poskoči. Njegov mali ružičasti jezik pohlepno je proždire.
“Jesi li sigurna da si dobro?” Gabe me zamišljeno promatra.

169

Janja

“Dobro sam. Samo sam malo nervozna.” Razmišljam o svom skorom intervjuu. Čekala
sam pravi trenutak da mu kažem, a sada više ne mogu čekati. “Ja...”

Ali prekine me. “Hej, ne brini. Bit ćeš dobro”, nježno položi ruku na moju podlakticu.
“Imaš Billy Smitha i mene...” Pogleda me tako napeto da se osjetim malo čudno.

“Ne, nisam nervozna jer sam slobodna”, brzo ga ispravim.
Lice mu odmah dobije boju i pomakne ruku. “O, krivo sam razumio, mislio sam...”
“Nervozna sam zbog intervjua za posao,” prekinem ga.
Izgleda zapanjeno.
“U Sunday Heraldu”, dodam sramežljivo.
“Juuu-huu!” Baci ruke oko mene. “To je nevjerojatno.”
Podigne me s poda i zavrti me, dok se sramežljivo smijem. “Hej, to je samo intervju”,
pobunim se, ali njegov entuzijazam je toliko zarazan da se široko smiješim kada me spusti
natrag na pod. Ali zaledi se kada mi Gabe pruži ruku da mu dam pet. O ne, ne opet to...
“Pa, kako god.” Nasmije se i odbaci moj jadan odgovor, a zatim si protrlja stražnju
stranu vrata. A zatim, ne želeći da se američki san ublaži britanskim realizmom, uvjereno
doda: “Znam da ćeš dobiti posao.”
Držeći svoju šalicu, utonem na stolicu i otpijem gutljaj čaja. Noge su mi malo klimave i
to ne zbog vrtnje u krug. “Misliš?” kažem, pokušavajući zvučati ležerno i ne uspijevajući.
Nada mi je toliko čujna u glasu da se čini kao da nema ničega osim nje.
“Znam”, odgovori Gabe i fiksira me jednim od onih pogleda koje vidite na
fotografijama autora knjiga o samo-pomoći. Znate onaj pogled koji kaže ‘možeš ti to čak i
ako misliš da ništa ne vrijediš’.
“Hvala na uvjerenju, ali...”
“Ništa ali. Zašto uvijek mora postojati ali?”
“Zato jer mora.”
“Isuse, Heather.” Gabe frustrirano uzdahne. “Tako si prokleto pesimistična. Prestani
misliti da ti je čaša dopola prazna. Ovaj intervju je nevjerojatan - zar ne možeš biti
uzbuđena?”
“Jesam uzbuđena”, pobunim se žestoko, a zatim suzim oči i razvučem:
“Nevjerojatnooo je.” To je grozna imitacija njegovoga glasa, ali ipak se zahihoće.
“Puno bolje. Vjeruj mi, dobit ćeš taj posao. Bili bi ludi da ti ga ne daju. Kada vide kako
si nevjerojatna i talentirana i slatka...” Pocrvenim i okrenem očima zbog izljeva
komplimenata. Bože, kakav je to? “...zapravo, takav je tvoj cimer.”
“Aj!” Uhvatim žličicu na kojoj je još uvijek vrećica čaja i bacim je na njega.
“Hej!” Uzvikne kada ga pogodi, ravno u prsa.
“U sridu”, viknem i oboje se nasmijemo dok se mokra mrlja šiti glavom gospodina T-a.
Zatim primijetim vrijeme na mikrovalnoj i saberem se. “Sranje, kasno je. Bolje da
uskočim pod tuš.”
“Sigurna si da mi se ne želiš pridružiti na doručku?” Nabode pougljenjenu grudu iz
tostera i mahne njome na način koji je, pretpostavljam, trebao biti privlačan. Oči mu
zabljesnu.

170

Janja

“Mmm, u iskušenju sam”, priznam, prihvaćajući igru kada susretnem njegov pogled.
A zatim neočekivano, osjetim kako mi želudac zadrhti.
Što je ...? Pogledam u njegove velike plave oči i ne znam što me obuzme. Odjednom to
nije moj cimer u gaćama, nego taj polu goli Amerikanac koji flerta i zapravo je prilično
seksi... Heather Hamilton, što je to s tobom?
Saberem se. Isuse, sigurno se radi o krizi zbog Jamesa. Ne sviđa mi se Gabe. Naša veza
je čisto platonska. I, bilo kako bilo, on izlazi s Mijom, svojom curom koja je model i
holivudska glumica. Teško da ću mu biti privlačna ja, u svojoj otrcanoj kućnoj haljini i s
obrvama koje treba počupati, zar ne?
Pogledam Gabea koji mi se ceri, ali odjednom osjećam neko ogorčenje prema njemu.
“Možda neki drugi put”, kažem i svojim najboljim manekenskim hodom izađem iz kuhinje.
Nakon pola sata, u svojoj sam sobi. Istuširana, isfenirana i namirisana, otvorim vrata
ormara.
Dobro. Operacija Intervju. Počnem kopati po redovima vješalica odbacujući sve. Ne,
ne, ne, ne ... možda. Zastanem na ružičastoj angora suknji koja je koštala čitavo bogatstvo
u nekom otmjenom malom butiku, ali to je jedna od onih stvari koje izgledaju divno na
vješalici, ali grozno na meni. Štoviše, imam hrpe takvih stvari. Imam jednu prekrasnu,
čipkastu vintage majicu u kojoj izgledam kao nečija baka, i predivnu izvezenu jaknicu iz
Indije, s komadićima ogledala, za koja je nekome trebala čitava vječnost da ih prišije - i u
kojoj, kako Jess kaže, izgledam kao prekrivač na krevetu nekoga studenta. Zaista, trebala
bih uokviriti neku od te odjeće i objesiti je umjesto slika na zidove.
Ne, treba mi odijelo. Svi nose odijela na intervjue. A ja sam jednom imala ljupko
odijelo. Željela bih da ga još uvijek imam...
Žmarci statičnog elektriciteta krenu mi kroz prste i poskočim. Što je to bilo? Virnem u
ormar i vidim da sam dotakla jastučiće na ramenima neke jakne. Jakne mog odijela. Aha!
Znala sam da ga nisam bacila. Nabavila sam ga na rasprodaji, a i tada je koštalo pravo malo
bogatstvo. Izvučem ga s kraja ormara. Baš kada se sjetim. Tamnosivo sa svjetlijim
prugicama. Vrlo nalik na Velikog Gatsbyja. Vrlo nalik na profesionalnog fotografa. Vrlo
prigodno za Sunday Herald.
Puna optimizma, skinem jaknu i navučem je na svoje gole ruke. Jupi, još mi pristaje.
Što je dvostruko dobro jer znači da nosim istu veličinu kao kada sam imala... pokušam
izračunati... Pa, nisam baš sigurna, ali klompe su bile u modi, pa je to sigurno bilo jako
davno.
Puna elana zbog uspjeha s jaknom, skinem hlače. Jupi! Ovaj izgled će biti odličan,
jednostavno znam da hoće. Mogu ga iskombinirati s onom ljupkom bijelom majicom koju
mi je Jess dala i možda sa svojim sportskim cipelama, da budem u stilu Diane Keaton u
filmu Annie Hall, ili bih možda trebala odjenuti običnu majicu i Pumice, u onom
hermafroditskom stilu Judea Lawa... Zanesena širokim izborom mogućnosti, uđem u hlače
i povučem ih gore.
I gore. I gore. I gore.
Sranje.

171

Janja

Zakopčam gumb i pogledam svoj odraz.
Dvije riječi padnu mi na pamet. Simon i Cowell.
Ne, ovo nije moguće. Razmišljala sam o hlačama do kukova, bootcut kroja, koje su
laskave za figuru. Ne o hlačama čiji je struk toliko visok da mi gotovo dopire do bradavica.
Plus - a vjerujte mi, to nije plus - nabrane su.
Zapanjena sam. Ne trebaju mi Trinny i Susannah kako bi mi pokazale da je ovo modna
katastrofa: sve mi je upravo pred očima. Nervozno se okrenem i pogled mi padne na
stražnjicu. Barem mislim da mi je to stražnjica. Izgubljena ispod slojeva nabora, čini se da
se proteže od mog grudnog koša sve do stražnje strane mojih koljena. Zadrhtim. Ovo je
zasigurno najgori par hlača kojega sam ikada vidjela. Ikada. Jesam li ih stvarno nosila? U
javnosti?
Mogla bih nastaviti zauvijek, ali ponestaje mi vremena. Moj intervju je u devet, a
poslije moram otići ravno u ured. Što znači, odlučim izvlačeći se iz odijela i bacajući ga na
pod, da je vrijeme za plan B. Bacim se natrag u ormar i počnem prelaziti po vješalicama. A
sada, gdje je ona ružičasta angora suknja i čipkasta majica?
Nakon dva nanosa parfema, spremna sam. Zgrabim svoj crni kožni portfolio i bacim se
u lov na svoje ključeve i mobitel. Gdje li su? Zakasnit ću. Jurnem u kuhinju i počnem
kopati po hrpi časopisa i novina na stolu, zatim prevrnem zdjelu s voćem koja je dom
brojnim kovanicama. Dovraga. Željela bih ih pronaći.
Stanite malo, što je ono?
Primijetim svoj sjajni privjesak za ključeve ispod papirnatog ručnika. Fantastično. A
sada gdje li mi je... Vratim pogled: tamo, u zdjeli s voćem, nalazi se moj mobitel. Ali kako je
to moguće? Pogledala sam tamo prije sekunde. Zapanjena, podignem ga i ubacim u torbu.
Vau, hvala nebesima na sretnome vrijesku. Što bih učinila bez njega? Duboko udahnem.
Dakle, imam li sve za intervju?
Brzo prijeđem popis u svojoj glavi, bacim pogled po kuhinji i primijetim da su Gabeove
tenisice nestale. Sigurno je otišao trčati, mozgam i osjetim blagu grižnju savjesti jer sam
bila pomalo otresita s njime ranije. Zatim primijetim da je ostavio otvoren prozor i odem
ga zatvoriti.
I tada ugledam sretan vrijesak na prozorskoj dasci. Bože, kako sam ga mogla
zaboraviti? Izvadim ga iz vaze i čvrste ga stisnem. Gotovo trenutno osjetim kako se polako
smirujem. Gabe ima pravo. Bit ću dobro. Zapravo ne, bit ću više nego dobro, bit ću odlično.
Zapanjiti ću Victora Maxfielda svojom fotografskom vještinom i zamolit će me da dođem
raditi za njih. Preklinjat će me da radim za njih, govorim si i uživam u naletu
samopouzdanja dok mi se glavom vrti ta sretna misao.
Koju slijedi druga: reći svojoj obitelj za svoj novi super posao. Tata će biti oduševljen
jer zna da je to ono što sam oduvijek željela. Ed će biti zapanjen. Što se tiče Rosemary, više
se nikada neće moći hvalisati svojom Annabel. Jer ću ja imati nešto bolje od pokrivenog
vrta i dadilje koja govori francuski. Imat ću najbolju karijeru!
Uhvatim dah. Moj san iz djetinjstva je tako blizu da ga gotovo mogu dotaknuti.
Gurnem sretan vrijesak u džep, prebacim svoj portfolio preko ramena i požurim kroz

172

Janja
hodnik prema njemu. Zamislite samo. Ja. Heather Hamilton. Fotografkinja Sunday
Heralda. Otvorim vrata objema rukama i napravim mali korak za čovječanstvo, ali
ogroman korak prema svom novom životu.

173

Janja

Trideset i četvrto
poglavlje

MIS L IM DA ĆE mi pozliti.
Iza stola, u jednoj od onih ogromnih kožnih stolica visokog naslona, Victor Maxfield
mi govori zbog čega su novine Sunday Herald jedne od najprodavanijih vikend novina u
Ujedinjenom Kraljevstvu. Sjedim nasuprot njemu u njegovom velikom uredu na uglu, koji
ima ogromne staklene prozore s nevjerojatnim pogledom na London Eye, i činim sve što
oni članci o tome kako dobiti posao kažu da biste trebali činiti na intervjuima za posao.
Održavam kontakt očima, izgledam zainteresirana i puna entuzijazma, uz povremeno
kimanje, naginjanje glave i mrmljanje ‘Stvarno?’ i ‘Apsolutno’, i smijanje na pravim
mjestima njegovim šalama - iako potajno mislim da nisu baš tako smiješne. Ali toliko sam
nervozna da još uvijek imam osjećaj kao da ću povraćati.
Iskreno, nisam imala pojma da će biti ovako loše. Kada sam stigla prije petnaest
minuta i kada su mi rekli da pričekam na Recepciji, bila sam još relativno mirna. Popila
sam malo vode iz aparata u uglu i prelistala nekoliko časopisa. Kada je Margot, tajnica
Victora Maxfielda, došla da me odvede gore u njegov ured, lagano sam čavrljala u dizalu o
vremenu i razmišljala: ‘Pogledajte me, zrela sam i samopouzdana, i ni najmanje nervozna’.
Činilo se kao da sam ja ona koja nju umiruje.
Štoviše, bila sam u redu i dok sam slijedila Margot kroz zaposlen otvoren ured, iako
priznajem da sam cijelo vrijeme morala buljiti u sag jer mi je inače sve to moglo djelovati
zastrašujuće. Ali ipak. Bila sam dobro. Sve sam upijala dok sam koračala, njišući kosom,
ljuljajući svoj portfolio, razmišljajući kako se konačno uspinjem ljestvama uspjeha.
Zatim sam ih ugledala. Vrata s natpisom UREDNIK, ispisanim srebrnim slovima. Baš
kao u mom snu.
I tada sam izgubila kontrolu.
“..a tako, kada su nam brojke cirkulacije nadmašile sve one ostalih vodećih novina,
otišao sam kući ženi i rekao joj dobre vijesti. A ona je rekla: ‘Dobar posao, to zavrjeđuje
finu šalicu čaja’.”
“Stvarno?” nasmiješim se.
Znojim se. Osjećam kako vlaga raste pod mojim čipkastim pazusima i stvara dvije
odvratne ljepljive mrlje. Promeškoljim se nelagodno, pazeći da držim ruke čvrsto stisnute
uz tijelo. Fuj.
“... živim ovdje skoro dvadeset godina, ali to je sigurno neka britanska fora, hm?”
Nasmije se prijateljski.

174

Janja

“Apsolutno.” Mjehur mi se bolno pobuni. K vragu, zašto sam popila onu drugu šalicu
kave? Prekrižim noge, čvrsto stisnem bedra i ukočeno se nasmiješim.

“...Ali dosta o meni i novinama. Ovdje smo kako bismo razgovarali o vama...”
Čujem glas Victora Maxfielda u pozadini, ali omeo me netko drugi tko prolazi pored
ureda i bulji u mene.
“Pa, reci mi, zašto si poželjela biti fotografkinja, Heather?” Znala sam da nisam smjela
odjenuti ovu glupu angora suknju i čipkastu košulju za bakice. Svi su u trapericama i
majicama, stvarno super i ležerno, poput pravih novinara i fotografa. A ne poput varalica
kao što sam ja. Ljupka pomoćnica fotografa za vjenčanja. O Bože, gdje mi je bila pamet? Ja
ne pripadam ovdje. Daleko sam iznad svog ranga.
“Heather?”
Prestrašeno se vratim s Planeta gubitnika i ugledam Victora Maxfielda kako čeka ono
što u uputama za intervjue nazivaju ‘input’.
“O, apsolutno.” Poprimim samopouzdani izgled. Koji mi se zaledi na licu poput maske
kada vidim da se njegov izraz mijenja iz iščekivanja u zbunjenost. “Mislim... ovaj...
oprostite, što ste rekli?” Glas mi je puno viši nego obično.
“Pitao sam se što je potaklo tvoje zanimanje za fotografiju”, kaže Victor Maxfield
strpljivo, ali znam da njegova ležernost prikriva čeličnu čvrstoću.
Sjednem uspravno u svojoj stolici i pretvaram se da ozbiljno razmišljam o pitanju
(drugi savjet: nikada ne žurite s odgovorom), ali opet me omete netko tko prođe pored
ureda i viri unutra. Zaista, željela bih da ljudi ne bulje u mene.
“Ne brini, ne bulji u tebe.”
Poskočim kada Victor Maxfield pokaže na muškarca ispred ureda. “Gleda sebe. Tašta
gomila, to moje osoblje.” Zahihoće se. “Ne znam jesi li primijetila prije no što si ušla, ali
moji prozori su ogledala”, objasni.
“Stvarno?” nasmijem se ugodno. Sada se osjećam kao još veći idiot. Čitavo ovo vrijeme
mislila sam da bulje u mene, a zapravo su provjeravali kako oni sami izgledaju.
“Dakle?” Victor Maxfield spoji prste i nasloni bradu na njih. Čini se da me razmatra i
osjećam kako moje šanse, koje su bile ovako blizu, nestaju.
Ponirući u jamu nesigurnosti, pogledam ga ispod svojih trepavica. Victor Maxfield je
impozantna figura. Iako se sigurno približava šezdesetoj, još je privlačan. Njegovo
osunčano, pjegasto lice ima dobro istrošene linije i bore koje se na muškarcima nazivaju
markantnima, a na ženama su razlog tome što se plastični kirurzi vozikaju uokolo u
najnovijim Mercedesima. Kosa mu je još uvijek gusta, iako prošarana sijedima. Ali
najuočljivije su mu oči. Dijelom skrivene njegovim vrećastim kapcima, slažu se s
plavetnilom njegove Ralph Lauren košulje, i nakratko me podsjete na Gabeove koje su,
jutros kada sam pogledala u njih, bile ispunjene vjerom u mene.
“Imala sam osam godina”, počnem tiho, “i moja obitelj i ja selili smo se iz Yorkshirea u
Cornwall.” Sve mi se vrati kao da je bilo jučer. “Pozdravljali smo se sa svim našim
prijateljima i susjedima. Sjećam se kako sam gledala sva ta lica i izraze i željela ih uhvatiti
da ih imam zauvijek. Bila je tamo gospođa Bird koja je živjela pored nas i nikada nije nosila

175

Janja

svoje umjetne zube. Mala Andrea koja se ljuljala na vratima ograde. Buster, susjedov pas,
lajao je i mahao repom. Nisam željela zaboraviti nikoga od njih.” Slike njihovih lica ožive u
mom sjećanju i iako sjedim u visokom uredu na obalama rijeke Temze, ponovno sam u
Yorkshireu. “Upitala sam oca mogu li posuditi njegov aparat”, nastavim. “Bio je marke
Leica, star, velik, crn i težak, i nikada mi prije nije dozvolio da ga koristim. Ali to je bio
poseban dan pa mi je pokazao kuda da gledam, što da pritisnem i kako da fokusiram.

“Bilo je nevjerojatno - sav taj život, sve te uspomene, svi ti osjećaji, i dok sam stiskala
gumb, činilo mi se kao da upijam sve to, poput spužve. Znala sam da bih mogla tako
zauvijek.” Glas mi posustane kada mi se misli vrate na mamu - kao što se često dogodi. “Ne
volim se pozdravljati i znala sam da se na taj način ne pozdravljam zapravo jer nosim te
ljude sa sobom.”

Pogledam Victora Maxfielda, koji je u tišini slušao cijelo vrijeme. “Imam ih i danas.
Andreu, gospođu Bird i Bustera.”

“Mogu li ih vidjeti?” upita Victor Maxfield.
“Bojim se da su malo zamagljene”, nasmijem se, “i ima puno mojih palčeva na njima.”
I on se nasmije, što me potakne. “Ali imam puno drugih slika”, kažem i izvučem svoj
portfolio koji je ispod moje stolice, “ako biste željeli pogledati.”
“Molim.” Potapša svoj stol.
Stavim veliku mapu gore, otvorim zatvarač i rastvorim je. Kao i samu sebe, pomislim,
odjednom se osjećajući ranjivo dok Victor Maxfield zagaljuje svoje rukave i govori: “Da se
bacimo na posao, a?”
Sljedećih trideset minuta Victor Maxfiled proučava moje fotografije, kima s divljenjem
i postavlja mi desetke pitanja. Ne mogu u potpunosti vjerovati. Urednik. Sunday Heralda.
Gleda moje slike.
Ali dok razgovaram o svojim fotografijama, moje nervoza nestane. Glas mi postane
čvrst i samopouzdan, prestanem se igrati sa svojom odjećom i koristim ruke za pokazati
dubinu i perspektivu. Čak zaboravim i da moram piškiti.
Zaokupljena opisivanjem različitih inspiracija za svaku temu, kriomice pogledavam
Victora Maxfielda i, iako se jedva usuđujem vjerovati, čini mi se impresioniran. U jednom
trenutku kima uz odobravanje, u sljedećem podiže obrve sa zanimanjem ili se smije
prevelikoj slici jednog od Edovih pacijenata - dječaku od otprilike devet godina, kojemu su
usta puna aparatića za zube i žvakaće gume. Kada dođe do jedne slike, utihne i promatram
ga kako je proučava, čela nabranog od razmišljanja. “Tko je ovo?” upita.
Drži crno-bijelu fotografiju moje majke. Na glavi joj je šal, lice joj je nagnuto prema
suncu, a lagani smiješak igra joj na usnama. Kao da isijava. Štoviše, toliko isijava da možda
ne biste ni primijetili da nema obrve, ili da ni vlas kose ne izviruje ispod šala. Umrla je
samo nekoliko tjedana nakon što je nastala ta slika.
“Moja inspiracija”, kažem tiho.
“To je prekrasna žena”, Victor Maxfield kaže u sadašnjem vremenu.
“Znam”, složim se. Jer je na ovoj fotografiji živa.
Zavlada tišina dok buljimo u fotografiju. “Pa, jako sam uživao u tvom portfoliju”, kaže

176

Janja

Victor Maxfield dok se naslanja natrag na stolicu. Odvrne natrag rukave, spretno vrati
manšete i fiksira me zamišljenim pogledom. “Imaš li još pet minuta viška? Volio bih da
upoznaš našeg urednika fotografije.”

“Naravno.” Kao da treba pitati.
Podigne slušalicu i pritisne gumb. Osoba na drugom kraju linije odmah se javi.
“Yvonne? Bok, Victor je. Jesi li slobodna? Ovdje je fotografkinja koju bih ti želio
predstaviti.” Bez da čeka odgovor, spusti slušalicu s uvjerenjem čovjeka kojemu su pitanja
uvijek retorička.
“Pa, to je sređeno.” Čini se prilično zadovoljnim i ustane. Shvatim to kao znak pa i ja
ustanem. Zaobiđe svoj stol i ispruži ruku. “Heather, bilo mi je zadovoljstvo upoznati te.”
Znači, to je to. Intervju je gotov. “I meni”, kažem, rukujem se s njime i osjetim
mješavinu olakšanja i tuge jer je ovo možda najbliže što ću se ikada približiti svome snu.
Prekine nas kucanje na vratima i žena kovrčave kose i s velikim visećim naušnicama
proviri kroz vrata.
“A, Yvonne, ovo je Heather, fotografkinja o kojoj sam ti pričao.”
Nasmiješi se energično i pojavi se u cijelosti. “Bok”, kaže žustro, rukuje se sa mnom, a
zatim izađe iz ureda. “Ovuda”, pozove me.
Uzmem svoj portfolio i bacim pogled na Victora Maxfielda. Prekriženih ruku,
naslonjen na stol, promatra me napeto, kao da duboko razmišlja. Je li to dobro ili loše? Ne
mogu dokučiti i, zabilježivši u glavi da moram to provjeriti u svojoj knjizi o intervjuima za
posao, požurim za Yvonne.

177

Janja

Trideset i peto
poglavlje

YVONNE JE ZASTRAŠUJ UĆA, ali prijateljski raspoložena. Žustro mi pokaže stol za
fotografiju, upozna me sa svojom pomoćnicom, čije ima sam odmah zaboravila, i agresivno
flerta s slobodnim fotografom koji traži posao (‘Nikada se nemoj bojati zlorabiti svoju
moć’, savjetuje mi nakon što ga je angažirala za snimanje), rukuje se sa mnom, pokaže mi
dizalo i nestane ‘da se baci na mučenje’.

Razmišljam o njoj za vrijeme cijelog putovanja podzemnom na posao. Pa, ne posebno
o Yvonne, nego o cijelom Sunday Heraldu, Victoru Maxfieldu i svom intervjuu. U meni
proključa uzbuđenje. Ako dobijem taj posao, čitav život će mi se promijeniti. Sanjareći,
zatvorim oči i dozvolim da me vlak dovede iz moje zamišljene budućnosti natrag u
stvarnost.

Kada stignem na posao, iznenadim se kada otkrijem da je zgrada još zaključana. Gdje
je Brian? Provjerim vrijeme - skoro je jedanaest. Zbunjena, otvorim svojim ključevima,
isključim alarm i podignem rolete. Sunce se ulije u ured, osvjetljujući čestice prašine koje
se vrte u zraku poput konfeta. Podignem poštu s otirača i odem do glavnom pulta.

Kao i uvijek, uglavnom se radi o računima, ali iako prije nekoliko tjedana nismo mogli
ni sanjati da ćemo ih platiti, sada, s vjenčanjem Lady Charlotte, ne moramo brinuti. Što je
odlično, mozgam ulazeći u malu kuhinju da si napravim kavu. Samo ne tako odlično za
mene. Čvor užasa stegne mi se u želucu dok se taj dan približava.

Pokušavajući ne razmišljati o tome, sipam si kavu u šalicu kada začujem zvonce na
vratima. To je sigurno Brian. “Dakle, kada se to dolazi?” viknem.

“Kako molim?”
Provučeni glavu kroz vrata i osmijeh mi se zaledi na licu. To nije Brian. Umjesto njega,
tamo stoji plavuša tanka kao čačkalica. Sa sumnjivo velikim dekolteom. Krene prema meni
dok joj potpetice glasno odzvanjaju laminatnim podom. “Tražim Briana Williamsa”,
zahtijeva visokim njištanjem.
Želudac mi propadne. Ne treba mi upoznavanje kako bih znala tko je ovo - Lady
Charlotte. “Bojim se da ga još nema”, odgovorim i stanem iza pulta na kojega je odložila
svoju Mulberry torbicu.
Gurne svoje crne Chanel sunčane naočale na čelo i fiksira me snažnim pogledom.
Uzvratim ga. Postoji ljubav na prvi pogled, ali ovo je mržnja na prvi pogled. “Nije ovdje?”
ponovi ogorčeno.
Hodaš po jajima, Heather, upozori me glas u glavi. Hodaš po jajima.

178

Janja

“Možda ja mogu pomoći”, pokušam oprezno. Ne smijem dozvoliti da se umiješaju moji
osobni osjećaji. Moram ovome pristupiti potpuno profesionalno.

“Možda.” Šmrcne i po pogledu koji mi uputi jasno je da je mislila “Možda ne”.
Međutim, bez ikoga drugoga, nema puno izbora. “Mislim da smo jednom možda
razgovarale telefonom.”

Jednom? Prije bih rekla pedeset puta, želim uzviknuti. Umjesto toga, ugrizem se za
jezik i koncentriram se na to da budem prijateljski raspoložena i nasmiješena. Prijateljski
osmijeh. Prijateljski osmijeh. Ponavljajući si to u glavi poput mantre, prekopam po
papirima na pultu kako bih se predstavila kao autoritet.

“Došla sam zbog svog vjenčanja.”
“Sigurno ste jako uzbuđeni”, zaneseno kažem.
“Jako”, kaže glasom koji ne bi mogao zvučati manje uzbuđeno. “Ali, da budem
potpuno iskrena, bit će mi drago kada sve to završi. Organiziranje vjenčanja za petsto ljudi
je užasno stresno. Uz žičani kvartet koji dolazi iz Praga, Harrods koji kaže da neće imati
vremena obložiti tortu zlatnim listićima, moju vizažisticu koja je slomila ruku...” Okrene
očima teatralno. “Ali, takva sam. Uvijek si uzmem previše posla. Liječnik mi je rekao da
moram paziti jer ću se u suprotnom naći u bolnici zbog iscrpljenosti. Ali rekla sam mu: ‘Ne,
doktore. Ovo je moj dan vjenčanja i ako budem sama morala nanijeti olovku za oči, onda
ću to i učiniti’.”
“Dobro za vas”, kažem ohrabrujuće. Ovaj, halo? Je li ova žena ozbiljna? U iskušenju
sam da je pitam hoće li imati snage nanijeti si i maskaru, ali omete me njena torbica - koja
se pokrene.
“Isuse!” odskočim od pulta. “U tome je nešto živo!” Torbica se opet pomakne i iz kuta
proviri crni nos. “O moj Bože, to je štakor!”
Prvi iskreni osmijeh pojavi se na licu lady Charlotte koja podigne najsitnijeg,
najćelavijeg, najružnijeg psa kojega sam ikada vidjela i počne mu maziti štakorsku glavu,
gugućući: “Ooo, je li te velika zločesta žena prestrašila, Poo-Poo?”
Poo-Poo?
“Ovo je Pollyanna, moja čiuvauva”, kaže i ljutito me pogleda.
“Bože, žao mi je. Mislila sam... ima tako malene oči da sam pomislila...pa...” prekine
me elektroničko zvonce na vratima i pojavi se Brian.
“Dobro jutro.” Uđe u ured s poslužavnikom iz maloga kafića na uglu i s više energije no
što sam već dugo vidjela u njemu. Povuče snažno svoju cigaretu i široko nam se nasmiješi.
“Nije li predivan dan?”
Iza njega, s druge strane prozora, nebo je još uvijek pokriveno oblacima i prijeti kišom.
“Kupio sam ti dvostruki cappuccino, bez pjene, baš kako voliš”, kaže vedro i pruži mi
plastičnu šalicu, “i kroasan od čokolade. Znam da su ti omiljeni.”
Dok sve tiho prihvaćam, gledam ga sumnjičavo. Stanite malo. Je li ovo isti onaj Brian
kojega svakoga jutra nalazim pogrbljenoga za stolom, kako puši i gorko komentira koga
god s naslovnice Daily Maila? Koji odbija platiti dvije i pol funte za kavu za van i naziva to
‘dnevnom pljačkom’ te inzistira na instant kavi? Čak i kada to znači da nosimo bocu sa

179

Janja

sobom dok radimo?
“Moram reći da jutros izgledaš prilično skockano. Kakva je to posebna prigoda?”
“Ovaj...” Planirala sam mu reći za svoj intervju kada stigne, ali to je nemoguće dok je

Lady Charlotte ovdje.
“Nemoj mi reći!” Lupi svojom šalicom po pultu, povuče dim cigarete i pogleda me kroz

sužene oči. “Ti i James ste se zaručili.”
“Ne baš.” Nasmiješim se nelagodno, a zatim, pokušavajući ga brzo odvratiti od

Jamesa, kažem vedro: “Jesi li upoznao Lady Charlotte?”
Čini se grozno upropastiti njegovo izvanredno dobro raspoloženje, ali ona stoji tako

poput limuna. Ili izgleda kao da je upravo pojela limun.
“Oduševljena sam”, promrmlja ona i pruži mlitavu ruku.
Očekujem da će Brian izgledati kao da mu je zlo, ali uopće nije uznemiren. “Lady

Charlotte! Kakvo iznenađenje. Toliko sam se radovao što ću vas upoznati.” Oduševljeno
pljesne rukama i nasmiješi joj se poput političara. Zapravo, ne samo da nije uznemiren,
nego se uopće nije zbunio, odlučim i promatram neukusno ljubljenje zraka.

A zatim opazim grimiznu mrlju na njegovom vratu.
Poput domina, sve se posloži. Prošla noć. Rocky Horror Show. Neil, zgodan stjuard.
Jutros. Kasni na posao. Smiješno dobrog raspoloženja. Ljubavni ugriz.
Uhvatim njegov pogled preko ramena Lady Charlotte, nasmiješim se značajno i
podignem palčeve.
On se zacrveni i usmjeri pažnju na Lady Charlotte koja jadikuje jer joj se buket neće
slagati s tenom i izgledat će užasno na fotografijama. “To moramo odmah srediti. Idealno
bi bilo da odemo u cvjećarnicu i snimimo nekoliko polaroida...” Pokušava me ignorirati.
“O, biste li mogli? Biste li stvarno mogli?” preklinje Lady Charlotte, glasa punog nade i
zahvalnosti.
Nada i zahvalnost? Lady Charlotte? Zapanjena sam: Brian izvodi čarolije poput
čarobnjaka.
“Ali to bi značilo da moram otkazati dogovore.”
“Nadoknadit ću vam to, naravno.”
“Što će značiti znatan gubitak.”
“Kako god. Imam pristup tatinom računu. Odmah ću vam napisati ček.” Potraži
kemijsku.
“Ne, bojim se da to ne mogu prihvatiti. Iznos bi mogao doseći tisuće.” Podigne ruke u
zrak kao da se brani od čeka.
I tada ga pogledam sa strahopoštovanjem. Ovaj čovjek je genijalac. S praznim
rokovnikom i gomilom računa, mogli bismo se naći na nuli već danas.
“Hoće li ovo sve pokriti?” preklinje Lady Charlotte, ispunivši ček.
Brian ga pogleda, a zatim oklijeva radi dojma. Namršti čelo, udahne, a zatim, uistinu
odličnim potezom, konačno pogleda u mene i upita: “Heather, misliš li da ćeš moći
odgoditi zakazane sastanke?”
Zaista, čovjek bi trebao osvojiti Oskara.

180

Janja

Prihvatim igru: poprimim ozbiljan izraz i otvorim rokovnik. Prazne stranice bulje u
mene. “Neće biti lako, ali potrudit ću se”, kažem ozbiljno.

“O, predivno!” Uzviknuvši s olakšanjem, Lady Charlotte pljesne rukama. “Kako ću vam
se ikada moći odužiti?”

“Molim vas, nije to ništa”, protestira Brian. “Ovdje, u Zauvijek zajedno, uvijek
ispunjavamo sve želje.” Ozari se, gurne ček i svoj džep i stavi ruku oko tankog struka Lady
Charlotte te je izvede van.

Nakon pola sata i polovice čokoladnog kroasana, shvatila sam da bih danas radije
pojela pahuljice i igram se mišlju da skočim van po kutiju, kada zazvoni telefon. Jedna od
naših mušterija zove zbog dodatnih slika svog vjenčanja, koje je bilo prije nekoliko mjeseci.

Da, naravno, imamo ih, uvjerim je i odustanem od svog izlaska po doručak. Odem u
malu tamnu komoru gdje pregledam prepune ormariće, police natrpane različitim
fasciklima i kutijama filmova. Ovo je Brianova ideja arhiviranja. Uzdahnem, i, kao i inače,
zakunem se da ću jednoga dana sve reorganizirati te uključim CD player, zavrnem svoje
čipkaste rukave i prionem.

Gospodin i gospođa K. Peck. Ne, to nisu oni. Posegnem za drugim fasciklom na kojem
je napisano STAR... nešto. Borim se kako bih dešifrirala Brianov rukopis. START-R-E... O,
to je Startrek par koji je izgovorio svoje zavjete na klingonskom. Pogledam fotografiju
krupnog sredovječnog mladoženje u odijelu svemirskog broda Enterprise, zatim gurnem
fascikl natrag u ormarić i izvučem sljedeće vjenčanje.

O, ovo je ono na kojem je mladenka bila u crnome, a ovo je ono uz London Eye... bili
su tako lijep par. Primijetim mladenku i mladoženju Indijce i otplovim u sjećanja na crvene
i zlatne sarije, zvukove bubnjeva, stolove s najukusnijom hranom. Ali to nije par kojega
tražim. Prekopam sljedeći dio bez uspjeha.

Potonem beznadno na stolac i grickam si nokte dok mi pogled ne padne na kutiju
označenu s ‘Lipanj 2005’. Izvučem svežanj fotografija i usmjerim ih prema svjetlu.

Srce mi preskoči.
Ne, sigurno ne, ne može biti...
Dok Michael Crawford doseže vrhunac na CD-u, s užasom buljim u fotografiju. Oči mi
upijaju sretan par - mladenka se smiješi aparatu, mladoženja se smiješi njoj, trljajući nos
uz njen. Ponovno bacim pogled na datum: 8. lipnja. Prije jedva dva mjeseca. Oklijevam i
nisam sigurna što učiniti. A zatim shvatim da mogu učiniti samo jednu stvar.
Uzmem telefon i počnem birati broj.

181

Janja

Trideset i šesto
poglavlje

“OŽENJEN JE?”

Sjedim u hotelskom baru blizu zračne luke Heathrow i pogledam Jess u njenoj
uniformi. U jednoj ruci joj je cigareta, a u drugoj crno-bijela fotografija nasmiješene
mladenke i mladoženje: gospodin i gospođa Gregory de Souza. Inače poznat kao...

“Greg?” ponovi Jess. “Greg je oženjen?”
Skoro je sedam sati navečer. Nakon što sam jutros otkrila fotografiju, nazvala sam je i
rekla da se moramo vidjeti, ali bila je s Gregom - doručkovali su u nekom malom kafiću - i
rekla je da navečer leti u cape Town na dva tjedna. Može li to pričekati dok se ne vrati?
Ne, ne može. Ali toliko sam željela da može.
Željela sam da može čekati zauvijek. Željela sam da nikada nisam našla tu fotografiju,
da nisam prepoznala srebrni ožiljak na licu mladoženje i da mi zato Gregov osmijeh nije
bio toliko poznat. I željela sam da joj nikada ne moram reći da je muškarac u kojega se
zaljubila oženjen i da sam ja fotografirala njegovo vjenčanje u bijelom prije manje od dva
mjeseca.
Ali morala sam. I tako sam provela čitav dan hrvajući se sa svojom savješću,
razmišljajući kako da joj to priopćim. Međutim, na kraju sam joj jednostavno pružila
fotografiju. Napokon, slika govori više od riječi. Od bilo kakve riječi.
“Gad.”
Trgnem se. “Možda je došlo do neke pogreške...” Ali, naravno, nema greške. Tamo je
crno na bijelo.
Jess je stisnula čeljust i pripremim se na eksploziju. Ali onda se čini kao da se sve samo
rastopi, kao da bi joj to bilo previše. Nagne se iznad šanka i stavi glavu u ruke.
“Jednostavno ne mogu vjerovati.”
Bespomoćno je gledam. Nikada nisam vidjela Jess tako slomljenu i uznemirenu.
“Možda su poništili brak”, pokušam s nadom.
Podigne glavu i pogleda me postrance.
“Dobro, možda nisu.”
Zavlada napeta tišina dok uvlači dim svoje cigarete, a zatim izdahne dva potoka dima
kroz nosnice. “Mislila sam da je ovo prava veza, ali očito je da sam mu bila samo avantura.
Prljava, mala, izvanbračna avantura.” Zgnječi cigaretu u pepeljari i otpije malo crnog vina.
“Kriste, spavala sam s nečijim mužem.”
Bez riječi promiješam led u svom ginu s tonikom. Ne mogu smisliti ništa što bih rekla.

182

Janja

Krivo protumači moju tišinu kao predbacivanje. “I ne gledaj me tako.”
“Što? Nisam.”
“Možda sam spavala s nekolicinom muškaraca - dobro, s puno muškaraca...”
Nasuprot nama sjedi sredovječni par s kovčezima. Ispijaju kavu za šankom i čekaju da
ih vozilo odvede u zračnu luku. Kada ugledaju bijesnu stjuardesu kako puši kao dimnjak i
ispija crno vino, izgledaju uznemireno.
“... ali ne spavam s oženjenim muškarcima”, Jess glasno protestira. “To je moje jedino
pravilo, Heather, moje jedino pravilo.”
Lupi rukom po šanku i ovije prste oko papirnatog ubrusa. Zgnječi ga u šaci i bijesno
šmrcne. Oči joj se ispune suzama. “Moje jedino pravilo”, ponovi dok joj se suza otkotrlja
niz lice i padne na šank.
“O, Jess, dođi ovamo.” Stavim joj ruku oko ramena i privučeni je bliže. Dok slušam
njene prigušene jecaje, shvatim da ja nisam prolila niti jednu suzu zbog svog prekida s
Jamesom.
“Osjećam se kao takva glupača”, kaže naposljetku, šmrcajući uz moju čipkastu košulju.
Osjetim vlažnost njenih suza na ramenu. Kada se pridigne, prođe kažiprstom ispod očiju
kako bi obrisala razmazanu šminku. “Mislila sam da sam ovoga puta pogodila. Uvjerila
sam se da ima kvačice pored svega važnoga.”
“To nije nikakva garancija”, kažem tiho, misleći na Jamesa.
“Sada to znam.” Podigne svoju čašu do usana. Proguta još jedan gutljaj vina i zabulji se
u daljinu, a zatim nježno kaže: “Nikada ne pričam o svome ocu, zar ne?” Ali čini se kao da
postavlja pitanje sebi, a ne meni, pa samo slušam. Dok govori.
“To je zato jer ga nisam poznavala. Vidjela sam par slika. Bio je svirač saksofona u
bendu i stvarno zgodan. Mama je rekla da se zaljubila u njega čim ga je ugledala. Rekao je
da i on osjeća isto.” Zastane kako bi zapalila još jednu cigaretu. “Rekao joj je puno stvari.
Da će kupiti kuću, da će ju oženiti, da će biti najbolji muž i otac na cijelome svijetu.” Otrese
pepeo i izdahne dim.
“Otišao je i prije no što sam se rodila. Samo je nestao. Pobjegao. Nikada joj se više nije
javio. Imala je osamnaest godina i bila je trudna šest mjeseci. Slomio je srce mojoj mami i
mislim da nikada više u potpunosti nije zacijelilo.” Jess šmrcne i pomislim da će opet
zaplakati, ali nasmiješi se. “Ona je borac, moja mama. Bila je sama, neudana i tinejdžerka -
pa, možeš zamisliti kakva je to sramota bila u šezdesetima. I bila je crnkinja. Mojoj mami
su dobacivali sve uvrede koje možeš zamisliti.”
Prstom kruži po svojoj čaši i vidim kako se u mislima vraća u prošlost. “Bila je to borba
i radila je po dva posla istovremeno, ali uspjela je. Sama me odgojila. Zaista, ona je
nevjerojatna, moja mama. Nikada mi ništa nije nedostajalo. Nismo živjele u velikoj kući,
nismo imale auto i nismo odlazile u inozemstvo na odmor, ali...” Sumorno pogleda dolje u
svoju uniformu. “Zato sam odabrala ovaj posao. Kada sam bila mala, sanjala sam kako ću
odrasti i vidjeti cijeli svijet.” Jess se nasmiješi, gotovo posramljena zbog svog priznanja, i
otpije gutljaj vina. “I zaklela sam se da se, kada odrastem, nikada neću zaljubiti i dopustiti
da me neki bijedni tip povrijedi, kao što je moj tata povrijedio moju mamu.”

183

Janja

Čeljust joj se stisne i Jess me pogleda. “Ja nisam kao ti, Heather. Ja ne tražim leptiriće
u želucu. Ne želim ih. Opasni su. Ja želim sigurnost, obavezu, financijsku stabilnost. O, i
naravno, dobar seks”, doda nakon malčice razmišljanja. “Reci mi nešto. Zašto su gadovi
uvijek odlični u krevetu?”

Nasmiješim se unatoč samoj sebi. “Ali bez tih leptirića, tvoja mama ne bi imala tebe”,
istaknem. “Kladim se da ne žali ni za čim, ako je pitaš.”

“Ali što je s tobom i Danielom? Srce ti je bilo slomljeno.”
“To ne znači da se više ne želim zaljubiti”, kažem ravno. “Zašto?” dahne Jess.
“Jer je to najnevjerojatniji osjećaj na svijetu. Sve ćeš riskirati za njega. Ništa nije ni
približno tome.”
“Ali tako si ranjiva.”
“Istina”, složim se. “Stvarno je strašno.”
“Pretpostavljam da ja nisam dovoljno hrabra.”
Zastanem. Nikada o tome nisam razmišljala na taj način, ali možda ima pravo. “Kako
ide ona izreka? ‘Bolje je voljeti i izgubiti, nego nikada ne voljeti’?”
“Odakle ti takva mudrost? Iz kineskih kolačića?”
“Ne znam”, priznam.
Jess se nasmiješi, pa odmahne glavom i zacvili frustrirano: “Jebi ga! Što nije u redu sa
mnom, Heather?”
“Sve je u redu.”
Ali Jess je raspoložena za predbacivanje samoj sebi i, ignorirajući me, počne kidati
ubrus. “Ne, nije. Pogledaj me, imam trideset i šest godina i još sam sama. Nikada nisam
bila zaljubljena. Nikada nisam ni sa kim živjela dulje od šest tjedana. A sada izlazim s
oženjenim muškarcem.” Tamne oči joj zabljesnu. “Vjeruj mi, kada sam stavljala kvačice
pored stavki na popisu, jedna od njih nije bila ‘Već ima ženu’.” Baci pogled na fotografiju
na šanku i odloži svoju čašu na nju. “Svi ostali uspijevaju održavati uspješnu vezu. Mislim,
pogledaj tebe i Jamesa...”
“Prekinuli smo.”
Prestane kidati ubrus. “Prekinula si s Jamesom?”
“On je prekinuo sa mnom”, ispravim je.
Njena zapanjenost preobrazi se u sažaljenje. “Isuse, Heather”, šapne. “Tako mi je žao.
Ja ovdje verglam o glupom Gregu, a cijelo vrijeme...”
“Ne, stvarno, dobro sam”, kažem brzo.
“Da te nisam gnjavila kako moraš preboljeti Daniela i početi ponovno izlaziti...”
Izgleda pogođeno. “O moj Bože, osjećam se tako odgovornom. Za sve sam ja kriva...
smršavila si, zar ne?”
“Jesam?” kažem oduševljena što je primijetila, unatoč okolnostima.
“Da, u licu. Izgledaš ispijeno. I sise su ti manje”, kaže odlučno.
Namrštim se. Kada sam poželjela da izgubim nekoliko kila, nisam to imala na umu.
“Jess, dobro sam”, ponovim čvrsto.
“Jesi?” kaže sumnjičavo kada shvati da možda ne pokušavam samo biti hrabra u vezi

184

Janja

toga. “Ozbiljno?”
“Ozbiljno. Nije bilo leptirića”, dodam za objašnjenje.
“Jesu li stvarno tako dobri kao što kažeš?”
“I bolji.” Nasmiješim se.
Nasloni lakat na šank, osloni bradu na dlan ruke i ispije posljednji gutljaj vina.

Sredovječni par prođe pored nas sa svojom prtljagom i dobace joj nekoliko zgroženih
pogleda.

“Bolje da nije na našem letu, Margaret.”
“Mislim da je pijana. I vidjela sam kako puši.”
Jess i ja se zahihoćemo.
“Nadam se da nećeš imati neprilika.”
“Popit ću kavu.”
“Ali što ako su na tvome letu?”
Jess odmahne rukom. “Pustit ću uključen znak da je obavezan pojas. Neće mi stvarati
probleme.”
“Možeš to napraviti?”
“Stalno to radimo. Da putnici ne lunjaju uokolo i smetaju nam kada želimo imati malo
mira i tišine straga.” Uhvati moj zapanjen pogled. “Ah, ma daj, Heather, nisi stvarno
vjerovala svim onim stvarima o prijetnji turbulencije?”
Buljim u nju bez riječi. Osjećam se kao da je netko sa mnom upravo zbio neslanu šalu.
“Možda ću pokušati jednom”, kaže ona nakon stanke.
“Što? Prijetiti turbulencijom?” Namrštim se. Kada samo pomislim koliko sam puta
tako poslušno sjedila, umirući zbog potrebe da odem u zahod, ali u nemogućnosti da se
pomaknem jer je uključen znak za pojas.
“Ne, ti budalice.” Namršti se. “S leptirićima.”
Kaže to s toliko nade da se moram nasmiješiti. “Nazdravit ću tome”, složim se i
podignem svoju čašu te kucnem o njenu. “Za leptiriće.”

185

Janja

Trideset i sedmo
poglavlje

SLJEDEĆEG DANA ZA vrijeme ručka Brian i ja stojimo u redu u malom kafiću na uglu,
kada otkrijem da Jess i ja nismo jedine kojima su leptirići na umu. Ali dok ih mi tek
lovimo, Brian ih je definitivno već ulovio.

“Mislim da sam zaljubljen”, prizna.
“Zaljubljen?” ponovim kao jeka dok mi u želucu kruli. Ajmo, željela bih da možemo
požuriti i da nas posluže.
“U početku sam mislio da će to biti samo seks, ali je puno više od toga.”
Začuje se glasno frktanje i sredovječna žena se okrene, lica crvenog poput paprike. “Ne
možete li zadržati svoje prljave misli za sebe? Neki od nas pokušavaju ručati.” Opako nas
pogleda. “Idemo, Carol, idemo Louise.” Sa svoje dvije prijateljice odmaršira iz kafića. I mi
se nađemo na početku reda. Dok su sve oči u kafiću uperene u nas.
Teško progutam. Maria, vlasnica kafića, bulji u mene širom otvorenih usta.
“Ovaj, sendvič s piletinom na žaru i pestom, i ciabatta s prženom mozzarellom i
rajčicom. Molim”, dodam nelagodno. Stvarno je super kada ne moraš čekati u redu, ali
ponekad ostvarenje želje nije toliko dobro koliko ste mislili.
Nasreću, Maria je brza s našom narudžbom. Nakon nekoliko minuta pruži nam naše
sendviče i Brian joj da deset funti. “Nisam namjeravao ništa reći zbog tebe i tvog tipa”,
kaže, misleći na moj prekid s Jamesom, o čemu sam mu ranije ispričala, “ali jednostavno
sam morao nekome reći.” Isprazni svoj sitniš u košaricu za napojnice na pultu. “Nisam se
godinama ovako osjećao”, doda tiho, kako ovoga puta nitko ne bi načuo.
“Ali to je sjajno”, zgrabim naše sendviče. Osjećam se lagano klaustrofobično u malome
kafiću pa se brzo ispričam probijajući se kroz red do vrata. Osjećam olakšanje kada
zakoračim na jarko sunce. “Pretpostavljam da razgovaramo o Neilu.”
“Kako znaš?” upita iznenađeno.
Prijeđemo ulicu i krenemo prema uredu.
“Slučajan pogodak. Ili možda ima nekakve veze sa zamjenom sjedala na Rocky Horror
Showu, a zatim s kašnjenjem na posao sljedećeg dana, s ljubavnim ugrizom...” Brian
pocrveni. “Činio se stvarno super”, kažem. Provjerim koji sendvič je moj i dodam mu onaj s
piletinom.
“O, da, je”, složi se Brian, kao da još uvijek ne može baš vjerovati. Odmota svoj
sendvič, uzme zalogaj i zamišljeno počne žvakati. “Ali postoji razlika u godinama.”
“Koliko on ima godina?” upitam, stavljajući sunčane naočale. “Trideset i dvije”, prizna

186

Janja

Brian. “Dvostruko je mlađi.”
“Opa, dečko-igračka.”
“To me brine. Ljudi će se smijati.”
“Ne, neće. Pogledaj Michaela Douglasa i Catherine Zeta-Jones.” “Upravo tako”, odvrati

Brian sumorno. “Izgleda kao da joj je otac.”
“Ili djed”, dobacim, a zatim, vidjevši njegov pogođen izraz, brzo dodam: “Hej, prestani

brinuti. Ti si jako zgodan za starijeg muškarca. I noge su ti prekrasne u mrežastim
čarapama.” Prijateljski ga gurnem laktom.

Nasmije se i zagrize ponovno u svoj sendvič dok i ja sama uzimam prvi zalogaj svoga.
Inače idem na ručak u M&S, ali često moj omiljen sendvič bude rasprodan. Međutim,
posljednjih nekoliko tjedana uvijek ga pronađem i sada mi se, zapravo, zgadio. I zato sam
danas odlučila ići po sendvič u lokalni kafić.

Na trenutak je sve tiho, osim zvuka naših koraka. Zatim čujem prigušenu zvonjavu.
Slobodnom rukom kopam po torbi, izvučem svoj mobitel i pogledam ekran. Nema broja.
Vjerojatno Jess zove iz hotela u Cape Townu, pomislim i stisnem mali zeleni gumb.

“Halo, je li to Heather?”
Samo što nije Jess, a usta su mi puna rastopljenog sira, rajčice i kruha.
“Ovdje Yvonne iz Sunday Heralda.”
Naglo stanem kada se u glavi prebacim s tračanja s najboljom prijateljicom na užasan
razgovor u kojem je svaka riječ važna i koji bi mi mogao promijeniti život.
“Victor je jutros otišao na svoj godišnji ribarski izlet, ali me zamolio da te nazovem...”
Nastavi žustro, očito toliko zaposlena da nije primijetila kako još nisam ni riječ rekla, “...jer
je bio jako zadivljen razgovorom s tobom.”
Stane na trenutak i znam da mi je to znak da kažem nešto, ali još uvijek bjesomučno
žvačem. Bože, što je s ovom ciabattom? Raste mi u ustima poput spužve. Teško progutam.
“Želio bi ti ponuditi posao fotografa.”
I skoro se ugušim.
“Želio bi?” dahnem između kašljanja.
Brian ispruži svoju bočicu vode Evian i zahvalno otpijem. “Hvala”, kažem.
“Nema na čemu”, jednoglasno odgovore Yvonne i Brian.
“Primit ćeš formalno pismo potvrde poštom, od našeg odjela ljudskih resursa”, nastavi
ona. “Znaš, uobičajene stvari. Ugovor o radu - prava na godišnji, plaća.” A zatim: “Jeste li
razgovarali o plaći?” upita me.
“Nisam sigurna...” S nelagodom pogledam u Briana koji korača pored mene i
razgledava izloge. Odjednom se osjećam kao užasan prevarant.
“Ovdje je plaća trideset i pet tisuća.”
Želudac mi se okrene. “Da?” šapnem. Trideset i pet tisuća! To je skoro - prokletstvo -
puno više nego što sada zarađujem.
“S revizijom nakon šest mjeseci.”
“Hmm.” Ispustim zvuk kao da ozbiljno razmišljam o tome, ali u mislima se već
okrećem s punim vrećicama, baš kao Julia Roberts u Zgodnoj ženi. Zamislite! Moći ću si

187

Janja

priuštiti odmor, i novu odjeću, i onu predivnu srebrnu ogrlicu sa suzama od granata koju
sam vidjela u izlogu Dinny Halla na putu prema teretani.

“Samo je jedna kvaka.”
Yvonnin glas zaustavi me u hipu. “Da?” kažem, a u glavi mi se zavrti.
“Victor želi da počneš u ponedjeljak. Je li to u redu?”
Osjetim kako moje oduševljenje vene poput cvijeta bez vode. Ponedjeljak? Bacim
pogled na Briana. Zapalio je cigaretu i puši, uživajući na suncu i u zaljubljenosti. Ne mogu
mu reći da odlazim za dva dana. Iako je posao dosta pao...
A tada se sjetim. Vjenčanje Lady Charlotte. Sljedeći vikend.
To je to. Moram reći ne. “Pa, vidite...” počnem, ali Yvonne me prekine.
“Dobro. Nisam ni mislila da će to biti problem. Ono što Victor Maxfield želi, to Victor
Maxfield dobije, a?” Kratko se, sarkastično nasmije. “Dobro, to je onda sređeno. Vidimo se
u ponedjeljak - recimo oko deset?” i prije nego je uspijem prekinuti, ona prekine.
“Dobre vijesti?” Brian podigne obrve.
Sve se događa tako brzo da nisam sigurna. “Ovaj, da. Dobre vijesti.” O, prokletstvo,
kako ću mu reći? “Vidiš, stvar je u tome da...” Razmišljam o svim mogućim načinima da
mu priopćim vijesti, ali nijedan nije dobar. Nema lakog izlaska iz ovoga.
Sada smo pred uredom i dok Brian otključava vrata, a ja ga slijedim, pogodi me
spoznaja. Željeti uspješan posao i dobiti ga, sada znam, dvije su potpuno različite stvari.
“Imam novi posao. U Sunday Heraldu. Žele da počnem u ponedjeljak”, izlanem.
Brianovo lice se objesi od šoka - jedan treptaj bio bi dovoljan da mi promakne - ali
odmah se sabere. “Heather, to je fantastično.” Nalijepi si širok osmijeh na lice. “Bravo.”
Sjeo je, ali opet skoči na noge i zagrli me. “Stvarno sam ponosan na tebe.”
“Ali što je s vjenčanjem Lady Charlotte?” upitam.
“Što s njim?” Napravi grimasu. “Mogu naći nekoga tko će mi pomoći. Napokon, to je
samo još jedno vjenčanje.”
Nasmiješim se zahvalno. Brian je tako sjajan. “Ne mogu te iznevjeriti tek tako, bez
upozorenja. Ne nakon svih ovih priprema. Možda bih im mogla objasniti”, predložim.
“Mislim, trebala bih ti dati barem rok od jednog mjeseca.” Sada kad se to stvarno događa,
otkrijem da ipak ne iščekujem odlazak tako očajnički.
“Heather, molim te. Kakve su to sve gluposti? Znam da sam ti šef...” pogleda me
nježno, “...ali kao prvo, i najvažnije, sam ti prijatelj. Uzmi si slobodno ostatak tjedna.
Priušti si nekoliko dana odmora. Vjeruj mi, bit ćeš zahvalna na tome jednom kada počneš
raditi za novine.” Nasmiješi se svojim uspomenama.
“Pa, ako si siguran...” kažem sumnjičavo.
“Slušaj, ja sam imao svoju karijeru. Sada je red na tebi. Odi i budi fotograf za Sunday
Herald. Odi i snimi neke nevjerojatne slike koje nemaju veze s konfetima.” Pucne jezikom.
“Prokletstvo, djevojko, zajebi Čudovišnu mladenku. Ovo je ostvarenje tvojih želja.”
Ima pravo. Ovo jest ostvarenje mojih želja. Ali, dok gledam uokolo po uredu tvrtke
Zauvijek zajedno, u zidove pune uokvirenih fotografija novopečenih mladenaca, sat s
vjenčanja Charlesa i Diane, crno-bijelu Brianovu fotografiju iz njegovih najboljih dana,

188

Janja

shvatim da sam bila toliko zaposlena željom da napredujem u svojoj karijeri da nikada
nisam stala i uistinu cijenila ovo mjesto.

“Pa, znam da većina ljudi dobije zlatni sat kada napuste posao...”
Vratim se i ugledam Briana kako otvara ladicu. “Nije li to dar kada se odlazi u
mirovinu?” kažem.
Ali Brian se ne smete, “...ali mislio sam da bi ti se ovo više sviđalo.” Ispruži CD.
“Što je to?” upitam. A zatim shvatim.
“Mala uspomena”, kaže tiho.
Okrenem plastičnu kutijicu u ruci. “Fantom iz Opere, Andrewa Lloyda Webbera.” Suze
me zapeku.
“To je moj potpisani primjerak”, doda i u glasu mu je jasno čujan ponos kada pokaže
na potpis: Michael Crawford.
Dirnuta sam. Znam koliko mu to znači. “Čuvat ću ga”, kažem i poljubim ga u obraz.
“Nadam se da hoćeš, do vraga. Stajao sam na kiši dva sata da ga dobijem.” Glas mu je
pun emocija.
“Počet ću pakirati svoje stvari.” Natjeram se na osmijeh.
“Dobro.” Brian podigne novine i pravi se da ih čita.
U grlu mi se stvori knedla i odem u stražnju prostorijicu. Nisam ovo ovako zamišljala.
Trepćući se borim protiv suza i izvučem ladicu. Krcata je mojih stvari pa dohvatim vrećicu i
počnem je prazniti. Ne mogu da se ne zapitam: ako je ovo nešto što sam željela cijeli svoj
život, zašto se osjećam ovako prokleto jadno?

189

Janja

Trideset i osmo
poglavlje

U ŠEST SATI Brian i ja se pozdravimo. Oboje se skrivamo iza svojih maski hrabrosti dok
zbijamo besmislene šale i obećamo da ćemo ostati u kontaktu. Zatim je vrijeme da odem
kući. Provela sam poslijepodne sakupljajući sve što sam u proteklih šest godina skupila i
napunila sam dvije velike vrećice, ali kada mi ponudi prijevoz, lažem i kažem da je u redu,
da su zapravo prilično lagane i da se sastajem s Jess na piću, da proslavimo.

A ništa od toga nije istina.
Izvučem se iz podzemne dok mi vrećice udaraju u potkoljenice i ostavljaju crvene
tragove za koje znam da će se pretvoriti u velike ljubičaste modrice, te se počnem vući
ulicom prema svom stanu. Gužva je i, kao i obično, sve je bučno i užurbano, puno ispušnih
plinova i dima od cigareta, ali jedva to primjećujem. Komadići mog razgovora s Yvonne,
sjećanja na Brianov izraz lica, isječci s mog intervjua kod Victora Maxfielda, mješavina
uspomena iz Zauvijek zajedno u proteklih šest godina - sve se pomiješalo u montažni film
koji mi se okreće po glavi.
Čula sam za ljude koji padnu u šok zbog nesreće ili nekog drugog traumatičnog
iskustva, ali nakon što im je ponuđen njihov posao iz snova? Mozgam o tome kada shvatim
da sam stigla do ugla svoje ulice i ugledam pogrbljenu figuru u izlogu trgovine gospođe
Patel. To sam ja.
Stanem kao ukopana nasred pločnika. Stvarno, Heather, što nije u redu s tobom?
Takav izraz na licu. Svatko bi pomislio da si upravo izgubila posao. Trebala bi biti
presretna. Trebala bi žuriti kući da nazoveš Lionela i Eda i kažeš im fantastične novosti.
Trebala bi slaviti uz šampanjac, veselo se opiti i pijanim glasom svima govoriti kako si
sretna.
Pa, dobro, možda bez toga.
Ispravim ramena i neprirodno se nasmiješim, kao kada vas fotografiraju predugo.
‘Ajde, Heather. Samo pomisli. Nema više srama na zabavama kada te netko pita što radiš.
Nema više usporedbe s prijateljima iz škole i osjećala manje vrijednosti. Nema više
gledanja kroz leću i želje da fotografiraš nešto osim ozarenih mladenki u bijelim haljinama.
To je to! Uspjela si! Uspješna si!
Gledajući pored piramide juha u limenkama koje su na akciji, zabuljim se u svoj odraz.
Čudno, ali uvijek sam mislila da će uspjeh izgledati drugačije.
Kada stignem u stan, ostavim svoje vrećice u kuhinji i odlučim proslaviti svoje dobre
vijesti uzimanjem slušalice i biranjem brojeva. Sljedećih pola sata uzbuđeno brbljam o

190

Janja

svom novom poslu Lionelu, Jessinoj govornoj pošti i Lou, jer otkrijem da je Ed na
konvenciji ortodonata u Las Vegasu, što je ‘dobro jer, kada je kući, samo se svađamo oko
nogometa’, puhne ljutito. A zatim, nakon što sam sve nazvala, nakon što su mi čestitali i
rekli mi da ćemo popiti u moje ime, spustim telefon i blijedo pogledam po kuhinji.

Okej, a što sad?
Bubnjajući prstima po stolu, pogledam sat na mikrovalnoj: 19.03. Hm, pitam se gdje je
Gabe. Kada pomislim na njega, osjetim trnce uzbuđenja. Ne mogu ga nazvati jer nema
mobitel, ali jedva čekam da mu kažem vijesti. Bit će tako uzbuđen. Napokon, to je bila
njegova zamisao.
Povučem vrata hladnjaka i zavirim unutra. Boca šampanjca koju sam kupila kada se
Gabe tek doselio još uvijek se hladi i čeka posebnu prigodu. A sada je imam. Uzbuđeno
ovijem prste oko njenog vrata omotanog u zlatnu foliju, pažljivo je odložim na stol i
zgrabim dvije čaše za šampanjac.
Curi mi slina. Moët je ledeno hladan. Tamno staklo je orošeno kapljicama i na
trenutak samo stojim, buljeći u bocu, kao da promatram nekoga u baru. Ne, Heather,
kažem si strogo. Moraš pričekati Gabea.
Ponovno bacim pogled na sat: 19.07. Svaki čas će doći. Zaposlim se: nahranim Billy
Smitha, očistim ploču za kuhanje, razmjestim magnete na hladnjaku.
Možda jedna mala čaša neće biti naodmet.
Heather. Nitko ne pije šampanjac sam. Moraš ga piti s nekim. Lijeno uzmem
mandarinu i ogulim je, pa uživam u komadićima slatkoga soka dok jednu po jednu krišku
ubacujem u usta.
Za što mi treba otprilike tri minute.
Čak ni jedna mala, sitna kap?
Požudno pogledam u bocu. Osjetim kako moja odlučnost slabi. Napokon, zašto ne bih
pila šampanjac sama? Zašto bi društvo nalagalo da je to za parove? Zgrabim bocu i ogulim
foliju. Ionako neću popiti cijelu bocu. Želim samo malo. Gurnem čep palcem i on iskoči uz
glasan prasak, pa dohvatim čašu i stavim je ispod boce kako bih uhvatila pjenu žute
tekućine.
Nakon tri čaše, pripita sam. Pjevam u duetu s Michaelom Crawfordom, izvodim
piruete po kuhinji u svojim satenskim štiklama, širim ruke i zatvaram oči kada dolazimo do
krešenda. Osjećam se prekrasno. Živo. Tako sam sretna da ću puknuti. Duboko udahnem
puna pluća zraka, zabacim glavu i ozbiljno zapjevam. Znate, moram reći da mislim kako
imam stvarno dobar glas. Prirodno sam nadarena. Trebala bih biti na pozornici. Uz malo
dobrog treniranja, bila bih odlična plesačica. Mislim, pogledajte Catherine Zeta-Jones.
Treba samo malo vježbe i par mrežastih čarapa. I na kraju bih imala divna bedra od tog
visokog mahanja nogama.
Baš ovako... Šampanjac se prelije preko ruba moje čaše kada bacim nogu u zrak - Ta-
da! Štikla mi se oklizne po mokrom podu i završim na guzici. Joj. Pa, očito mi treba malo
vježbe.
Drhtavo se podignem na noge, šepam do stolice i ulijem si još jednu čašu šampanjca.

191

Janja

Trgnem se i popijem malo. Jebi ga, ubila bih za cigaretu. Razmišljam o tome da otrčim do
trgovine na uglu po Marlboro Lights, ali gležanj me zaboli. O, pa, ništa od toga. Za utjehu,
popijem još gutljaj šampanjca.

Ali ne valja.
Stvarno bih željela da imam cigaretu.
Tada se sjetim. Gabe puši.
Veselo šepam kroz hodnik i uputim se prema njegovoj sobi. Sigurna sam da neće imati
ništa protiv - shvatit će pušača sa željom i sve to. Krenem otvoriti vrata kada mi nešto pod
stepenicama privuče pažnju. Malo zeleno svjetlo automatske sekretarice, gurnute iza vaze
uvelih crvenih ruža. Treperi i obavještava me da imam poruku. Uz sve što se događalo,
zaboravila sam provjeriti kada sam stigla kući.
Dovučem se do nje i pogledam ekran: Tri poruke. Pritisnem tipku i pričekam. Čuje se
zvučni signal. “Halo, nemojte prekinuti, zovemo iz IPC Financija i možemo vam uštedjeti
tisuće na hipoteci...” Nestrpljivo pritisnem tipku za brisanje i aparat opet ispusti signal,
označavajući sljedeću poruku. “Hej, srce, ja sam. Ležim pored bazena...”
Jess! Veselo slušam kako blebeće o tome kako se dobro provodi u Cape Townu i kako
je odlučila na neko vrijeme prestati izlaziti s muškarcima. Čujem kako otpuhuje cigaretu i
to me podsjeti na moju žudnju. Gurnem Gabeova vrata.
“... pa sam pomislila u sebi, ‘Znaš što, Jess? Ako se dogodi, dogodit će se’...”
Čujem je kako brblja u pozadini dok pogledom prelazim po sobi u potrazi za poznatom
crveno-bijelom kutijom. Oči mi zastanu na polici za knjige u kutu. Aha. Trijumfalno
uzmem kutiju Maribora i izvučem cigaretu.
“...jer imaš pravo, bolje je voljeti i izgubiti nego...
Piiip.
Sekretarica je prekine usred rečenice. Prava Jess. Mislim da nikada nije ostavila sažetu
poruku.za razliku od sljedećega glasa koji zvuči odsječno i djelotvorno, kao da je u žurbi.
“Bok, Gabe...”
Osjetim žalac razočaranja. K vragu, nadala sam se da će to biti Gabe.
“Ovdje tvoj stric...”
Aha, dakle ovo je taj stric o kojemu uvijek govori. Uzmem upaljač i okrenem se da
odem. Trebala sam znati. Ima američki naglasak, ali puno blaži od Gabeovog, zapravo,
stvarno čudno, ali zvuči baš kao...
“...Victor”, kaže glas na telefonu.
Maxfield, završi glas u mojoj glavi.
Zaledim se. Victor Maxfield je Gabeov stric? Moj cimer je nećak mog novog šefa? Na
trenutak zanijemim. Zatim me, poput kamiona, udari spoznaja.
Zato sam dobila posao.
Poruka se nastavi, nešto o promjeni restorana u kojem se večeras nalaze, ali više ne
slušam jer mi misli propadaju slobodnim padom. Zato je Gabe predložio da se javim
Sunday Heraldu. Zato sam dobila intervju. Zato nakon šest godina bez ikakvog pomaka...
Odjednom osjetim mučninu. Stavim ruku preko usta i srušim se na koljena.

192

Janja
Jebi ga.
“Hej, gdje si?”
Nisam sigurna koliko sam dugo sjedila na sagu, zaglušena zvukom pucanja svih mojih

snova oko sebe, kada sam začula glas. Omamljena, podignem pogled i fokusiram se na
figuru pred sobom. To je Gabe. Stoji na pragu u svojoj motorističkoj jakni i zbunjeno me
promatra. dok zurim u njega, osjetim kako se moja šokiranost i povrijeđenost pretvaraju u
ljutnju.

“Gade jedan.”

193

Janja

Trideset i deveto
poglavlje

GABE PROB LIJEDI. “Š TO se događa?” šapne dok očima istražuje moje.
“Dobro ti znaš što se događa”, frknem, podižući se sa saga. Sve se slaže poput neke
grozne, užasne slagalice: Gabe mi diktira zamolbu, pun je optimizma, entuzijazam Victora
Maxfielda... Sjetim se kako sam mu u uredu pokazivala fotografije, osjećala ponos kada mi
je dijelio komplimente zbog njih. “Bože, kakva sam ja jebena budala.” Ne sjećam se da sam
ikada bila ovako ljuta.
“Hej, ‘ajde, smiri se...” počne on umirujuće.
“Da se smirim?” Znam da vičem, ali ne mogu prestati. Alkohol mi teče venama,
pomiješan s adrenalinom i bijesom. To je stvarno ubojita kombinacija. “Kako se usuđuješ
reći mi da se smirim, nakon svega što si napravio?”
“Napravio? Što sam napravio?” bulji u mene zatečeno. Prođe prstima kroz kosu i čeka
da kažem nešto. Sve dok ne uzdahne od nestrpljenja, okrene se i ispusti svoju kacigu na
krevet. “Za ime Božje”, promrmlja, umorno skine naočale i uštipne se za korijen nosa.
“Uđem ovamo i prva stvar koju učiniš je da me nazoveš gadom, a čak ne želiš ni objasniti
zašto.”
“Victor Maxfield”, kažem jednostavno.
Vidim kako mu se leđa ukoče i blago oklijeva. Zatim me pogleda drsko. “Što s njim?”
Slegne ramenima, ali ne može skriti krivnju u očima.
“Ne laži mi”, prasnem.
“Jesam li ti ikada lagao?”
Sa saga se zabuljim u njega, a neprijateljstvo mi se cijedi iz pora. “On ti je stric, Gabe”,
kažem odrješito. Moje riječi pogode ga poput strijela i opazim bljesak razumijevanja u
njegovim očima. “Čula sam njegovu poruku na automatskoj sekretarici, o nekom
restoranu. Igra je gotova”, dobacim oštro.
“To nikada nije bila igra...” pobuni se, a njegova se čvrstoća počne slamati.
“Ah, da?” prekinem ga. “Pretvaraš se da ti je zamisao pala na pamet, glumiš
iznenađenje kada ti kažem da sam dobila intervju. Ti bi trebao biti glumac, a ne Mia.” Sav
onaj šampanjac pojačao mi je emocije i razvezao jezik. Zrela sam za ogromnu svađu.
Ali Gabe mi je odbija pružiti. Stisnute čeljusti bulji u daljinu, odmahuje glavom, kao da
je odlučio ne vjerovati onome što čuje.
“Nemaš ništa za reći?” pritišćem ga, razbješnjena njegovom šutnjom.
Okrene se od prozora prema meni. “Gle, razumijem zašto bi mogla biti malo

194

Janja

uznemirena, ali praviš od muhe slona.” Pokuša se nasmiješiti, ali odjednom imam osjećaj
da sam ja njemu samo jedna velika šala.

“Prestani mi se obraćati s visoka!” vrisnem dok mi se suze frustracije počnu slijevati iz
kuteva očiju. Odlučnom trepnem da im se oduprem. “Kako se usuđuješ reći da reagiram
previše burno? Meni je to jebeno velika stvar.”

“Ne mora biti”, opet pokuša tiho.
“Tko kaže? Ti? Što si zapravo ti zamišljaš, tko si? Što ti daje pravo da se igraš Boga s
mojim životom? Zar ne razumiješ? To je bio moj veliki san?”
“I ja to znam”, protestira Gabe, odjednom pun energije. “Zato sam to napravio. Znao
sam da si to oduvijek željela.”
“Ali ne na ovaj način”, zacvilim. “Zar ne razumiješ? Željela sam do toga doći vlastitom
zaslugom. Željela sam da mi Victor Maxfield da ovaj posao jer misli da sam odlična
fotografkinja...”
“Ali ti jesi odlična fotografkinja!”
Zavlada tišina.
“Nisam želio da doznaš”, kaže tiho.
“Zašto? Jer bih ovako reagirala?” Glas mi je pun ljutnje. Što sam zapravo mislila? Kako
sam samo mogla povjerovati da sam dobila posao zbog svog talenta?
“Ne”, kaže Gabe ravno i vidim da se bori kako bi ostao smiren. “Jer si stvarno
talentirana, Heather. Pokazala si mi svoje slike i samo ti je trebala šansa... kao što nam
svima treba”, zastane, a Adamova jabučica poskakuje mu snažno gore-dolje. “A onoga dana
kada si rekla da ti je san iz djetinjstva raditi u Sunday Heraldu, a moj stric je tamo
urednik, to je bila takva slučajnost. Mislim, kakve su šanse da se to dogodi?” Na trenutak
oči su mu pune čuđenja. “Bilo je to poput sudbine.”
“Sudbine?” Glas mi je visok. “To nije sudbina. To je varanje.” Gabe postane
pepeljastosiv u licu.
“Čak si mi diktirao ono glupo pismo”, nastavim. “Je li ovo bila jedna od tvojih šala?”
Još dok to izgovaram, shvaćam da sam grozno zlobna, ali nije me briga. “Jer ako jest, nije
ni najmanje smiješna.”
Gabeov izraz lice očvrsne i osjetim naglu promjenu.
“Pa, i ne bi bila, zar ne?” U glasu mu se čuje gorčina. “Jer nisam smiješan, zar ne?
Kako si ono rekla na plaži? Šale su mi užasne. Ja sam užasan komičar.”
Trgnem se. Jesam li to stvarno rekla? Zvuči tako grubo. “Ne, nisam to tako rekla-”
Prekine me. “Da, jesi. Pa tko je sada jebeni lažljivac, Heather?”
Šokirana sam toliko da utonem u tišinu. Iz Gabeovog lica iščezla je sva boja osim dvije
crvene mrlje visoko na njegovim obrazima. “I da, imaš pravo, otići ću u Edinburgh i
vjerojatno tamo umrijeti.”
Poput rijeke koja je probila svoje obale, svađa je promijenila smjer i bjesomučno
izmiče kontroli.
“To nije istina, ja...”
Ali Gabe ne sluša i odjednom osjetim vrtoglavicu i mučninu. Kako smo dospjeli ovdje?

195

Janja

Srce mi tuče i sa strahom pogledam Gabea. Njegove plave oči sada su tvrde i ljute, i više od
svega želim da sve ovo prestane. Da prevrtim unatrag. Da sve bude kao prije.

“Nisi ti jedina koja imaš snove, Heather”, kaže i povlači me natrag u svađu.
“Znam to”, šapnem. O Bože, ovo je strašno. Zašto sam morala čuti onu poruku? Zašto
sam popila sav onaj glupi šampanjac? Udari me val mučnine i zaljulja me.
“Trebao bih ići.”
Podignem pogled. Gabeovo lice je tmurno. Prsa mi se stegnu. “Kako to misliš?”
“Spakirat ću svoje stvari.” Oči su mu pune boli. “Ionako sam trebao otići sljedeći
vikend.”
Oklijevam na sekundu. Znam da bih ga vjerojatno mogla nagovoriti da ostane kada bih
se odmah sada ispričala. Znam da ću zauvijek žaliti ako on ode, da će Gabe otići iz mog
života i da ga više nikada neću vidjeti ako ne kažem nešto u sljedećih par trenutaka.
Ali jednostavno sam previše ljuta, previše ponosna, previše bijesna i previše
povrijeđena da bi mi bilo stalo do toga. “Dobro”, kažem ravno.
Na trenutak mi se učini da vidim bljesak razočaranja, ali onda nestane. “Dobro”,
kimne. “Odlazim odmah ujutro.”
Oči nam se sretnu, ali kao da više ne vidimo jedno drugo.
Drhtavo ustanem i okrenem se da odem.
“Imaš pravo...”
Pogledam iza sebe.
Gabe još uvijek bulji za mnom, ali umjesto tuge, na licu mu je nešto užasno nalik na
prezir. “Užasno sam pogriješio.” Govori tiho, ali glas mu je čvrst i znam da ne misli na
intervju.
Progutam snažno, a ponos me grebe u grlu. Neću mu dopustiti da vidi kako sam
uznemirena. “Da, i ja”, odgovorim prkosno i, čvrsto se držeći svoje odlučnosti, izađem iz
sobe.

196

Janja

Četrdeseto
poglavlje

ZRAKA SUNCA PROBIJE se kroz rolete i ubode mi kapke svojom jarkošću. Jadno
zagunđam. “Jooooj.”

Billy Smith mijaukne i skoči s pokrivača.
Nisam imala ovakav mamurluk već godinama. Što sam ono pila? Mozak mi se pripito
zavrti, a zatim sve klikne na svoje mjesto. Šampanjac. Šampanjac. Šampanjac.
O, jebi ga. Gabe.
Sjetivši se naše svađe, sjednem uspravno, što uzrokuje osjećaj vrtnje, a zatim
nesigurno skočim s kreveta. Posegnem za svojom kućnom haljinom, stopala mi se zapletu
u odjeću razbacanu po podu, ali je konačno uspijem navući na svoje golo tijelo. Uhvatim
pogled na svoje napuhnuto, umrljano lice u ogledalu na ormaru. Toliko o vodootpornoj
maskari.
Prošla noć mi se vrati u misli. Slušanje poruke na sekretarici, spoznaja da je Victor
Maxfield Gabeov stric, vikanje na njega: “Gade jedan”. Trgnem se i otapkam u hodnik dok
mi u glavi udara.
“Kako si ono rekla na plaži? Šale su mi užasne. Ja sam užasan komičar...” Vrata
njegove sobe su odškrinuta i gurnem ih sa strahom.
“Otići ću odmah ujutro.”
Stojim nepomično na pragu. Zraka sunca na sagu sve više se širi dok se moji najveći
strahovi potvrđuju. Njegova soba je prazna. Police nekada pune knjiga o vicevima sada su
gole. Iznad malog drvenog stola, plutena ploča koja je jednom bila puna fotografija, sada je
prazna osim pribadača. U kutu je prazan prostor na mjestu gdje je njegova gitara bila
oslonjena na zid - čula sam ga da je svira samo jednom. Loše, sjetim se i nasmiješim se
uspomeni na njega kako sjedi u vrtu, nespretno pokušavajući svirati Bowiejevu pjesmu
‘Life on Mars’.
Bacim pogled na krevet i osmijeh nestane. Posteljina je uredno složena na madracu.
Sjednem na rub i zagrlim si koljena. Počnem razmišljati o svim blesavim sitnicama koje će
mi nedostajati u vezi Gabea - ulaziti ujutro u kuhinju i nalaziti ga nagnutog nad tosterom,
pretvarati se da ne slušam dok mi čita dnevni horoskop, voziti se do Cornwalla na
njegovom motoru, iza njega.
Sjetim se našeg zajedničkog vikenda i teško uzdahnem. Bože, već mi nedostaje. Uselio
je tek prije nekoliko tjedana, ali stan se sada čini tako praznim bez njega, bez njegove
energije. Uhvatim se. Počinjem zvučati poput njega. Tako američki. Ali on upravo to ima.

197

Janja

Pozitivnu energiju koja me, poput nove leće na fotoaparatu, tjera gledati u moj život na
drugačiji, vedriji način.

A sada je otišao.
Krznena žuta glava pojavi se na vratima i Billy Smith ušeta unutra. Njuši po praznoj
sobi i optužujući mijaukne na mene. Kao da se ne osjećam dovoljno krivom. Sada me i moj
mačak krivi jer sam otjerala dragog muškarca s toplim krilom i prstima koji su mu satima
češkale uši. “Ššš, Billy Smith...” Posegnem prema njemu da ga pomilujem, ali jurne dalje i
sruši kantu za smeće dok skače na prozorsku dasku. Ne može otići dovoljno brzo. Ali ja
imam takav učinak i na sve ostale, zar ne? Prvo na Daniela, onda na Gabea, sada na mog
mačka...
Zatečena, promatram ga kako nestaje u vrtu, a zatim se sagnem da pokupim smeće
koje se rasulo po sagu. Stara kutija cigareta, prazne limenke kole, stari primjerak Loota...
Želudac mi se okrene.
To je broj od prije nekoliko tjedana, onaj u kojem je objavljen moj oglas - ali ne
zaledim se zbog toga. Nego zbog malenoga srca koje je nacrtano oko njega. Kojega sam ja
nacrtala.
Potpuno sam zaboravila na to, ali sada se sjećam one večeri kada sam se vozila na
vlaku kući, kada sam žurno sišla i ispustila Loot u žurbi, kada sam mahnito pokupila
stranice. Gabe je sigurno pronašao one koje su mi ostale, primijetio srce oko mog oglasa i
nazvao me. Slučajnost za slučajnošću. Sudbina, svemir? Ili ne?
Odjednom se sjetim: bila sam zgnječena na vlaku, osjećala sam se tužno i usamljeno,
bez novca, buljila sam u tamu tunela i poželjela da nađem rješenje svih svojih problema. A
zatim: trčala sam kući usred oluje i srela Ciganku sa sretnim vrijeskom koja mi je obećala
da će mi se sreća promijeniti i da će mi se ostvariti sve želje.
A zatim - puf - Gabe mi se pojavi na pragu poput vilinske kume sa svojim čarobnim
štapićem, njegovim novcem za stanarinu plaćam sve dugove za kreditne kartice, a on me
inspirira da ponovo počnem fotografirati. Ali je u rodu s urednikom Sunday Heralda.
Drhtaj mi prođe duž kralježnice i čvršće se omotam u kućnu haljinu. Jesam li zato
dobila posao? Ne zbog Gabea, nego zato jer sam to poželjela?
Potonem na pod i zabuljim se u stranice pred sobom. Do prije nekoliko tjedana,
odbacila bih tu mogućnost kao smiješnu, ali u tih se nekoliko tjedana jako puno toga
dogodilo i sada mi ta ideja puca u glavi poput vatrometa i obasipa me pitanjima. Jesam li
za sve ovo ja kriva? Trebam li kriviti sebe? Jesam li ovo uzrokovala? Gabe je možda
povukao konce, ali na kraju krajeva - povukao ih je zbog mene, jer sam ja poželjela taj
posao. Da nisam, ništa se od ovoga ne bi dogodilo.
Ništa se od ovoga ne bi dogodilo. Dok glas u mojoj glavi to ponavlja, podsjeća me na
Edovo upozorenje: “Pazi što želiš”, ali ovoga puta ga ne odbacujem tek tako. Konačno
poslušam svoga starijeg brata. I po prvi put - samo ovoga puta - shvaćam da je imao pravo.
Pazi što želiš - moglo bi ti se i ostvariti.
A sve se ostvarilo, zar ne? Ali, dok bih prije nekoliko tjedana zbog ponude velikog
posla, ogromne plaće i svega što sam oduvijek željela, bila najsretnija djevojka na svijetu,

198

Janja

sada to ne želim. Ne želim ništa od toga. To ne znači ništa. Nisam dobila posao zbog svog
talenta, pa ga ne zaslužujem. To je prazna pobjeda koja me koštala prijateljstva s Gabeom.
Ta spoznaja je poput udarca u trbuh. Što si to učinila, Heather? Što si to učinila?

Čučeći na podu, zatvorim oči i pokušam sve blokirati, ali čini se kao da sam otvorila
vrata i sve želje iz nekoliko proteklih tjedana navale natrag na mene. Mali bumeranzi nade
koje sam odaslala u svemir kako bi se ostvarili - neki veliki, neki maleni - ali čine jedan
velik popis. Pokušam ga ignorirati, ali ne mogu. Protekle tjedne provela sam u
nevjerojatnom i zabavom ispunjenom šopingu, želeći ovo i ono, udovoljavajući svakom
svojem hiru, niti jednom ne zastavši da razmislim o posljedicama. A sada je vrijeme da se
suočim s njima: sada moram sve to platiti.

Puna straha, probijam se popisom.
Poželjela sam:

• Savršenog muškarca.

Dok razmišljam o Jamesu, želudac mi se prevrne. Poželjela sam ga kada sam s Jess
bila u garderobi u Zari i onda - abrakadabra - bio je tamo i čekao me na odjelu s vinima
kod gospođe

Patel, poslije samo nekoliko sati. Romantičan muškarac koji voli komedije, koji ima
kvalitetnu posteljinu i čiji hobiji uključuju predigru, romantiku i razgovaranje o osjećajima.
A šlag na vrhu tog savršenog tridesetšestogodišnjaka? Rekao mi je da me voli. Ali ja njega
nisam voljela.

• Čudo koje bi izvuklo tvrtku Zauvijek zajedno iz dugova.

I doista smo ga dobili. Ogromno vjenčanje iz visokog društva koje će tvrtku osoviti
čvrsto na noge. Ali, slučajno se radi o vjenčanju mojeg bivšeg dečka.

• Osvojiti jackpot.

Boli me čak i razmišljati o ovome jer sam prilično sigurna da sam pogodila svih šest
brojeva, ali željela bih da nisam. Zbog toga mi je još gore što mi je ukradena torbica - jer je
listić bio u njoj. U jednom trenutku sam trošila svoje milijune, živjela u vili, vozikala se u
Aston Martinu, a u sljedećem mi je sve bilo oteto i morala sam provesti poslijepodne u
policijskoj postaji, umjesto da budem s Gabeom na Hampstead Heathu.

• Da Engleska pobijedi Francusku.

Da, njihov spektakularan gol ušao je u sportsku povijest i zalijepio trajan osmijeh na
lice moga brata, ali je također ugrozio njegov brak. Umjesto da se usredotoči na Lou i bebu,

199

Janja

cijelo vrijeme provodi zalijepljen za TV i gleda nogomet na Sky Sportu. U tolikoj mjeri da
se bojim kako će moj mali nećak ili nećakinja završiti s razvedenim roditeljima. A za sve će
biti kriva teta Heather.

• Da na cestama nema gužve.

Što je bilo fantastično dok zbog prebrze vožnje nisam dobila kaznu od šezdeset funti i
tri kaznena boda u vozačkoj.

Teško se podignem na noge i odem do prozora. Naslonim laktove na dasku i pogledam
van, u vrt okupan suncem. Što me dovodi do moje sljedeće želje:

• Da svaki dan bude sunčano.

Bumbar prozuji pored mene i promatram ga kako ide s cvijeta na cvijet, pokušavajući
skupiti pelud. Ali gospodin Bumbar ne može ga naći dovoljno jer sve biljke umiru - nije
bilo ni kapi kiše. Pogodi me krivnja. Sada se osjećam poput ubojice bumbara.

• One ružičaste satenske štikle moje veličine.

Da ih sinoć nisam nosila, ne bih se okliznula na kuhinjskom podu i ozlijedila se. Kao
da je čuo znak, gležanj me jako zaboli i nježno ga protrljam.

• Skinuti onih nekoliko tvrdoglavih kila viška.

Mislila sam da ću biti jako sretna, ali sam razočarana. Samo Jess je to komentirala - ali
rekla je da su mi se sise smanjile i da mi je lice ispijeno...

I tako je sa svim mojim željama, odjednom shvatim. Da, dobila sam savršenog dečka,
posao iz snova, mršavu figuru i prazna sjedala na vlaku, prednji red u kazalištu, mjesta za
parkiranje i čokoladne kroasane. Ali dok sjedim ovdje, samo uz uporan mamurluk i osjećaj
krivnje da mi prave društvo, sav sjaj, zabava i uzbuđenje iz proteklih tjedana nestanu. I
ostaje mi samo gruba istina.

Niti jedna od mojih želja nije me usrećila.
Zakopam glavu u ruke. Ne znam što učiniti. Sve je tako zbrkano. Želim da sve nestane,
da sve bude kao što je bilo prije, ali kako? A zatim mi sine.
Naravno - sretan vrijesak.
Prije se činio poput blagoslova, ali sada je poput kletve. Ako ga uspijem naći i baciti,
sve će biti u redu. Sve mogu vratiti na staro. Skočim na noge. Zadnji put imala sam ga na
svom intervjuu za posao - stavila sam ga u džep radi sreće. Nije mi promakla ironija i
požurim u hodnik, nađem svoju krem jaknu pod slojevima kaputa koji vise pored vrata i
gurnem ruku u džep.

200